financijski

SVEUČILIŠTE U RIJECIFakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji

Preddiplomski sveučilišni studij: Međunarodni menadžment u turizmu i ugostiteljstvu

Ulaganje u vrijednosnice

Seminarski rad

Opatija, 2012.

SVEUČILIŠTE U RIJECIFakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji

Preddiplomski sveučilišni studij: Međunarodni menadžment u turizmu i ugostiteljstvu

Ulaganje u vrijednosnice

Seminarski rad

Opatija

Sadržaj

Uvod...................................................................................................................................................... 1

1. Vrijednosnice................................................................................................................................ 11.1. Dionice.................................................................................................................................... 11.2. Obveznice............................................................................................................................... 11.3. Mjenica................................................................................................................................... 11.4. Ček......................................................................................................................................... 12. Ulaganje u vrijednosnice.............................................................................................................12.1. Tržište vrijednosnih papira......................................................................................................12.2. Karakteristike ulaganja............................................................................................................13. Vrijednost kapitala........................................................................................................................13.1. Model vrednovanja kapitala....................................................................................................13.2. Trošak kapitala....................................................................................................................... 14. Investitori...................................................................................................................................... 14.1. Psihologija mase.....................................................................................................................14.2. Temperament ulagača............................................................................................................1Zaključak............................................................................................................................................... 1

Bibliografija............................................................................................................................................. 1

Uvod

Investiranje je jedan način kupovine sredstava u svrhu ostvarivanja dobiti, u obliku razumno predvidljivoga prihoda. Pod ovim prihodom se podrazumijevaju dividende, kamate ili prihodi od najma. To je definicija vremenskog razdoblja za povrat investicije i predvidljivost povrata koji često stvaraju razliku između neke investicije i špekulacije. Špekulant kupuje dionice nadajući se dobitku u kratkom roku, tijekom idućih dana ili tjedana. Investitor kupuje dionice koje će vjerojatno tek nakon mnogo godina ili desetljeća proizvesti siguran budući priljev povrata u novcu i povećanje kapitala.

Međutim, od svega je najvažnija činjenica da je ulaganje zabavno. Zabavno je za investitora mjeriti vlastiti um prema golemom društvu investitora i naći se u situaciji kada je nagrađen povećanjem sredstava. Uzbudljivo mu je sigurno analizirati svoje prinose od investicija i vidjeti kako se brže povećavaju od njegove plaće. Također, stimulativno je stjecati znanja o novim idejama vezanima uz proizvode i usluge, kao i o inovacijama u obliku financijskih investicija. Uspješan investitor je onaj investitor koji se može opisati kao svestrani pojedinac, koji koristi svoju prirodnu znatiželju i intelektualno zanimanje da radi i zaradi više novca.

Predmet seminarskog rada jest objasniti značenje ulaganja za individualca općenito, te značenje samog ulaganja u vrijednosne papire. Seminarski rad prati suvremenost teme te je već zbog toga zanimljiviji.

Rad je podijeljen da četiri glavna naslova, podijeljena na manja poglavlja. Prvi dio seminarskog rada nosi naziv Vrijednosnice, te opisuje njihove značajke. Uz to, ovom dijelu se nalazi još četiri podpoglavlja u kojima su obrađene četiri najčešće vrste vrijednosnih papira, i to sljedećim redoslijedom: Dionice, Obveznice, Mjenica i Ček. Drugi glavni naslov Ulaganje u vrijednosnice obuhvaća strukturu ulaganja te zalazi u bit teme. U okviru ovog diejla nalaze se i manji naslovi Tržište vrijednosnih papira, te Karakteristike ulaganja. Treći glavni naslov Vrijednost kapitala, odnosi se na onaj dio cijene kapitala, te objašnjava načine na koje se ona postiže. Također, objašnjen je Model vrednovanja kapitala odnosno CAPM, te Trošak kapitala, koji se danas uvelike pojavljuje kao tema za raspravljanje. Zadnji dio seminarskog rada obuhvaća same investitore, njihove karakteristike, načine ponašanja te kako i koliko mogu okolina i drugi ljudi utjecati na njih. Sukladno tome, tu su naslovi Investitori, Psihologija mase i temperament ulagača.

1

Valentina Krznar, Ulaganje u vrijednosnice

Tijekom pisanja seminarskog rada i istraživanja teme korištene su sljedeće znanstvene metode: metoda deskripcije, metoda komparacije, zatim metode zaključivanja, drugim riječima, metode indukcije i dedukcije, te povijesna metoda.

Kao svrha seminarskog rada može se navesti sama bit ove teme. Pokušano je na najjednostavniji način prikazati na koje se načine investitori moraju ponašati kako bi uspjeli prilikom ulaganja u vrijednosne papire. Da li je dovoljno pratiti nepouzdane informacije i na temelju njih donositi odluke o ulaganju ili je ipak potrebno sam odlučivati?

2

1. Vrijednosnice

Mnoga poduzeća diljem svijeta, u okviru eksternog financiranja, pribavljaju sredstva u obliku vrijednosnih papira. Vrijednosnica ili vrijednosni papir, kako se još naziva, skupni je naziv za dionice, obveznice, mjenice, čekove, trezorske zapise, blagajničke zapise, komercijalne zapise, certifikate o depozitu i druge vrijednosne papire izdane u seriji. Prema Zakonu o tržištu vrijednosnih papira „vrijednosni papiri izdani u seriji označavaju vrijednosne papire istog izdavatelja, izdane istodobno i koji daju ista prava“.1 Vrijednosni papir je dokument kojim se dokazuje vlasništvo odnosno određeno pravo u gospodarskom odnosu. To su pismene isprave na kojima je naznačeno da njihov vlasnik ima neko pravo koje se može ostvariti samo posjedovanjem tih papira i na propisani način. Mogu glasiti na ime, na donosioca ili po naredbi, ali ne znači da svi vrijednosni papiri mogu glasiti na sva tri načina. Oni se kupuju i prodaju na burzovnom tržištu, a burze i državne ustanove brinu se o njihovoj vrijednosti i valjanosti zbog očuvanja svoga poslovnog ugleda i sigurnosti kupaca. Na burzama se ne mogu, odnosno ne bi smjeli pojaviti vrijednosni papiri onih tvrtka koje za njih nemaju pokriće u novčanim sredstvima i imovini. Svaki vrijednosni papir ima jedinstveni identifikacijski broj u skladu s međunarodnim srandardima i po njemu se identificira. Prilikom kupnje vrijednosnih papira potrebno je imati u vidu da se zarada ostvaruje na temelju dividende i kamate ili na temelju njihove prodaje. Vrijednosnice mogu biti državne ili privatne. Državne vrijednosne papire izdaje Ministarstvo financija, centralna banka ili neke druge državne institucije, dok privatne izdaju privatna poduzeća, banke ili pojedini građani. Isto tako, vrijednosnice mogu biti vlasničke, s fiksnim prinosom i nosioci prava. Vrijednosnice koje imaju vlasnički karakter su dionice, dok su vrijednosnice s fiksnim prinosom obveznice, blagajnički zapisi, potvrde o depozitu i komercijalni zapisi.

Vrijednosnice koje su nosioci prava su opcije i futures ugovori, a prvenstveno su namijenjeni špekulaciji. „Opcije su financijske izvedenice koje kupcu daju pravo, ali ne i obvezu na kupnju ili prodaju određene količine referentnog instrumenta po dogovorenoj cijeni (izvršna cijena) na određeni dan ili tijekom određenog vremenskog razdoblja. Ukoliko se opcija može izvršiti samo na dan dospijeća radi se o europskoj opciji, dok američka opcija

1 Saunders and Cornett, Financijska tržišta i institucije, 119.

3


omogućava vlasniku izvršenje u bilo kojem trenutku do dospijeća. U zamjenu za pravo na izvršenje opcije plaća se cijena opcije (tzv. premija). Futures ugovor je standardizirani ugovor kojim se trguje na burzi, a kojim se kupac ili prodavatelj obvezuje kupiti ili prodati određenu količinu referentnog instrumentapo određenoj cijeni na određeni dan.“2

Pribavljanje sredstava pomoću vrijednosnih papira, gledano sa stajališta dugoročnog financiranja, ima veoma značajnu, a u usporedbi s kreditnim financiranjem, čak i dominantnu ulogu. Od vrijednosnih papira koji se u tu svrhu koriste valjalo bi u prvom redu istaknuti one vrijednosne papire s fiksnim prihodom, odnosno obveznice, te vrijednosne papire s varijabilnim prihodom ili drugim riječima, dionice. Uporabom tih vrijednosnih papira koji se ujedno i smatraju osnovnim vrijednosnim papirima postiže se odlučujući utjecaj na optimalnu strukturu kapitala, a samim time i na tržišnu vrijednost poduzeća. „Da bi se u poduzećima mogla donositi odluka da li je pribavljati financijska sredstva u obliku obveznica ili dionica i kako ih kombinirati, treba kao prvo ukazati na zakonitosti koje vladaju prilikom emisije i prometa navedenih vrsta vrijednosnih papira na financijskom tržištu“.3

1.1. Dionice

Dionice su vlasnički vrijednosni papiri koji predstavljaju udio u imovini nekog dioničkog društva, te se na taj način u potpunosti razlikuju od obveznicea koje predstavljaju dug izdavatelja. Prema Zdenku Prohaskom između dionica i obveznica postoje četiri osnovne razlike:4

a) „Dionice jesu vrijednosni papiri bez roka dospijeća;b) S obzirom na nepostojanje roka dospijeća, većina se prometa dionica obavlja na

sekundarnom tržištu;c) Promet dionica na sekundarnom tržištu obavlja se u jednakoj mjeri prodajom „lice

u lice“ (over the counter - OTC) i na burzama vrijednosnih papira, dok se obveznicama uglavnom trguje na OTC tržištu, odnosno preko telefona;

d) Dok obveznice karakteriziraju fiksne kamatne stope i vrijednost o dospijeću, dotle za dionice ne postoji unaprijed utvrđena stopa prihoda“.

Vrijednost dionica ogleda se u njihovoj nominalnoj, knjigovodstvenoj i tržišnoj vrijednosti. Nominalna vrijednost dionice ima značenje da definira udio u dioničkom društvu , a posebno „u slučaju likvidacije dioničkog društva vlasnik dionice ima pravo na udio u likvidacijskoj masi samo do nominalnog iznosa dionice bez obzira koliko je za istu prilikom kupovine platio“.5 Kada se na nominalnu vrijednost doda iznos rezervi jo jednoj dionici, nastaje knjigovodstvena vrijednost. Ukoliko ne postoji nominalna vrijednost dionica, kao što nekad nije postojala u anglosaksonskim zemljama, ta knjigovodstvana vrijednost se izračunava na način da se ukupni kapital i rezerve poduzeća podijele s brojem dionica. Tržišna vrijednost dionica odnosno, njihov tečaj, utvrđuje se na tržištu, a najprije prema očekivanim budućim prihodima dioničkog društva. Dinočko društvo može imati dionice na ime i dionice na donosioca. Profesor i profesorica Mrkušić što se tiče toga kažu da je „dionica na ime sigurnija, a dionica na donosioca praktičnija i jednostavnija“.6

„Osim udjela u dioničkom društvu dionice daju i određena dodatna prava:

2 Slakoper i Štajfer, „Temeljna obilježja opcijskih ugovora i opcija,“ 73.3 Prohaska, Analiza vrijednosnih papira, 31.4 Ibid. 40-41.5 Ibid. 42.6 Mrkušić i Mrkušić, Dionice, što s njima, 9.

4

a) Pravo na isplatu dividende;b) Pravo prvenstva kupovine novih („mladih“) dionica;c) Pravo glasa na skupštini;d) Pravo na obavještavanje;e) Pravo na udio u likvidacijskoj masi“.7

Pravo na isplatu dividende predstavlja udio u ostvarenoj dobiit dioničkog društva, a samu visinu isplaćene dividende utvrđuje skupština dioničkog društva. Sljedeće pravo, pravo prvenstva kupovine novih dionica znači da se prilikom emisije novih dionica, određen kontingent tih dionica prvo mora ponuditi dosadašnjim dioničarima. Prilikom određivanja kontingenta dionica mora se uzeti u obzir dotadašnji udio dioničara u dioničkom društvu. ako se dogodi da dioničar ne želi ili ne može ostvariti ovo pravo, on ga može podati na burzi. Naredna dva prava, pravo glasa na skupštini i pravo na obavještavanje predstavljaju udio u suodlučivanju i upravljanju u određenom dioničkom društvu. Zadnje pravo je unatoč tome što je zadnje navedeno, drugo po važnosti, a dioničari ga mogu ostvariti tek ako nakon podmirenja obveza prema vjerovnicima dioničkog društva, postoji ostatak u likvidacijskoj masi.

1.2. Obveznice

Obveznice kao vrijednosnice s fiksnim prihodom su potraživanja i pismene isprave u kojima se izdavatelj obvezuje da će imatelju obveznice, tj. vjerovniku u određenom roku i to dužem od jedne godine vratiti pozajmljeni iznos uvećan za kamate. Kada se priča o vrstama obveznica one se mogu podijeliti na sljedeći način:8

a) „Klasične obveznice: Državne obveznice – to su obveznice centralne vlade ili federalnih vlasti; Komunalne obveznice – izdaju ih javno-pravne financijske organizacije, ali

centralna vlada ne garantira vraćanje duga i plaćanje kamate; Hipotekarne obveznice/založnice – izdaju ih javno-pravne financijske

organizacije, a garanciju vraćanja predstavlja hipoteka, odnosno pravo zaloga na nekretnine;

Obveznice financijskih institucija – emitiraju ih banke, štedionice i druge financijske organizacije;

Obveznice poduzeća – izdaju ih velika i mala poduzeća.b) Ostale obveznice:

Obveznice s varijabilnom kamatnom stopom Nul-kupon obveznice Obveznice koje glase na dvojnu valutu“

Uzimajući u obzir bonitet i kreditnu sposobnost dužnika, državne obveznice pružaju najveću sigurnost da će kamate biti plaćene, a iznos duga vraćan unutar roka dospijeća. Razlog tome je taj što je država neograničeno likvidna s obzirom na svoje domicilne porezne obveznike. Najniža sigurnost vraćanja duga je kod obveznica poduzeća, gledajući s aspekta boniteta poduzeća. „Za ocjenu boniteta koriste se računovodstveni podaci (bilanca, račun dobiti i gubitka i račun novčanih tokova), porezne prijave i poslovni planovi, projekcije tijekova novca, informacije od drugih banaka o klijentima iz prethodnih kreditnih odnosa, poslovna ozbiljnost klijenta, iskustva banke ili drugih banaka u dosadašnjim poslovnim odnosima s

7 Diedrigkeit, Atlas Geld und Wertpapiere, 277-278 citiran u Prohaska, Analiza vrijednosnih papira, 41.8 Prohaska, Analiza vrijednosnih papira, 32.

5


klijentima“.9 Da bi se obveznice na tržištu kapitala učinile atraktivnijima, one moraju nositi višu nominalnu kamatnu stopu od, na primjer državnih obveznica. Osim navedenih obveznica koje spadaju u grupu ostalih obveznica, postoji još nekoliko njih kao što su inozemne obveznice koje se mitiraju za nerezidenta na domicilnom tržištu kapitala, te euroobveznice koje se emitiraju na eurotržištu.

1.3. Mjenica

Mjenica je vrijednosni papir koji se javio kao prvi oblik bezgotovinskog plaćanja. Trgovci koji su putovali na sajmove nisu nosili sa sobom gotov novac već mjenjačka pisma koja su im omogućavala da pribave stranu valutu na sajmovima izvan zemlje. Sam razvoj mjenice tekao je nekoliko stoljeća. U srednjem vijeku uporaba mjenice temeljila se na običajima koji su bili harmonizirani u srednjovjekovnim sajamskim gradovima. Mjenica je postala podobna kao sredstvo za provođenje ne samo jednog akta plaćanja nego gašenje niza platnih obveza. To je vrijednosni papir koji sadrži pravo koje se ne može ostvariti niti prenijeti bez papira. Mjenični vjerovnik može prodati svoju nedospjelu mjeničnu potražnju banci, a banka mu isplaćuje iznos umanjen za iznos kamate. Banka pridržava kamatu iz perioda od prijevremene isplate mjenice do njezina dospijeća. „Postoje dvije osnovne vrste mjenica:

a) Vlastita mjenica – kod koje se njezin izdavatelj obvezuje da će sam isplatiti mjeničnu svotu imatelju mjenice. U tom se odnosu, dakle, pojavljuju dva subjekta: izdavatelj mjenice i njezin imatelj;

b) Trasirana mjenica – kod koje se pojavljuje i treći subjekt – trasat ili platitelj mjenice. Trasiranom mjenicom njezin izdavatelj nalaže trećoj osobi, platitelju, da imatelju mjenice plati mjenični iznos. Ove se mjenice najčešće koriste za rješavanje trostranih dužničko –vjerovničkih odnosa. Dakle, izdavatelj je dužnik imatelja mjenice, te kako bi isplatio svoj dug izdaje imatelju mjenice trasiranu mjenicu koju će isplatiti platitelj, a koji se nalazi u položaju dužnika prema izdavatelju“.10

Mjenična obveza potpisnika je samostalna obveza, koju snose sve osobe potpisane na mjenici. Sve je češća uloga mjenice kao osiguranja za neku drugu potražnju, jer je naplata iz mjenice puno brža i jednostavnija od naplate običnih potražnja.

Bjanko ili blanko mjenica je ona mjenica kod koje u trenutku izdanja nisu upisani svi bitni sastojci, ali je ona izdana s time da se oni naknadno ispune.

1.4. Ček

Ček je vrijednosni papir kratkoročnog karaktera, što znači da mu je vrijeme iskoristivosti manje od godine dana. To je sredstvo plaćanja, a ne sredstvo kreditiranja. Ovaj vrijednosni papir „omogućuje izdavatelju (trasantu) da naloži drugoj osobi (trasatu) da iz izdavateljeva pokrića isplati zakonitom imatelju (remitentu) određenu svotu novca“.11 Ček je jedan od oblika bezgotovinskog plaćanja, koji utječe na cjelokupno smanjenje cirkulacije efektivnog novca. Svojom uporabom pojednostavnjuje i pojeftinjuje platni promet, a platežno mu se svojstvo vidi iz njegove dospjelosti po viđenju. Čekovne obveze su samostalne i stroge. Zanimljiva karakteristika čeka jest ta da za razliku od mjenice, koja može dospijevati na četiri

9 Kandžija i Živko, Poslovna politika banaka, 315.10 Momčilović i Amon, Poslovanje s mjenicom, 21.11 ibid. 25.

6

načina, ček može dospijevati samo po viđenju, a može glasiti a ime, po naredbi (trasant i remitent sjedinjeni), na donositelja. Kao ostale karakteristike čeka bitno je da se navede da je to novčani obaveznopravni papri, a uz to i prezentacijski vrijednosni papir. Čekovna obveza je apstraktna te je on formalni papir. Onaj ček koji je plativ u zemlji, može se trasirati samo na banku. Izdavanje čekova bez pokrića danas se smatra prekršajem te osoba koja to napravi bit će kažnjena sukladno zakonu u određenoj državi. Vlasniku čeka banka izdaje čekovnu karticu koja predstavlja dokument za dokazivanje prava raspolaganja svojom imovinom.

Prema namjeni i druim svojstvima čekovi mogu biti:a) „Isplatni čekovi – bitno je da se isplata ralizira u gotovom novcu, ez obzira da li se

isplata vrši prema imatelju čeka koji je neko treće lice ili se radi o trasantu. Isplatni čekovi su čekovi tekućih računa građana;

b) Obračunski ili virmanski čekovi – su čekovi kod kojih se isplata čekovnog iznosa ne vrši u gotovom novcu, već se prenosi sa tekućeg računa trasanta u korist tekućeg ili žiro računa imatelja tog čeka.

c) Barirani čekovi – dobivaju se kada se gotovinski ček barira. Barirati ček znači prekrižiti svaki dio njegovog obrasca sa dvije usporedne kose linije iz lijevog donjeg u desni gornji dio. Ne može se naplatiti u gotovom novcu;

d) Dokumentarni čekovi – isplata se uvjetuje odgovaajućom istovremenom prezentacijom određenih robnih dokumenata;

e) Putnički čekovi – izdaju se u obliku posebnih čekovnih knjižica gdje je na svakom čeku unaprijed otisnut iznos vrijednosti čeka“.12

12 ibid. 25.

7


2. Ulaganje u vrijednosnice

Riječ investicija dolazi od latinske riječi investitio što znači „ulaganja kapitala u neki unosan posao“. Investicija predstavlja neki oblik ulaganja radi ostvarivanja dodatnog profita ili neke druge dobiti. Ulaganje se može odvijati na način da se ulaže u financijske oblike imovine, kada se podrazumijeva korištenje monetarne imovine koja će u budućnosti donijeti prihod, vratiti se uvaćana ili će biti prodana po većoj cijeni od nabavne (obveznice). Također se ulagati može u ekonomske oblike imovine, odnosno u dobra koja se koriste s ciljem da u budućnosti stvore bogatstvo (izgradnja poduzeća zbog proizvodnje dobara ili ulaganje u školovanje koje će u budućnosti donjeti vidljive rezultate). Iz svega ovoga, moguće je zaključiti da investiranje označava proces ulaganja u neki unosan posao, ulaganje s ciljem da se u budućnosti vrati kroz uvećani efekt poslovanja. Osnovna karakteristika investiranja jest samo ulaganje sredstava, ali i odricanje od potrošnje zbog ostvarivanja određenih koristi u budućnosti. Ulaganje može rezultirati pozitivnim ili negativnim doprinosom. Pozitivan doprinos znači da se vraća barem čista uložena dobit, dok kod negativnod ishoda ona donosi minus u odnosu na uložena sredstva. Pogrešne investicijske odluke i strategije mogu u potpunosti uništiti postojeća dostignuća poduzeća. Sama vještina ulaganja predstavlja visoko rizičan posao pa je donošenje pravih odluka težak posao u kojem mnogo toga ovisi od same vizije poduzeća i od raznih internih i eksternih čimbenika. „Upravljanje investicijama u vrijednosne papire značajno je za pojedina društva, ali prije svega za investicijske fondove i mirovinske fondove čije poslovanje podrazumijeva upravo usmjeravanje sredstava u različite vrijednosne papire, odnosno formiranje portfelja vrijednosnih papira određenih karakteristika“.13

Stara burzovna izreka koja je dobro poznata svim osobama spremnim podnijeti rizik glasi: „Onaj tko želi dobro spavati ulaže u obveznice, ali onaj koji želi dobro jesti ulaže u dionice“. Ta bi se izreka mogla objasniti vrlo lako. Onaj tko nije u stanju podnositi rizik ulaganja u dionice, ulaže u vrijednosnice kao što su obveznice. U prenesenom značenju ne zarađuje od kapitalnog dobra i dividendi nego od kamata. U zemljama gdje tržište obveznica praktički i ne postoji, kao što je stanje u Hrvatskoj, ulaganje u obveznice može se zamijeniti oročavanjem

13 Novak, Odlučivanje u financijskom upravljanju, 169.

8

depozita u banci radi kamate. Kamata je naravno sigurnija jer je obveza dužnika, dok se kapitalni dobitak i dividende ne moraju dobiti. Dapače, dio se uloga može i izgubiti. Samim time vidi se da je ulaganje u dionice puno riskantnije. S druge strane vječno traženje optimalnog omjera između rizika i zarade koji su proporcionalne varijable i ovdje dolazi do izražaja. Naime, onaj tko želi dobro „jesti“ ili zaraditi veći postotak na uloženi kapital, mora se okrenuti ulaganju u dionice, jer je kamata daleko niža od potencijalno moguće zarade na tržištu dionica. Rizik koji se javlja na tim tržištima posljedica je činjenice kako se cijene dionica ne ponašaju uvijek savršeno logično. Često se događa odstupanje tržišne cijene od njihove stvarne vrijednosti što stvara rizik, odnosno priliku za zaradu, ali i gubitak. Naime, ako je u nekom trenutku cijena dionica podcijenjena te ulagač prepozna priliku i kupi dionice, vjerojatno će zaraditi. No problem je u tome što ne zna kada će i koliko cijena porasti. Ako se dionice prodaju prerano, propuštena je prilika za zaradu. Osim toga, nakon same kupnje, moguće je da cijena te dionice još malo padne, jer je teško pogoditi minimum, a nakon toga skoči. Ali ako nakon tog malog pada dioničar odustane i proda, umjesto zarade javio se gubitak te propuštena prilika za zaraditi. Dakle, nesavršenost tržišta, a još više i nesavršenost pravnih i fizičkih osoba kreira rizik koji može donijeti zaradu, ali i velike gubitke. Naravno, koja kriva informacija ili kriva procjena tome samo još više doprinose.

2.1. Tržište vrijednosnih papira

Tržište vrijednosnih papira je pojam koji se odnosi na tržišta na kojima se kupuju i prodaju vrijednosni papiri. „Ova tržišta imaju četiri dimenzije koje treba razlikovati. To su: tržište kapitala, tržište novca, primarno i sekundarno tržište“.14 Surogati novca su službeni i poslovni dokumenti koji djelomično zamjenjuju novac i imaju s njim neka zajednička svojstva, odnosno služe kao sredstva plaćanja u situacijama kada nedostaje efektivni, odnosno papirni ili kovani novac. Na tržištu novca na kojem se trguje s kratkoročnim funkcijama novca kao platežnog i prometnog sredstva, i na tržištu kapitala gdje se trguje novcem kao kapitalom, istovremeno se pojavljuju efektivni novac i razni surogati novca. Vrijednosni papiri se javljaju kao instrumenti tržišta novca i tržišta kapitala. Najpoznatiji su vrijednosni papiri državne obveznice i dionice. Dionice koje izdaju pojedina poduzeća su surogati novca i instrumenti prikupljanja financijskih sredstava za početak rada ili za dokapitalizaciju i razvoj poduzeća. Takvi vrijednosni papiri dio su tržišta kapitala koje treba razlikovati od tržišta novca na kojem se trguje s kratkoročno slobodnim novčanim sredstvima, odnosno samo s onima koja obavljaju ulogu platežnog i prometnog sredstva, a ne ulogu kapitala kao faktora proizvodnje.

Dionice se kupuju iz različitih razloga, a jedan od važnijih je špekulativni motiv, odnosno procjena da će dividendna stopa i zarada od ulaganja u dionice biti veća od kamatne stope i zarade od ulaganja novca u banku. Kad se poslovanje i tržišni položaj nekog dioničkog društva pogoršava, tada vlasnici dionica najčešće pokušavaju prodati iste po nominalnoj cijeni ili po tržišnoj cijenu koja je niža od nominalne. Tržišna cijena dionica raste iznad nominalne kada se poboljšava poslovanje i tržišni položaj nekog dioničkog društva. Kretanje cijena pojedinih dionica je važan podatak koji pokazuje stvarno poslovanje tog poduzeća ili procjene budućih rezultata poslovanja što ih formiraju dioničari.

Do ulaganja u obveznice, odnosno kupnje obveznica dolazi zbog brojnih razloga. Neki od njih su na primjer ako se obveznice nude uz kamatne stope koje su veće od bankarskih, zato što procjenjuju da je ulaganje u neko drugo poduzeće sigurnije nego ulaganje u poslovne banke, zato što u slučaju bankrota poduzeća, vlasnici njegovih obveznica imaju pravni status osoba čija se potraživanja prva isplaćuju, prije isplata vlasnicima dionica. „Za razliku od 14 ibid. 170.

9


sustava „računa“ za isporuku i poravnanje koji djeluje na londonskom tržištu trajnog kapitala, kupovina i prodaja državnih obveznica odvija se tijekom dvadeset i četiri sata: poravnanje se događa sljedećeg poslovnog dana nakon što je transakcija dogovorena“.15

S obzirom na institucije u kojima se susreću subjekti ponude i potražnje kapitala, razlikuju se bankarsko i burzovno tržište kapitala. Na bankarskom tržištu su poslovne banke subjekti ponude dugoročnih kredita koji se najčešće koriste za nove investicije u proizvodnju roba i usluga, dok su subjekti potražnje građani, poduzeća ili privatni obrtnici. Na burzovnom tržištu se kupuju i proodaju dužnički vriejdnosni papiri i vlasnički vrijednosni papiri.

S obzirom na ulogu subjekata koji emitiraju dužničke vrijednosne papire, tržište kapitala može biti primarno i sekundarno. Na primarnom tržištu se trguje novim vrijednosnim papirima te se emitenti javljaju kao prvi prodavači. Na sekundarnom se tržištu trguje ranije emitiranim vrijednosnim papirima pri čemu nije nužno sudjelovanje emitenata.

2.2. Karakteristike ulaganja

Ulaganje nije samo posljedica želje da se ima više, već i nužnost da se postojeći kapital uslijed inflacije ne istopi, odnosno da ne nestane. Ulaganje u vrijednosnice je puno riskantije u odnosu na štednju, ali baš zog toga omogućuje ostvarivanje većih profita. Karakteristično je za tržište da svi žele jeftino kupovati a skupo prodavati, međutim najčešći scenarij je taj da ljudi ulažu kada imaju novaca, a izlaze iz ulaganja kad im novci trebaju. Investiranje svaka osoba može prepustiti profesionalcima, brokerima ili investicijskim fondovima, ili se sama upustiti u tu akciju. Naloge za ulaganja je moguće davati osobno, preko telefona ili online, odnosno putem interneta. Zadnje navedeno, online trgovanje ima dosta prednosti. Naime, ne postoji nedostupnost brokera kada je linija zauzeta, već sam sustav daje dovoljno informacija za samostalno kvalitetno odlučivanje, te je osjetno niža provizija koja se plaća brokerima. No postoji jedan nedostatak, a to je da je moguće nedostajanje razgovora s brokerom koji ulagača može uputiti nekakvim savjetom ili prijedlogom. Same vrijednosnice, odnosno vrijednosni papiri se mogu nalaziti kod brokera, kod banke na skrbničkom računu ili na slobodnoj poziciji.

Izdavanje vrijednosnih papira drugačije je od zemlje do zemlje. U Republici Hrvatskoj je izdavatelj vrijednosnih papira obavezan objaviti prospekt odnosno javnu ponudu ili dostaviti taj prospekt potencijalnim ulagateljima. „Pored poziva na upis vrijednosnih papira, prospekt obavezno sadrži cjelovitu, točnu i objektivnu informaciju o imovini i obvezama, gubitku ili dobitku, financijskom položaju i perspektivama izdavatelja, svrsi prikupljanja sredstava, čimbenicima rizika te o pravima koja daju vrijednosni papiri na koje se odnosi prospekt, na temelju koje potencijalni ulagatelj može objektivno procijeniti izglednost i rizike ulaganja i donijeti odluku o ulaganju“.16

15 Foley, Tržišta kapitala, 96.16 Prohaska, Analiza vrijednosnih papira, 30.

10

3. Vrijednost kapitala

Tržišta kapitala sastoje se od brojnih važnih funkcija. Prvobitno su one mehanizam koji omogućuje prijenos sredstva koja se mogu investirati od ekonomskih subjekata s financijskim viškom prema onima s financijskim manjkom. To se postiže prodajom odnosno izdavanjem vrijednosnih papira, i to najčešće dionica i obveznica, onima koji imaju višak sredstava. Sam kapital poduzeća vlasnici pribavljaju ovisno o svom vlastitom načinu poslovanja. Bernard J. Foley kaže: „Struktura kapitala poduzeća može se kategorizirati u tri široka razreda:

a) Trajni kapital, občno u vidu običnih dionica (equity capital u Velikoj Britaniji, a common stock u USA). Imaoci su dioničkog kapitala vlasnici ili članovi poduzeća i zato primaju povrat razmjerno uspješnosti rada poduzeća;

b) Preferencijalni kapital koji isto čini dio trajnog kapitala poduzeća, ali koji daje određene povlastice za razliku od običnih dionica;

c) Posuđeni kapital (obveznice) koji uključuje zadužnice i neosigurane zajmove preko dionica. Kamata se plaća na obveznice neovisno o profitu poduzeća. Većina je posuđenog kapitala iskupiva, premda je moguće imati i neiskupive zajmove preko obveznica“.17

Postoje brojne teorije o tome što određujue cijenu dionica, štoviše, lakše je reći što bi to trebalo utjecati na cijene dionica, nego što zaista utječe na njih. U krajnjoj analizi je svaka cijena određena zakonima tržišta – ponudom i potražnjom. Potražnja se može temeljiti na racionalnim kriterijima kao što je ocjena potencijala poduzeća da ostvari zaradu i mogući povrat na investiciju. Prema tome se može zaključiti da se kod predviđanja budućih izgleda i zarada javlja značajan prostor za grešku, neslaganje, pretjerani optimizam i pretjerani pesimizam. Povremeno je moguće da se iracionalne snage javljaju u obliku straha i panike. Postoje tri glavne škole mišljenja o pristupima određivanja vrijednosti dionica;

a) „Tehnička analiza ili čartizam (Chatizam)b) Fundamentalna analizac) Hipoteza efikasnog tržišta“.18

Što se tiče tehničke analize, može se reći da ona zauzima stanovište da se u pokušaju predviđanja budućeg tijeka cijena dionica treba korisno usredotočiti na ponašanje tih cijena u prošlosti. Zastupnici ove analize smatraju da se cijene dionica kreću prema trendovima i obrascima koji se periodično ponavljaju, pa je ključ stvaranja dobitaka u prepoznavanju tih obrazava prije ostalih. Sukladno tome, nije važno u kojoj industiji ili na kojem tržištu poduzeće djeluje, već je uporaba grafikona dovoljna za određivanje vjerojatnih cijena, odnosno kretanja cijena njegovih dionica. U svako vrijeme cijene odražavaju odnos ponude i potražnje, tako da su promjene cijena rezultat mijenjanja položaja u ravnoteži raspoloženja između kupaca i prodavača. Na ovaj način, analitičari koriste različite tipove grafikona koji prikazuju promjene cijena kroz vrijeme, u nadi da će se pojaviti prepoznatljivi obrasci. Druga analiza, fundamentalna analiza bavi se ispitivanjem temeljnih ekonomskih čimbenika koji, prema njima, konačno određuju vrijednost trajnog kapitala. „Neki od ovih čimbenika se temelje na informacijama iz bilance stanja, a neki se izvode iz mjerenja prihoda“.19 Na ovaj način, cijeli skup financijskih pokazatelja može se koristiti u pokušaju ocjene koliko odstupa tržišna cijena dionice od pojma njezine prave vrijednosti. Zadnja analiza, odnosno hipoteza efikasnog tržišta, gdje je najvažnija implikacija tržišne efikasnosti što se cijene brzo

17 Foley, Tržišta kapitala, 12.18 ibid. 28.19 ibid. 30.

11


eliminiraju jer, uključujući logiku u zaključivanje, nikakve profitabilne mogućnosti nisu izvedive jer se tržište prebrzo prilagođava.

3.1. Model vrednovanja kapitala

Postoji tvrdnja da su rizik i nagrada povezani. Financijski stručnjaci već godinama slažu da investitori trebaju dobiti naknadu za preuzimanje većeg rizika. Ono što je danas novo u suvremenoj tehnologiji jest definicija i mjerenje samog rizika. Prije dolaska modela vrednovanja kapitala, vjerovalo se da je povrat za svaki od vrijednosnih papira povezan s ukupnim rizikom koji je njemu svojstven. „Vjerovalo se da povrat od nekog vrijednosnog papira varira s nestabilnošću uspješnosti tog određenog vrijednosnog papira, odnosno, s promjenjivošću standardne devijacije povrata koje proizvodi“.20

Kao i svi drugi modeli i ovaj se temelji na određenim pretpostavkama. Ako se pretpostavlja da su tržišta kapitala vrlo efikasna kada su investitori dobro informirani, da su transakcijski troškovi nula, da su ograničenja na investicije zanemariva i da nema poreza, te da nijedan investitor nije dovoljno velik da bi mogao utjecati na cijenu dionica. Pod ovim uvjetima, svi će investitori percipirati skup investicijskih mogućnosti za rizične vrijednosne papire na isti način i postaviti će svoju granicu efikasnosti na istom mjestu. CAPM, odnosno model vrednovanja kapitala može se dokazati u sljedećih par rečenica. Ako bi investitori dobili dodatni povrat ili preminju na rizik, za snošenje nesustavnog rizika, ispalo bi da bi diverzificirani portfelji, u kojima su dionice s velikim iznosimanesustavnog rizika, davali veće povrate od jednako rizičnih dionica s manje nesustavnim rizikom. Investitori bi iskoristili priliku za ostvarivanje većih povrata, licitirajući prema gore cijene dionica s velikim nesustavnim rizikom i prodavajući dionice s jednakim betama, ali s nižim nesustavnim rizikom. Taj bi se proces nastavio dok očekivani povrati dionica s istim betama ne bi bili izjednačeni i nikakva se premija rizika ne bi mogla dobiti na temelju snošenja nesustavnog rizika. „Ovaj model su razvili William F. Sharpe (dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1990. godine) i John Lintner šezdesetih godina, i od tada ovaj model ima važne implikacije za cjelokupne financije“.21

3.2. Trošak kapitala

Koncept troškova kapitala razvijen je primarno za potrebe dugoročnih financiranja tvrtke. To je financiranje povezano s dugoročnim investicijama tvrtke. Tako se koncept troškova kapitala najčešće koristi u procesu budžetiranja kapitala. Investicije koje tvrtka poduzima temeljni su pokretač kreiranja bogatstva za njene dioničare. kako se investira i sredstvima pribavljenim od vjerovnika, tim investicijama moraju se zadovoljiti interesi i vjerovnika i dioničara. „Interesi vjerovnika nadređeni su interesima dioničara, ali su limitirani ugovorenim iznosima, pa profitabilnost investicija iznad troškova kapitala kreira dodatnu vrijednost primarno za dioničare“.22 Ako se promatraju različiti pristupi određivanja troška kapitala, uočava se kompleksnost te kategorije. Trošak kapitala svakako je produkt međuovisnosti rizika i nagrade na kojoj se temelji vrednovanje na financijskim tržištima, s jedne strane, i

20 Malikiel, Uspješna strategija burzovnog poslovanja, 184.21 Van Horne, Financijsko upravljanje i politika,65.22 Orsag, Budžetiranje kapitala: Procjena investicijskih projekata, 172.

12

poduzeća kao društvenog entiteta koji posreduje između temeljnih mikroekonomskih sudionika u gospodarstvu, proizvođača i potrošača, s druge strane.

Svaka komponenta kapitala ima svoj određeni trošak. Na primjer, „trošak zaduženja i prioritetnih dionica temelje se na prinosima koje investitor očekuje od vrijednosnih papira. Slično tome, trošak zadržane dobiti je stopa prinosa koju dioničar očekuje na obične dionice tvrtke“23. Razlog zašto se mora odrediti trošak kapitala za zadržanu dobit je u konceptu oportunitetnih troškova. Trošak kapitala može se općenito definirati kao koncept održavanja, odnosno povećanja vrijednosti tvrtke. Pri tome je on primarno usmjeren na korištenje, a ne na pribavljanje sredstava. Međutim, on uključuje i prinose koje zahtijevaju investitori tvrtke koji se korištenjem sredstava moraju zadovoljiti. Tako je trošak kapitala određen kao relativna veličina zahtijevanog prinosa na veličinu investiranog kapitala, odnosno kapitala koji se namjerava investirati u neku tvrtku.

23 Novak, Odlučivanje u financijskom upravljanju, 157.

13


4. Investitori

Investitor amater je onaj koji se uz svoj redovni posao bavi investiranjem. Ljudi raznih zanimanja, poput vlasnika poduzeća, časnika, liječnika, službenika i svih drugih, posjeduju opsežna znanja u okviru svojih profesija i razumljivo, nemaju vremena za učenje umijeća ulaganja. No, čak ako se bave dobro plaćenim zanimanjima, ili su slabo plaće i štedljivi, oni žele uložiti ušteđen novac tamo gdje će biti siguran i donositi razumnu ili moguće veliku dobit. Zvuči to prilično jednostavno dok se ne zaviri ispod površine. „Statistike pokazuju da 95% svih američkih liječnika bankrotiraju u razdoblju od 5 godina nakon što se prestanu baviti svojim zanimanjem ili odu u mirovinu“.24 Danas ljudi koji ulažu svoju ušteđevinu ili višak prihoda, otkrivaju da im investicije ne donose očekivanu dobit i u brojnim slučajevima gube sve. Većinu ljudi iznenađuje činjenica da je teže sačuvati vrijednost novca nego ga zaraditi.

Svaki investitor ima svoje ciljeve koje želi postići ulaganjem, no onaj krajnji cilj svakog investitora morao bi biti prava i doživotna sigurnost koja se postiže kao izravan rezultat razborito planiranog ulaganja. To je pravo bogatstvo. Takvo bogatstvo valja razlikovati od bogatstva koje je rezultat nepredviđenih okolnosti ili sreće. Bogatstvo koje je brzo došlo, isto tako može brzo nestati. Većina investitora ne planira propuste. Oni samo propuštaju planirati. Baš kao što arhitekt ne može izgraditi neku građevinu bez nacrta, tako se ni portfelj koji donosi dobit ne može sam stvoriti. Ulaganje nije znanost kao matematika, ali svatko može naučiti par izravnih pravila ili uputa po kojima će igrati tu igru ulaganja ili drugim riječima, nadzirati strategiju ulaganja.

Kako bi netko postao uspješan investitor, od početka mora izbaciti iluziju da se veliko bogatstvo stječe u kratkom vremenu uz mali početni kapital. Veoma su rijetke prilike kad se veliki dobici postižu u kratkom vremenu i one su rezultat neuobičajenih uvjeta i puno sreće. Nema nade da se postigne pravo bogatstvo onda kad se procijene temelji na savjetima, glasinama, neprovjerenim informacijama ili kada se slijepo slijedi gomila. Ne može se doći do dobiti samim „promatranjem tržišta“. Razmišljanje koje se temelji na neznanju ili je oprečno

24 Richardson, Investiranje: Zlatna pravila uspješnog ulaganja, 11.

14

ekonomskim zakonima, dovest će investitora do propasti. Uspješno ulaganje temelji se na ispravnoj prosudbi investicije, na kupovanju u trenutku kada je cijena investicije manja od svoje prave vrijednosti, i na strpljivom čekanju da cijena ponovno dostigne ili prijeđe pravu vrijednost, jer prava vrijednost uvijek „pobjeđuje“.

4.1. Psihologija mase

Oblast socijalne psihologije koja proučava psihološke odlike i zakonitosti ponašanja velike neorganizirane grupe, ako što su mase ili gomile, kao i ponašanje pojedinca u njoj. Psihologiju mase je zasnovao francuski sociolog i psiholog Gustave Le Bon svojom čuvenom knjigom Psihologija gomila iz 1895. godine. Za razumijevanje ponašanja mase nije dovoljno znatipsihologiju pojedinca, pošto se ljudi u masi ponašaju sasvim drugačije. Psihologiju mase odlikuju impulzivnost, iracionalnost, emocionalnost, netolerantnost i laka pokretljivost. Ideje Le Bona dalje razvija Sigmund Freud u studijskom radu Psihologija mase i analiza ega iz 1921., u kojoj posebnu pažnju posvećuje povodljivosti mase i vođe. Posebni dijelovi proučavanja psihologije mase su ponašanje ljudi u panici, konformističko ponašanje, vodstvo i tipovi vođa, imitacija i slično.

Najveći i najčešći razlog gubitka pri ulaganju je to što je većina investitora navikla kupiti vrijednosni papir nakon što je došlo do porasta njegove vrijednosti na tržištu. Ta je greška usko povezana sa psihologijom ljudi, pošto rijetko tko može gledati da netko ostvaruje profit, a oni da su izvan tog dometa ostvarivanja profita.

„Tržišta pokreću osjetilni impulsi. Psihologija investitora i široke publike više utječe na tržišna kretanja nego logika. Najčešće se tržište pokreće uslijed masovnih emocija koje su izvan ekonomske logike“.25 Kada kruže glasine o nečemu što može izazvati nepovoljnu situaciju na tržištu za investitore u vrijednosne papire, tada se većina ljudi počinje rješavati svojih vrijednosnih papira, odnosno, počinju ih prodavati, za slučaj da im vrijednost ne bi pala zbog te nepovoljne situacije. Postoji niz pokazatelja na tržištu koje investitoru govore kada kupovati ili prodavati vrijednosne papire, a ako se investicijske odluke temelje na pokazateljima koji su izvan tržišta tada će te pojave utjecati na profitabilnost poduzeća samo kratkoročno.

4.2. Temperament ulagača

Nakon što se osoba obogati znanjem te si osigura sredstva koja mu neće trebati kroz neko vrijeme, ono što preostaje jest da si stvori temperament ulagača. To znači da neće potpadati pod utjecaj mase i zapadati u očaj kada tržište pada ili skakati u euforiju kada tržište raste. „Po taktici ulganja postoje sljedeće vrste ulagača:

a) Defenzivni ulagači (dugoročni investitori) – kupuju dionice društava s tradicijom;b) Agresivni ulagači (kratkoročni špekulanti) – kupuju dionice perspektivnih društava,

kupuju na osnovi tromjesečnih financijskih izvještaja ili kupuju kada raste, a prodaju kada pada“.26

Za obje skupine, ukoliko ulagači ne donose svoje odluke već se povode za okolinom i javnim mišljenjem, tj. idu kuda idu svi, koristi se termin – krdo. Autor Inteligentnog

25 ibid. 30.26 Malkiel, Uspješna strategija burzovnog trgovanja, 48.

15


investitora, Benjamim Graham, stvorio je alergijsku ličnost i nazvao je – Gospodin Tržište.27 Gospodin tržište je opisan kao luda osoba koja svaki dan pokušava nešto prodati ili kupiti po cijeni koja odgovara odnosno koja ovisi o njegovom raspoloženju. Što su dionice jeftinije, manje ih želi kupiti. A potom uvrijeđen odbacuje dionice koje su napravile budalu od njega.

Trgovanje vrijednosnicama za ulagača koji se ne može ili ne želi sam direktno baviti s time, se može vršiti putem posrednika, brokera ili banaka. Naloge je moguće davati osobno, preko telefona ili online putem Interneta. No važno je sam donositi investicijske odluke te se čuvati onih brokera koji samo žele povećati svoje provizije.

Nije potrebno gubiti glavu kada ju svi drugi gube, pa će nastati korist. Kako bi osoba postala dobar ulagač mora razviti stvaranje pravog temperamenta. Pravi temperament znači da u svakom trenutku investitor mora biti hladne glave. To znači imati pravo stanje uma kada se potrebno uhvatiti u koštac s neizbježnim lošim vijestima i privremenim neuspjesima koji utječu na vrijednosnice.

27 ibid. 120.

16

Zaključak

Gotovo svatko može udvostručiti svoje bogatstvo u samo nekoliko godina, primjenjujući strateški investicijski program, te prateći i mijenjajući po potrebi njegovu strukturu i prilagođavajući ga promjenjljivim okolnostima. Temelj takvog programa je dosljedna primjena metode koja progresivno povećava imovinu, puno brže i sigurnije nego što se na drugi način to može očekivati. Brižno strukturiran program koj se temelji na dobiti od konzervativnih investicija, omogućuje malen rizik i sadrži ugrađene signale upozorenja koji su iznimno vrijedni.

Cilj ulaganja bi trebao biti postizanje stvarnog bogatstva, odnosno bogatstva koje se odlikuje trajnom sigurnošću. Cilje ne bi smio biti brzo ostvarenje profita. Profit ostvaren na brzinu, kao rezultat sretnih okolnosti, može jednako brzo nestati. Investiror se mora truditi postići maksimum profita putem mudrog investicijskog planiranja, te će an taj način uvidjeti da može smanjiti privremene gubitke, a povećati dobitke.

Donošenje odluke o ulaganju viška novca u vrijednosne papire ne obuhvaća samo svotu koja će se uložiti, nego također i tip vrijednosnog papirau kojeg će se uložiti. Do neke granice obje odluke su međuovisne. Obje trebaju biti utemeljene na procjeni očekivanog neto novčanog tijeka i na neizvjesnosti povezane s ovim tijekovima novca. Ako je budući model tijeka novca poznat s razumnom izvjesnošću i krivulja prinosa je usmjerena naviše, u smislu da dugoročni vrijednosni papiri daju veći prinos nego kratkoročni, investitori mogu željeti urediti svoj portfelj tako da će vrijednosni papiri dospijevati približno kada će novčani fondovi biti potrebni. Poduzeće kao investitor može uložiti u brojne vrste vrijednosnih papira. Oni se mogu procijeniti u odnosu na njihov rizik neplaćanja, utrživosti, dospjelosti, vrijednosti rate kupona, oporezivanja i pema osobinama sličnim opcijama. Ovisno o modelu novčanog tijeka tog poduzeća i drugim razlozima, portfelj se može odabrati držeći se ovih navedenih karakteristika.

Temeljne investicije moraju biti one koje investitor misli zadržati cijeli život i moraju se temeljiti na ukamaćivanju. Njih valja smatrati novcem za koji si investitor ne smije dozvoliti da izgubi i moraju biti sačuvana rezerva za temeljne potrebe, kao što je financiranje mirovine.

Uspješno ulaganje ovisi u velikoj mjeri o osnovnom razumiejvanju svih vrsta temeljnih ulaganja i sposobnosti da se to znanje primjeni. Koristeći zdrav razum, omogućit će investitoru da objektivno prosudi svaki aspekt svojih ulaganja zasebno. Te će ga osposobiti da

17

bude najbolji mogući menadžer vlastitih ulaganja u kombinaciji s brižno smišljenim planom. Konačno, u svemu tome, investitor je taj koji ima najviše interesa. Bitno je na kraju napomenuti kako se nije potrebno ponašati u skladu s većinom, nije potrebno investirati ako je tako rekao neki stručnjak. Jedno je slušati stručnjake, te im postavlajti raznapitanja. Investitor ora znati da je važno slušati i odgovore na ta pitanja, no odluku mora donijeti sam.

18

Bibliografija

Diedrigkeit, Rüdiger, Atlas Geld und Wertpapiere. Hamburg: Gabler, 1986. Citiran u Zdenko Prohaska, Analiza vrijednosnih papira. Zagreb: Infovest, 1996.

Foley, Bernard J. Tržišta kapitala. Zagreb: Mate, 1998.

Kandžija, Vinko, i Igor Živko. Poslovna politika banaka. Mostar-Rijeka: Sveučilište u Mostaru i Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2004.

Malkiel, Burton G. Uspješna strategija burzovnog trgovanja. Zagreb: Masmedia, 2009.

Momčilović, Hrvoje, i Franjo Amon. Poslovanje s mjenicom. Zagreb: RriF-plus, 1999.

Mrkušić, Žarko, i Ana Petrić Mrkušić. Dionice, što s njima. Rijeka: Vita graf d.o.o., 1993.

Novak, Branko. Odlučivanje u financijskom upravljanju. Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku, 2002.

Orsag, Silvije. Budžetiranje kapitala: Procjena investicijskih projekata. Zagreb: Masmedia, 2002.

Prohaska, Zdenko. Analiza vrijednosnih papira. Zagreb: Infoinvest, 1996.

Richardson, Leon. Investiranje: Zlatna pravila uspješnog ulaganja. Zagreb: LMN, 1997.

Saunders, Anthony, and Marcia Millon Cornett. Financijska tržišta i institucije. Zagreb: Masmedia, 2006.

Slakoper, Zvonimir, i Josip Štajfer. „Temeljna obilježja opcijskih ugovora i opcija.“ Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu 57, br. 1 (2007): 61—95.

Van Horne, James C. Financijsko upravljanje i politika. Zagreb: Mate, 1997.

19

financijski

Documents