K FILOZOFIJI ODGOJA

1. ŠTO JE FILOZOFIJA? Filozofija je riječ grčkoga podrijetla. U doslovnom prijevodu znači "ljubav prema mudrosti" ("mudroljublje"). Bit filozofije je mudrost (sofija) i duševni stvaralački rad. Mudrost je, pak, najviše znanje kao rezultat mišljenja. Philosophos (filozof, ljubitelj mudrosti) jest čovjek koji je željan znanja i koji je sav usmjeren na taj cilj, tj, na filozofiju ili duhovnu težnju za znanjem i učenošću. Kao uzvišena misaona djelatnost, filozofija je traganje za istinom, i to za cjelovitom istinom o najvažnijim pitanjima koja se postavljaju pred mislećeg čovjeka. A najvažnija su pitanja, bez sumnje, ona o naravi i smislu svijeta i čovjeka. Upravo u otkrivanju naravi i traženju smisla svega jasno se zrcali predmet filozofije. Filozofija istražuje svu stvarnost, ona toj stvarnosti traži počelo, izvor. Sredstvo, pak, pomoću kojega ona istražuje stvarnost jest razum. Nije joj, dakle, potrebna pomoć odrugod, primjerice od objave. Stoga se može reći da je filozofija kritičko razmišljanje o svemu što jest, o cjelini bitka. Ona je izraz nastojanja ljudskoga uma da spozna cjelinu (totalitet) svijeta, odnosno ono najopćenitije, da stekne opće znanje o cjelini onoga što jest, da spozna prve osnove svega. U tom su smislu srednjovjekovni (skolastički) mislitelji filozofiju definirati kao "znanost o svim stvarima po posljednjim uzrocima, stečena prirodnim svjetlom". Filozofija je posve razumska, znanstvena djelatnost čije područje proučavanja nije suženo na nešto ograničeno i određeno kao što je to slučaj u drugim znanstvenim disciplinama.

3.ODGOJ – KULTURA: Kao kulturno biće, čovjek se za razliku od životinje, ne rađa u prirodnosti nego u ljudskoj neprirodnoj primitivnosti koja je otvorena za kulturni i ljudski odgoj. Kod odgoja treba biti sudjelovanje i komunikacija inače bi odgoj bio manipulacija. Kultura je plod čovjekovih stvaralačkih mogućnosti i moguće ju je prenositi samo odgojem koji ga osposobljava za potrošača i prenositelja kulturnih tečevina.

4. ODGOJ - SLOBODA: Sloboda je svrha sama sebi.Ako odgojni subjekti odgojem zadovoljavaju svoje temeljne ljudske potrebe, potvrđuju se kao temeljna slobodna ljudska bića.

5. ODGOJ – ODGAJATELJ – ODGAJANIK – INSTITUCIJE: Odgoj je moguć kao stvaralačko sudjelovanje odgojnih subjekata. Odgoj je optimalno zadovoljavanje odgajanikovih i odgajateljevih potreba te je nemoguć bez slobode odgajanika i odgajatelja. Odgajanik svijesno ili nesvijesno prihvaća samo one ciljeve i metode odgoja koji doprinosi njegovom zadovoljenju, te tako, makar i protiv volje odgajatelja, djelomično određuje svoj razvitak. Odgojne ustanove najčešće su pod kontrolom vlasti koja odgoj želi kontrolirati kako bi ga podredila vlastitim interesima. Institucije žele poslušno stvaralaštvo koje nije moguće jer nije čin slobode. I zbog toga razlikujem demokratske vlati - odgoj, i nedemokratske - manipulacija.

9.SOFISTI

-RAZLOZI POJAVE SOFISTA: Sofisti su se pojavili u doba Perikla (vrijeme procvata Atene) kao odgovor na duhovne potrebe ljudi koje se tradicionalnim načinom više nisu mogle zadovoljiti – potreba za obrazovanjem i odlučivanje putem mišljenja, a ne na osnovu

1

proročanstva, običaja i sl. Smatralo se da onaj koji zna ima najviše uspjeha i može se okoristiti vještinama koje ima (poput govorenja i jezika) i odatle težnja ljudi za znanjem i pojava sofista u narodu.

-ČOVJEK JE MJERA SVIH STVARI: Protagora je najbolji i najpoznatiji sofist te traži najveći honorar. Zbog svoje izrečene teze da je čovjek mjerilo svih stvari, njegovi spisi bili su spaljeni, a njegov život doveden u pitanje jer je on tom tezom doveo u pitanju svaku ideologiju onog vremena te se smatralo da „uznemirava javnost“. Teza zapravo govori o tome da čovjek za svoje mišljenje ne treba nikakve autoritete, Protagora je doveo čovjeka u središte svega, čovjek je mjera svih stvari pa tako je i mjera odgoja čovjek. Sofisti nisu marili za dokazivanje kozmosa (pitanje počela svega, pitanje bitka, konačne istine) kao ostali filozofi u to doba, već su se okrenuli antropološkom razdoblju i stavili čovjeka u središte.

10. SOKRAT

Sokrat- „Atena škola, Atenjani učenici“

Sokrat nije bio profesionalni učitelj, on je težio tome da sve atenske građane pretvori u svoje učenike. Nije imao svoju privatnu školu, ali je sav grad bio njegova škola i svi Atenjani njegovi učenici jer on je sebe vidio kao učitelja i odgajatelja svih građana. Prilazio bi svima na ulicama i sa svakim bi čovjekom započeo razgovor u kojem je samo pomagao drugima da dođu do spoznaje. Nije birao to će biti njegov učenik, nije razvsrtavao ljude, sve je smatrao svojim učenicima.

Sokratovo shvaćanje čovjek

Vjerovao je da je istina prisutna u svakom čovjeku i da svatko sam, odgovarajućim postupkom, u sebi može pronaći. Svaki čovjek u sebi mora pronaći koja je njegova svrha. Tražeći istinu u čovjeku, zagovarao je stav Protagore: „čovjek je mjera svih stvari“.

Sokratove metode odgoja

On je smatrao da se istina nalazi u svakom čovjeku i da je svaki čovjek mora pronaći sam, a odgajatelj mu samo može pomoći da dođe do istine. Svojim pristupom Sokrat je pokazao što je istinski odgoj jer je kod odgajanika poštovao njegovu osobnost i vlastito samoodređenje.

Majeutika

Majeutika ili primaljstvo je zapravo metoda imanentne (samo)kritike kojom je sugovornik uz Sokratovu pomoć pretraživao vlastito mišljenje (promišljao svoje stavove) čisteći ga od svega onog što se u njega na koherentan i konzistentan način nije uklapalo.

Sokrat-odgoj-vrlina

Sokrat traži dobro i vrlinu (krepost – gr. areté), i nalazi je u poštovanju zakona, istinoljubivosti, umjerenosti, razboritosti, pravednosti, hrabrosti, samosvladavanju, usavršavanju.

2

On je činio dobro putem odgoja, jer je ljudima pomagao da dođu do spoznaje, poštovajući individualnost svakog čovjeka.

11. PLATON

1.Platon – njegovo shvaćanje čovjeka!

Samo u ljubavi odgajanik i odgajatelj zajednički dolaze do prave spoznaje i spremni su je prepoznati u sebi. Platon misli da ljubav nema ulogu u učenju. U djelu „Gozba” Platon govori da čovjek putem ideja ostvaruje ljepotu i stvara moralna dobra. Zamjećuje da svi ljudi imaju određene stvaralačke potrebe koje mogu zadovoljiti u odgovarajućim uvjetima. Čovjekove stvaralačke potrebe su subjektivni doživljaj nedostataka. Dakle, onoga što još nije, ali bi po tim moćima trebalo biti ukoliko one pronađu povoljne uvjete da bi se ostvarile. Onaj koji voli, kome je stalo do onoga s kime ili s čime nešto čini, ne može niti želi izbjeći odgovornost, jer za njega nema veće kazne od spoznaje da je voljenom biću, koje doživljava kao samoga sebe, učinio zlo. Stoga, znanju čovjeka koji voli nije potrebna nikakva moralna dopuna, nego uvijek samo cjelovitije znanje ili kritičko domišljanje mogućih posljedica vlastitih djela. Onima koji vole samo sebe potreban je cjelovitiji uvid u svijet kako bi u drugima prepoznali mogućnost sebe i kako bi u sebi prepoznali svijet. Međutim, bez ljubavi za sebe čovjek je ne može imati ni za druge, jer onaj tko sebi ne znači ništa njemu ni svijet ne znači ništa.

2. Oblikovanje države!

Ono što Platon nudi kao najbolju državu zapravo je totalitarizam koji se protivi svemu što je novo i drukčije, pa stoga u njemu za odgoj niti nema mjesta. Umjesto odgoja takvom sistemu treba na znanju zasnovana manipulacija „ljudskim materijalom” koja neće proizvesti ništa novo i nepoznato, već će predstavljati poznato jer samo je to isključivo znanjem moguće. Međutim, to nije posljedica Platonova neznanja o tome što je dobro. To je nužna posljedica pokušaja da se znanstveno projektira odgoj i budućnost jednog društva, jer svaki takav pokušaj mora završiti tako da ljudima uskrati buduće, ono moguće drukčije, i da im umjesto budućnosti uvijek ponovo nudi prošlost, jer jedino je ona poznata, jer se jedino u njoj može biti potpuno u znanju.

3. Je li u Platona odgoj manipulacija?

Za Platona je odgoj potpuna manipulacija. Zabrane, nadzor i kontrola nužni su pratioci odbojnosti prema stvaralaštvu. Vjerovao je da je njegova istina jedina i opća istina po kojoj bi trebalo urediti svijet. Stoga za njega odgoj više nije bio put traženja istine, nego put njezinog izlaganja i realizacije. Platon je pokazao kako pokušaj znanstvenog projektiranja odgoja umjesto kritičkog promišljanja vodi do manipulacije. Traganje za istinom zamijenio je izlaganjem konačne istine, koja se u odgojnom smislu pokazala kao laž, odnosno, da bi došao do istine, Platon nije istraživao, već je istinu pretpostavio sam.

4. Platonovo učenje o idejama!

Polazeći od svoje teorije o “svijetu ideja”, Platon je pokušao domisliti zbiljski svijet. No odmah se pokazalo da je ovaj svijet previše neidealan, te ga je zato trebalo „idealizirati”, to

3

jest privesti k ideji. Tako se znanje o svijetu ideja preobratilo u znanje o tome kakav bi zbiljski svijet trebao biti. Iz znanja o tome kakav bi svijet trebao biti, Platon je odredio svrhu, sadržaj i metode odgoja. Svrha odgoja bila je potpuna moralizacija svijeta, njegovo idealiziranje, odnosno privođenje k ideji. Odgoj je zamišljen kao osnovno sredstvo ostvarenja idealne države. Platon je izveo brojne teorije o tome kako treba odgajati. Na taj način odgoj je bio potpuno određen u svrhu ostvarenja idealne države.

12. ARISTOTEL

-ARISTOTELOVO SHVAĆANJE DRUŠTVENOSTI ČOVJEKA. Smatrao je kako svaki pojedinac pripada državi i da je ta država važnija od samog pojedinca. Određuje grad kao oblik društvenosti, pa je prema tome čovjeka u gradu nazvao društvenom životinjom. Podrijetlo društvenosti nalazi se u porivu za zajedništvom.

-ARISTOTELOVO SHVAĆANJE VRLINE. Smatrao je da država treba odgajati građane za život u vrlini. Zalaže se za ispitivanje toga kako treba djelovati. Ali je tu važnije da treba djelovati od ovog kako djelovati. Vrlina je naklonost volje koju možemo sami odabrati, a drži se sredine u odnosu na nas, razumom određene, i to određene tako kako bi to uradio razuman čovjek. Vrline dijeli na etičke i dijanoetičke . Osnovna vrlina vezana je uz spoznaju dobra.

-ULOGA ODGOJA U ARISTOTELOVOJ MISLI. Aristotel je smatrao da odgoj treba biti jedinstven i jednak za svakog pojedinca. Uvijek treba imati na umu u čemu su bit i metoda odgoja. Odgojem građani stječu sposobnost da sudjeluju u državnoj upravi i spremnost da se pokoravaju vlastima. Odgoj djece treba biti kritički i stvaralački. Odgojiti djecu znači ispuniti ih vrijednim ciljevima.

13. THOMAS MORUS, UTOPIJA, JE LI ODGOJ PROJEKCIJA, T. CAMPANELLA, GRAD SUNCA, SHVAĆANJE ODGOJA: Thomas Morus i Tommaso Campanella bili su projektanti koji su projektirali odgoj u svojim idealnim državama – Morusova ˝Utopija˝ i Campanellin ˝Grad sunca˝. Utopija je imaginarna otočna zemlja u kojoj je Morus detaljno opisao organizaciju idealne države. Državu čini 54 grada. Morus je idealnu državu pokušao utemeljiti na ispravnom odgoju i moralu na kojem bi se taj odgoj izgradio. On je zamislio da svećenici podučavaju djecu i mlade te da kod njih razvijaju moral i dobre navike više nego znanje. Dakle, zadatak odgoja bi bio moralizacija ljudi kako se društveni poredak ne bi raspao. Morus je zapravo odgoju posvetio vrlo malo pažnje, nigdje nije napisao na koje bi načine došao do karaktera kakve bi imali Utopljani. T.C. u svom glavnom djelu ˝Grad sunca˝ iznosi projekt idealne države, utopije. U svom djelu je zamislio idealnu državu u kojoj ne bi bilo besposlenosti ni privatnog vlasništva. Temeljna vrijednost bio bi rad. U pogledu načina kako želi utemeljiti svoju ˝idealnu˝ državu Campanella njen temelj vidi u općoj moralnosti građana. Odgoj shvaća kao sredstvo kojim se stiže do moralnosti građana.

14. ROBERT OWEN – DETERMINIZAM – SHVAĆANJE ODGOJA: odgoju je pristupio sa misaone pozicije s koje to neki naši istraživači odgoja čine i danas.Njegovo

4

nastojanje da se odgoj organizira potpuno na znanstvenoj osnovi počiva na shvaćanju da je svijet u svojoj biti zgotovljen te da su istine i prirodni zakoni nešto vječno i nepromjenjivo.

15. SAINT SIMON – ULOGA ODGOJA: Tvrdi da je sistem odgoja onaj fenomen pomoću kojega se može objasniti društveni razvitak i promjene sistema. Isto tako kaže da sistem odgoja i njegovu ulogu u društvu jače ističu njegovi učenici nego on sam.

ODGOJITI GRAĐANINA

1. ODGOJ – FORMIRANJE GRAĐANINA: Čovjek je biće zajednice; Čovjek je društveno biće te da bi opstao organizira se u zajednice. Kao što znamo mora postojati neki red unutar te zajednice pa se moraju poštovati neka pravila i načela kako se ne bi štetilo drugima članovima. Isto tako postoji i neko ko ja na čelu, ko vodi, neko ko nadzire život zajednice te tako nastaje hijerarhija i čovjek zauzima određeni položaj.

Struktura proizvodnje:čovjeku je dio društva odnosno zajednice pojedinaca koji su međusobno povezani svakidašnjim odnosima u radu i razmijeni. Struktura društva leži u organizaciji rada unutar zajednice, u meži društvenih funkcija. Te društvene funkcije su hijerarhizirane tj svi pojedinci nemaju na raspolaganju iste prednosti, a osobito nemaju istu moć nad organizacijom proizvodnje, potrošnje i razmjene razvoj modernog društva:Danas je sve veći razvoj u tzv moderno društvo. Ono se razlikuje od nekadašnjeg jer je nekad vladala hijerarhija, točno su znalo tko gdje pripada i koje su pojedinčeve sposobnosti. No danas moguć je samooblikujući razvoj odnosno razvoj individue koji ima pravo sudjelovanja u donošenja odluka države.

Čovjek građanin: Svaki čovjek pripada nekoj državi te je prema tome građanin. Država daje pojedincu pravni status, kojemu su pridružena određena prava i dužnosti. Isto tako država pojedincu pruža temeljne slobode te mu do dopušta sa živi svoj život kako želi te prema tome on može bit pasivan građanin tj ne ispunjavati ikakvu političku odgovornost. No, ako je pojedinac pasivan to ga nimalo ne razlikuje od stranaca te da bi bio pravi građaninom neke države Aristotel kaže da bi čovjek trebao biti aktivan i trebao bi sudjelovati u pitanjima države.

2. ŠTO JE GRAĐANSTVO? Građanstvo je pripadnost državi, pojedincu daje pravni status kojemu su pridružena određena prava i dužnosti. Taj status ovisi o zakonima pojedine države. Građanstvo, a osobito pristup građanstvu, ovisi o prihvaćanju određenih načina života, mišljenja ili uvjerenja.

Postoje dvije teorije:

1) Suprotstavlja društvo državi; inzistira na slobodi pojedinaca i zajednica odvojenih od države, na državu gleda kao na moć izvan društva koja mu se nameće i

2) naglasak na tradiciju, identitet i kontinuitet nacije.

3.DRŽAVA – DRUŠTVO

5

Pod društvom se podrazumijeva zajednica pojedinaca međusobno povezanih svakidašnjim odnosima u radu i razmjeni. Društvo je skup horizontalnih odnosa između pojedinaca i grupa. Njegova struktura leži u organizaciji rada unutar zajednice, u mreži društvenih funkcija. Država se smatra oblikom moći ''iznad'' društva koja ga organizira, a u nekim slučajevima i mijenja.

4. NACIJA – IDENTITET - ZAJEDNICA

drugi način zamišljanja države je da se od nje učini utjelovljenje ideje nacije. U takvim uvjetima čovjek nije građanin zato što je radnik, već zato što prianja uz određenu kulturu, koja se u isto vrijeme shvaća i kao način života, razmišljanja. Ta koncepcija definira jedan od osnovnih aspekata države, ali postavlja problem jedinstva te kulture i definiranja tog identiteta. Dok političku zajednicu odlikuje priznavanje autoriteta jednog te istog zakona, a ne moć pojedinca te njezino jedinstvo ne ovisi o jedinstvenosti ni dominaciji neke tradicije.

6. DRŽAVA – DEMOKRACIJA:

Demokracija se definira načinom vladanja, ona znači državu u kojoj većina naroda vlada, ima izvršnu vlast.

9. DISCIPLINA: Škola stvara suživot različitih bića pod autoritetom određenog skupa pravila. Odavde proizlazi disciplina. Disciplina bi trebala djeci usaditi poštovanje prema određenom poretku. Ona navikava djecu da se podrede stezi neke organizacije. No, kad tu disciplinu provodi nastavnik, ona kod njih stvara i naviku podređivanju općenito, dakle ona ih navikava da se podređuju autoritetu.

10. MODEL PEDAGOŠKOG AUTORITETA:

ROUSSEAU je smatrao da odnosi autoriteta imaju negativno djelovanje na djecu. Smatra da dijete nije sposobno percipirati objektivne razloge onoga što mu se zapovijeda te da naredbu interpretira kao izraz ne volje odrasloga, odnosno kao njegovu samovolju. Rousseau smatra da autoritet nad djetetom mora biti isto toliko bezličan koliko i autoritet zakona kojemu se podređuje građanin te on čitatelju savjetuje da ništa ne zapovijeda djetetu, ali ne tako da ga pusti da radi po svom, nego tako da organizira njegove životne uvjete na takav način da dijete ne može ni poželjeti ništa osim onoga što je dobro za njega.

KANT upućuje na to da je priroda namijenila čovjeku da se sam dovrši. Smatra da je škola mjesto dresure čiji je cilj izdvojiti vrijeme za razmišljanje unutra spontanosti želja. Bit nije toliko u onome što se od njega traži, već u tome da dijete zagospodari svojim spontanim potezima i da nauči općenito poštivati neki poredak.

Michel FOUCAULT navodi da postoji model discipline koji se može nazvati vojničkim, jer se njegovi prvi elementi nalaze u reorganizaciji vojske od 17. stoljeća nadalje. Disciplina se ovdje sastoji od poštivanja nekog reda na što je moguće mehanički način, s minimalnim razmakom između naredbe i njezina izvršenja, dakle ona isključuje razmišljanje podređenog. Ovakva načela nalaze se i u organizaciji škole u 18. i 19.stoljeću. Od djece se tražilo da se pokore signalima na što automatskiji način, dakle bez razmišljanja.

6

11. ŠTO JE HABITUS?

Riječ habitus latinskog je podrijetla i kao takva ima više značenja. Označava pojam koji znači „držanje tijela“, „tjelesna građa“, „vanjština“, „stil“... Habitus se često spominje ne samo u filozofiji, nego i u sociologiji te biologiji. Kako habitus znači držanje tijela, tako možemo reći da kad je o cijelom čovjeku riječ, znači kada ga mi promatramo svojim očima, svojim viđenjem, govorimo o njegovom habitusu. Ako čovjek ima to neko držanje tijela, tada taj čovjek ima i svoje vrline, nadarenost. Takav habitus obrađuje se u sociologiji, dok se u biologiji habitus shvaća kao vanjski izgled nekog organizma, posebice biljke. U pogledu discipline postavlja se problem koji proizlazi iz potpuno drugačijeg gledišta. Prvobitni odgoj, bilo obiteljski ili školski, jest, općenito govoreći, odgoj društvenim pritiskom koji pojedincu usađuje navike u kojima je sadržan određeni način ophođenja s okolinom, govorenja i razmišljanja.Protagorina je ideja da svladavanje temeljnih vrijednosti ne potječe iz didaktičke ili dogmatičke pouke već iz stjecaja komplementarnih utjecaja. Roditelji, dadilja i djetetovi bližnji ne drže djetetu predavanja o moralu, nego se njime neprekidno bave i pružaju im primjer. Obitelj, škola i država sudjeluju neprekinutim nizom vježbi u tome da djete stekne smisao za dikee (pravdu) i za adios, riječ koja znači „sve oblike obzira koje možemo imati prema okolini vodeći računa o onome što smo joj dužni“. Praksom se uče vrline koje su u temelju jedinstva neke zajednice.

ARISTOTEL: Protagorinu tezu možemo izreči pomoću latinskog pojma habitus koji prema Aristotelu znači it. Aristotel je izgradio teoriju morala u kojoj se pojam habitusa nalazi na presudnom mjestu jer opisuje na koji način su stećene sklonosti prisutne u proračunima koje čini pojedinac predajući se užicima koristeći se novcem tražeći priznanja itd. Usađivanje habitusa, koji usmjeravaju aktivnosti u skladu s rasuđivanjem, ugl gledano djelo je odgajatelja ili odraslih.

12. ODGOJ – HABITUS – VRLINA

Ljudski je odgoj usmjeren kulturnom životu stoga je njegova značajka kultivacija. U tom se procesu međusobno nadopunjuju obitelj, škola i država te neprekinutim nizom vježbi sudjeluju u nastojanju da dijete stekne osjećaj za pravdu te obzirnost prema okolini. To se postiže putem discipline koja bi treba djeci usaditi poštovanje prema određenom poretku te naviknuti djecu na podrede stezi neke organizacije. Može se stoga zaključiti kako je takav odgoj odgoj pod društvenim pritiskom koji formira ponašanje pojedinca te trajno usmjerava njegove reakcije i sklonosti. Budući da je dijete podložno utjecaju autoriteta, ono se ne može tome oduprijeti. Ono je po tome pitanju nemoćno jer se u njega usađuju već unaprijed formirane vrijednosti koje ono prihvaća jer za druge ne zna

Protagora je razvio teoriju usađivanja vrijednosti svojstvenih nekoj zajednici putem prakse, odnosno, pružanjem primjera a ne teorijskim putem. Kod tog procesa roditelji djecu uče o moralu, dok škola zajedno s državom uči dijete da stekne smisao za pravdu koju Protagora naziva dike, te obzirnost prema okolini koju naziva aidos. To su ujedno i vrline jedinstva neke zajednice. Aristotel tu teoriju objašnjava putem pojma hexis. Pojam ‘hexis’ starogrčka je riječ

7

za habitus, a označavao je uobičajeni način postojanja. Kod Aristotela hexis (pl. hexeis) jest dispozicija koja se oblikuje s vremenom – kroz uobičajeno djelovanje – i predstavlja različite tipove karaktera. On ju definira kao permanentnu sklonost da se djeluje na određeni način, a koja se stječe navikama i vježbanjem. To ponašanje postaje spontanim stavom pojedinca učestalom praksom, a njegovo je usađivanje djelo odgajatelja i odraslih. No država iz tog procesa nije isključena budući da ona odgaja volju u jednom od smjerova – a pravedna država odgaja svoje građane tako da se sami kreću u smjeru pravde i prava.

Habitus se manifestira u načinu djelovanja i u shvaćanju stvarnosti. Budući da je utjelovljen, ne može se priskrbiti ili napustiti trenutačno već je automatiziran i neosviješten. Svako društvo usađuje svojim članovima vrline koje ono smatra da su pogodne za njihovu zajednicu. To usađuje putem odgoja, usađivanjem habitusa. Djeca nisu sklona kritički razmišljati o stavovima i razmišljanjima koja im se nameću stoga ona prihvaćaju ono što im je nametnuto. Na taj način društvo usađuje vrline i vrijednosti putem odgoja, stvarajući habitus svojstven nekoj grupi.

14. ODGOJ – LJUDSKA PRAVA: U suvremenim državama se ljudska prava smatraju nacionalnim vrijednostima, a te nacionalne vrijednosti prenose se putem odgojno – obrazovnog sustava. Tako je na odgoju da se njime prenose ljudska p., a lj.p. pružaju kriterij rasuđivanja u programu odgoja. Odgoj je „svojevrsni proces kojemu je cilj i svrha pomagati pojedincu u osvajanju prostora slobode i dostojanstva u postojanju osobom“, odnosno „čovjek samo odgojem može postati čovjekom“. Iz toga se može zaključiti da je zapravo cilj odgoja da se odgajanik odgoji tako da posjeduje i poštuje ljudska prava. Što dokazuje Aristotel, koji kaže kako je država odgajatelj, a „pravedna država odgaja svoje građane tako da se sami kreću u smjeru pravde i prava“. Kako čovjek rođenjem već posjeduje prava, na odgoju je da osvijesti slobodu i prava građanina.

Poštovana kolegice Slavić,

rado ću preuzeti vođenje dipl. rada. Uvijek je bolje kad kandidat sampredloži temu, jer svatko polazi od sebe i onoga što je njemu blisko ili gaviše zanima. Pokušajte naći neko područje i unutar toga dati radni naslovjednoj cjelini. Potražite literaturu koja bi se uz to vezala i kad nju malopočnete čitati stvorit će Vam se u glavi neki provizorni koncep.

Kad studenti predlažu teme, obično to učine na jednoj stranici: radninaslov, mali uvod što žele obrađivati i kako bi to ostvarili u dva-trikoraka (1. Podnaslov, 2. Podnaslov, 3. Podnaslov), a onda gdje imajurazrađaniju viziju stave i podtočke unutar tih glavnih podnaslova. I uz tonavedu literaturu do koje su došli, a ako je potrebno onda ih i ja uputimna još daljnju literaturu.

Čim nađete jedan znanstveni rad ili knjigu s temom koja Vas zanima, u njojćete naći daljnju literaturu kojom se taj autor služio u obradi teme.

Nadam se da sam Vam ovime barem malo pomogla. Čim imate neko pitanje iliprijedlog izvolite se javiti. Nema potrebe da dolazite na fakultet i dagubite vrijeme. E-mail gledam redovito.

Uz srdačan pozdrav,Katica Knezović--

8

doc. dr. sc. Katica Knezovićpredstojnica Katedre za filozofiju i sociologijuUčiteljskog fakulteta Sveučilišta u ZagrebuHR-10000 Zagreb, Savska c. 77tel. 01/6327 317

9