Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina III • Broj 13• Novembar 2017. godine • Izlazi periodično

Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka:

Račun u konvertibilnim markama:PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

1011010000129531

Devizni račun:SWIFT: PBC CBA 22

PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVOOBALA KULINA BANA 18, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

IBAN: BA39 1011010000129531

PRIMAOC: UDRUŽENJE GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKANOVA 2, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

www.ugsandzakubih.ba

3

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj, mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović, dipl.ecc. Firdus Hamzagić, prof. dr. Azem Kožar, prof. dr. Enes

Hašić, prof. dr. Ismet Kurtagić, prof. dr. Ramo Kurtanović, akademik prof. dr. Šefket Krcić, akademik prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, mr. iur. Hakija Kurtović, dr. Rizvan Halilović, mr. sci. ecc.Ferid Šabotić, mr. Erol Ramusović, prof. Zijah Bihorac, prof. Samir Kurtanović, književnik, eseista Faruk Dizdarević, književnica Šefka Begović-Ličina, književnica Sabrija Račić-Hadžimurtezić, književnica Sanela Karišik-Begović, Jasmina Kruševljanin-Bondžuković – Novi Pazar, mr. sci. Ismet Latić – Petnjica, Jakub Durgut - Pljevlja, Muharem M. Mutabdžija – Prijepolje, Vukoman Kljajević

– Bijelo Polje, Edin Jadadić – Plav, Mirza Luboder – Rožaje.

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995

Štampa: GIK „Oko“ Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH pokrenulo je i vodi brojne projekte kako bi

našim članovima pomogli da riješe svo-ja statusna pitanja te kako bi došlo do kvalitetnog uvezivanja diljem svijeta u oblasti privrede, kulture, sporta... Ipak, nekako sam ljudski najviše ponosan na dodjeljivanje stipen-dija uspješnim i talen-tiranim učenicima i studentima slabog ma-terijalnog stanja, kako iz Sandžaka, tako i iz BiH.

Uprkos zahtjevima slobodnog tržišta, ubr-zanom životu, impera-tivu kapitalizma, teškoj privrednoj klimi itd., projekt dodjeljivanja stipendija pokazuje da i dalje ima dosta uspješ-nih ljudi koji nisu zane-marili svoju ljudskost u trci sa današnjicom.

Nijednome od njih uspjeh nije servi-ran na pladnju. Morali su raditi i truditi se. I u svemu tome nisu zaboravili vri-jednost obrazovanja i sticanja znanja i pružiti ruku pomoći drugima.

U biti, pravo na obrazovanje je jed-no od temeljnih ljudskih prava i stub je ostvarivanja brojnih drugih prava sva-kog čovjeka. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je obrazovanje pokretačka snaga društva kroz pravo pojedinca da putem obrazovanja oblikuje budućnost, uzme učešće u svim segmetima zajedni-

ce, izađe iz siromaštva, postane stub napretka.

Zbog svega navede-nog društvo je to koje bi moralo preuzeti obavezu da se svakom pruži pra-vo na obrazovanje i da se osiguraju svi uvjeti u tom smislu. Kako mnogo što-šta ne funkcionira, pa tako i segment obrazovanja dostupnog za sve, danas imamo dobre i talentirane učenike i studente, čije bi dalje obrazovanje došlo u pitanje da nije dobrih i uspješnih ljudi, koji izdva-jaju sredstva i dodjeljuju

stipendije posredstvom našeg Udruženja. Ovom prilikom, ja im se toplo i ljud-

ski zahvaljujem i želim da im se, kroz ovo njihovo dobro djelo, nafaka i sreća povećaju. u

IZ SADRŽAJA4 Sto godina od Sjeničke

konferencije (1917 – 2017.) SVJETIONICI SANDŽAČKE ISTORIJE

14EkonomijaMEĐUSOBNI UTICAJ

MJERA EKONOMSKE POLITIKE BOSNE I HERCEGOVINE I PLANOVA RAZVOJA PRIVREDE U ZEMLJI

20EkonomijaKAKO DOĆI DO SREDSTAVA

PREDPRISTUPNIH FONDOVA

22EkonomijaPRENOS KEŠA PRI

PRELASKU DRŽAVNE GRANICE

28Novi Pazar dozivao Erdogana, on poručio

„BRAĆO, OVO JE MOJADRUGA KUĆA“

31Susret čelnika Udruženja „Prijatelji Sandžaka“ iz Turske

i Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiHMEĐUSOBNA SARADNJA I POMOĆ

32Neuropsihološki značaj na razvoj govora i edukacija

govoraARTIKULACIJA MISLI

34In Memoriam: Šemsudin Kučević, predsjednik

Opštine TutinODLAZAK ČOVJEKAKOJI JE SVE POBIJEDIO,A NIKOG NIJE PORAZIO

36DruštvoBOSANSKA TROJA

38Sjećanje na istaknute ličnosti IBRAHIM EF. HADŽIŠEHOVIĆ

- ŠERIJATSKI SUDIJA

40Društvo BRATSTVO LIČINA

POD REFLEKTORIMAGENETIČKOG ISTRAŽIVANJA

JOŠ MNOGO TOGA...

n Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja gra-đana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Dobri ljudiUmjesto uvodnika

4

Jedna mora sručivala se, od najranijeg djetinjstva, na moju i druge genera-cije koje su stasavale iza 1945. godi-

ne u rožajskom kraju i cijelom Sandžaku. I što su se stariji više trudili da nas što duže poštede saznanja o tome, ona su se razornije urezivala u mlade psihe. Iščita-vao ih je dječji instinkt iz dugo zatomlji-vane, a nikad nesplasnule boli naših rodi-telja, rodbine i komšija. Govorila su nam njihova ukočena lica i u pola riječi preki-dani razgovori kada bismo banuli u stari-ja društva; njihova nelagodna šutnja je-čala je o tome jače i dublje od svih riječi na dunjaluku.

Radilo se o duboko, u utrobama i du-šama, zakopanoj istini o ljudima koji su branili živote i ponos Bošnjaka u San-džaku i Crnoj Gori u periodu prve polo-vine dvadesetog vijeka; dakle, u vreme-nu pretrpanom ispaštanjima i stradanjima koja će, uz ona što će se desiti sunarod-njacima u Bosni i Hercegovini krajem istog vijeka, u kolektivnom pamćenju ovog naroda ostati duboko urezana u svi-jest kao najužasnija i najtragičnija.

Te ljude su zvali komitama, odmetni-cima, kačacima, muslimanskim milicija-ma i drugim imenima. Režimske struktu-re su im davale negativan predznak, ali oni su među bošnjačkim narodom doživ-ljavani prevashodno kao njegovi jedini istinski zaštitnici. Naime, ni u jednoj od državnih tvorevina koje su se u tom bur-

nom periodu smjenjivale na ovim prosto-rima, sandžački i crnogorski Bošnjaci nisu mogli prepoznati svoju vlast, svoju policiju i svoju vojsku. Odnosi se to u znatnoj mjeri i na režim od 1945. godine, koji je sebe nazivao narodnim, pa i post-komunističku vlast u Crnoj Gori – do sti-canja njene nezavinosti i osamostaljenja. Dakako, u ova dva zadnja perioda nije bilo sistematskih zločinačkih aktivnosti, mada će i dosijei tih vlasti, kada i ako neka konačna i poštena zvanična verzija istorije zakorači na ove prostore, ostati opterećeni i obilježeni, između ostalog, i surovim zvjerstvima.

Nepodnošljiva mrlja

Komitama, komitskim pokretom, muslimanskim milicijama i drugim vido-vima narodne samoodbrane u Sandžaku već su se požrtvovano bavili i zapise o tome ostavili časni istraživači i publici-sti, poput Alije Matovića, Mustafe Ima-movića, Ejupa Mušovića, Haruna Crno-vršanina, Merise Karović, Esada Rahića, Rifata Rastodera, Mustafe Memića, Ri-fata Hajdarpašića, Zumbera Muratovića, Rahmana Adrovića i drugih. To su drago-cjeni izvori i dokumenti, ali su svakako i nedovoljni, pošto se radi o sudbinski važ-noj temi i najdramatičnijem dijelu istori-je preživljavanja ovog naroda, a izbrisa-noj i krivotvorenoj u onim “zvaničnim”

verzijama prošlosti, montiranim u ideo-loško-režimskim kuhinjama koje su ovaj narod kontinuirano tretirale kao nepodo-ban, problematičan i neprijateljski, te je krajnje vrijeme da se ova opasna mrlja i opaka praznina ozbiljno i temeljito pre-vaziđu.

Naravno, taj projekat i posao ne može biti zasnovan na entuzijazmu i žrtvova-nju pojedinaca, te sporadičnim obradama pojedinih događaja i ličnosti. S tim se u koštac mora uhvatiti jak i stručan tim koji će izvršiti ozbiljno i cjelovito istraživanje ove obimne tematike te smjestiti stvari na njihovo pravo mjesto. A iza cijele pri-če moraju stati, ako se već i dalje nailazi na podozrenje u državnim, onda svakako nacionalne kulturne institucije.

Providan izgovor

Tezi prethodnih režimskih krugova, a dijelom i sadašnjih, da je djelovanje ko-mita, muslimanskih milicija i ostalih bošnjačkih odbrambenih formacija u Sandžaku bilo najpogubnije baš po nji-

PEČAT

n Piše: Ismet DEDEIĆ

Rasvjetljavanje i javno prezentovanje istine o zaštitnicima bošnjačkog naroda u Sandžaku, posebno u vremenu od kraja turske uprave (1912.) do uspostave partizanske vlasti (1945) – uz istraživanje i dokumentovanje stravičnih zločina nad ovim narodom u istom periodu, na čemu se, nakon preduge šutn-je, konačno počinju praviti ozbiljniji koraci – predstavlja pri-oritetnu moralnu, nacionalnu i istorijsku zadaću kulturne, in-telektualne i političke elite ovog naroda.

SVJETIONICI SANDŽAČKE ISTORIJE

Sto godina od Sjeničke konferencije (1917 – 2017.)

5

PEČAT

hov narod, da je podsticalo i uvećavalo nasilje i odmazdu prema samim Bošnja-cima, može se suprotstaviti mnogo faka-ta. Ali, dovoljno je pomenuti samo jedan kontra argument koji je nedopustivo dugo, doduše i od bošnjačkih intelektual-no-spisateljskih krugova, ignorisan i pre-šućivan.

Radi se o okolnostima u kojima se desio najveći u nizu zločina – onaj u Ša-hovićima 1924., kada je, na najsvirepije načine poznate istoriji ljudskog roda, prema raznim izvorima, ubijeno od 500 do 1.000 stanovnika; hiljade preživjelih protjerano, a mjesto preimenovano u Tomaševo u kojem nije ostao nijedan Bošnjak.

Naime, zločin se dogodio nakon po-gibije Boška Boškovića, policijskog in-spektora, a ranije načelnika okruga Ko-lašin. Ovo ubistvo je u vatrenim govorima na Boškovićevoj sahrani per-fidno pripisano družini komitskih vođa Jusufa Mehonjića i Huseina Boškovića, te njihovim navodnim jatacima u Šaho-vićima, kako bi se kod pravoslavnog življa raspalila osvetnička strast i krvo-ločni elan, što je kreatorima monstruo-znog plana i pošlo za rukom.

Đilasov poduhvat

Ovu obmanu i ostale činjenice veza-ne za pokolj u Šahovićima, Kolašinu i Potarju najvjerodostojnije je rasvijetlio najpoznatiji komunistički disident Milo-van Đilas u svom literarno-istorijskom poduhvatu “Besudna zemlja”: “... Boška nijesu ubili muslimani, nego Crnogorci, kolašinski glavari. To je moj otac doznao

kasnije, od pouzdana druga... Glavari koji su organizovali ubistvo, međutim, nijesu ni prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana..., potajno se radujući što jednim udar-cem uklanjaju Boška i istre-bljuju muslimane.”1

Ovaj “savršeno” počinje-ni genocid bio je plod dviju okolnosti – dugo i brižljivo podsticane mržnje u pravo-slavnom narodu prema “Tur-cima”, kako su pogrdno nazi-vali musli man sko -bošnjačko stanovništvo, i plana lokalnih vlasti, prešutno blagoslovlje-

nog od beogradskog Dvora, da šahovač-ku dolinu očiste od miroljubivog i beza-zlenog, ali i nepoželjnog naroda, kao što su ranije ili kasnije sličnim metodama očišćena ostala ekskluzivno bošnjačka područja – Kolašin, Potarje itd.

Sve i da nikada nije postojao Jusuf Mehonjić i nijedan drugi bošnjački ko-mita, već bi se našao neki povod i smi-slio neki izgovor za pravdanje šahovač-kog i ostalih zločina.

A samo mjesec kasnije, u decembru 1924., uslijedio je novi zločin. Kaznena ekspedicija, sastavljena od žandarma i dobrovoljačkih koljačkih grupa, ubila je 21 Bošnjaka u rožajskim selima Besnik, Balotići, Bać, Paučina i Pripeč. Među žrtvama su bili hodža mula – Sadrija iz Njeguša, te dva starca od 94 i 95 godina i jedna žena; svi koji su se zatekli u seli-ma. Sarajevska revija “Pravda” je o ovom, takođe oficijelno prešućenom i neistraženom zlodjelu, objavila tekst pod naslovom “Rožajsko klanje”.2

Jedina branaZa slučaj “Rožajsko klanje” opet je

kao izgovor potegnut tobožnji obračun s komitama, mada nijednog pripadnika ko-mitskog pokreta progonitelji nisu našli, a niti su ih tražili. I bez njih su imali viška krvničke inspiracije; ubijali su nasumično ljude koje su susretali, kao divljač u šumi, u ovom i brojnim drugim pohodima. Si-gurno bi ta klanja, poput pomenutog ro-žajskog, bila još brojnija i temeljitija da njihovi počinioci nisu strahovali jedino od bošnjačkih komita kojima su bili svojstve-ni iznenadni gerilski napadi iz planinskih zabiti, uglavnom u manjim grupama.

n Jusuf Mehonjić

n Boško Bošković n Milovan Đilas

n Masakr u Šahovićima

6

PEČATTeza da su bošnjačke komite bile, ne

krivci i podstrek za nevolje i stradanja svog naroda, već zapravo faktor odvra-ćanja silnika da golemi zločinački bilan-si ne budu i daleko veći, duboko je uko-rijenjena u usmenom narodnom predanju. Njih narod pamti prevashod-no po izuzetnoj hrabrosti, čojstvu i spre-mnosti na najveću žrtvu u ime pravde. I sam Đilas, pominjući Jusufa Mehonjića i Huseina Boškovića, u kontekstu obma-njivačkog montiranja povoda za zločin u Šahovićima, ističe: “Muslimansko stanovništvo ih je podržavalo, a čak je i pravoslavno imalo divljenja prema nji-hovoj odvažnosti.”3

Ostaje potreba, naglašavam opet, da se pojavi ozbiljna i objektivna publikaci-ja o kontekstu nastanka i djelovanja ovog pokreta narodne samoodbrane; o svim njegovim zaslugama, ali bez zaobilaže-nja i onog što je za sram i osudu. Uosta-lom, zašto ne bi bilo i drugih vrsta svje-dočanstava, poput nekog filmskog ili pozorišnog djela, ako su već drugi ovdaš-nji narodi “nafilmovali” sve i svašta iz svoje istorije, a posebno mitomanije.

Narod sa potjernice

Bošnjaci Sandžaka, kao narod sa svojevrsne kolektivne potjernice, dugi vremenski period, nisu mogli računati ni na kakav faktor zaštite. Ne samo da su bili žrtve zločina, neuporedivo broj-nijih i masovnijih nego pripadnici dru-gih naroda na ovim prostorima, već je sve to ostajalo obavijeno grobnom tiši-nom. Svirepost stvarnih zločina, redov-no je pratio i jezivi zločin šutnje; uporno su izostajale bilo kakve istrage od strane vlasti, ali i iole primjereni javni protesti, osude i zgražanja.

Povodom tragedije u Šahovićima, izostale su adekvatne reakcije čak i među bošnjačkom političkom, vjerskom i kulturnom elitom. Ničeg, “osim spora-dičnog pomena u štampi od strane vjer-skih poglavara i pojedinih narodnih po-slanika...”, kako navodi istoričar Šerbo Rastoder u osvrtu na izdanje pomenute Đilasove knjige na srpskom jeziku koje se pojavilo 2005. godine, što je zapanju-juće i ostaje kao neoprostiv kolektiv-no-nacionalni grijeh, bez obzira na neu-pitnu opštu i objektivnu marginalizovanost te inače slab odjek bilo kakvog glasa bošnjačko-musliman-skog korpusa u Kraljevini SHS.4

A kako je centralna vlast u Beogradu tretirala pokolj u Šahovićima, najvjero-dostojnija je potvrda što nikakave istrage nije bilo; štaviše, sve radnje koje su tada preduzete, bile su sračunate na zataška-vanje zločina. To je stavilo pečat na opšti odnos te vlasti prema cijelom jednom na-rodu; za nju su, očito, Bošnjaci bili bića ispod ljudske vrste. Prorežimska “Politi-ka” je o zločinu u Šahovićima pisala na način koji je, očito, predstavljao svojevr-snu obuku za ulogu ovog lista u zločinu obmanjivanja srpske javnosti devedese-tih godina prošlog vijeka: U broju od 13. novembra 1924. ovaj list izvještava da su “poslije ubistva Boškovića u potjeri pro-tiv razbojnika uzeli učešće seljani iz oko-line Bijelog Polja. Puna dva dana. 10. i 11. novembra, sve je bilo u pripravnosti kao pod komandu, jer je narodu dojadio Mehonjić koji se zahvaljujući jatacima ovdje odomaćio. Da nije na vrijeme rea-govala žandarmerija i vojska posljedice bi bile i veće”.

Ako se Šahovićima, kao i nizu dru-gih manjih Šahovića, na pravdi Boga, dogodilo to što se dogodilo, a sve uz di-rektnu ili prešutnu podršku režima – smije li se onda, danas, jednom Jusufu Mehonjiću, rođenom upravo u Šahovi-ćima, zaseok Grnčarevo, zanijekati da je predosjetio svu silinu opasnosti koja se nadvila nad njegovim narodom, i zamje-riti što nije “s glavom na panju” čekao sopstveno i smaknuće svojih najbližih. Može li se tim ljudima ičim osporiti što su u tako nesigurnom okruženju svoju sudbinu uzeli u svoje ruke; da li su uop-šte imali alternativu?

Goli opstanak

U slučaju sandžačko-bošnjačkih ko-mita – s obzirom na njihovo okruženje, stalna administrativna cijepanja i pre-tumbavanja tog prostora po tuđim arši-nima i interesima, te brojčanu domina-ciju drugih, njima konstantno neblagonaklonih naroda – jednostavno nije bilo nikakve “odmetničke strategi-je”. Oni su se pobunjivali, uglavnom, pod diktatom trenutka i tereta aktuelnih okolnosti. Tako se preteče njihovih ko-mita pojavljuju i prije 1912., još pod turskom upravom, a ključni razlog tada je bilo izbjegavanje odlazaka mladih Bošnjaka u daleke nedođije pod osman-skim ratničkim barjacima. U posttur-skom periodu, u komite su se otiskivali zbog terora režima ili od njega blagos-lovljenih brutalnih pohoda letećih vodo-va Koste Pećanca – klasične režimske paravojske i drugih falangi koje su na bošnjačko-muslimanskom stanovništvu osvetnički iskaljivale nagomilanu mr-žnju prema turskoj vlasti, kad su Turci već bili otišli.

A i inače je prema zločinima nad bošnjačkim stanovništvom u Sandžaku iz prve polovine dvadesetog vijeka, nje-govana klima nemara, zaborava i usilje-ne šutnje. Isti je slučaj bio i prema pri-padnicima komitskog pokreta koji su upravo zbog počinjenih i stalne prijetnje novih stradanja jedini ustajali u odbranu svog naroda. Naravno, “službena” šut-nja nije mogla zabraniti osjećaj ponosa koji je prema tim zaštitnicima ostao u njihovom narodu, te boli i traume njiho-vih najbližih zbog nikad nezaraslih rana.

n Hasan-aga Zvizdić n Aćif efendija Hadžiahmetović

7

PEČATKomite u rožajskom kraju

U podsjećanju na komitska vremena i sudbine, ne mogu zaobići pripadnike ovog narodnog odbrambenog pokreta iz mog najužeg zavičaja okupljene u Pau-činsku, Biševsku i Koljenačko-Braljsku komitu, jer se priča o njihovoj dragocje-noj spasilačkoj ulozi kao neka hamajlija prenosi s koljena na koljeno. Jezgro su činili odvažni mještani Koljena, Bralića, Paučine i Grahova – Avdija Braljić i nje-govi rođaci Jusuf, Avdulj, Braho i Redžo, zatim Šaban i Huso Husović, te Lato i Rečko Murić. Oni su formirali komitsku četu 1918. godine, po okončanju Prvog svjetskog rata, u atmosferi opšteg haosa koji je za srpske i crnogorske zločinačke ekspedicije predstavljao signal za slobo-dan lov na bošnjačko i albansko stanov-ništvo. Važno je napomenuti, jer se radi o nekoj sudbinskoj i tradicionalnoj niti, da su oni prisno sarađivali sa komitama iz obližnje Rugove na Kosovu.

Neizbrisivo je sjećanje među Boš-njacima, ali i pravoslavcima, da je Braljska komita u vremenu isključive vladavine sile, njegovala čvrsta moralna pravila, čojstvo i viteštvo; nije se bavila hajdučijom i pljačkom već isključivo zaštitom života i skromne imovine siro-tinje. Poznat je primjer njihove čovječ-nosti iskazane u selu Đerekare na Pešte-ri, kada ih je izdao domaćin koji ih je primio na ručak. Predosjetivši zamku, na vrijeme su se izmjestili, a kada su neki od njih predložili da se osvete do-maćinu zbog izdaje, što je tada bilo ne-pisano pravilo na svim stranama, stari Jusuf Bralić je taj prijedlog odbacio uz

obrazloženje da “ljudski zakon nalaže da u kući gdje se popije čaša vode i po-jede so i hljeb, ne smije se učiniti nika-kvo zlo.”

Drugi svjetski rat

Priča o spasiocima naroda, vođama izniklim pod diktatom okolnosti i nužde golog opstanka, koji su kasnije zbog toga, i samo zbog toga, satanizovani i bili žrtve okrutne odmazde, proteže se i na period sveopšte neizvjesnosti, nesi-gurnosti i raspamećenosti u kojem je bošnjačko-muslimansko stanovništvo na cijelom Balkanu, pa i u Sandžaku i Crnoj Gori, zatekla najveća dunjalučka katastrofa ikad – Drugi svjetski rat.

Većinom su drugi narodi, brojniji i malobrojniji, veće i manje države, ideo-loško-politički pokreti i ostali ratni ak-teri, imali u tom neviđenom vrtlogu i zemljotresu neke svoje, što glavne što rezervne planove i koncepcije: koju teri-toriju i kako pokoriti ili koji prostor od-braniti; ko je neprijatelj i s kime mu se suprotstaviti; na koji narod i u kojoj mjeri, pod okriljem sveopšteg haosa, izliti krvoločnu mržnju i osvetiti se za ko zna koji i čiji “grijeh” iz prošlosti; a nerijetko i kako se kroz odbrambe-no-oslobodilački rat i prateću revoluci-ju, domoći i novog društvenog sistema...

Ratni ciljevi drugih – osvajački, zlo-činački, odbrambeni, oslobodilački, ide-ološki – bili su plod izbora, obijesti i privilegija njihovih kreatora i nosilaca, ali svima njima su Bošnjaci bili ciljana meta ili usputna šteta; u Sandžaku, po-slovično već, ponajveća! Istovremeno,

glavna preokupacija Bošnjaka je bila kako sačuvati živu glavu – svoju, svoje porodice i komšija, te nacionalni identi-tet i dostojanstvo. Ni u kome oni nisu mogli naći neupitnu naklonost, izuzev u Albancima – svojoj tradicionalnoj braći po nevolji, dobrohotnoj ali nemoćnoj, takođe sputanoj u raljama tuđih geopoli-tičkih i ratnih interesa.

Drugi svjetski rat, baš kao i Prvi, na ovim prostorima nije imao ništa svjet-sko izuzev naziva; sve drugo je za boš-njačko-muslimansko stanovništvo bilo već viđeno – oštrenje i upotreba onih istih kama izvučenih iz privremenih skloništa; nastavak stradanja i prijetnje nestankom, ponavljanje progona i po-groma iz brojnih lokalnih tragedija, s uvijek istim režiserima i izvođačima iz komšiluka – srpskim i crnogorskim na-cionalistima koji su, kad se radi o odno-su prema Bošnjacima Sandžaka i Bosne i Hercegovine, vazda dominirali u tim narodima.

Sveopšte podozrenje

Pokretači i “uvoznici” rata, Nijemci i Italijani, su uspostavom okupacionih zona podijelili Sandžak u duhu istih onih podjela, iniciranih odlukama Ber-linskog kongresa 1878., kojima su ga Srbija i Crna Gora komadale do 1941., a što će biti nastavljeno i nakon 1945., pod okriljem socijalističke Jugoslavije. Oba okupatora su, prije svega, išli na ruku četničkim pokretima u svojim zo-nama odgovornosti, podstičući njihove antimuslimanske pretenzije i pojačava-jući kod Bošnjaka osjećaj ugroženosti.

Istovremeno, ni od komunistič-ko-partizanskog rukovodstva u Crnoj Gori nisu stizali nikakvi ohrabrujući si-gnali. Naprotiv, u Okružnom komitetu KPJ Berane, kao ogranku Pokrajinskog komiteta KPJ Crne Gore, imali su odbo-jan stav prema Bošnjacima, nerijetko ih otvoreno tretirajući kao “Turke”, isto kao i pripadnici četničkog pokreta. Zato je u ključnom periodu 1941. izostalo formira-nje značajnijih partizanskih jedinica u Rožajama i Bihoru, bez obzira što je u ovim krajevima bilo istaknutih komuni-sta kao što su Hivzija Ćatović, Mustafa Pećanin i drugi u Rožajama, te Mahmut Hadrović i dr. Mehmet Hodžić u Petnjici.

Crnogorski partijski i ustanički lideri, pogotovo u prvim godinama rata, trudili su se da uskrate ovim krajevima, kao i n Pljevlja 1912. godine

8

PEČATnekim drugim u Sandžaku, mogućnost organizovanja partizanskog pokreta ko-jem bi Bošnjaci masovnije pristupili, prepuštajući ih okupatorskim snagama i četnicima. O toj činjenici svjedoče i par-tizansko-komunistički izvori. Jedan od vođa Narodno-oslobodilačkog pokreta Limske doline Radivoje Boričić je u svo-joj knjizi “Prvo oslobođenje Berana” (Ivangrad, 1959., str.11.) zapisao: “Mo-glo bi se prebaciti partijskoj organizaciji da nije dovoljno posvetila pažnju i an-gažovala se za rad na ovom terenu”. Vi-soka partijska funkcionerka Mitra Mitro-vić, ranija supruga Milovana Đilasa, će 1969. pomenuti Đilasovo podozrenje i grijehe prema Bošnjacima Sandžaka.

Bošnjački narod je, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, uzeo značajno učešće u NOB-u, a naročito kad su na crnogor-sko-sandžačkom području počele da djeluju veće partizansko-oslobodilačke formacije. O tome svjedoče izvorni po-daci iz arhive Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) do kojih je došao Selmo Cikotić, general Armije BiH, porijeklom iz Petnjice.

Najveća prijetnja

U svakom slučaju, nad bošnjačkim stanovništvom Sandžaka i Crne Gore se početkom rata 1941. nadvila najveća prijetnja u njegovoj vazda teškoj, a po-često tragičnoj istoriji. Četnici nisu krili svoje zločinačke namjere, okupacione vlasti podozrenje, a dok je crnogorsko komunističko-partizansko rukovodstvo generalno njegovalo odbojnost prema ovom narodu, neke njihove jedinice na terenu su predstavljale opasnost sličnu četničkoj. U tako prijetećem okruženju, Bošnjacima nije bilo druge nego da spas potraže u samoorganizovanju i stanu u sopstvenu zaštitu.

Najprije se u opasnosti našlo pod-ručje Gornjeg Bihora – zaleđa Rožaja, na koje su atakovali četnici iz doline Lima, pod komandom zloglasnog Pavla Đurišića i uz izdašnu logističku podršku italijanske okupacione vlasti. Njihov cilj je bio da zauzmu Bihor, Rožaje i Tu-tin, i na kraju Novi Pazar, uz koordinira-no djelovanje četničkih formacija iz Istočne Bosne, te srbijanskih četnika iz pravca Ivanjice i Raške. Ali, naišli su na neočekivan otpor. U tim kritičnim dani-ma, na čelo nacionalne odbrane stavili su se oni najmudriji, najučeniji i najhra-

briji. Tako je u Gornjem Bihoru branio-ce predvodio Mula Osman Rastoder, šezdesetogodišnjak, a u rožajskom kraju nadaleko poznati Mula Jakup ef. Kardo-vić, izuzetno vitalni sedamdesetogodiš-njak, te ostali narodni komandanti.

Bedem golorukih

Branioci su bili dobrovoljci, i djelo-vali su u okviru muslimanske ili narod-ne milicije i vulnetara (dobrovoljaca). Njima nije bilo svojstveno klasično voj-no ustrojstvo i način djelovanja. Nisu imali nikakave uniforme, oružje su na-bavljali sami, a hranu su nosili od kuće kada bi polazili na odbrambene položa-je, po smjenama i redoslijedu. Za vrije-me borbi dizali bi se svi. Prema napada-čima iz pravca Berana i Limske doline, bila je uspostavljena linija odbrane Dža-kova livada – Smiljevica – Kacuber – Turjak. Sama njena uspostava je bila značajan faktor odvraćanja za Đurišiće-ve četnike koji, opijeni mržnjom, ko-ljačkim planovima i italijanskom logi-stikom, nisu očekivali nikakav otpor golorukih “Turaka”. Za razliku od ovog kraja, u mjestima gdje im se nijedna puška nije suprotstavila, četnici su poči-nili stravične zločine.

Pošto su ove braniteljske grupacije nastajale spontano i zasebno za svako naselje zbog zaštite od zločinačkih upa-da, one nisu imale stalnu koordinaciju i hijerarhijski ustroj u smislu objedinje-

nog vojnog sistema. Ponoviću da je to sprječavala i, nipošto slučajna, podjela većinskih bošnjačkih teritorija na zone pod nadzorom okupacionih vlasti. Me-đutim, u slučaju nužde ove lokalno-teri-torijalne jedinice bi se, sa zadivljujućom solidarnošću i borbenim moralom, pre-bacivale s kraja na kraj Sandžaka i po-magale gdje zaprijeti najveća opasnost. Dakako, uz sve pomenute vrline, teško bi se ove grupacije – uskraćene za ono najosnovnije što vojsku čini vojskom – uopšte održale, te uspješno obavljale i lokalne odbrambene zadatke, a pogoto-vo velika manevarska dejstva, da nije bilo već pomenutih izuzetnih predvod-nika – narodnih vođa.

Gazija Mula Jakup

A među najizuzetnijim svakako je bio Rožajac Mula Jakup efendija Kar-dović. Porijeklom iz imamske porodice, i sam je završio poznatu medresu u Sko-plju, i u raznim sredinama obavljao vjersku službu. Bio je širokih vidika i interesovanja, puno putovao i govorio više jezika. Zbog vjerskih i svjetskih znanja, još prije rata je stekao veliki ugled u Sandžaku, na Kosovu i u Make-doniji. A taj ugled vinuo se u beskraj kada je ovaj odlučni sedamdesetogodiš-njak iskazao hrabrost i spremnost da najneposrednije predvodi branitelje u odsudnim bitkama za spas Bošnjaka od planiranog definitivnog iskorjenjivanja

n Rožaje

9

PEČATiz Sandžaka, obezbijedili su mula Jaku-pu najuzvišenije mjesto u kolektivnom pamćenju naroda, koje poratna režim-ska istorija, uprkos ideološkim falsifika-tima i gromoglasnom prešućivanju mnogih činjenica, nije mogla zasjeniti niti pomutiti.

Kad je izbio, rat živio je na porodič-nom imanju u selu Vučoj, a radio kao državni imam u obližnjem Biševu koje je tada imalo status opštine. Zanimljivo je da su se prvih ratnih mjeseci u njego-voj kući skrivali braća Haso i Hilmo Ro-žajac, poznati komunisti iz Novog Paza-ra, koji će poginuti u Prijepoljskoj bitci 1943. I to govori o njegovoj ljudskoj ši-rini i toleranciji.

Svi za Pazar

Ostalo je zapamćeno kako je mula Jakup u jesen 1941., na poziv vođe no-vopazarskih branilaca – Aćifa efendije Hadžiahmetovića poveo 400 ratnika iz biševskog i rožajskog kraja na daleki usiljeni marš do Novog Pazara na koji je navaljivalo preko 15 hiljada četnika. Njegovi borci su, uz Pazarce, Pešterce i Albance, koje je vodio još jedan starina – sedamdesetpetogodišnji Šaban Polu-ža, u toj bitci svih bitaka, dao nemjerljiv doprinos spašavanju čaršije koja je vaz-da bila srce i duša Sandžaka.

Naravno, najveći doprinos mula Ja-kup je dao u odbrani svojih Rožaja, naro-čito prilikom odsudnog napada crnogor-skih-četničkih snaga u avgustu 1943. Bio je ramazan, ali je on u obraćanju Rožajci-ma rekao da je odbrana svoga praga i va-tanana prvom mjestu, te da svi naprečac iftare i krenu na liniju odbrane na Kacu-beru, a da se obaveza posta može na-knadno odužiti – dan za dan. Među prvi-ma je stigao na borbeni položaj, čime je po ko zna koji put bezgranično podigao moral saboraca, a preko glasnika je obez-bijedio dolazak Albanaca sa područja Peći koji su, kao i uvijek, pritekli u po-moć. Ovaj najjači udar iz pravca Berana i doline Lima okončan je i najvećim pora-zom i gubicima četnika. Nakon toga, oni više nisu bili sposobni pokrenuti ozbilj-nije operacije, pogotovo što je ubrzo usli-jedila i kapitulacija Italije, kao glavnog logističkog sponzora crnogorskih četni-ka. Istovremeno je time ovjekovječen mit o Rožajama kao neosvojivoj tvrđavi.

Izuzetni autoritet mula Jakupa, uz junaštvo i nepokolebljivost njegovih sa-

boraca iz rožajskog kraja, odigrali su značajnu ulogu i u odbrani Sjenice, Tu-tina i drugih mjesta u Sandžaku i na Ko-sovu. Oni su uvijek išli gdje je bilo naj-teže i nikad ih nije trebalo zvati dvaput.

Partizani slijede KarađorđaZanimljivo je da najveći napad na

Sjenicu nisu izvršili četnici, već partiza-ni, početkom zime 1941. Nakon dugo-trajnih bitaka za odbranu Novog Pazara od četnika, mula Jakup se sa saborcima, bez imalo predaha, uključio u odbranu grada na Pešteri, gdje je branioce pred-vodio Hasanaga Zvizdić, porijeklom iz Fazlagića Kule kod Gacka. Sjeničaci nisu vjerovali nikome, pa ni partizani-ma, što je potpuno razumljivo s obzirom na svoja ružna istorijska iskustva, a na-ročito na teške ožiljke iz 1809., kada je u krvavom pohodu koji je predvodio Karađorđe Petrović, u ovom mjestu ubi-jeno oko 2.500 Bošnjaka.

Bitno je napomenuti da su partizani u Sjenici ponovili Karađorđevu taktiku s početka 19. vijeka. Postigli su dogovor sa braniocima o nenapadanju, koji su zatim podlo prekršili. Međutim, ovaj put su s druge strane bili ljudi koji su pamtili srpsku prevaru iz 1809., uz to predvođeni komandantom Zvizdićem koji je nosio dodatnu ranu i pamćenje iz zavičaja, pa su “prevaranti” spremno dočekani i razbijeni.

Istorija se sada nije ponovila, a za to dio zasluga imaju i Rožajci i Bihorci, na čelu sa mula Jakupom Kardovićem. Za-nimljivo je da ovakav tok događaja u vezi Sjenice, između ostalih, potvrđuje i pomenuti srbijanski publicista Dra-goljub Todorović.5

Zaštita pravoslavnih komšija

Ali, ta mula Jakupova srčana posve-ćenost odbrani svog naroda nikada nije prelazila granice nečovječnosti prema drugim narodima. Tako se među Srbima u novopazarskom kraju i šire, s koljena na koljeno, prenosi priča kako je mula Jakup u vrijeme odsudne bitke za Novi Pazar, zajedno sa ostalim bošnjačkim vođama, zaštitio od pokolja i 420 novo-pazarskih Srba. Nešto ranije u Rožaja-ma se energično založio kod italijanskih vojnih vlasti da poštede živote pravo-slavnih komšija – 17 zatvorenih Magde-linića i Zekića iz Bogaja i Radeve Ma-hale, da ne bi nečasni biljeg ostao na njihovim komšijama – rožajskim Boš-njacima.

Na inicijativu Mula Jakupa , Mula Mehmeda i drugih uglednih građana ro-žajske opštine rožajci su u svojim kuć-ma primili komšije pravoslavne vjere , brinuli o njihovim životima a naročito je karakterističan svijetao primjer stanov-nika sela Koljena Bralića, Dedeića, Mu-jevića i Husovića koji su u svoje kuće primili porodice Magdelinića i Zekića , komšije pravoslavce iz sela Bogaja i Radeve Mahale i cijelo vrijeme rata bratski živjeli kako to nalaže ljudski moral i sve svete knjige.

Poznat je i primjer starice iz beran-skog kraja na čiju je molbu Mula Jakup sačuvao živote četvorici njenih sinova – pripadnika četničke vojske, omogućivši da neometano napuste skrovište na po-dručju Rožaja. Tom pričom i svjedoče-njem ona je izdejstvovala kod upravnika zatvora da nakon rata bude oslobođen

n Rožaje 1941. godine

10

PEČATJakupov najstariji sin Suljo koji je već bio planiran za strijeljanje. Još niz sličnih primjera potvrđuje da je mula Jakup bio branilac ne samo pripadnika svog naro-da, već svih ljudi u nevolji.

Pred bitke je uvijek saborcima na-pominjao da imaju obzira prema žena-ma, starcima i nejači na drugoj strani: “Mi smo tu da branimo vatan! Tamo ne smije niko ništa da radi što nam vjera ne dozvoljava!” Svi odbrambeno-ratni podvizi i viteštvo mula Jakupa i njego-vih saboraca ostali su nepomućeni ne-moralom i nečovještvom. Postupali su najčasnije u vremenima koje je obilje-žilo beščašće.

Kriv zbog opstanka Bošnjaka

Takav jedan uglednik morao je biti na smetnji svima u novoj crnogorskoj komunističkoj vlasti. Smetao je onim izvornim partijsko – ustaničkim lideri-ma (poput Milovana Đilasa, Ivana Milu-tinovića, Svetozara Vukamanovića Tempa i drugih), jer je sa svojim veli-čanstvenim djelom nosio harizmu jed-nog od ključnih spasilaca bošnjačkog naroda. A tog naroda je, i zbog ničim opravdanog zaziranja pomenutih lidera pred značajnijim uključivanjem Bošnja-ka u partizanski oslobodilački pokret, naročito u prvim godinama rata, jedno-stavno trebalo nestati.

Posebno je mula Jakup bio trn u oku meteorski uznapredovalim “kadrovi-ma”, onima što su pred kraj rata zanoći-li kao četnici, a osvanuli kao partizani, a kojih je u Crnoj Gori bilo daleko više nego u ostalim područjima bivše zajed-ničke države. Crnogorskoj vrhušci nika-ko nije odgovaralo da mula Jakupova ratna uloga bude odvagana kroz sudski proces. S jedne strane, ma kako ambici-ozno bio montiran i upakovan taj pro-ces, izbila bi na vidjelo neporeciva i moćna istina koja bi opasno kompromi-tovala namjeru naredbodavaca progona, a s druge strane – narod sigurno ne bi šutke prešao preko očitih priprema za nanošenje zla svom časnom velikanu i spasiocu. Zato je mula Jakupu presuđe-no prijekije i od najprijekijeg suda! Kao i drugim sandžačkim narodnim vođama, žrtvama odmazde zbog “krivice” za op-stanak svog naroda u najvećem dunja-lučkom udesu u kojem za taj opstanak nije bilo nimalo realnih izgleda.

Nemoć istine

Prema dogovoru Nijemaca i Italija-na, Rožaje su od maja 1941. pripale ita-lijanskoj okupacionoj zoni, odnosno Pećkoj prefekturi. Za nonprefekta Roža-ja, odnosno načelnika sreza, postavljen je Adem Kurtagić. Inače, u Rožajama nije bila organizovana tzv. muslimanska milicija, a sa Italijanima nije razvijana nekakva prisnija saradnja, već samo najnužnija. Pominjao sam već da su oni “specijalne” odnose i ratna sadejstva imali sa Đurišićevim četnicima, te da su prema Bošnjacima od svog dolaska pa do kapitulacije, iskazivali vidljivu re-zervu i nepovjerenje.

Najupečatljiviji pokazatelj čiji prija-telji su bili Italijani je tragedija Jusuf-be-ga Ćorovića, ratnog predsjednika opšti-ne Lozna, takođe u bihorskom kraju. Vraćajući se sa pregovara s Italijanima u Beranama i Haremima, iako u pratnji italijanskih vojnika, Jusuf-beg je u čet-ničkoj komandi, u Zaostru, zvjerski mu-čen i usmrćen. Otkidali su mu dijelove tijela...

U takvoj situaciji i Adem Kurtagić, poznat kao Ademaga, bio je načelnik sreza samo zbog svijesti i uvjerenja na-roda da, ako već neko mora, onda neka na toj funkciji u preosjetljivo vrijeme bude razuman čovjek sa širokim vidici-ma. Nije poziciju koristio ni za kakvo lično dokazivanje i uživanje u moći, već isključivo da se sačuvaju životi ljudi, spriječi bezakonje i anarhija, održe skladni međunacionalni odnosi i zaštite pravoslavne komšije koji su u manjem broju živjeli u rožajskom kraju.

Kad su pravoslavcima iz sela Bašče neke bande odvele 200 ovaca, Adem i njegovi rođaci uspjeli su da vrate vlasni-cima polovinu. Kad je Baščanima zapri-jetila moguća odmazda od nekontrolisa-nih grupa, nakon božićne tragedije Bošnjaka Donjeg Bihora, opet ih je Adem sa rodbinom privremeno smjestio u bošnjačke kuće.

Mnogo glava je Ademaga svojim au-toritetom i naročitim govorničkim umi-jećem sačuvao, te mnoge zatvorenike izvukao iz italijanskih zatvora. On je vlast doživljavao kao mogućnost da se ljudima pomogne, a ne za bilo kakvu obijest. S koljena na koljeno se u Roža-jama priča i da se zaštitnički odnosio prema simpatizerima partizana i komu-nista. Da nije bilo Ademagine više nego tolerantne vlasti, te rodbinskih i drugih prisnih odnosa, ti ljudi su mogli biti po-bijeni bez ičije odgovornosti.

Jednostavno, nikakva zlodjela nisu se mogla vezati za Ademagu Kurtagića, već samo čovječni i plemeniti postupci, ali to mu nije pomoglo da sam ne posta-ne žrtva svirepog zlodjela. Jedne majske poratne večeri odveli su ga u Ševkovaču – zatvor u Beranama.6 U beranskom sre-zu tada su gospodari života i smrti bili braća Jagoš i Mujo Šćekić, te predsjed-nik suda Vojo Šćepanović.7

Mnogi su pokušali da Kurtagića od-brane istinom, ali istina nije imala nika-kvih šansi pred krvoločnim namjerama zlikovaca. Bez ijednog konkretnog do-kaza Ademaga Kurtagić je osuđen na smrt. Strijeljan je sa još dvojicom “osu-đenika” – jednim koji se dičio da je čet-nik i jednim Plavljaninom čije ime je

n Mula Jakup efendija Kardović n Mula Osman Rastoder

11

PEČAT

ostalo nepoznato. Egzekuciju je slado-strasno obavio Jagoš Ščekić sa još tri puško mitraljesca.

Kurban za bratstvo

Meho Kalač je svoj kratki, nasilno prekinuti život, bez ostatka posvetio do-brobiti rodnih Kalača, nadomak Rožaja. Pred prijetnjom zločina koju je nosio rat, komšije su ga kao odvažnog i ugled-nog čovjeka postavile na čelo odbrane. Kalači su branili svoje mjesto od četni-ka, uspostavivši čvrstu liniju odbrane, kao i od upada raznih pljačkaških bandi. Ali, poput svog ognjišta i života, s istom odlučnošću su štitili pravoslavne komši-je, naročito susjedna sela – Bogaje i Ra-devu Mahalu. Tokom dviju kritičnih go-dina – ‘42. i ‘43., kada je pravoslavnom stanovništvu u ovom kraju prijetila od-mazda zbog četničkih zločina širom Sandžaka i Crne Gore, Meho je u svojoj kući sačuvao cjelokupnu familiju kom-šije Pauna iz Bogaja.

Ali njegovo viteštvo i čovječnost su dosezali i dalje. Kada je četnički pokret u ovom kraju razbijan u avgustu 1943. i

njegovi pripadnici protjerani preko Lima, na apel svog predratnog prijate-lja, učitelja Vučelje, komandanta četnič-kog bataljona, Meho je zaustavio palje-vine i pljačku stoke u njegovom selu Dapsićima. Oduzeta stoka je uredno vraćena vlasnicima.

Preturivši rat bez ikakve mrlje nečo-vječnosti, Meho se nakon njega, kao i ranije, posvetio domaćinstvu i poljopri-vredi. Gledao je, što se kaže, svoja posla, ali su mu se i u posao i u život opako umiješali režimski krvoloci. Odveli su ga 1946. u zatvor u Bijelom Polju, gdje se prema sjećanjima svjedoka držao više nego dostojanstveno. Tamo ga je posjetio već pominjani Jagoš Ščekić, sada kao predsjednik suda u Beranama, sa četiri razreda osnovne škole i Đedo Vojvodić, sekretar Sreskog komiteta Berane.

Povjerio se drugim zatvorenicima kako su mu rekli da znaju da nije kriv, i da mu neće faliti dlaka samo ako, kao “glava Kalača”, kaže ko je opljačkao sta-do nekih Radunovića. Radilo se o samo desetak ovaca, ali Meho nije bio spreman da oda svoje bratstvenike i bude sutra po-pljuvan kao izdajnik. “Riješio sam da bu-

dem kurban za bratstvo!”, bila mu je za-dnja poruka. Smrtnu presudu je dočekao u zatvoru zvanom “Jusovača” u Podgori-ci.8 Prema pričama svjedoka, pred izla-zak na gublište, počešljao se pred ogleda-lom, zapalio cigaretu, zatražio da mu daju da stavi ćulah na glavu i rekao: “Ja idem prav. Želim slobodu i mir svim lju-dima, svih vjera!”

U međuvremenu je do porodice sti-gao haber, ne i dokumentom potvrđen, da je smrtna presuda u najvišem vrhu zemlje, Titovom Maršalatu, ukinuta. Mehov sin Amir je pričao da mu je amidža Etem otišao u Podgoricu da babu odnese radosnu vijest, ali je ovaj već dva dana bio ubijen.

To svirepo poigravanje režima oko navodnog ukidanja kazni, redovno pra-ćenog zakašnjelom dostavom tobožnjih oslobađajućih presuda, bilo je nerijetka praksa. Zlehude porodice nevinih žrta-va, vapeći za pravdom, znale su u te gla-sine naivno povjerovati, a cilj režima je bio da se, na taj način, i izvrši kazna i njegovi najviši vrhovi predstave dobro-hotnim i moralnim.

n Bijelo Polje 1944. godine

12

PEČATPonos Bihora

Komunistička vlast s posebnim ža-rom se okomila na mula Osmana Rasto-dera – najveći vjerski i uopšte ljudski autoritet u Bihoru. On je jedan od najza-služnijih za dobru organizovanost brani-laca što je spriječilo da Gornji Bihor ne doživi sudbinu Donjeg Bihora koji je naročito nastradao na Božić 1943. Tada su bošnjačka naselja spaljena, a nastra-dale stotine žena, djece i staraca. Mula Osmanove organizacione moći naju-vjerljivije potvrđuje činjenica da je Gor-nji Bihor ostao nepokoren uprkos činje-nici da se nalazio nadomak glavne Đurišićeve komande u Zaostru, pa je cijeli rat bio glavni trn u oku četničkom pokretu u Crnoj Gori.

Ni Bošnjaci rožajskog kraja nikada neće zaboraviti mula Osmana Rastode-ra, jer je blagovremenim dojavama i borbenim sadejstvima sa mula Jakupo-vim saborcima dao veliki doprinos i da Rožaje ostanu odbranjene. Baš zbog svega toga, nakon rata su nastavili da ga proganjaju drugi zlikovci – oni iz crno-gorske OZN-e, među kojima je bio veli-ki uticaj prerušenih četnika. I tada su došle do izražaja izuzetne sposobnosti ovog bihorskog ljudine: dvije godine se uspješno skrivao i izmicao potjerama, da bi ga, nakon izdaje, progonioci muč-ki ubili nedaleko od Dobrodolske rijeke.

O kakvom se izuzetnom kovu ljudi radilo; i kakvim su moralom, ponosom i hrabrošću bili zadojeni i opasani, svje-doči i Mula Osmanov četovođa i jedan od najbližih saradnika – Zifo Šabotić. On je izmicao stalnim potjerama čak do 1948. kada je, nakon izdaje, iz zasjede ubijen. Članovi njegove porodice su preživjeli sve moguće torture i mučenja, ali nisu ukaljali ni svoj ni njegov obraz. Ipak, na nekom kraju, uvijek se nađe neki izdajica, ali ostaje neumitna činje-nica da je Zifo Šabotić, koji je branio svoj narod od četnika u ratu, preturio još čitav jedan rat odolijevajući zločincima novog režima.

Ćazimov put

Ratna sudbina i put Ćazima Sijarića, branioca Donjeg Bihora i brata poznatog pisca Ćamila Sijarića, donekle su drukči-ji od opisanih prethodnika, ali, na kraju krajeva, opet potvrđuju sve prethodne

tvrdnje o neblagonaklonom, a nerijetko i neprijateljskom odnosu glavnih poluga crnogorskog komunističko-partizanskog režima prema cjelokupnom bošnjačkom narodu. Ćazim je od samog početka rata zagovarao potrebu samoorganizovanja naroda Donjeg Bihora, ubijeđen da će četnici pod okriljem opšte ratne frtutme nastojati da ostvare svoj glavni san i cilj: da konačno iskorijene bošnjačko-musli-mansko stanovništvo iz Sandžaka.

Međutim, većina stanovnika Donjeg Bihora nije bila spremna da se povede za najenergičnijim zagovornicima otpo-ra, pa je ta naivnost skupo plaćena. Oni su nespremno dočekali veliku četničku

ofanzivu na Božić 1943. kada je Donji Bihor spaljen uz veliki broj žrtava .Tra-gedija je bila preokret za odbrambeni moral Donje Bihoraca, pa su od tada masovno stali uz Ćazima Sijarića i osta-le predvodnike otpora. U ljeto iste te go-dine, upravo će oni odigrati presudnu ulogu u slamanju nove ofanzive na cije-li bihorski kraj, kada su napadače otje-rali preko Lima i nakon čega se četnički pokret više nije mogao oporaviti.

Tada se konačno dio crnogorskog partizanskog vrha dosjetio da “otvori vrata” narodno-oslobodilačkog pokreta Ćazimu Sijariću i njegovim odvažnim saborcima, pa će oni do kraja rata djelo-vati kao pripadnici partizanskih snaga. Međutim, ni to Ćazimu nije pomoglo da izbjegne poziv za suđenje zbog prethod-nog, za režim spornog ratnog angažma-na. Ali, tradicionalno već, suđenje nije održano, a razlog je Ćazimova likvida-

cija koju su izvršili pripadnici OZN-e prilikom njegovog sprovođenja na sud u Pljevljima. Sve je obavljeno u tišini neke zabiti i toliko “profesionalno” da rodbina nikada nije došla do tijela rah-metlije. Ali, nikada nije utihla priča u narodu; decenijama nakon rata, teško je neko sijelo u mom kraju, a vjerujem i šire po Sandžaku, moglo proći bez po-mena Ćazimove hrabrosti, predvodnič-kog autoriteta i čojstva.

Ista je bila i “konačna” sudbina le-gendarnog organizatora i vođe odbrane Novog Pazara, Aćif efendije Hadžimu-stafića, njegovog saradnika Ahmeta Da-cića i mnogih drugih tamošnjih ugledni-

ka, te oko 2.000 branilaca ovog grada. Branioci Novog Pazara nisu imali nika-kave sukobe sa partizanima tokom rata. Oni su samo spriječili genocid koji su planirali izvršiti četnici usmjeravajući prema Novom Pazaru najjače snage. Ovaj grad je morao biti srušen upravo zbog toga što je u bošnjačkoj psihi prije-stolnica Sandžaka i čija je odbrana, pod vodstvom velikog uglednika Aćif-efen-dije, predstavljala veliki podstrek dru-gim mjestima u Sandžaku da istraju u borbi za rodnu grudu, ognjišta i živote.

Vođa odbrane Sjenice Hasanaga Zvizdić je izbjegao pred partizanskom odmazdom u Tursku. Ali njegovi sarad-nici, koji se nisu odlučili na taj korak – Ćamil Prašović, Husejn Rovčanin, Murat Kurtović i drugi – brutalno su li-kvidirani od strane partizanskih “oslo-bodilaca”.

n Novi Pazar

13

PEČATSudbinska zadaća

U svakom slučaju, rasvjetljavanje i javno prezentovanje istine o zaštitnicima bošnjačkog naroda u Sandžaku /Srbiji i Crnoj Gori/, posebno u vremenu od kraja turske uprave (1912.) do uspostave parti-zanske vlasti (1945) – uz istraživanje i dokumentovanje stravičnih zločina nad ovim narodom u istom periodu, na čemu se, nakon isto tako preduge šutnje, ko-načno počinju praviti ozbiljniji koraci – predstavlja prioritetnu moralnu, nacio-nalnu i istorijsku zadaću kulturne, intelektualne i političke elite ovog naro-da. Uz odavanje svih počasti i priznaja dosadašnjim individualnim i entuzija-stičkim ostvarenjima na rasvjetljavanju teške i kompleksne prošlosti ovog pro-stora, to mora biti timski strateški proje-kat koji će svakako imati u vidu i sve prethodne istraživačko-spisateljske do-prinose u tom kontekstu. Stoga je nužno što prije, između ostalog, organizirati na-učni skup koji bi se bavio ovom temom.

Nužno bi bilo organizirati i, unutar Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, historijsku sekciju koja bi se bavila ovom tematikom. Publiciranje radova naučnih skupova, te istraživačkih radove naučne sekcije pomoglo bi u određivanju načina rehabilitacije ličnosti koje su u dosadaš-njoj istoriografiji i publicistici, predstav-ljeni isključivo u nekakvom otpadnič-kom, zločinačkom i antirežimskom kontekstu. Danas kada gotovo ništa ne može potisnuti duboko narodno uvjere-

nje da su komite, muslimanske milicije i ostali pripadnici nacionalne samozaštite odigrali nemjerljivu ulogu u odbrani go-log opstanka i identiteta sandžačkih i cr-nogorskih Bošnjaka u prvoj polovini dvadesetog vijeka, nužno je jasno ukaza-ti i iskazati istinu o tim ljudima. Zato mi se čini, bar za početak, da bi udruženje Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka moglo biti nosilac aktivnosti organiziranja na-učnog skupa na ovu temu. Brojnost i na-učne reference članova ovog udruženja solidna su osnova za uspješno realizira-nje ovog prijedloga. Maksima Audiatur et altera pars!(Neka se čuje i druga stra-na!) konačno zaslužuje punu pažnju.

Novi pogledi u istorijskoj nauci pri izučavanju ove teme otvoriće veliki broj nikad spoznatih istina, koje će nam omo-gućiti da se, poput svih drugih, sami ba-vimo svojom istorijom, svojim interesi-ma, svojim velikanima, pa i svojim izdajnicima, te da konačno napustimo stereotip nametnutih, i za tuđi interes određenih “istina”. Bošnjaci još uvijek nemaju svoju javnost i zato do nje i ne drže. Naravno, neki od onih koji su danas na vlasti voljeli bi da ona nikada i ne za-živi, jer se svaka vlast prema javnosti slično odnosi. Javno uspostavljanje vri-jednosti, odgovornost prema narodu a ne partijskim vođama, prihvatanje narodnih sudova i zadovoljavanje njegovih potre-ba, samo su neki od elemenata koncepta javnosti koji u svijetu funkcionira u po-sljednja dva stoljeća. Nasuprot tome, Bošnjaci o bitnim stvarima još uvijek go-

vore na sijelima, u krugu rođaka, istomi-šljenika, a ne u nacionalnim i institucija-ma države, gdje takvim razgovorima jeste mjesto. Dakle, nužno je što hitnije napraviti svojevrsnu inventuru sopstve-ne historije, jer poznato je da prije opera-cije pacijent mora proći temeljne pretra-ge da bi dentifikovao uzrok bolesti.

Istina o zaštitnicima bošnjačkog na-roda u Sandžaku složeno je istoriograf-sko pitanje koje je iz više razloga godina-ma ostajalo bez odgovora, neistraženo i zatamnjeno. Istoričari su bili u službi si-stema, pod njihovom prismotrom, ogra-ničeni ili potpuno onemogućeni da istra-žuju i pišu, a žrtve četničkih zločina ili komunističkog terora su najčešće šutile, pa o tim tragičnim događajima nisu pri-čali ni svojoj djeci. Ovakav ambijent ‘straha’ koji je nametnut i kontroliran od komunističkog sistema, potpomognut nacio-šovinistima kojima nisu odgovara-le istorijske činjenice o bošnjačkim žr-tvama prijetio je da veo zaborava prekri-je istinu. U tome su bili veoma uspješni. Stvoren je utisak da Bošnjaci, ustvari, aktivno, gotovo da i nisu sudjelovali u Drugom svjetskom ratu, ni kao žrtve, ni kao oslobodioci. U interesu zataškavanja ili minimiziranja bošnjačkih žrtava mno-ga mjesta pogroma Bošnjaka, nakon Drugog svjetskog rata, nisu ni obilježe-na. Poslije svakog zločina nad Bošnjaci-ma bio je period zatišja ili šutnje, a onda je nastupala laž, falsifikovanje događaja (istorije) i ponovo zločini. Primjera za to je na pretek. Stravične zločine genocida i etničkog čišćenja su počinili četnici u istočnoj Bosni, u istočnoj Hercegovini i Sandžaku. Koliko danas o tome znamo? Nedovoljno! Upravo zato treba što hitni-je realizovati predloženu inicijativu.

Snažnu uputu o tome šalje i knjiga ¨Sandžački gazija Osman Rastoder¨ au-tora Zumbera Muratovića koji, između ostalog tvrdi i poručuje: „Srbi i Hrvati imaju tačne podatke o poginulim u toku drugog svjedskeg rata. Bošnjaci to ne rade kao da se stide svoji poginulih, kao da su poginuli Bošnjaci krivi što je bio rat i što su se morali braniti. Komunisti su tako krivo predstavili muslimansku miliciju kao izdajnike. Nažalost, mnogi bošnjački intelektualci su to primili kao istinu. Danas smo spremni da, uvažava-jući sve okolnosti pod kojima se to deša-valo, argumentirano odgovorimo na sva ova pitanja i tako pokažemo da su Boš-njaci politički zreo narod“. u

1 Milovan Đilas, Besudna zemlja, izdanje na srpskom jeziku, Beograd, 2005, 213.; izdanje na engleskom jeziku pod naslovom Land Without Justice, Njujork, 1958. godine.2 Alija Matović, “Rožaje i okolina, ljudi i događaji (1912-1945)”, 62.3 Milovan Đilas, Besudna zemlja, 209.4 Šerbo Rastoder, Almanah 33–34, Podgorica 2006., 192. Inače, Rastoder je objavio 20011. go-dine prvu knjigu u cijelosti posvećenu ovom stravičnom zločinu – Kad su vakat kaljali insani: Šahovići 1924; Almanah, Podgorica. 2011.5 “Muslimani u Sandžaku su takođe tolerisali okupatorsku vlast i nisu prvi napadali ni četnike, ni partizane. Partizani su, recimo, imali dogovor sa Muslimanima da neće napasti Sjenicu. Izneverili su dogovor, iznenada i mučki napali, ali su odbijeni i poraženi. Posle rata izvršene su odmazde nad Muslimanima Sandžaka. Ogroman broj Muslimana pod terorom i pritiskom iselio se u Tursku. To iseljavanje trajalo je sve do pada Rankovića 1966. Muslimani San-džaka su zaista potpuno nedužno stradali posle rata.”(Dragoljub Todorović, Knjiga o Ćosiću, 73.)6 Ševkovača je narodno ime za zatvor koji je bio smješten u kući oduzetoj od Ševka Hadrovića.7 Bio je običaj da se muslimanska imena, kao u ovom slučaju “Mujo”, nadijevaju u pravoslav-nim crnogorskim porodicama kojima se prethodno nije dalo da prežive muška djeca.8 Jusovača je nekadašnji poznati zatvor u Podgorici, koji je osnovan za turske vladavine. Nado-gradio ga je Juso Mučin Krnjić u 19. vijeku i po njemu ga je narod prozvao “Jusovača”. Jusovi potomci su ga prodali crnogorskim vlastima koje ga 1893. godine pretvaraju u Kazneni zavod za robijanje političkih zatvorenika.

14

EKONOMIJA

U radu se razmatraju ključna pi-tanja i principina kojima se za-sniva ekonomska politika, kao

i doprinos koji razvoj privrede može da ima na zemlju u cjelini. Ta pitanja na koja se traži odgovor u ovom radu, klasifikovana u tri velike grupe: Eko-nomski aspekti: u kojima se privreda izučava kao faktor ekonomskog razvoja zemlje, ukazuje se na potrebu zaustav-ljanja depopulacije Bosne i Hercego-vine i oživljavanje njenih pojedinih di-jelova. Prostorno - ekološki aspekti: ukazuju na biološke, fizičke i duhovne vrijednosti prirode, kao i na potrebu zaštite prirodne sredine. Sociološki as-pekt: razmatra ciljeve , koji će se ra-zvojem privrede u zemlji ostvariti, kao što suobezbjeđenje novih radnih mjesta, smanjenje siromaštva u zemlji, odnosno svega onog, što treba da bude izvor ljud-skog obogaćivanja za sve.

Instrumenti ekonomskog razvoja

Razvojna strategija Bosne i Herce-govine, kao instrument ekonomske po-litike, zagovara uravnotežen razvoj svih privrednih djelatnosti u cilju zadovolje-

nja potreba sadašnjih i budućih genera-cija. Ovom razvojnom strategijom, pored ostalog, pokretanju privrednih aktivnosti u zemlji posvećena je najveća pažnja. Tako iskazano opredjeljenje, omogu-ćava j privredi, da uz puno uvažavanje socio-kulturne i prirodne sredine planira i aspekt budućnosti. Čitava filozofija pri-mjene ekonomske politike u planiranju razvoja, utemeljena je tako, da obezbe-

đuje kontinuitet prisutnosti Bosne i Her-cegovine, na međunarodno tržište, na ko-jem se razmjenjuju robe i usluge.

Znači, razvoj privrede, od čijeg ra-zvoja u dobroj mjeri zavisi privredni oporavak zemlje (imajući u vidu činje-nicu da su proizvodni kapaciteti po-rušeni, devastirani ili zbog nedostatka finansijskih sredstava, izvan funkcije), ulaganja u proiuzvode kapacitete, se shvaća kao slamka spasa, za ovu ratom razorenu zemlju.

Regije na području Bosne i Her-cegovine, pored bazne rezidencijalne funkcije, koja predstavlja stalno nasta-njivanje, dobijaju i razvojnu funkciju. Razvojna funkcija podrazumjeva pri-vremeni oporavak svakog dijela zemlje. U regionalnoj prostornoj analizi, razvoj-na funkcija odgovara interregionalnom kretanju, pri čemu dolazi do spoljnih monetarnih inputa. Drugim riječima, razvojnu funkciju karakteriše ulazak Bosne i Hercegovine u grupu zemalja u razvoju, jer njena prirodna bogatstava i ljudski potencijali to omogućavaju. Rast BDP u zemlji, može biti samo rezultat privrednog oporavka.

Promjene društvenog i privrednog sistema, tehničko tehnološka dostignu-

Međusobni uticaj mjera ekonomske politike Bosne i Hercegovine i planova razvoja privrede u zemljiPrivreda budućnosti, za koju se Bosna i Hercegovina opredijelila, postavlja sve složenije zahtjeve cjelokupnoj ekonomskoj politici zemlje u pogledu mogućih integracija i sprega (politika, privre-da i sl.). Te zbog toga ne iznenađuje to, što se u procese značajne za njen razvoj, glavna poenta stavlja na oživljavanje privrede u zemlji. Takav koncept, teži optirmalnom ekonomskom efektu i obezbjeđuje da ova djelatnost postane ključni element ekonomije ove zemlje.

n Piše: Prof. dr. Halid KURTOVIĆ

15

EKONOMIJA

ća, kao i zahtjevi savremenih tržišta us-lovljavaju generalne promjene u poslov-noj politici osiguravajućih organizacija.

Dinamičnost okruženja stvara nove uslove na koje statična i pasivna eko-nomska politika ne može odgovoriti. U posljednje vrijeme se pojavilo više oprečnih mišljenja kako promijeni-ti strukturu sistema privrede u zemlji. Uopšte, velikim promjenama na svjet-skom tržištu 70 -tih godina prošlog vi-jeka, dolazi do sve većeg jačanja kon-kurencije. Tehnološki razvoj nužno smanjuje obim tradicionalnih načina u proizvodnim procesima, s jedne strane, što implicira nerentabilno poslovanje pojedinih proizvodnih preduzeća, koja nisu uspjela da se na vrijemr preustroje. Naravno, kao odgovor na postavljeno pitanje prvo reagiraju preduzeća koja se bave proizvodnjom u definiranim tržišno orijentiranim privrednim su-bjektima. Posmatrajući sadašnji položaj privrednih subjekata u svim zemljama u tranziciji, jasno je da još uvijek nije napravljen veliki pomak u pravcu pro-mjena koje su već uobičajene u svijetu. Medutim, jednako je jasno da će sva de-šavanja na tržištu, dovesti proizvođače u položaj karakterističan za razvijene evropske proizvodne organizacije iz 80 godina prošlog vijeka. To prije svega znači uvodenje marketinške (tržišne)

poslovne orijentacije preduzeća.Organiziranje strateškog marketin-

ga u cilju plasmana proizvoda na stra-na tražišta, se može definisati kao skup sadašnjih i planiranih akcija, upotrebu resursa i interakciju proizvođača sa trži-štem, konkurentima i ostalim faktorima okruženja.

Integralni razvoj

Razvoj, bilo koje privredne djelat-nosti, može na sebi svojstven način da doprinese ekonomskom i socijalnom ra-zvoju mjesta, odnosno regiji u kojoj se razvija. Ukoliko je određena privredna aktivnost, harmonično razmještena u prostoru i ako je prilagođena specifično-stima date regije, ona takođe može do-prinijeti aktivnom očuvanju prirodnog bogatstva.

Planiranje integralnog razvoja na bilo kom prostoru, pa tako i na nivou Bosne i Hercegovine, treba biti usagla-šeno sa osnovnim načelima koncepta održivog razvoja, što u prvom planu podrazumijeva objektivno ekonomsko valorizovanje i adekvatno uključivanje u inovirani i savremeniji razvojni pro-ces svih raspoloživih resursa lokalne sredine. Najkraće rečeno, to znači sve-obuhvatnost, racionalnost i održivost korišćenja resursa, koje je prilagođeno

tržišnim zahtjevima i potrebama lokal-nog stanovništva.

Imajući u vidu raznoliku lepezu pri-rodnih i drugih resursa kojima raspolaže Bosna i Hercegovina, može se konstatira-ti, da se na njima mogu uspostaviti znatno brojnije djelatnosti i aktivnosti lokalnog stanovništva, od postojećih. Te djelatnosti, najbolje se mogu koncepcijski definirati kroz izradu cjelovitih i interdisciplinarnih projekata i programa integralnog razvoja, koji moraju biti zasnovani na slijedećim suštinskim polazištima:

- da budu dominantno utemeljeni na lokalnim resursima, kako bi svi poten-cijali bili što potpunije valorizirani i što adekvatnije uključeni u razvoj;

- da im prethodi sveobuhvatna, objektivna, svrsishodna i racionalna ekonomska valorizacija specifičnih pri-rodnih, socijalnih, demografskih, kul-turnih, infrastrukturnih, ekoloških i dru-gih obilježja konkretnih prostora;

- da budu što cjelovitije i djelotvor-nije uklopljeni (integrirani) u dugoročne strateško-razvojne pravce Bosne i Her-cegovine (proizvodnja ekološki zdrave hrane, male privrede, infrastrukture, oživljavanje izvoza i dr.);

- da utvrde neophodne strukturne promjene i definiraju tržišne odrednice savremenije ekonomije, saglasne kon-ceptu održivog razvoja;

Međusobni uticaj mjera ekonomske politike Bosne i Hercegovine i planova razvoja privrede u zemlji

16

EKONOMIJA

- da realnom ekonomskom analizom identificiraju ključne ograničavajuće faktore razvoja, te na tim osnovama predlože konkretne mjere za njihovo prevazilaženje i načine revitalizacije ekonomije ovog dijela Bosne i Herce-govine;

- da usaglase razvojne prioritete koji će najbrže i najefikasnije doprinijeti ukupnom stabiliziranju i prosperitetni-jem razvoju Bosne i Hercegovine.

Polazeći od strukture privređivanja na ovim prostorima i funkcionalnih od-nosa prisutnih u zemlji, a naročito od neophodnosti transformacija i savreme-nijeg strukturiranja ekonomije, suština koncepta integralnog razvoja trebala da bude izražena kroz tri slijedeće osnovne dimenzije:

- valoriziranje i programski osmi-šljeno uključivanje u razvoj svih resur-sa koji mogu, na jednoj strani, sačiniti bazu odvijanja odgovarajućih djelatno-sti i aktivnosti stanovništva, a na drugoj, privući interes ljudi i kapital kako iz ze-

mlje tako i inozemstva;- uspostavljanje višeg nivoa razvoj-

ne integralnosti, prostorne i funkcional-ne komplementarnosti između djelatno-sti, sa osnovnim ciljem da se obezbijedi dugoročnost (održivost) boniteta i eko-nomičnosti korišćenja resursa;

- obezbjeđivanje široke funkcional-ne i komunikacione integracije svih dijelova Bosne i Hercegovine, uz znat-no aktivniju i konkretniju podršku od strane Vijeća ministara Bosne i Herce-govine.

Planski razvoj, podrazumijeva osmišljavanje kratkoročne i dugoroč-ne razvojne koncepcije, čiji cilj treba da bude osnova aktivnostima koje će doprinijeti, oživljavanje i dinamizira-nje ekonomskih, socijalnih, demograf-skih i drugih tokova. Naravno, razvoj proizvodnje, uostalom kao i svih dru-gih privrednih djelatnosti, treba da se odvija uz racionalno korišćenje ras-položivih potencijala, trajno očuvanje ekološke ravnoteže i zaštitu izuzetno

vrijednih prirodnih predjela i njihovih vitalnih komponenti - ekosistema i bio-diverziteta.

Da bi se postigao cilj, utvrđen u pla-nu o razvoja Bosne i Hercegovine, ne-ophodno je istovremeno voditi računa o međusobnim odnosima, društvenim i ekonomskim, koji ne smiju biti poreme-ćeni. Garancija da neće doći do remeće-nja tako uspostavljenih odnosa je, pla-nom utvrditi način praćenja realizacije u tri bitne, međusobno povezane sfere: ekonomskoj, socio-demografskoj i pro-storno-ekološkoj.

Najvažniji ciljevi u ekonomskoj sfe-ri, su: revitalizacija i proizvodno-tehno-loška transformacija postojeće privrede; definiranje i razrada novih i profitabil-nijih razvojnih programa utemeljenih na lokalnim resursima (osposobljavanje uništenih ili devastiranih proizvodnih kapaciteta, izgradnja novih proizvodnih pogona, posebno onih za proizvodnju zdrave hrane, razvoj malih i srednjih preduzeća). Ovo naglašavamo, iz ra-zloga, što se na svim nivoima u zemlji poduzimaju aktivnosti za privlačenje inozemnog kapitala. Novčana sredstva iz inozemstva, koja se ulažu u razvoj privrede zemlje, pored novih radnih mjesta, uvođenjem nove tehnologije u

Planski razvoj, podrazumijeva osmišljavanje kratkoročne i dugoročne razvojne koncepcije, čiji cilj treba da bude osnova aktivnostima koje će doprinijeti, oživljavanje i dinamiziranje ekonomskih, socijalnih, demografskih i drugih tokova.

17

EKONOMIJA

proizvodnju, doprinose i poboljšava-nju asortimana i kvaliteta proizvoda i usluga; omogućuju realizaciju utvrđi-vanih kratkoročnih i dugoročnih mje-ra ekonomske politike za podsticanje i sufinanciranje oživljavanja postojećih privrednih aktivnosti, kao i mogućnost uspostavljanja novih razvojnih progra-ma, itd.

Ciljevi socio-demografskog razvoja treba da budu:

- zaustavljanje procesa siromašenja stanovništva;

- stvaranje uslova za savremeniji na-čin života;

- pristojan životni standard; - obezbjeđivanje mogućnosti za brže

zapošljavanje i samozapošljavanje lo-kalnog stanovništva, kako bi se smanjio i zaustavio odliv stručnih i kreativnih kadrova;

- podsticanje na povratak brojnog iseljenog stanovništva, nezaposlenih lica, a naročito onih ljudi koji su stekli odgovarajući poslovni i stručni ugled u

inozemstvu i koji mogu dati značajniji doprinos intenziviranju razvoja Bosne Hercegovine.

Ciljevi prostorno-ekološkog razvoja Bosne i Hercegovine, treba da se bazira-ju na prostornim planovima. Pri čemu će izgradnja, kako proizvodnih tako i obje-kata za pružanje usluga, biti zasnovana na efikasnijoj implementaciji koncepta integralne zaštite životne sredine. Zna-či, da će očuvanje prirode, biti prioritet u valorizaciji prostora, odnosno, tokom privođenja određenog prostora njegovoj krajnjoj namjeni. Navedeni ciljevi ra-zvoja u prostorno-ekološkoj sferi, treba da predstavljaju osnovne komparativne prednosti u budućem razvoju Bosne i Hercegovine, naročito u pogledu proi-zvodnje zdrave hrane i ostalih na tržištu konkurentnih proizvoda. Isto tako, jedan od bitnih ciljeva, treba da bude funkci-onalna namjena prostora, kao i utvrđi-vanje odgovarajuće matrice razmještaja privrednih aktivnosti i infrastrukture za-štićenih predjela, te adekvatno ekološko

planiranje predjela i zaštita cjelokupne životne sredine.

Osnove razvoja Bosne i Hercegovine

Ako određenu privrednu djelatnost usporedimo s velikim strojem, pri čemu se ta djelatnost posmatra kao zupčanik u nekoj mašini, koji se počinje kretati s malim brojem okretaja, pokrečući pri tom ostale dijelove, a oni svoju snagu dalje prenose na druge dijelove. Uvidjet ćemo da pravilno usmjerena privredna djelatnost, uz pravilno usmjerene mje-re ekonomske politike, može dobijenim zamahom nastaviti kretanje, ali da u nje-mu kao sistemu, svi elementi se ne kre-ću istom brzinom, već da neki od njih dobijaju veće ubrzanje i tako nastavljaju da se kreću svojim tokom. Na taj način, proizvodnja, kao poželjna privredna djelatnost, svojim posrednim ili nepo-srednim uticajem, doprinosi unapređe-nju privrednog razvoja zemlje, odnosno, njenog dijela u kome se proizvodne ak-tivnosti odvijaju..

Imajući prednje u vidu, odnosno, činjenicu da organizacija proizvodnje, može doprinijeti bržem razvoju Bosne i Hercegovine, moguće je utvrditi osnov-

Mjere ekonomske politike po svom konceptu dugoročnog su ra-zvojnog karaktera. Međutim, ako nisu usklađene s planovima razvoja, posebno definisanih za sve dijelove Bosne i Hercego-vine, onda su one mrtvo slovo na papiru.

18

EKONOMIJA

ne smjernice i glavne prioritete njenog razvoja. S obzirom na stupanj priorite-ta i sredstava neophodnih za realizaciju pojedinih ciljeva, planovi razvoja, kao i u svakom postupku planiranja, neop-hodno je da budu podijeljeni na dugo-ročne, srednjoročne i kratkoročne pla-nove.

Dugoročni plan razvoja privrede, treba bazirati na smjernicama iz Strate-gije srednjoročnog razvoja Bosne i Her-cegovine. Ovim planom, treba utvrditi sljedeće:

1. sačiniti osnovne hipoteze bu-dućeg razvoja i izvršiti identifikaciju potencijalnih potrošača proizvoda koji se proizvode u Bosni i Hercegovini (ciljni tržišni segmennti).

2. sastaviti popis potencijalnih destinacija u zemlji, koje svojim prirod-nim i stvorenim bogatstvom omogućuju organizaciju proizvodnje određenih pro-izvoda u što kraćem vremenu i s najni-žim troškovima.

3. na osnovu rezultata, dobijenih istraživanjem, utvrditi listu prioriteta koji odnose na ulaganja u prostore po-godne za razvoj određenih privrednih djelatnosti;

4. usvojiti zakonske mjere i pro-pise koji će garantirati da će priroda ostati očuvana;

5. utvditi mehanizme, koji će

obezbijediti koordinaciju planova kon-centriranog i disperziranog uređenja i opremanja prostora;

Srednjoročni planovi razvoja, po-željno je da budu usmjereni na utvrđi-vanje posebnih pravila programiranog uređenja prostora. Oni treba da u sebi sadrže više detalja, koji se odnose, na korišćenje tla, namjenu i uređenje pro-stora, ravnomjerniju i pravedniju ras-podjelu ostvarenog dohodka. Isto tako, srednjoročni planovi, u sebi trebaju imati razrađena rješenje, koja će omo-gućiti urbanističku, arhitektonsku i eko-nomsku integraciju proizvodnje, kao i mjera kojima će biti regulisan transport unutar proizvodnih zona.

Srednjoročno planiranje ima za cilj:- izgradnju raznovrsnih proizvodnih

kapaciteta;- informiranje stanovništva i eduka-

ciju onih koji će biti direktno uključeni u opremanje i funkcioniranje prostora određenog za izgradnju proizvodnih ka-paciteta;

- na bazi izvršenih istraživanja, pro-cjena evolucije tržišnih kretanja kako bi se blagovremeno preduzele odgovaraju-će mjere prilagođavanja uočenim ten-dencijama; predviđanje multiplikativnih efekata, kao i ekonomskih, socijalnih i kulturnih posljedica razvoja proizvod-nih kapaciteta u Bosni i Hercegovini;

- usmjeravanje investicija, uz što je moguće veću decentralizaciju i koncen-traciju odlučivanja na regionalnom i lo-kalnom nivou.

Kratkoročni planovi razvoja, usmjereni su na određene lokalne zajed-nice. Pri čemu, se poseban značaj pri-daje lokalnom stanovništvu, posebno u podsticanju kreativnih inicijativa ljudi u mjestima koja imaju potencijale za ra-zvoj poljoprivredne proizvodnje.

Kratkoročnim planovima, odnosno, ciljevima razvoja, treba da predho-di istraživanje tržišta, kao i uspostava mehanizama za stalno praćenje global-ne tražnje i procjenu njenog uticaja na razvoj privrede u pojedinim općinama i regionalnom obuhvatu. S toga, neop-hodno je odmah izraditi kratkoročne planove i operativne mjere koje će se hitno sprovesti, kako bi se uz raspoloži-va sredstva omogućilo što brže pokreta-nje onih segmenata privrednih djelatno-sti, koje imaju komparativne prednosti na međunarodnom tržištu.

Mjere ekonomske politike po svom konceptu dugoročnog su razvojnog ka-raktera. Međutim, ako nisu usklađene s planovima razvoja, posebno definisa-nih za sve dijelove Bosne i Hercegovi-ne, onda su one mrtvo slovo na papiru. Pravce i aktivnosti, odnosno, strateška opredjeljenja i izvedene kvantitativne

19

EKONOMIJAveličine, treba shvatiti kao indikatore poželjnog i uz određene mjere mogućeg razvoja zemlje.

Efekti ovih mjera, usklađenih s pla-novima privrednog razvoja, dati kroz dugoročna programska opredjeljenja, utemeljeni su na procjeni očekivanih trendova, koji će dominantno karakte-risati razvojne procese, kako privrede u cjelini, tako i pojedinih privrednih djelatnosti. Stoga Bosna i Hercegovi-na treba da prihvati koncepciju aktivne politike razvoja privrede, orjentiranu na uključivanje u međunarodne ekonom-ske tokove.

Uvjet za realizaciju, mjerama eko-nomske politike i planovima privrednog razvoja, je:

- promjena privredne strukture ze-mlje, primjerene opredjeljenu Bosne i Hercegovine ka slobodnom i otvorenom ekonomskom prostoru,

- uspostavljanje i funkcionisanje koncepta integralnog i održivog razvoja,

- uključivanje zemlje u međunarod-ne ekonomske odnose, odnosno njeno prisustvo na međunarodnom tržištu i

- praćenje i primjena naučno-tehno-loških dostignuća do kojih se došlo u privredno razvijenim zemljama.

Potencijali - prirodni i stvoreni, ko-jima Bosna i Hercegovina raspolaže i

mjere ekonomnske politike, nisu do-voljni za trasiranje razvoja privrednih djelatnosti, ako se na nivou zemlje ne bude utvrdila politika razvoja privrede. Ovo tim prije, što je politika razvoja bilo koje privredne grane, osnova na ko-joj se bazira njen razvoj.

Zato, ako za ekonomsku politiku kažemo da predstavlja ukupnost smi-šljenih akcija i aktivnosti usmjerenih na definisanje i realizaciju koncepci-je privrednog razvoja, shvatit ćemo u kojoj mjeri moraju biti koordinirane akcije nosioca i izvršioca politike ra-zvoja ove privredne grane. Znači, da je državna intervencija u cilju poboljšanja raznovrsne proizvodnje, proizvoda koji su tražani na stranim tržištima, neop-hodna. Iz razloga, što međunarodna konkurencija, nacionalni interes i slo-žena priroda ponude različitih vrsta roba i usluga, faktori su koji državnu intervenciju u cilju razvoja privrede, čine nezamjenjivom.

Obim i način te intervencije, zavisit će od važnosti koju će država pridavati razvoju privrede i o uvjetima koji vlada-ju u zemlji i to:

- političko – ekonomski sastav,- socio – ekonomski razvitak,- stupnju ekonomskog razvoja, i - finansijskoj sposobnosti.

Imajući u vidu okolnosti, tendencije pristupanja članstvu EU i formiranjem jedinstvenog tržišta ove grupacije, drža-va Bosna i Hercegovina treba da defi-niše svoje razvojne ciljeve, s posebnim osvrtom na razvoj proizvodnih moguć-nosti. Ovi ciljevi trebaju biti usklađeni s najširim i trajnim društvenim interesi-ma, kao što su:

- povećanje deviznih prihoda, teme-ljenih na povećanju fizičkog obima pro-meta gotovih proizvoda,

- stvaranje uvjeta za intezivnije za-pošljavanje i dr.

Za ostvarenje ovako postavljenih ci-ljeva, treba koristiti elemente prethodno utvrđenih planova i strategije privred-nog razvoja, baziranih na iskustvima, kako naše zemlje, tako i drugih zemalja koje imaju sličnu privrednu strukturu i proizvodne mogućnosti. U tom smislu, a imajući u vidu finansijska sredstva po-trebna za izgradnju infra i supra struk-ture, neophodno je izvršiti selektivni pristup razvoja pojedinih privrednih djelatnosti. Time će se postići, da se svi faktori neophodni za razvoj privrede, dovedu u optimalnu vremensku dimen-ziju, na kratkoročnoj, srednjoročnoj i dugoročnoj osnovi, sa težnjom za posti-zanje kvantitativnih i kvalitativnih pro-mjena kojima se teži. u

20

EKONOMIJA

Pretpristupni fondovi su ključni dio pretpristupne strategije te su obično usklađeni s Pristupnim

partnerstvom. Do 2007. godine drža-vama kandidatima (zemlje centralne i istočne Evrope, Hrvatska i Makedonija) bila su dostupna tri pretpristupna fonda: PHARE, SAPARD, ISPA, te specijalni finansijski instrumenti za pojedine dr-žave kandidatkinje kao što je Turska, Malta i Kipar. U finansijskoj perspektivi 2007. – 2013. godina kao pretpristupni fond uspostavljen je Instrument pretpri-stupne pomoći (IPA), koji je objedinio sve prethodne fondove i instrumente i uz države kandidatkinje obuhvatio i ze-mlje potencijalne kandidatkinje. Stupa-njem u članstvo država prestaje koristiti pretpristupnu pomoć, a za nju se osigu-rava posebna - privremena finansijska pomoć, koja se precizira ugovorom o pristupanju.

Evropski predpristupni fondovi su finansijska podrška za projekte koje osmislite i kandidirate. Podrška može iznositi od 10 do 100 posto troškova projekta i u novcu od 500 eura do više miliona eura. Evropska unija je najve-ći donator na svijetu. Ima više od 100 programa i podprograma EU, (IPA je samo jedan on njih), sa više od 200 konkursa godišnje. Europska komisija dodjeljuje novac u obliku bespovratnih sredstava, zajmova i garancija s ciljem provođenja projekata ili aktivnosti u odnosu na politike Europske unije. Ove finansijske podrške mogu biti do-djeljene u područjima kao što su istra-živanje, obrazovanje, zdravstvo, zaštita potrošača, zaštita okoliša, humanitarne pomoći, itd.

Europske institucije objavljuju kon-kurse. One pozivaju kandidate da predlo-že u određenom roku, prijedlog za akciju ili projekt koji odgovara određenim cilje-vima i ispunjava potrebne uslove.

EU fondovi su namjenjeni za:• Mala i srednja preduzeća• Agencije i komore• Centri za edukaciju• Centri za istraživanje• Finansijske institucije• Javna administracija• Organizacije civilnog društva• Preduzeća• Škole• UniverzitetiNažalost, Bosni i Hercegovini zbog

trenutnog statusa na europskom putu nisu dostupni svi ovi programi pomoći koje nudi EU. Kao zemlja potencijalni kandidat BiH ima na raspolaganju dvije

vrste pomoći:•Pomoć u tranziciji i razvoju insti-

tucija - namijenjena razvoju kapaciteta i institucija;

•Prekogranična saradnja - namije-njena za pružanje pomoći u oblasti pre-kogranične saradnje između sadašnjih država članica i kandidatkinja i potenci-jalnih kandidatkinja, te saradnji između zemalja kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja.

Za poduzetnike su mnogo interesan-tnije preostale tri vrste pomoći, koje će našoj zemlji biti dostupne kada dobije status zemlje kandidata za članstvo u EU. U tom slučaju na raspolaganju će biti novac za regionalni razvoj - namijenjen finansiranju infrastrukturnih projekata u području okoliša i transporta, promociji konkurentnosti, ujednačenog regional-nog razvoja te pripremi za Europski fond za regionalni razvoj; Razvoj ljudskih po-tencijala - namijenjen za pripremu ko-hezione politike i za Europski socijalni fond te za ruralni razvoj - namijenjen za pripremu zajedničke poljoprivredne po-litike.

S obzirom na očekivanje da će i BiH u bliskoj budućnosti napraviti iskorak na putu ka europskim integracijama, pri-vrednici i druge institucije bi već sad tre-bale početi obuke i pripreme kako doći do novca iz izdašnih evropskih fondova.

Kategorije projekate

Zemlje korisnici se dijele u dvije gru-pe, ovisno njihovom statusu kao Zemlje kandidati, odnosno Zemlje potencijalni kandidati sa ukupnim budžetom od 11.8 milijardi eura a ima za cilj progresivno

Kako doći do sredstava predpristupnih fondovaPretpristupni fondovi su programi pomoći EU namijenjeni državama kandidatima u procesu pristupanja u Evropsku uniju. Cilj pretpristupnih fondova je podrška državama u ispunjavanju kriterija za članstvo, posebno u usklađivanju zakonodavstva države kandidate sa zakonodavstvom Evropske unije te za njihovo osposobljavanje da kao članice EU mogu efikasno ispunjavati svoje obaveze.

n Piše: Prof. dr. Duljko HASIĆ

21

EKONOMIJA

prilagođavanje standardima i politikama Evropske unije. Projekti se mogu finansi-rati u pet širokih kategorija:

1. Tranzicijska podrška i Izgradnja institucija

2. Regionalna/medudržavna suradnja3. Regionalni razvoj4. Razvoj ljudskih resursa5. Ruralni razvojBiH, kao zemlja potencijalni kandi-

dat, ima pravo na prve dvije komponen-te. Prva komponenta tiče se sljedećih vr-sta aktivnosti:

1. jačanje demokratskih institucija i vladavine prava

2. reforma javne uprave3. ekonomska reforma4. promoviranje i zaštita ljud-

skih prava i poboljšano poštiva-nje prava manjina

5. razvoj civilnog društva6. pomirenje, mjere za iz-

gradnju povjerenja i rekonstruk-cija

Druga komponenta će podr-žavati aktivnosti koje uključuju granične regione između dvije zemlje korisnika, kao i projekte koji se zajednički izvo-de od strane zemlje korisnika i zemlje članice. Projekti međudržavne saradnje pokrivaju kopnene i morske pogranične regione između susjednih zemalja.

Međudržavni programi sadrže “mje-re” koje se u biti implementiraju putem poziva za ponude (šeme grantova). Ovi programi će finansirati zajedničke opera-

cije koje su zajednički odabran od stra-ne zemalja učesnica putem jedinstvenog poziva za ponude koji pokrivaju cijelo područje kojem je dostupno finansiranje.

Ako imate projekt koji želite finansi-rati putem ovih fondova, trebate izraditi EU projekt. Da biste bili uspješni, po-trebno je da razumijete što je EU projekt te da vaša ideja odgovara cilju programa iz kojeg tražite finansiranje. Posebno na-glašavam da ideja i projekat moraju biti dobro osmišljeni i urađeni po pravilima koje zahtjeva EU. To je važno zato što iznosi koje daje EU jesu veliki, ali treba

imati na umu da je samo dio toga namje-njen poduzetništvu.

Kako aplicirati?

Na putu za dobivanje nepovratnih sredstava potrebno je uspješno savladati nekoliko nivoa ili koraka koje ću opisati u ovoj i nekoliko sljedećih koraka:

korak 1 - identifikacija konkursakorak 2 – analiza konkursne doku-

mentacijekorak 3 - osmišljavanje projektakorak 4 – priprema projektne doku-

mentacijekorak 5 – prijava na konkurs

Korak 1 – identifikacija natječaja

Identifikacija je prvi i najvažniji ko-rak za sve one koji tek kreću na put EU fondova i finansiranja. Prvi je zato što bez konkursa nema ni finansiranja pro-jekta, a važan je zato što potencijalni ko-risnici ovdje uče kako svoju djelatnost i aktivnosti prilagoditi uslovima konkursa.

Konkurse je moguće pronaći na ne-koliko adresa, što ponajprije zavisi od toga koje tijelo je mjerodavno za njegovo raspisivanje. Najefikasnije je informacije tražiti putem interneta, i to na internet-skim stranicama tijela koja su ovlaštena za provedbu pojedine komponente.

Na svakoj od navedenih internetskih stranica postoji izbornik koji se odnosi na konkurse, EU fodnove, stoga uz malo pretraživanja neće biti problema pronaći informacije o konkursima. Informacije o aktuelnim konkursima i pripadajuća do-kumentacija uvijek su dostupne na vidlji-vim dijelovima internetskih stranica tih tijela, a postoji i mogućnost postavljanja upita o konkursima i redoslijedu njihova objavljivanja elektroničkom poštom ili telefonski.

Vrijeme objave pojedinog konkursa i prednosti objavljuju se u sklopu radnih

programa za pojedinu godinu koji se također nalaze na internetskim stranicama tijela. U radnim se programima nalaze informacije o konkursima koji će se raspisati tokom određene kalendarske go-dine, prednosti i teme konkursa, osnovne informacije o prihvatlji-vim prijaviteljima i partnerima te mogućnostima njihovog učešća, raspon sredstava za koje je mo-guće aplicirati te ukupan iznost

tzv. grant-sheme. Tako objavljeni radni programi omogućuju potencijalnim kan-didatima pravovremenu pripremu, formi-ranje konzorcija i osmišljavanje projeka-ta u razumnim rokovima.

Zbog toga je vrlo važno redovno pratiti internetske stranice tijela koja su mjerodavna za provedbu konkursa iz komponente koja vas zanima te započeti s pravovremenom pripremom za prijavu na pojedini konkurs. u

Kako doći do sredstava predpristupnih fondova

22

EKONOMIJA

KEŠ je - efektivni strani novac (EUR, USD, CHF, RUR, TRY), konvertibilne marke (lokalna

domaća valuta), gotovina koja podrazu-mijeva novčanice i kovani novac koji je u opticaju kao zakonsko sredstvo plaća-nja u BiH, kao i ostala sredstva plaćanja (putnički čekovi, lični čekovi, bankov-ni čekovi, poštanske doznake, te ostala sredstva plaćanja u takvom obliku da se titular mijenja po uručenju); te zlatnici i srebrenjaci.

FIZIČKI PRIJENOS KEŠA - pred-stavlja svaki prijenos gotovine u konver-tibilnim markama, strane gotovine, čeko-va i materijaliziranih vrijednosnih papira iz BiH u inostranstvo ili iz inostranstva u BiH odnosno kada putnici prolaze u

zemlje tranzita prema zemlji odredišta putovanja.

Putnici koji prenose keš u zavisnosti od mjesta prebivališta, dužine boravka i posjedovanje lične karte pored pasoša za putovanje shodno zakonskoj regulativi koja je propisana u zemlji i inostranstvu mogu se svrstati u dvije kategorije:

- REZIDENT - NEREZIDENTOsnovna zabuna koju putnici urade

zbog koje nenamjerno učine DEVIZNI PREKRŠAJ je u tome što je prenos keša propisan sa 2 zakona, koji oni u prvom mahu ne razlikuju. A to su Zakon o devi-znom poslovanju i Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti.

Putnici koji svjesno urade nezakonit prenos keša a koji je povezan sa težim deliktima mogu pored trajnog oduzi-manja keša snositi i krivičnu odgovor-nost odnosno kaznena mjera zatvora. U Evropskoj uniji za sve njene zemlje čla-

U savremenom svijetu putovanja su sve češća, a kontrola putnika sa savremenim uređajima koji efikasnije detektiraju stvari u ličnom prtljagu te vrše skeniranje ljudskog tijela, a posebno u avio prevozu, kao rezultat ima pronalazak prenosa keša pri prelasku državne granice.

n Piše: Nermin RAMIĆEVIĆ

Prenos keša pri prelasku državne granice

23

EKONOMIJAnice propisan je iznos od 10.000 EUR ili u drugoj valuti kao LIMIT za UNOS i IZNOS KEŠA.

U drugim zemljama je taj limit isti ali u USD. Ovaj limit je na osnovu zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti.

Zakon o deviznom poslovanju u ve-ćini zemalja propisuje SLOBODAN UNOS KEŠA pod uslovom da se PRIJA-VI KOD CARINSKIH ORGANA dok se za IZNOS KEŠA skoro sve zemlje osim ŠVICARSKE propisuje LIMIT koji je propisan lokalnom valutom ili efektiv-nom stranom valutom najčešće USD i EUR kao ekvivalent odnosno u protivvri-jednosti tog iznosa po tekućem kursu na dan prelaska graničnog prelaza.

Problem nastaje kada je limit različit, obično je manji kod zakona o deviznom poslovanju.

1. Rezidenti su:

•fizička lica s prebivalištem u Bo-sni i Hercegovini, osim fizičkih lica čiji privremeni boravak u inostranstvu traje duže od jedne godine,

•fizička lica - strani državljani koji u Bosni i Hercegovini borave na osnovu dozvole za boravak, odnosno radne vize, duže od 183 dana, osim diplomatskih i konzularnih predstavnika stranih zemalja te članova njihovih porodica,

•državljani Bosne i Hercegovine zaposleni u diplomatska, konzularna i druga predstavništva iz Bosne i Hercego-vine u inostranstvu koja se finansiraju iz budžeta.

Rezident - fizičko lice može devize držati na svom deviznom računu ili kao devizne štedne uloge u banci i sredstvima slobodno raspolagati i podizati stranu go-tovinu. BH putnici u inostranstvu mogu boraviti duže od 6 mjeseci ili 1 godine u zavisnosti od propisa zemlje boravka oni dobijaju status rezidenta ali ako borave duže od jedne godine za BiH propise oni dobijaju status nerezidenta.

2. Nerezidenti su lica koja nisu navedena kao rezidenti

Nerezidenti mogu u banci otvoriti račun u stranoj valuti i u konvertibilnim markama.

Devize ostvarene u skladu sa Zako-nom, nerezident drži na deviznom ra-

čunu kod banke i sredstvima na računu slobodno raspolaže ili ih može prodati toj banci.

Nerezident ne može na računu kod banke držati konvertibilne marke koje nije ostvario naplaćivanjem po tekućim ili kapitalnim poslovima dozvoljenim zakonom.

Nerezident ne može od banke kupiti devize u iznosu većem od iznosa protu-vrijednosti domaće valute ostvarene u skladu sa Zakonom.

Nerezident može transferirati sred-stva u inostranstvo nakon predočenja uvjerenja da nema neizmirenih carinskih i poreskih obaveza.

BH putnik koji posjeduje BH pasoš a boravi vani duže od jedne godine dobija status NEREZIDENTA.

Dokaz za status predstavlja upisana viza za odobren privremeni boravak ili lična karta zemlje boravka. Putnici koji ima strani pasoš te borave na osnovu do-zvole za boravak, odnosno radne vize, duže od 6 mjeseci, imaju status reziden-ta u BiH.

Sprečavanje pranja novca

Rezidenti i nerezidenti dužni su prili-kom prelaska državne granice carinskom organu prijaviti svako unošenje odnosno iznošenje efektivnog stranog novca, kon-vertibilnih maraka i hartija od vrijednosti koja prelazi iznose koje propiše Vlada. U inostranstvu osim stranih valuta i lokalnu valute zemlje boravka.

Ova obaveza odnosi se i na predstav-

nika, odgovorno lice ili punomoćnika, koji preko državne granice za pravno lice ili poduzetnika prenosi efektivni strani novac, konvertibilne marke i hartije od vrijednosti.

U BIH je na snazi limit od 10.000 EUR kao i sve druge gotovinske ekviva-lente u domaćoj ili stranoj valuti u protu-vrijednosti iznosa u konvertibilnim mar-kama od 20.000 KM ili više.

Unos keša u BiH

Strana gotovina, platne kartice i če-kovi koji glase na stranu valutu mogu se slobodno unositi iz inostranstva ili pri-mati poštanskim ili drugim pošiljkama iz inostranstva uz obavezu prijavljivanja.

Putnik je dužan prilikom prelaska

granice na graničnim prijelazima prija-viti carinskom organu svako unošenje gotovine i čekova, vrijednosne papire i sve ostale fizički prenosive instrumente plaćanja u skladu s propisom kojim se uređuje sprečavanje pranja novca i finan-siranja terorističkih aktivnosti u stranoj valuti i konvertibilnim markama, za vla-stite potrebe ili za drugo lice, preko vri-jednosti od 20.000 KM odnosno 10.000 EUR odnosno u protivvrijednosti druge valute.

Rezident - fizičko lice može pri prela-sku državne granice unositi stranu goto-vinu i čekove u neograničenoj vrijednost. Najnovijom izmjenom entitetskih propi-sa u FBiH i Republici Srpskoj propisan je OBRAZAC PRIJAVE GOTOVINE i propisan je LIMIT od 10.000 EUR-a.

24

EKONOMIJAPotrebno je prilikom prijave na obrazcu prijave gotovine dati podatke o porijeklu ali nije potrebno priložiti dokaz.

Ukoliko rezident ne prijavi unos keša iznad 10.000 EUR ili drugu valutu u ovoj protivvrijednosti čini devizni pre-kršaj, a manji iznos može prijaviti da bi mu carinski organ izdao POTVRDU O UNOSU KEŠA.

Momentalno još nije propisan obra-zac POTVRDA O UNOSU KEŠA pa se za ovu svrhu može koristiti obrazac PRIJAVE GOTOVINE koji putnik sam popunjava a carinski organ samo nakon kontrole, ovjerava.

Nerezident - fizičko lice može unosi-ti stranu gotovinu te konvertibilne mar-ke u neograničenoj vrijednosti.

Unošenje efektivnog stranog novca, platnih kartica i čekova koje glase na stranu valutu, vrijednosne papire i sve ostale fizički prenosive instrumente pla-ćanja je slobodno, uz obavezu prijavlji-vanja.

Ne postoji LIMIT kod unosa keša niti je BH legislativa propisala obrazac PRIJAVE KEŠA, ne postoji obaveza pri-laganja potvrde banke ili propratnu do-kumentaciju porijekla gotovine.

Najnovijom izmjenom entitetskih propisa u FBiH i Republici Srpskoj propisan je OBRAZAC PRIJAVE GOTOVINE i propisan je LIMIT od 10.000 EUR-a.

Nerezident je dužan da obavezno pri-javi unos KEŠ-a iznad 10.000 EUR ili 20.000 KM ili u protivvrijednosti druge strane valute. Pri tom carinski organ UIO će mu izdati POTVRDU o UNOSU a za manji iznos poželjno je da prijavi da bi dobio potvrdu koja će mu koristiti prili-kom IZLAZA iz BiH. Za ovu svrhu može koristiti obrazac PRIJAVE GOTOVINE koji putnik sam popunjava a carinski or-gan samo nakon kontrole, ovjerava. Ova potvrda važi do prvog prelaska granice BiH odnosno 90 dana koliko važi bora-vak bez vize ili datum koji mu je odobren za privremeni boravak u BiH.

Unos keša u inostranstvu

Strana gotovina, platne kartice i če-kovi koji glase na stranu i lokalnu valu-tu, vrijednosne papire i sve ostale fizički prenosive instrumente plaćanja mogu se slobodno unositi u zemlju tranzita ili odredišta iz BiH ili primati poštanskim

ili drugim pošiljkama iz BiH uz obavezu prijavljivanja.

Fizičko lice PUTNIK dužno je prili-kom prelaska granice na graničnim prije-lazima prijaviti carinskom organu svako unošenje gotovine i čekova te kovanica od plemenitih metala, drago kamenje, za vlastite potrebe ili za drugo lice, preko vrijednosti od LIMITA propisanog u ze-mlji tranzita i zemlji odredišta odnosno u protivvrijednosti druge valute. Na pri-mjer, u Hrvatskoj se ne smatra KEŠ unos zlata, plemenitih metali i drago kamenje ali prijava unosa kovanica od zlata u Sje-dinjenim Američkim Državama je oba-vezna.

Posebnu pažnju treba obratiti na LI-MITE koje propisuje zakon o deviznom poslovanju te zakon o sprečavanju pranja novca, obično se iznosi limita razlikuju.

Rezident - fizičko lice može pri pre-lasku državne granice unositi KEŠ u

neograničenoj vrijednosti uz predočenje dokaza da je stranu gotovinu podigao sa svog deviznog računa ili devizne štedne knjižice ili da ih je kupio kod ovlaštene banke. Isprava o podizanju ili kupovini važi do prvog prelaska granice i najduže 90 dana od dana izdavanja isprave.

Nerezident - fizičko lice može uno-siti stranu gotovinu te lokalnu valutu ze-mlje tranzita ili odredišta u neograniče-noj vrijednosti.

Unošenje efektivnog stranog novca, platnih kartica i čekova koje glase na stranu i domaću valutu je slobodno, uz obavezu prijavljivanja uz predočenje dokaza o porijeklu.

Prilikom prijavljivanja keša treba uzeti obrazac za PRIJAVU PRENOSA KEŠA koju putnik sam popunjava a ca-rinski organ ovjerava ili može dobiti PO-TVRDU O UNOSU DEVIZA koju izda-je carinski organ na graničnom prelazu.

25

EKONOMIJA

Iznošenje keša iz BiH

Fizičko lice dužno je prilikom pre-laska granice na graničnim prijelazima prijaviti carinskom organu svako iznoše-nje gotovine i čekova u stranoj valuti i konvertibilnim markama, vrijednosne papire i sve ostale fizički prenosive in-strumente plaćanja u skladu s propisom kojim se uređuje sprečavanje pranja nov-ca i finansiranja terorističkih aktivnosti u stranoj valuti i konvertibilnim markama, za vlastite potrebe ili za drugo lice, pre-ko vrijednosti od 20.000 KM odnosno 10.000 EUR odnosno u protivvrijednosti druge valute.

Najnovijom izmjenom entitetskih propisa u FBiH i Republici Srpskoj propisan je OBRAZAC PRIJAVE GOTOVINE kod prenosa keša kod ULAZA i IZLAZA. Potrebno je prili-kom prijave na obrazcu prijave goto-vine dati podatke o porijeklu ali nije potrebno priložiti dokaz.

Limit za iznos KEŠ-a je 10.000 EUR-a.

Ovaj limit je isti kao i kod zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranje terorističkih aktivnosti sa jednom bitnom razlikom u tom zakonu je napomenuto za iznos limita “ili u protivvrijednosti dru-ge strane valute” dok u FBiH je naprav-ljen propust nema ove napomene.

Rezident - fizičko lice može pri pre-lasku državne granice iznositi stranu go-tovinu i čekove u vrijednosti 10.000 eura ili ekvivalentno druge strane valute.

Rezident fizičko lice prilikom služ-benog puta u inostranstvo može iznijeti stranu gotovinu u iznosu svog putnog naloga.

Ovlašteno lice rezidenta pravnog lica i poduzetnika može iznijeti stranu goto-vinu i čekove za potrebe plaćanja uvoza robe ili usluga iz inostranstva u vrijedno-sti do 3.000,00 eura ili u protivrijednosti tog iznosa druge valute, a više uz odobre-nje entitetskih ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Iznošenje strane gotovine i čekova za ovu namje-nu rezident pravda kod carinskog orga-na nalogom banke odnosno odobrenjem Ministarstva.

Rezident fizičko lice može pri prela-sku državne granice iznositi iz BiH ban-karske i putničke čekove koji glase na stranu valutu u vrijednosti većoj isključi-vo radi plaćanja robe i usluga u inostran-

stvu, uz predočenje isprave koju izdaje banka i u kojoj se navodi da su čekovi izdati radi plaćanja u inostranstvu.

Nerezident - fizičko lice može izno-siti stranu gotovinu u vrijednosti 10.000 eura ili u protivrijednosti tog iznosa druge valute kao i stranu gotovinu koju je prijavio pri ulasku u zemlju. (LIMIT je samo UPISANI IZNOS PRIJAV-LJENOG KEŠA NA ULAZU U BIH) i stranu gotovinu koju je u zemlji podigao sa deviznog računa, odnosno sa devizne štedne knjižice o čemu dobiva ispravu od banke. (LIMIT je samo UPISANI IZNOS KEŠA NA POTVRDI BANKE U BiH )

U dozvoljeni iznos uključen je i iznos konvertibilnih maraka ako se u inostran-stvo istovremeno iznose i konvertibilne marke.

Iznošenje gotovine i čekova u većem iznosu od propisanog je dozvoljeno samo uz prethodno odobrenje Ministarstva.

Fizičko lice može iznositi hartije od vrijednosti koje je steklo u skladu sa pro-pisima koji uređuju sticanje, raspolaga-nje i prenos hartija od vrijednosti.

Najnovijom izmjenom entitetskih propisa u FBiH i Republici Srpskoj propisan je OBRAZAC PRIJAVE GOTOVINE i kod IZLAZA. Potrebno je prilikom prijave na obrazcu prijave gotovine dati podatke o porijeklu ali nije potrebno priložiti dokaz.

Limit za iznos KEŠ-a je 10.000 EUR-a ili iznos u drugoj valuti u ovoj protivvrijednosti.

Slobodno je iznošenje platnih kartica u inostranstvo.

Iznošenje keša iz inostranstva

Fizičko lice PUTNIK dužno je prili-kom prelaska granice na graničnim prije-lazima prijaviti carinskom organu svako iznošen KEŠ-a u stranoj valuti i doma-ćoj valuti, za vlastite potrebe ili za drugo lice, preko propisane vrijednosti.

Rezident - fizičko lice može pri pre-lasku državne granice iznositi stranu go-tovinu i čekove u vrijednosti propisanog LIMITA ili ekvivalentno druge strane i domaće valute. Pored ovog iznosa rezi-dent fizičko lice može pri prelasku grani-ce iznositi stranu gotovinu i čekove u vri-jednosti dodatnih iznosa, uz predočenje dokaza da je stranu gotovinu podigao sa

svog deviznog računa ili devizne štedne knjižice ili da ih je kupio kod ovlaštene banke odnosno mjenjačnice. Isprava o podizanju ili kupovini važi do prvog pre-laska granice i najduže 90 dana od dana izdavanja isprave.

Nerezident - fizičko lice može izno-siti stranu gotovinu u vrijednosti pro-pisanog LIMITA kao i stranu gotovinu koju je prijavio pri ulasku u zemlju (LI-MIT je samo UPISANI IZNOS PRIJAV-LJENOG KEŠA NA ULAZU ZEMLJI TRANZITA ili ZEMLJI ODREDIŠTA) i stranu gotovinu koju je u zemlji podigao sa deviznog računa, odnosno sa devizne štedne knjižice o čemu dobiva ispravu od banke.

LIMIT ZA UNOS I IZNOS

Zemlja UNOS IZNOSSrbija 10000 EUR 10000 EUR Hrvatska 10000 EUR 10000 EUR Grčka 10000 EUR 10000 EUR + 2000 EURTurska 10000 USD 10000 USD + 5000 USD Rusija 10000 USD 10000 USD + 3000 USDKina 5000 USD 5000 USD +20000 CNYAmerika 10000 USD+ zlatnici 10000 USD +zlatniciMakedonija 10000 EUR 10000 EUR+ 2000 EURŠvicarska nema limita slobodnoLihtenštajn nema limita slobodnoMalezija 10000 USD+30000 MYR 10000 USD+30000 MYRUjedinjeni Arapski Emirati 100000 AED slobodno

26

EKONOMIJA(LIMIT je samo UPISANI IZNOS

KEŠA NA POTVRDI BANKE). Ovu mogućnost i limite uvijek provjeriti pri-likom ulaza u zemlju odredišta na dan putovanja.

Iznošenje gotovine i čekova u većem iznosu od propisanog je dozvoljeno samo uz prethodno odobrenje Ministarstva.

Fizičko lice može iznositi hartije od vrijednosti koje je steklo u skladu sa pro-pisima koji uređuju sticanje, raspolaga-nje i prenos hartija od vrijednosti.

Prilikom prijavljivanja keša treba uzeti obrazac za PRIJAVU KEŠA koju putnik sam popunjava ukoliko iznosi iznad propisanog limita a carinski or-gan ovjerava ili pokazati POTVRDU O UNOSU KEŠA koju izdaje carinski or-gan na ulaznom graničnom prelazu te ne prelazi upisani iznos.

Limit za unos i iznos

Putnici trebaju posebnu pažnju obra-titi na limite koje propisuje zakon o de-viznom poslovanju zemlje boravka te li-mite koje propisuje zakon o sprečavanju pranja novca te iznos propisan u doma-ćoj valuti ili u protivrijednosti tog iznosa druge strane valute.

Nadzor i kontrola keša

Zakon o sprečavanju pranja novca propisuje decidno da:

Uprava za indirektno oporeziva-nje i Granična policija BiH, u saradnji s nadležnim organima entiteta i Brčko Distrikta BiH, obavljaju nadzor i kon-trolu prijenosa keša. Prilikom obavljanja nadzora i kontrole keša službenici Upra-ve za indirektno oporezivanje i Granične policije BiH mogu izvršiti pregled fizič-kih lica i pretragu njihovog prtljaga i pri-jevoznih sredstava.

U ovom zakonu je propisan ROK u kojem je Uprava za indirektno oporezi-vanje BiH dužna čuvati informacije o prijenosu gotovog novca, čekova, vrijed-nosnih papira na donosioca, plemenitih metala i dragog kamenja preko državne granice 10 godina od dana prijenosa. Ali za prenos plemenitih metala i dragog ka-menja nije propisana obaveza nadzora i kontrole ?

Uprava za indirektno oporezivanje i Granična policija BiH mogu privre-meno zadržati keš u bilo kom izno-

su ako postoje razlozi za sumnju na pranje novca i/ili finansiranje terori-stičkih aktivnosti u vezi s licem koje gotovinu prenosi, načinom prijenosa ili drugim okolnostima prijenosa.

Zakon o deviznom poslovanju entite-ta propisuje da:

Carinski organ vrši kontrolu iznoše-nja iz BiH i unošenja u BiH efektivnog stranog novca, konvertibilnih maraka, čekova, hartija od vrijednosti u putnič-kom, robnom i poštanskom saobraćaju.

Carinski organ, uz izdavanje potvr-de, može na graničnom prelazu privre-meno oduzeti od rezidenta i nerezidenta iznos konvertibilnih maraka i efektiv-nog stranog novca, čekova i hartija od vrijednosti koje glase na stranu valutu koji prelazi iznos koji propiše ENTI-TETSKA VLADA.

Trenutno su limiti izjednačeni u oba entiteta, nije decidno propisan prenos domaće valute KM, samo je spomenuta odredba da kod limita iznosa deviza je ukljućena i kover-tibilna marka i efektivnog stranog novca. Najnovijom izmjenom entitet-skih propisa u FBiH i Republici Srp-skoj propisan je OBRAZAC PRIJAVE GOTOVINE kod ULAZA i IZLAZA odnosno prenosa keša preko državne granice.

Potrebno je prilikom prijave na obrazcu prijave gotovine dati podatke o porijeklu ali nije potrebno priložiti dokaz. Limit za unos i iznos KEŠ-a je 10.000 EUR-a. U ovoj Odluci federalne

vlade upisana je samo strana valuta EUR a nije napomena “ili ekvivalent u protivvrijednosti druge strane valute”. Tako da ovaj pravni nedostatak može biti problem prilikom dokazivanja deviznog prekršaja i odbrane na Sudu za putnike iz FBiH.

Problem može nastati kod iznosa LIMITA KOJI JE VEĆI OD 5.000 ili 10.000 EUR, a koji nije decidno propi-san već zavisi od toga koji iznos novca keša PUTNIK NEREZIDENT podi-gne sa svog deviznog računa u banci u BiH, odnosno od iznosa vrijednosti koja mu je upisana u POTVRDI BAN-KE. Ili ne prijavi prilikom ulaska u BiH da bi mu se izdala POTVRDA o UNOSU a posjeduje POTVRDU BAN-KE da je KEŠ podigao iz banke u ino-stranstvu.

Putnici, rezidenti i nerezidenti koji podliježu deviznoj kontroli dužni su da organima ovlašćenim za vršenje devizne kontrole omoguće nesmetano obavljanje kontrole, uvid u poslovanje i da im, na njihov zahtjev, stave na raspolaganje ili dostave potrebnu dokumentaciju i pruže tražene podatke.

Kaznena politika bh. entiteta

U entiteskom zakonu Republike Srp-ske BiH je propisano:

Novčanom kaznom od 300 KM do 1.500 KM kazniće se za prekršaj rezident - fizičko lice:

27

EKONOMIJA

- ako suprotno propisima Vlade po-kuša da iznese ili ako iznese, odnosno pokuša da unese ili ako unese konverti-bilne marke.

- ako suprotno propisima Vlade po-kuša da iznese ili ako iznese u inostran-stvu efektivni strani novac i hartije od vrijednosti stečene u skladu sa zakonom.

- ako ne prijavu cariniku unošenje, odnosno iznošenje gotovine u domaćoj i stranoj valuti, čekova i drugih hartija od vrijednosti u iznosu iznad propisanog zakonom koji uređuje spečavanje pranja novca.

Novčanom kaznom kazniće se za prekršaj i nerezident - fizičko lice ako su-protno propisima Vlade pokuša da izne-se ili ako iznese u inostranstvu efektivni strani novac i hartije od vrijednosti steče-ne u skladu sa zakonom.

Za DEVIZNI PREKRŠAJ, pored novčane kazne, izreći će se i zaštitna mjera oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili koji su nastali iz-vršenjem prekršaja.

Keš se može oduzeti i ako nisu svoji-na učinioca prekršaja ili njima ne raspo-laže učinilac prekršaja.

Takođe može se izvršiti djelimično oduzimanje predmeta koji su upotrije-bljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili koji su nastali izvršenjem prekršaja ako pobude ili druge okolnosti pod kojima je prekršaj izvršen ukazuju da nije opravdano da se predmet oduzme u cjelini.

U entitetskom zakonu Federacije BiH je propisano:

Carinski organ vrši kontrolu izno-šenja iz Federacije u inostranstvo i uno-šenja u Federaciju iz inostranstva strane gotovine, konvertibilnih maraka i čekova u putničkom, robnom i poštanskom sao-braćaju.

Carinski organ, uz izdavanje po-tvrde, može na graničnom prijelazu privremeno oduzeti od rezidenta i ne-rezidenta iznos konvertibilnih maraka, strane gotovine i čekova koji prelaze iznos koji propiše Vlada Federacije, ako ne prijavi cariniku svako unoše-nje, odnosno iznošenje strane gotovine i konvertibilnih maraka u vrijednosti koja prelazi iznose koje propiše Vlada, kao i propise koji uređuju sprečavanje pra-nja novca.

Kaznit će se za prekršaj rezident - po-duzetnik i nerezident - poduzetnik nov-čanom kaznom od 2.500 KM do 10.000 KM.

Kaznit će se za prekršaj rezident - fi-zičko lice i nerezident – fizičko lice nov-čanom kaznom od 1.500 KM.

Pored novčane kazne, može se izreći i zaštitna mjera zabrane obavljanja dje-latnosti za rezidenta - pravno lice i podu-zetnika u najkraćem trajanju od tri mje-seca i najdužem trajanju do šest mjeseci.

U FBiH ZA FIZIČKE OSOBE PREDVIĐENA JE SAMO JEDIN-STVENA KAZNA OD 1.500 KM TE NIJE PREDVIĐENA MJERA TRAJ-NOG ODUZIMANJA KEŠA

Najnovijom izmjenom entitetskog propisa u FBiH limiti za unos i iznos KEŠ-a je 10.000 EUR-a. Nije ispravlje-na greška u valuti. I u ovoj Odluci fede-ralne vlade upisana je samo strana valuta EUR a nije napomena “ ili ekvivalent u protivvrijednosti druge strane valute”. Tako da ovaj pravni nedostatak može biti problem prilikom dokazivanja deviznog prekršaja i odbrane na Sudu za putnike iz FBiH kada putnik ne prijavi 15.001 USD ili 10.000 GBP, dok je Uredba RS to uzela u obzir „ili u protivrijednosti tog iznosa druge valute“

CARINSKI POSTUPAK KOD DEVIZNIH PREKRŠAJA je različit kod entiteta u BiH.

U Republici Srpskoj DEVIZNI IN-SPEKTORAT vrši sankcionisanje prekr-šioca u deviznim deliktima.

U Federaciji BiH carinski organi na graničnim prelazima su ovlašteni za nad-zor i kontrolu po zakonu o deviznom poslovanju FBiH te na osnovu zakona o suzbijanju pranja novca i finansiranje terorističkih aktivnosti, su zaduženi da pored nadzora i kontrole, obavještavaju o prenosu keša Agenciji za istrage i zašti-tu –odjel FOO.

Carinski organi keš po zakonu o de-viznom poslovanju FBiH za putnike koji učine povredu propisa predviđenim ka-znenim odredbama zakona privremeno zadržavaju te prosljeđuju Sudovima za prekršaje.

Za rezidente se vodi REDOVAN SUDSKI POSTUPAK gdje se NOVAC koji je privremeno zadržan od strane ca-rinskih organa DEPONUJE u banku. Te se nakon okončanja sudskog postupka NOVAC vraća prekršiocu.

Za NEREZIDENTE se vodi HITAN SUDSKI POSTUPAK te se u skraćenoj proceduri kada je stranka voljna da od-mah plati kaznu ovlašteni carinski službe-nik izdaje PREKRŠAJNI NALOG, nakon dostave uplatnice za kaznu vraća putniku ili osobi koju je on imenovao da preuzme višak novca iznad dozvoljenog limita.

Granična policija BiH je po novom zakonu o suzbijanju pranja novca i fi-nansiranje terorističkih aktivnosti, zadu-žena za nadzor i kontrolu keša, te može pokrenuti KRIVIČNI POSTUPAK, ALI NIJE nadležna za sprovođenje entite-skih zakona o deviznom poslovanju, gdje je predviđen samo PREKRŠAJNI POSTUPAK. u.

28

DRUŠTVO

Posjetu je obilježilo potpisivanje protokola o saradnji Turske i Sr-bije na unapređenju infrastruktu-

re u gradu. Potpisivanju protokola pret-hodio je sastanak Erdogana i Vučića sa gradonačelnicima grada domaćina i grada Kraljeva, kao i predsjednicima opština Raška, Sjenica, Tutin, Prijepo-lje, Nova Varoš i Priboj. Iz Beograda i Ankare u sandžačku prijestonicu ovim povodom doputovali su i brojni članovi vlada dveju država, predstavnici TI-KA-e, turski preduzetnici, predsjednici i gradonačelnici sa teritorije Srbije, kao i oni iz okruženja.

Obraćanje Vučića i Erdogana oku-pljenim građanima pozdravljeno je ovacijama, a prvi je poruku poslao sr-bijanski predsjednik.

„Nastavljamo da pravimo puteve, bolnice, vrtiće i škole jer ne postoji ni-šta važnije od toga. Ja sam predsednik svih građana Srbije i obavljam svoju dužnost u vašem interesu, bez obzira na nacionalnu, versku ili ma koju pri-padnost“, kazao je Vučić, naglasivši da je jedan od prioriteta države da u sa-radnji sa partnerima ovaj kraj spoji sa Beogradom, Sarajevom, Podgoricom, i u najskorijem roku najavio izgradnju puta Požega – Boljare.

Emocije mase izazvao je Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, re-čenicom da se u Novom Pazaru osjeća kao kod kuće, izgovarajući stihove ču-vene pjesme „Kad pogledam sa Bede-ma“, Ćazima Čolakovića.

Lider svjetske ekonomske sile ka-zao je da je pred Turskom i Srbijom pe-riod rada i saradnje u pogledu unapre-đenja infrastrukture i da je regija San-džak sa Novim Pazarom kao sjedištem veoma značajan dio tog projekta.

“Draga braćo, Sandžak je jedan od najvažnijih mostova koji nas povezuje, i ova jaka bilateralna veza se odrazila i na naše odnose. Ova zajednica i je-dinstvo najbolje pokazuje koliko kao narod imamo potrebu za mirom i bla-gostanjem. Nadam se da nas nacije ne smiju odvajati, već da nas Srbija treba spajati», rekao je turski predsjednik Novopazarcima, a onda krenuo kroz novopazarsku čaršiju.

Najviše pažnje privukla je upra-vo šetnja „sultana Erdogana“. Susret sa članovima hora Đulistan, zagrljaji i prozborena riječ sa starima, djeca u naručju turskog lidera i rukovanje sa njihovim roditeljima, sve je to za-bilježeno fotografijom i predstavlja Redžepa Tajipa Erdogana u sasvim drukčijem svijetlu od onog kakvo

„Braćo, ovo je moja druga kuća“Premali je bio Novi Pazar da primi sve koji su željeli da isprate posjetu predsjednika Srbije Alek-sandra Vučića i prvog čovjeka Republike Tuske Redžepa Tajipa Erdogana sandžačkoj prijestolnici.

Novi Pazar dozivao Erdogana, on poručio

n Piše: Jasmina KRUŠEVLJANIN-BONDŽUKOVIĆFoto: Senad ŽUPLJANIN

29

DRUŠTVOje stvorio prosječan televizijski gle-dalac, koji u maloj ili većoj mjeri poznaje prilike u Turskoj i svijetu. Bilo je suza brisanih zastavama Sr-bije i Turske, pitanja na bosanskom, odgovora na turskom jeziku, mnogo treme... Samo je jezik osmijeha i po-gleda bio univerzalan, pa je kao takav poslao najsnažniju poruku. Masa lju-di bez kraja opasala je centar grada, a poruke sa velike bine ispred Grad-ske uprave saslušane u dahu. Iza leđa dvojice predsjednika ogroman dvoje-zičan transparent dobrodošlice. Dan poslije, Novi Pazar je čudno drukčiji, ljepši nego ranije, ujedinjen kao što nikada bio nije...

Ovo je druga posjeta predsjedni-ka Republike Turske Redžepa Tajipa Erdogana Novopazarcima i njihovom gradu, mostu prijateljstva između ove države i Srbije i veoma značajna karika u njihovom strateškom partnerstvu. Ve-liki broj akreditovanih medijskih rad-nika preneo je iz Novog Pazara fanta-stičnu poruku o potencijalima i gosto-primstvu, ne zaostavši interesovanjem za izveštavanjem o posjeti Erdogana Beogradu, samo dan ranije.

O tome kako je sandžačka prijesto-nica toplo dočekala Erdogana, grmeći njegovo ime tokom čitave posjete iz-vještavali su i atmosferom fascinirani turski novinari. Na desetine njih naš-lo se u pratnji turskog predsjednika a jednoglasni su u stavu da ovakav festi-val emocija i srdačnosti nije prikazan nigdje i da se u Novom Pazaru i nije

„Braćo, ovo je moja druga kuća“

U okviru posjete potpisano je po Novi Pazar nekoliko važnih protokola o saradnji. Domaćin delegaciji kakva po svom sastavu u jednoj lokalnoj samoupravi nije viđena, gradonačelnik Nihat Biševac potpisao je izjavu o namjeri saradnje izme-đu Generalne direkcije za zadužbine pri kabinetu premijera Republike Turske i grada Novog Pazara, na realizaciji restauracije Gazi Isa – begovog hamama. Dokument su verifikovali i generalni direktor za zadužbine pri kabinetu premijer Turske dr. Adnan Ertem, a ispred Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, predsjed-nik dr. Mevlud Dudić. Gradonačelnik Biševac potpisnik je i protokola o saradnji na izgradnji novog mosta u centru grada i priključnih puteva, kao i dokumenta kojim je potvrđena izgradnji novog objekta predškolske ustavove „Mladost“. U ime turskih zvaničnika, dva protokola potpisao je Serdan Cam, predsjednik Tur-ske agencije za saradnju i razvoj Vlade Turske.Turska je u Novom Pazaru prethodnih godina izgradila dvije osnovne škole, sportsku dvoranu, a rekostruisala je porodilište i zgradu Suda.

30

DRUŠTVO

moguće osjećati drukčije nego kao da ste kod kuće, bez obzira da li ste pred-sjednik jedne države, novinar, pilot, član obezbjeđenja ili prolaznik.

Zanimljivo da je, osvrćući se na po-sjetu Novom Pazaru, prvi čovjek Re-publike Turske Redžep Tajip Erdogan u obraćanju članovima AK Partije, već narednog dana, kazao da razvoj San-džaka, ekonomski, infrastrukturni i pri-vredni, nemaju alternativu i poručio da je njegov amanet sandžačkim liderima Rasimu Ljajiću i Sulejmanu Ugljaninu da zajedno predvode narod ka boljitku, ne zanemarujući saradnju sa nadležnim državnim institucijama. Erdogan je ka-zao da prijem koji je doživio u Srbiji i Sandžaku, njemu dovoljno govori o volji za saradnju Turske i Srbije, čiji će most i stub biti upravo Sandžak. u

Prva dama Turske svečano otvorila novopazarsko porodilišteSupruga predsjednika Republike Turske Emina Erdoğan svečano je otvorila adaptirano i opremljeno Odjeljenje ginekologije novopazarske Opšte bolnice. Na GAO se u toku godine rodi i do 2500 beba.U saradnji TIKE i Fondacije Dragica Nikolić, u prvoj etapi izvršena je izrada pro-jekta, a u okviru sanacije Odjeljenja ginekologije koji se prostire na površini od 1 500 m2, obnovljene su dvije operacione sale, porodiljske sobe, liftovi, ventilaci-oni i sistem medicinskog gasa, kako bi omogućilo pružanje usluga u savremenim uslovima. Obnovljenom Odjeljenju ginekologije, TIKA je donirala neophodnu medicinsku opremu i namještaj.Supruga predsjednika Turske Emina Erdogan svoje upoznavanje sa našim gradom povjerila je prvoj dami Novog Pazara Seidi Biševac, predsjednici Skupštine grada Ifeti Radončić, suprugama ministara u Vladi Srbije, odbornicama u gradskoj skupštini i članicama Gradskog vijeća. Tokom boravka u Novom Pazaru prva dama Turske upoznala se sa kultur-no-istorijskim znamenitostima grada. Obišla je Bezistan, Kulu motrilju i bede-me, u šetnji do Narodne biblioteke “Dositej Obradović“. Brojni građani pratili su je do Gazi Isa-begovog hamama, koji će uz podrsku Turske agencije za ra-zvoj biti restauriran.

Dvije stotine mališana u Novom Pazaru obradovano je bici-klima, poklonom turske kompanije Salcano, čiji je vlasnik predsjednik grupe „Prijatelji Sandžaka“ Salih Akgul (Hadži-fejzović), a uz podršku Grada Novog Pazara. Kako su neki od dobitnika poklona rekli „san je konačno stigao do njih“. I ovi pokloni podijeljeni su u okviru programa boravka turskog predsjednika ovom kraju. Prednost pri podjeli poklona imala su djeca iz porodica koje su korisnici socijalne pomoći ili na neki drugi način su dio ugrožene kategorije stanovništva. Direktor Centra za socijalni rad Adnan Dizdarević kazao je da je među 85 mališana iz ove kategorije najviše djece bez roditeljskog staranja, korisnika tuđe njege. Diz-darević je uputio zahvalnost tvorcima ovakve ideje i onima koji

su tu ideju realizovali jer neka djeca po prvi put imaju bicikl.Osmijeh sa lica nisu skidali ni korisnici usluga Uduženja psihologa. Prema riječima Marije Tiosavljević, psihologa u Udruženju, riječ je o djeci sa smetnjama u razvoju ili nekim oblikom invaliditeta.U ime roditelja i same djece, javnu zahvalnost povodom pa-žnje ukazane najmlađima, kompaniji Salcano, Salihu Hadži-fejzoviću i svima koji su dali doprinos da ova divna zamisao postane stvarnost, uputila je direktorka Predškolske ustanove „Mladost“ Sabina Hoćanin.Zanimljivo je da je po dolasku u Beograd, predsjednik Turske Aleksandru Vućiću darovao bicikl sa imenom srbijanskog li-dera i šah, a domaćin je Erdoganu poklonio ćilim.

31

POSJETE

Predsjednik Udruženja „Prijatelji Sandžaka“ vlasnik vodeće turske kompanije za proizvodnju motora

i bicikala „Salcano“ Salih Akgul (Hadži-fejzović) i njegov zamjenik i predsjednik Federacije turskih udruženja „Rumeli“ Kerim Erden (Murić) sa suprugama po-sjetili su Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH. Njih je primio pred-sjednik Udruženja Ekrem Lekić sa svo-jim saradnicima i članovima Predsjed-ništva Udruženja Firdusom Hamzagićem i Muharemom Hamzićem.

U prijateljskoj i opuštenoj atmosfe-ri razgovaralo se o unapređenju odno-sa između dvaju udruženja, međusob-noj pomoći i saradnji, zajedničkim projektima te aktuelnim pitanjima u Sandžaku.

Gosp. Salih Akgul Hadžifejzović je i donator stipendija za učenike i stu-dente već četiri školske godine. Ove godine stipendira dvoje djece.

Na kraju posjete predsjednik Udru-ženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH Ekrem Lekić je poklonio gosti-ma po seharu sa zbirkom filmskog ma-terijala kulture i tradicije Bošnjaka

Sandžaka (na DVD-u), pod nazivom „Ispod vela zaborava“, autora Ibiša Kujevića i knjigu „Bošnjaci Sandžaka u odbrani Bosne 1992-1995.“, autora Murata Kahrovića te nekoliko primje-raka časopisa „Damar“.

Redakcija

Međusobna saradnja i pomoćSusret čelnika Udruženja „Prijatelji Sandžaka“ iz Turske i Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

n Sa lijeva na desno: Muharem Hamzić, Firdus Hamzagić, Salih Akgul Hadžifejzović, Ekrem Lekić, Kerim Erden Murić

n Potpisani Ugovor o donaciji za stipendiranje učenika i studenata.

n Salih Akgul Hadžifejzović i Kerim Erden Murić sa suprugama u posjeti Udruženju građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

32

DRUŠTVO

Interesovanje za fenomenologiju govo-ra kao sredstvo komunikacije, društve-nog, političkog i edukativnog značaja

i prestiža. datira još od starih grka. Go-vor i govorni iskaz treba posmatrati kao bio-psiho-socijalnu funkciju što znači da i jezična oštećenja, smetnje i poremećaje, treba izučavati u tom kontekstu, jer se neu-rolingvističke strukture i procesi mišljenja tijesno međusobno isprepliću i kao takve one se izučavaju u jedinstvenom okviru.

Za razvoj jezičkih i komunikaci-skih sposobnosti, preduvjet su organska neoštećenost, lingvistička izgrađenost, mentalna neoštećenost, zatim razvijenost motorike, senzomotorna koordinacija, vizuelna percepcija, psiholingvistika i dr. Psihološki činioci egzistiraju u okviru određenih kognitivnih funkcija (percepci-ja, pažnja, pamćenje, inteligencija i druge psihosocijalne osobine), koje doprinose razvoju govornih sposobnosti. Isto tako jezik ima veoma značajnu funkciju u strukturi razvoja govorne komunikacije.

Proučavanje kognitivnih funkcija

Razumljivo je da se na takvoj paradi-gmi ljudskog izraza i komunikacije može najbolje podupirati, razvijati i izgrađivati komunikacijske vještine. Zahvaljujući do-stignućima u ovoj oblasti, kao i tehnološ-kom napretku, metode ispitivanja mozga zauzimaju važno mjesto u proučavanju kognitivnih funkcija, a posebno u odjeli-ma za neuroznanost u kojima se ispituju neurobiologija jezika, odnosno sposob-nost jezičkog usvajanja.

Obzirom da govor i jezik supstituiraju moždanu aktivnost, ipak on ne može biti

potpuno izolovan od socijalnih faktora, u cjeloj strukturi je rezultat prije svega mož-danih aktivnosti, a tek onda dolaze soci-jalne komponente u širem smislu riječi koje dopunjavaju cjelinu u strukturi govo-

ra. Stoga, u edukaciji kulture govora tre-ba primjeniti neuropsihološke, socijalne i psihološke strukture, a tek onda primjenji-vati adekvatne metode, tehnike i testove u izgradnji govora i vještine u govornom izražavanju.

Da bi bila potpuno sadržinski obu-hvaćena, govorno-jezička edukacija mora imati osnovu za planiranje itd. i programi-ranje strukturnih jezičko govornih vješti-na, kako bi se spoznali elementi struktura koji utiču na razvoj i vještinu govornog izražavanja.

Međutim, mogućnosti mijenjanja u bi-ološkom, psihičkoj i socijalnoj sferi nisu podjednake kod svih ljudi. One se posve drugačije manifestiraju sa funkcionalnog, audiološkog i lingvističkog aspekta kod osoba oštećena sluha i u odnosu na čujuću populaciju, koje različito utiču na razvoj govora i govornog izražavanja, naravno, nemože se mijenjati oštećenje, poremeća-ji i smetnje. Ono je takvo kakvo jeste, ali možemo mijenjati funkcionalnu sposob-

Artikulacija misliU ovom radu istaknut je značaj neuropsiholoških istraživanja u edukaciji govora, mišljenja i jezičko-govornog razvoja, izgradnje i vještine govorne komunikacije, do koje se došlo putem naučnih istraživanja autora koji potpisuje redove ovog rada. Ovaj rad bez sumnje dao je veliki doprinos u rasvetljavanju ove složene oblasti, koja do skora, nije ili je parcijalno istraživana. U radu je istaknut model dubinske i površinske sintaktičke strukture, koja je osnova za izgradnju i nadgradnju govora i jezika i vještine komunikacijskog izražavanja.

Neuropsihološki značaj na razvoj govora i edukacija govora

n Piše: Prof. dr. Ismet KURTAGIĆ

33

DRUŠTVO

nost i cijelu strukturu djelovanjem na one elemente koji mogu uticati na kvalitativnu izgradnju govora.

Za razvoj jezika i opće komunikaci-je sa teorijskog i praksološkog aspekta, program treba koncipirati na način da je usmjeren na određenu materiju i događaj, sa posebnim naglaskom na koncentraciju za prijem informacija za određene jezične sastavnice-elemente jezika.

Program se implementira u određe-nom vremenskom intervalu, u skladu sa kronološkoj dobi, mentalnim i psihološ-kim statusom, te kulturnog i socijalnog kapaciteta dotične osobe. Pojednostavlje-no kazano, govornojezična edukacija je veoma složena i to kako sa aspekta pro-učavanja (organskog), tako i sa lingvistič-kog i socijalnog aspekta.

Neuropsihološka saznanja o vještini govorne komunikacije

Kada je u pitanju jezično-govorni ra-zvoj, lingvistika detaljno opisuje kompo-nente govornih poruka, odnosno jezika zasnovane na teoriji fonematske strukture govora i odredila osnovne leksičke jedi-nice i gramatičke strukture govora. Tako-đe, lingvistika je opisala osnovne etape prelaska sa dubinskih struktura misli ka površinskim strukturama koje rezultiraju smisaoni iskaz. Svemu ovome teorija in-formacije dopunjava vrijednosti govornih i jezičnih poruka i zakone vjerovatnoće u percipiranju iskaza, koji su donekle pove-

zani sa stepenom poznatosti teksta sa jed-ne strane i sa velikim brojem elemenata u njemu sa druge strane.

Inače, prva istraživanja svatanja pro-cesa govorne komunikacije započinju tek u prvoj deceniji prošlog vijeka. Međutim, ni do danas nije moguće opisati realne procese koji se odvijaju u mozgu onih koji govore i onih koji primaju govor. Lurija, poznati neuro lingvista, ovu tranziciju for-muliše kao put u dva smjera (put od misli ka govoru i obrnuto). Ipak, ova formula-cija je nedovoljno jasna i bez relevantnih dokaza, jer ona podrazumjeva gotovu misao kao gotov pripremljeni gramatički iskaz. Da bi se došlo do novih informacija u novim teorijama trebalo je da prođe ne-koliko decenija da nauka izmjeni ovu tezu i ukaže na stvarnu složenost oba procesa. Vigotski, u vezi sa govorom i govornoj komunikaciji daje novi naučni doprinos na psihološkom otkrivanju procesa prela-ska misli u artikulisani govor s jedne stra-ne i prijelaza artikulisanog govora u misao (njegovo razumjevanje) s druge strane. Na ovaj način Vigotski negora hipotezu o tzv. gotovoj misli. Njegova teza je suprotna a sastoji se u tome da se misao ne izražava rječju, već se ostvaruje u riječi.

Prema njemu, misao je poseban pro-ces koji je nastao u društveno historijskom razvoju na osnovu uloge koju igra jezik u društvenom i socijalnom razvoju ljudi. Dalje, prema ovom autoru, artikulisani spoljašni govor postepeno prelazi u šapat, zatim se redukuje i postaje unutrašnji go-

vor, koji trpeći daje skraćenja i postaje os-nova za onaj intimni proces, koji se kroz – svoje kasnije nastale oblike pretvara u misao.

Dakle, unutrašnji govor je ona karika, koja stoji između početne misli i završnog spoljnog (govornog) iskaza. Analiziraju-ći unutrašnji govor, Vigotski navodi da to nije govorenje bez zvuka, već on ima potpuno određenu funkciju i razlikuje se od misli, tako i od spoljašnjeg govora, koji ima predikativnu funkciju, a u taj predika-tivni sadržaj (ono što mora biti rečeno o predmetu) ima osnovni zadatak da pretvo-ri unutrašnju misao u artikulisanu govor-nu konstrukciju. Na taj način, unutrašnji govor je spoljna karika između misli koje nemaju gramatičku strukturu i oformlje-nog govornog iskaza, koji ima gramatičku strukturu.

U novije vrijeme, kroz daljnja istra-živanja u ovoj oblasti, nastale su dvije nove naučne discipline i to: strukturalna lingvistika (s njenim odjelkom teorijom transformacione generativne gramatike) i psiholingvistika. Od vremena nastanka, psiholingvistika proučava leksičnu, mor-fološku i sintatičku strukturu jezika, gdje se po prvi put počinje jasno razlikovanje i definiranje „pojam jezika“, pomoću kojih se uspostavlja međusobna komunikacija.

Treba istaći da je ovo ogroman dopri-nos znanosti u uspostavljanju komunika-cijskih vještina i izgradnja kulturoloških, edukacionih i lingvističkih vrijednosti kao socijalne vrline čovjeka. u

Artikulacija misli

34

IN MEMORIAM

U četvrtak, 12.10.2017. godine, svi lokalni i državni mediji prenije-li su tužnu vijest za sandžačke

Bošnjake - da je preminuo Šemsudin Ku-čević, prvi čovjek Opštine Tutin!

Ostao je Sandžak bez čovjeka koji je godinama ulivao samopouzdanje i vjeru u ljepšu i perspektivniju budućnost san-džačkih Bošnjaka. Ostao je Sandžak bez čovjeka kojega smo svi neizmjerno vo-ljeli i kome smo vjerovali.

Otišao je čovjek koji se zdušno i istrajno borio za put nacionalnog jedin-stva, sloge i pomirenja i taj put je, prije odlaska, jasno pokazao i ostavio u ama-net svom narodu.

Bio je to neumoran čovjek, koji je svoj život dao za svoj grad u kojem će pristojno i ponosno nastaviti živjeti nje-govi sugrađani.

Dan prije svog preseljenja na ahi-ret uspio je da u prioritete državne vlasti uvrsti projekat koji mu je bio višegodiš-nji san; projekat izgradnje puta Tutin – Novi Pazar. Put koji je svim srcem želio da izgradi i ostavi budućim generacija-ma. Nažalost, taj put je i pokosio njegov život.

Istog dana, u večernjim satima, sa-znavši za veliki gubitak, porodici, kao i na adresu Stranke demokratske akcije Sandžaka, Bošnjačkog nacionalnog vije-ća i Opštine Tutin stigli su brojne hatar-name i telegrami saučešća.

Između ostalih, hatarname i telegra-me uputili su:

Recep Tayyip Erdoğan, predsjednik Republike Turske, Bakir Izetbegović, predsjednik SDA i bošnjački član Pred-sjedništva BiH, Aleksandar Vučić, pred-sjednik Republike Srbije, Hašim Tači,

predsjednik Kosova, Vejsel Eroğlu, mi-nistar šumarstva i vodoprivrede u Vladi Republike Turske, Branko Ružić, mi-nistar državne uprave i lokalne samou-prave u Vladi Srbije, Zlatibor Lončar, ministar zdravlja u Vladi Republike Sr-bije, Aleksandar Vulin, ministar odbrane u Vladi Srbije, Tanžu Bilgić, ambasador Turske u Beogradu, Kajl Skat, ambasa-dor SAD u Beogradu, Čedomir Jovano-vić, predsjednik LDP-a, Nenad Čanak, predsjednik LSV-a, Zoran Živković, predsjednik Nove stranke, Veroljub Ste-vanović, predsjednik Zajedno za Šuma-diju, Velimir Ilić, predsjednik Nove Sr-bije, Mirsad Srebreniković, predsjednik SDA Hrvatske, prof. dr. Miladin Kostić, rektor Državnog univerziteta u Novom Pazaru, Boško Ničić, gradonačelnik Za-ječara, Šaip Kamberi, predsjednik Opšti-ne Bujanovac, muftija sandžački Hasib ef. Suljović, kao i brojni narodni posla-

nici, predsjednici opština, univerzitetski profesori, predstavnici vjerskih zajedni-ca, nevladinih organizacija, udruženja, institucija i ustanova.

Predsjednik Šemsudin Kučević je čovjek koji je mnogo učinio za Sandžak, ali i sve njegove građane te posebno za bošnjački narod. To je čovjek koji je sa-vjesno obavljao dužnosti predsjednika Opštine punih 21 godinu. Svojim požr-tvovanim radom daje veliki doprinos za napredak i razvoj opštine Tutin, kao i cijelog bošnjačkog naroda Sandžaka, a i šire.

Dolaskom na mjesto prvog čovjeka opštine Tutin, 1996. godine, zatiče grad u jednom ruralnom stanju, grad sa ka-tastrofalnom infrastrukturom i grad bez ijednog strateškog dokumenta za budući razvoj. Samim dolaskom na vlast kao prioritetan posao mu je bio izrada stra-teških dokumenata za razvoj Tutina, pla-nirani razvoj u svim segmentima društva. Samo za nekoliko godina Opština dobija konture urbane sredine i ta energija, koju je unio predsjednik, videla se na teritoriji cijele Opštine Tutin, koja nije tako mala.

Da se radi o čovjeku sa energijom ne-viđenih razmjera, najbolje govori činje-nica koliko je ugovorenih projekata rea-lizovano poslednje dvije godine. Najveći broj projekata uspio je da realizuje preko Vlade Republike Srbije i Turske agencije za razvoj TIKA-e.

Nesumnjivo je da se radilo o čovjeku koji je na teritoriji Srbije prvi krenuo u realizaciju projekata u energetici, koji su bazirani na obnovljivim izvorima energi-je. Zahvaljujući njegovom entuzijazmu, na teritoriji Opštine Tutin napravljen je prvi vjetrogenerator u Republici Srbiji.

Odlazak čovjeka koji je sve pobijedio, a nikog nije porazio

Šemsudin Kučević, predsjednik Opštine Tutin

n Piše: Amer BAKIĆ

35

IN MEMORIAMVjetrenjača radi punim kapacitetom, a očekuje se izgradnja još sedam vjetre-njača na Pešterskoj visoravni, za koje postoje dozvole za izgradnju. Pored vje-trogeneratora, u opštini Tutin izgrađeno je tri hidroelektrane, još za deset postoji dozvola za izgradnju. Započeo je inteziv-ne razgovore za izgradnju toplan,a koje će koristiti bio masu. Sve je ovo radio sa ciljem energetske stabilnosti Opštine i stvaranja uslova za privlačenje stranih investitora.

Na tom putu predsjednik Šemsudin Kučević, posljednje dvije godine, ostva-rio je veliki učinak na polju putne infra-strukture. Tako je u 2016. i 2017. godini asfaltirano oko 40 kilometara lokalnih puteva. Do kraja godine očekuje se asfal-tiranje još oko 10 kilometara lokalnih puteva i tako će se zaokružiti realizacija plana čiji je nosilac naš rahmetli pred-sjednik.

Pored lokalnih puteva, puno energije je ulagao u izgradnju regionalnih pute-va. Povezivanje sa koridorom 11 preko kojeg ćemo imati direktnu vezu sa Sa-rajevom i Beogradom, povezivanje svih susjednih opština magistralnim putevi-ma. Samo dan prije svoje smrti uspio je, kao prioritetan projekat Vlade Republi-ke Srbije, da uvrsti put Novi Pazar – Tu-tin. Ali nažalost taj put ga je preduhitrio i pokosio njegov mladi život, zausta-vivši energiju i viziju koju je umio samo on da širi.

Umio je da stvori tim koji će ga pra-titi, pa je tako svoju energiju usmjerio i

u ostalim djelatnostima koje će naš grad voditi ka sigurnom uspjehu. Tako je u oblasti privrede krenuo sa realizacijom najznačajnijeg projekta Industrijske zone „Leskova“, koji sadrži 941 poslov-nu jedinicu i za koji postoje kompletna projektna dokumentacija sa građevin-skim dozvolama. U isto vrijeme počinje izgradnja manjih prigradskih industrij-skih zona u naselju Štere i Kraljevac.

U oblasti turizma prepoznaje poten-cijale planine Mokra gora, Đerekarski homar, Godovska pećina, Gluhavica kao srednjovekovni grad te je naložio je izradu kompletne projektne dokumenta-cije koju je želio da realizuje.

Veliki napredak se osjetio i u spor-tu; naši fudbaleri su ušli u veći rang ta-kmičenja (srpska liga) i ostvarili veoma

ozbiljan napredak za ulazak u još veći rang. Razvoj sportske infrastrukture očigledno nije stao. Intenzivirao je re-alizaciju projekta atletske staze, zavr-šetak sportske hale, izgradnju balona u svim mjesnim centrima...

Kučević je lično uputio nalog poljo-privrednoj službi da za svako poljopri-vredno gazdinstvo uradi projekat u obla-sti poljoprivrede, stočarstva, ratarstva, voćarstva i druge biznis planove, kako bi moglo svako poljoprivredno gazdin-stvo na teritoriji Opštine da aplicira pred domaćim i međunarodnim fondovima.

Pored svoje energije neviđenih raz-mjera, predsjednik Šemsudin Kučević je imao veliki entuzijazam koji je ulivao našim građanima, a posebno građani-ma u dijaspori koji su ulagali sav svoj kapital stečen u inostranstvu u naš grad. Tako je naš grad postao jedno od naj-većih gradilišta u regionu. I svako ko nije vidio Tutin deset godina, vidjeće tu razliku, vidjeće da je na čelu te Opštine bio neko ko je sve dao za svoj grad.

Koliko je ovaj grad volio Šemsudina Šemka Kučevića najbolje govori povje-renje građana koje su mu dali. Činjenica da je u neposrednom biranju predsjed-nika Opštine, jedini kandidat u Srbiji koji je u prvom krugu osvajao apsolutnu pobjedu i pored velikog uticaja svih dr-žavnih režima na naše građane, izdaja, davanja prevelikog novca da ga spriječe u pobjedi, naš predsjednik je ostao ne-pobijeđen. Ta činjenica na najbolji način govori da se radi o neprikosnovenom političkom i nacionalnom lideru našeg grada.

Predsjednik Šemko je sve pobjedio, nikada nikog nije porazio. On je sva-kom protivniku pružao ruku pomirenja, a to najbolje govori da su njegova skro-mnost, neposrednost, srdačnost i širo-kogrudnost bili neponovljivi.

Predsjedniče, nisi znao za riječ po-raz, posustajanje i odustajanje. Živio si kao neprikosnoveni pobjednik i otišao si neporažen i nepobijeđen. Bio si dosto-janstven gradonačelnik koji je svakom čovjeku prvi i sa osmijehom prilazio i dolazio, pružao ruke i poštovao svoj na-rod. Takav se Sandžaklija više ne rađa.

Tvoj odlazak je za Sandžak nena-doknadiv gubitak. Ali istovremeno smo ponosni što smo te imali i radili sa to-bom.

Neka ti je vječni rahmet, predsjed-niče. u

Odlazak čovjeka koji je sve pobijedio, a nikog nije porazio

n Šemsudin Kučević

36

DRUŠTVO

Neophodno je stalno raditi na ra-zvijanju svijesti i svjesnosti o onome što se u proteklim veme-

nime dešavalo u Bosni i definitivno te dogadjaje oteti od zaborava koji prijeti da zavlada. Ovo naročito kada se ima u vidu namjera bliskog i globalnog okruže-nja kao i neumitni uticaj sve veće vre-menske distance od posljednjeg rata tj agresije na Bosnu i Hercegovinu. Strada-nje je prvo bila kolektivna patnja a zatim je prešlo u kolektivno pamćenje. Troja je imala svoje heroje, ali one prave, istin-ske, spremne da se bez predumišljaja žr-tvuju za svoje ciljeve. I Bosna je imala svoje junake, isto takve. O njima je neop-hodno pisati. O njima se mora pisati. Po-sebno o onima od vremena Husein-kape-tana do Alije. Mora se naučiti da se snagom iskrenog doživljaja, osjećanja i ljubavi prema Bosni, prema bosanskom duhu i prema bosanskim herojima misli i piše sa pijetetom. Naša svijest i svjesnost o tome, naše riječi, naša bilježenja se mo-raju „sjuriti“ na papir, kao džambo kad snažno rola pistom. Pritom nas snaga i dubina doživljaja o kojima govorimo niti jednog trenutka ne smiju ponijeti u visi-ne, ili nas skrenuti sa piste. Tužna i tra-gična sjećanja se nikako ne smiju pretvo-riti u kolektivnu elegiju, naprotiv, oni moraju preći u kolektivni prkos i ponos. U tome ključnu ulogu moraju imati iskre-ne patriote, jer jedino oni vole svoju ze-mlju, vole Bosnu. Vole svoj bosanski duh i nesumnjivo bosanske heroje, sve do jednog. Svi ostali kojima su usta “puna Bosne” su kvazi patriote koje na ovaj ili onaj način od nje i danas samo uzimaju. Zbog toga smo dužni naše istinske heroje neprekidno i sa neskrivenom ljubavlju pominjati, uvijek i iznova ih pokazivati mlađim naraštajima i govoriti im o njiho-voj hrabrosti, dobroti odvažnost i žrtva-

ma na koje su bili spremni,i koje su pod-nijeli svi do jednog. Moramo ih svakodnevno pominjati, i rasvijetliti nji-hove likove sa svih strana. Kako one mr-tve tako i žive, jer jedino ih tako nećemo

izbrisati iz sjećanja. Oni, ti naši heroji, taj naš herojski narod bosanski, taj duh bo-sanski nije stekao i zaslužio slavu na tu-djem pragu već na svom, braneći ga . U tome se izmedju ostalog i ogleda veličina i snaga Bosne, bosanskog naroda, napose bošnjačkog, i njegovih heroja koji su na-kon višestrukih brutalnih i agresivnih po-hoda na nju, naročito u toku agresije 1992-1995 godine, pored ostalihpobjeda, iznijeli i onu najvažniju, civilizacijsku pobjedu nad drugima tj. nad neprijatelji-ma, a njih nije bilo malo. Iskonska snaga duha dobrih Bošnjana ,Bosanaca i Boš-njaka nije dozvolila da se ruše tudje bo-gomolje, da se masovno ubijaju djeca, stari i nemoćni, da se siluje. Puno je ta-kvih dokaza. Jedan od najupečatljivijih je i sudbina koja je pratila Prvog pred-sjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Njegovu je sudbinu umno-gome opredijelilo njegovo djelovanje. Imao je on uz sebe hrabre i odvažne juna-

Bosanska Troja

n Piše: Dr. Šemsudin HADROVIĆ

Kontinenti se kreću. Nekada brže, nekada sporije. Kada se na zemlji dešavaju tragedije pla-netarnih razmjera, onda kontinenti grme. Tako je bilo i u toku desetogodišnje opsade Troje, tako je bilo i za vrijeme nemilosrdne i krvave četvorogodišnje opsade Sarajeva. Stoga je ne-ophodno uvijek i iznova govoriti i pisati o tome.

n Rekonstrukcija Homerove Troje

37

DRUŠTVO

ke. Bilo je vrijeme rata i oni su znali da moraju ratovati. Nažalost, mnogi nisu dijelili njihovo mišljenje i Bosna je po-stala žrtva. Tako se desilo da su osloba-djajućim presudama u Haškom tribunalu većina hrabrihi časnih oficira Armije BIH na najbolji način odbranili sebe,od-branili Bosnu, karakter Armije BIH i nje-nih pripadnika.

“Bosnom niko nikada nije uspio da vlada, uvijek im se to samo činilo“, reče Alija.

Pišući o njima mi na velika vrata otvoramo proces reafirmacije mrtvih i afirmacije živih heroja BIH. A njih je tako mnogo. Taj proces je neophodno po-držati i u tome ključnu ulogu mora pri-hvatiti i ponijeti bosanskohercegovačka intelektualna elita. Bosanskohercegovač-ka tragedija i stradanje u kontinuitetu od nekoliko vijekova počinje dobivati pla-

netarne razmjere. Dosadašnje pisanje o tome nas skoro neosjetno uvodi u prostor koji bi se mogao nazvati epopeja strada-nja Bošnjaka u toku zadnjih 200 godina. Pišući o njima, o našim herojima, kao da pišemo elegiju. Neki, koji o njima pišu sliče Homeru, knjige na Ilijadi.Kada se povuče paralela, sličnost je zapanjujuća.

Opsada Troje – Opsada SarajevaCar Prijam – AlijaHektor, junak odbrane Troje – Poru-

šeno SarajevoJedina je razlika u uzroku i povodu, i

konačno u ishodu. Troju su napali Grci zbog otete Helene. Sarajevo su opsadirali srpski nacionalfašisti, zbog vjerske i na-cionalne mržnje. Troja je spaljena, Sara-jevo je odbranjeno. Sve drugo je isto. Patnja i stradanje naroda osobito.

I tamo opsada - i ovdje opsada. I tamo pustošenja i razaranja deset godina.

Ovdje je zlo trajalo četiri godine. I tamo patnja - i ovdje patnja. I tamo juna-ci - i ovamo junaci. Tamo Hektor i mnogi bezimeni junaci - ovamo mnogo znanih i neznanih heroja. Tamo zabrinuti car Pri-jam - ovamo na čelu Alija. I tamo strep-nja i zle sudbine - i ovamo patnja neiz-mjerna.

Ovamo Srebrenica, Brčko, Bijeljina, Zvornik, Žepa, Bihać, Bosanski Petro-vac, Foča, Višegrad, Sarajevo...

Ovamo masovne grobnice, posvug-dje, još nepronađene, majke presahlih očiju, izgubljene nade...

Ovamo ponos bosanski, duh bosan-ski, inat bosanski . Ovamo heroji i narod bosanski, slobodarski.u

n Alija Izetbegović

n Grbavica u ratnom periodu

n Majke Srebrenice

38

DRUŠTVO

Ibrahim ef. Hadžišehović (1905-1954), rođen je u Prijepolju od oca Abdulaha i majke Džemile, rođene Hadžimur-

tović. Otac mu je bio ugledni zanatlija, koji je imao radionicu za izradu narodnih nošnji, koje su se tada nosile i to za sve konfesije. Istim zanatom bavila su se i nje-gova dva starija brata, Ćamil i Abid, koji su naslijedili očev obrt i do smrti su živje-li u Prijepolju. Ibrahim je bio srednji sin. Najmlađi brat Osman je kao gimnazijalac i sedamnaestogodišnjak bez saglasnosti roditelja otišao u Tursku, tamo uz pomoć rodbine i prijatelja završio školu elek-tro-struke. Radio u državnoj Elektrodis-tribuciji a nakon toga osnovao samostalnu firmu, zasnovao porodicu, uzeo prezime Altinbor i umro je 1998. godine. Ibrahim ef. je imao i dvije sestre, jednu stariju i jednu mlađu. Starija sestra Zineta udala se u Priboju za Fehim-bega Hasanagića. Mlađa sestra Hankija udala se u Prijepolje za Nuha Delića. Ibrahim je srednju školu završio u Prijepolju i pošto je bio nadaren i odličan učenik, po preporuci profesora prijavljuje se za prijem i stipendiranje na Visokoj Šerijatsko-sudačkoj školi – Mek-tebi-nuvab – u Sarajevu, gdje je i primljen i koju završava 1930. godine. Šerijatski sudovi su u to doba bili dio državnih sudo-va, koji su obrađivali sve pravne predmete muslimanskog stanovništva i to iz kom-pletnih oblasti porodičnog prava, nasljed-nog prava, gruntovnog prava, vakufskog prava i pri tome se oslanjajući na aktuelni Ustav i zakonske propise države. U pogle-du postupaka primjenjivani su vanparnič-ni postupak i ostali procesni postupci koji su bili jedinstveni.

Nakon diplomiranja, cijeli radni vijek Ibrahim ef. je proveo u sudovima mije-njajući mjesta službovanja, kako je u to vrijeme bilo uobičajeno za sve državne službenike i niko nije mogao uticati na svoj raspored službovanja. Tako je u toku svog radnog vijeka sudijsku službu

obavljao u Sandžaku, Crnoj Gori, Make-doniji i Bosni i Hercegovini. Prvo kratko službovanje bilo mu je u Sjenici, zatim je dobio raspored u Pljevlja. U Pljevljima se oženio Sadijom Muderizović, koja je bila kćerka Hajrudin ef. Muderizovića, koji je bio mufetiš na svim srednjim školama. Iz Pljevalja dobija raspored u Rožaje, gdje mu se 1932. godine rodila najstari-ja kćerka Šadija. Zatim dobija raspored u Novi Pazar i tamo ostaje do 1937. godine. U Novom Pazaru je 1935. godine dobio drugu kćerku - Belkisu. Iz Novog Pazara je raspoređen u Makedoniju – Gnilane, a nakon toga u Prilep. Po izbijanju Drugog svjetskog rata u Makedoniju ulaze Njem-ci i Bugari, koji nalažu da u roku od 24 sata iz Makedonije treba da izađe svo „srpsko“ stanovništvo a pod tim su podra-

zumijevali sve one koji govore „srpski“ jezik, naređujući, također, da sa sobom ne smiju ponijeti ništa osim ručnog prtljaga. Ibrahim ef. tada sa porodicom odlazi u Prijepolje, gdje kratko boravi. Prijepolje je u tom momentu bilo pod njemačkom okupacijom, a on kao istinoljubiv čovjek

nerado viđen u toj sredini. Odlazi u Za-greb a supruga sa djecom ide kod svoje sestre u Pljevlja. Njena majka i mlađi brat su neposredno prije toga odselili u Tursku. Pošto su u početku Drugog svjetskog rata radile sve državne institucije, on dobija raspored u Foču, gdje odlazi sa porodi-com. Kada 1941. godine Foču napadaju četnici i prijete likvidacijom svim muš-karcima islamske vjeroispovijesti, on biva prisiljen da se krije do dolaska Partizana. U tom periodu u Foči su se u više navrata smjenjivale vlasti, tako da nakon četnika ulaze partizani, kojima se stavlja na raspo-laganje. Biva imenovan za intendanta za ishranu stanovništva a noću učestvuje na prebacivanju ranjenilka na slobodnu teri-toriju stižući pješke i do Crne Gore. Kada četnici ponovo napadaju Foču, supruga sa djecom neposredno prije toga pješke izlazi iz Foče, stiže do slobodne teritorije i prebacuje se u Sarajevo. Do naroda su došle četničke prijetnje da u drugom na-padu neće ostaviti u životu muslimansko „muško uho ni u kolijevci“. U momentu kada se ostvaruje četnički napad i kada se partizani povlače, stanovništvo u panici bježi ispred četnika, koristeći pri tom jedi-

Ibrahim ef. Hadžišehović - šerijatski sudija

Sjećanje na istaknute ličnosti

n Piše: Dr. Nadir ef. DACIĆ

39

ni mogući put preko mosta na Drini, koji je međutim bio miniran i kada se most pun naroda ruši u Drinu, on uspjeva da pređe most i pri tom biva ranjen. Krvareći, ide pješke prema slobodnom teritoriju. Vjero-vatno bi iskrvario da mu u pomoć nije pri-tekla žena koja je sa malim djetetom bje-žala ispred četničkih napada, pri tom re-kavši: „Kadija, previt ću ti ranu pa makar i ja poginula“. Skinula je šamiju sa glave i zavezala mu ranu kako bi se zaustavilo krvarenje. Pješke je išao prema Goraždu. Iz Goražda, koje je bilo slobodna terito-rija, pristigla je pomoć koja je preuzela ranjenike među kojima se našao i on. Iz Goražda je prebačen u Sarajevo. U Saraje-vu se prijavljuje ponovo na posao i dobija raspored u Sarajevski sud. Tu mu se 1943. godine rađa kćerka Azra. Nakon Sara-jeva dobija raspored u Kladanj, zatim u Tuzlu, gdje ostaje do 1947. godine. Krajem 1947. godine raspoređen je u Bijeljinu, i u tamošnjem sudu radi na ostavinskom postupku. U Bijeljini ga zatiče i smrt 1954. godine, gdje je i sahranjen.

Nakon njegove smrti porodica se ponova vraća u Sarajevo. U momentu smrti najstarija kćerka je već bila stu-dent prve godine Medicinskog fakul-teta u Sarajevu, srednja 7. razred Gi-mnazije a najmlađa 4. razred osnovne škole. Međutim, pošto je supruga poti-cala iz porodice u kojoj je školovanje bila tradicija, jer su joj otac i braća bili školovani a s obzirom da je i njen su-prug zagovarao školovanje, a naročito školovanje ženske djece, to je istrajala u zajedničkoj nakani da sva djeca za-vrše započeto školovanje. Tako je naj-starija kćerka primarius Hadžišehović dr. Šadija završila Medicinski fakultet, specijalizirala psihijatriju, druga pri-marius dr. Hadžišehović-Hamzagić Belkisa, također završila Medicinski fakultet i specijalizaciju opšte medici-ne a treća Azra Hadžišehović-Kurbe-gović je diplomirala pravni fakultet, i sve žive u Sarajevu.

Belkisa ima sina, Hamzagić Sea-da, a udovica je rahmetli Prof. Dr. Ha-sana Hamzagića, koji je također bio lje-kar – specijalista fiziolog. Sead Hamzagić je direktor tursko-bosanske firme, čije je sjedište u Sarajevu, obzirom da je završio fakultet Evropskih integracija u Turskoj. On ima tri sina Hasana, Haruna i Kerima. Azra ima sina Tarika Kurbegovića, koji

je završio za vrijeme rata Fatih College u Istanbulu a studij ekonomije u Beču a sada kao stručnjak za tržište kapitala radi u Sarajevu.

Ibrahim ef. bio je odgojen i školovan u duhu islamske tradicije i život provodio u skladu s tim. Bio je od ljudi čije pona-

šanje je bilo saobraženo sistemu islamske tradicije, što znači da je i u praksi njegovo ponašanje bilo odgovarajuće. Bio je veo-ma obrazovan, govorio je turski i arapski jezik, cijenjen u struci i poštovan u svim sredinama u kojima je bio, a prvenstveno iz razloga lijepog i uljudnog ophođenja

prema svim ljudima, profesionalnog po-štenja i spremnosti da ljudima iz naroda pomogne u svim situacijama.

Za cijeli period obavljanja kadijske funkcije nije mu se desila ni najmanja greška. Naročitu pažnju je posvećivao ugroženim kategorijama, pravima djece

bez roditelja i samohranih roditelja ko-jima je pomagao i mimo službene duž-nosti. Lično se čuvao i najmanjeg tuđeg „haka“ i u tom smislu je odgajao i svo-ju djecu. Niko kome je trebela pomoć obrazovanog i pismenog čovjeka u vri-jeme njegovog službovanja nije ostao bez nje i to bez ikakvog interesa ili naknade. Poslovično se grozio od bilo kakve naknade za svoja djela pa makar to bila i najmanja hedija. Želio je da to sve što čini bude čisti sevab.

Čak i u vrijeme kada je vjera bila zvanično nepoželjna, u periodu pred kraj njegovog relativno kratkog živo-ta, iako vjernik, bio je veoma cijenjen. Kako je u prvoj fazi komunističke vla-sti bio običaj da se o svakom državnom službeniku pišu tajne karakteristike, prilikom njegove smrti greškom su sa ostalom dokumentacijom došle u po-sjed porodice i te karakteristike. Date su mu najbolje karakteristike osim za-mjerke u odnosu na njegovo islamsko vjerovanje, pa se u njima kaže da je i pored najboljih osobina kako radnih tako i moralnih ipak „čovjek staroga kova“. Koristio je uvijek priliku da u krugu svoje porodice i u širem društvu podijeli svoje znanje iz islama u cilju življenja što bliže islamskim pravilima i po onome što predstavlja suštinske i temeljne vrijednosti, ne upuštajući se

na manje važna pravila a koja su uosta-lom i poznata svakome pojedincu. Bio je od nauke, bez imalo oholosti i prepo-tencije. Proveo je svoj radni vijek bez i najmanje mrlje i nadamo se da je našao mjesto koje kod Allaha pripada bogobo-jaznima. u

DRUŠTVO

n Murasela (ovlašćenje) iz 1937. godine, kojom je Ibrahim ef. Hadžišehović imenovan za šerijatskog sudiju u Prilepu

Krvareći, ide pješke prema slobodnom teritoriju. Vjerovatno bi iskrvario da mu u pomoć nije pritekla žena koja je sa malim djetetom bježala ispred četničkih napada, pri tom rekavši: „Kadija, previt ću ti ranu pa makar i ja poginula“. Skinula je šamiju sa glave i zavezala mu ranu kako bi se zaustavilo krvarenje.

40

DRUŠTVO

Danas, kada nauka i tehnologija dostižu sve brži razvoj, istraži-vački reflektori su sve više upe-

reni u prošlost makro i mikro kosmosa, planete zemlje, pojedinih regija pa i čo-vjeka samog koristeći dostignuća različi-tih naučnih disciplina kao što su historija, arheologija, antropologija, astronomija, biologija, geologija i dr. Jedna od naj-mlađih naučnih diciplina je genetička ge-nealogija koja je najsnažnije doprinijela rasvjetljavanju ljudske historije i migra-cija stanovništva. Samim tim što je naj-mlađa, ona je i najmanje istražena, pa i najmanje rasprostranjena u smislu nje-nog sistemskog izučavanja i opšteg obra-zovanja širokih masa. Posljedica toga je postojanje veoma malog broj ljudi koji uopše poznaje ovu oblast, a kamo li da je izučavaju i to je posebno izraženo u našoj regiji.

Kako je u podneblju Sandžaka veoma izražen nagon za poznavanjem vlastite prošlosti, a u nedostatku mogućnosti pri-mjene „tek nastalih“ genetičkih istraži-vanja, ljudi su se tradicionalno, sa kolje-na na koljeno, oslanjali na prenošenje usmenih predanja o svojoj dalekoj rodbi-ni. To je jako dobro funkcionisalo za ne-

koliko pokoljenja, pa najviše do oko 300 godina unazad. Međutim, potvrde takvih predanja kao i istraživanja dubljih rod-binskih veza, nije bilo sve do pojave „Monografije bratstva Ličina“ (2016.) autora Fehima Ličine i Rifata Ličine. U ovoj monografiji autori su, po prvi put ozbiljno, istraživali bratstvo Ličina, po-pisujući porodične veze prema predanji-ma i sjećanjima, ali su i prvi put u okviru pisanja porodične monografije prezenti-rali i rezultate genetičkih istraživanja sa kojima su dublje istražili porodične veze, kretanje svojih predaka a svakako i me-đuporodične relacije. Interesujući se du-blje za ova istraživanja, u Fehimu je na-stala ideja da ozbiljno zakorači u genetička istraživanja porodice Ličina. Kao rezultat istraživanja pojavila se knji-ga „Genetičko porijeklo Bratstva Ličina“ oca i kćerke Fehima Ličina i Azre Liči-na-Sinanović (u daljem tekstu Autori).

Autori su hrabro zakoračili u oblast koja im nije bila struka (Fehim je specija-lista za nastavu računarstva i informati-ke, a Azra doktor veterinarske medicine). Iako sa malo ili nimalo predznanja iz ove oblasti, autori su „zasukali“ rukave i istražujući, čitajući i konsultujući se sa stručnjacima iz ove oblasti, kako doma-ćim tako i svjetskim, uspjeli su da prodru u suštinu genetičke genealogije i da na

svjetlost dana iznesu ovo djelo koje je je-dinstveno i prvo ovakvog tipa na našim prostorima. Ovo je sve češći slučaj kod nas da se, u nedostatku institucionalnog pojavljuju individualna istraživanja i to entuzijasta izvan oblasti kojima se istra-živanje bavi, a naprosto zato što oni, ko-jima bi to trebao biti zadatak, nisu učinili.

Gonjeni željom da se nezapisana historija bratstva Ličina zapiše, u knjizi

Bratstvo Ličina pod reflektorima genetičkog istraživanja

Genetičko porijeklo Bratstva Ličina autora Fehima Ličine i Azre Ličina-Sinanović

n Azra Ličina-Sinanović

n Piše: Džavid BEGOVIĆ

Kako je u podneblju Sandžaka veoma izražen nagon za poznavanjem vlastite prošlosti, a u ne-dostatku mogućnosti primjene „tek nastalih“ genetičkih istraživanja, ljudi su se tradicional-no, sa koljena na koljeno, oslanjali na prenošenje usmenih predanja o svojoj dalekoj rodbini. To je jako dobro funkcionisalo za nekoliko pokoljenja, pa najviše do oko 300 godina unazad. Međutim, potvrde takvih predanja kao i istraživanja dubljih rodbinskih veza, nije bilo sve do pojave „Monografije bratstva Ličina“ (2016.) autora Fehima Ličine i Rifata Ličine.

41

DRUŠTVOGenetičko porijeklo Bratstva Ličina Au-tori su, vješto koristeći sinergiju genealo-gije i genetike, uperili reflektore svojih istraživanja na porodicu Ličina duboko u prošlost, te došli do značajnih otkrića i rasvijetlili unutar-porodične, ali i među-porodične veze za nekoliko prezimena iz regije pa i šire.

Knjiga Genetičko porijeklo Bratstva Ličina predstavlja ozbiljan naučno-istra-živački rad ne samo po sadržini već i po primjeni metodologije naučnog istraži-vanja kao i drugih standarda za ovakve publikacije. No, ono što je potrebno po-sebno istaći jeste, da je ova knjiga i svo-jevrstan priručnik koji na jednostavan način objašnjava postupke za DNK test i analizu rezultata testa, te nalaženje rod-binskih veza među bilo koje dvije osobe na planeti koje su izvršile test na 37, 67 i više markera. Ova knjiga, kao priručnik, otvara put svim onima koji žele da istraže svoje porodično stablo putem DNK ana-lize, ali i budućim istraživačima porodič-nog stabla Ličina, jer je pisana jasno i pristupačno za osobe koje imaju različita interesovanja, ali i veliki dijapazon u ste-penu obrazovanja.

Knjiga je odgovorila na mnoga pita-nja čiji su odgovori bili zataškani duboko u prošlost preko 300 godina, a među nji-ma i na pitanja: ko su Ličine, odakle po-tiču, otkuda su doselili i nastanili se u selima Radmanci, Korita i Kruščica?

Ovo je Autorima omogućila genetič-ka genealogija, naučna disciplina koja je u zamahu kapitalnih otkrića, a koja omo-gućava praćenje i proučavanje kretanja ljudskog roda kroz vremensko razdoblje od preko 65.000 godina.

Koristeći najnovija naučna dostignu-ća iz genetičke geneologije autori su, na osnovu jedinstvenog genetičkog koda (DNK), koji je sastavni dio svake ćelije našeg tijela (kao komandni lanac koji određuje svaki dio našeg bića, strukture pa i karaktera), dobili mnogo novih po-dataka o bratstvu Ličina za su tragali. U svrhu istraživanja za potrebe pisanja knjige, autor knjige Fehim Ličina je izvr-šio analizu svog DNK na institutu za ge-netička istraživanja u Hjustonu, Teksas, Sjedinjene Američke Države, i to test na 111 Y STR markera, koji daje pouzdane podatke za analizu i uspoređivanje gene-tičkog koda ne samo unutar bratstva Li-čina već i veze i dubinu veza između Li-čina i drugih porodica za koje se znalo ili pretpostavljalo da su u srodstvu.

„Svi pripadnici bratstva Ličina nose jedinstveni genetički kod u sebi koji smo naslijedili od naših zajedničkih predaka. U nama ne nosimo samo gene naših rodi-telja, već i naših predaka, i u našem gene-tičkom materijalu zapisana je historija našeg naroda.“ – napominju Autori.

Migracije naroda, u prošlosti, iz eko-nomskih, klimatskih, ratnih ili prosto no-madskih razloga, su bile česte, a organi-zovane evidencije tih kretanja gotovo da i nije bilo. Sa izgradnjom cesta su se in-tenzivirale migracije populacija, pojedi-

nih grupa ili pojedinaca tako da se, bez obzira na činjenicu da se u današnjem vremenu uredno bilježi svaka migracija, čini gotovo nemogućim poslagati sve kockice u jedinstvenu „slagalicu“. Ote-žavajuću okolnost u cijelom istraživanju predstavljaju i promjene prezimena koje su pojedine grupe ili pojedinci bili prisi-ljeni da urade tokom proteklih vremena.

Međutim, tokom istraživanja koja su provedena, Autori su uspjeli da ponovo re-konstruiraju i dosta precizno vremenski lociraju rodbinske međuveze koristeći se

Uporedni prikaz 37 STR markera testiranih srodnika sa Fehimom Ličinom (preuzeto iz knjige Genetičko porijeklo bratstva Ličina)

Testiranimarker Allele

FehimLičina

SemirAgović

Sabir Rasto-der

MehmedKožar

AdmirAgović

DYS393DYS390DYS19

DYS391DYS385DYS385DYS426DYS388DYS439

DYS389IDYS392

DYS389IIDYS458DYS459DYS459DYS455DYS454DYS447DYS437DYS448DYS449DYS464DYS464DYS464DYS464DYS460

Y-GATA-H4YCAIIYCAII

DYS456DYS607DYS576DYS570

CDYCDY

DYS442DYS438

132414111111121212131329168

1011112315193014161616121119231515181735371212

132414111111121212131329168

1011112515192914161616121119231515181735371212

132414111111121212131329168

1011112515192914161616121119231515181735371212

132314111111121212131329168

1011112515192914161616121119231515181734381212

132414111111121212131329168

1011112515192914161616121019231515181735371212

42

DRUŠTVOnajnovijim dostignućima iz polja genetičke genealogije. Oni su vješto integrirali tradi-cionalno istraživanje porodičnog stabla Li-čina sa naučnim dostignućima iz oblasti Genetike. Ova inter dis ci pli narna spona koja se naziva genetička genealogija je omogućila Autorima da otkriju mnoge de-talje i veze unutar bratstva Ličina kao i me-đu-porodične veze ali i da opovrgnu mnoge zablude koje su se, prenošenjem sa koljena na koljeno, nehotično generirale i usadile u sjećanja prenosioca predanja.

Autori su u ovoj knjizi jasno prezen-tirali rezultate tradicionalnog istraživanja bratstva Ličina kao i rezultate genetičkih istraživanja (DNK) i to praćenjem Y hro-mozoma (muške linije). Prethodno su detaljno, i naučno i praktično, objasnili postupak od uzimanja DNK uzorka za test do usporedbe rezultata testa. Na osnovu rezultata DNK testa, odnosno pripadajuće haplogrupe R1b, kojoj pripa-da bratstvo Ličina, Autori su opisali put kojim su se pretci Ličina kretali od pra-pretka prije 65.000 godina do danas, područja koja su naseljavali kroz vre-menska razdoblja i međuveze između Ličina i porodica Agovića, Rastodera, Kožara kao i drugih porodica pa čak i vezu Ličina sa poznatim dinastijama i ličnostima iz prošlosti.

Jedna od značajnih činjenica pred-stavljenih u knjizi je i podatak potvrđen od strane renomirane Švicarske kompa-nije iGENEA da su Ličine porijeklom od jednog od Ilirskih plemena, koja su na Balkansko poluostrvo došla još u II vije-ku prije nove ere, te da nemaju nikakve veze sa Slavenskim plemenima, koja na Balkansko poluostrvo dolaze tek u VII vijeku nove ere. Na činjenicu da stanov-nici Bosne i Sandžaka nisu sla-venskog, već većinski ilirskog porijekla, ukazao je Prof.dr. Ibra-him Pašić u svojoj knjizi „Pred-slavensko porijeklo Bošnjaka“ (2012.). On je komparativnom metodom etimološke analize to-ponima sa područja Bosne i San-džaka indicirao ovu teoriju i time opovrgnuo decenijama propagi-ranu teoriju plasiranu od strane Srpske Akademije Nauka o sla-venskom porijeklu naroda na na-šim prostorima. Nalazima iz DNK baze podataka iGENEA-e još jednom je potvrđeno pretežno ilirsko porijeklo Bošnjaka, a sa

svakim novim istraživanjem mjenjaće se historijski usađena lažna poistovjećiva-nja bošnjaka Sandžaka i Bosne sa slave-nima. Autori ove knjige su u knjizi prika-zali i predočili dokaze o Ilirskom porijeklu bratstva u vidu certifikata do-stavljenog od strane kompanije iGE-NEA-e.

Tvrdnje o slavenskom porijeklu boš-njaka Sandžaka i Bosne još jednom su dokazane kao netačne, te su, vjerovatno, generirane u svrhu svjesne asimilacije, kako bratstva ličina, tako i drugih boš-njačkih plemena sa navedenih područja.

Knjiga je puna detalja koji ilustruju vjerodostojnost naučnih tvrdnji u njoj iznesenih, na način koji je usklađen sa standardima u naučnom istraživanju i pi-sanju ovakvih djela.

Vrijednost ovog naučnog djela je po-tvrdilo šest doktora nauka koji su, ili vr-sni poznavaoci genetike ili su se bavili

sličnom problematikom. Dodatnu potvrdu te vrijednosti je

dalo učešće Autora na međunarodnoj konferenciji Međunarodnog društva za primijenu bioloških nauka (International Society for Applied Biological Scienced ISABS) u saradnji sa Majo Klinikom (Mayo Clinic) koja je održana u Dubrov-niku u junu 2017. god. Ova konferencija je okupila najveće svjetske stručnjake iz oblasti forenzike, antropološke genetike i individualne medicine iz 40 zemalja svjeta, među kojima su bila i četiri nobe-lovca. Autori su, rame uz rame sa najve-ćim expertima svijeta iz ove oblasti, pre-zentirali svoja istraživanja na temu: Određivanje genetičkog srodstva popula-cije opštine Petnjica (Crna Gora) preko Y hromosoma i praćenje kretanja predaka (Determination of genetic relationship through of the Y hromosome between the population of the Petnjica Municipality

(Montenegro) and tracking the movements of the ancestors).

Naučni pečat knjizi Genetič-ko porijeklo Bratstva Ličina je dao ruski naučnik svjetskog reno-mea Prof. Dr. Anatole A. Klyosov, koji je objavio 11 knjiga sa tema-tikom genetičke genealogije i koji je jedan od prvih istraživača u ovoj oblasti, a koji je, između ostalog, napisao i sljedeće:

“Činjenica da je DNK svakog od nas preživjela toliko hiljada godina, i da je nauka danas može otkriti i objasniti, graniči se sa misterijom. Način na koji se to radi, opisan je u ovoj knjizi”. u

43

DRUŠTVO

Prijatelju, ahbabu moj, snio sam san, ne znam dali da ti ga ispri-čam. Al, evo poslušaj šta sam

snio, pa onda ti reci šta misliš?Sanjam Ja da sam se obreo u No-

vom Pazaru, ne vidim gdje se nalazim, ne prepoznajem mahalu, ne vidim so-kake, al› po mirisu pazarskih pitica, osjećam da sam u šeheru, sandžačkom.

Uđoh u neku ulicu, vidim da je bu-levar, cvijeće se širi između kolovoza, a sa obje strane biciklistička staza pa tek onda trotoar za pješake. Mislim, pa ja sam stigao u Pariz možda Beč. Uz cijelu dužinu ulice nalaze se lijepe vile, kuće sa još ljepšim bašćama, a u njima crve-ne ruže mirišu kao da su sarajevske. Idem dalje, kad iza te ulice vidim još tri iste džade. Opet mi se javlja dilema, pa gdje sam Ja to? Vidim šumu zelenih bo-rova raširila se iznad samog centra Pa-zara, sve je blizu na dohvat ruke, pitam ljude u prolazu - koja je ovo mahala?

A oni mi začuđeno odgovaraju - pa ovo ti je Hotkovo, elitno naselje pazarskih domaćina. A što elitno, pitah ja? Pa, bljeso, zar ne vidiš da su svi konzulati baš tu. Č� iji konzulati? Iznenadih se ja od odgovora, ma moram otići pa da i to čudo vidim. Opet ne znam, da li sanjam ili sam ja stvarno u šeheru konzula. Vi-dim puno nekih zastava al› ima i baj-raka, vihore se ponosno iznad samog grada. Priđem bliže, da prepoznam čiji li su? Obrišem svoje naočale, pa se fokusiram na najbližu zastavu. Vidim crvena zastava i bijeli orao, ne znam je li dvoglavi ili jednoglavi, mislim se, pa valjda je zastava Črne Gore. Opet crvena zastava ali crni orao, ma mora biti da je konzulat Albanije. Približim se sljedećoj vili, kad ono tamo opet, cr-veni bajrak i polumjesec, znamo ba, pa to je Republike Turske. Ma kad su sve crvene, šta je ono malo dalje sa žutim kracima sunca? Ma znamo ba, to je Re-publike Makedonije. Uh! Pa vala, dosta ovih zastava, gdje se izgradiše ovoliko vila i kuća baš za konzulate. Dosta sam

šetao i čudu se čudio „Pazar konzulski šeher“ da l› ima čiji iz Evrope? Ma ima! Pa eto ti konzulata Austrije. Uh! Pa ko će još i njemački jezik učit u šeheru.

U tom trenutku sam se probudio, ne znam je l› bio san ili stvarno kon-zula ima u šeher-Pazaru.

E, zato te, moj prijatelju, pitam, jer si skoro bio u Novom Pazaru, pa bolan, odgovori mi da znam, šta je istina, a šta san?

Prijatelju moj, ja ti samo mogu reći da iz tvoje priče, šta si sanjao ne čuh da l› si vidio nama najdražu zastavu, pla-vu sa žutim trouglom i bijelim zvjezdi-cama Evrope. Pa ti zato ne mogu od-govoriti, jer istina je nekad bolna. Ode nam fudbalska ekipa BiH čak u Brazil pa zar ne može doći konzul BiH u Novi Pazar?

- A što ne bi, kad se u Mostaru i Banja Luci šetaju konzuli, zar je Pazar tako daleko od Dubrovnika.

- E, moj prijatelju, šta da ti kažem jedino znamo ba. Na hajr i na dobro pa ako Bog da da ti se san ostvari. u

Pazar - grad konzulan Piše: Nermin RAMIĆEVIĆ

44

DRUŠTVO

1. Sažetak

Već je više od sto godina odkako je Sandžak podijeljen, okupiran i anektiran od strane Srbije i Crne Gore, drsko i bezo-bzirno se piše decenijama da su crnogor-ske i srbijanske trupe silovitim napadima, na nenaoružano bošnjačko stanovništvo (Turke) „oslobodile Sandžak od Turaka,“ dijeleći ga na srbijanski i crnogorski dio Sandžaka. Od balkanskih ratova 1912.-1913. pa preko komitskih pokreta, srp-sko-crnogorski okupatori su neprekidno zastrašivali bošnjačko stanovništvo i pri-nuđivali brojne porodice, da napuste svoja vjekovna ognjišta. Nažalost, od balkan-skih ratova, preko prvog i drugog svjet-skog rata, pa i nakon Narodno oslobodi-lačkog rata, sve do 1973. godine, Boš-njačko stanovništvo je zločinačkim nasr-tajima i genocidnim ratnim razaranjima primoravano da napuste Sandžak i odsele se u Tursku, Bosnu, Kosovo, Makedoniju, Albaniju i brojne druge zemlje u kojima sandžaklija ima više, mnogostruko nego u Sandžaku. Drskost u antipropagandi ide dotle da se širila laž kako nas je Turska

prodala, ostavila, izdala, kao da je u to vri-jeme Tursku neko pitao, hoće li da se po-vuče politički i pravno sa tih teritorija. No i pored svih nasrtaja i surove propagande, Sandžaklije su opstale na prostoru San-džaka i nastavili da se bore za poboljšanje odnosa među narodima koji vjekovima žive izmiješani u Sandžaku.

Pred Drugi svjetski rat je stasala jed-na nova generacija Bošnjaka, Crnogora-ca i Srba, koji su podstaknuti odlukama KPJ da se Bošnjacima kao Muslimanima prizna status ravnopravnog naroda, koja je mobilisala brojne Bošnjake u antifaši-stički pokret koji je predvodila KPJ od 1930. i NOP Jugoslavije od 1941. godi-ne. Sandžak je dao nekoliko proleterskih udarnih brigada i pokrenuo stanovništvo uz NOP, koji je žestoko stradao zbog tog svog opredjeljenja. Dok su se vodile že-stoke borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika u Sandžaku i Bosni, u Srbiji i Hrvatskoj, pa i u Crnoj Gori je vladao spokoj, jer su te države bile kvislinške tvorevine, koje su masovno pokazivale lojalnost okupatorima, sve do kapitulaci-je Italije 9.9.1943. godine.

Zato se na tlu slobodnih teritorija Bosne i Sandžaka, rađala ideja da se prvo u Bihaću osnuje AVNOJ, a potom i da se osnuju ZAVNOS i ZAVNO-BIH, ZAVNOH i dr. Tako je još na II zasijedanju AVNOJ-a, a naročito nakon NOR-a 1945. godine došlo do likvidaci-je Sandžaka i ponovne podjele između

SANDŽAK - OD OKUPIRANE TERITORIJE, DO PREKOGRANIČNE EUROREGIJE

n Piše: Dr. Rizvan HALILOVIĆ

Već je više od sto godina odkako je Sandžak podijeljen, okupiran i anektiran od strane Srbije i Crne Gore, drsko i bezobzirno se piše decenijama da su crnogorske i srbijanske trupe si-lovitim napadima, na nenaoružano bošnjačko stanovništvo (Turke) “oslobodile Sandžak od Turaka,” dijeleći ga na srbijanski i crnogorski dio Sandžaka.

45

DRUŠTVO

Srbije i Crne Gore, a Bošnjaci širom Ju-goslavije ponovo proglašeni vjersko-et-ničkom skupinom, kojoj se daje vrijeme da se prilagodi i opredijeli hoće li biti Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Srbi. To je nažalost bila još jedna prevara i zlou-potreba Bošnjaka Sandžaka. Kad je doš-lo do disolucije Jugoslavije i krvavog raspada sistema, Sandžaklije su ponovo bile pod žestokim pritiskom i brojne su žrtve podnešene. Napokon, početkom 21. stoljeća postepeno dolazi do sazri-jevanja svijesti i kod naših susjeda da se asimilacijom i zločinima nemogu rje-šavati međunacionalni problemi, niti se progonima može postići trajni mir.

Ključne riječi: Sandžak, demokra-tizacija i decentralizacija, regionalzacija Evropske unije, regionalizacija Balkan-skih zemalja, prekogranična euroregija, nadležnosti prekograničnih regionalnih institucija.

2. Uvod

Sandžak kao historijska, kulturna, politička i društveno-pravna regija po-stoji od vremena nemanjićke županije

Raške, kao zasebna cjelina. Bosanski ban Tvrtko I, je oblast Sandžaka pripo-jio Banovini Bosni još 1373. godine, a naročito je Sandžak u današnjim grani-cama bio važan u osmanlijskom periodu kada su svi putevi vodili preko Sandža-ka za Istanbul i druge osmanlijske gra-dove, kada je Sandžak bio od velikog značaja za Osmanlijsko carstvo.

Nakon što je Austro-ugarska poslije Berlinskog kongresa 1878. godine oku-pirala Bosnu, njena vojska je zaposjela sandžačke gradove Priboj, Prijepolje, i Pljevlja. Sandžak je tada za Osmanlijsko carstvo izgubio raniji značaj, ali je pred-stavljao isturenu graničnu oblast prema Austro-Ugarskoj između Srbije i Crne Gore. Sandžak je bio vrlo važno područje preko kojeg je Austro-ugarska željela da izgradnjom pruge od Uvca do Kosovske Mitrovice, poveže sa Bliskim istokom i dalje, tako značajnim područjem za ta-dašnje planove Austro-Ugarske.

Cijeli svijet je sa velikim podo-zrenjem gledao na takve poteze Au-stro-ugarske i protivio se tim potezima Beča. Aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine Austro-ugarska je povukla

svoje garnizone iz Sandžaka. U proto-kolu koji je potpisan između austrougar-ske i osmanlijskog carstva 21.2.1909. godine, stoji sljedeće: „Austro-Ugarska izjavljuje da se odriče svih svojih prava, a koja su joj bila data u pogledu neka-dašnjeg Novopazarskog sandžaka ber-linskim ugovorom i istanbulskom kon-vencijom od 21.4.1879. godine“1

Nakon povlačenja Austro-Ugarske iz garnizona Sandžaka, već 1912. godi-ne Srbija i Crna Gora okupiraju Sandžak i stavljaju pod svoju upravu. Međutim ni Srbija ni Crna Gora nisu ništa uči-nile da se u Sandžaku izmijeni stanje u smislu ekonomskog i kulturno-prosvjet-nog unapređenja situacije. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Sandžak je bio pretvoren u jugoslovenski Sibir, koji je bio odsječen od svijeta, kao besput-ni i neprohodni kraj, zaostao i primiti-van. Jedna vrlo važna činjenica je ovdje prisutna kada su u pitanju Sandžaklije, jer su se odazvali na poziv sultana i u Austro-ugarsku i u Osmanlijsku vojsku, mada je bio i veliki broj Bošnjaka u Sandžačkim jedinicama, koje su u sklo-pu Sandžačke vojske, pomogle povleče-

46

DRUŠTVOnje srpske vojske preko Sandžaka, Crne Gore i Albanije ka Krfu. Okupacione snage su organizovale u avgustu 1917. godine u Sjenici konferenciju na kojoj su uzeli učešće predstavnici Bošnjaka Sandžaka.2

3. Sandžak kao okupirana i anektirana teritorija

Bukureškim mirom 1913. godine Crna Gora je dobila teritoriju od 5000 km² sa gradovima Pljevlja, Bijelo Polje, Petnjica, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi, do Skadarskog jezera. Na Koso-vu dobija Peć i Đakovicu. Srbija dobi-ja sljedeće gradove u Sandžaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Novu Varoš i Priboj.

Hrišćanska zapadna propaganda je odavno pisala i širila propagadu da je hrišćanima vrlo teško u Osmanlijskom carstvu, a naročito je to intezivirano na-kon odlaska austrougara iz Sandžaka i uoči balkanskih ratova 1912.-13. godi-ne, podstičući da je došao poslednji čas obračuna krsta i polumjeseca. Prema tome muslimansko stanovništvo nikako nije moglo očekivati oslobađanje, već samo okupaciju od strane hrišćanskih balkanskih država. Tako opasna i neiz-vjesna situacija natjerala je stanovništvo na bijeg iz svojih vjekovnih domova put Turske. Naročito je intenzivirano ise-ljavanje, nakon završetka Balkanskih ratova i surovih postupaka režimskih i paravojnih snaga Srbije i Crne Gore.

Preko luke Bar, a i preko Kosova i Makedonije, Bošnjaci su nastavljali iseljavanje put Turskih gradova tražeći utočište u opkoljenoj Turskoj. Procjene su da je bilo više od 16.000 iseljenih iz dijela Sandžaka pod Crnom Gorom i pre-ko 40.000 Bošnjaka iz dijela Sandžaka pod Srbijom. Nastavljeno je otimanje za Bosnu i Sandžak od strane susjeda, ali uvijek ako bi kako moglo bez Bošnjaka.

Sandžak kao okupirana i anektira-na teritorija prolazi kroz nekoliko faza od 1913. godine, nakon Bukureškog mira, pa preko okupacije od strane Au-stro-ugarske 1914.-1918. godine, potom ponovne okupacije od strane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godi-ne, kada Bosna i Hercegovina, kao vrlo oslabljena politički, pravno i vojno, nema snage da pokrene pitanje povratka Sandžaka u svoje okrilje, u čijem sasta-vu je bio, više od 400 godina.3 Sandžak

u Kraljevini SHS, podijeljen je između Zetske i Užičke oblasti.4

Nakon što je uvedena šestojanuar-ska diktatura 1929. godine, Sandžak je novom podjelom Kraljevine Jugoslavije pripao Zetskoj banovini, sa centrom u Cetinju. Ustav iz 1931. godine je potvrdio administrativno ustrojstvo, da bi kapitu-lacijom Jugoslavije, Sandžak ponovo bio demarkaciona zona između njemačke, itaijanske okupacione zone, NDH i veli-ke Albanije 1941. godine. Nakon dizanja ustanka 14. jula 1941. godine u Sandža-ku se formiraju partizanske jedinice, koje će prerasti u više oblike manevarskih jedinica; Prve proleterske, Druge prole-terske, Treće Sandzačke (proleterske) i itd. Nakon stvaranja slobodnih teritorija i stvaranja uslova za obnovu zemaljske zasebnosti u odnosu na sve druge države u kojima je nakon AVNOJ-a 1942. godi-ne, došlo do osnivanja Zemaljskih anti-fašističkih vijeća narodnog oslobođenja u Sandžaku, Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori i dr. U jesen 1943. godine ZAVNO Sandžaka je na II. Zasijedanju AVNOJ-a u Jajcu, iako bez delegacije Sandžaka, priznat kao zasebna jedinica, koja ulazi u sturkturu buduće Demokratske Federa-tivne Jugoslavije (DFJ), bez jasnog polo-žaja u budućoj strukturi.5

Sjenička konferencija 1917., Prvo zasijedanje ZAVNO Sandžaka 1943., Likvidacija Sandžaka 1945. i Referen-dum za autonomiju Sandžaka 1991. godine, predstavljaju svojevrsne politič-ko-pravne fundamente u razvoju svijesti i dostojanstva Sandžaklija, o značaju Sandžaka kao jedinstvene regije iako je od 1912. godine okupirana i administra-tivno podijeljena terotorija.

Izbijanjem Drugog svjetskog rata 1941. godine, Sandžak okupiraju Nje-mačke i Italijanske snage, a prema njihovom dogovoru stvorena je linija razgraničenja u Sandžaku. U njemačku zonu ulaze Novi Pazar, Sjenica, Prijepo-lje, Priboj i Nova Varoš, a u italijansku okupacionu zonu ulaze Pljevlja, Bijelo Polje, Bihor, Berane i Tutin. U isto vri-jeme Sandžak okupiraju i albanske jedi-nice uz podršku njemačkih okupacionih snaga. Sandžak je željela i NDH, kako bi stvorila svoju maksimalnu teritoriju od Boke Kotorske, preko Sandžaka, do Subotice.

Sandžak su htjele i velikosrpske aspiracijske snage Draže Mihajlovića, koje dobijaju instrukcije da očiste Bo-snu i Sandžak od Bošnjačkog stanov-ništva. Sandžaklije se ubrzo mobilišu u Muslimansku miliciju i u Partizanske

47

DRUŠTVOjedinice, koje vode zajedničku borbu protiv okupatora i kvislinga, koji žele istrebljenjem Bošnjaka, da ovladaju ovim prostorima. Nakon završetka rata sve republike dobijaju svoj status u Ju-goslaviji, a Sandžak ponovo biva likvi-diran i podijeljen između Srbije i Crne Gore.

Sandžak iako podijeljen, ulaskom u novu Jugoslaviju, očekivao je shodno učešću i doprinosu NOP i NOR, a na-ročito doprinosu formiranja DFJ 1943. godine u Pljevljima i u Jajcu, poboljša-nje ekonomskih, kulturnih i prosvjetnih prava i sloboda u odnosu na prijeratno stanje.

Nove vlasti u Sandžaku od 1945. go-dine, pod rukovodstvom KPJ, a naročito Aleksandra Rankovića, Blaža Jovano-vića, Milovana Đilasa, Moše Pijade i drugih, vršile su neviđene represije nad Bošnjacima, Albancima, Turcima, Go-rancima, Torbešima i drugim muslima-nima, kako bi u što većem broju napu-stili Bosnu, Sandžak, Kosovo, Makedo-niju, Srbiju, i Crnu Goru.6 Nakon likvi-dacije Sandžaka 29.3.1945., na drugom zasjedanju ZAVNO Sandžaka u Novom Pazaru, ništa bolji položaj i uslove sve-ukupnog života u selima i gradovima Sandžaka, nažalost, nisu imali ni Srbi, Crnogoci, Albanci i pripadnici drugih naroda u podijeljenom i zapostavljenom nerazvijenom Sandžaku.7

Zbog toga se iselilo više od 150.000 u Bosnu, više od 50.000 Bošnjaka u Tursku i veliki broj Bošnjaka odlazi na Kosovo i u Makedoniju, sa namjerom da kao „Turci“ nastave put u Tursku. Ži-vot Bošnjaka Sandžaka, u SFRJ je bio konstantno u podređenom položaju, bez prava na domovinu, nacionalno ime, na vjeru, jezik, pismo, kulturu, tradiciju, književnost, umjetnost, folkor, običa-je, pripadnost antifašističkom pokretu i druge osobenosti koje su vjekovima krasile Bošnjake-Muslimane.

Nakon demokratskih promjena 1990. godine i slobodnih izbora u Jugo-slaviji, SDA Srbije, i Crne Gore, je orga-nizovala referendum o statusu Sandžaka kao prekogranične regije u okvirima no-vonastale situacije, kada su Jugoslaviju sačinjavale samo Srbija i Crna Gora.

SDA i MNVS-BNVS su najznačaj-nije institucije koje su Sandžaklije osno-vale još 29.7.1990. godine i pokazalo se da su ove dvije institucije odigrale najznačajniju političku, reformatorsku

i emancipativnu funkciju, kako u dijelu Sandžaka pod Crnom Gorom, tako i u dijelu Sandžaka pod Srbijom. Bošnjaci su faktor koji afirmiše još snažnije i kva-litetnije odnose unutar država u kojima žive i u odnosu sa matičnom državom svih Bošnjaka, Bosnom i Hercegovinom i zavičajnom regijom Sandžakom. Na-žalost i najnovija administrativna raspo-djela Sandžačkih opština u Srbiji, nije ni malo vodila računa o regionalnim inte-resima i zavičajnoj cjelini svih šest san-džačkih opština u Srbiji. Sandžak pod Crnom Gorom, se uglavnom spominje kao sjeverna Crna Gora iako je među Sandžaklijama u Crnoj Gori i dalje jako prisutan osjećaj pripadnosti Sandžaku kao zavičajnoj regiji, sa posebnim oso-benostima u odnosu na ostale regione Crne Gore.

Takav odnos i kvalitativni rezulta-ti rada mnogih institucija u Sandžaku, daje nam za pravo da predložimo i uči-nimo sve da se formira multikulturalna, multietnička, multijezčka Prekogranič-na Euroregija Sandžak, koja bi obuhva-tala opštine u Srbiji (Novi Pazar, Sjeni-cu, Tutin, Prijepolje, Novu Varoš, Rašku i Ivanjicu), Crnoj Gori (Pljevlja, Bijelo Polje, Petnjicu, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Andrijevicu i Mojkovac) Ko-sovu (K. Mitrovicu, Zubin Potok, Peć, Vitomiricu, Istok, Klina), Albaniji (Tro-poje, Skadar i Malesi i Madhe) i Bosni i Hercegovini (Čajniče, Rudo, Foču). Na taj način bi Sandžak kao euroregija povezivao i razvijao snažnije i svestra-nije veze među Balkanskim zemljama, ne narušavajući suverenitet i teritorijal-ni integritet Srbije, Crne Gore, Kosova, Albanije i Bosne i Hercegovine. Sma-tramo da bi to bio veliki doprinos bržem iznalaženju rješenja i za ostale eurore-gije na Balkanu, koje bi omogućile brži integrativni proces zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju - EU.

4. Pravni okvir euroregija i Sandžaka kao prekogranične euroregije

Opšta globalizacija je snažno uticala na stvaranje regionalne politike kojom se ohrabruju manje regije uz pomoć Odbora regija, kao savjetodavnog tije-la Evropske unije, predstavnika novog procesa povezivanja među regijama u okvirima globalne saradnje. Svaka drža-va članica EU ima svoju regionalizaciju,

bez nekog standarda za pojedine regije, ali u zadnjim fazama evropskog integri-sanja, područje regija obuhvata prostor koji se nalazi u granicama nekoliko država. Proces integrisanja ostvaruje se putem makroregija ili prekogranič-nih regija koje imaju evropski statut. Prekogranična saradnja uključuje nova pravila ekonomske i socijalne, kohezije koja regijama donosi veću samostalnost. Tu se odmah javljaju problemi podjele nadležnosti na nivou Unije ili država članica, odnosno nižih nivoa vlasti, koji nije definisan u Lisabonskom ugovoru, ali je Odboru regija dodijeljen zadatak da u saradnji sa EU institucijama vodi računa o načelu supsidijarnosti (Com-mittee of the Regions- odbor regija/Ko-mitet regiona). Odbor regija mora biti konsultovan prije nego Unija donese odluke o pitanjima kao što su regional-na politika, zaštita okoliša, obrazovanje i promet.

Region je oblast, rejon, zona, kraj, susjedstvo, prostorija, površina, zemlja, zavičaj, domovina, otadžbina, provinci-ja, najčešće se koriste regionalizam i re-gionalizacija. Regionalna politika EU i Evropa regiona. U svemu tome za inter-vencije Evropske zajednice, važi prin-cip supsidijarnosti. Regionalne politike u EU vode se preko dva fonda, Kohe-zivnog i Strukturnog. Razvoj i unapre-đenje Evrope možemo pratiti od Evrope nacija, preko Evrope građana, Evrope manjina i na kraju Evrope regiona i prekograničnih regiona (interteritorijal-ne saradnje regija i lokalnih zajednica, uključujući i formiranje prekograničnih euroregija.)

Pojam euroregije, u evropskoj poli-tici euroregija, je oblik transnacionalne saradnje između dvije ili više admini-strativnih jedinica u različitim evrop-skim državama. Među najvažnijim pravnim dokumentima koji regulišu ovu oblast su; Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (1985.), Madridska Okvirna konvencija o prekograničnoj regional-noj saradnji (1980.)8 Evropska povelja o pograničnim i prekograničnim regio-nima (1981. 1995. 2004.), koja prokla-muje Evropu regija, odnosno Evropu bez državnih granica, Deklaracija o regionalizmu u Evropi (1996.), Nacrt evropske povelje o regionalnoj samou-pravi 1997.9

Odredbe čl. 3/1. „Regulisano je da regionalna samouprava označava pravo

48

DRUŠTVOi sposobnost najvećih subdržavnih teri-torijalnih vlasti da imaju izabrana repre-zentativna tijela saglasno principu supsi-dijarnosti“. Riječ je dakle o realizaciji jedne davnošnje vizije francuskog prav-nika Leona Digija, kada je opisao tran-sformaciju hijerarhije monopola moći klasične državne uprave, u demokratski kontrolisani sistem javne službe (servisa građanski interesa) „upravljači i službe-nici nisu više gospodari koji podanicima nameću suverenu vlast, imperium. Oni nisu organi, kolektivna ličnost koja za-povijeda. Oni samo upravljaju poslovima zajednice“. On se zalaže za smanjenje moći javnih službi kroz jačanje javnog prava i pokretanje desuverenizacije drža-va i decentralizacije vlasti.

Pravo lokalnih vlasti na udruživanje čl. 10. Evropska Povelja o lokalnoj sa-moupravi;

1. Lokalne vlasti imaju pravo da, u vršenju svojih dužnosti međusobno sarađuju i da se, u skladu sa zakonom, udružuju sa drugim lokalnim vlastima radi vršenja poslova od zajedničkog in-teresa.

2. Svaka zemlja mora priznati pravo lokalnim vlastima da pripadaju udruže-nju (savezu) lokalnih vlasti, radi zaštite unapređenja njihovih zajedničkih inte-resa i da pripadaju međunarodnoj orga-nizaciji lokalnih vlasti.

3. Lokalne vlasti imaju pravo da, pod uslovima koji mogu biti propisani zakonom, sarađuju sa odgovarajućim lokalnim vlastima drugih zemalja.“10

Euroregija predstavlja svakako je-dan specifičan oblik prekogranične sa-radnje i povezivanja. Bez obzira na nje-zinu strukturu, nju zapravo najviše čine aktivnosti na nivoima regija, na odre-đenoj teritoriji povezanom poviješću, stanovništvom, tradicijom, kulturom, privrednim aktivnostima i drugo.

Organi EU promovišu regionalni ra-zvoj, osnivanjem mreže regija i pri tome rukovodi ekonomskim programima, snažnim finasijskim sredstvima podsti-čući nacionalne regije da se povezuju u prekograničnu regionalnu saradnju.

Makroregije mogu donositi odluke bez predhodnog konsultovanja, sa svo-jim vladama. Odbor regija poziva na osnivanje makroregija unutar i izvan granica EU, podstiče saradnju eurore-gija putem umrežavanja. Može se reći da EU mrežama regija pridaje veću

pažnju, nego državama zahvaljujući Odboru regija koji smatra da su ma-kroregije prilika za uspjeh regijama, jer često nemaju dobru komunikaciju sa centralnim Vladama, po pitanju uređi-vanja samostalnog raspolaganja finan-sijskim sredstvima za vlastiti razvoj. Do sada su osnovane i vrlo uspješno djeluju Baltička makro euroregija, Podunavska makroregija, kao i inicijativa za Jadran-sko-jonsku makroregiju.11 Odbor regija osigurao je institucionalni okvir i za čla-nice Mediteranske unije, kako bi imale direktne dijaloge. Mediteranska unija osnovana je 2008. godine. Mediteranska unija ima sve članice Unije, te nekoliko priobalnih država nečlanica, a Odbor je

podržava kao način afirmacije stabilno-sti, prosperiteta, mira i partnerstva.

Euroregije kao asocijacije samou-pravnih jedinica subnacionalne razi-ne iz različitih država pojavljuju se na području Evrope krajem 2006, jer do tada nije postojao jedinstven okvir koji bi definisao euroregije na nivou EU, a koji bi regulisao unificiranje i standar-dizaciju euroregija, te omogućio razvoj adekvatnih pravnih i finasijskih instrur-menata za subjekte poput euroregija. Uviđajući potencijale koji leže u takvim oblicima prekograničnog povezivanja regija, a u skladu sa osnovnim načeli-ma kohezijske politike EU, Evropska komisija je krajem 2006. godine pred-

49

ložila tekst Uredbe kojom je regulisano pitanje euroregija. Uredba je usvojena od Vijeća Evropske unije krajem 2006. godine (UREDBA EZ br. 1082/2006.) dajući time vrlo važnu potporu daljnjem razvoju euroregija, kao potencijalno važnog instrumenta za realizaciju i rav-nomjerniji razvoj putem prekogranične saradnje.

Neke već formirane euroregije ima-ju; predsjednika, Izvršni odbor, Nadzor-ni odbor, Skupštinu euroregije, tehnički sekretarijat, te radne komisije:

Komisija za turizam i kulturu,Komisija za ribarstvo, i očuvanje ži-

votinjskog i biljnog svijeta,Komisija za promet i infrastrukturu,Komisija za zaštitu okoliša,Komisija za privredne aktivnosti.12

Ciljevi prekogranične euroregije mogli bi se definisati ovako:

- Saradnja jedinica lokalne samou-prave na održivom razvoju euroregije, gdje jedinice lokalne samouprave kao teritorijalne i političke jedinice, kao naj-bliže čovjeku imaju najvažniji značaj i ulogu;

- Primjena i realizacija instrumenata definisanih u Evropskoj povelji o lo-kalnoj i regionalnoj samoupravi, Kon-venciji o prekograničnoj saradnji, te u skladu sa Konvencijom o regionalnoj upravi;

- Jednostavniji i efikasniji zajednički pristup evropskim fondovima;

- Jačanje institucionalne stabilnosti

na Zapadnom Balkanu radi bržeg ulaska u EU i NATO;

- Jačanje međuregionalne saradnje, sa sličnim euroregijama, koje bi se for-mirale na prostoru Jadransko-jonske eu-ropske makroregije i podunavske europ-ske makroregije.

Prekogranične euroregije pokazuju se kao vrlo koristan alat za uspostavlje-nje i održavanje kontinuirane komuni-kacije među regijama na Balkanu, koje doprinose boljem međusobnom upo-znavanju, zbližavanju naroda i etničkih zajednica na Balkanu i usaglašavanje zajedničkih interesa. Na taj način bi se razbijali neutemeljeni animoziteti i pre-drasude, koje nikada ne treba podcije-niti. Kad se tiče Balkana prekogranične euroregije, kao što je Sandžak, mogle bi pridonijeti premošćivanju i boljem usa-glašavanju među regijama Balkana, kao i mogućeg doprinosa međudržavnim odnosima zemalja na Balkanu, jer mi-slimo da vrlo često državni i regionalni interesi nisu u potpunosti usklađeni.

Evropska unija je od 2006. godine, sve snažnije promovisala prekogranič-nu saradnju, transnacionalnu saradnju i međuregionalnu saradnju, te regionalni razvoj, jer se tom Uredbom regijama iz raznih zemalja otvara mogućnost pristu-panju EU fondovima, bez posredovanja, ali naravno uz predhodno odobravanje centralnih vlasti.

Na taj način bi direktne veze omo-gućile da euroregije izrađuju sopstvene

Operativne programe, razvojne progra-me, preko kojih bi Evropska komisija dodjeljivala bespovratna sredstva, što bi imalo za posljedicu: efikasnije i svr-sishodnije korištenje EU fondova, za ra-zvoj lokalnih zajednica i daljni doprinos razvoju decentralizacije i ravnomjernog razvoja država. Naravno ovome bi bilo i velikog otpora centralnih vlasti, kao i u mnogim zemljama EU, jer kod koga je novac, kod toga je i moć, pa se zbog toga centralne vlsti ne žele odreći kon-trole nad EU sredstvima, namijenjenim regionalnom razvoju u zemljama EU i zemljama kandidatima za ulazak u EU, kao što su naše države Bosna i Hercego-vina, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Alba-nija i Makedonija.

Evropska unija dodjeljuje značajna bespovratna sredstva za prekograničnu saradnju regija. Ta sredstva se dodjelju-ju po strogo definisanim pravilima, na osnovu kvalitetno pripremljenih razvoj-nih planova. Ti planovi se u EU fon-dovima nazivaju Operativni programi (O.P.), a izrađuju se za određene oblasti unutar jedne države ili više država, kada su u pitanju prekogranične regije, ili eu-roregije, kao što je naš Sandžak u užem i širem smislu.13 Operativni planovi defi-nišu razvojne prioritete, organizacijsku strukturu koja će provoditi program, procedure upravljanja programom, kao i izvore finansiranja i iznose finansijskih sredstava, a sve to za sedmogodišnji pe-riod.

DRUŠTVO

50

DRUŠTVO

Pravljenje Operativnih planova obavlja se na NUTS II nivou, ali se uključuju i regije na NUTS III nivou. Što se tiče Bosne i Hercegovine pre-kogranična saradnja u sklopu IPA fon-dova, vrlo je važan instrument regional-nog razvoja, jer je SERDA,- sarajevska regija u pograničnom dodiru sa Regijom Sandžak. Hrvatska je na primjer uklju-čena u 6OP-a prekogranične saradnje, te 2OP-a transnacionalne saradnje, a na raspolaganju joj je nekoliko desetaka miliona eura bespovratnih sredstava.14

Očigledno je da bi euroregije treba-le biti alat za svrsishodnije i uspješnije korištenje EU fondova, što je vrlo moti-virajuće za sve jedinice lokalne samou-prave i za države koje bi mogle da se di-rektnije uključe u ovaj projekat formira-nja Prekogranične Euroregije Sandžak. Sandžak kao prekogranična euroregija u funkciji jačanja održivog razvoja, pro-cesa regionalne i evropske integracije, ostvarivanja kulture mira, formiranja i razvoja modernog građanskog društva na Balkanu i njegovog opšteg napretka. Radom stručnih komisija bi se definisao određeni broj projekata u svim važnim sektorima, uključujući i zaštitu okoliša, upravljanje rizicima, razvoj prekogra-ničnih preduzetničkih mreža, informa-tičko umrežavanje, u koje bi se direktno uključile sve lokalne zajednice u pre-kograničnoj regiji.

Posebni efekti prekogranične regi-onalne saradnje bi postigli brži razvoj gradova i regija koje bi sačinjavale San-

džak, kao prekograničnu regiju. Potom bi se postigli snažni efekti u unapređe-nju proizvodnje obnovljivih energija, očuvanju voda, zaštiti atmosfere, za-jednički i napredniji oblici savreme-nog stručnog obrazovanja, unapređenju javnog zdravstva, kulturnoj razmjeni, kreativnijem upotpunjavanju slobodnog

vremena, razvoju sporta, međusobnom ispomaganju u slučajevima prirodnih katastrofa i nepogoda i sve snažnije so-cijalne potrebe koje prate savremeni tok globalizacije.

Na osnovu uvida u sve projekte od strane EU, Sanadžak kao prekogranična euroregija bi osigurao bespovratna sred-

Literatura

1. Noel Malcolm, 1994. Kratska historija Bosne2. Nada Klajić, Srednjovjekovna Bosna3. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi iz 1985.4. Okvirna evropska konvencija o prekograničnoj saradnji teritorijalnih zajed-

nica ili vlasti, Madrid, 21. maj, 1980. Serija evropskih ugovora /106.5. UREDBA (EU) br.1299/2013EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA, od

17.11.2013. , o posebnim odredbama za potporu iz Evropskog fonda za regi-onalni razvoj, cilj „Evropska teritorijalna suradnja“, sastavljeno u Bruxellesu 17. 11.2013.

6. UREDBA (EU) br. 1085/2006 o prekograničnoj saradnji članica EU.7. Evropska grupacija za teritorijalnu suradnju (EGST), 2010 godine.8. Ustavi Kraljevina SHS i Kraljevine Jugoslavije iz 1921 i 1931. godine.9. Šefket Krcić, 2001. Sandžak između Crne Gore i Srbije.10. Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela. 1959. Na-

učno društvo NR BIH.11. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi iz 1985.

www.sogfbih.ba/.../Evropska %20povelja o lokalnoj samoupravi, sa objaš-njenima. Prist. 10.9.2017.

12. Jovan Komšić, Principi evropskog regionalizma, asocijacija multietničkih gradova jugoistočne Evrope, 2007. Novi Sad.

13. Hrvoje Marušić, 2008. Euroregije i prekogranična saradnja, Pomorski zbor-nik 45. 2008, str. 259-264, Split.

14. Mr. sc. Majda Rubić, Uloga odbora regija u kohezijskoj politici Evropske unije, ISSN 1847-0459, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god.52. -2015. Broj 4.

51

DRUŠTVOstva u sklopu Operatvnih planova i IPA fondova. U Bosni i Hercegovini su en-titeti nadležni za pitanja lokalne samou-prave. U FBiH je na snazi Zakon o prin-cipima lokalne samouprave. U RS takođe postoji Zakon o lokalnoj samoupravi. Tu su još i kantonalni zakoni i statuti Općina u oba entiteta Bosne i Hercegovine.

Mislimo globalno, djelujmo regio-nalno i lokalno!

5. Zaključak

Operativni razgovri, razmjene isku-stava i zajednički projekti, sigurno bi do-prinijeli bržem razvoju regije Sandžak, na svim poljima kulturne, privredne, ekološke, komunikacijske, poljoprivred-ne, uzajamne pomoći u svim situacija-ma, urbanesaradnje i svih sloboda kre-tanja ljudi, roba, ideja, usluga i kapitala.

Prekogranična Euroregija Sandžak neće ni na koji način narušiti teritorijal-ni integritet, suverenitet, demokratiju i zajedništvo naroda i etničkih grupa koje vijekovima zive izmiješani, uz tradicio-nalno dobre komšijske odnose u Sandža-ku i na Balkanu.

Prekogranična euroregija Sandžak, će doprinijeti još boljem povezivanju i svestranoj saradnji svih država čije lo-kalne zajednice budu sastavni dio ove

tako značajne prekogranične regije, koja umjesto da razdvaja, u budućnosti treba da povezuje i spaja susjedne zemlje Sr-biju i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Albaniju.

Centralne državne vlasti će mnogo lakše usaglašavati zajedničke politike i tu istu politiku provoditi kroz zajedničke projekte i aktivnosti, što bi za Sandžak kao prekograničnu regiju značilo da ima snažniji uticaj na vlade u državama i ci-jelu EU.

Sandžak i ostale euroregije moraju vršiti još snažnjiji uticaj na međunarod-ne organizacije koje reprezentuju regije u ime tijela EU, kako bi promovisale i unapređivale procese decentralizacije unutar svih država i putem prekogranič-nih euroregija.

Ove ideje će imati i otpora kod svih država na Balkanu, jer su još uvijek cen-tralizovane upravljačke strukture, jer su svoj suverenitet stekle nedavno.

Poseban otpor je jasnovidljiv na pri-mjeru Uredbe EGST, koja neće zaživjeti dok države ne donesu adekvatne propise u sklopu svojih zakonskih sistema, a što je do sada učinio vrlo mali broj članica EU.

Takve će zakone morati donijeti upravo države kandidatkinje za članstvo u EU, jer je to obaveza u sklopu usvaja-

nja acquis communitaire-a da bi mogle postati članice EU.

Zato vlasti Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Kosova i Albanije, moraju već odmah preduzimati politič-ke i pravne korake kako bi se omogu-ćilo snažno prekogranično povezivanje svojih i susjednih regija, kao i izradi Strategije regionalnog razvoja i zakona o regionalnom razvoju.

Istovremeno zajednice lokalne sa-mouprave, to jest pogranične opštine moraju uložiti daleko više napora u ra-zvoj vlastite administracije kako bi se osposobile za saradnju sa opštinama u susjedstvu i preko državne granice, kori-steći uspješno EU fondove za prekogra-ničnu saradnju i povezivanje.

Prekogranične euroregije su znači vrlo važan oblik organizovanja, koji sto-ji na raspolaganju Balkanskim državama koje žele u EU, pa ovaj način poveziva-nja ne bi smjele podcijeniti.

Značaj Sandžaka kao prekogranične euroregije treba uporno i glasno prezen-tirati državnim zakonodavnim i izvrš-nim tijelima država Balkana, kojih se di-rektno tiče Sandžak kao prekogranična euroregija i institucijama Evropske unije koje sve snažnije promovišu desuvereni-zaciju, decentralizaciju i regionalizaciju Evrope. u

1 Mustafa Imamović, 1997. Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo2 O ovome opširnije piše akademik Šefket Krcić u svom člnaku po-svećenom 100. godišnjici Sjeničke konferencije, koja je održana u Novom Pazaru u organizaciji BNVS, avgust 2017.3 Ban Tvrtko I. Je 1373. godine pripoio teritioriju Sandžaka, koji je uz manje ili veće izmjene bio u satsavu Bosne sve do definitivne aneksije Bosne od strane Austro-ugarske, kada povlači i svoje jedi-nice iz sandžačkih garnizona4 Pljevlja i Bijelo Polje su pripali Uzičkoj oblasti, kako stoji u Vidov-danskom Ustavu kraljevine SHS, 1921. godine.5 Jasno se vidi u odlukama, donešenim na II. Zasijedanju AVNOJ-a 29.11.1943. godine. Tada nisu bile zastupljene ni Vojvodina, ni Ko-sovo, ni Makedonija, ni Srbija, koje su naknadno pred kraj rata bile uključene u AVNOJ, preko svojih političkih predstavnika, na trećem zasjedanju AVNOJ-a, kada je već ZAVNO Sandžaka bilo već likvi-dirano, nažalost.6 Procjene su da Bošnjaka iz Sandžaka ima preko 2 miliona izvan historijskih granica Sandžaka koji razasuti žive najviše u Turskoj, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, Americi, Australiji, Evropi, Makedoniji, Kosovu, Albaniji, Hrvatskoj, Sloveniji, i dr.7 Zbog toga je najveći broj Sandžaklija potražilo svoju nafaku u dru-gim privrednim centrima Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije i brojnih zemalja svijeta, pa se procjenjuje da izvan Sandžaka živi nekoliko puta više Sandžaklija, nego u oba dijela Sandžaka.

8 No. 106. Okvirna konvencija o prekograničnoj saradnji između te-ritorijalnih zajednica ili vlasti, usvojena u Madridu 1980.9 Nacrt Evropske povelje o regionalnoj samoupravi, od 5.4.1997. kojom su regulisani Međuregionalni i transgranični odnosi članom 8. povelje.10 Povelja o lokalnoj samoupravi Savjeta evrope, sačinjena u Strazbur-gu, 15.10.1985. godine. Koju potpisuje svaka zemlja članica savjeta Evrope. Bosna i Hercegovina je Povelju ratificirala 12.7.2002. godine.11 Inicijativa za kreirenje strategije za Jadran, koji je proširen i n Jonsko more. 24.2.2010.12 Hrvoje Marušić, 2008. Euroregije i prekogranična suradnja, Po-morski zbornik br. 45. Split, str. 259-264.13 Prekogranična euroregija Sandžak u užem smislu bi sačinjavale opštine Sandžaka u Srbiji i Sandžaka u Crnoj Gori ( Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Prijepolje, Priboj, Pljevlja, Bijelo Polje, Petnjica, Berane, Rožaje, Plav i Gusinje) U širem smislu je još i dodatnih nekoliko opština iz Bosne, Kosova, Srbije, Crne Gore i Al-banije. To bi Euroregiju Sandžak učinilo još značajnijom multikul-turalnom, multietničkom, multijezičkom euroregijom. Značajno bi bilo što bi se te rubne opštine snažnije razvile i infrastukturno i kul-turno povezale, uz snažniji ekonomski i tehnološki razvoj, u čemu sada značajno zaostaju, za razvijenim opštinama u svojim državama.14 Hrvoja Marušić, Euroregije i prekogranična saradnja, Pomorski zbornik 45 (2008)1 str. 259- 264.

52

DRUŠTVO

U nacionalnoj strukturi stanovniš-tva Kosovske Mitrovice, po po-pisu iz 1981. godine, Muslima-

ni-Bošnjaci čine (4,3%) od ukupne populacije, dok 1991. godine od 104.022 stanovnika, bilo 4,96% Muslimana ili 5 200 stanovnika.

Bošnjaci na Kosovu su koncentrisani u opštinama: Dragaš (45,5% od ukupnog broja stanovnika), Prizren (12,5%), Peć (7,9%), Istok (7,1%), Kosovska Mitrovica (4,3%), Leposavić (4,0%) i znatno manje u ostalim mjestima (podaci 1981.godine).

Autohtoni Bošnjaci-Muslimani na-stanjeni su u Dragašu, Prizrenu (Goran-ci) i Leposaviću, dok se u ostalim mjesti-ma najčešće radi o potomcima

dose ljenika iz Crne Gore (Kolašin, Mojko vac, Nikšić), Sandžaka i Bosne i Hercegovine.

Značajan procenat Bošnjaka-Musli-mana na Kosovu čine potomci političke migracije iz Bosne i Hercegovine, koji su, uglavnom, nastanjeni u Kosovskoj Mitrovici.

Migracija stanovništva

Bošnjaci-Muslimani, svojim migra-tivnim kretanjima razasuti su praktično diljem cijelog svijeta, pri čemu su najviše nastanjeni u Turskoj, zemljama zapadne Evrope, SAD, Kanadi, Australiji i dru-gim zemljama.

Bošnjaci bez džamije u Kosovskoj Mitrovici

Kosovo

Hronologija nastanka džamije u Kosovskoj Mitrovici veže se iz vremena nastanjivanja mu-hadžira poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugrarske monarhije.

n Piše: Prof. dr. Ramo KURTANOVIĆ

53

DRUŠTVO

Migracija Bošnjaka u Tursku i uopšte u pravcu jugoistoka Balkana, je politič-kog karaktera. Politička migracija Boš-njaka posebno je intenzivirana poslije prestanka turske dominacije u Bosni i Hercegovini i uspostavljanje vladavine Austro-Ugarske, i nije prestala do današ-njih dana. Intenzitet migracije je oscili-rao kao sinusoida, a što je direktna po-sljedica društveno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini, te u periodima stva-ranja i raspadanja Jugoslavije, kako one kraljeve, tako i one avnojske.

Politička masovna migracija Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, vremenski se ra-zlikuje od one koja se odvijala iz Sandža-ka za vremenski interval vladavine Au-stro-Ugarske (1878-1914) nad Bosnom i Hercegovinom, kada dolazi do odcjeplje-nja Sandžaka od matice, pri čemu tada Sandžak ostaje pod upravom Turske.

Uspostavljanjem vladavine Au-stro-ugarske u Bosni i Hercegovini, dola-zi do masovnog pokretanja Bošnjaka u pravcu Turske, odnosno zemljama gdje je vladala turska administracija. U nemo-gućnosti da svi stignu na prostore današ-nje Turske, znatan dio migranata se na-stanio u gradovima i manjim naseljima Sandžaka, Kosova i Makedonije, a u za-visnosti od profesije i stečenih radnih na-vika, članova domaćinstva. Stanovniš-tvo, koje se bavilo stočarstvom, naseljavalo je prostrane predjele Peštera u Sandžaku, dok su porodice zanatlija i trgovaca naseljavale gradska naselja.

Kako se Kosovska Mitrovica nalazi na veoma komunikativnom pravcu Istanbul - Skoplje - Novi Pazar - Saraje-

vo, to su veoma brojne porodice Bošnja-ka iz Bosne i Hercegovine, iz redova za-natlija i trgovaca, izabrale «privremeno” mjesto prebivališta Kosovsku Mitrovicu, u kojoj većina i danas živi.

Mahale Bošnjaka u Kosovskoj Mitrovici

Zaustavljanjem u Kosovskoj Mitro-vici, migranti su se koncentrisali na pro-storu dva lokaliteta: Muhađer mahale i Bošnjačke mahale.

Koncentrisanjem na dva izdvojena lokaliteta, muhaderi su se osjećali auto-nomno, pri čemu su mogli da razvijaju stečene, kako radne, tako i kulturološke navike.

Muhađer mahala se nalazi u starom

dijelu grada. Bila je, okružena, uglav-nom, turskom populacijom stanovništva.

Bošnjačka mahala formirala se ni-zvodno, tri do četiri kilometra sa lijeve strane rijeke Ibar, tik uz obalu, na prosto-ru, gdje tada nije bilo naselja. Dolaskom u novu sredinu, Bošnjaci su pokazivali medusobnu solidarnost, iako su došli iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Stečene navike doseljenih Bošnjaka su se razlikovale od običaja domicilnog, tada većinskog stanovništva Albanaca, Tura-ka i Srba. U čaršiji je osnovni govor ko-municiranja bio turski jezik.

Bošnjaci su se veoma brzo prilagoda-vali novim uslovima življenja, koje je diktirala čaršija, ali su u obiteljskim do-movima ostali običaji matice zemlje. Tako su u sferi privatnog života medu-sobno intenzivno vezani po pitanju ispo-moći i posebno pri sklapanju brakova.

Druga generacija migranata se u Mi-trovici, školuje se na turskom jeziku i već dolazi do miješanih brakova sa domicil-nim islamskim stanovništvom, pri čemu su to najčešće brakovi izmedu Bošnjaka i Turaka.

Ubrzo dolazi do prvog svjetskog rata, promjena drušlveno-političkih prilika i veoma znatnog migriranja Bošnjaka u Tursku. Preostali Bošnjaci su, u periodu izmedu dva svjetska rata, stalno su u pri-pravnosti, kao potcncijalni putnici za Tursku, samo čekaju povoljnu priliku.

U komunističkoj Jugoslaviji, nedefi-nisana politička pozicija Bošnjaka, pod-stiče njihovo intenzivno migriranje u Re-publiku Tursku. U vremenu od 1952-1968. godine, odselile su brojne porodice u Istanbul, Ankaru, Bursu, Iz-mir i druga mjesta Turske.

Prepoznatljive bošnjačke porodice sa prostora Bosne i Hercegovine u Bošnjač-koj i Muhađer mahali su: Atić, Bajtal, Bulja, Čulum, Dedović, Karahasanović, Kazagić, Kadribegić , Kramo, Sulejma-nović, Tahrnidžić, Hodžić, Smakić, Jusufović, Jašarević, Vražalica, Ćerkez, Isanović

Poslije zatvaranja puta za Tursku, ne-što manji broj visokoobrazovanih Boš-njaka, vratilo se u maticu Bosnu i Herce-govinu.

Intezivano doseljavanje Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu vezano je krajem XX vijeka (1999. godine) kada su izbili sukobi između albanaca i srskih oružanih jedinica.

n Trenutak paljenja Bošnjačke - Ibarske džamije, april 1999.godine

U vremenskom sljedu događaja, kada je sve manje Bošnjaka u Kosovskoj Mitrovici, Bošnjačku džamiju prozvaše Ibarska džamija. Važno je da ova džamija ima svoje mjesto u svjesti stanovnika Bošnjačke mahale ali i cijele Kosovske Mitrovice, kako za Bošnjake, tako i za Albance, Turke a bogami i starosjedioce Srbe.

54

DRUŠTVO

Izgradnja i paljenje Bošnjačke džamije

Kao stanovnik Kosovske Mitrovice u vremenu od petnaest godina ( 1973 – do 1988. godine), skrećem pažnju na sta-novnike Bošnjaka u Kosovskoj Mitrovi-ci, njihovo doseljavanje, življenje i sa-dašnje stanje koje je haotično po pitanju njihovog bistvovanaja, što se očituje na primjeru ničim izazvnog paljenja Boš-

njačke džamije. Preostali Bošnjaci u Kosovskoj Mi-

trovici, poslije događaja 1999. godine su se rasuli po „Belom svetu“, a tamo su ostali stanovnici starije generacije i nešto zatečenog mlađeg svijeta. Oni danas, međusobno šapuću, vodeći se pravila ne-talasaj, dobro je živa je glava. Ostalo ide svojim tokom.

Poznato je da su i Bošnjaci po pravilu bili lojalni Titovom sistemu jer su većina

bili vezani za tadašnji ex Jugoslovenski gigant „Trepču“. No, ipak su manji ili više zahvaćeni toruturom novih vlasti. Primjer nemirenja sa sadašnjim stanjem je njihovo odseljavanje u Bosnu, Sandžak, Crnu Goru, i mnoge svjetske destinacije.

Hronologija nastanka džamije u Ko-sovskoj Mitrovici veže se iz vremena na-stanjivanja muhadžira poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Au-stro-ugrarske monarhije.

Potvrdu usmenog preda-nja među Bošnjacima koji žive ili su živeli u Kosovskoj Mitrovici da je džamija iz-građena sa lijeve strane rije-ke Ibar u Kosovskoj Mitrovi-ci nalazi se u belješkama Srpskog konzula Branislava Nušića (1888).

Srpski konzul u Prištini krajem XIX vijeka, pisao je između ostalog i o nastanji-vanju muhadžira u Feriz-be-ju (Uroševcu) i Kosovskoj Mitrovici u kojima su se oni nastanjivali valjda zato što se tu još osječaju u Bosni“ U ovim gradovima su podigli i svoje džamije (Bandžović, S, 2006, str. 136).

Bošnjačka džamija je bila izgrađena tik pored glavnog mosta u Kosovskoj Mitrovici

n Iskopavanje na temeljima Bošnjačke - Ibarske džamije, februar 2017.godine, radi otkrivanja ubijenih osoba tokom 1999. godine

55

DRUŠTVO

sa lijeve strane glavnog mosta. Ista je spaljena od strane srpskih snaga u aprilu 1999. godine.

Na mjesto džamije urađena je impro-vizana praonica za aute i ćilime, što je ruglo za sve prijašne stannovnike Mitro-vice, a „ponos“ onih koji su je zapalili.

Posljedica paljenja džamije, je uskra-ćivanje vjerskih obreda stanovništva Bošnjačke mahale, često citirane u mas medijima kao prostor gdje se dešavaju incidenti u vremenu poslije 1999. godi-ne. Dotada, Bošnjačka mahahala je bila primjer dobrosusjedskih odnosa, ljud-skog ophođenja i međunacionalne tole-rancije.

U vremenskom sljedu događaja, kada je sve manje Bošnjaka u Kosovskoj Mi-trovici, Bošnjačku džamiju prozvaše

Ibarska džamija. Važno je da ova džamija ima svoje mjesto u svjesti stanovnika Bošnjačke mahale ali i cijele Kosovske Mitrovice, kako za Bošnjake, tako i za Albance, Turke a bogami i starosjedioce Srbe.

Da je Bošnjačka džamija ili kako je prozvaše Ibarska džamija, predmet zain-terosovanih strana u Kosovskoj Mitrovi-ci vidi se u daljem tekstu:

«Buka oko Ibarskog mosta je najveća politička kamuflaža prisutna na Kosovu? Kroz sporazum u Briselu, Beograd teži da kamuflira pitanje Ibarske džamije, koja je bila najstarija džamija u Mitrovici i koju su do temelja spalile srpske snage u aprilu 1999. godine. Sada je namera da se, kroz projekat Evropske unije i spora-zum u Briselu, pod izgovorom otvaranja

mosta preko Ibra, pokuša da umesto dža-mije kod Ibra budu košarkaški teren, ili park, tako da svako ko postavi pitanje rekonstrukcije Ibarske džamije dobiće odgovor da je to evropski projekat i Bri-selski sporazum“ -»KoSSev», 2017.

Za obnovu džamije u neposrednoj bli-zini glavnog mitrovičkog mosta jedan je od zahteva takozvanog «Saveta Severa» kosovskih Albanaca iz Severne Mitrovice, upućen lokalnim institucijama i međuna-rodnoj zajednici, preneli su kosovski me-diji. U kosovskoj javnosti je tako i zvanič-no pokrenuto pitanje «Ibarske džamije» - kako je nazivaju Albanci - i njena ponov-na izgradnja. Ovo, međutim, nije prvi put da Albanci iz Mitrovice govore o «najsta-rijoj džamiji u Mitrovici».

Nedavno je na svom Fejsbuk profilu i mitrovički albanski novinar i analitičar, Nedžmedin Spahiju, pisao o njoj, navo-deći da je «Ibarska džamija» razlog za «psihološku barikadu između juga i se-vera».

U stvari, ono što psihološki diže bari-kadu između Juga i Severa nije most na Ibru, već Ibarska džamija. Spahiju dalje piše: „Naši političari se plaše da uđu u džamiju iz straha da će biti označeni kao fundamentalisti, naše hodže se plaše da se suoče sa džamijom koju su zapalili pravoslavni Srbi, ali izbledeće njiho-va besmislena kampanja protiv katoliciz-ma i šiitizma.»

KoSSev navodi da Islamska zajed-nica nastoji da obnovi džamiju u Sever-noj Mitrovici, ali i da gradonačelnici Severne i Južne Mitrovice - Goran Ra-kić i Agim Bahtiri, imaju oprečne sta-vove u vezi sa njenom ponovonom iz-gradnjom.

Bahtiri je istakao i da je tokom trod-nevnih razgovora u Briselu o mitrovič-kom mostu «vodio rat», pokušavajući da «ubedi strane da mesto na kom se džami-ja nalazila ne bi trebalo da bude sportski teren,» već da treba da se vrati Islamskoj zajednici. Kosovski mediji istovremeno dodaju da njegov kolega sa Severa, Go-ran Rakić, «ne misli isto». Ipak, Islamska zajednica očekuje od srpske strane «da ne stvara probleme», jer se na jugu «ob-navlja « njihov verski objekat - pravo-slavna crkva», zaključuju ovi mediji.

Obnova Bošnjačke – Ibarske džamije je civilzacijski čin i očekujemo da će se ista ubrzo podići na njenim bivšim teme-ljima, čime će se vratiti stari krajolik Bošnjačke mahale. u

Literatura

1. Bandžović, S: Iseljavanje BošnjakA u Tursku, Institut za istraživanje zločina protiv čovječanstva i međunarodnog prava,2006,str 770, Sarajevo

2. Jeftić, M: Međuverski odnosi stanovništva Albanije i albanski Srbi, Srpski književni glasnik, br.9-10, 1994,128.

3. Kurtanović, R: Bošnjaci porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Kosovskoj Mitrovici od vremena Austro-ugarske okupacije do dana, u:Društveni i dr-žavno-pravni kontinuitet Sandžaka, 256-266.

4. Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala «KoSSev» nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju, 2017.

5. Spahiju, N: «Ono što je podiglo psihološku barikadu između juga i severa Kosova nije most na Ibru, već Ibarska džamija» fb 2017.

n Kosovska Mitrovica

56

DRUŠTVO

Uvod

Interesovanje evropskih sila za pro-stor Bosne i Hercegovine, administrativ-no uokviren u Bosanski ejalet odnosno Bosanski vilajet (od 1865.) oslabljenog Osmanskog carstva, u toku 19. stoljeća (do Berlinskog kongresa 1878.) bilo je veoma izraženo. Najviše interesa poka-zala je susjedna Austrija koja je u dva navrata (1808. i 1850.) otvarala svoja diplomatska predstavništva na području Bosne i Hercegovine. To isto je uradila i Francuska, čak tri puta (1793, 1807. i 1853.). Potom su slijedile Engleska i Rusija 1857, Italija 1863. i Kraljevina Pruska 1864. godine. Uzrok tome su na-stojanja ovih evropskih sila da utječu na razdiobu evropskih prostora Osmanskog carstva u čemu je područje Bosne i Her-cegovine bilo prvo na udaru. Osmansko carstvo je, pak, nastojalo da zadrži Bosan-ski ejalet/vilajet kao svoju najzapadniju provinciju. Diplomatska i druga arhivska građa, koja je samo djelimično sačuvana, omogućava naučnu rekonstrukciju histo-rijskih zbivanja suprotstavljenih interesa evropskih sila.

Opće prilike u Bosanskom ejaletu/vilajetu u 19. stoljeću

Bosanski ejalet/vilajet je u 19. sto-ljeću1 do austrougarske okupacije 1878. godine prošao kroz dvije prepoznatljive faze: prva koja započinje vladavinom sulatana reformatora Selima III (1879.-1807.) i traje do 1851. godine, tj. do

slamanja otpora reformama na području Ejaleta, i druga od 1851. godine pa do kraja osmanske vladavine 28. 7. 1878. godine, odnosno do početka austrougar-ske okupacije Bosne i Hercegovine.

Prvu fazu stanja u Bosanskom ejale-tu (do 1851.) karakterišu anarhija, bune hrišćanskih seljaka i brobe musliman-skog begovata (kapetana, ajana, spahija i dr.) protiv reformskih zahvata osman-skih sultana usmjerenih na spašavanje Carstva od propadanja i zaostajanja za evropskim državama. Bune hrišćana imaju karakter socijalnih pokreta a pod uticajem srpskog ustanka (1804.-1815.) i nacionalno-oslobodilački karakter. Bo-sanski, pak, begovat je svoj odnos prema osmanskoj vlasti temeljio na svijesti o svojoj nezamjenjivoj ulozi i zaslugama

za očuvanje Carstva od kraja 17. stolje-ća, tj. od vremena kada je Bosanski ejalet postao njegova pogranična pokrajina.2 Oba ova faktora unutrašnjih trvenja u Bosanskom ejaletu bila su, s jedne strane dodatan povod intenziviranju aspiraci-ja bosanskih susjeda, prije svih Austrije i Francuske, te nacionalnih pokreta sa prostora Srbije i Crne Gore da ovladaju ovim prostorom, te, s druge strane gene-rator konstantnih sukoba sa centralnom osmanskom vlašću koja nastoji provoditi reformske zahvate i na prostoru Bosan-skog ejaleta. O svemu tome će ovdje biti riječi u mjeri neophodnoj za pravilno ra-zumijevanje osnovnog cilja ovoga rada.

Prvi srpski ustanak bitno je utjecao na prilike u Bosanskom ejaletu. Ustanici su od samog početka iskazivali teritorijal-ne pretenzije prema Bosni, nastojeći da zadobiju podršku pravoslavnog stanov-ništva sa područja Bosnaskog ejaleta. To je posebno došlo do izražaja kada su u aprilu 1807. srpski ustanici kraće vrijeme prešli Drinu, kada im se pridružilo pra-voslavno stanovništvo nekih sela u sje-veroistočnoj Bosni. Pod uticajem ovog ustanka došlo je i do pokreta hrišćana na području zapadne Bosne pod vođstvom vladike Benedikta Kraljevića i Jovana Jančića u jesen 1809. godine. Ovaj pokret je ubrzo ugušen kao i prvi srpski ustanak zauzimanjem Beograda 5. 10. 1813. go-dine. Glavni teret u slamanju ovih i dru-gih pobuna pravoslavnog seljaštva padao je na bosanskim muslimanima, koji su se opirali i mobilizaciji i reformama. Ti sukobi su različitog intenziteta i traju do

Prva diplomatska predstavništva evropskih sila na području BiH

n Piše: Prof. dr. Azem KOŽAR, prof. emeritus

57

DRUŠTVO

slamanja otpora reformama 1851. godine od strane kaznene ekspedicije Omer-Lut-fi paše.3

Naime, bosanski muslimani su sto-ljećima živjeli poluvojničkim životom4, izgradivši svoje specifične institucije koje su vremenom postale tradicionalne i važne za razvijanje osjećaja bosanske pripadnosti. Otuda su svi pokušaji Viso-ke Porte da ukine te institucije i uvede nove nailazile na njihov otpor. Naime, nakon Bečkog kongresa 1815. godine, kada je susjedna Srbija dobila samou-pravu, a potom nizom novih ustupaka do 1830. stekla zakonsku mogućnost da gotovo u potpunosti potisne Osmanlije, u Bosanskom ejaletu se sve više uobli-čavao otpor prema centralnoj osmanskoj vlasti. Nosioci tog otpora su ajani i ka-petani kao najizrazitije do tada stvorene bosanske institucije.5

Otpor bosanskog plemstva ukidanju janjičara u Bosanskom ejaletu 1827. nije uspio. Međutim, taj događaj, te pogra-nični sukobi sa Austrijom kao i odluka Porte da prema odredbama Jedrenskog mira pripoji Kneževini Srbiji nahije sa desne strane Drine iz Zvorničkog san-džaka, utjecali su na zbližavanja bosan-skih prvaka i uobličavanje pokreta otpora osmanskim reformama. O tome je doni-jeta odluka na sastanku u Tuzli početkom 1831. godine. Za vođu pokreta je izabran Husein-beg Gradaščević, kapetan Grada-čačke kapetanije. Od Visoke Porte je za-traženo da opozove privilegije Kneževini Srbiji, da obustavi uvođenje autonomne

vlasti, te da se Bosni dodjeli autonomi-ja na čelu sa domaćim plemstvom. Ovi zahtjevi su potom saopćeni valiji Na-mik-paši u Travniku, koji se nakon be-zuspješnog otpora bosanskim jedinicama koje su zauzele Travnik predao, ali je ubrzo pobjegao kod Ali-paše Rizvanbe-govića u Stolac koji se nije slagao sa zahtjevima bosanskih ajana i kapetana ostavši privržen osmanskoj vlasti. Bo-sanske snage su potom zauzele Sarajevo i time praktično preuzele vlast u Ejaletu (osim Hercegovine). Potom su se na čelu sa kapetanom Gradaščevićem uputile prema Sandžaku i Kosovu nastojeći da se povežu sa pobunjenicima Mastafa-paše Skadarskog. U borbama na području Ko-sova (kod Lipljana i Štimlja) su poražene sredinom jula 1831. osmanske snage pod vodstvom velikog vezira Rešid-paše. Po-slavši ponovo zahtjeve za autonomijom Bosne pred Visoku Portu bosanska voj-ska se vratila u Bosnu. U Sarajevu je u prvoj polovini oktobra Husein-kapetan proglašen za vezira, da bi potom došao u Travnik i tu formirao Divan i imenovao nosioce vlasti širom Ejaleta. Međutim, Husein-beg nije uspio da učvrsti svoju vlast. Od Austrije nije dobijao traženu podršku. Umjesto fermana o postavljenju za vezira iz Istanbula je poslata osman-ska vojska na čelu sa novopostavljenim vezirom Mehmed Hamid-pašom. Neki uticajni bosanski prvaci, među kojima Hasan-aga Pećki i Mehmed-beg Tuzlić, su mu otkazali poslušnost. Snage pokre-ta otpora su u više žestokih bitaka (kod

Sarajeva, Viteza i dr.) konačno poražene. Predajom Hasan-age Pećkog 5. 8. 1832. godine prestao je pokret otpora bosan-skih kapetana.6

Iako je Visoka Porta 1834/35. ukinula kapetanije, pokret otpora osmanskim re-formama je nastavljen i u naredne dvije decenije. Došlo je do više pobuna bivših kapetana, ajana, muteselima i drugih bo-sanskih prvaka protivu bosanskih vezira i Visoke Porte. Tako je već 1833. došlo do pobune bihaćkog kapetana Muha-med-bega Biščevića, 1836. godine izbi-la je pobuna u Livnu protiv muteselima Ibrahim-bega Firdusa, iste 1836, izbila je i pobuna u Posavini na čelu sa Ali-pašom Fidahićem, koja je zahvatila Zvornički sandžak, a potom se proširila i na Kraji-nu, naredne 1837. pobunili su se mutese-limi Bihaća, Krupe i Bužima, početkom avgusta 1840. u Sarajevu je izbio pokret poznat pod imenom Glođina buna, 1843. godine u Bužimu je izbila pobuna koja se potom proširila na Bihaćki i Banjalučki kraj, 1846. godine je izbio ustanak u Bo-sanskoj krajini na čelu sa bihaćkim kadi-jom Mehmed-begom Rustanbegovićem, potom 1849. godine u Bihaćkoj krajini je izbila pobuna protiv reformi novog vezi-ra Tahir-paše, itd.7

Otpori provođenju tanzimatskih re-formi, opredjelili su Visoku Portu da 1850. godine uputi u Bosnu jake vojne snage predvođene Omer Lutfi-pašom. Energičnom akcijom u preko dvadese-tak bitaka Omer-paša je uspio savladati otpor bosanske vojske, zarobiti ili likvi-

n Bečki kongres

58

DRUŠTVO

dirati vođe pobuna, pri čemu je stradalo oko 2.500 muslimana. Poslije obračuna sa muslimanima okrenuo se i protiv hri-šćana, tražeći od njih da polože oružje. Potom je proveo reforme: sandžake je pretvorio u kajmakamluke a zabitluke i nahije u mudirluke, Upravno vijeće je preimenovano u Veliko vijeće, na glavne položaje postavio je strance, ukinuo je spahijski sistem i esnafsku organizaciju te prenio sjedište Ejaleta iz Travnika u Sarajevo. Novoformirani Novopazar-ski sandžak ušao je u sastav Ejaleta kao sedmi kajmakamluk. Ovim reformama skršen je otpor muslimanskog plemstva. Međutim, time nisu stabilizirane prilike u Ejaletu, već je pod uticajem mnogih okolnosti nastupilo razdoblje seljačkih ustanaka i buna hrišćanskog stanovniš-tva.

Drugu fazu stanja u Bosanskom ejaletu (od 1851. do 1878.) karakterišu nastojanja Osmanskog carstva da pro-vede tanzimatske reforme i time ublaži nezadovoljstvo zavisnog agrarnog sta-novništva (uglavnom hrišćana). Naime, ukidanjem timara socijalno stanje čivči-ja se nije poboljšavalo. Porta je nasto-

jala da stanje uredi novim propisima: Ramazanskim zakonom iz 1858. godine (kojim je izvršena kategorizacija zemlje i kodifikacija čivčijskih odnosa) i Safer-skom naredbom (kojom su ozakonjeni odnosi između čifluk-sahibije i kmeta). Osim toga, ukidanjem spahijske organi-zacije država je nastojala osigurati pore-ze od agrara putem desetine. Međutim, neprovođenje novih propisa i zloupotre-be u prikupljanju desetine uzrokovale su nezadovoljstva naročito među zavi-snim agrarnim stanovništvom koje su dominantno činili hrišćani.8 Kulminaci-ja tog nezadovoljstva našla je izraza u Bosansko-hercegovačkom ustanku hri-šćanskog (uglavnom pravoslavnog) sta-novništva, koji je trajao tri godine (od 1875.-1878.), a koji su organizirale, po-državale i usmjeravale susjedne kneže-vine Srbija i Crna Gora, odnosno Rusi-ja. Ovim ustankom je pokrenuto složeno Istočno pitanje, tj. pitanje dalje sudbine evropskih prostora Osmanskog carstva. Socijalni i politički zahtjevi ustanika postali su efemerni u odnosu na intere-se velikih evropskih sila, koje su budno pratile stanje i vršile intenzivne diplo-

matske aktivnosti za konačan epilog. U tome su prednjačile Austrija (od 1867. Austro-Ugarska) i Rusija. Potvrda tome je činjenica da je za vrlo kratko vrijeme (od 1850. do 1864.) šest evropskih drža-va uspostavilo svoja diplomatska pred-stavništva u Bosni sa ciljem da aktivno prate ukupno stanje prilika i odnosa na ovom prostoru.9

Osnivanje i djelovanje francuskog i austrijskog konzulata krajem 18. i u prvim decenijama 19. stoljeća

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća intenzivirano je interesovanje velikih evropskih sila, posebno onih u susjed-stvu, za prilike u Bosanskom ejaletu kao isturenom (najzapadnijem) dijelu Osmanskog carstva u Evropi. Taj inte-res je bio prvenstveno usmjeren na pri-kupljanje podataka, a potom je on dobio svoju artikulaciju u osnivanju diplomat-skih predstavništava. Prvo su, i najinten-zivnije, na tome radile susjedne države: Francuska i Austrija.

59

DRUŠTVOKada je Francuska u toku Napoleo-

nove vladavine neposredno okružila granice Bosne (zauzimanjem Mletačke republike 1797. godine, zatim Dubrovač-ke republike 1808. godine, te osnivanjem Napoleonove Ilirije), područje Bosan-skog ejaleta je za nju postalo vojno-poli-tički, strateški i privredno veoma značaj-no. Zato je Francuska već 1793. godine otvorila konzulat u Travniku. Bilo je to prvo diplomatsko predstavništvo jedne evropske države u Bosanskom ejaletu. Konzulat je radio do 1797. godine kada je presato sa radom.10

Početkom 19. stoljeća (1807.) Fran-cuska je ponovo otvorila svoj konzulat u Travniku, opet iz strateških, vojno-poli-tičkih i privrednih razloga. Osim aktiv-nosti koje je ispoljio na tom planu ovaj francuski konzulat je bitno uticao na ne-utralizaciju austrijske politike u Bosni i Hercegovini sve do ukidanja 1814. godi-ne.11 Razlog ukidanja konzulata su rezul-tati vojnopoolitičkih zbivanja na ovom prostoru utvrđeni odredbama Bečkog kongresa 1815. godine.

Aktivna austrijska politika u Bosni u toku 18. i početkom 19. stoljeća rezulti-rala je osnivanjem konzulata u Travni-ku 1808. godine, sa zadatkom da prati vojno-politička zbivanja u Bosanskom ejaletu i da pridobije katolike za svoju politiku u duhu potpisanih sporazuma iz-među Austrije i Osmanskog carstva. Po-sebno je nakon odluka Bečkog kongresa 1815. godine kojim je Austrija ponovo dobila Dalmaciju, porastao značaj Bo-sanskog ejaleta i Osmanskog carstva za Austriju. Diplomatska aktivnost ponajvi-še je usmjerena na rješavanje prolaza (i kupovine) preko bosanskohercegovačkih enkalava na Jadranskoj obali – Neuma (Kleka) i Sutorine od strane Austrije.12

Za prvog austrijskog konzula postav-ljen je (21. 06. 1807) pukovnik baron Jozef von Mitesser, potom od 1808. do 1817. potpukovnik Aleksander von Pau-lics, te do 1821, tj. do zatvaranja kon-zulata pukovnik Josef von Simbschen. Tada je zbog zaoštravanja diplomatskih odnosa usljed pograničnih sporova izme-đu Austrije i Osmanskog carstva došlo do ukidanja ovog konzulata. Djelovanje ovog konzulata doprinijelo je boljem upoznavanju političkih, zdravstvenih, privrednih i drugih prilika u Bosanskom ejaletu, a naročito na planu pridobijanja bosanskih franjevaca (davanjem novča-nih i drugih naknada i sl.).13

Osnivanje i djelovanje diplomatskih predstavništava evropskih država u drugoj polovini 19. stoljeća (1850.-1864.)

Konstantno usložnjavanje prilika u Osmanskom carstvu te njihovo drama-tično manifestovanje na području Bosan-skog ejaleta, povećavalo je interesovanje evropskih država za ta zbivanja. U tome je prednjačila susjedna Austrija, koja ni nakon ukidanja konzulata 1821. godine nije prestajala da prati stanje na ovom prostoru, jer je po njenom spoljno poli-tičko-programu „Bosna i Hercegovina mogla biti samo ili turska ili austrijska“.14

I zaista, Bosna i Hercegovina je pred-stavljala bliže interese austrijske politike u planovima razdiobe evropskih prosto-ra Osmanskog carstva. U skladu sa tim konstantno je širila svoj uticaj na stanov-ništvo Bosanskog ejaleta, osim katolika o čemu je bilo riječi i na pravoslavne i muslimane. To je radila na razne nači-ne, između ostalog i slanjem specijalnih emisara i uhoda da prate stanje i o tome podnose izvještaje. Tako je 1844. u spe-cijalnu misiju u Bo-snu uputila Dimitrija Atanaskovića koji je od kneza Meterniha dobio instrukcije da „potajno i neupadlji-vo posmatra posto-jeće stanje i prilike u proviniciji Bosni i Hercegovini koja mu je još od ranijeg vre-mena poznata“.15

Odluku o osniva-nju austrijskog Ge-neralnog konzulata u Travniku i Vicekon-zulata u Mostaru donio je austrijski car 9. 10. 1949. go-dine. Za generalnog konzula postavljen je Dimitrije Atna-sković, koji je na dužnost stupio 16. 8. 1850. godine. Od tada je sve do kraja obavljanja mandata (tj. do smrti 1857. godine), svojoj vla-

di podnosio detaljne izvještaje o svim za Austriju interesantnim pitanjima. To je vrijeme veoma burnih zbivanja u Bo-sanskom ejaletu izazvanih reformama Omer Lutfi-paše, iz koje Austrija nasto-ji izvući što više koristi. Ocjenjujući te okolnosti presudnim po svoje interese u Bosanskom ejaletu, Austrija je osnovala i Vicekonzulat u Mostaru, koji je 1853. prerastao u konzulat, te konzularne agen-cije u Banja luci 1852. (koja je od 1863. do 1865. izmještena u Bihać da bi po-tom ponovo bila vraćena u Banja Luku u rangu vicekonzulata), potom konzularne agencije u Livnu 1853, te u Tuzli 1858. koja je 1865. premještena u Brčko i dje-lovala kao vicekonzulat do austrougarske okupacije 1878.), kao i u Trebinju 1873. godine. Dakle, kako je vrijeme odmicalo a prilike u Osmanskom carstvu (i Bosan-skom ejaletu) se usložnjavale, Austrija je bila sve prisutnija na ovom prostoru ne prepuštajući slučaju pokušaje uplitanja i dominacije bilo koje druge evropske zemlje. Diplomatska nadmudrivanja su posebno karakteristična u odnosima sa Francuskim diplomatama (oko trgovač-kih tokova, uticaja na bosanske franjevce

www.gikoko.baDžemala Bijedi a 185, tel: 033 455 333

60

DRUŠTVOi sl.) i sa Ruskom diplomatijom na pla-nu sprečavanja (tačnije ublažavanja) ru-skog uticaja na pravoslavno stanovništvo Bosanskog ejaleta. Dobro organizirana austrijska diplomatska mreža (pokriva-jući sve dijelove Bosanskog ejaleta), sa iskusnim i sposobnim diplomatskim oso-bljem (konzulima i vicekonzulima koji su uglavnom bili vojne osobe) uspješno je obavila svoju zadaću, pripremajući teren za zaposjedanje Bosne i Hercego-vine.16

Otvaranje austrijskih diplomatskih predstavništava, kao i na početku 19. stoljeća, pratila je i Francuska tako da je otvorila vicekonzulat u Sarajevu 28. januara 1853. godine. Okosnica Fran-cuskih interesa bila je suprotstavljanje austrijskoj istočnoj politici. To je prije svega otimanje o utjecaju na katolič-no stanovništvo, te pitanja privrednog karaktera – prije svih stvaranje mo-gućnosti za otvaranje slobodne luke na Jadranskom moru, te kontrola trgovine Dunavom i Savom, čime bi se Bosan-ski ejalet otvorio prema svijetu što bi direktno utjecalo na slabljenje (i nesta-nak) austrijskog privrednog utjecaja u njemu. Upravo iz tih razloga su Fran-cuska i Engleska podržavale nastojanja Uzvišene Porte da što više koristi za tr-govinu luke Klek i Sutorinu. Francuski konzul Eduard Vjet je bio vješt diplo-mata, koji je uspostavio dobre odnose sa osmanskim vlastima. Uspio je da kod svoje vlade isposluje prerastanje vicekonzulata u konzulat 1862. godi-ne do kada je i obavljao diplomatsku dužnost u Bosni.17 Nakon austrijskog i francuskog u Sarajevu su 1857. otvore-ni engleski i ruski konzulat.

Prvi engleski konzul Džordž Čerčil stigao je u Sarajevo 26. 2. 1857. godine. Uporedo sa uspostavljanjem konzula-ta u Sarajevu konzul je organizirao rad vicekonzulata u Mostaru (vicekonzul Džems Zohroba).

Prvi ruski konzulat u Sarajevu uspo-stavljen je 4. 6. 1857. godine, a za kon-zula je imenovan Aleksandar Fjodorovič Giljferding. Ovaj diplomata je revnosno izvještavao svoju vladu o prilikama u Bosni. U jednom od svojih prvih izvje-šataja Giljferding piše da je „Sarajevo najbogatiji i najznačajniji grad u zapad-nom dijelu Osmanskog carstva“, da broji oko 60.000 do 70.000 stanovnika“, te da „pravoslavno stanovništvo Sarajeva uži-va opšte spokojstvo i blagostanje“.18

I novonastala (ujedinjena) Italija je pokazala svoje intersovanje za Bosnu. Osnovan je konzulat u Sarajevu 1863. i za prvog konzula je imenovan Cezar Durando koji je stigao u Sarajevo 13. 6. 1863. godine. Okosnica njegovih izvje-štaja je mogućnost uspostave trgovine sa Bosanskim ejaletom preko luka Kleka i Sutorine, kako bi se potislo dominirajuće austrijsko prisustvo. Konzul je predlagao izgradnju adekvatne saobraćajnice od Sarajeva do Jadranskog mora, čime bi se Bosanski ejalet otvorio prema svijetu i ne bi bio primoran „da prodaje svoju robu po cijenama koje određuju Trst i Beč“.19 Durando i drugi italijanski diplomati su, prema mišljenju nekih historičara, manje pristrasno od drugih izvještavali o stanju u Bosanskom ejaletu, a što se dovodi u vezu sa nepostojanjem teritorijalnih pre-tenzija prema Bosni i drugim osmanskim balkanskim prostorima.

Posljednja je Kraljevina Pruska 1864. godine otvorila svoj konzulat u Sarajevu. Za prvog konzula postavljen je dr. Otto Blau, dotadašnji pruski konzul u Trape-zuntu. U Sarajevo je stigao 5. 11. 1964. godine. Od 3. 12. 1867. dr. Blau je pre-imenovan u konzula Sjeveronjemačkog saveza u Sarajevu. Prema ukazu o po-stavljenju njegova misija je bila prven-stveno političke prirode jer su evropski prostori Osmanskog carstva postajali va-žan poligon evropske politike. Međutim, osim te misije koju je ovaj izuzetno obra-zovani diplomata uspješno obavljao do 1872. godine, svojoj vladi je slao izvje-štaje o prirodnom bogastvu Bosanskog ejaleta, njegovom strateškom položaju itd. Ipak, zbog preokupacije na ujedi-njenju njemačkih država interesiranje za ovaj prostor politički i strateški nije bilo od prvorazrednog značaja.20

U osnovi: strani konzuli, vicekonzuli i drugi diplomatski predstavnici su bili obrazovani ljudi, neki od njih i doktori nauka sa diplomatskim iskustvom i sa zanjem jezika, odani interesima svojih zemalja, odgovorni u izvršavanju svojih zadataka, pronicljivi, uporni u poslu i uz to veoma ažurni. Osim ustaljenih formi izvještavanja, najčešće godišnjih, ali po potrebi i mjesečnih izvješataja, oni su dostavljali i druge podatke po zahtjevima svojih vlada. Diplomatska predstavništva zemalja koje su imale više njih, kakva je npr. Austrija koja je pored Generalnog konzulata u Sarajevu imala i svoje kon-zularne agencije u još četiri grada: Mo-

star, Livno, Trebinje, Banja Luka (odno-sno Bihać), Tuzla (odnosno Brčko), su imale redovno i uhodano komuniciranje među sobom na način da su svi potrebni izvještaji prvo dostavljani Generalnom konzulatu u Sarajevo, a ovaj bi ih dalje prosljeđivao svojoj vladi. Osim politič-kih i vojnih to su nerijetko i druga pi-tanja. Tako je npr. austrijski generalni konzul Teodorović 12. 1. 1876. tražio od vicekonzula Omčikusa iz Brčkog da mu odgovori na šest pitanja, od kojih je jedno (četvrto) glasilo: „Da li je i zašto zastajala trgovina i je li zbog toga kriva samo nesigurnost komuniciranja ili opće siromaštvo (...)?“. Omčikus mu precizno već 26. 1. 1876. odgovara: „Trgovina je opala i još više opada. Uzrok je više u ne-sigurnosti ovdašnjih prilika nego općeg siromaštva. Seljak, kao i beg i posjednik su u rashodima svedeni na najneophodni-je (...)“.21 Kako su konzuli radili za intere-se svojih zemalja između ostalog govori i izvještaj austrijskog konzula Teodorovića grofu Andrašiju iz 1872. godine (povjer-ljiv od 14. 11. 1872.), u kojem kaže: „U Travniku od 1849. boravi mađarski emi-grant dr. med. imenom Galanthay, koji je nakon 21-godišnjeg boravka u Bosni temeljiti poznavalac prilika i dobročini-telj katoličke vjere, on posjeduje u trav-ničkom okrugu golemo imanje od koga živi i daje besplatne liječničke pomoći radi čega je stekao silan upliv na Bosan-ce bez razlike vjere. Toga čovjeka sam ja kapacitirao za promicanje naših interesa,

n Omer Lutfi-paša

61

DRUŠTVO

s njim sam i utanačio zaključak (...)“.22 Dakle, diplomatska otimanja za Bosnu i Hercegovinu odvijala su se bez skrupu-la. Iza uglađenih, na riječima odmjerenih i sračunatih diplomata, zbivalo se sve i svašta, ne birajući sredstva da se ostvare postavljeni politički i drugi ciljevi.

Zaključak

U toku, a naročito od sredine 19. stoljeća, prostor Bosne i Hercegovine, odnosno Bosanskog ejaleta/vilajeta, kao najzapadnije evropske provincije

Osmanskog carstva, postao je predme-tom interesovanja velikih evropskih sila (kao i susjednih kneževina), koje su se borile da ostvare svoj politički i vjerski prestiž u njemu. Glavnu ulogu u tome imale su susjedna Austrija, te Francuska i Rusija. Ipak, slijedom niza okolnosti prestižna je bila austrijska diplomatija, koja je uspjela zadobiti podršku Engle-ske i naročito Njemačke, te neutralizira-ti ruske aspiracije prema Bosni i Herce-govini. Na unutarnjem planu pridobila je bosanske katolike a u određenoj mje-ri i pravoslavne koji su u austrijskom

upravljanju Bosnom i Hercegovinom vidjeli prelazno rješenje ka svom osnov-nom cilju: priključenje Bosne Srbiji a Hercegovine Crnoj Gori. Diplomacija je u svemu tome, tj. u rješenju sudbine Bosne i Hercegovine, odigrala presud-nu ulogu. Najveći gubtinici u svemu tome bili su bosanski muslimani koji su odluku velikih sila donijetu na Berlin-skom kongresu da Austro-Ugarska oku-pira Bosnu i Hercegovinu doživljavali kao izdaju njihovih interesa od strane osmanskih vlasti čemu su se suprtosta-vili oružanim otporom. u

1 Na početku 19. stoljeća u Bosanskom ejaletu je živjelo oko milion stanovnika. Prema osmanskom popisu iz 1851. godine bilo je oko 37,30% muslimana, 44,40% pravoslavnih i 18,50% katolika, dok je prema proračunu iz 1871. godine u Bosanskom vilajetu živjelo 42,85% muslimana, 42,14 pravolsavnih i 15% katolika, te ostalih 0,10%. Oko 90% stanovnika živjelo je na selu, a oko 10% u grado-vima. Ibrahim Tepić, „Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do austrougarske okupacije 1878. godine“, u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1997., 173-174. (Dalje: I. Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća). Do kraja osmanske vladavine dogodile su se brojne demo-grafske i druge promjene u strukturi bosanskohercegovačkog sta-novništva. Prema podacima iz prvog austrougarskog popisa iz 1879. godine (godinu dana nakon austrougarske okupacije – kada su se također dogodile brojne promjene, naročito iseljavanjem muslima-na) u Bosni i Hercegovini (uglavnom prostor Bosanskog ejaleta sa početka 19. stoljeća) je bilo: 38,73% muslimana, 42,88% pravoslav-nih i 18,08% katolika, te ostalih 0,31%. Statistika mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1880.2 Azem Kožar, Historija Bosne i Hercegovine, Tuzla, 2007., 137. (Dalje: A. Kožar, Historija Bosne i Hercegovine).3 I. Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća, 173-175.4 Krajem 18. stoljeća je u 39 kapetanija u Ejaletu bilo 240.000 vojni-ka, na početku 19. stoljeća između 15.000 i 20.000 spahija, a u dru-goj deceniji 19. stoljeća čak 70.000 janjičara razmještenih u 19 gra-dova. (I. Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća, 175).5 A. Kožar, Historija Bosne i Hercegovine, 142. Više o tome vidi u: Avdo Sućeska, Ajani. Prilog izučavanju lokalne vlasti u našim ze-mljama za vrijeme Turaka, Sarajevo, 1965; Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića, Sarajevo, 1996; Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Saraje-vo, 1980.6 I. Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća, 183-190. Za lojalno držanje prema Viskoj Porti sultan je 1833. godine Ali-paši Rizvanbegoviću dodijelio čin paše i postavio ga za mutesarifa Her-cegovačkog sandžaka koji je izdvojen iz Bosanskog ejaleta, na ko-jem se položaju zadržao sve do 1851. godine kada ga je likvidirao Omer Lutfi-paša.7 I. Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća, 190-199.8 Intenzivnije promjene u Bosanskom ejaletu/vilajetu nastale su u vrijeme Šerif Osman-paše (1861.-1869.), kada su izvršene brojne administrativne, privredne, obrazovne i kulturne reforme. O tome više vidi u: Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1861.-1869., Orašje, 2005.9 O socijalnim i političkim ciljevima Bosansko-hercegovačkog ustanka više vidi: Vaso Čubrilović, Bosanskohercegovački ustanak 1875.-1878., Beograd, 1930; Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni

1875.-1878., Sarajevo, 1973. Naučna pak literatura o diplomatskim zbivanjima je veoma opširna.10 Vasilj Popović, Istočno pitanje. Istorijski pregled borbe oko op-stanka osmanske carevine u Levantu i na Balkanu, Sarajevo, 1965, 128.11 Galib Šljivo, „Velike sile i susjedi prema Bosanskom ejaletu u vri-jeme osnivanja konzulata (1850.-1863.)“, Stav, Časopis za društvena pitanja, kulturu i umjetnost, br. 2, Gračanica, 2003., (dalje: G. Šljivo, Velike sile i susjedi prema Bosanskom ejaletu), 38.12 G. Šljivo, Velike sile i susjedi prema Bosanskom ejaletu, 38-40.13 Rudolf Zaplata, Strani konzuli u Bosni i Hercegovini za turske vlade, 123, 124.14 Vasilj Popović, Politika Francuske i Austrije na Balkanu u vreme Napoleona III, Beograd-Zemun, 1925., 17.15 Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1813.-1826., Banjaluka, 1988., 18, 31.16 Više o radu austrijskih konzularnih predstavništava vidi: R. Zapla-ta Strani konzuli u Bosni, 116-145; Galib Šljivo, „Prva godina rada austrijske konzularne agencije u Banjaluci“, Istorijski zbornik, Insti-tuta za istoriju Banjluka, Godina III, br. 3, Banjaluka, 1982; Isti, „Austrijska konzularna agencija u Bihaću 1863.-1865.“, Istorijski zbornik, br. 5, Banjaluka, 1984., 37-58; Azem Kožar, Tuzla i njena okolina na razmeđu osmanske i austrougarske uprave 1870-1890, Doktorska disertacija (rukopis), Zagreb, 2008., 32-37, 90-97.17 Mithat Šamić, „Otvaranje francuskog konzulata 1853. godine i bo-ravak prvog konzula Edurda Vjeta u Sarajevu“; Radovi, knjiga VI, 1970.-1971., Filozofski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 1971., 474-479. O djelovanju Eduarda Vjeta i o odnosima austrijskih i francuskih diplomata saznajemo i iz izvještaja austrijskog konzula Atanaskovi-ća. Haus Hof und Staatcarchiv Wien (dalje: HHStA W), P. A. XXXVIII, G. K. Sarajevo, kut. 100, Atanasković Buolu Šauenštajnu, Sarajevo, 10. 8. 1853.18 Oslobodilačka borba naroda Bosne i Hercegovine i Rusija, 1850.-1864., Dokumenti, Moskva, 1985, 39. Giljferdinga je zamjenio J. R. Ščulepnikov (do 1868.), a ovoga A. N. Kurdjacev. Rusija je otvorila i visekonzulat u Mostaru 1860. godine koji je djelovao do 1875. kada je ukinut. Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., Sarajevo, 1988., (dalje: I. Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima), 20-68.19 Galib Šljivo, Izlaz Bosne i Hercegovine na Jadran, Tešanj, 2001., 310-311.20 R. Zaplata, Strani konzuli u Bosni, 116-122, G. Šljivo, Velike sile i susjedi prema Bosanskom ejaletu, 45.21 Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Fond Konzulat Brčko (FKB), Res N3, Sarajevo, 12. 1. 1876. godine; ABH, FKB, Res N3, Saraje-vo, 26. 1. 1876.22 ABH, FKB, Res N3, Sarajevo, 14. 11. 1872.

62

DRUŠTVO

Moramo li uvijek posezati za tuđim, a nehajno odbacivati svoje, pa i sebe, pa i ono što se

tebi lično ne sviđa, ali svejedno, nosit ćeš samo da bi bila u trendu? – pomislila sam nedavno, posmatrajući na trolejbuskoj stanici djevojku koja u vrlo izdrtim far-mericama čeka. Ali vrlo izdrtim. Čak vrlo neukusno izdrtim. Svejedno, kažu – modernim.

Pomislila sam: Bi li se ta djevojka osjećala manje modernom da su far-merke manje pocijepane. A kako li bi se tek osjećala da uopće nisu i da su sasvim sašivene i „nove“? A koji li bi tek modni promašaj bio ukomponira-ti ih u ono što je meni tog trena palo na pamet – tradicionalnu bošnjačku ručno vezenu dolamu? Ili da uopće umjesto njih na njoj budu kratke šala-

Ljepota tradicije u službi mode

n Piše: Sanela KARIŠIK-BEGOVIĆ (Sara Sabri)

63

DRUŠTVOvrice, sa sve džins jaknom gore – što da ne? Starke bi i dalje slatko virile pod njima.

I taman kad sam pomislila da bi se ona i svaka druga vjerovatno grohotom na to nasmijala i iskulirala me, pričam o tome sa svojom imenjakinjom i prezi-menjakinjom, djeverskom ćerkom, Sa-rom Begović, i kako bi to fino stajalo. Bila bi tako šik, tako originalna i dru-gačija, prepoznatljiva – a ne želimo li

svi to – ona odjednom veli: Daj da ja to obučem, strina!

I u čas posla bi to jedna sasvim nova Sara, kojoj je ovaj detalj koji na foto-grafijama gledate samo pojačao vlastitu ljepotu, a njeno visoko obrazovanje, boš-njački odgoj i originalnost su samo još više došli do izražaja. Nisu li?

Probajte, drage moje djevojke. Bu-dite još više ponosne, još više hanume (dame) i uzorite čuvarice SVOG. Pretre-site sehare svojih mama i nana, mnogo ljepote ćete u njima naći i biti vrlo mo-derne, pristojne i primjećene. uDrage moje djevojke, budite

ponosne i uzorite čuvarice SVOG. Pretresite sehare svojih mama i nana, mnogo ljepote ćete u njima naći i biti vrlo moderne, pristojne i primjećene.

64

POGLEDI

Na teritoriju između opština Nova Varoš, Sjenica, Novi Pa-zar, Tutin prema granici sa

Republikom Crnom Gorom, koja je poznatija kao teritorija Pešterska viso-ravan, ovih se dana, na zadovoljstvo mještana, dijaspore i svih ovih koji vole ove krajeve, dešava jedno „čudo“ - putevi se asfaltiraju, povezuju se gra-dovi Tutin, Sjenica, Novi Pazar sa još preko šezdeset sela i zaseoka. Dio pu-teva već je otvoren, a dio pripremljen i

uskoro će biti u funkciji. Projekti tu ne staju. I dalje se radi, projektuje, traže solucije za ostvarivanje zacrtanog.

Opština Sjenica, koja je u zadnjih tridesetak godina kaskala kao najnera-zvijenija opština među sandžačkim gradovima, u ovoj i prošloj godini ura-dila je više nego za proteklih pedeset godina. Rezultat je to kvalitetne orga-nizacije vlasti, u kojoj učestvuju i SDA i SDP, te oslanjanja na zdrave snage i mogućnosti mladih, sposobnih i sve-

stranih entuzijasta. Damar, kao glasilo građana porije-

klom iz Sandžaka koji žive u BiH, ima moralnu obavezu da o svim pozitivnim, ali i negativnim dešavanjima, iznese svoj stav. Ovaj put rukovodstvu Opštine Sjenica jedno veliko: „Aferim!“.

Izgradnju infrastrukture i puteva slobodno možemo nazvati višegenera-cijskim snom, težnjom pa i čežnjom ljudi ovih krajeva. Ogromna je ovo pri-lika za razvoj privrede, poljoprivrede,

Putevi kao ŽILA KUCAVICA

Povezivanje Sandžaka

Naši očevi, koji u većini slučajeva nisu više s nama, danas bi bili ponosni i sretni kada bi bili u prilici da vide kako se putevi diljem Sandžaka asfaltiraju te da se zabačena sela povezuju sa gradovima.

65

POGLEDI

n Hazbo Mujović, predsjednik opštine Sjenica n Vahid Tahirović, pomoćnik predsjednika opštine Sjenica za infrastrukturu

66

POGLEDIturizma i za ulaganje onih koji su, zbog loše infrastrukture i neperspektivnosti ovih krajeva, odselili diljem svijeta, da se vrate i ulože novac u svoj kraj, u mjesta gdje su se rodili i rasli. Pored emotivnih razloga tu su sada i realni, infrastrukturni, neophodni za povratak i pokretanje biznisa. Konačno su stvo-reni uslovi da ljudi više samo ne pjeva-ju o rodnom Sandžaku, nego i ulože sredstva i vrate se.

Najava o velikim investicijama u oblasti infrastrukture Republike Tur-ske u regiji Sandžaka doći će kao me-hlem na rane ishabanim putevima, koji se, preko pedeset godina, samo krpe između gradova Novi Pazar-Sjenica, Novi Pazar-Tutin itd.

Regionalni put Tutin-Sjenica, koji je velikim dijelom završen preko Pešter-ske visoravni, a skraćuje put između Sjenice i Tutina za cca. 40 kilometara od prvobitne trase, zahvaljujući „neradu i nemaru“ Vlade Srbije još uvijek nije pu-šten u promet. Kao da neko namjerno (ili nenamjerno) neće da poveže još tih cca. 8 kilometara. Ovih 8 kilometara če-kaju već više od pet godina da se neko u Vladi Srbije smiluje i odobri sredstva za završetak navedene trase. Ovim putem i mi apelujemo da se izvrši potreban priti-sak i lobiranje te da uskoro proslavimo otvaranje i ove dionice. u

Redakcija

67

68

POGLEDI

Mira Popović, saradnica na progra-mima u CGO-u, istakla je da je pravo na slobodan pristup infor-

macijama u Crnoj Gori značajno ograniče-no, a suprotno preporukama Evropske unije.

„Podaci nisu dostupni ni na druge na-čine koje propisuje Zakon, a to su samo neki od problema sa kojima se susreću građani u obavljanju svakodnevnih oba-veza, ali i organizacije civilnog društva koje se fokusiraju na istraživanja i nisu u mogućnosti da dođu do određenih podata-ka, obzirom da ih organi najčešće oglase kao tajne, što će ubuduće biti sve češće, zbog ukidanja obaveze sprovođenja testa štetnosti“ zaključila je Popović.

Šefica službe glavnog administratora u opštini Pljevlja, Milojka Pupović, naglasi-la je da je opština Pljevlja veoma ažurna u svom radu na ovom polju i tom prilikom posebno je istakla rad Sekretarijata za druš-tvene djelatnosti. Ona je napomenula da treba raditi na poboljšanju trenutnog stanja, ali da u lokalnoj samoupravi postoje odgo-vorni i stručni ljudi koji rade svoj posao.

Ruždija Strujić, predsjednik Uprav-nog odbora NVO Bonum, podsjetio je da je neophodno iskoristiti potencijale orga-nizacija civilnog društva za poboljšanje rada organa lokalne samouprave. On je ukazao da nevladine organizacije mogu animirati građane da uzmu aktivnije uče-šće u procesima donošenju odluka na lo-kalno nivou.

Dejan Miličić, direktor RTV Pljevlja, saopštio je da Televizija Pljevlja dobro sarađuje sa lokalnom samoupravom i da je evidentan pomak u dijelu kvartalnih konferencija za medije koje organizuju, na kojima se objavljuju informacije koje i

nisu toliko povoljne po samu Opštinu.Aleksa Ivanović, član Savjeta Agen-

cije za zaštitu ličnih podataka i sloboda pristup informacijama, predočio je da je Agencija od januara primila 3.600 žalbi na rad organa uprave, i ukazao je na či-njenicu da zemlje u regionu - Slovenija i Hrvatska imaju daleko manji broj žalbi, u odnosu na Crnu Goru. Pored toga što se treba omogućiti pristup informacijama, on je insistirao i na obavezi organa da prilože i obrazoloženje uz dato rješenje kako bi taj podatak bio upotrebljiv. „Organi koji žele da poštuju Zakon, moraju poći od proaktivnog pristupa informacijama i to je najisplativije i za sam organ ali i za državu po sebi“, istakao je Ivanović.

Direktorka Službe za evropske inte-gracije u opštini Pljevlja Nermina Bašić, istakla je da zaposleni u toj službi zaista revnosno ispunjavaju svoje obaveze i tru-de se da odgovore u zakonski predviđe-nom roku na sve zahtjeve o slobodnom pristupu informacijama koje su upućene ovom organu.

Ismeta Džakić, iz NVO Građanske in-cijative, saopštila je da je neznanje i nepro-fesionalizam službenika sa jedne strane i nepoznavanje svojih prava od strane samih

građana, često uzrok brojnih žalbi. „Svaka informacija koja se daje građanima mora biti jasna i mora se utvrditi odgovornost u radu službenika i nadležnih i njihova etič-nost u samom radu“, ocijenila je ona.

Okrugli sto je okupio 20 učesnika, predstavnika medija, institucija, predstav-nika lokalnih NVO-a kao i zainteresova-nih građana ove crnogorske opštine. Mo-derator je bila Amra Strujić.

Okrugli sto „Imam pravo da znam“ prvi je u nizu ovakvih događaja koji CGO organizuje sa partnerima u okviru projek-ta „Imam pravo da znam - Odgovorne op-štine u službi građana!“ koji se finansira iz sredstava Evropske unije i kofinansira iz sredstava Kraljevine Holandije, u okviru šireg regionalnog projekta WeBER. Cilj projekta je davanje doprinosa unapređe-nju odgovornosti i transparentnosti lokal-nih samouprava u Crnoj Gori u skladu sa principima dobrog upravljanja, koji će se ostvariti kroz osnaživanje saradnje izme-đu nacionalnih i lokalnih nevladinih orga-nizacija i lokalnih medija, u zajedničkom praćenju sprovođenja i redovnom obavje-štavanju o stanju u oblasti primjene Zako-na o slobodnom pristupu informacijama koje su upućene ovom organu. u

Transparentniji rad crnogorskih opština

Okrugli sto u Pljevljima „Imam pravo da znam“

n Piše: Jakub DURGUT

Rad crnogorskih opština trebao bi biti transparentniji i otvoreniji prema građanima, zaklju-čeno je na okruglom stolu „Imam pravo da znam“ koji je u Pljevljima organizovao Centar za građansko obrazovanje iz Podgorice u saradnji sa NVO Bonum.

69

POGLEDI

Trenutno se završava izgradnja ha-remskog zida sa kapijom na istoč-noj strani i popločavanje unutraš-

njih površina između tri kapije štokova-nim mermernim pločama. Radove izvodi italijanska firma „Star house“ i prema sadašnjoj dinamici radovi će biti završeni prije roka.

Rukovodilac radova na objektu inži-njer Eran Ravmani zadovoljan je dosa-dašnjom dinamikom i uglavnom proble-me vidi u nabavci potrebnog materijala.

„Nezamislivo je da nakon 15 sati vi ne možete nabaviti cement, armaturu, kamen ili nešto drugo što vam je potrebno za rado-ve, jer nijedno stovarište nema dežurnu službu. Mi smo dobrim planiranjem nabav-ljali potrebni materijal znatno ranije, ali ipak dešavalo nam se da nam nedostaje materijala u nekim fazama rada što nas je usporavalo, jer smo imali pojačan tempo rada koristeći pogodno vrijeme za radove, svjesni da u ovom kraju građevinska sezo-

na traje znatno kraće“, istakao je Ravmani.

U narednih nekoliko dana očekuje se doprema ćeramida za pokrivanje zida i okonča-nje svih radova.

Radove u iznosu oko 139 hiljada eura finansira Turska agencija za saradnju i kordinaciju u Crnoj Gori „TIKA“. Rado-vi su počeli 1. septembra, a rok završetka je tri mjeseca.

Projekat sanacije Husein-pašine dža-mije urađen je 2003. godine, a džamija je

sanirana 2006/7. godine. Radove na kon-struktivnoj sanaciji džamije i dijela ha-remskog zida u dužini oko 70 metara izvela je sarajevska firma „Sikra“, a re-stauratorske radove i radove na enterijeru džamije izvela je sarajevska firma „Stu-dio Restauro“ u kojoj su bili angažovani najveći eksperti sa prostora ex Jugoslavi-je. Projekat, kao i radove finansirao je najvećim dijelom Rudnik uglja Pljevlja uz pomoć dobrovoljnih priloga građana, lokalne uprave i privrednih subjekata.

Nakon završetka haremskog zida, naj-vjerovatnije na proljeće ostaje završno ure-đenje dvorišta džamije, što podrazumijeva sanaciju i čišćenje nišana, uređenje terena i sadnju žbunastih biljaka i određenih vrsta cvijeća, a prema projektu koji je uradila fir-ma „Studio Restauro“ iz Sarajeva.

Husein-pašina džamija sagrađena je 1569. godine, zadužbina je Husein-paše Boljanića, a za dvije godine biće 450 go-dina njenog postojanja. u

Husein-pašina džamija u novom ruhu

Pljevlja: radovi na sanaciji kompleksa

Upravo se dovršava projekat sanacije Husein pašine dža-mije u Pljevljima, što podra-zumijeva sanaciju džamije i izgradnju haremskog zida u dužini oko 200 metara.

n Piše: Jakub DURGUT

70

POGLEDI

Stereotip o kuhinji koja je, zna se čija „teritorija“, u kući doktora islamskih nauka Nadira Dacića iz

Prijepolja i njegove hanume Sabihe, odavno ne važi. Tamo je, još od osnovne škole, najčešće boravio sin Bilal, koji je, iako je tek drugi razred Srednje ugosti-teljsko-turističke škole u Sarajevu, goto-vo pa medijska zvijezda. O njegove snimke kulinarskog umijeća „otimaju“ se mnogi elektronski mediji, a sa ekrana lokalne i regionalne televizijske mreže gotovo da ne „silazi“.

-Bilal je najbolji učenik u generaciji, bez premca je na smjeru kuhar-tehnolog, priča sa neskrivenim ponosom majka Sabi-ha. Od malih nogu se motao po kuhinji, igrao se posuđem i, kasnije, htio da proba svaku namirnicu, svako jelo koje se pripre-malo. Tradicionalno bošnjačko gostoprim-stvo, posebno u hodžinoj kući kakva je naša, bio mu je poseban izazov da se vrlo rano oproba u kulinarskim vještinama. Za-divio je ne samo nas, njegovu porodicu, već i naše goste raznih profesija, prohtjeva i kriterijuma tako da je bilo jasno u kom smjeru idu njegova interesovanja.

Kao učenik osnovne škole „Vladimir Perić Valter“ u Prijepolju, Bilal je ljetnji ras-pust provodio uz TV prijeminike. Umjesto muzičkih ili sportskih kanala, stalno je bio ispred ekrana na kome su se vrtjeli specijali-zovani kulinarski programi, zapisivao recep-te, bilježio svaki pokret vještih promotera

nacionalnih kuhinja iz cijelog svijeta. Kasni-je se, po malo krišom, okušavao u primjeni svojih „zapisa“ pa tek kad bi mu se učinilo da je to zapravo „isto to samo malo drugači-je“ ohrabrio se da svoja jela stavlja na probu strogih ocjenjivača, majke Sabihe, oca Nadi-ra, sestre Amine i braće Amara i Hafiza.

- Kad je majka rekla da je to što ja sku-vam ukusnije i bolje nego kad je ona u kuhi-nji, bio sam u dilemi da li to ona mene želi da ohrabri ili je to stvarno tako. No, sestra i bra-ća su samo potvrdili njene riječi a otac se iskreno smješkao govoreći: „Ako ti je sud-bina da budeš kuhar, bićeš kuhar, a sudeći po ovome što si nam pripremio, bićeš veliki kuhar, najbolji, ako Bog da“!

U maloj sredini, u mahali u kojoj su tada živjeli, Bilalove majstorije u kuhinji su pri-mane sa izvjesnim podozrenjem. Bilo je ra-znih komentara, počev od dovođenja u vezu tadašnjeg očevog osnovnog zanimanja („glavni imam, a sin mu kuhar“) ili Sabihine vještine u kuhinji („ma jok, to njemu majka priprema a on se samo hvali“)...

- Došlo je dotle da čim bi gosti stigli u našu kuću, Bilal bi pred njima odlazio u ku-hinju i najavljivao šta će da nam pripremi. Tako smo se „izborili“ protiv dezinformaci-ja. A onda je, na inicijativu tadašnjih ljudi u Turističkoj organizaciji u Prijepolju, naša kuća izabrana za promociju bošnjačke kuhi-nje. Pripremali smo, ja i Bilal, uz neophodnu pomoć ostalih, nekoliko jela Bošnjaka u

Virtouz iz sandžačke kuhinje

Prijepoljac Bilal Dacić, najbolji učenik u svojoj generaciji

n Piše: Muharem M. MUTABDŽIJA

Od hobija u dječačkim da-nima do perspektivnog zani-manja već u ranoj mladosti. Prije desetak godina bio sam samo atrakcija u našoj kući u Prijepolju, sada su to us-pomene jer sam svakodnevno pred ozbiljnim izazovima kako u školi tako i u prak-tičnom dijelu nastave, jedini sam iz generacije kuvara na praksi u prestižnom hotelu Evropa, ovdje u Sarajevu. Znam čime ću se baviti u životu, ali je do tog cilja još uvijek dalek put

71

POGLEDISandžaku. Pokojna Ivana Rakonjac, direkto-rica i rahmetli Safet Sajo Planić, savjetnik za marketing, bili su oduševljeni. Tog mubarek Ramazana stigle su TV kamere Regionalne televizije iz Novog Pazara koja je u našoj kući, sa Bilalom u glavnoj ulozi, snimila pri-premanje iftara. Tako je Bilal „izašao iz naše kuhinje“! Bio je učenik sedmog razreda osnovne škole, priča majka Sabiha.

Uslijedilo je „širenje“ priče. Bilal se po-javljuje sve češće u posebnim programima. Mediji zdušno doprinose tome, malo zbog sredine iz koje Bilal dolazi koja je kao stvo-rena za podizanje gledanosti, a svakako i zbog njegovih kulinarskih veština.

- U kultnoj emisiji nacionalne RTS „Ga-stronomad – trbuhom za kruhom“ ja sam kuvao sa velikim majstorom Nenadom Gla-dićem (poznatiji je pod nadimkom Lepi Brka) i to je, čini mi se, bilo presudno da i u Srbiji dobijem publicitet koji mi je zapravo stvorio obavezu koja se zove: Nemoj stati! Naredne raspuste ali i sve slobodne trenutke ja provodim uz stručnu literaturu, čitam ku-linarske časopise, imam punu kuću kuvar-skih priručnika, razmjenjujem recepte i ši-rim krug sagovornika na društvenim mrežama. Mnogo sam naučio u tim kontak-tima, mnogo toga sam provjerio i dobio sa-mopouzdanje, kaže Bilal.

Kad je stiglo vrijeme upisa u srednju školu u porodici Dacić nije bilo dileme kuda će Bilal. Ćerka Amina je već studirala srpski i bosanski jezik, sin Amar pravo a Bilal je odabrao Srednju ugostiteljsko-turističku školu u Sarajevu, smjer kuvar-tehnolog.

Danas je učenik drugog razreda srednje škole i sa šesnaest godina ima iza sebe popri-ličnu kulinarsku karijeru.

- Kuvao sam sa Nerminom Hodžićem, predsjednikom Udruženja kuvara u BiH, Seadom Ćatićem, Nihadom Mameledži-jom, Lepim Brkom... Jednom sedmično, u okviru praktične nastave, kuham u hotelu Evropa u Sarajevu gdje sam u prilici da uče-stvujem u plemenitom poslu sa pravim pro-fesionalcima i u vrhunskim uslovima za naše prilike. Kuvao sam sa mojom majkom, a ona sad govori da je kuvala sa mnom! Lje-tos sam proveo 40-tak dana u Albaniji, u hotelu „Grand Bex“ u Draču. Bio sam po-častvovan pozivom Anesa Sadikovića, Pri-jepoljca koji je odavno stanovnik Sarajeva, da provedem najveći dio ljetnjeg raspusta u njegovom hotelu. Tu sam zaradio svoje prve pare u životu. Možda će mi se ostvariti snovi da kuham sa Džejmijem Oliverom, za mene najvećim među svjetski poznatim ku-varima, ali ovo iskustvo iz Drača pamtiću

do kraja života. Tu sam bio samostalniji nego ikad, odgovornost je bila maksimalna, gosti su bili turisti mahom iz Bosne i Herce-govine ali je bilo i iz drugih država. Albani-ja pravi krupne korake u turizmu a time i u ugostiteljstvu a njihova kuhinja je među najzahtjevnijim u regionu. U Draču sam se najviše družio sa rakovima, morskim plo-dovima, raznim vrstama morske ribe...mi-slim da sam položio ispit a poziv za naredni raspust to, valjda, potvrđuje, kaže Bilal.

Poslije srednje škole Bilal nema namjeru da se zaustavi. Ima mnogo puta ispred mene, kaže, otkrivajući da će možda jednog dana biti glavni kuhar u svom nacionalnom resto-ranu sa bosanskim i sandžačkim jelima kao specijalitetima. Menadžer bi mogao da bude brat Amar koji je pri kraju studija na Prav-nom fakultetu u Sarajevu, Bilal pored sebe u kuhinji vidi i mlađeg brata Hafiza, ali, vidje-ćemo, kaže Bilal.

- Želim da učim jer ima mnogo skrivenih

tajni do kojih se dolazi samo upornim i siste-matskim radom. Namjeravam da stečena znanja potvrđujem i proširujem na nekom prestižnom evropskom fakultetu. Tek tada u obzir dolazi pomenuti „scenario“, jedan od onih koji se naziru.

Bilal zadivljuje skromnošću, uprkos do-kazanom talentu i vještini u kuhinji. Kaže da je bosanska kuhinja vrlo zahtjevna i prepo-znatljiva. Nije baš siguran može li se govori-ti o autentičnoj sandžačkoj kuhinji, ali posto-je neka lokalno vrlo specifična i prepoznatljiva jela na ovom području. Iz-dvaja mantije koje su na putu da postanu priznati brend Sandžaka, tu je potopljika, tu su i neki rijetki začini, ali sve je to još uvijek malo da bi se na kulinarskom meniju izdvo-jila sandžačka kuhinja.

Možda će, jednog dana, neko proučiti i standardizovati i sandžački meni. Neće biti iznenađenje ako u timu takvih majstora ku-hinje bude i Bilal Dacić. u

n Porodica na okupu

n Bilal iz vremena kad je provodio raspust u kuhinji

72

POGLEDI

Svake godine 30. septembra na Dan oslobođenja Rožaja, održava se sveča-na sjednica. Ovogodišnjoj su, između

ostalih, prisustvovali: predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, Ambasador Republike Tur-ske u C.Gori- NJ.E. Serhat Galip, potpred-sjednik Vlade CG Rafet Husović, ministar saobraćaja i pomorstva Osman Nurković te predstavnici političkog, vjerskog, javnog i kulturnog života, kao i brojni gosti i grado-načelnici susjednih opština.

Predsjednik Opštine gospodin Ejup Nurković za Damar kazao je: „Proslav-ljajući Dan opštine, ujedno slavimo i slo-bodu kao najveću vrijednost ljudskoga života i postojanja.

Rožaje, grad koji se nalazi na geograf-skoj tromeđi kulturoloških, nacionalnih i vjerskih vrijednosti, stoljećima je stasavalo u sredinu koja zna da poštuje i prihvata različi-tosti, kao neizmjernu vrijednost i privilegiju, kojom se ne mogu pohvaliti baš svi.

„U prilog tome govore i mnoge historij-ske činjenice“, naglašava dalje predsjednik, „koje Rožajama i Rožajcima daju poseban pečat humanosti i gostoprimstva, na čijem

tragu Rožaje i danas traje i živi, uz sve poteš-koće koje su ga pratile u raznim društve-no-socijalnim promjenama i previranjima.“

U proteklom periodu, posebno u po-sljednje dvije i po decenije, Rožaje je, kao i mnogi drugi gradovi u okruženju koji su imali izuzetno razvijenu privredu, doživjelo sličnu sudbinu tranzicije, gdje su skoro sve fabrike zatvorene, a hiljade radnika ostalo bez posla.

Privredni krah neizbježno se odrazio na stagnaciju svih ostalih sfera života, jer se novi vlasnici nisu najbolje snašli na veoma konkurentnom tržištu.

Lokalna uprava Rožaje, svjesna svih ovih činjenica, u posljednje tri godine trudila

se da obnovi infrastrukturu, pokrene radna mjesta te da stvori predispozicije i uslove za ponovno oživljavanje privrede a samim tim i valorizaciju svih prirodni potencijala i resur-sa koje naša opština posjeduje.

„Skupština grada je donošenjem rele-vantnih i važnih odluka koje su decenij-ma čekale da budu predložene i usvoje-ne, stvorila racionalan pravni i zakonski okviri u cilju lakše organizacije lokalne

uprave i podizanja životnog standarda naših građana.“ - kaže između ostaloga predsjednik Nurković.

Pored kapitalnih projekata za razvoj Op-štine Rožaje te pokretanje novih radnih mje-sta, lokalna uprava je poseban akcenat stavi-la na obnavljanje postojeće i izgradnju nove infrastrukture, što predstavlja osnovu u po-boljšanju osnovnih životnih uslova stanovni-ka Rožaja, kako u gradskom, tako i u rural-nim područjima, što stvara predispozicije za održiv ostanak i privredni razvoj.

Poboljšanje uslova obrazovanja te sana-cija školskih objekata u saradnji sa državnim institucijama, također je fokus lokalne upra-ve, a u planu je i izgradnja nove gradske osnovne škole za hiljadu učenika.

Subvencionisani su i poljoprivredni pro-izvođači kojima su dodijeljeni plastenici i košnice a Sekretarijat za poljoprivredu je svojim djelovanjem i posredovanjem, ve-ćem broju poljoprivrednika pomogao da do-biju povoljna sredstva iz pristupnih fondova IPARD like II što svakako uliva nadu i opti-mizam u ovu primarnu granu razvoja sela i poljoprivrede. Također, Pružena je podrška u podizanju novih voćnih zasada, nabavci no-

U infrastrukturu uloženo sedam miliona eura, otvorena nova fabri-ka, dodijeljeno devet stanova za posebne socijalne kategorije...

U Rožajama održana svečana sjednica povodom Dana opštine Rožaje

n Piše: Mirza LUBODER

73

POGLEDI

vih aparata za mužu, laboratorijskoj analizi zemljišta te u nabavci mehanizacije.

Devet porodica među kojima i osobe sa invaliditetom, dobile su na korištenje nove stambene jedinice koje će koristiti narednih deset godina a uručivanju ključeva uz brojne medije prisustvovali su predsjednik opštine i predsjednik skupštine sa saradnicima.

Nastavljena fazna realizacija projekta „Hajla-Štedim-Rusolija“ u novoj fazi ulaganje cijelih milion eura

U saradnji sa Direkcijom javnih radova, pristupilo se valorizaciji planinskog masiva Hajla – Štedim – Rusolija, a ovaj projekat je veoma važan za razvoj zimskog-ljetnjeg i

seoskog turizma što će samo po sebi stvoriti nova direktna i indirektna radna mjesta i već je završena druga faza na izgradnji infra-strukture prema Štedimu. Urađena je projek-tna dokumentacija i raspisan poziv za javno nadmetanje za najboljeg ponuđača a vrijed-nost investicije je 1.000.000 eura.

Pored drvoprerađivačke industrije pokrenute još dvije fabrike iz sfere metalne i prehrambene industrije

Pored turske kompanije „Montenegro wood“ koja uspješno proizvodi kvalitetan furnir za evropsko tržište, na pokretanje bi-znisa u Rožajama opredijelile su se još dvije uspješne kompanije iz Srbije i BiH.

Firma „Velbos“ koja se bavi proizvod-njom željeznih armiranih konstrukcija za tunele, mostove i ostale velike građevine, pokreće svoj pogon u Rožajama, gdje će u startu uposliti 20 radnika. Opremanje pro-izvodne hale i instaliranje mašina, privodi se kraju. „Velbos važi za veoma respekta-bilnu i stabilnu kompaniju u sveri proi-zvodnje željeznih konstrukcija. Ova inve-sticija predstavlja veoma važan korak u daljem razvoju rožajske privrede.

Još jedna firma iz Novog Pazara koja se bavi tradicionalnom proizvodnjom pe-civa (mantija i pita) uspješno je pokrenu-la proizvodnju gdje je nastao brend „Montesač“ koji je za kratko vrijeme prepoznat na Crnogorskom tržištu a uskoro kreće izvoz za Kosovo.

Dodijeljena najveća opštinska priznanja „30. Septembar“

Obrazlažući kriterijume za dodjelu najvišeg opštinskog priznanja, nagrade ’’30. septembar’’, Rafet Nurković je saop-štio da je priznanje za doprinos u oblasti kulture pripalo umjetniku, Halku Halilo-viću, dok je nagradu za doprinos razvoju i unapređenju zdravstva dobio dr. Cena Ka-jević, a nagrada za doprinos u oblasti sporta uručena je džudisti Jusufu Nurko-viću, reprezentativcu Crne Gore. U ime nagrađenih zahvalio se dr. Cena Kajević.

Skromne novčane nagrade uručene su Ajli Murić, učenici Gimnazije ’’30. septem-bar’’, kao i Dini Pepiću, učeniku Srednje stručne škole.

U kulturno-zabavnom dijelu programa, nastupila je diva narodne muzike Merima Njegomir.

Nurković: Cilj nam je stvaranje povoljnog poslovnog ambijenta

Na kraju razgovora predsjednik Nur-ković je iznio problem migracija stanov-ništva prema zapadu, sa čime se suočava cijeli region gdje nije pošteđeno ni Roža-je, ali se nada da će se uskoro taj trend mogracija smanjiti. Lokalna uprava i po-red brojnih problema čini sve kako bi po-boljšala infrastrukturu i olakšala admini-straciju za otvaranje novih radnih mjesta, sve u cilju stvaranja povoljnog ambijenta za domaća i strana ulaganja, jer Rožaje posjeduje izvanredne prirodne i ljudske resurse kao i geografski položaj, koji čine osnovu održivog razvoja za sigurniju i bo-lju budućnost. u

Završena je izgradnja pomoćnog travnatog stadiona koji je urađen po FIFA standar-dima, te je na taj način uz savremenu sportsku dvoranu upotpunjena lepeza sport-skih objekata i sada uz glavni stadion imamo još dva pomoćna od kojih jedan sa travnatom podlogom. Stadion su svečano otvorili predsjednik FSCG Dejan Saviće-vić i predsjednik opštine Ejup Nurković.

n Dobitnici priznanja “30. Septembar”

Predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore Dejan Savićević sa predsjednikom opštine otvorio stadion sa travnatom podlogom

74

POGLEDI

U gradu Izmiru u Turskoj u perio-du od 6 -11. oktobra ove godine održan je 12. Festival folklora

na kojem je, na poziv organizatora, pre-zentovan bihorski ćilim koji je u toku 2016. godine zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Crne Gore. Bihorski ći-lim je prezentovan na samom otvaranju festivala 6. oktobra, na raznim lokacija-ma u toku trajanja festivala pred različi-tom publikom, sa izuzetnim uspjehom i velikom pažnjom koju je izazvao kako kod naučne, tako i kod laičke javnosti. Centralna promocija je držana 7. oktobra na međunarodnom naučnom simpoziju-mu na lokalitetu “Kultur Parka”. Jedna od tema međunarodnog naučnog simpo-zijuma je bila „Tradicionalno i moderno“ – u okviru koje je Bihorski ćilim koristio kao dobra praksa u valorizaciji naslije-đa, tradicionalnog umijeća i modernog izražaja kojim se afirmiše tradicionalno na moderan način ne narušavajući kva-litet nalijeđenog. Za ovu priliku su pri-premljeni printani promotivni materijali prevedeni na turski jezik koji su distri-buriani posjetiocima festivala. Kuriozitet ove promocije je to da je Bihorski ćilim promovisan u zemlji koja ima bogato istorijsko naslijeđe, kada su ćilimi u pita-nju, ali je istaknuta posebnost Bihorskog ćilima kao bogatstva opštine Petnjica i Crne Gore. Na naučnom simpozijumu su prisustvovali eminentni stručnjaci iz različitih zemalja, sa dugogodišnim isku-stvom i naučno-profesionalnim referen-cama koje ove stručnjake čine pozvanim da daju adekvatnu ocjenu vrijednosti sa-mog projekta “Valorizacija Bihorskog ći-lima” ali i aktivnosti koje se preduzimaju kako bi se ovo NKD CG nominovalo na

UNESCO-vu listu nematerijalne kultur-ne baštine. Ocjene su izuzetno pozitivne i ohrabrujuće, ocijenjeno je da se radi o nesumnjivo vrijednom predmetu kultur-ne baštine kako Crne Gore tako i uku-pno svjetske baštine. Kroz stručan, me-todološki i kreativan pristup menadžera projekta, postignuti su zavidni rezultati a stvorene su pretpostavke da se nastavi sa multiplikativnim razvojem dalje valori-zacije ovog kulturnog dobra. “ Drago mi je da sam imala priliku da se ovdje na na-učnom simpozijumu u Izmiru, upoznam sa projektom “Bihorskog ćilima”, jako me raduje da se u Crnoj Gori na ovakav način vodi računa o ovoj izuzetnoj vrsti kulturnog naslijeđa. Ja sam imala priliku da budem uključena u evaluaciji neko-liko projekata koji se tiču kodifikacije i zaštite nematerijalne kulturne baštine, kako u Makedoniji tako i u regionu i ovaj projekat me asocira na sličan projekat u Bugarskoj koji je već rezultirao nomi-nacijom na UNESCO-voj listi. Želim

da podržim ovaj projekat, čestitam me-nadžeru projekta, g-dinu Ismetu Latiću na veoma uspješnoj prezentaciji, kao i na kvalitetno urađenom projektu i želim sreću u implementaciji daljih aktivno-sti, posebno kada je u pitanju ideja da se Bihorski ćilim kandiduje na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine za šta ima dovoljno elemenata.” – istakla je učesnica naučnog simpozijuma, mr. Ivona Opetčeska Tatarčevska, direktorka departmana za nematerijalno kulturno dobro, Ministarstva kulture Makedonije.

“Ovaj projekat zaista zavređuje po-sebnu pažnju i ja se radujem što se u Crnoj Gori na kvalitetan način vodi ra-čuna o kulturnom naslijeđu, nematerijal-noj kulturnoj baštini, kao što je Bihorski ćilim, kroz projekat koji razvijaju mladi ljudi sa elanom i stručnim radom za koji imam samo riječi hvale. Drago mi je što se sa ovim projektom upoznajem ovdje u Turskoj, nadam se da će aktivnosti ići u dobrom smjeru i da će biti još do-

Opština Petnjica je nastavila sa implementacijom projekta „valorizacija bihorskog ćilima“ koji je u 2017. godini podržan od strane ministarstva kulture Crne Gore. Ovo je višegodišnji pro-jekat koji za cilj ima zaštitu, popularizaciju, valorizaciju i brendiranje bihorskog ćilima kao posebnosti regije Bihor, opštine Petnjica i Crne Gore.

Promocija bihorskog ćilima u Turskoj

n Piše: Selma ADROVIĆ

75

DRUŠTVO

brih rezultata. “ – izjavila je Dr. sci. Iva Niemčić, naučni saradnik, Instituta za et-nologiju i folkloristiku iz Zagreba.

Domaćin festivala, g-din Mehmet Yildiz je istakao da u Turskoj postoji ve-liko kulturno naslijeđe kada su u pitanju ćilimi i da ga raduje “da se u Crnoj Gori baštini slična tradicija, koja očigledno ima svoje sutentične izražajne oblike koji čine Bihorski ćilim posebnim za regiju i drža-vu iz koje dolazi ali i sličnosti koje tvo-re link povezivanja kulturnih posebnosti Crne Gore i Turske uz poštovanje i uzaja-mno prožimanje kultrunog bogatstva kao univerzalne vrijednost čovječanstva.”

Tim projekta su činili: predsjednik opštine Petnjica –Samir Agović, magistar Ismet Latić – autor i menadžer projekta, te članovi tima: Akademski slikar magistar, Irvin Masličić i prof. Mehdija Adrović.

Izložbom u Turskoj u gradu Izmiru, implementirali smo planiranu aktivnost u okviru projekta “valorizacija bihorskog ćilima” koji je ove godine podržan od strane ministarstva kulture Crne Gore. Zaista je bilo veliko zadovoljstvo pre-zentovati ovaj projekat izložbom ćilima i ostalog promotivnog materijala spe-cijalno pripremljenog za ovu priliku. Iz Izmira nosimo jako lijepe utiske i zado-voljni smo pažnjom koju smo dobili kao i podrškom koja će nam biti vjetar u leđa da nastavimo dalje aktivnosti u realizaci-ji ovog projekta, koji treba da dovede do toga, da pored nominacija “Bihorskog ći-lima” na UNESCO-vu listu nematerijal-ne kulturne baštine u Petnjici otvori regi-onalni muzej ćilima. Nakon mnogo ulo-

ženog truda, ekspertskog rada i odricanja sa skromnim sredstvima, postignuto je do sada dosta, a najbolja satisfakcija je da se u Petnjici i Crnoj Gori zaštitilo kulturno dobro koje je već sada brend Petnjice i Bihora. Ovo je najbolji primjer da se re-sursi koji su nepravedno zapostavljeni, prvo od nas samih, mogu valorizovati i od njih se mogu imati mnogobrojne ko-risti. Mi smo imali razumijevanje i po-dršku od nadležnih državnih institucija u Crnoj Gori i u partnerskom odnosu smo napravili uspjeh koji smo ovom prilikom prezentovali na međunarodnom planu, ovdje u Turskoj. Mi smo ovu promociju radili u saradnji sa KUD-om BIHOR iz Petnjice, čiji članovi su uljepšali promo-cije ćilima, – istakao je autor i menadžer projekta, Ismet Latić. u

76

POGLEDI

“Ovim projektom se u pot-punosti uklapamo u temu ovogodišnjih dana EU bašti-

ne, jer imamo simbiozu prirodnog i kultur-nog bogatstva. Ovaj arheološki lokalitet se nalazi u izuzetnom prirodnom ambijentu Radmanske klisure čije bogatstvo nije samo u velikom broju arheoloških artefa-kata, koji datiraju još iz vremena od oko 3000 godina prije nove ere, već i zbog toga što se ova lokacija nalazi u prirodnom am-bijentu koji karakteriše bogatstvo prirodne raznolikosti. Nalazi koji potvrđuju prisu-stvo života i kulture življenja mjere se mi-lenijumima, ali do skoro ovaj lokalitet nije bio poznat u većoj mjeri ni lokalnoj zajed-nici, a ni šire. I pored značajnih arheološ-kih otkrića od strane „Polimskog muzeja“ iz Berana, čiji arheolozi su radili istraživa-nja, nije bilo moguće obezbijediti uslove za veću posjetu osim lokalitetu „Torine“, zbog toga što je lokalitet „ Pećina Grad“ udaljen oko 450 m unutar klisure, te se nije mogla obezbijediti veća prisustnost jav-nosti, osim onih entuzijasta koji su savla-davali nepristupačan teren kanjona rijeke Radmančice da bi došli do ovog lokaliteta

unutar utvrđene pećine”, istakao je Ismet Latić, autor projekta Torine i Pećina grad.

On je rekao da je sredstva za pristupne puteve i signalizaciju obezbijedila NTO Crne Gore i da je dio sufinansiran od strane opštine.

“Realizacijom projektnih aktivnosti stvorili su se uslovi da ovaj lokalitet bude prva uređena turistička lokacija na teritori-ji opštine Petnjica kojim će gazdovati TO Petnjica. Ono što je neophodno uraditi u narednom periodu je to, da se uradi master plan mikro lokacije – koji će definisati sve sadržaje koji se mogu uklopiti u ovaj pro-stor i koji će valorizovati sve potencijale a u cilju daljeg razvoja i promocije neosporgog potencijala koji ovi lokaliteti imaju a koji prevazilazi, ne samo lokalni već i nacional-ni karakter. Implementacijom planiranih ak-tivnosti treba uspostaviti Arheološko-avan-turistički park, koji će obezbijediti da se na pravi način očuvaju ovi lokaliteti ali i da se na održiv način valorizuju svi potencijali koje nesumljivo posjeduje, te da se u bliskoj budućnosti otvore nova radna mjesta i stvo-re pretpostavke za održiv ali i kreativan na-čin upravljanja ovom do sada zapuštenom i nepoznatom lokacijom”, rekao je Latić.

Valja napomenuti da je pozitivna ener-gija, koja je iznjedrila dosadašnje rezultate,

sadržana kako u pristupu Opštine, autoro-vom zalaganju, tako i izvođaču radova gra-đevinskog preduzeća „BIHOR“, koje je dobar dio zahtjevnih radova na vijaduktu i izuzetno nepristupačnom terenu izvelo kao donaciju.

Posjetu arheološkim lokalitetima su či-nili đaci srednje i osnovne škole „Mahmut Adrović“ iz Petnjica, sa direktorima ško-la, Muhamedom Adrovićem i Rifatom Ramčilovićem. Vodič i predavač je bio arheolog Predrag Lutovac iz „Polimskoj muzeja“ iz Berana. Nakon posjete lokali-tetima u Centru za kulturu u Petnjici, upri-ličeno je svečano otvaranje izložbe arheo-loških artefakata pronađenih na lokalitetu „Torine i Pećina Grad“, koju je otvorio predsjednik Opštine Samir Agović

“Prvi puta smo u prilici da naša opština bude dio ovakve manifestacije koja će biti na strani zaštite i afirmacije kulturnih do-bara i svega onoga što je na prostoru naše opštine. Prije 50 godina su u Evropskoj uniji donijeli odluku da se kulturna bašti-na podigne na veći nivo i da se promoviše i zaštiti, sve sa ciljem da se kulturno na-sleđe prikaže prvo sebi pa onda i drugima i da se na taj način na prostoru Evropske unije svake godine na ovaj način ti dani i obilježe. Uradili smo sve da prilaz ovom lokalitetu bude bezbjedan i da svako ko želi da ga posjeti to može da uradi i da se uvjeri kakvo nam je bogatstvo bilo u neposrednoj blizini a da mnogi od nas nisu bili u prilici da ga posjete. Zahvalju-jući ovom projektu mi se sada nalazimo na evropskoj kulturnoj mapi i u tome je i veličina ovog dana“, rekao je predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović. u

Dana 29.septembra su u Pet-njici, obilaskom arheološkog nalazišta “Torine” i “Pećine grad”, obilježeni Dani EU baštine. Opština Petnjica je realizovala projekat „Valori-zacija arheoloških nalazišta „Torine i Pećina Grad“.

“Torine” i “Pećina grad”, prve uređene turističke lokacije u Petnjici

n Piše: Selma ADROVIĆ

77

POGLEDI

– Ovdje je sve prirodno: vazduh, voda i trava koju pase stoka, pa je možda zbog toga sve tako i ukusno. Ja sam imao pri-liku da upoznam mnoge čuvene ljude ov-dje u svojoj radnjici. Svi oni hvale meso i hranu s ovih prostora, ali niko ništa nije preduzimao da taj posao zaživi. Eto, ja sam star i kad više ne budem mogao da radim, neće imati ko da naslijedi. Djecu ovaj zanat ne interesuje, a ja opet volim, jer popričam sa ljudima, čujem i vi-dim. Ovdje slabo ko navrati ne što mu nešto zatreba, već samo onako u prolazu, kada idu po zadatku ili nekom drugom poslu na Pešter i onda dođu kod mene na jagnjetinu – kaže Šućo Ljajić, iz Duge Poljane koga svi znaju po dobrom pečenju.

Šućo ima više od sedamdeset

godina, a prvo pečenje pripremio je prije više od pet decenija za ljubav ocu kome su iz daleka došli prijatelji, a ovdje gost ima počasno mjesto i poštuje se. Oni koji su imali priliku da probaju neki od “spe-cijaliteta” s Peštera tvrde da bi i najorto-doksnije pristalice vegetarijanskog nači-na ishrane promijenile mišljenje i zavo-lele meso. Šućo ističe da mu najviše od svega znače kontakti i nova poznanstva.

– Nema ko nije ručao kod mene, a da je prolazio kroz Pe-šter. Jednom je ručao i Đilas, a ugostio sam i brojne političare iz Titovog, pa onda Miloševićevog vremena. Volio bih da ugostim i ove sadašnje, ali još uvijek nisu dolazili na Pešter. Možda se oni dosjete da ovdje mogu da naprave “rudnik zdrave hrane” za Evropu, jer naše meso je zdravo i svima se sviđa. Dolazili su s ovim našima i Nijemci, Holanđani, Italijani i niko nije imao primjedbu. Moglo bi to da bude i za ovaj narod, a i za državu veliki posao. Ovako sve

ode, opusteše livade, nema stada, a svi hoće jagnjetinu i teletinu – kaže Šućo i dodaje da je “ovo siromašan kraj koji bi mogao za kratko vrijeme da postane Švajcarska”.

Ko zna, možda ove Šućove ideje sa-dašnja vlast ozbiljno shvati pa da, osim dosadašnjih političara i narodu budu do-stupni ovi darovi prirode. Za sada posto-je samo pojedinačne porudžbine mesa, pršute, sudžuka s ovih prostora, ali to je samo mali dio onoga što pruža Pešter. u

Cijeli svijet je čuo za pečenje iz Duge Poljane

Specijaliteti

Podno Pešterske visoravni u maloj varošici Duga Poljana, koja se nalazi na putu između Novog Pazara i Sjenice, boravili su brojni političari, pjevači, ali i obični ljudi – putnici namjer-nici. Razlog je uvijek isti – jagnjeće pečenje kod Šuća, koje se pročulo nadaleko, čak toliko da su ljudi iz inostranstva dolazili samo da probaju ukus ovdašnjeg mesa.

n Piše: Prof. Samir KURTANOVIĆ

78

KULTURA

Poezija Nusreta Idrizovića (Bijelo Polje, 1930. – Zagreb, 2007.) sabra-na u stihozbirci Bistrička svitanja,

Zagreb, 2003. neposredno je inspirisana klasičnim sukobom dvije stvarnosti – stvar-nosti unutarnjeg svijeta u čovjeku i stvar-nosti spoljašnjeg svijeta. Da bi stvaralački ovaplotio svoju ideju Idrizoviću je bila po-trebna riječ koja posjeduje magijsku snagu. Uzeo je pojam voda (koja se emanira i kroz pojam česma) kao središte svog intelektu-alnog, filozofskog i emocionalnog nimbusa. U leksički i simbolički pažljivo toniranoj širini česma/voda je u ovoj poeziji mobilna planetarna figuracija svijeta čistote. Vidi se iz Idrizovićevih stihova da autor osjeća nje-nu „bliskost do ushita i bola“. Iz ove metoni-mijske perifraze, Nusret Idrizović crpi i još jednu (privatnu) dimenziju kojom naglaša-va autopoetičko opredjeljenje da pjesmom reagira na život sami i njegovo ustrojstvo, na bič istorije koji fijuče nad glavama po-jedinaca i naroda, utiskujući krvave šare po nečitkom pergamentu „ljudske komedije“.

Česma je pjesnikova magijska basma koju upotrebljava u raznim prilikama i zna-čenjima. Poznato je da je voda čest simbol u bošnjačkoj starijoj i savremenoj poeziji, ali čini se da Idrizovićeva voda označuje drukčiji simbol nego kod drugih pjesni-ka. Finkcija spiritus aqua u okviru njego-ve poezije je, prije svega, samotumačeća. Odnosno, ona se koristi kao specifično her-meneutičko sredstvo pomoću kojeg lirski subjekt nastoji istumačiti (i) vlastiti iden-

titet. S druge strane, i za čitaoce pojmovi česma/voda predstavljaju katalog operativ-nih modela. Odatle čitalac ličnim izborom preuzima pojedine modele i preko njih po-kušava dešifrirati zakonitosti Idrizovićevog poetskog pisma, princip djelovanja njegove priče, često i ne sluteći da time interpretira i samog sebe.

Naslovivši svoju knjigu pjesama sa Bistrička svitanja (Bistrik je dio grada Sarajeva), Nusret je Idrizović odredio isto-vremeno koordinate za tumačenje svojih lirskih zapisa, baš kao što je to učinio ime-nujući cikluse u njoj: „Jedino naše sklonište bile su nebeske sjenke“, „Zborna mjesta do-brih“, „Izvode nas u divljinu i tamane kako sami hoće“. Pa i ostala dva poetska kruga: „Ljubavne besjede“ i „Uživao sam u stra-stima rođenim iz njihove veze s nebesima“, ako se posmatraju u kontekstu podrazumi-jevajućih antimonija, nadovezuju se na ono što bismo mogli nazvati suštinski dijaloš-kom formom ove poezije.

Stojeći na visokoj tački ljudske i literar-ne zrelosti, superiornošću čovjeka koji je prošao sito i rešeto i umjetnika svjesnog svo-jih dometa, autor veli da je naš život proces neprestanog umiranja koje prestaje jedino s okončanjem samog tog života. Meditirajući o životu i njegovim raznolikim manifesta-cijama u prošlosti i sadašnjosti, o neprekid-nom trajanju, nadovezivanju i prepoznava-nju, pjesnik sugeriše, već je rečeno, posto-janje duboke povezanosti između izvora i ušća, odnosno života i smrti. Pjesnik, dakle,

vidi smrt kao neodvojivu pratilju života, njegovo neizbježno naličje: „U duhovnoj svjetlosti česma radosno mrmori: / Život i smrt su jedno“ (pjesma „Jedva čujni vrisak potisnute i nezadovoljene“).

Prodori vječnog u prolazno i putevi njegovog dosezanja, pronađeni u istoriji, kulturi, materijalnom i duhovnom ali i u svakodnevnom i modernom, često zadivlju-je lakoćom kojom pjesnik, vješto koristeći umjetnička sredstva, značenja prebacuje sa jedne na drugu ravan. Krug koji opisuju sklad i haos (u promjeni) ukazuje na opštu vezu Idrizovićeve poezije s filozofskim po-stavkama Heraklita da se nikada ne zaga-zi u istu rijeku i da je vječnost samo krug promjena. Ovakvim zakonom omogućeno je neprestano kretanje, rađanje, umiranje, ćutanje i pjevanje, dolaženje i odlaženje – sveopšti ciklični tok civilizacijskih zbivanja.

Vrijeme nije samo trajanje, ono je i mjera, sud o svemu što je bilo i što će biti, uzaludnosti i svrhe, poraza ili djela koji će nadživjeti zadatu konačnost. Smisao ova-kvih uspostavljanja veza sa misterijom vre-mena je u tome da se biće, svijet u biću i svijet oko bića, osjete cjelinom. Iako svijet gleda iz perspektive vječnosti, iz dubine izčezlih stoljeća, Nusret Idrizović je isto-vremeno i u svom vremenu, u vrtlozima i plićacima sadašnjosti. Pamtilac je i odašiljač poruka „od kraja do beskraja“. Neopterećen

O prodorima vječnog u prolaznoIako svijet gleda iz perspektive vječnosti, iz dubine izčezlih stoljeća, pjesnik Nusret Idrizović je istovremeno i u svom vremenu, u vrtlozima i plićacima sadašnjosti, ukazujući na izvjesna ponavljanja, na sličnost ili istovjetnost trenutka u prošlosti i sadašnjaosti, na cikličnost istorijskih zbivanja. On smatra da poeziju treba iskoristiti na najbolji način – plemenitom misijom neimarenja, podizanjem mostova nad ponorima mržnje i besmisla.

Književna kritika

n Piše: Faruk DIZDAREVIĆ

79

KULTURAiluzijom o izuzetnosti sadašnjeg vremena u kojem, kao nikad ranije, magistra vitae upu-ćuje svoje božanske sljedbenike per aspera ad astra Idrizović nastoji da u njemu označi određene trenutke ljudskog postojanja. U djelu „ Načelo nove znanosti“ Đanbatista Viko (Giambattista Vico), pored ostalog, ukazuje na izvjesna ponavljanja, na sličnost ili istovjetnost trenutka u prošlosti i sadaš-njaosti, na cikličnost historijskih zbivanja.

U Sarajevu, na Bistriku, pjesnikovoj intimnoj geografiji, u slici ratnog, izokre-nutog života, historijske okolnosti iznjedrile su takvu psihološku klimu u kojoj negaci-ja ostavlja dužu sjenku od samih stvari, što vidimo i kod autora Bistričkih svitanja. On slika svijet gori od svih, da je još samo malo gori nebi ni mogao postojati (po A. Schopenhauer-u). Pjesnik tako kazuje o zatamnjenju smisla i relativizaciji svih čo-vjekovih očekivanja u pogledu ustrojstva svijeta i određivanja pojedinca u njemu. Za pjesnika je život „mješkoljenje nadiruće vode u mjesečevim ritmovima“. Stara ideja da umjetničko djelo prevazilazi pojedinačnu egzistenciju te time i transcendira prolazno, ovdje je dopunjena odgovarajućom pozici-jom umjetnika, pjesnika. Simbolično ozna-čena kao voda/česma, pjesnička teritorija se definiše kao neomeđena, univerzalna.

Čovjek je otuđen i usamljen u svom krugu jer ne zna kako da uspostavi kontakt ni sa samim sobom, a kamoli sa drugima oko sebe. Zato Idrizović i versifikacijski odražava taj nemir sukoba u fuziji žanrova, kako kaže Roberto Pađoli (Roberto Pacoli). Teorijski i poetološki Idrizović, sasvim si-gurno, potpuno je svjestan da ovo miješanje diskursa otvara nove mogućnosti značenja. Povezivanje, spajanje naoko različitih mo-tiva (ljubav, kosmička usamljenost, rat,... i tako dalje) na osnovu zajedničke, pjesnički određene semantike, neminovno dovodi do samjeravanja vrijednosti ovih stihova koje se određuje samo na osnovu jednog kriteri-juma: koliko će se oni ugnijezditi u pamće-nje i tu potrajati bez obzira na odrone vre-mena i nevremena koji će se na njih survati.

Bistrička svitanja Nusreta Idrizovića je djelo duboke filozofske i pjesničke misli. Završna pjesma „Mirzine domovine“ (kojoj i sam naslov obezbjeđuje posebno značenje, značenje rezimea, finalnog rješenja) glavnu temu zbirke podiže na izrazito simboličan nivo. Poslednji trostih glasi: „Tu skonča Mirza potresene duše / Pobjede, kažu, nisu trajne. Kao ni porazi / Svaki je izbor na provjeri“. Ton u pjesmi je melanholično težak; lirski subjekt ostavlja utisak čovje-

ka željnog vazduha koga neka čvrsta ruka odozgo gura pod vodu zato što misli da tako treba. Izgledalo je da će se desiti čudo, da će Bosna umivena dočekati, u svojoj velikoj tihoj prednosti, neko bolje vrijeme. Pjesnik kaže da je ona pozornica koja se prečesto urušava, ali i traje, opire se vremenu, kao antički Epidaurus.

Ova poezija ne daje definitivne odgovo-re; Idrizovićev poetski svijet je pun slutnji i pitanja. On ispituje varijacije velikog kruga postojanja. Govori o: dobru i zlu, o ljubavi čovjeka i žene, o ljubavi kao principa sve-opšteg opstanka i održanja, o ljubavi Boga i prirode, o zavičajnim krajolicima i čežnji, o vodi, o istini i hrabrosti, o snovima, o tuzi kao univerzalnom stanju čovjeka, o duhu naroda, o moći ljudskog duha, o ratu, o ratu u Bosni, o stradanju i razaranju Sarajeva, o razmrskanom svijetu i raskidanim jedinka-ma u tom svijetu, o budućnosti, o bezdo-movnicima, o Dobrima, o onima koji treba da podignu srušene mostove, povežu dvije obale nade…Poneseni magijom istinskog poetskog proniknuća ovog pjesnika, nama se, koji stojimo na dvije obale čitanja, čini da pratimo odbljeske iste rijeke, čujemo eho glasova okupljenih oko česme, koji spajaju vremena i naraštaje.

Ako bismo govorili o određenoj lirskoj dinamici ove poezije, onom energetskom polju koji stoji unutar pjesme a koje se opire svakoj definiciji, onda bismo morali imeno-vati i njene krajnje okvire, odnosno njene, uslovno rečeno, polove. Izrecivo je ovdje suprostavljeno neizrecivom, u mjeri u kojoj život stoji prema besmrtnom, svjetlost logo-sa prema sjenovitim predjelima prolaznosti i svakidašnje jadikovke, promjene prema vje-čitom vraćanju istog. Ovo su neka od pitanja na koja poezija Nusreta Idrrizovića nastoji

da pruži odgovor, dodirujući poput klatna ivice izrecivog i neizrecivog. Jedan od tih odgovora krije se svakako i u načinu kako su postavljena.

Kao vrsnom poznavaocu jezika, njego-vo jezičko graditeljstvo ne djeluje ishitreno i razmjetljivo jer su njegove jezičke kovanice proistekle iz autentičnog narodnog jezičkog osjećanja (ljetorast, žednik, ledinak, vidje-lica..., i slični pojmovi). Isto tako su i veo-ma uspjelo sklopljene neke sintagme, kao: česme rujne, kamen–voda, bezbratne zore, vodene zvijezde… Tu se, naizgled, spajaju nemogući pojmovi.

Kad se razmatra poetika naslova pjesa-ma Idrizovićevih (Nedovršeni vijek kruga; Buktinja nemoći; Lutao sam negdje bli-zinom života; Pustolovine boja; Pustinja dobra; Zalutali vidici; Miris egzotične lje-pote…) vidi se da su oni po pravilu veoma asocijativni i simbolični, što predstavlja ta-kođe jednu od vrijednosti njegove poezije.

Pjesme u metrički određenim stihovi-ma, čiji je slobodni ritam često na granici proznog izraza, izgledaju kao dijelovi o pjesnikovom životu, ali i o životu uopšte. Elokventan, odmjeravao je i sudio bez pri-strasnosti, proširivao granice samosvijesti, otkrivao drugima. Nusret Idrizović je znao da, kako je davno govorio jedan pjesnik: tijek zemaljskog stana izmiče bjeguć, da nema života za rasipanje, da blago preosta-lih zrnaca svoje pjesničke klepsidre treba da iskoristi na najbolji način – plemenitom misijom neimarenja, podizanjem mostova nad ponorima mržnje i besmisla. Šimićeva opomena („Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“!) u Idrizovićevoj interpreta-ciji izgubila je astralnu vertikalu i usredsri-jedila se na zemlju koja je (bila) „smrtnim sjemenom posijana“. u

n Nusret Idrizović

80

KULTURA

Pored Biografije o autoru i komenta-ra profesora, književnika, pjesnika, Hajra Ikića, Enisa Ugljića, Harisa

Plojovića, Bogdana Petkovića, Senada Avdovića, Ramiza Šaćirovića, Ishaka No-kića, Ajše Bašović, Nedžiba Vučelja, Dže-nisa Šaćirovića, Admira Marovca, Ajše Gorčević Muse, Almira Rizvanovića, Ha-risa Ibrahimovića, čija zapažanja su veo-ma interesantna za sučeljavanjem sa isti-nom bića ovog stvaraoca. Svi ovi stvaraoci su izrekli neka zapažanja, koja pribliožavaju čitatalju ovog neobičnog stvaraoca, koji se usudio da svoju prvu zbirku pjesama naslovi „Delirijum“.

Zbirka „Delirijum“ se sastoji od slje-dećih pjesama: Kralj asfalta, Pomirenje, Let, Sukob, Siromašan, a ponosan, Bez, Lice naličja, Tiho bučan, Šta, Od krova do krova, Zakša i Zekerija, Pomozi mi, Tuđe, Pod pritiskom, Beskućnik (Helja), Korak do dna, Ti trčiš, Ti pričaš!, Glas!, Nagon!, Mediji, Umoran!, Suština, Riječi sa dna, Izbor!, Tama!, Linija, Hladan!, Fotelja že-lja, Bar kod!, Tišina, mir, sreća, ljubav, Bez milosti, Svaki dan, Smiraj privre-men!, Savremeni pagani!, Nužno, Zmaj od hartije, Klackanje!, Satkanost, Hoće li?, Na raskrsnici, Jedna, Deliriju, Divno

n Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

Otvaranje skrivenog ludila suvremenog društvaPred čitatelje kulturnog života Sandžaka, javlja se novo svježe lice iz pjesničke razglednice. Riječ je o inventivnom poeti Zeker-iji Šaćirović (1988), kojeg prijatelji od milja zovu Zekša, nadi-mak koji ne ostavlja sjenu imena, kao što je to slučaj sa brojnim nadimcima u novopazarskoj sredini i sandžačkoj regiji. Najpri-je, da kažemo nešto više o autoru, neobične zbirke „Delirijum“, o njegovom životu i radu, kako bi se lahkše razumjeli njegova poezija i način života.

Nove knjige: Zekerija Zekša Šaćirović “DELIRIJUM“

81

KULTURA– ružno, Premalo – premnogo, U sred lje-ta, Ja i ja, Isto, Osta, Šejtan, Užitak, Be-znađe, Narkoman.

Veoma je interesantna njegova pje-sma, autobiografska „Zekša i Zekerija“. Pitanje se otvara, da li su to dva lica ili jedno biće? Pjesnik kaže: „Danas ulice plaču / a plačem i ja /gledam mamlaza u ogledalu / faca mu sve starija / starcu iz ogledala plaćam kiriju / neda ništa na ve-resiju / uvijek spreman na diskusiju (...) zbog tebe postao zvijer / i dalje smiješ se / ne budi moj šofer...“ Dalje, on u pjesma-ma ističe poklič, „goloruk idem u sanduk / pomozi mi da razumijem“ svijet/ dok crni nebeski svod / prolazi mojim plućima, is-povjeda se pjesnik pod tuđom presijom mašine i betona. On sanja let leptira, kako da ide do kraja vijeka, a ostaje do kraja beskućnik, iako se nalazi na rubu korak do dna, kako promišlja status činovnika na ovom dunjaluku, koji ništa ne mogu posti-ću u jednom decembarskom posljednjem zapisu 2011.godine. Poeta diže svoj avaz, grli tuđe sjenke, trenira tuđe tehnike, ne razlikuje i ne podržava razlike, apstrahuje sve dokaze o poštovanju koje kampanje lebde oko nas, dok u svom mikroskosmo-su menja brojeve i ljude. I u tom postupku ne može ostati ravnodušan i miran, jer ga nosi nagon lažnih medija, koji ga probu-đuju da se oglasi i izađe iz začarenog kru-ga, vremena u kojem živi. Mlad je stvara-lac, a sebe zamišlja da je umoran od svega i da dalje pokušava da shvati, kako je to njegova glava tuđa, a nekad je bila tvrđa-va, kako može da mirno spava i da prona-đe riječi sa dna dječijih usana, što u zatvo-renom prostoru spavaju pred zoru, sa razlogom sopstvenog izbora tame i raznih linija i lažnih fotelja i želja, koji brode tiši-nom kroz mir, sreću i ljubavi, bez milosti nade, da se osjeti čist zrak i okolina, svuda mašine koje porobljavaju ljude, a oko lju-di se lijepe gadosti, jer ne znaju za prave vrijednosti, da shvate kako se popeo na nebo zmaj od hartije! Da li netko može da osjeti njegove bolove i strahove uz obilje bogate trpeze iz metafizičkih spregova de-lirijuma, što promišljaju satkanost vreme-na u kojem mladi poeta preživljava razne drame života. I da ovaj osvrt, napokon završimo autorovim stihovima: „Od starih najstariji / sa maskom nalik na čovjeka / hrđavim dušama sebe tovi / u grobovima čarobnjaka čeka ...“ To je put za budući susret sa izazovima Šaćirovićevih pjeva-nja, kojem predviđamo sjajnu stvaralačku budućnost, kao i veće razumijevanje od

kulturne sredine u kojoj živi. Imajući u vidu stavove i doživljaje

više pisaca, publicista, pjesnika i kulturnih poslenika sa kojima poeta Zekerija Šaći-rović komunicira i duhovno korenspondi-ra u raznim situacijama, kako kaže, da su mu rukavi puni stihova / a glava puna ne-stvarnih likova / u džepu nema para / jer puni se stripiva... On to tako piše, kao svo-jevrsni kralj asfalta, meditirajući o neiz-vjenom pomirenju i letu i sukobima u ne-poznato. Sam za sebe kaže, da živi siromašno ali ponosno, jer njemu ne treba lice bez obraza niti obraz bez lica. Stalno opominje ljude, koji idu bez pameti i osu-đuju pamet bez ljudi. Tako mladi Šaćiro-vić meditira o licu i naličju života koji on metaforom naziva „delirijum“, kao opće ludilo koje stvaraju: nafta, dolar, zlato, Kvor, UN, NATO i druge normalne i annoralne organizacije. Svugdje gdje pro-lazi, trajna glupost se nudi i red za stajanje

gdje nijemo posmatraju ljudi. Uvijek se pita, šta je pjesnik htio da kaže? To je čita-va fantazmogorija od korova do korova izazova ovog neizvjesnog i čudnog vre-mena.

Na koncu, on otkriva svod puta, gdje insan pođe svuda je isto, invalid bi da hoda, a zatvorenik bi da dođe do slobode, da starac se ponovo rodi, a čovjek nikako da se oslobodi svojih okova i straha, kao i pjesnik koji proganja sa svog vidika šejta-na uz osmjeh ljudske krvi i rijeka čiju vodu ispija u vrtovima sna. Kako da se zaštiti od te nemani i beznađa, koje proi-zvodi režim preko lažnih faca, narkomana i drugih ludaka, koji caruju i pokrivaju tuđa mjesta naših mahalskih organizacija i snovima. Na taj način, pjesnik nastoji da pronađe put ka svom ostvarenju sna, tj. slobodi živiljenja i mišljenja, a to je ujed-no i put izlaska iz tuđeg delirijuma u svoje stanište. u

Slovo o autoru

Zekerija Zekša Šaćirović je rođen 1988. godine u Novom Pazaru u kojem sti-ječe, kako osnovno, tako i srednje obrazovanje, a zatim upisuje fakultet. Ljubav za pisanje i svim što je usko povezano sa tim javlja se još u osnovnoj školi. U pitanju je pjesnik, koji teži da sa što manje riječi kaže mnogo i kroz prizmu nama sasvim neobičnu, novu i zanimljivu poetsku hićaju, natjera da svijet gledamo iz jednog sasvim drukčijeg i novog ugla. Piše pod utjecajem svega pročitanog, odgladnelog, doživljenog. Inspiraciju za većinu kako pjesama, tako i priča često pronalazi u sli-kama poznatog slikara Salvatore Dalija, oduševljen njegovim metaforičkim prika-zima samog života čovjeka i njegove pozicije u svijetu i društvu. Njegove pjesme su objavljene u raznim onlajn časopisima i portalima kao i njegove psiho priče isto tako. Zekerija Zekša Šaćirović, kako za svoje pisanje i pravac, koji naziva „zekšiz-mom“, otvara oči i stavlja u fokus na razne probleme društvu i svijetu. Zaljubljenik u filmove i kao takav sa svojim Haber timom, čiji je idejni kreator, neprestano radi na ekranizaciji kako islamskih, tako i socijalnih mini klipova.

Otvaranje skrivenog ludila suvremenog društva

82

KULTURA

Osnivanje kulturno-prosvjetnog društva “Gajret” 1903. godine bio je rezultat rada i nastojanja boš-

njačke inteligencije, koja se afirmisala svo-jim radom u listu “Behar”. Riječ je o omla-dini koja je bila začetnikom i nosiocem svih kulturnih aktivnosti s početka XX sto-ljeća.1 Jedan od osnovnih ciljeva i zadataka “Gajreta” bio je školovanje i stipendiranje školske i studenske omladine. Od osniva-nja do kraja Prvog svjetskog rata 1918. go-dine, odnosno do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, “Gajret” je egzi-stirao samo na području Bosne i Hercego-vine, to iz razloga jer je Bosna i Hercegovi-na bila pod vlašću Austro-Ugarske, a Sandžak do balkanskih ratova (1912/13) u sastavu Osmanskog carstva, a od tada pod okupacijom Srbije i Crne Gore.

Društvo “Gajret” je Pravilima iz 1921. godine, dobio dozvolu da svoju organizaci-ju proširi izvan Bosne i Hercegovine, na teritoriji čitave države. Ovo je posebno bilo značajno za “Gajretovo” djelovanje u kra-jevima nastanjenim Bošnjacima, a što se prvenstveno odnosilo na Sandžak, Crnu Goru i Makedoniju. Politička uloga koja je bila namijenjena “Gajretu” od strane reži-ma u pridobijanju stanovništva islamske vjeroispovjesti sadržana je u činjenici da je “Gajret” bilo jedino muslimansko društvo koje je imalo dozvolu za rad u ovim kraje-vima. U Pravilama je stojalo da djeluje na teritoriji čitave države.2

Širenje “Gajretove” organizacije izvan Bosne i Hercegovine, vršeno je uz svesrdnu podršku i pomoć državnih or-gana, prije svega Ministarstva vjera,

odjel za muslimanske stvari, koje je bilo nadležno za vjersku organizaciju musl-mana izvan Bosne i Hercegovine. Preko pojedinih muftija i vjerskih službenika vršena je agitacija za osnivanje “Gajreto-vih” organizacija.3 Ovakav uticaj držav-nih organa na osnivanje i rad “Gajreta” u Sandžaku išao je u smjeru vođenja pro-srpske nacionalne politike, zbog čega je i postojao otpor kod velikog broja boš-njačkog stanovništva svo vrijeme egzi-stiranja “Gajreta” na prostoru Sandžaka.

“Gajret”započinje sa radom na područ-ju Sandžaka stvaranjem K SHS. U početku se širio ubrzanim tempom, da bi zatim doš-lo do zastoja. Razlog tome, bili su uslovi u kojima je “Gajret” radio na području San-džaka. Narod u početku nije prihvatio “Gajret”, s druge strane u isto vrijeme u Sandžaku je organizirana politička partija “Džemijet”, koja je svjesno ometala rad “Gajreta”na području Sadžaka i Makedo-nije. Glavnu podršku i oslonac “Gajret” je u Sandžaku imao u bosanskohercegovač-kim doseljenicima i državnim činovnici-ma,dok je domaće stanovništvo “Gajretov” rad pratilo sa nepovjerenjem, vidjeći u nje-govoj akciji opasnost od “nacionalizova-nja” u srpskom smislu. Organizovan otpor učvršćivanju “Gajreta” pružala je politička organizacija “Džemijet”, koji je predstav-ljao “Gajret” kao radikalsko društvo bosan-skih muslimana, preko kojega srpski vlada-jući krugovi nastoje ojačati svoj politički uticaj u Sandžaku i Makedoniji. U istom smislu propagandu je vodio i službeni or-gan “Džemijeta” Hak. Svi pokušaji “Gajre-tovog” rukovodstva za uspostavu saradnje

sa “Džemijetom” ostali su bez rezultata.4Međutim, počev od 1920. “Gajret”

živo razvija aktivnosti na cijelom prostoru Sandžaka. U svim većim sandžačkim mje-stima Glavni odbor “Gajreta” sa sjedištem u Sarajevu imenuje svoje povjerenike. Prvi “Gajretovi” povjerenici bili su uglavnom vjerski, odnosno državni službenici. Od 12 povjerenika postavljenih 1920/1921. njih 11 je bilo iz redova imama i vjeroučitelja.5 Prvo je došlo do osnivanja gajretovog po-dodbora u Priboju, koji je za kratko vrijeme pokazao vrlo dobre rezultate, a naročito u vrijeme kada je pododbor vodio mladi stu-dent Fevzija Hadžihamzić. U 1920. imeno-vana su povjereništva i u: Prijepolju (4 po-vjerenika), Novoj Varoši (3 povjerenika), Novom Pazaru (2 povjerenika), Bijelom Polju (2 povjerenika) Sjenici (2 povjereni-ka) i Pljevljima (1 povjerenik).6 Po osniva-nju povjereništava, nastavljene se veoma dinamične aktivnosti “Gajreta” u Sandža-ku, sa snažnijom i obimnijom organizaci-jom. To je uticalo da se u 1921. godini, umjesto povjereništava osnuju pododbori u Prijepolju, Novom Pazaru i Bijelom Polju, dok su u Pljevljima, Novoj Varoši i Sjenici zadržana povjereništva. U isto vrijeme imenovani su povjerenici u: Brodarevu, Kanju, Komaranu, Kosatici, Hisardžiku, Kačevu, Petelju, Velikoj Župi i Stranjenju (srez Prijepolje).7 Međutim, kod navedenih povjereništava, nije bilo značajnijih aktiv-nosti.8 Početak rada “Gajreta” u Sandžaku je bio zadovoljavajući, s obzirom na prilike koje su tada u Sandžaku vladale, te poseb-no u odnosu na popriličnu tradicionalnost sandžačkog stanovništva, koje je pokaziva-

n Piše: Prof. dr. Izet ŠABOTIĆ

Rad “Gajreta” u SandžakuU vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878.-1918.) dolazi do osnivanja nacinalnih kulturno-prosvjetnih društava. Njihova pojava bila je izraz potreba novih društvenih odnosa i borbe za ostvarivanje interesa, koja je podrazumijeva-la stvaranje sopstvene nezavisne intelegencije pri nacionalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini.

Od osnivanja 1920. do početka 1941.godine

83

KULTURA

lo nepovjerenje prema svemu novome što je dolazilo, pa i prema “Gajretu”. Nakon dvije tri godine poleta, došlo je do zastoja rada “Gajreta” u Sandžaku. Bošnjaci u Sandžaku o ovom vremenu, skoro da i nisu imali nikakvog značajnijeg društveno kul-turnog rada. Isti su uglavnom podsticani na iseljavanje u Tursku, što je uzelo velikog mahau ovom periodu.

Od osnivanja, aktivnosti “Gajreta” u Sandžaku su se razlikovale od pododbora do pododbora. U Priboju je pododbor na-kon što je osnovan 1920. imao dobre re-zultate, kasnije dolazi do zastoja, tako da pododbor prestaje sa radom 16.10.1924. a umjesto pododbora, imenovan je po-vjerenik, koji je radio sve do 1931. godi-ne, ali bez nekog uspjeha. Iz tih razloga, iste godine povjerenik je razriješen duž-nosti, pa “Gajret” nije imao aktivnosti do 27. jula 1938. godine, kada se ponovo imenuje povjerenik koji pokazuje dosta agilnosti, a i sami građani dosta intereso-vanja, što je doprinijelo da se 11. novem-bra 1938., ponovo formira pododbor, koji je radio do 1941. godine.9

U Prijepolju je rad “Gajreta” bio nešto uspješniji. Umjesto povjereništva iz 1920., formiran je pododbor 1921. godine, koji je neprekidno radio do početka 1941. godine. U ovisnosti od okolnosti ovaj pododbor je radio nekada bolje nekad slabije. U Pljev-ljima je pododbor obrazovan tek 1922. i sa nedovoljno aktivnosti radio je do 1933. go-dine. Tada je ukinut i zamijenjen povjere-ništvom. U to vrijeme, zahvaljujući povje-reniku Teufiku Tahirbegoviću za samo jednu godinu “Gajret” pokazuje odlične

rezultate. To je uvidio Glavni odbor “Gaj-reta” iz Sarajeva, te je 10. juna 1934. pono-vo uspostavio pododbor, koji je sa dosta uspjeha radio do početka 1941. U Novom Pazaru, kao i u drugim sandžačkim mjesti-ma, uspostavljeno je 1920. godine povjere-ništvo “Gajreta” sa dva povjerenika. Uslo-vi za rad su bili dobri, pa je “Gajret” imao u početku dobre rezultate. U 1921. konstitui-še se pododbor, koji je neprekidno radio do početka 1941. U prve tri do četiri godine “Gajret” u Novom Pazaru postiže zavidne rezultate, a od 1925. nastaje zastoj, jer je pod uticajem “Džemijeta” došlo do osipa-nja ”Gajreta”, što je imalo uticaja na njego-vo slabljenje. Tada u “Gajretu” ostaju samo ljudi koji su radili u pododboru. To je traja-lo tri do četiri godine, nakon čega su se brojni aktivisti ponovo vratili “Gajretu”, što je do 1941. dalo rezultata.10

U Novoj Varoši 1920. godine imenuju se 3 povjerenika, koji su radili do 18. juna 1926. godine, kada se konstituisao podod-bor koji je radio do 1941. U početku je bilo određenih poteškoća, ali u kasnijem perio-du bilo je značajnijih rezultata. U Sjenici su 1920. imenovana 2 povjerenika ”Gajreta”, da bi se već naredne godine njihov broj po-većao na 4. povjerenika. Međutim, trojica su brzo odustali, a četvrti povjerenik je 1923. odselio za Tursku, tako da od 11. juna 1923. u Sjenici nema aktivnosti “Gaj-reta”. To je trajalo sve do 1927. kada je po-novo imenovan povjerenik, a 1929. konsti-tuisan je pododbor, koji je radi neaktivnosti ukinut 1932. godine kada su postavljena 2 povjerenika. U 1934. godini je ponovo us-postavljen pododbor. Isti je radio do 1941.

bez nekih zapaženih rezultata. U Bijelom Polju nakon što su 1920. određeni povjere-nici, konstituisan je pododbor, koji je radio do 1924, kada je obustavljen rad, da bi po-novo bio pokrenut 24. novembra 1928., ali zbog svoje neaktivnosti ukinut je 1933, da bi tek 1937. ponovo formiran pododbor”-Gajreta”, koji do početka 1941. nije poka-zivao značajnije rezultate.11

Glavni odbor “Gajreta” je pokušavao uspostaviti povjereništva i odbore i u dru-gim mjestima u Sandžaku. U tome mjesti-mičmno uspijeva. Tako su u Beranama, Rožajama i Brodarevu u nekoliko mahova imenovani povjerenici i uspostavljeni po-dodbori, ali se isti nisu mogli održati. Po-dodbor “Gajreta” u Rožajama je radio do 1940., mada nije uspio dograditi svoj Dom, koji je započeo 1933. godine, iako je Glavni odbor ”Gajreta” bio spreman pružiti finasij-sku podršku istom. Godine 1938. uspostav-ljen je pododbor u Potpeći (Pljevlja), koji do 1941. nije imao značajnijih aktivnosti.12

Rad navedenih povjereništava i podod-bora, najbolje se vidi kroz ostvarene fina-sijske prihode, koji su osim u prvim godi-nama bili simbolični. Značajniju finasijsku podršku pododborima i povjereništvima pružao je Glavni odbor “Gajreta” iz Saraje-va. Iako, “Gajret” nije značajnije zaživio na području Sandžaka u navedenom vremenu, ipak njegovo prisustvo nije zanemarljivo na planu kulturnog i obrazovnog uzdizanja omladine Sandžaka. u

1 Ibrahim Kemura, Uloga Gajreta u druš-tvenom životu Muslimana Bosne i Herce-govine 1903-1941, (dalje:I. Kemura, Uloga „Gajreta“), Sarajevo 1986, str. 365.2 I. Kemura, Uloga „Gajreta“, str. 279.3 I. Kemura, Uloga „Gajreta“, str. 279.4 I. Kemura, Uloga „Gajreta“, str. 279-280.5 I. Kemiura, Uloga „Gajreta“, str. 279.6 List “Gajret, br. 6, Sarajevo 1940., str. 22. Safet Bandžović, O djelovanju “Gajreta” u Sandžaku između dva svjetska rata, (dalej: S. Bandžović, O djelovanju “Gajreta u San-džaku”), u: Bošnjaci.RS-digitalna kulturna baština Bošnjaka.7 List “Gajret, br. 6. Sarajevo 1949., str. 22., S: Bandžović, O djelovanju “Gajreta” u Sandžaku.8 List “Gajret, br. 6. Sarajevo 1940. str. 23.9 List Gajret, br. 6. Sarajevo 1940., str. 22.10 List Gajret, br. 6. Sarajevo 1940., str. 23.11 List Gajret, br. 6. Sarajevo 1940., str. 23.12 List Gajret, br. 6.Sarajevo 1940., str. 23.

Rad “Gajreta” u Sandžaku

84

KULTURA

- Majko, sad će doć jedan doktor, a ti nemoj da se dižeš, no se pravi da si nepokretna. Rekni mu da te sve boli, a kad te nešto pita, ti, k’o slabo čuješ, nemoj odmah odgovoriti, no ga priupi-taj šta ti reče. I ponekad pričaj k’o ono nama, nešto nepovezano. Tako to maj-ko treba, dako nam upali da ti izvadi-mo negu. Uhar je tija 130 eu da prima Sana za tvoju negu.

- Ko da prima? - Vehbijaginica se sinu Izu unese u lice.

- Ada, niko, no upamti šta ti rekoh! Čim joj sin izađe iz sobe, Vehbi-

jaginica priđe komodi, smještenoj joj kraj kreveta, pa izvadi kat od kašmira, novu šamiju sa ojicama i zejtuni pr-sluk. Obuče se na brzinu, navuče šami-ju na čelo i niz prsa opruži pera.

Kad začu škripu vrata, na kojima se pojavi doktor iz INVO, (koji je došao na insistiranje koleginice čija «nepo-kretna» tetka traži dodatak za njegu) Vehbijaginica sa raspremljene postelje

skoči na noge. Prije nego se vrata za doktorom zatvoriše, primjeti iza nje-govih leđa sina kako joj nešto mimi-kom pokušava reć i kako trepće očima k’o raspamećen.

- Hajte bujrum.- Dobar dan, bako.- Dobar dan i nemo’ me zvat bako,

latešpir ve la temsir. Ako imaš baku ti nju tako zovi.

- Dobro, dobro, tetka, gospođo… Kako želite da vas oslovljavam?

- Samo,Vehbijaginice, k’a cio svijet što me zove.

- E, pa recite mi šta vas muči?- Mene, dina mi, na dunja, ništa.- Kako spavate?- Spavam ka pile. Kako na desni

kraj legnem, na ta’ se probudim.- Boli li vas želudac? Možete li da

jedete?- Mogu, duše mi, samo kad je ne-

što polijepo. No ova sinova bahsuznica počesto kuha ka kokoškama, te ja to ne mogu ni laznut. Ona to za inat, sam’ da ja šta ne progunem. K’a da, bogo-mi, njeno jedem. Ja, rode, imam moju penziju, moj slatki nimet, pa hi nisam muftač ni za jednu troju, ni nje, ni sina

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

Zdrava k’o dren

Izuzeto iz Zbirke humoreski i anegdota u pripremi «EDEPSUZ»

85

KULTURAmi. Allah dao Džennet mom čoveku, što mi ostavi penziju, te imam svoj vruć dinar. A, svega mi, da sam brez penzije, bila bih manje pribrana od one metle za vrata.

- Možete li sami da ustanete sami?- Mogu, no šta. Elhamdulillah. Ni

za to hi, ni hič, nisam muftačna. Sama odem do kupatila i kolaj se sama vr-nem. Malo me koljena bolu, te klanjam na stolicu, a ostalo ne more bit bolje.

- A, šta su ona invalidska kolica pred vratima? Koristite li ih?

- Ja, jok, neuzubillah. Šta mi hote kolica? Ada to hi juče Izu uzajmio neki drug iz bolnice da hi prikaže nekoj ko-misiji kad dođu da me pregledaju, da ova njegova pečenka na mene prima neku negu. Još mi rekoše da privijem čember na glavu i da se uhadaljim sa obukom na sebe. Ja, ne šćedoh kad imam svega i svačega da obučem, fala Allahu. A, snaha, aha, veliku mi negu ujdurisava… Na mene, vala, ti negu dobit neće, da je još onolika. Ja, dina mi, neću na lažu da živim. Ima prečija od mene, oni futani, što jedva kanatu idaru. Ja tuđ hak ne jedem, neuzubi-llah. Ene ti njih, što su zinuli da him još dolijevam u gušu. Dajem him do-sta, plaćam cijelu struju , vodu, smeće, porez… Telefon oni trošu, nek ga pla-ćaju, mene ne treba. Mene šćer zove iz Amerike, ja nju jok, te ne trošim.

- A, šalje li vam ćerka novaca?- Haman svaki mesec mi krijući

praća preko jedne bratučede, sve one krupne zelembaće. Mlogo mi je ta šćer vruća, ka’ svako žensko, a ja to sve što od nje dobijem, ukrijem u njedra i ču-vam.

- Za koga to čuvate?- Za onoga ko me bide najbolje

gled’o. Imam jednog unuka, Bogu na amanet, valjan je i dobro uči, a mlogo mi je hakikatli. Ako se ne iskalpi, sve ću njemu ostavit. Sinu i snahi neću ni kol’ko puholj od cigare.

Od kako mi se sin omrči sa tom frn-duljom, promijeni se k’o ono čarapu da prevrniš. Za njom bleji, k’o brez moz-ga. A bezbeli, nešto je hapnuo iz tašti-nija ruku, pa nije svoj. (Vehbijaginica poče šaptati)

- Snahina majka i tetke joj, čuve-ne su sihirbazice. Na koga nameraču da udaju šćer, ta’ him pane u ruke ka’ gnjila kruška. Morebit su se mučile i

mene da preokrenu, ali mi ne mogu ni-šta, ja, rode, klanjam i učim, otepa mi jezik braneći se od tija majmunki. A moj sin ne klanja, pa bi podložan šej-tanskom šeru, te zaplati i umota se u njihne kučine, majku zaboravi ka’ da je nema. Pro dana, ka’ bir jabana, uljegne mi po lijek u sobu, reda radi me upita kako sam, sam ispira usta.

- Koja to treba komisija da Vam dođe?

- Koja goj hoće, ja se ne dam, niti ću him sednut u ta kolica. Da me fu-ruzaju k’a sapetu, da mi se komšinica Tidža sladi i po mahali, đe stigne da me čavata. Jok, ne dam se ja. Kad goj nju začunem na kapiju, ja na glavu firi-knem novu šamiju i malo lice vehnem. I kad me nešto boli, ja pred njom šu-

tim. Neće ona mene da se žali, val’ha neću ni ja njoj. A da je vidiš kako je prevegarena, jedva ide, u ruke joj drhti fildžan sa kahvom, a mene se fali: “ Fala Allahu za ovo moje zdravlje” E, kamen joj u usta, vala da je kol’ko trun, od nje sam zdravija. A, vjeruješ li, ta Tidža, ne more brez mene ni da-kik, a, starka na sve mi kaskaniše, kre-

pa tamoona.- Koliko rekoste da imate godina?

U knjižici Vam piše 95.- Ko, ja 95 godina?!!! Đe si se ti

đio, jadan? Ču’š 95 godina!!Jok, bre, to mi babo povisio godine kad sam trebala da se venčam, a ovijem mo-jim to sad odgovara. Ahhha. Ja još ni osamdeset nisam napunila. Kakija 95 godina?!!! Ja bi s tijem godinama bila drem stara!!!

- A, ti, imaš li ti, sine, majku? - Imam, ona ima osamdeset godina.- Pa, haj mi pravo kaži, koja je od

nas dvije u lice starija?- Pa… - E, nemo’ pa, no pravo rekni.- Nju je dosta bolest uništila, prive-

zana je za postelju.

- Haaa, rekoh ti ja, da sam ja more-bit i od nje malo mlađa. A ti si baš ha-sul insan, vera ti se nefalila. Ada, nemo se ti ljutit, to je tako džaiz da se rekne. (Vehbijaginica šapće)

- No, šta ćemo mi sa vama? Šta ov-dje u izveštaju da napišem?

- Šta, šta da napišeš? Napiši: “Vehbijaginica, zdrava k’o dren…” u

86

KULTURA

Već su davno prošli behar i lju-bičice i po suncu i zraku već se osjeća ljeto. Ja baš volim ljeto. I

Mileševku u kojoj se kupam i hladovinu visoke trešnje i dunje u našem dvorištu. Ili odlazak bar svaki treći dan u naše Sta-njevine. Babo je tamo svaki dan.

Moja sestra Selima više od pola pro-ljeća kašlje. Žestoko, ponekad se zaceh-ne da jedva povrati dah, a ja srećom ne kašljem.

Čujem juče ujutro, majku i biku kako razgovaraju: „Selimi je ovo veliki kašalj. Vidiš da joj traje skoro tri mjeseca. Polo-vina djece u komšiluku kašlju ko ona“, žali se majka.

„Valjalo bi ovu malu đe malo skloni-ti, u kakva brda, dok i ona nije počela. A vidiš kako je mršava i usukana ko pru-tić“, dočekuje je bijača.

„Pa šta ćemo, majko?“„Hajmo s njom heftu-dvije na Bare

kod Redža Alomerovića. Kod njih je ‹bujrum› kad god stigneš. Znaš i sama, zaboga.“

„Bogami si, majko, u pravu, pomenu-ću Mašu, a on će jedva dočekati da mu mezimicu sklonim od bolesti. I on bi se uz nju razbolio kakav je.“

Ja ništa ne pitam ni jednu ni drugu, uzmem lutku, platno i makaze da joj kro-jim haljinicu, a drago mi što ćemo negdje na gostovanje. Majka će mi pred polazak i tako reći.

Kako su se babo i majka lako dogo-vorili, njih dvije u sljedećih par dana pripremiše poklone za domaćine i nji-hove ukućane. Babo, dan pred polazak ode i kupi nam karte za autobus i uju-tro, malo iza osam, on nas otprati na autobusku stanicu, smjesti nas, mene poljubi u čelo i samo što je izašao, au-tobus krenu. Ja odmah primijetih da je autobus star, sjedišta istrošena, a vozač mrgodan i mnogo ozbiljan. Ili se meni tako učinilo.

Iako sam se sve prethodne dane jako veselila svom prvom odlasku na selo, ne-što mi ovo putovanje nije bilo prijatno. Ili je to bilo klimatanje starog autobusa po još starijem, vijugavom putu punom rupa i prašine, ili galama putnika. Ili bučna vozačeva sirena, koju je malo, malo, pri-tiskao, kao da će iznad nas zračna uzbuna. Ili sve to zajedno.

Tek u jednom trenu, nekih pola sata po polasku, počeh se derati koliko me grlo nosi.

„Majko, majčice, ja hoću van! Mo-ram.“

„Prtrpi se, dušice, vozač staje samo na stanicama.“

„Majko, ja moram van“, a stavljam ruku na usta kao da ću povratiti. Lažem, naravno, ne muči mi se, ali mi se smrklo već ovo putovanje.

Kako nisam prestajala bar desetak mi-nuta, vozač se, očigledno vrlo ljut, okre-će nama trima i grmi, a graja u autobusu zamire: „Slušaj ti, derište. Povraćaj, pišaj, radi šta god hoćeš, ali umukni, jer ako za-ustavim autobus, izbaciću na ledinu tebe i majku i bijaču. I gotovo.“

Zgrožena i vrlo uplašena zagledam se u svoju majku, istog časa prekidam vrisku i zagnjurim glavu u njeno krilo. Neću je podići dok ne stignemo, od sramote, jer sad sigurno svi krive glave da me vide, a i da ne gledam onog goropadnog nasilnika. Da je ovdje moj babo, sad bi mu pokazao, jer meni se dosad niko nije ovako izderao niti me uplašio.

Ja sam u krilu izgleda zaspala, jer se ne sjećam ostatka puta, tek samo da me majka nježno budi i onda podiže u naruč-je. Znači, stigli smo čim izlazimo iz auto-busa. O, vrlo sam sretna da ne gledam više u onog brkatog mrguda.

„Majčice, jesu li ovo Bare? Gdje je tetkova kuća?“

„Polako, šćeri, ovo je Gostun, selo bli-že putu i Limu, a mi moramo u brda. Gore u Bare. A malo ćemo pričekati Nura, on silazi da nas dočeka. Jesi li gladna?“

„Ma nisam gladna. Ješću kad gore sti-gnemo.“

Silazim iz njenog naručja, ona me ste-že za ruku, a ja razgledam kuće i zelenilo oko nas.

Čekamo oko pola sata ili malo više, kako da ja to znam, kad bika razvlači lice u osmijeh i veselo kaže: „Evo ga naš Nuro. Gle, poveo i konja da ne nosimo stvari, a ko šćedne može i pojahati.“

Nuro nam prilazi, pa ga mogu fino osmotriti. Srednjeg rasta, tamnih očiju i kose, dragog osmijeha, tako sličan svom ocu. Vjerujem i da je dobar kao otac, tetak Redžo, kojeg mnogo volim.

Nuro se pozdravlja sa majkom i bija-čom, mene malo štipne za obraz, pa onda naše stvari tovari na konja. Polazimo i sad smo mala kolona, jer su seoski pute-vi uski, te idemo jedno iza drugog. Mene majka drži za ruku i ja se trudim da hitro gazim, jer sam odmorna i hoću da što prije stignemo.

Put nas vodi kroz voćnjake i livade, a blago se uspinje. Svud more zelenila oko

Selo Bare i moje majušno jagnje

n Piše: Sabrija RAČIĆ - HADŽIMURTEZIĆ

87

KULTURA

nas, plavetnilo neba čisto bez oblačka, dan sve topliji. Nakon jedno pola sata pješa-čenja, počesmo skidati džempere, a ja odjednom osjetih umor u nogama, ali i u čitavom tijelu. Počeh zaostajati, pa majka stade i upitno podiže obrve.

„Jesi li se umorila? Da te ponesem?“„Ma nisam“, rekoh neuvjerljivo.Majka se saginje da me uzme u naruč-

je, ali je Nuro preduhitri.„Ja ću je ponijeti, snaho. Odmoran

sam i jači, a ako se umorim, stavićemo je na konja. Treba nam se još peti i dobro smoriti do mojih Bara.“

Ja bih radije u majčino naručje, ali se ne bunim. Baš mi je važno da malo odmo-rim noge. A jeste i prigrijalo. Pravo ljeto.

Još se penjemo, sigurno više od sata, i onda se pred nama ukazuje dolina, a sa njene lijeve strane diže se blaga padina. A sve žuto, žuto, dokle pogled dopire. Kako se primičemo, shvatam da je to prosuto zlato sazrela pšenica. U podnožju vidim pogurene ljudske prilike.

„Žeteoci“, kaže mi majka. Ima ih bar desetak.

Kad smo već na metar dva od njih, svi se uspravljaju, i žene i muškarci, prekida-ju načas rad i pozdravljaju nas. A znatiže-lja ih tjera i da pitaju: „Ko ti je to, Nuro?“

„Rodbina. Maša Račića žena, šćer i punica“, odvraća Nuro ljubazno.

„Hajd, nek vam je sretan put i boravak u našim brdima, i bujrum i u naše kuće“, kaže ispred ostalih jedan ozbiljan, brkati domaćin.

„Fala vam, i vama sretan rad“, odgo-vara moja bijača, pa mi nastavljamo put.

Kad su njive i žeteoci davno ostali iza nas, Nuro, vjerovatno malo umoran, kaže mi: „Hajde ti, blagoš, da malo sjedneš na konja. Viđećeš kako je lijepo. Ja ću te na-učiti da se držiš.“

Premda sam ja neopisivo plašljiva dje-vojčica, ovaj mi se prijedlog silno dopa-de i dođe mi kao izazov. E, baš hoću da probam.

Nuro najprije malo pomjera naše stva-ri, namješta da mi bude mekano i udob-no i onda me penje na sapi konja. Prvih desetak minuta drži me za ruku, zbog si-gurnosti, ali i ne mora. Meni je divno, a znam se držati za uzde. Čini mi se da sam tako visoko, visoko iznad zemlje kao da lebdim. Pa mi malo žao što se Nuro ranije nije sjetio da mi ponudi ovakvo uživanje.

„E, još da prođemo kroz onu šumu, vi-dite je desno ispred nas, pa smo u mojim Barama. Malo više od pola sahata“, saop-štava nam Nuro.

Uskoro stižemo u šumu. Mnogo dr-veća bogatih, zelenih krošnji s obje stra-ne puta. Sigurno ima lješnika, zamišljam ja, dok odozgo, s visine konjskih leđa ra-

zgledam ovu ljepotu. A možda i šumskih jagoda i kupina, te divlje mnogo su uku-snije od onih krupnih, u našoj bašči. Kao da mi čita misli, Nuro zaustavlja konja, predaje me na čuvanje majci i samo nam kratko kaže: „Pričekajte me minut-dva. Vas dvije sjednite malo i predahnite, i eto mene.“

Majka i bika jedva dočekaše ovaj za-služeni odmor, sjedoše na obod puta, a ja pogledom otpratih Nura dok mi ne zama-če iz vidokruga.

Gdje li će, Bože? Možda s nekim ima dogovor od ranije, nešto što mu je važno. Čekaćemo, šta god da je.

Nuro se pojavljuje poslije desetak mi-nuta. Ili malo više. U jednoj ruci nosi sta-klenu bocu, punu vode, a u drugoj, plat-nenu vrećicu, blago prislonjenu na grudi. Kao da je u njoj nešto što će se polomiti ili prosuti.

„Oprostite, malo se zadržah. Ali evo vam nosim hladnu izvorsku vodu, znam da ste žedne. A za malenu, e, to je iznane-đenje, ali prvo se napijte.“

Majka bocu ledene izvorske vode prvo pruža meni, pa onda piju njih dvije. A ja gorim od znatiželje da virnem u onu platnenu kesu. Počinjem istezati vrat, ali ne moram, jer mi Nuro rastvara kesu na svojim dlanovima. A u njoj – o, kakva di-vota! Sitne, jarkocrvene, mirisne, šumske jagode, pomiješane sa nešto krupnijim, tamnomodrim kupinama. Mnogo ih je, zaista mnogo.

„E, ovo je za moju Sabrušu“, sa širo-kim osmijehom nudi me Nuro. Ustvari, stavlja mi kesu i voće u krilo, a on se iz-miče i sjeda da se odmori.

Ja navalim na jagode i kupine, mirisne i slatko-kisele, a čini mi se da u životu ništa ljepše nisam probala. Ne padne mi na pamet da ponudim njih dvije, dok ih ne ostane desetak. Smiju se moja majka i bijača, drago im što toliko uživam, a ja zahvalno gledam u Nura, ali se tako posti-dim svoje halapljivosti, da ne umjednem da mu se zahvalim.

Kad smo se dobro odmorili, Nuro me opet penje na konja, pa nastavljamo. Za malo manje od pola sata izlazimo iz šume i pred nama se ukazuje lijepa udolina i u njoj Nurovo i tetkovo selo, Bare.

Bože, što li ga tako zovu, kad je ovo što vidim, lijepo i pitomo, i nigdje ni jedne bare. Niske kuće, drveni krovovi, bašče uz svaku kuću, štale podalje, voćnjaci u po-zadini. Nije k›o moje Prijepolje, malo je, ali uredno i lijepo.

88

KULTURAStižemo pred tetkovu kuću i Nuro nas

pred samim ulazom najavljuje: „Babo, evo nam stigli naši iz Prijepolja.“

Istog trena, valjda što nas očekuju, iz kuće izlaze brojni ukućani. Naravno, prvo tetak Redžo, a njega dobro poznajem, do njega njegova žena, tetka Latifa, pa nji-hova tri odrasla sina, dvije kćeri, snahe i dvoje djece, oboje mlađe od mene. O, baš ih je dosta, više nego u mojoj kući.

„Bujrum, i dobro mi došle“, pozdrav-lja nas glava kuće i prihvata mene u na-ručje, tetka se ljubi sa majkom i bijačom, a ostali članovi porodice samo se skladno pomjeraju da nam naprave prolaz u kuću.

Ulazimo i smještamo se na sećiju u velikoj, glavnoj sobi. Meni neobično što je, kao i druge seoske kuće, ova čitava na jednom nivou, i nema stepenica ni sprata k›o naša kuća. Ali vidi se da je prostrana, dosta vrata vode, vjerovatno, u ostale sobe i sve je neobično uredno. Kroz otvoren prozor na drugoj strani, čitav žbun pre-krasne, crvene ruže kao da je nahrupio u sobu. Žene se raspituju za zdravlje jedne i druge porodice, snahe i obje kćeri se ne-kud izgubiše, a meni, umornoj od puta i svih novih predjela i lica, glava klonu u majčino krilo. Čujem još, dok nisam pot-puno pala u san, kako tetka Latifa kaže da me bude, da malo jedem, jer me put izmo-rio, ali i majku da ću ručati, a prvo da se malo odmorim. I ničeg se više ne sjećam.

Probudila me je svjetlost i bjelina. Po-gledam kroz prozor sobe u kojoj smo nas tri smještene – O, Bože, ovo je novi dan. Ja sam prespavala čitavo jučerašnje po-podne i noć. Majka me izgleda nije htjela buditi, a znam da se izgrizla što sam joj prespavala gladna.

Kroz vrata proviruje glava mlade, lije-pe, smeđokose djevojke. To je Ifeta, jed-na od tetkovih kćeri. Provjerava jesam li budna. Kako ja sjedim u krevetu, uzima me za ruku i vodi u veliku sobu. Tamo puna sofra, velika kao naša u Prijepolju, prepuna jela. Sjedam na ponuđeno mjesto i navalim na hranu k›o vučić. Čini mi se da ću sve slistiti i druge ostaviti gladne. A prija mi sve: mekana, mirisna pogača, koja se topi u ustima, pa slatki kajmak, one fine, debele mliječne kore, koji naj-više volim, pa ovčiji sir, pa gusto, toplo slatko mlijeko. Pa kajgana i pita. Ma sve.

Moja se majka, neprimjetno zgleda sa svojom majkom. Vjerovatno u čudu, jer me kod kuće svi nutkaju da jedem. A ja baš onda ne mogu, ili neću. Ni sama ne znam.

Po doručku, stariji ostaju da piju ka-hvu, sinovi i snahe odlaze svako za svojim poslom, a mene Ifeta izvodi u voćnjak. Divan, topao dan, kao stvoren za uživanje. Voćaka je mnogo i skoro svih vrsta. Jabu-ke, još zelene i još u rastu, šljive, nekoliko stabala krušaka, dva ogromna oraha, sa bujnim zelenim krošnjama punim tamno-zelenih plodova. I na kraju voćnjaka, četi-ri-pet stabala trešanja. I onih, onih sitnijih, kiselih, i krupnih, crvenih kao krv, k›o što su naše u Prijepolju. A te ja baš volim. Prilazim jednom stablu i sa grane koja je otežala i savila se, berem desetak. Meni je uvijek, najveći merak ubrati voćku, pa makar je i ne pojela. Merak je merak.

Ifeta mi kaže: „Nemoj se ti mučiti. Hajde sjedi pod orah, a ja ću ti donijeti punu korpu.“

Ja se vraćam pod orah, naslanjam leđa i glavu na stablo i uživam. U ovom miru, zelenilu i ljepoti oko sebe, u čistom pla-vom nebu, i hladovini usred vrelog ljet-njeg dana. Ifeta mi donosi punu korpu trešanja, sjeda do mene i nutka me. Priča mi o životu na selu, koji joj je dosadan, i o svojoj želji da ode odavde negdje u grad, bilo gdje.

A meni se ne čini da joj je ovdje baš loše. Ostajemo dugo u voćnjaku, pa se vraćamo. Ifeta me ostavlja pred kućom da nakratko pogleda kokoške i pokupi jaja, a ja dolazim pod prozor gdje sam juče vi-djela onaj bokor crvenih ruža. Velik je za-ista, a ruže rumene i vrlo mirisne. Ima ih na stotine. A prozor je otvoren i ja čujem bijačin glas: „Ma doveli smo je da je malo sklonimo. U Prijepolju, svako treće dijete kašlje veliki kašalj. Prijaće joj ovaj brd-ski vazduh i promjena, a valjda će i malo bolje jesti. A i nas dvije smo se svih vas poželjele.“

„Kod nas u selu, srećom ga nema ni-jedno dijete“, kaže tetka Latifa.

„Fala Bogu“, dočeka moja majka.„Ali i da ima, ne brinite“, opet će tet-

ka.“Provući ćemo mi nju kroz bakrač, pro-učiti, i dijete i zdravije nego što je bilo.“

Ne dajem glasa od sebe da me ne pri-mijete pod prozorom, a srce počne da mi dumbara kao ludo. Osjećam ga svuda: u glavi, u sljepoočnicama, u petama.

One će mene provući kroz bakrač. Kakav? Ogroman sigurno, s probušenim zahrđalim dnom, kojim će me izgrebati. Ili će mi raditi još kakve grozote. E, meni neće!

Polako se prošunjam duž čitavog tog zida kuće. Zađem za ugao, odmaknem par

metara, pa onda stuštim da trčim koliko me noge nose. Ne znam gdje ću, jer selo ne poznajem, ali negdje moram, što dalje. Mene danas neće provlačiti ni kroz šta. U to sam bar sigurna.

Kad prođem nekoliko kuća, osjetim pod nogama nizbrdicu, pa one dobiše br-zinu, čini mi se poletjeću. Nikad me ova-ko nisu slušale. Sve dok – ma ne znam ni sama kako ni zašto, ali u trenu, taj let ne-što prekide i ja se prostrijeh po zemlji čita-vom svojom dužinom i težinom. Ugrabih tek nekako da mi ruke polete ispred lica, ali istog trena osjetih žestok bol u oba ko-ljena, pa u desnoj ruci, pa svukud.

Ostah tako kratko, pokušavajući da bar malo obuzdam bol, ali u želji, ako budem mogla, nastavim bježati. Makar i šepajući.

Nekako se pridigoh i sjedoh i prvo ugledah dobro zderana oba koljena. Kr-vava, izobličena i strašno bolna. A bolje-la me je i ruka. Rasplakah se, jer sam ja strašljivica otkad znam za sebe.

Počeh se pridizati, kad me prihvati nečija ruka. Digoh glavu i vidjeh jednu mladu ženu, vjerovatno iz najbliže kuće, odakle me je vidjela. A znala je čiji sam gost, pa me polako povede do tetkove kuće. Kako je Ifeta već digla paniku, pred kućom me svi čekaju. E, sad mi stid nad-vlada bol.

„Šta si to uradila, zaboga?!“ zavapi majka i sage se da mi pogleda koljena.

„Ništa“, promrsih.„Je li te šta prepalo?“ reče bika.„Nije.“Uđosmo u kuću, nekako dopustih da

mi očiste i previju razderotine na koljeni-ma, malo manju na ruci i onda čujem tet-ku Latifu: „A ona je to sigurno čula nas kako govorimo da ćemo je provući kroz bakrač. Ako je plašljiva kako kažete, onda nije čudo da je trgla bježati.“

„Jesi li nas čula, Sabruša?“ pita me ona nježno.

Ja ćutim i neću u inat da im kažem. Više se ne plašim i ne stidim, ma baš me briga, samo da prođe ovaj bol u koljeni-ma.

„Dušo tetkina, to se dijete provlači tri puta ispod drške bakrača. I uče se dove. To niti boli, niti od toga ima štete. Ali eto, nećemo to više ni pominjati, a koljena će brzo zarasti.“

Svi su se ustrkali oko mene, krivo im što me nisu sačuvali ni taj prvi dan gostovanja, i sad se iskupljuju. Nude me mlijekom, voćem. Starija nevjesta, Nuro-

89

KULTURAva žena Hedija, visoka i vrlo lijepa žena, donosi mi igračke svoje djece. I oni su tu, Rizvan i Raza, njeni dječak i djevojčica. Ja ništa ne probam, koljena me strašno bole, iako su previjena, i samo bih voljela da se svi od mene sklone. Da mogu u miru da se isplačem.

Pa onda šapćem majci: „Molim te, po-vedi me u našu sobu. I samo ti ostani sa mnom.“

Ona me diže u naručje i prenosi u sobu u kojoj spavamo. Ostaje sa mnom, nježno mi miluje kosu i ja se osjećam bolje, mno-go bolje, a jenjava i bol u koljenu.

Vjerovatno sam zaspala i divno se od-morila. Prije nego osjetim da sam budna, čujem glasove u velikoj dnevnoj sobi i neki nježan, vrlo nježan glasić, najviše mi liči na blejanje. Otkud sad to?

Majka viri u sobu, shvati da sam bud-na, uđe i širom otvori vrata.

Na njima se pojavi tetak Redžo. Prvo što kod njega primijetim je nevjerovatno topao osmijeh.

A on se smije čitavim licem, očima, gestama. Čitava njegova pojava, od kad ga znam, odiše čarobnom toplinom. Nje-ga moraš od prve zavoljeti, k›o mog baba.

„Šta su to uradili tetkovoj djevojčici? Ugrabili dok mene nije bilo. Ali ne da te-tak tebe, da znaš. Ko ti pomene ikad više bakrač ili druge gluposti, imaće posla sa mnom.“

Umirena, gledam drago tetkovo lice, pa spuštam pogled na njegove ruke. O, Bože, šta li on to drži u naručju?

„Vidi šta ti je tetak donio? Jedno ma-jušno jagnje. Znam da će ti biti drago. Po-gledaj ga. Ima samo deset dana. Zar nije lijepo?“

„O, prekrasno je“, iznenađena, a pre-sretna ne skidam očiju sa te bijele gomili-ce runa na malom tijelu.

„Donio sam ti ga da se igraš. Po vaz-dan ako želiš. Nosićemo ga majci samo da ga nahrani.“

I tetak prilazi i pažljivo, vrlo nježno, stavlja mi jagnje u naručje.

„I da ne zaboravim. Ovo jagnje je tvoje. Tebi ga tetak poklanja. Ti ga pazi, igraj se, hrani, vodi napolje. Što god že-liš.“

O, je li moguće ovo što čujem? On meni poklanja jagnje. Da bude samo moje. Bože, kako sam sretna, što imam ovakvog u rodbini i što je, poslije mog oca, najbolji čovjek koga znadem.

„O, hvala ti tetak“, nježno pomjeram jagnje i podižem se na prste da ga zagr-lim i poljubim.

„Ovo je najljepši poklon koji sam ikad dobila.“

Njemu drago, lice blista radošću i to-plinom, ostaje još malo, pa mudar kakav

jeste, ostavlja me da uživam u svom daru.A ja uživam koliko nisam mogla ni

sanjati. Ponovo uzmem jagnješce u na-ručje. Pažljivo ga upoznajem. Malena glavica, tople sive oči, kao iscrtana usta, male uši. Prednje, zadnje noge, repić, nježno tijelo. Ma kao da bebu držim u naručju. A ono ustvari i jeste beba.

Stiskam ga nježno uza se, ljubim mu njuškicu, mekano krzno prinosim svom licu. Bože, kakva divota!

Poslije se pred ukućanima šepurim, za ručkom pokušavam da ga hranim, a kad kasno popodne, ono počne vrlo gla-sno da bleji, tetka mi kaže da ga mora odnijeti majci da ga podoji. Ono je beba i još mu treba njegova majka.

Nerado joj ga dajem, ali je pratim do obora gdje su ovce, da mu vidim majku. Ona ga radosnim blejanjem dočekuje, a ono halapljivo sisa mlijeko, jer je izgleda vrlo gladno.

„Tetka, može li jagnje noćas sa mnom spavati?“ moljakam je.

„Može, dušice, a ponekad ćemo ga vratiti majci. Da ne čezne za njim.“

Mi se vraćamo u kuću, ja malo tužna. Ali donose mi moju bijelu mrvicu pred noć i ja s njim tonem u san, k›o da sam i sama beba.

Sljedećih dvadesetak dana, koliko ostajemo kod rodbine, meni su jedan ljepši od drugog. Zbog mog jagnjeta najprije. Ne odvajam se od njega, igramo se po čitav dan, prati me po seoskim stazama i voć-njacima, naviklo na mene. A meni divota što gledam kako na moje oči raste, postaje sve ljepše i krupnije. Ponekad ga pustim da s majkom i ostalim stadom ode na liva-du, da uči da pase, ali tada nisam baš dale-ko od njih. Brojim koliko je ovaca u stadu i prvo pogledom tražim moje jagnje.

Kad priđem vrlo blizu stadu, ono me prepozna, odvoji se od majke i dojuri mi. Ja ga grabim u naručje, luda od sreće, i krećem prema kući, a uspijem još vidjeti kako nas njegova majka pogledom prati.

Nekad mi milo da ono ide pored mene, nekad ga učim da se trkamo. Ma ne znam, ali nikad, u ovih mojih šest godina nisam bila sretnija.

Dan pred polazak, tetak mi nježno i pažljivo pokušava kazati zašto jagnje mora ostati.

„Ono još mora biti uz majku. Malo je. A neće vam dati da ga unesete u autobus, to znam...“

„Ali, tetak, ja ću moliti vozača“, ka-žem rastužena, gotova da se rasplačem.

„Znam, sinko, ali neće dati. Bolje mu je da ostane s majkom, ovdje kod nas, dok dobro ne poraste, onda ćemo ga donijeti. Mi znamo kako ćemo. I da znaš, ono je samo tvoje. Tvoje će uvijek biti. Naše je samo da ga pripazimo. A bilo kad, ako mi Mašo poruči da ga ti želiš, eto njega k tebi u Prijepolje.“

Dan odlaska za mene je bio tužan. Dugo sam grlila i ljubila moje mezimče na rastanku. Ono vjerovatno ništa nije shva-talo, ali su mu malčice, oči bile tužne. Ili sam ja tako umišljala.

Onda smo se pozdravili sa ukućanima, zahvalili na divnom gostoprimstvu i kre-nuli.

Veliki komad puta, dok nismo izašli iz šume, pratili su nas tetak i sva tri sina, a Nuro do Gostuna. Ja sam svo vrijeme jahala na konju, i bilo mi lijepo, pa sam malo zaboravila na tugu zbog rastanka sa mojim bijelim jagnjetom. u

90

KULTURA

Kao dječak, Fetko nije išao u školu, nije je ni bilo, već je čuvao stoku i pomagao ocu u kućnim radovi-

ma, a ljeti u poljskim poslovima. Nije bio najstariji, ali je među braćom rastom bio najviši, te ga zbog visine i snage u mjestu prozvaše Burga. Nadimak osta za vječno. Sve je radio sa vidljivom lakoćom, a naro-čito kad bi sa ocem kosio. Išlo mu od ruke, kako narod kaže. Kosu je znao urediti, ot-kovati, naoštriti i čuvati. Niko se na mobi nije smio usuditi da započne košenje ispred njega. Ako bi se ko i usudio, Burgi-na kosa mu je zveckala oko peta, a on bi tad kao za sebe, povikao: - Haj, zlatna, Bog ti dao, haj, čini mi se da je nešto omekšala ova trava.

Zato je redovno u mobi sa pet-šest, ili pedeset kosaca zauzimao mjesto kozbaše. Niko nije želio da stane ispred njega. U planini, kad bi se otišlo po kola drva, bio je poput čigre, Ibragina kola su uvijek bila prva natovarena balvanima pravim ko svijeća. Burga je sam dizao balvan sa de-bljeg, a Ibraga i najstariji mu sin Zukan sa tanjeg kraja.

- Možete li? Ako ne možete sačekajte da ja ovaj kraj nabacim na prednji prag, pa ću vam stići upomoć, govorio bi Burga, ako bi vidio da se oni muče dok dižu balvan.

- Možemo, možemo, odgovorio bi Zukan.

I kao mladić, čuvao je stoku po brdi-ma. Kad bi se našao u grupi sa ostalim čobanima, bio je viši od svih skoro za pola tijela. U igrama ga nije često bilo, niko ga nije mogao pobijediti, pa djeca nisu ni vo-ljela da igraju bilo koju igru, ako je on među njima. Burga je bio dugog koraka i teško ga je bilo stići kad gdje ide. Nije vo-lio dugu kosu, kao ostali omladinci, uvijek je bio kratko podšišan. Na glavi je nosio «titovku», od koje se nije odvajao ni kad spava. Ono što je bilo zanimljivo u vezi sa kapom jeste da su na njoj bile izvezene tri zvijezde, jedna naprijed, najveća, a dvije manje sa obije strane. Nosio ju je malo na-

krivljenu na lijevu stranu i zabačenu malo unazad, tako da je ispod nje iznad čela vi-rio pramičak crne kose.

U sve mi dirajte, ali u kapu nipošto, ovo je meni Titova vojska dala, Titova oslobodilačka vojska. Ja sam je još malo preuredio, da svi vide ove zvijezde, ove simbole moje partije: - Živjela partija, znao bi vrlo često reći Burga.

Na ostalu odjeću, nije mnogo polagao. Nije ga baš mnogo zanimalo da li je čita-va, da li je čista i koliko je stara. Šuškavac koji je nosio, svakom bi bio do zemlje, a Burgi je do iznad koljena. Nije izlazio iz cokula broj 47, gojzerica i geta, osim kad spava. Cokule su se čule podaleko, ako bi se Burga gdje uputio sokakom, bile su po-kovane cvekama. Burgin pogled iz neo-bično krupnih očiju bio je vrlo prodoran i oštar, pa čak i kad bi se smijao. Odražava-le su, zajedno sa uvijek nasmijanim licem, nevjerovatnu sigurnost i vjeru u sopstvenu moć pred kojom prepreke nisu imale nika-kvog značaja. Sa nešto izduženog i uvijek izbrijanog lica skoro nikad nije silazio osmijeh. Često je sve praćeno pjesmama koje su veličale borbene uspjehe Titove vojske i uspjehe u revoluciji. Od svih koje je znao, a znao ih je puno, najdraža mu je

bila: «Druže Tito, samo zovi, Letićemo ko orlovi».

Desnom rukom bi tad još više nakrivio «titovku» na lijevu stranu i malo unazad, a širok osmjeh tad bi prekrio izbrijano lice nešto tamnije boje. Prodoran glas bi se tad prosuo po sobi, ili livadi, ako je Burga negdje na mobi oranja ili košenja. Na kra-ju bi se tad začuo veoma prodoran i oštar vrisak koji je oslikavao svu silinu koja bi ga u momentu pjevanja nosila.

Predsjednik općine, drug Salim, je tra-žio kurira. To treba biti vrijedan momak, momak od povjerenja, ali i sa naglašenom hrabrošću. Čuo je za ovog momka i od-mah izdao naredbu da mu ga dovedu na razgovor i viđenje. Burga nije u prvi mah bio ravnodušan na predsjednikov poziv. Kao da se nečega plašio, otkud predsjed-nik za njega zna, da mu ko nije što nala-gao, da nije kakav kuluk u pitanju, opsje-dale su Burgu razne misli.

- Nisam nikom zla učinio, ako kom ni-sam pomogao, odmogao nisam, pa nema što slagati, ali svašta može biti, narod k›o narod! - mislio je Burga.

Nije imao izbora, javio se na predsjed-nikov poziv. Kad je ušao u predsjednikov ured, Burga je zastao pored vrata i odavao utisak zbunjenog i malo izgubljenog i uplašenog momka. Ispred sebe je ugledao starijeg čovjeka koji mirno sjedi za sto-lom. Na glavi mu nova beretka, pogled vedar, a lice prekrio blagi osmjeh. Sijeda kratka brada, ga je činila starijim nego što jeste. Ured nešto posebno nije uređen, tako da na Burgu i nije ostavio neki utisak. Predsjednik je ustao iza stola, prišao mu sasvim blizu i pružio ruku.

Zdravo, momčino, kako si?Zdravo, druže Predsjedniče, uspravan

kao da je u stavu «mirno», podiže desnu ruku stisnute pesnice prema «titovki», po-tom nastavi: hvala na pitanje, dobro sam kako ste vi i pruži ruku prema Predsjedni-ku.

Dobro sam, brzo si došao, ali si mi ne-što kao uplašen, šta je? Izvoli sjedi za onaj

TITOVKA I ČEMERNICA

n Piše: Prof. Zijah BIHORAC

91

KULTURAstol u uglu i raskomoti se. Čuo sam za tebe i odmah poručio da dođeš, jer meni treba momak baš takav kakav si ti. Od danas ćeš raditi u Opštini i bićeš moj kurir, nikog ne-ćeš slušati osim mene, niti ko drugi od tebe može nešto tražiti. Slažeš li se? Posla ćeš imati preko glave i po cijeli dan, isto kao i ja, ja kući idem po mraku, ne može se stići sve uraditi.

Burgi kao da svanu, kao da mu pade ogroman teret sa leđa. - Uzalud sam se plašio i razmišljao o svemu i svačemu, po-misli. Još i posao dobih. A u zadnje vrije-me sam samo dokoličario i traćio vrijeme uzalud.

Kad trebam početi da radim, upita i ne uspje da prikrije osmjeh na licu i zahvalnost što je odaje pogled.

Sutra, odmah, ne smiješ kasniti, bolje reći, moraš prije svih doći bar pola sahata, tre-baš što-šta pripremiti, sve ćeš naučiti i stići, vidim da te ima i nije me strah da nećemo dobro sarađivati, a sad idi kući, po-zdravi braću i roditelje, obra-dovaće se oni u to sam siguran.

Burga je, radostan i obra-dovan neočekivanim, poput srne odjurio uz sokak roditelji-ma i saopštio im novost. Tad je još više nakrivio «titovku» na lijevu stranu i malo nazad.

- Nema za mene više zime, pomisli veselo. Zbogom seo-ska muko, zbogom kosidbo i vršidbo, zbogom planine i nespavanja zbog kola drva, i meni se posreći, isplati se biti vrijedan i pošten. Tome i pred-sjedniku imam zahvaliti za moju sreću kojoj sad ne vidim kraja. A, ako se sad ne oženim, vala nikad neću, pomisli, pa ode društvu koje se skupilo na sred sokaka i zapodjenulo neke igre i bacanje ćuskije.

Redovno je Burga išao na posao, ni-kada nije zakasnio, niti zaboravio da ura-di ono što mu je zadaća. Uvijek je na vri-jeme, naložio vatru u predsjednikovom uredu, ako je bilo hladno, snijeg pročistio po dvorištu oko zgrade, uvijek je otišao na odredište, obavio zadati posao, vratio se i odmah referisao predsjedniku o uči-njenom.

Sehdinu sam, druže predjedniče, pre-nio naredbu da sutra spremi kola i volove za potrebe Merhameta, treba otjerati ne-

kolko tovara žita u vodenicu da se same-lje. Usput, sam ga upozorio da ponese hranu za sebe i za volove. Kad bude go-tovo, treba otići i dovući brašno u Merha-met. Latifu sam naredio da pripremi ko-nja i svu hormu sutra za vaše potrebe. Rekli ste da će te obilaziti sela. Rekao sam mu u koliko sati ću doći da preuz-mem konja, te da ništa ne smije faliti od horme! - referisao je Burga.

Aferim, Fetko, znao sam ja da se neću prevariti, ako tebe izaberem, afe-rim! - uzvrati predsjednik.

Ne može da fali, druže predsjedniče, sa mnom nema šale. Družba je družba, a služba je služba i tako će biti sve dok ja

ovo budem radio, veoma ponosno i hra-bro uzvrati Burga. Samo bih vas zamolio da me ne zovete imenom, i ja sam ga sko-ro zaboravio, pa vam se, može bit, neću odazvat, ako me pozovete. Svi me zovu Burga, pa možete i vi.

Predsjednik se glasno nasmijao, što iz zadovoljstva zbog dobro obavljenog po-sla, što zbog Burgine molbe kako da ga zove.

- Dobro, uzvrati predsjednik. Bilo mu to simpatično i nekako drago, jer je vidio da se Burga već oslobodio i počeo sam da obavlja pojedine poslove bez pred-sjednikove naredbe.

Prolazili su tako dani, mjeseci, pa i godine. Burga je revnosno obavljao sve

poslove bez pogovora. Za mnoge nije če-kao predsjednikov zahtjev, već ih je na vrijeme i bez ičije pomoći završavao. Nije pravio greške, niti je kad zakasnio na posao. Proču se za Burgin posao i nje-govu odanost predsjedniku. Poteče o tome i priča po mjestima, te dođe i do djevojaka. Počela priča po svim selima, na prelima, na izvorima za vodu i česma-ma o stasitom i vrijednom momku u op-štini. Nije prošlo dugo vremena, a Burga se poče spremati za ženidbu i s početka jeseni drugovima najavi skorašnje vese-lje, ženi se. Nekako na brzinu Burga osvoji srce lijepe Enise iz obližnjeg sela. A i ona ne bi raskidna, te prihvati biljegu

u znak pristanka. Svadba bila s početka rane jeseni i o njoj se pričalo i pričalo. Burga je i da-lje nastavio da obavlja zadatke u općini kao i prije. Čim je prošla zima te godine, jednog proljetnjeg dana, Burgu u ured pozva predsjednik. Nije oklije-vao da se javi i očekivao je neki poseban zadatak, međutim, toga ne bi. Predsjednik, onako iz okola, započe priču.

Burga, da li si čuo šta nam se sve događa u društvu i šta se sprema opštinama.

Nisam, druže Predsjedniče, ja nisam ništa čuo, ja se politi-kom ne bavim. Tu sam, ako za mene ima kakva posla koji tre-ba odmah završiti, ja to volim, a politikom nek se bavi ko je plaćen za to.

Sprema se, moj vjerni dru-že, krupna neka rabota oko op-ština i to neće čamati, najdalje do sredine ljeta, iskreno se Bur-

gi obrati predsjednik. Dolazi do ukrup-njavanja opština, politička reforma je u toku. Ove male opštine se utapaju u jed-nu veću, te to kači i nas i našu opštinu. Neko će ostati da radi, stariji, koji su bli-zu uslova za penzionisanje, idu u penzi-ju, a neko će ostati bez posla, moj Burga. To mene brine. Ima jedna grupa radnika u Općini, među njima si i ti kojima nije lako naći posla, za vas me strah, a kako sad stvari stoje svi ćete ostati bez posla.

Ima do ljeta još dosta dana i mjeseci, druže predsjedniće, snaći će se ljudi. Ono bi bilo bolje da svi ostanu da rade, ali pravi i vjerni revoluciji ne moraju da strahuju, tako ja razumijem našu revolu-ciju. Znate vi šta je obećala partija. Biće i

TITOVKA I ČEMERNICA

92

KULTURAza nas, koji ostanemo bez posla, hljeba. Samo ne trebe kukat i hulit Tita i partiju, ko bude htio i ko bude vrijedan i pošten, naći će posla.

U tom trenu Burgi sinu ideja da od-mah otpočne pripreme za preseljenje u grad gdje će biti sjedište nove opštine. Treba se pripremiti za nove uslove, a u gradu je lakše doći do kakva posla. To je odmah rekao predsjedniku i zamolio ga da mu pomogne oko prodaje zemlje i kuće, da bi mogao lakše sagraditi kuću u gradu, brojna je porodica.

- To ti je dobra zamisao, odgovori predsjednik i ne smiješ odugovlačiti sa prodajom zemlje i kuće u selu. Ako mi-sliš da ti mogu pomoći, ti samo reci, kad zatreba, brzo će ljeto.

Nije trebalo mnogo vremena da Bur-ga rasproda zemlju i kuću. Svi su u mje-stu znali da su njihove njive i livade rod-ne i sradite, te je zemlja brzo rasprodata. Novcem od zemlje i kuće, Burga kupi plac u gradu i sagradi, vrlo brzo, lijepu i prostranu kuću za brojnu porodicu. Pred-sjednik mu je redovno opraštao, ako bi kad zakasnio na posao. Dok je gradio kuću, Predsjednik ga je razumio, kuća se gradi, lijepo je i na neki način pomoći. Tražio je i mogućnost da Burga ostane na poslu u novoj opštini, ali izgleda za to skoro da nije bilo. Nije vrijedilo ni to što je Burga bio posebno pošten, vrijedan i odan radnik. Burga poče da izostaje sa posla i radi na dovršenju kuće. Iz dana u dan je nešto dograđivao, završavao i u kuću unosio, mora se sve završiti prije zime. U pauzama je nastojao ne biti do-kon i odlazio bi u centar grada i na pijacu i tamo ponešto odrađivao da što zaradi, valja živjeti, dosta usta i sva traže. Najvi-še je ponešto pretovarao sa kamiona i traktora. Svidio se glavnom magacineru u magacinu žita i brašna. Prije bi istova-rio kamion brašna nego kakva dvojica i to sve sa osmjehom na licu. Ništa slabiji nije bio ni kod utovara žita ili suhog ši-purka na kamion. Najviše slobodnog vre-mena provodio je u magacinu i u razgo-voru sa Nazifom, glavnim magacinerom, koji je Burgi na vrijeme isplaćivao zara-đeno, a često ga i nagrađivao zbog pošte-nja i vrijednog rada. No nije radio samo u magacinu. Ako tu ne bi bilo posla, proše-tao bi do gradske pijace i tamo tražio po-sla, pomagao prodavcima voća i povrća.

- Prenesi one vreće kupusa, a zatim vreće krompira, paprika i veće lubenice sa skaldišta do vage, zatražio bi gazda na

pijaci. Dani ispunjeni poslom tekli, a Burga

zarađivao, dovršavao kuću, hranio poro-dicu i bio zadovoljan što i za njega ima posla. Magaciner Nazif mu je najviše po-magao, preporučujući ga kupcima brašna da im baš on prenese brašno do kuće. Burga nikada nije odbio da to uradi i nije nikad pitao koliko je to brašna. Samo bi upitao gdje treba da se nosi, i tad bi se obratio Nazifu.

Samo mi, Nazife, pomozi da ove vre-će stavim na ramena, e tako, dobro je, rekao bi Burga i krenuo prema odredištu.

Za taj posao je nabavio posebno odi-jelo plave boje, pa ga zbog toga u počet-ku počeše zvati Plavac. No kako je vrije-me prolazilo, a Burga sve više imao posla, odijelo se pretvorilo u bijelo, pa se ljudi vratiše onom starom nadimku. Lju-di su mu se obraćali sa:

- druže Burga, da li si slobodan da mi prebaciš dvije vreće bijelog brašna do kuće.

Ja sam slobodan još od završetka re-volucije, a drug Tito ne da da mi slobodu bilo ko ugrozi, odgovorio bi Burga, zaba-cujući titovku, svu bijelu od brašna, na-zad i malo više na lijevo. A gdje treba da se dostavi, moliću lijepo, samo recite.

Na Metruško brdo, odmah do Marko-ve kuće, kod čika Trifka. Ako ne možete odjednom, vi onda ponesite od dva puta, predloži mušterija, naručilac. Bogami ne možete od jednom, to je teško.

Dajder, Nazife, pomozi mi da ove dvije vreće nabacim na ramena. A re-

koste kod čika Trifka, znam ja njega, do-bar je to čovjek, uzvrati Burga. Neću ja to do tamo ni osjetit, ne znate vi mene i nije mi prvi put da nosim tamo po dvije vreće. Baš sam prošle hefte nosio brašno kod Markove kuće, platili su sve po do-govoru i malo bakšiša bi. Natovari Burga uz Nazifovu pomoć i kreni hitrim kora-kom. Neću ja vas čekati, vi platite braš-no, a ja odoh.

Iako natovaren vrećama, Burga je brže išao od naručioca, te prije njega sti-gao do kuće čike Trifkove. Sam je spu-stio vreće na stol ispred kuće i sačekao da naručilac pristigne. Kad je i on stigao, prekori Burgu zašto toliko žuri i izvadi iz džepa novac da plati uslugu.

Ovo je za pošteno urađen posao, a ovo je za jednu kahvu radi osvježenja, pruži ruku sa novcem naručilac.

Da nije mnogo, osmjehnu se Burga?Hajde uzmi ovo, mnogo je kad tuku,

našali se naručilac.I tako iz dana u dan, Burga nosi braš-

no od mahale, do mahale i zaradu stavlja u desni džep pantalona, a bakšiš, kad ga bude, u lijevi džep. Najčešće ga je bilo, ali je Burga razumio one koji bakšiš nisu dali. Znao je da nemaju, pa je i lijepu nji-hovu riječ smatrao bakšišem. Naveče, u sami akšam je dolazio kući i sav novac što je bilo u desnom džepi, predavao je Enisi. Staraj se o tim parama, trebaće za dovršetak kuće, za hranu i odjeću djeci. Pazi kako ih trošiš, ja ih ne zaradim baš lako, ali ima posla, pa mi drago. Bakšiš nije pokazivao, niti što o njemu govorio,

93

KULTURA

ali jest sam za sebe, kad bi krišom brojio koliko je to novca.

E, ovo mi je draže od svega onog novca što ga predam Enisi. Po ovome vi-dim koliko me ljudi vole i koliko cijene ovaj moj zlatni posao. Sad i da me zovu u opštinu ja ne bih otišao, tamo bakšiša, a ni poštovanja nema. Sad vidim koliko sam ljudima drag i koliko cijene moje poštenje. I tad Burgi pade na pamet da bi od tog bakšiša ponekad mogao kupiti pivu ili rakiju da se osvježi i osnaži za novi posao.

Nazife, šta voliš, kahvu ili travaricu?Neka, Burga, treba para za kuću, do-

bronamjerno bi uzvratio Nazif.Ima se za toliko, opet će Burga, odoh

ja do prve prodavnice. Ako me ko zatre-ba, reci neka sačeka, brzo ću ja.

Taman što nazdraviše, dođe u maga-cin starica. Na glavi joj ko behar čista šamija, pa se blijedo lice čini još bljeđim.

- Nazifaga, ima li onog mekog polu-bijelog brašna što se lijepo razvlači? Hoću, vala, jednu baklavu da rasučem? A je li tu oni što raznosi brašno, bogomi, sine, ja ga sama ne mogu prebaciti do kuće.

- Ima, nano, brašna, jako je dobro, a i Burga je tu, on će ti prebaciti tu do kuće, nije daleko.

- Je li tvoja kuća, Nano, živa mi bila, tu pokraj džamije, treća od ćoška, upita Burga.

- Jeste, vala, sine, taman ta, a možeš li mi to odmah prebaciti, dina ti, do kuće, sin mi je još kod kuće da ti pomože unijet

u kuću. Nazifaga, ja hoću dva džaka po pedeset kila.

- Dobro, Nano, dobro, ti znaš koliko to košta?

- Znam, vala, sine, evo bujrum iz novčanika, pa uzmi kolko treba, eh tako.

- Hajde ti, Nano, sad kući ili ako imaš još kakva posla u čaršiji, završi, a Burga će ponijet vreće do kuće.

Starica je potom pošla svojim poslom dalje, a onda kući, a Burga sam nabaci jednu vreću na lijevo rame, a zamoli Na-zifa da mu pomogne podići onu drugu pod desnu ruku, na kuk.

- Nije daleko, to ću ja začas.Kad se Burga vratio, nazdraviše još

po jednu, radi berićeta, i Nana nešto osta-vi, - ne moš propast dok je dobrih ljudi, promrmlja za sebe Burga.

Tekli tako dani, Burga skoro i da nije izlazio iz magacina bez brašna na leđima, kad vreća, kad dvije, posla dao bog sve više.

Jede narod, bez brašna se ne može, pomisli Burga, dok je išao prema obli-žnjoj mahali i na leđima nosio dvije «pe-desetke».

Vala, Nazife, čini mi se da mi je po-malo otežao posao i da nije one pokoje čemernice, dabogda da bih izdržao, teško brate.

Umjesto čemernice, ti bi, Burga, tre-bao kupit jedna kolica, pa polako, lakše bi ti bilo, nagovarao ga je iz dana u dan Nazif, ali Burga je to odbijao govoreći da bi mu to bilo samo više obaveze, a ista snaga treba.

Bilo bi, te daj podmaži osovinu, te čuvaj da ne slomiš, neravne ceste, te pazi da ko ne ukrade, dok odmaraš, te nabavi lanac da zaključavaš i sve tako, ne mogu ja to, glasno je komentarisao Burga. Još mogu leđa i noge da izdrže, samo im je potrebno malo više «goriva», poneka piva dobro dođe, a sve mi se čini da bi travarica bila još i bolja.

I tako bi Burga samo za početak po-pio po jednu pivu, obično bi tad sjedio sa Nazifom u magacinu, a kad bi krenuo na teren sa brašnom na leđima, prigrlio bi polovnjaču, stavio je u desni džep pobijeljele bluze i povremeno bi stao sa vrećama na leđima i povikao: - hajd, ži-vio Burga, živjela travarica, uh što je pitka, a potom bi povukao po gut-ljaj-dva onako pod teretom stojeći na mjestu. Kako je vrijeme prolazilo, Bur-ga je bivao sve slabije snage, a sve više je posezao za «gorivom». Prešao je sa polovke na litrenjaču, od koje se više nije odvajao, kao što se nije odvajao od skroz iskrzale «titovke» na već ostarje-loj glavi. Ni izvezene zvjezdice se sko-ro više nisu vidjele, što od brašna, što od vremena. Nosio je Burga i dalje ku-pljeno brašno, ali odjednom poče da nosi samo po jednu vreću, a nakon toga bi se vratio za drugu. Rijetko bi kad iz-bio osmjeh na već podobro naboranom licu, a o pjesmi nije ni razmišljao. Bak-šiš je i dalje čuvao za sebe, a ostali no-vac, koga je bivalo sve manje, je preda-vao Enisi, da djeca nisu bosa, gola i gladna. Burga je dalje ture sve češće odbijao.

Te godine zima rano dođe i nešto za-studi ko skoro nikad ranije. Snijega ima posvuda i nije mali. Prtine i uske i dubo-ke, pa je njima teško hodati, naročito sa tovarom na leđima. Burga izlazi na po-sao, ali sve rjeđe i sve kasnije. Ponese po koju vreću negdje bliže i opet litre-njaču travarice uzase. Krenuo je prema podaljoj kući čak na Petrušku, u sami mrak, da komšiji prenese vreću brašna, ali nije stigao do kuće. Zastao je da «do-lije gorivo» krenuo potom korak-dva naprijed i pao. Tek negdje oko pola noći našli su ga u snijegu pored puta u blizini komšijine kuće. Ležao je nepomičan. Vreća je na lijevom ramenu, lijeva ruka ispod nje, a glava na vreći. Bila mu kao jastuk. U desnoj ruci je držao flašu. U njoj je bilo nešto manje od polovine «čemernice», kako je u zadnje vrijeme nazivao travaricu. u

94

SPORT

Mirsad Jahović, po kojem će renovirano igralište od sada nositi ime, jedini je košarkaš

Fenerbahčea u čiju čast je klub „povu-kao” dres s njegovim brojem (6), bio je MVP Evrolige, biran je više puta u ideal-ni tim i četvrti je najbolji skakač u istoriji najjačeg klupskog takmičenja u Evropi. Ove godine je, uz Dudu Ivkovića, Nava-ra, Jasikevičijusa, Papalukasa... progla-šen legendom Evrolige. Velikom broju prisutnih sugrađana se obratio sledećim rečima:“Novom Pazaru je bila neophodna adaptacija košarkaškog terena, i hvala MOZZARTU što je to učinio. U medi-jima sam video da MOZZART to radi duže vreme, što bih kao nekadašnji ko-šarkaš pozdravio jer sam i sam pre tri de-cenije krenuo upravo s ovog terena koji danas otvaramo zajedno. Zahvalio bih se pre svega u ime svih građana Novog Pazara što niste zaboravili naš grad i na-dam se da će ovde biti još ovakvih terena jer pored odbojke i fudbala, Novi Pazar ima i veliki košarkaški potencijal. Pored svih odlikovanja koja sam dobio u toku karijere, individualnih i timskih medalja, ovo je stvarno nešto posebno, da teren na kojem sam odrastao i učio prve košarkaš-ke korake ponese moje ime. Hvala što ste me se setili“, istakao je Jahović koji je sam izabrao slogan pod kojim je obnov-ljen teren u Novom Pazaru.“Kada su me pitali za slogan koji bih mogao da predložim, rekao sam, put do najviših zvezda je neprestana borba, i ovi mladi momci koju su danas ispred mene na terenu treba upravo ovde da počnu sa svojom borbom. Pre tačno tri decenije

sam ovde počeo da igram basket i nisam naučio samo o košarci, već i o životu, kako treba da se borim, radom i uspehom dođem do cilja“.Jahović je dodao da ga je akcija „Sto te-rena za jednu igru“ inpirisala da i sam učini sličnu stvar.“MOZZARTOVA akcija me jeste inspi-risala i zato preuzimam na sebe da obno-vim još jedan teren čim dozvole vremen-ski uslovi. Sa svojim velikim prijateljem, gradonačelnikom Nihatom Biševcem sam se dogovorio da se taj teren nazove po mom velikom prijatelju Hame Slezo-viću, koji nije više među nama, jer sam prve košarkaške korake naučio upravo uz njega“, završio je Jahović, uz gromogla-san aplauz velikog broja priustnih Novo-pazaraca.Prvi koji su se „upisali” i na terenu te-stirali zglobne obručeve, kliritne table,

profesionalne konstrukcije i specijalnu podlogu po standardima FIBA 3X3 ta-kmičenja jesu kadeti i juniori KK Novi Pazar, koji su odigrali revijalnu utakmi-cu. Pazarci su se posebno istakli u huma-nitarnom šutiranju trojki, gde je svaka pogođena trojka nosila određeni novčani iznos, te je tako prikupljeno 150.000 di-nara koje će MOZZART donirati Udru-ženju za pomoć osobama sa autizmom iz Novog Pazara.Svečano otvaranje terena je podržao i Grad Novi Pazar, a gradonačelnik Novog Pazara Nihat Biševac je prisutnima po-ručio.“Veliko mi je zadovoljstvo sto danas imam priliku da vas sve pozdravim na otvaranju ovog terena, kao i što sam otvorio ovaj teren s legendom novopa-zarskog i svetskog sporta Mirsadom Ja-hovićem. Koristim priliku da se zahva-

Slavni košarkaš Mirsad Jahović dobio teren u Novom Pazaru

Put do najviših zvezda neprestana je borba Akcija „Sto terena za jednu igru” stigla je u Novi Pazar! Legenda Evrolige i rođeni Pazarac Mir-sad Jahović presekao je vrpcu terena u okviru gradskog rekreacionog centra koji od sada nosi njegovo ime. To je ukupno 55. košarkaško igralište obnovljeno u okviru jedne od najvećih akcija za omasovljenje i podršku sportu u Srbiji.

95

SPORT

lim kompaniji MOZZART na donaciji i obnovi ovog predivnog košarkaškog te-rena, kao i na inicijativi da teren nazovu po Mirsadu Jahoviću. Znamo da je Mir-sad najuspešniji sportista u istoriji našeg grada i najbolji ambasador. Navešću je-dan primer: sadašnji ambasador Turske u Srbiji je za Novi Pazar čuo prvi put od Mirsada. Gde god da je bio nikada nije zaboravio svoj grad u koji se uvek vra-ćao, što je i danas pokazao. Najbolji je primer budućim košarkašima i omladini koja se bavi sportom, da se samo upor-nim radom može stići do rezultata. U košarci je postigao sve što je moglo da se postigne i na kraju je postao i legenda Evrolige. Hvala Mirsadu, hvala kompa-niji MOZZART, a gradska uprava će na-staviti da ulaže u sportsku infrastrukturu da bi se omladina sto vise bavila spor-tom. U zdravlju koristite ovaj teren”, po-ručio je Biševac.Do sada je kompanija MOZZART ob-novila terene u Pirotu, Prijepolju, Feke-tiću, Zrenjaninu, Kragujevcu, Vrnjačkoj Banji, Velikoj Drenovi, Kruševcu, Valje-vu, Šapcu, Pribojskoj banji, Labudovom brdu, Mačvanskoj Mitrovici, Beloj Cr-kvi, Svilajncu, Preševu, Negotinu, Rumi, Novom Sadu, Nišu, Kovinu, Obrenovcu, Leskovcu, Zrenjaninu, Raškoj, Novoj Varoši, Bačkoj Palanci, Zaječaru, Bajinoj Bašti, Lazarevcu, Sremskoj Mitrovici, Dorćolu, Čukarici, Paraćinu, Čukaričkoj padini, Ubu, Savskom vencu, Vrbasu, Užicu, Kikindi, Inđiji, Subotici, Proku-plju, Apatinu, Smederevskoj Palanci,

Kraljevu, na Novom Beogradu…U ime kompanije MOZZART prisutne je pozdravio Borjan Popović, direktor kor-porativnih komunikacija.“Misard Jahović je pravi primer kako se predanim radom, treningom i upornošću dolazi do košarkaških visina i nema bo-ljeg uzora za klince kojima ostavljamo ovaj teren. Akciju „Sto terena za jednu igru” pokrenuli smo upravo inspirisani željom da stvorimo što više takvih mesta u Srbiji, da najmlađi dobiju što više mo-gućnosti da se bave sportom i da imaju bar malo bolje uslove za to nego što su imali njihovi idoli. Teren koji smo ob-novili u Novom Pazaru je 55. po redu u okviru ove naše akcije i sigurno nećemo stati sve do ispunjnja konačnog cilja, a to

je da obnovimo 100 košarakaških terena u Srbiji. To je naš doprinos društvu i lo-kalnoj zajednici, a ogromna podrška koju imamo i od lokalne samouprave, sport-skih legendi i, naravno, građana učvršću-je nas u uverenju da radimo pravu stvar”.Akcija kompanije MOZZART „Sto te-rena za jednu igru” je jedna od najvećih akcija za omasovljenje i podršku sportu u Srbiji. Cilj je stvaranje što boljih uslo-va za buduće šampione koji rastu u svim krajevima naše zemlje. Nadamo se da će Novi Pazar na novom terenu dočekati nekog novog Mirsada, dok kompanija MOZZART nastavlja sa obnovom do svih 100 terena! u

Izvor: MOZZART Sport

n Gradonačelnik Novog Pazara Nihat Biševac i Mirsad Jahović n Jahović u dresu Fenerbahčea

96

SPORT

Fantastičnim igrama oduševili su ljubitelje košarke, predvođeni maestralnim selektorom Igo-

rom Kokoškovim koji godinama radi u NBA ligi, kao pomoćni trener u Yuti, ekipu su nosili svojim fenomenalnim nastupima prvenstveno najbolji igrač prvenstva Goran Dragić MVP, koji na-stupa za Majami, zatim tandem iz Reala Luka Dončić prema prognozama prvi pik drafta iduće sezone, Rendolf natu-rilizirani Amerikanac i uz veliku pomoć suigrača, Prepelića, Vidmara, Murića, Blažića, Nikolića demonstrirali su mo-

dernu, atraktivnu košarku. Oduševio je svojim vođenjem, taktikom selektor Kokoškov savršen osjećaj za pomjenu ritma, akcija, izmjena tačno u sekundi, odmor za dva najbolja igrača i povratak na parket čim razlika počne padati, uzi-manje tajm auta kad se rezultat lomi i ova njegova prezentacija košarke mora ući u udžbenike košarke. Poslije Litva-nije, Slovenija je druga država u Evropi koja je osvojila EP sa najmanjim bro-jem stanovnika dva miliona, i postavlja se logično pitanje, kako su to postigli i uradili. U ovom tekstu pokušaću obja-

sniti ovaj fenomen i podsjetiti na uspje-he Slovenačkog sporta od dobijanja samostalnosti ali i podsjetiti na svijetle trenutke Slovenačkih sportaša u historiji sporta ex Jugoslavije. Slovenija je u ex Jugoslaviji izborila priveligirani status i odlično koristila tržište oko skoro dva-deset miliona, nametnula svoje proizvo-de koji su vremenom postali brend, Go-renje, Sava, Elkroj, Peko, Elan, Laško, Lesnina, TAM i drugi. Poseban osvrt za-služuje odnos prema BiH, odnosno nje-nim građanima koji su u velikom broju odlučili da žive i rade u deželi i riješili egzistenciju, ali i danas traje nepravda prema štedišama Ljubljanske banke koji su brutalno opljačkani i prevareni, go-dinama su pokušavali vratiti svoj zara-đeni novac stigli do evropskih sudova, dobili parnice ali vlast u deželi otežava isplatu i ima se osjećaj da računaju na faktor vremena, da štediše fizički ne-stanu, umru i ako nema nasljednika da će devizna štednja ostati banci, deželi. U fingiranom sukobu sa JNA a po svim dostupnim dokumentima u pitanju je bio dogovor sa Srbijom o bezbolnom razdruživanju bez krvavih sukoba, do-bili su samostalnost i kasnije ušli u Evropsku uniju. Interesantan podatak da su od 1996. godine slovenački investici-

Senzacija na Evropskom prvenstvu u košarci

Slovenija šampion

n Miroslav Cerar

Veliko iznenađenje priredili su reprezentativci, košarkaši Sloveni-je koji su superiorno trijumfovali na nedavnom Evropskom pr-venstvu, čija je završnica odigrana u Turskoj, Istanbul. Sedam utakmica, sedam pobjeda i to protiv favorita Francuske, Grčke, Latvije, u polufinalu trijumf protiv Španije i vrhunac finale - zlat-na pobjeda nad Srbijom.

n Piše: Ekrem FERHATOVIĆ

97

SPORT

oni fondovi učestvovali u privatizaciji, čitaj pljački firmi u BiH, a takođe su se proslavili pljačkanjem budžeta države i njenih firmi i građana na primjer izgrad-nja zaobilaznice oko Sarajeva naplatili

desetine miliona maraka a uradili ništa ili slučaj tržnog centra Tuš napravili dug od 27 miliona KM, prema dobavljači-ma, BH firmama, ugasili firmu i otišli kući punih džepova i slučaj Termalne rivijere na Ilidži, desetak godina radili i zaradili a ni 10 posto od ugovora nisu ispoštovali prodali svoj dio vlasniš-tva i pravac kući, bez sankcija. Varate se ako mislite da su Slovenci kreativni genijalci u prevarama jer bez pomoći naših političara nikada ne bi uspjeli a i kao što znamo korupcija je omiljena disciplina naših vlastodržaca. Pozna-vaoci sporta sigurno se sjećaju velikih imena u sportu iz Slovenije. Prva velika zvijezda sporta šezdesetih godina u ex JU bio je umjetnik, virtouz u gimnastici Miroslav Cerar, olimpijski šampion dva puta, svjetski prvak četiri puta. Evropski broj jedan deset puta i pregršt srebrenih i bronzanih odličja treba napomenuti da je to sve postigao u tri discipline, razboj, vratilo, hvataljke. S nostalgijom ljubite-lji fudbala se sjećaju velikih igrača koji su nastupali za Olimpiju, ali i za Haj-duk, Partizan, Crvenu zvezdu, Dinamo, Brane Oblak, Petar i Vili Ameršek, Mar-ko i Branko Elzner, Srećko Katanec, Zlatko Zahović, Darko Milanič i mnogi

drugi koji su sa dosta uspjeha igrali za reprezentaciju Jugoslavije. Takođe i u košarci u zlatnim generacijama uvijek je bilo igrača iz Slovenije, legendarni kapiten Ivo Daneu, 1970. prvaci svije-ta Ljubljana, Peter Vilfan, Jurij Zdovc su najzvučnija imena JU košarke. Tra-dicionalno zmajčeki bili su superiorni u zimskim sportovima, dominirali su Bojan Križaj, Jure Franko, srebro na OI, Sarajevo1984., Jure Košir, Primož Ulaga, Miran Tepeš, Peter Prevc i nor-malno dominacija u hokeju Olimpija i Jesenice. Ne možemo zaboraviti izvrsne šampione i rekordere u plivanju braću Boruta i Darjana Petriča iz Kranja koji su dominirali osamdesetih godina. To je bio jedan mali vremeplov međutim poenta ovog teksta je kako su Slovenci stvorili sistem koji je u sportu polučio velike rezultate, uspjeli su da naprave strategiju i po procjenama eksperata ulažu u sportove u kojima su realno mo-gli doći do rezultata i sprega zakonskih propisa i ulaganje sponzora donijeli su fenomenalne rezultate, podatak da su na olimpijskim igrama od 1992. godine, do sada osvojili 32 medalje od toga 21 na ljetnim OI i 11 na zimskim OI, nevjero-vatno i impresivno.

n Košarkaški reprezentativci Slovenije sa pobjedničkim trofejom

n Ivo Daneu

98

SPORT

Ko je mogao predvidjeti da će NK Maribor, koji je u ex JU, nastupao i ta-vorio u drugoj, trećoj ligi igrati u gru-pnoj fazi lige prvaka par puta i poslije Dinama iz Zagreba, Partizana najuspeš-niji klub sa ovih prostora. Ovdje treba primjetiti i pohvaliti veliku ulogu vizi-onara Zlatka Zahovića, sportskog direk-tora, naše gore list, njegovim dolaskom na čelnu poziciju u klubu, počinje do-minacija u nacionalnom prvenstvu, što je bilo olakšano činjenicom da je glavni rival NK Olimpija preživjela teške lo-move od bankrota, stečaja i povratak, prvenstveno zahvaljujući ulaganjima milionera Mandarića, koji je u svije-tu fudbala poznat po kupovini prodaji klubova. Dakle Maribor je i ove sezone izborio igranje u ligi prvaka i zaradu od 12 miliona eura a posmatrajući utakmi-ce protiv NK Zrinjski iz Mostara stiče se utisak da su se uz dozu sreće provukli ali kada se to ponovi više puta, nije u pi-tanju sreća već sistem koji dobro funk-cionira. Reprezentacija dežele je izbori-la plasmane na evropskom i svjetskom prvenstvu u nogometu, sada jedan ne-vjerovatan podatak da je golman repre-zentacije i Atletika Madrid, Jan Oblak dostigao cijenu od 100 miliona eura što je ludilo. Sportski radnici iz dežele su kreativni u formiranju regionalnih liga Aba liga košarka, Ebel hokej, Seha ru-komet Triglav vaterpolo, motiv je kva-litet takmičenja, zarada i šansa za afir-maciju mladih igrača što je interes svih

učesnika a i promocija sponzora koji odlično znaju potencijale milionskog tržišta. Ne treba zaboraviti da su ulaga-li velika finansijska sredsva u izgradnji infrastrukture, stadioni, dvorane, skaka-onice, bazene. Zahvaljujuću vizionaru gradonačelniku Ljubljane, Jankoviću dobili su sportski centar Stožice mode-ran stadion, polivalentnu dvoranu za sve dvoranske sportove i nije ni čudo što do-bijaju organizaciju evropskih i svjetskih prvenstava. Epilog svega napisanog je ako ne znate nešto sami osmisliti i na-praviti, onda valjda toliko znate da mo-žete neka rješenja kopirati primijeniti u svojoj državi.

U košarci je Olimpija bila domi-nantna 60-tih godina do 70-tih kada je bila prvak 6 puta u EX YU i osvojila pet kupova u Jugoslaviji, i osnivanjem ABA lige bila je jedna od vodećih eki-pa i 2002. bila šampion Jadranske lige, međutim pogrešnim procjenama me-nadžmenta kluba, dolazi do velikih fi-nancijskih problema što se automatski odrazilo na rezultate i trenutno zaostaje iza Cedevite, Partizana, Zvezde, Buduć-nosti. Međutim, mora se priznati da je u tom vremenu Slovenija imala izvrsne igrače od kojih su neki nastupali u NBA ligi, Milić, Nestorović, braća Dragić i uz solidne Evroigrače Laković, Bećiro-vić, braća Lobrek, Vidmar, braća Murić i drugi. Kako je uređen sistem u državi govori podatak da sportisti koji vuku korijene iz južnih krajeva EX Jugosla-

vije nemaju problema da se adaptiraju i igraju za reprezentaciju Slovenije bez ikakvih pritisaka i stresova, npr. braća Dragić su porijeklom iz Zvornika, Don-čić je po ocu porijeklom sa Kosova, bra-ća Murić iz Crne Gore i veliki broj na-turalizovanih igrača posebno iz Bosne, Begić, Rizvić, Omić, Preldžić. Ovdje još jedna napomena da je odlične igre na nedavno održanom europskom prven-stvu pružio Andrej Nikolić playmaker koji je košarkaški stasao u sarajevskom Sparsu za koje je uspješno igrao i u ka-detima, juniorma i u seniorskoj ekipi i koliko je bio omiljen u raji govori po-datak da je dobio nadimak Ali. I u ruko-metu je dežela imala zapažene rezultate kako reprezentacija tako i ekipe. Tu se također vidi ogromna uloga sponzora, pa je npr. ekipa iz Velenja redovni uče-snik grupne faze u Ligi prvaka a spon-zori su Laško, Gorenje. Najveći rezul-tati su u historiji slovenačkog rukometa srebro na europskom prvenstvu 2004. i četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu 2013. i dva učešća na Olimpijskim igra-ma i vrlo dobro osmo mjesto. Sportistki-nja koja je oduševila svijet sporta u ski-janju i to u tri discipline spust, slalom i veleslalom je lijepa Tina Maze, koja se prije par godina, trijumfom oprostila od skijanja. Ono što je postigla izaziva veliki respect, dvije zlatne i dvije sre-brene medalje na olimpijskim igrama Soči 2013. godine i 4 zlatne i 5 srebre-nih medalja na svjetskim prvenstvima, jedan veliki globus tj. zbir bodova za jednu sezonu u 3 discipline i 3 mala globusa, najveći broj pobjeda u jednoj sezoni, što zbirno donosi prvo mjesto u jednoj disciplini. Kada je bila na vrhun-cu oprostila se od aktivnog takmičenja i zauvijek ostala upisana zlatnim slovima u historiji slovenačkog i skijaškog spor-ta. Slovenci su domišljati u promociji svojih manifestacija pa su od skokova na Planici napravili svjetski brend, to je takmičenje na kraju zimske skijaške sezone gdje uz mnogobrojnu publiku padaju svjetski rekordi pa su organiza-tori ponekad bili primorani skraćivati stazu za zalet zbog ugrožavanja sigur-nosti takmičara i gledaoca. Slovencima i njihovim insistucijama, organizacija-ma, savezima, takmičarima, sve čestitke jer su od jedne relativno male države (2 miliona stanovnika) postigli fantastične rezultate i zauzeli prestižnu poziciju u svijetu sporta. u

n Tina Maze

Salko Bisiklet Sanayi ve Ticaret Ltd Şti.İslambey Mah. Sokullu Mehmet Cad. No:26 34275 Arnavutköy - İSTANBUL / TÜRKİYE

Telephone: +90 212 444 2 564Fax: +90 212 597 08 11

www.salcano.com