GLASILO ŽUPE BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM U VALPOVU GODINA VI. Srpanj 2007. Broj: 11

2

Župni list “Marijin put”Broj 11, izašao u srpnju 2007.

Izdaje Župa Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu (za internu uporabu)Odgovara: Josip Matanović, župnik

Uredništvo : Damir Stanić, Davor Šamadan, Darija JančikićInes Pepić, Ružica Cvenić, Ladislav Pađen, Vera Vicić, Jelena Vinković

Kontakt telefon: 031 651-513www.zupa-valpovo.com • e-mail: rzu-valpovo@os.htnet.hr

Tisak: KROMOPAK, Valpovo

UVODNA RIJEČ

Kao i prošlih godina, 6. kolovoza kod kapelice Gospe Lurdske počinje molitvena devetnica uoči svetkovine Marijina uznesenja na nebo – Velike Gospe. Devetnica svake večeri započinje u 20.15 sati pjesmom, a nastavlja se molitvom krunice u kojoj se prije svake desetice pjeva po jedna marijanska popijevka. Slijede Lauretanske litanije s pripadajućim molitvama i pjesme na kraju. Mnogi naši župljani hodočaste do kapelice pješice pa se na povratku s pobožnosti Ulicom Matije Gupca kreće čitava jedna procesija hodočasnika. Molitva kod ove stare valpovačke kapelice

počinje u smiraj dana, a zalazak sunca za njivama u Otoku daje joj poseban ugođaj. Kad se spusti noć u kapeli, na okolnim stupovima i pored nje ožive svjetla upaljenih

svijeća, što još više pridonosi pravom hodočasničkom ugođaju. Na samu svetkovinu Velike Gospe vjernici hodočaste do ovog mjesta od najranijih jutarnjih sati pa tijekom cijeloga dana, dok se predvečer na otvorenom prostoru kraj kapelice, uz sudjelovanje mnoštva vjernika, slavi sveta misa. Pozivamo vas da se i vi pridružite ovom našem malom župnom hodočašću – pješice! Osim što ćete putem sresti mnoštvo svijeta s kojim se možete lijepo podivaniti, pješačenje je zdravo i za dušu i za tijelo.

Dragi župljani! Raduje nas izlazak iz tiska no-vog, 11. broja našeg župnog lista. Teme i sadržaji u njemu predstavlje-ni žele pružiti informacije o našoj vjeri i životu Crkve te dati poticaje za razmišljanje i osobnu zauzetost oko življenja svoga krštenja svakom članu naše župe.

Marijin put bio je, kako smo više puta naglasili, put za Isusom. Taj put nije samo za neke daleke svece i duhovne ljude, već je svatko od nas u svojoj svakodnevici pozvan slijediti Krista, našega Gospodina. Stoga vam u ovom broju župnog lista donosimo

nekoliko neobičnih priča o ljudima koji su korake svoga života usmje-ravali Marijinim i Kristovim putem. Život takvih svjedoka vjere, pogoto-vo ako se radi o našim suvremenici-ma, uvijek može biti govorljiv i po-ticajan svakom kršćaninu. Zahvalni smo isusovcu p. Luki Rađi što nam je dopustio objaviti i jednu takvu priču koju je on sam otkrio u dalekoj In-diji, a zatim je svojim neobičnim sti-lom zapisao – dobro nas nasmijao, ali i obogatio!

Knjiga koju predstavljamo i preporučujemo također govori o je-dnom nesvakidašnjem i zanimljivom svjedoku vjere, misionaru o. Anti Gabriću, kojega se mnogi i danas

živo sjećamo. Ovaj broj župnog lista donosi još priloge o našem župnom Caritasu, o starozavjetnim biblijskim prorocima koji su iznenađujuće ak-tualni i u našem vremenu te prilog o sakramentu potvrde ili krizme. Tu su i brojne vijesti iz života naše župe tijekom korizmenog, uskrsnog i po-uskrsnog vremena, tj. između pretho-dnog i ovog broja župnog lista.

Vjerujemo da ćete i u ovom „Mariji-nom putu“ pronaći poticaje za nove korake na svojim životnim putovi-ma, u svom osobnom, obiteljskom i društvenom životu, u svojoj svakod-nevici i životu naše župne zajednice.

Uredništvo

NAJAVLJUJEMO...Devetnica kod kapele Gospe Lurdske – hodočastimo pješice!

MOLIMO HODOČASNIKE KOJI DOLAZE BICIKLIMA DA SVOJA PRIJEVOZNA SREDSTVA NENASLANJAJU NA DIJELOVE OGRADE ISPRED KAPELICE! UOKOLO IMA DOVOLJNO MJESTA ZA TO

PA NIJE POTREBNO NASLAGANIM BICIKLIMA ONEMOGUĆAVATI PRISTUP OSTALIM HODOČASNICIMA.

3

Vjera se prije svega prenosi svjedočenjem. Ne toliko riječima, koliko autentičnim kršćanskim životom. Prenosi se i riječima, ali napose životom.

Svako vrijeme ima svoje svjedoke vjere, znane i neznane pojedince koji, nadahnuti evanđeljem, u svojoj svakodnevici istinski žive Kristovu zapovijed ljubavi… A ljubav je maštovita i očituje se na tolike različite načine… Evo nekih primjera suvremenih svjedoka vjere čija se svetost povezuje prije svega s njihovom ljudskošću.

IN MEDIAS RESSVJEDOCI VJERE

„Crkvi je prvo sredstvo evangelizacije svjedočanstvo izvornoga kršćanskog života predanog Bogu u zajedništvu koje ništa nije kadro uništiti i ujedno, u bezgraničnoj revnosti, predanog bližnjemu. SUVREMENI ČOVJEK RADIJE SLUŠA SVJEDOKE NEGOLI UČITELJE, ILI AKO SLUŠA UČITELJE, SLUŠA IH ZATO ŠTO SU SVJEDOCI.“

Papa Pavao VI.

Naši suvremenici – svjedoci vjere

Dom Helder Camara (1909. - 1999.)

Kada je 27. kolovoza 1999. umro nadbiskup dom Helder Camara, brazilski predsjednik proglasio je tri dana nacionalne žalosti. Nije loše za čovjeka kojega su vojna hunta i lokalni moćnici proglasili „crvenim biskupom“, a slične su optužbe dolazile i od nekih iz Crkve. Svoje služenje započeo je u sirotinjskim getoima Rio de Janeira. I kao nadbiskup brazilskog Recifea bio je običan čovjek koji je zajedno sa svojim narodom silazio na trg, pješice hodao gradom. Vrativši se s II. Vatikanskog sabora siromašnim je seljacima, žrtvama osornih veleposjednika, podijelio zemlju koja je pripadala nadbiskupiji, a sam je iselio iz biskupske palače i nastanio se u trosobnoj kući, zapravo sakristiji jedne crkve. Poznata je njegova izjava: „Kada siromašnima dajem hranu, nazivaju me svecem, kada pitam zašto siromašni nemaju hrane, nazivaju me komunjarom.“ Bio je proročki glas onih bez glasa, zauzimajući se hrabro za svoju siromašnu i potlačenu braću. Kada ga je Majka Terezija jednom upitala kako uspijeva zadržati svoju poniznost, rekao je da se samo mora zamisliti pri trijumfalnom ulasku u Jeruzalem – ne kao Isus već kao magarac.

Abbe Pierre (1912. - 2007.)

Vijest o smrti ovog francuskog katoličkog svećenika 22. siječnja 2007. godine odjeknula je u medijima širom Europe i svijeta. Bio je redovnik, ka-pucin, a cijeli svoj život posvetio je siromasima i beskućnicima po ulicama francuskih gradova. Rođen je 1912. godine kao Henri Antoine Groues. Bio je peto dijete u obitelji trgovca svilom, no odrekao se udobna života da bi postao redovnik. Nadimak po kojemu je postao poznat u cijelome svijetu taj je kapucin dobio tijekom II. svjetskoga rata u Pokretu ot-pora protiv nacističke okupacije. Nakon rata počeo je kampanju za beskućnike 1949. godine, osnovavši zajednicu Emaus. Taj pokret solidarnosti, koji je u početku činilo samo nekoliko vjernika, danas ima više od 115 zajednica u Fran-cuskoj te 400 skupina u više od 40 ze-malja svijeta. Na međunarodnoj razini djeluje poglavito u Africi i Latinskoj Americi. Umro je prošloga siječnja u 94. godini života, a na vijest o njegovoj smrti mnoštvo ljudi okupilo se ispred pariške vojne bolnice Val-de-Grâce u kojoj je preminuo. Bio je poznati borac pro-tiv siromaštva, nesebično je pomagao društvenim izopćenicima, ljudima gu-rnutima na rub zapadnjačkog društva te je u svim ispitivanjima francuskoga javnog mnijenja bio proglašavan je-dnim od najpopularnijih Francuza. Zbog svoga zalaganja za obespravljene odlikovan je brojnim priznanjima i dvaput je bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir.

Dorothy Day (1897. - 1980.) Poznata američka novinarka i socijalna aktivistkinja rođena je i odrasla u nereligioznoj obitelji. Kao novinarka pisala je kritičke tekstove o siromaštvu, štrajkovima i ženskom sufražetskom pokretu. Zbog radikalnog socijalnog angažmana nekoliko je puta završila u zatvoru, gdje se rađa njezina samokri-tika i zanimanje za religiju. Počinje posjećivati katoličke mise i sastanke, a sakrament krštenja primila je 1927. godine. Nakon obraćenja Do-rothy su napustili njezini radikalni prijatelji, a ona je tražila načine kako povezati svoju vjeru i aktivan život. Godine 1933. utemeljuje, za-jedno s Peterom Maurinom, novine i pokret The Chatolic Worker. Od pro-danih novina ona počinje prikupljati novac kojim gradi prihvatilišta za beskućnike. Kršćanska ljubav je za nju bila praksa. Bila je neumorna radnica puna energije, a borba za siromašne godinama je bila njezina djelatna i angažirana molitva. U zadnjim godi-nama svoga života, uz socijalni rad za siromašne, postajala je sve više tiha mo-liteljica. Kada je preminula, s njom se došlo oprostiti mnoštvo siromaha koji su znali da ona pripada jedino njima i Bogu.

4

IN MEDIAS RES

Prvi hrvatski SMS propo-vjednik – naziv je koji su novinari dodijelili isusovcu p. Luki Rađi, pišući o njego-vom oporavku nakon teške

nesreće. No, ne širi taj, trenutno uz krevet i kolica prikovani, svećenik evanđelje samo SMS-om, nego i preko vlastitog, vrlo posjećenog, bloga http://paterluka.blog.hr na internetu. Neki mlađi Valpovčani sjećaju ga se iz vremena dok je bio na službi u Osijeku, ali i s duhovne obnove u našem vjeronaučnom centru u Valpovu. Ostali, koji ga nisu imali prilike susresti, vjerojat-no su za njega barem čuli, jer su, nakon izlaska iz teške kome, nekoliko puta o njemu objavljivane reportaže u novinama i na televiziji. Kao što je prije teške prometne nesreće 2003. godi-ne sav svoj svećenički rad neumorno darovao svjedočeći vjeru mladima, tako nastavlja i dalje, unatoč teškom zdravstvenom stanju. Sam je o tome, u jednom od brojnih intervjua, rekao: Vjerujem u ljubav. Bog mi je dao da ga upoznam kao ljubav, ali ljubav je raspeta. I sam je Isus znao to iskusiti, a meni je sam Bog pokazao kakva je ta ljubav. I naučio sam da moram svoje prija-telje voljeti svojim trpljenjem, svojom raspetom ljubavlju.

Pater Luka Rađa svećenik je i član hr-vatske provincije Isusovačkog reda. Rođen je 1959. u Ogorju Donjem, a već 1966. obitelj mu seli u Split, gdje Luka pohađa osnovnu i srednju elektrotehničku školu. Svoju mladost nabolje je opisao sam, nazvavši se berekinom (originalne opise nekih zgoda i nezgo-da potražite na blogu), no zanimljivo o tome razdoblju njegova života piše Mišel Barović na koricama Lukine knjige Ljubav je zaista neslomljiva: Već u tome mladenačkom razdoblju ističe se kao bitna figura ili ‘baraba’ oko koje se mnogo toga vrti: orga-nizira plesnjake i razne društvene aktivnosti, volontira kao ra-dioamater na radiju ‘Marjan’, jedan je od osnivača nogometnog kluba ‘Santos’… ‘Strast za životom’ ponekad se otme kontroli, pa tako 1978. upada u probleme s policijom. ‘Bježeći’ od uličnih priča i nestašluka krajem 1979. odlazi u Zagreb i upisuje Višu elektrotehničku. Godine 1980. prvi put dolazi na vjeronauk u Palmotićevoj… Zaokupljenost Bogom raste pa tako i dvojbe oko ‘konkretnoga i beskrajnoga’. Riskira i odabire drugo. Otkrio je u

sebi Božji poziv i 1983. taj ‘berekin’ ulazi u isusovački novicijat u Splitu.

Za svećenika je zaređen 1992., a već 1993. dolazi u isusovačku kuću u Osijeku, gdje započinje njegov dvogodišnji pastoralni rad s mladima. Bio je vjeroučitelj na medicinskoj školi, duho-vnik brojnih katoličkih laičkih udruga, ispovjednik mladih. Osječani ga pamte i kao inicijatora i voditelja vjerske emisije ‘U susret svitanju’ koja se i danas emitira nedjeljom navečer na Slavonskom radiju. Tu su ga susreli i neki mladi Valpovčani. Nakon Osijeka, poglavari ga 1996. šalju na poslijediplomski studij u Rim, gdje je magistrirao iz dogmatske teologije. Po po-vratku iz Rima kapelan je u riječkoj župi Zamet, a 1999. odlazi u Indiju i Bangladeš istražiti život misionara o. Ante Gabrića. U Indiji provodi sedam mjeseci, zatim odlazi u SAD, gdje se posvećuje duhovnoj pomoći u bolnici umirućih. Godine 2000. vraća se u Hrvatsku i započinje svoj pastoralni rad s mladima u okrilju isusovačke crkve u Palmotićevoj u Zagrebu. Jedan je od inicijatora i pokretača SKAC-a, Studentskog katoličkog centra, s kojim započinje i projekt ljetnog kampa za mlade Modrave.

Upravo vraćajući se 2003. godine s Modrava nedaleko Šibenika stradao je, podletjevši svojom starom škodom pod kamion. Bio je toliko teško ozlijeđen da se malo tko usudio na-dati mogućem oporavku. Ostao je živ, ali sljedeće dvije godine provedene u Krapinskim Toplicama prošle su mu u

magli. Premda je iz teške kome izašao nakon dva mjeseca, osta-tak vremena nakon buđenja prolebdio je bez sjećanja. Kad je za Božić 2005. došao k obitelji u Split, domaći zrak i domaći ljudi učinili su svoje i sjećanje se polako počelo vraćati. Čim je priku-pio malo snage, počeo se koristiti laptopom i mobitelom da bi se javio prijateljima ili odgovorio na brojna pitanja nepoznatih ljudi. Nastavio je širiti Božju riječ na načine koji su mu sada dostupni, o čemu sam kaže: Ležiš, moliš se i promišljaš o moli-tvi, pripremaš se za nedjelju... Zašto to ne staviti u SMS i poslati drugima. Eto, tako je to krenulo. Na taj način, kao i preko svog bloga, kontaktira s mnogim mladima iz cijele Hrvatske. Uvijek je u njih imao povjerenja, bili oni dobra i poslušna djeca ili ‘be-rekini’. O njima kaže i njima poručuje: Mladi trebaju biti mladi, buntovni, trebaju biti svoji, originalni, moraju biti hrabri. Jer Bog

je s njima, s mladima je Bog. O tomu sam nešto progovorio i na blogu: ‘Duraj, duraj, pa ćeš u raj!’. Znači treba imati hrabrosti sve izdržati u životu, svaku poteškoću, i onda će to biti nagrađeno. Trpljenje, strpljenje, spasenje. Što drugo reći na ovakvo svjedočanstvo vjere, kako u zdravlju tako i

u teškoj bo-lesti, nego citirati na-slov Luki-ne knjige: Ljubav je zaista ne-slomljiva…

Priredio: Damir Stanić

Priča o jednom neobičnom blogeruSVJEDOCI VJERE

SAM O SEBI: Bio sam berekin, organizirao plesnjake za mlade u Splitu, vozio motore i imao cure. Ništa mi ljudsko nije bilo strano. Otišao sam u Zagreb, na studij elektrotehnike, i za jednog odlaska u crkvu u Palmotićevoj zaljubio sam se u Boga… (http://paterluka.blog.hr)DRUGI O NJEMU: …Hod mu je nalikovao baletu, propovijed izgledala kao rat. Pričao bi nešto o blatu pa poentirao nebom. Uzdahu bi suprotstavio prgavost pa se mlatio, malo sa sobom, malo s Bogom, a malo i zbog nas; propovijedi satkane od pustih studentskih tužaljki. Neobičan za franjevca, otkačen za isusovca, ogroman za nas studente, ‘premal’ za subraću. Godine 2003. doživio je prometnu nesreću i njegov silan duhovni utjecaj više nitko nije mogao skriti... (Mišel Barović na koricama Rađine knjige Ljubav je zaista neslomljiva, SKAC, Zagreb 2007.)

SKAC – Studentski katolički centar - Palma neprofitna je udruga ci-vilnog društva koju vode vjernici laici, bavi se mladima u duhu kršćanskoga svjetonazora, a proizlazi iz dugogodišnje tradicije stu-dentskog vjeronauka te šireg isusovačkog rada s mladima u Zagrebu. Jedan od inicijatora i pokretača SKAC-a je p. Luka Rađa.

MODRAVE – ljetni kamp za mlade, jedan od projekata SKAC-a i p. Luke, realiziran uz pomoć šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa koji na korištenje ustupa pusti kamenjar rta Ovnja, zemljište Šibenske bisku-pije. Tijekom ljetnih mjeseci mladi onamo odlaze živjeti slobodni od svih nepotrebnih sadržaja urbanoga života u povezanosti s Bogom preko mise, klanjanja, križnoga puta, molitve i duhovnih nagovora te u povezanosti jedni s drugima preko zajedničkoga „težačkog“ rada i svega onoga što pruža dobro društvo, sunce i more.

… I ne zaboravi da nikad nećeš biti mlađi nego sad, nikad jači i nikad pameću svježiji. Isus te tre-ba, on čeka. Stoji na vratima tvoga srca i kuca. Otvori mu. Ako ni to ne znaš - onda ga zamoli da sam provali. (p. Luka Rađa, DI)

5

Rođen je u Vranjicu 28. listopada 1890. Gotovo prije nego je prohodao naučio je plivati i shvatio da je život avantura. Izvr-stan stolar, cijenjen majstor, vlasnik obrta. Up-ravo kad mu je posao krenuo, mora na odsluženje trogodišnjeg redovitog vojnog roka. A onda još četiri, budući je buknuo Prvi svjetski rat. Tu su se zbile dojmljive priče, kojih se još sjećaju oni kojima ih je prije više desetaka godina pričao. O tome kako je gazio sjevernom Italijom i pod pu-nom ratnom opremom preplivavao rijeku Po. U teškim poratnim godinama odlučuje kušati sreću u Australiji. Tako godine 1923. diže sidro ostavljajući u Splitu ženu i troje male djece dok se on tamo ne snađe. Tri godine radi po za-padnoj Australiji učeći jezik. Njegove zlatne ruke prepoznaju u poduzeću „Lockers“ gdje dobiva stalan posao. Za Božić godine 1926. stižu mu žena i djeca pa svoj dom zasnivaju u Hamiltonu, potom u Fremantleu. Posla je na pretek, ali i lju-bavi. Nedjeljom se pješačilo na misu desetak ki-lometara. Bog ih je blagoslovio s još dvoje djece. Godine 1941., kad mu je supruga umrla, Nikola se postarao za djecu. Dvoje ih otpratio u brak, dvoje u samostan, a peti je postao pomorac. U svojoj 51. godini našao se pred bogatim životnim djelom koje bi zavrijedilo spokojnu mirovinu. Ali dinamična duša želi više. Malo mu jedan život čak i u ovom životu. Isti je kao jedan drugi svjet-ski Dalmatinac, p. Ante Gabrić. Sam Bog zna kako su se našli, on ovdje u Australiji, a p. Ante u Indiji. Ali naprosto su se morali sresti. Pala je priča i dogovoreno je – Nikola će za njim u Indiju. Okušat će drvodjeljsko umijeće u indijskom drvu. Zamolio je djecu za dopuštenje i još jednom digao sidro. Tek onaj tko je bar jednom u životu, životu rekao zbogom; tko se bar jednom sunovratio, iskorijenio, bio doslovno lud zbog evanđelja – može ovo shvatiti. Godine 1946. stiže u Indiju. Prve dvije godine provodi radeći kao drvodjelac u isusovačkom koledžu na padinama Himalaje, u Kurseongu. Spretan, osebujan, duhovit. Od sviju obljubljen. Svojim osobitim engleskim bi pozdravljao: „I fixee!“. Božji čovjek koji je znao da nikad ne treba reći nikad, godine 1948. piše molbu za ulazak u Družbu Isusovu. Dopuštenje mu stiže od samog Generala reda. A za tu će gestu do kraja života ostati zahvalan „Generalnom patru“, kako bi on svojim komičnim engleskim nazivao patra Generala. S 58 godina započinje novicijat u Sitagari s mladićima kojima bi djed mogao biti. Polaže i zavjete. Siromaštva – on, koji je bio vlasnik obrta, poslušnosti – on, glava obitelji, čistoće – on, otac petero djece. Jedan očevidac sa smije-hom se prisjeća da je to bilo na jeziku kojeg su valjda samo anđeli razumjeli. A Gabrić komentira da nije siguran je li to bilo na lošem engleskom, ili lošem hrvatskom. Nakon zavjeta odlazi u Kalkutu, u neizdrživu klimu. Često je po bolnici na smrt iscrpljen. Teška kušnja. Ali sve je krenulo na

bolje kad je u listopadu 1951. premješten u Sitagaru, gdje s još jednim patrom otvara danas na daleko poznatu školu. Za mi-sijsku je postaju izrađivao drvenariju. Okupio je i grupu šegrta po svom rigoroznom izboru. Za koga bi rekao: „No praktik“, značilo je: bavi se bilo čim, ali ne pomišljaj na drvodjelstvo. Očevici se prisjećaju da bi ih u zanat uvodio jezikom koji je bio nešto između hindu, hrvatskog i engleskog. Uz smiješak, bogat vedrim sjećanjima, kažu da je to zapravo bio kodiran jezik za Nikolin uski krug odabranika. Uvjeravao ih je kako moraju biti ponosni na zanat, jer da su u posjedu skrivenih tajni drveta. Utu-vljivao bi im to riječima: „Do good job, feel accha!“ A oni bi po protokolu kimnuli glavom i odgovorili: „Ha“. Subotom, kad bi im dijelio plaću, podsjetio bi ih na vjerske obveze: „Yeah, kul

six budgees, Missa.“ (Tko ovo prevede, svaka mu čast…) Nogometom je bio oduševljen, i nije ga mogla mimoići utakmica misijske momčadi. S njima bi i putovao kad bi odlazili igrati u druga mjesta, recimo u Asansol gdje školu vode redovnici „Kršćanska braća“ čiji je član i njegov rođeni sin, koji danas radi na „Thursday Island“ u Australiji. Isusovačke no-vine bilježe da ga je sin Ivan (to je onaj pomorac) posjetio godine 1958., u članku pod naslovom „Život s ocem“. Koji su s njim živjeli svjedoče da je bio čovjek sveta života. Dan bi započinjao dugačkom molitvom i ranom misom. Uvečer nakon naporna dana u kapeli bi obavljao križni put. Čitavoj zajednici bi ulijevao sigurnost jer znalo se da je molio za svakog od njih. Godine 1966., nakon teških vrućina i poslova koji su ga gotovo slomili, u svojoj sedamdeset šestoj godini, nakon dvade-set godina napornog rada u Indiji, morao je us-poriti. Ponovno čupa korijenje. Vraća se u Fre-mantle u Australiju k svojoj obitelji. Rastanak je bio dirljiv, ali i sastanak s djecom i unučadi u Australiji. Premda je mogao birati gdje će stano-vati: kod obitelji ili kod isusovaca, odlučio se za isusovce u Claremontu. Slijede dvije prekrasne godine života: blizu svojih, a opet kod isuso-vaca, i to radeći omiljen drvodjeljski posao. Od svog učitelja Drvodjelje pozvan je 18.

studenoga 1968. Za njim su žalili s obje strane oceana, u Australiji i u In-diji. Na ispraćaju je stajao između dviju obitelji koje su ga osjećale duboko svojim: isusovaca s jedne strane, i djece s unučadi s druge. Isusovci su ga željeli pokopati s

njegovom suprugom, ali obitelj se složila da bude s isusovcima na groblju Karakatta u Perthu.Izvanredan čovjek, kod nas gotovo nepoznat, premda ga Maurice Dullard u svojoj knjizi „The Profil“, uvrštava među 49 izuzetnih isusovaca. U samoj Indiji do danas ga se sjećaju. Otkrio sam to raspitujući se o p. Anti Gabriću. Kad bih upitao da mi kažu nešto o misionaru, Hrvatu, uzbudljiva i sveta života. I prije nego bi dovršio s pitanjem, sugovornici bi uz smiješak uskliknuli – Haaa… brat Nikola Bilić!

p. Luka Rađa, DI

IN MEDIAS RES

Otac petero djece, isusovac iz Splita, vjerojatno svetac… Godine 1955. na priredbi organiziranoj uz Dan zvanja u Melboureu u Australiji, Isusovci su prikazivali film o misionarima u Indiji. Na platnu je upravo bio redovnik Družbe Isusove, pobožna izgleda, predan Bogu po svojim zavjetima - kad se začuo krik časne sestre iz publike: „Gleee, pa to mi je tata!“ Sablazan do neba. Bogoslovi koji su prikazivali film ušutkavali su je govoreći kako je to njihov subrat Isusovac. Ali ona je in-zistirala: „Ali on je moj tata!“ U stvari su svi bili u pravu. Čovjek s filma otac je ove časne sestre, ali je i redovnik Družbe Isusove, misionar u Indiji. Izuzetan lik, s nevjerojatnom životnom pričom. Nikola Bilić iz Splita.

… Svojim osobitim engleskim bi pozdra-vljao: „I fixee!“. Božji čovjek koji je znao da nikad ne treba reći nikad, godine 1948. piše molbu za ulazak u Družbu Isusovu.… S 58 godina započinje novicijat u Sita-gari s mladićima kojima bi djed mogao biti. Polaže i zavjete… Jedan očevidac sa smijehom se prisjeća da je to bilo na jeziku kojeg su valjda samo anđeli razumjeli…

SVJEDOCI VJERE

6

Mogao je biti mornarički časnik; nositi odličja velikih povijesnih bitaka, ponosno zapovijedati trupama vojnika, oploviti svijet ostavljajući ljude zadi-vljene i uplašene vojnom silom kojom raspolaže. Nasuprot tome, Jean Vanier je izabrao biti siromah svojih „siromaha u srcu Crkve“, voditi armiju najslabijih i posramljenih, ploveći morima ljudske patnje i dajući im ono što niti jedno oružje ne može unijeti u čovjekov život: ljubav i iskreno prijateljstvo. Jean je krenuo od mjesta na kojem ve-liki dio ljudi stane i ne usudi se ići dalje. Mnogi se gotovo praznovjerno klone bolesnika, posebno s mentalnim nedo-statkom, jer su nepredvidivi i depresivni pa ih, po mišljenju nekih, treba ukloni-ti iz društva, jer su genetski hendikep. Jean je, suprotno tome, slijedeći svoje vječno nadahnuće – Isusa iz Nazareta, napravio korak više i u „mentalnom bolesniku“ nije stao na bolesniku, nego u njemu pronašao OSOBU. Osobu koja voli i pati, isto kao i svi drugi, koja čezne za prijateljstvom i ljubavlju kao i svaki drugi čovjek na svijetu. Suočivši se s oso-bom u tijelu bolesnika, Jean je pronašao potpuno novi svijet, o kojem sam kaže: „Biti uz ljude, osobito one koji su slabi, sami, u potrebi, biti im prijatelj i živjeti u zajedništvu s njima. Njihova prisutnost čuva nas da ne upadnemo u zamku moći i umislimo si da smo dobri, duhovni ljudi, spasitelji Crkve (…) Osnivajući »Arku« želio sam »biti dobar« i »činiti dobro«

osobama s hendikepom. Nisam ni slutio koliko će dobra one učiniti meni!“ U suvremenom svijetu moći, teško nalazimo mjesta za slabe i nemoćne. Već od školskih klupa učimo se nadmetati s drugima. Slabost i ranjivost nisu životne vrline, nego su to snaga i moć. Moć pri-vidno pokreće svijet, a slabi postaju te-ret tom „napretku“. Abortus i eutanazija krajnji su oblici te nesmiljene borbe za uništenje svega što je nejako. No, Jean

Vanier upravo u slabosti pronalazi smi-sao života. Boga, prijatelje i konačno samoga sebe Jean nije našao u moćnoj vojsci, slavi svijeta, nego u Kristu koji pada pod križem i treba Šimunovu pomoć: „Živeći uz osobe s mentalnim hendikepom u »Arci« i »Vjeri i svjetlu«, otkrivamo da se naše težnje za snagom, uspjehom i moći gube. Te osobe nas po-zivaju na ljubav i prijateljstvo otkrivajući duboki smisao ljudskog života upravo u rastu u ljubavi i solidarnosti. (…) Oni kojima pomažemo pomažu nama čak i ako toga nisu svjesni. Pozivaju nas na lju-bav i bude ono najdragocjenije u nama. U takvom odnosu Bog svakako prebiva! Jer Bog je ljubav i u svakom odnosu iskrene ljubavi on je prisutan.“

Priredio: Davor Šamadan

Jean Vanier – siromah u srcu CrkveIN MEDIAS RES SVJEDOCI VJERE

VANIER: „Imao sam pomalo buran život. Za Drugoga svjetskog rata kao trinaestogodišnjak ušao sam u ratnu mornaricu gdje sam završio časničku školu. Napustio sam je kako bih slijedio Božji poziv. Upisao sam studij filozofije koju sam nakon položenog doktorata predavao na Sveučilištu u Torontu. U to vrijeme dominikanski svećenik o. Thomas Philippe, koji me bio prihvatio i pratio nakon mog izlasku iz mornarice, bio je duhovnik jedne ustanove za osobe s mentalnim nedostatkom na sjeveru Francuske. Tamo sam se susreo s patnjom tih ljudi koji su vapili za prijateljstvom. Počeo sam posjećivati psihijatrijske bolnice i azile u kojima sam naišao na osobe zatvorene iza zidova velikih ustanova u vrlo teškim i bolnim uvjetima, često punim nasilja. Krik njihove patnje duboko me dirnuo. Ohrabren o. Thomasom, kupio sam kućicu u istom selu Trosly-Breuil, u koju sam udomio Raphaëla i Philippea,

dvije osobe s mentalnim hendikepom. (…) Obojica su bili bez roditelja. (…) Jednostavno sam im želio podariti život dostojan čovjeka, mogućnost da rastu u nutarnjoj slobodi i otkrivaju ljepotu života. (…) Vrlo brzo postali smo prava zajednica u kojoj smo zajedno živjeli, jeli, molili, radili.. Tolike su osobe s hendikepom sazrele u mudrosti, miru i radosti kroz ove godine. Tako je nastala »Arka«.“(Jean Vanier o sebi, Iz intervjua Slavenke Milinović i Biljane Acan s Jeanom Vanierom uoči dolaska u Zagreb ove godine; Glas Koncila, broj 12 (1709), 21.3.2007.)

Članovi zajednice Vjera i svjetlo „Dva srca“ iz Valpova (Dragica Jurlina, Nevenka Cving, Martina Ižaković i Davor Šamadan), sudjelovali su na duhovnoj obnovi pod nazivom „Siromah u srcu Crkve“, koju je od 23. do 25. ožujka 2007. godine u kući susreta „Tabor“ u Samoboru vodio Jean Vanier, osnivač i duša pokreta Vjera i svjetlo te Arka.Susret je započeo u večernjim satima bdijenjem u zagrebačkoj katedrali, gdje je Jean imao duhovno razmatranje o siromasima u Crkvi. Siromasi nisu oni kojima nedostaje novac, nego svi oni koji trebaju našu posebnu pažnju i ljubav. Pun

mira i blagosti, Jean je govorio o svom prepoznavanju Boga u najmanjima i najslabijima. Svoje razmatranje o siromasima u Crkvi nastavio je Jean tijekom cijelog seminara. Nakon svakog razmatranja je slijedila kratka, ali jasna šutnja, u kojoj je Jeanova riječ odjekivala „hodnicima naše duše“ prikazujući je Bogu. Svi su se sudionici seminara kući vratili preporođeni; neki Jeanovom pojavom, mirom i ljubavlju koji su se nenametljivo širili iz svake njegove riječi, neki novim prijateljstvom, neki novim pogledom na svijet i na Boga. „Siromasi“ bijahu tema, a svi se vratiše kući bogatiji nego bijahu prije seminara. Siromaštvo nas je obogatilo.

Starog se običaja našegdržim i usred zemlje strane,ptičicu puštam na slobodu

kad proljeće se javljat stane.

To utjeha je za me,zašto bunit se protiv proviđenju,

kada slobodu mogu datimakar i jednom stvorenju.

Ernest Ivanovićčlan zajednice Vjera i svjetlo iz Valpova

7

Nekako smo navikli da nam iz Indije stižu različiti oblici meditacija, propovjednici duhovnog života, neobični jogini, fakiri, krotitelji zmija… Ali da Hrvat ode u In-diju tom dalekom narodu naviještati vjeru u Isusa… to je nešto nesvakidašnje. Tim riječima isusovac o. Luka Rađa započinje knjigu o svom redovničkom sub-ratu, misionaru o. Anti Gabriću (Metković 1915. – Maria Polli 1988.). Njegov život i pedesetogodišnji misio-narski rad u Indiji (1938.-1988.) bio je zaista nesvakidašnja priča, avantura s Kristom kojega je prepoznao i kojemu je služio u siromasima svojih dragih sun-derbanskih džungla, uz deltu rijeke Gangesa u Bengaliji, u Indiji. Sam o. Ante puno je pisao, kako izvješća za misijske časopise i ostali katolički tisak, tako i stotine, tisuće osobnih pisama pri-jateljima, znanim i neznanim dobročiniteljima u Hrvatskoj i ci-jelom svijetu (među njima i nekim Valpovčanima koji do danas s ponosom čuvaju njegova pisma). A pisao je dinamično, kršćanski zauzeto, svjedočki - kako je i živio. Pisao je noću ili dok je putovao čamcem do udaljenih sela.

Opisivao je svakojake zgode i nezgode svoga misionarskog života: susrete s ljudima, djecom, siromasima, bolesnima, ali i okršaje sa zmijama otrovnicama. Opisi su mu toliko realni da, čitajući ih, imate doživljaj kako ste se sami našli oči u oči s nekom od njegovih „beštija“ pa mu jedna vjernica piše: Dragi otac misio-nar, bi Vas prav lepo prosila da ubodoče ne boste pisali o tim Vašim krokodilima i zmijama, ker sam iza Vašeg zadnjeg lista imala tako strašne sne po noći, da nis mogla spavati. Bilo je u tim pismima napose šala na vlastiti račun, veselih i tužnih doživljaja, no iznad svega one nepomućene kršćanske vedrine i nade – pa i onda kada se, naizgled, ruši sve oko čega se trudio. Tako ga, dinamično, svojim osobitim stilom u ovoj knjizi opisuje i njegov mlađi subrat o. Luka, koji nije želio da sve završi u opi-sivanju pa na puno mjesta u knjizi, kroz citate i zapise iz pisama, čitatelju progovara sam o. Gabrić. Zato vam ni ja neću puno opi-sivati, dat ću autoru i „glavnom junaku“ da sami progovore. Ne znate li gdje se nalaze Bošonti, Morapai, Maria Polli, Đišu Polli i sunderbanske džungle, prionite na proučavanje Antina „indijskog zemljopisa“.

M.

PREDSTAVLJAMO KNJIGU

o. Luka: Budući je bio siromah, razumio je siromahe. Jer je u njima vidio Isusa, njegov je rad nadilazio socijalnu djelatnost. Pomagao ih je ne potpisima na darovnice iz bogatih palača, nego je s njima vapio Bogu da taj dan imadne što pojesti. Jeo je s palmina lista, kao i njegovi siromasi, jedno jaje dijelio je s četvero gladnih. Na svojoj koži osjećao kišu koja curi kroz šuplji krov. Istrčavao iz postelje kad bi navalile poplave i noću nasipe zatvarao blatom i slamom. Uspjelo mu je ono što svi redovnici zavjetom siromaštva obećaju, a malo se kome uspije ostvariti – bio je uistinu siromah… Nakon što je umro, sve njegove stvari iz ormara prenesene su u domovinu – a stale su u malu najlonsku vrećicu. (str. 130)

O prvom Gabrićevom pohodu domovini, nakon 31 godine života u Indiji: Bože, kako je to bilo vidjeti kad se u splitskoj zračnoj luci 22. lipnja 1969. pojavio u bjelini… Kost, koža i duša – Ante sa svojih 59 kilograma… S osmijehom širokim koliko i srce, s rukama raskriljenim da zagrli podneblje koje ga je rodilo, sestre, braću, prijatelje. (str. 80) Ante je svaku zgodu gledao iskoristiti kao prigodu da se našali, sve je nastojao promotriti s duhovitije strane. Skotrlja li se u mrkloj noći niz skliski nasip, onda kaže da ga „uvijek sreća u nesreći prati: noć je pa nitko nije vidio“. (str. 137) Bio je 20. listopada 1988., točno 50 godina od njegova odlaska u Indiju. Umro je u 73. godini života i u 55. godini redovništva… Na putu iz Kalkute, po usputnim selima, povorku s lijesom dočekivalo je mnoštvo kršćana, hindusa i muslimana. Svi su oni još jednom željeli zahvaliti i odati posljednju počast onome koji ih je ljubio do kraja… (str. 104)

o. Ante: Dajmo Isusu koliko god možemo, i – MALO VIŠE NEGO MOŽEMO… Treba gorjeti i izgorjeti… a mi dimimo! Zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo!? Oboljela je od tifusa… Htio sam nešto dati Magdaleni. Imao sam nekoliko biskvita u torbi. Nabavio sam joj malo mlijeka u selu pa sam sve to za nju pripravio. Onda sam je zapitao da li još nešto želi. Kao da se bojala reći. Onda potiho prošapće: ‘Jednu malu naranču!’. I oborila je oči, jer se bojala da je previše tražila. Malo poslije otvori oči… ‘Malu naranču’. Gdje ću li je dobiti u ovom pustom kraju?! No, bilo kako bilo, Magdaleninu želju treba ispuniti. I onda mi sinu sretna misao: danas je sajam kojih sedam milja odavle, u selu Beltoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadio sam 50 centa i poslao jednoga čovjeka u Beltoli. Već se spuštao sumrak, kad se on vratio – s narančom u ruci. (str. 112) Ne mogu baš preskočiti kanale s biciklom i misnom torbom na leđima, kako sam mogao pred kojih desetak godina, no još kao kakva neretvanska žaba gazim po tim kanalima i blatu. (10. ožujka 1971.) Pred Tvojim oltarom neka izgori ova uljanica svećeničkog mi života, neka se ugasi daleko od buke svijeta, daleko od ljudske utjehe, sred mojih dragih sunderbanskih džungla; neka goreći izgori pred ovim živim Tvojim hramovima, pred kolibama Tvojih sirotana… (str. 115) … I kad čujete da je otac Ante tamo pao, zadnji dah dao Isusu i dušama, recite molitvu: ‘Isuse, budi milostiv njegovoj duši’… (str. 104) Biti svet je vrlo jednostavno, ali i vrlo komplicirano: komplicirano zato što ne znamo biti jednostavni. (str. 139)

Luka Rađa: Ono malo više – Ante Gabrić, isusovac i misionar, Zagreb 1993.“Kost, koža i duša” - Ante Gabrić

8

UPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Caritas župe Valpovo

Naš župni Caritas

Caritas župe Valpovo čine naši župljani, petnaestak volontera na čelu sa župnikom, koji svoje slobodno vrijeme posvećuju potrebama drugih. Vođeni Kristovom ljubavlju osluškujemo potrebe i djelujemo na različite načine, s ciljem pomoći bližnjemu u nevolji. Uz nas petnaestak, tu je i desetak povremenih suradnika koji se rado odazovu i priskoče u pomoć kod organizacije većih akcija. U djelatnosti našeg župnog Caritasa očituje se i doprinos svih župljana, kako kroz ma-terijalu pomoć, tako i kroz ideje, savjete, prijedl-oge i molitve.

Područje djelovanja župnog Caritasa

Caritas župe Valpovo nastoji brinuti za potrebite u našoj župnoj zajednici, a ponekad i šire. Ima raznoliko područje djelovanja koje ćemo ovdje u kratkim crtama predstaviti:• Stalna mjesečna pomoć za kruh i lijekove najugroženijim pojedincima ili obiteljima koje imaju bolesnog člana i niska primanja. Trenutno je tom vrstom pomoći obuhvaćeno pet obitelji.• Stalna mjesečna pomoć za autobusne karte srednjoškolcima koji se školuju u Osijeku, a potječu iz siromašnih obitelji.

• Jednokratna pomoć za različite potrebe: kupovina udžbenika, lijekova, namještaja, ogrijeva, pomoć u plaćanju režija… Caritas tu posreduje između onih koji žele darovati nešto od svojih proizvoda ili suviška i obitelji kojima je pomoć potrebna u vidu obiteljskih paketa tijekom godine, a posebno za Božić i Uskrs.

• Posjet starijim i bolesnim osobama kojima je potrebna sitna pomoć oko nabavke potrepština, plaćanja računa, pri-jevoza i slično. Najvažniji je pritom razgovor i vrijeme, makar samo 10 minuta. Uvijek je to obostrano obogaćenje i radost, a posebno za Božić kada ih obradujemo nekom sitnicom.

• Sve je više osamljenih, nemoćnih i zapuštenih starijih i bolesnih osoba ko-jima pokušavamo pomoći razgovorom i savjetom te posredovati u prevladavanju kriznih situacija i narušenih obiteljskih odnosa.• Novo područje djelat-nosti koje je u začetku, ali se spontano nametnulo kao potreba, jest hospicij – pružanje pomoći, potpore i utjehe teško bolesnima ili ožalošćenima zbog smrti člana obitelji. Tko se našao u si-tuaciji služenja teškog bolesnika, zna što to znači. Molimo medicinske djelat-nike u mirovini i ostale koji

imaju dara za ovakvu vrstu pomoći da se odazovu ovoj na-dasve plemenitoj službi.• Predbožićna i preduskrsna ispovijed za starije i bolesne osobe koje su slabije pokretne i moguće ih je dovesti u crkvu, već se tradicionalno organizira uz misno slavlje, zakusku i druženje.• Prikupljanje i podjela odjeće organizira se dva puta godišnje, u lipnju i rujnu, kada nema župne kateheze pa su slobodne prostorije u vjeronaučnom centru. Najviše se traži odjeća i obuća za djecu i mlade.• Posredujemo kod ponude i potražnje namještaja, bijele tehnike i sličnoga. Na ulazu u vjeronaučni centar nalazi se

Vj er a l jub av l ju dj e l otvor n aŠTO JE CARITAS?

Caritas predstavlja sastavni dio ukupnog po-slanja Katoličke crkve, a očituje se ljubavlju prema bližnjemu preko konkretnog vjerskog služenja. Ljubav prema bližnjemu je ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, koji je prvi ljubio nas. Tom ljubavlju smo prožeti i iz nje crpimo snagu. Crkva kroz Cari-tas skrbi za siromahe, obespravljene, napuštene i bolesne. Jer, najprije treba čovjeka nahraniti, a za-tim mu navijestiti Krista. Razlikuje se od humani-tarnih udruga jer prihvaća čovjeka s kršćanskom ljubavlju. Vjernici u prvoj kršćanskoj zajednici su prakticirali bratsku ljubav i uzajamno se pomagali. Sastajali su se, slušali riječ Božju, slavili euharistiju i zajednički blagovali. Neka i nas nadahnjuje i vodi njihov primjer!

9

oglasna ploča, ali manjak skladišnog prostora i vozila predstavlja teškoće u realizaciji.• Stalna je suradnja s Gradskim poglavarstvom, Centrom socijalne skrbi, Crvenim križem, školama, poduzećima, medijima i ostalim institucijama društva radi ostvarivanja prava ili dodatne pomoći: zdravstvenog, mirovinskog, jednokratne pomoći, toplog obroka… Ponekad su to i krupniji zajednički projekti: uređenje ili popravak stambenog prostora, uvođenje vode, struje i slično.

Ružica Cvenić

Posjet bolesnicima

Bitni i sastavni dio volontera Caritasa je služenje, aktivnosti koje pospješuju otvorenost prema potrebitima, naročito osjetljivost za starije, nemoćne i siromašne sugrađane. Među ostalim, tijekom cijele godine posjećujemo bolesne u našoj župi. Pružamo pomoć obiteljima da se mogu lakše nositi s bolešću, da mogu strpljivo služiti bolesnika. Aktivnosti volontera Caritasa mijenjaju se prema situaciji u kojoj se ljudi u potrebi nalaze. Želimo tu gdje živimo biti mali znak Božje nježnosti, zraka svjetlosti i nade usred trpljenja. Nastojimo ići rame uz rame s čovjekom. Idemo tamo gdje nas pozovu, gdje smo potrebni. Nastojimo pomoći i osobama s psihičkim problemima. Kroz razgovor i druženje pokušavamo im da otkriju kako i oni imaju svoje ljudsko dostojanstvo, usprkos svojoj bolesti. I nama je samima potre-bna duhovna pomoć koju nam pružaju duhovne obnove za volontere i suradnike Caritasa.

Vera Vicić

Izvori materijalnih sredstava

Prikupljanje materijalnih sredstava isključivo je vezano uz župu i to:• milostinjom iz škrabice Kruh sv.Ante u župi i filijalama• dječjim kasicama, štednjom od adventa do Velikog četvrtka• milostinjom Velikog četvrtka• kasicima u trgovinama tijekom adventa i korizme• angažiranjem članova Caritasa (štand „Ljeta valpovačkog“, humanitarni koncert…)• pojedinačnim uplatama na račun: PBZ, Caritas Valpovo, 2340009-1000000169, poziv na broj 05-814008-1045001782-7.

UPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Caritas župe Valpovo

Djeca posjećuju Caritas Već dvije godine djeca iz predškolske skupine dječjeg vrtića „Maza“ iz Valpova zajedno sa svojim tetama posjećuju naš župni Caritas, donoseći u crkvu svoje darove. Povodom dječjeg tjedna uz pomoć roditelja i odgajateljica prikupljaju odjeću i igračke. Volonteri Caritasa s radošću dočekuju male dobročinitelje. Svako dijete donosi punu vrećicu darova i s veseljem je ostavlja kod oltara Sv. Antuna. Uz veselo pjevanje i druženje pokušavamo našim malim dobročiniteljima objasniti što je to Caritas, da je Bog ljubav i da se naša ljubav očituje prema bližnjemu, prema onima koji su u potrebi. To je Caritas. Kako bi naši mali župljani i sugrađani bolje razumjeli što je to Caritas, volonterka koja ih je dočekala, ispričala im je priču.

Priča o Luciji i jednoj starici Lucija je pošla u prvi razred. Jako se voli igrati, najviše na svijetu. Jesen je. Brzo se smrači pa je malo vre-mena za igru. Tog dana vraćala se s prijateljicama iz škole, bila je popodnevna smjena. Dogovorile su se da se čim stignu kući pođu igrati, jer brzo će mrak. Tako je Lucija stig-la kući, presvukla se i usput ispričala majci što su toga dana radili u školi. Zatim zamoli mamu da je pusti van da se još malo ide igrati. Mama se složila pa Lucija uzme u ruku par kolačića i pođe van.Na uglu ulice već je nekoliko prijateljica čekalo i ona požuri. Odjednom zastane pored jedne kućice jer je čula kucanje na prozoru. Opazi staricu koja je rukom udarala u staklo i dozivala je. Lucija pogleda niz ulicu, svi su već tamo, samo nju čekaju. Odlučila je ipak ući u kuću. Poznavala je staricu, ali onako u prolazu. - Tko zna, možda me ova baka baš jako treba, - mislila je. Uđe u kuću. Starica joj se obrati drhtavim glasom: - Draga Lucija, hvala ti što si došla. Bolesna sam, a cijeli dan nisam nikoga uspjela dovesti da mi donese kruha. Lucija ispruži svoju malu ruku i pruži starici kolačiće koje je ponijela od kuće. Zatim otrči kući i zamoli mamu da spremi nešto za jelo i odmah to odnese starici.Niz naborano lice bolesne starice potekoše suze. Zahvalila je Luciji i njezinoj majci. Od toga dana djevojčica se sa svojom mamom brinula o starici. Svaki dan je odvo-jila malo vremena kako bi popričala sa staricom. Imala je dovoljno vremena i za igru, a starici je posljednje dane učinila ljepšima.

Vera Vicić

10

Među biblijskim knjigama Staroga zavjeta značajno mjesto zauzimaju upravo Proroci, proročke knjige. Nije tu riječ

o proricanju, gatanju, pretkazivanju budućnosti, već prije svega o prenošenju Božje objave koja se tiče aktualne životne stvar-nosti izabranog naroda. Govor biblijskih proroka može se ticati i budućnosti, no najviše se ipak tiče sadašnjosti, ali i prošlosti. Proročki pokret u Izraelu stariji je od pojave prvih proroka pisaca. Tako poznati prorok Ilija, ili njegov nasljednik Elizej, nemaju vlastite proročke knjige, već su u Bibliji opisani i predstavljeni u drugim knjigama (1 i 2 Kr). Klasični proroci pisci javljaju se sredinom 8. st. prije Krista u liku Amosa, Hošee, Izaije i drugih.

Značenje riječi prorok

Grčki prijevod židovske Biblije, Septua-ginta, nastao između 3. i 1. st. prije Krista, za proroka rabi riječ profetes, a većina svjetskih jezika je zadržala tu riječ, npr. prophet, profeta… Ta je riječ sastavljena od dvije riječi: pro (može značiti prije, ali i umjesto nekoga) i femi (govorim, ka-zujem, priopćujem). Tako sama ta riječ profetes ima dva značenja: govoriti nešto umjesto nekoga i govoriti nešto unaprijed. Septuaginta prevodi hebrejsku riječ nabi’ s grčkom riječju profetes. Hebrejska riječ nabi’ znači onaj koji viče, koji naviješta, koji zove, ali i onaj koji je pozvan. I jedno i drugo značenje izvrsno odgovara onomu što doista u Bibliji ta riječ znači: čovjek kojega Bog izabire, zove i šalje ljudima da im u njegovo ime govori Božju riječ, poruku. On je dakle opunomoćeni govornik Božji. On vidi stvari u Bogu, gleda ljudske događaje u Božanskom svjetlu. U Bogu vidi smisao tih stvari i događaja, nazire njihovo rješenje i naviješta ljudima spasenje.

Božja riječ u proročkom govoru

Bog ne objavljuje svoju riječ u gotovom, književno obliko-vanom govoru, nego proroka nadahnjuje, udahnjuje u njega svoje misli, svoje naume, očituje mu svoju volju. Na proroku je da Božju misao, njegovu volju i naum oblikuje u ljudski govor, služeći se pritom književnim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju. Božja misao odijeva se odjećom ljudskog govora i jezika, i to specifičnoga govora i jezika, hebrejskog, koji voli slike, usporedbe, parabole i ostale književne oblike semitskog izražavanja. Božja se objava stoga kroz povijest čovječanstva razvijala i obogaćivala, kako se razvijaju i obogaćuju ljudske sposobnosti shvaćanja i priopćavanja shvaćenoga.

Zadaća proroka i proročki govor

Prorok je glasnogovornik Božji koji naviješta riječ Božju, bila ona komu mila i draga ili ne. Ne naviješta riječ koja godi ušima, nego osporava uobičajene poglede i odupire se strujama vremena. Primjećuje ono što ne valja, zapaža ono što se protivi Božjoj volji. U uskoj vezi s time je i proročka kritika kulta. Oni nisu prosvjedovali protiv kulta, nego protiv magijskoga u kultu, protiv formalizma u bogoštovlju. Kult treba uskladiti s onim što Bog od ljudi traži i iziskuje: „Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenome pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite“ (Iz 1,17). U Božje ime i u ime čovječnosti prosvjeduju protiv nepravednih društvenih i političkih prilika, pri čemu često nailaze na nesporazum, ot-por, progon i mučeničku smrt. Trpljenje je jedna od značajki pravoga proroka, što se izvrsno ogleda u ispovijestima proroka

Jeremije.Proroci rabe vrlo dojmljive izraze i slike, npr. Amos 4,1: „krave bašanske“ za rasipne gospođe bogatih stanovnika Izra-ela koje žive na račun tlačenja siromaha. Siromašni su u Amosovo vrijeme ostali bez zaštite, suci su podlegli mitu, bogati su podmićivali suce da bi dobivali parnice protiv siromaha. Više nego ikoji drugi pro-rok Amos je svojom porukom blizak našim prilikama. Čitatelj i danas ostaje zapanjen nad snažnim izrazima kojima starozavjetni proroci, osobito Amos, Izaija, Jeremija i Ezekiel žigošu socijalnu nepravdu i bore se za siromašne, potlačene, udovice i siročad. Ni molitve, ni postovi, niti vjerski obredi ne koriste ako nema socijalne pravde, poručuju oni ne samo ljudima svoga vre-mena, nego i nama danas.

Između Staroga i Novog zavjeta

Na koncu starozavjetnoga vremena, kao međaš, pojavljuje se proročki lik Ivana Krstitelja, prorok koji spaja Stari i Novi zavjet. Njegov otac Zaharija govori u hvalospjevu o svome sinu: „A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove“ (Lk 1,76). O no-vosti njegova proročkog poziva govori dio misnog predslovlja svetkovine sv. Ivana Krstitelja: „Svojim rođenjem Ivan je obra-dovao mnoge, jedini je od sviju proroka pokazao Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta“.U konačnici, proročka služba i tradicija starozavjetnih proroka svoje je ispunjenje našla u liku mladog Proroka iz Nazareta – Isusa Krista. On je ostvarenje idealnog proroka jer je sam više od proroka. Nastupao je kao prorok, često je citirao staro-zavjetne proroke, pozivao se na njihove riječi – koje, kao i sav Stari zavjet nije došao dokinuti nego ispuniti. No, u njemu nam je Bog rekao daleko više nego preko bilo kojeg proroka ili svih zajedno – u njemu, svome Sinu, potpuno se objavio ljudima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po pro-rocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“. (Heb 1,1).

Priredio: D. S.

UPOZNAJMO BIBLIJU

Tko su biblijski proroci? Kad mi u našem hrvatskom jeziku velimo prorok, obično mi-slimo na čovjeka koji je kadar gledati budućnost, proricati budućnost, predskazivati ono što će se tek naknadno dogoditi. Međutim, bibli-jski pojam proroka mnogo je širi. Prema biblijskom shvaćanju prorok nije prvenstveno čovjek koji bi predskazivao buduće događaje – to je vrijedilo za poganski svijet – nego čovjek kojega Bog izabire i u svoje ime šalje ljudima da im prenese njegovu poruku.

Adalbert Rebić, Prorok – čovjek Božji, KS, Zagreb 1996., str. 7

Proroke koji su narodu naviještali Božju riječ, ali nisu ništa zapisali (kao npr. Natan, Ilija, Elizej) ili barem nije ništa iza njih ostalo zapisano, zovemo prorocima govornicima. Oni djeluju do polovice 8. st. prije Krista. Tek u tom stoljeću pojavljuju se proroci koji su svoje govore zapisali sami ili su ih zapisivali njihovi učenici – oni se na-zivaju proroci pisci.Proroke pisce dijelimo na velike i male pro-roke. Mjerilo po kojemu su tako podijeljeni uglavnom je obujam knjige. Veliki proroci su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Ma-lih ima dvanaest, to su: Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Se-fanija, Hagaj, Zaharija i Malahija. Veliki su, po značenju, i neki od malih proroka, kao Amos ili Hošea, koji su imali znatan utjecaj i na neke velike proroke.

11

TRAGOVIMA BOGOTRAŽITELJA

Netko je želio da-rovati novac Majci Tereziji, ali se pre-domislio i rekao: „Zašto ga dati Majci Tereziji? Ona će to iskoristiti za umiruće, gubave i druge osobe neko-risne za društvo. Korisnije je stoga investirati u tečajeve i sjemeništa za od-goj mladih ljudi i pomoć obiteljima!“Majka Terezija je na ovu primjedbu ovako odgovorila: „Istina je da radimo s najočajnijima i naj-slabijima u društvu koji ništa za njega ne pridonose. Ali to radimo jer u njima

vidimo Božju sliku. Slažem se da Indija ima potrebe za takvim projektima, tehnikom, stručnjacima, ekonomistima, doktori-ma i medicinskim sestrama. Međutim, koliko moramo čekati da projekti počnu davati rezultate? U međuvremenu te osobe moraju živjeti, moraju jesti i netko se za njih mora brinuti. Naše područje rada je danas Indija. Dokle god postoje takve potrebe naše misije neće prestati.“

I u bangalorskom je sjemeništu Majka Terezija opet morala braniti svoj stav. Jedan od predstavnika dobio je riječ i rekao: „Majko Terezijo, vi ćete razmaziti siromašne ako im dajete sve besplatno. Tako gube svoje dostojanstvo. Trebali biste od njih tražiti barem deset paisa kako bi postali svjesniji svoga do-stojanstva.“ U dvorani je nastao žamor. Nakon kratke stanke, Majka Terezija je mirno rekla: „Nitko nas nije toliko razma-zio kao Bog. Pogledajte prekrasne darove koje nam daje be-splatno. Svi vi vidite. Recite iskreno, što bi se dogodilo da Bog od vas traži da mu platite vid? U dječjem domu Shishu Bhavan trošimo ogromne svote kako bismo kupili kisik za spašavanje života. Vi i ja udišemo kisik i živimo zahvaljujući njemu, a ne moramo za njega ništa platiti.“Nitko više nije rekao ni riječi. Zavladala je duboka tišina.

Nije li Bog nas razmazio?

WEB PREPORUKA

VELIČINA SIROMAŠNIH

– Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao: “Tamo živi jedna hindu-obitelj s osmero djece, koji već dugo vremena gladuju”. Uzela sam rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo majka im je podijelila rižu i s jednom polovicom izašla van. Kada se vra-tila natrag, pitala sam je što je učinila. A ona mi je odgovo-rila: “I oni su gladni”.Znala je da su i njihovi susjedi, jedna muslimanska obitelj, gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila činjenica da je ona nešto dala svojim susjedima, nego da je u svojoj patnji, ipak, znala da ima i drugih koji pate. Ona je imala hra-brosti da dijeli i da podijeli ljubav.

Majka Terezija iz Kalkute (iz govora prigodom dodjele Nobelove nagrade za mir)

Na inicijativu studentskog kapelana o. Arkadiusza Krasickog i samih osječkih studenata, od Uskrsa ove godine pokrenut je web portal DUHOS (Duhovnost osječkih stu-denata). Zadaća je portala komunikacija sa studentima kroz interaktivni forum, poučavanje o istinama vjere, suradnja s drugim studentskim udrugama te informiranje o zbivanjima na vjerskoj i društvenoj razini. Web portal se sastoji od više aktivnih stranica: naka-ne - gdje posjetitelji sami mogu postavljati svoje molbe ili zahvale, nakane na koje se studenti mole četvrtkom; studen-tska riječ – prostor za studente gdje sami pišu o svakodnevnim temama i problemima s kojima se suočavaju u svom društvu; forum - gdje sami osmišljavaju teme kako bi potaknuli i dru-ge na razmišljanje. Stranice su izradili i tehnički uredili sami studenti, Milan Puvača i Dinko Roso s Ekonomskog fakulteta. Prema riječima o. Krasickog:„DUHOS nije rezerviran samo za studente osječkog Sveučilišta, štoviše, uključiti se može sva-tko! Studenti su jedini glavni motor i nadahnuće za portal.“ Zadatak je ovog portala, prema studentskom kapelanu, ukaza-ti mladim ljudima na njihovu duhovnost i da je svatko od njih

pozvan na duhovni život. Duhovnost osječkih studenta dotiče se najosnov-nijih stvari: sakramentalnog života, istine, nedjeljnih misa, poštivanja bližnjega. Zato su logo DUHOS-a sklopljene ruke i knjiga. Ruke simboliziraju molitvu – naše prijateljstvo i po-vezanost s Bogom, a knjiga je simbol rada, učenja, ali i svako-dnevnog nastajanja osobnog i međusobnog rasta. I sam logo izradio je student Kristijan Kalmar s Umjetničke akademije u Osijeku.

M. Š.

www.duhos.hr

12

SAKRAMENTI

Pečat Dara Duha SvetogaŠto znamo o sakramentu potvrde?

Sakramenti inicijacije koje smo spomenuli još na samom početku govora o sakramen-tima, na poseban način osobu vežu uz Kri-sta i uz Crkvu. Posebno sakrament potvr-de, o kojemu ćemo ovoga puta nešto reći, čini čovjeka sposobnijim svjedočiti svoju vjeru. Ovaj je sakrament nužan kako bi se na krštenju primljena milost Božja još više utvrdila.Moram reći kako me najviše zasmeta kada od roditelja i krizmanika čujem: “Još samo krizma i ne moram više u Crkvu” i stvar-no ih poslije više nema. Žalosno je što je razmišljanje o sakramentima doseglo tako nisku razinu. Ispada kako mi sve vezano uz Krista i Crkvu obavljamo pa smo na koncu i taj teret skinuli sa leđa. Ako mi, roditelji, olako shvaćamo sakramente ili ih uvrštavamo u skupinu životnog tereta, ni djeca ne mogu imati drugačije mišljenje. No, problem leži i u tome što uz te sakra-mente vežemo hrpu stvari koje su bespo-trebne: velike fešte, puno kupovanja, a glavno se zaboravlja. Baš o tom glavnom želim progovoriti u ovom tekstu.

Duh Sveti

Glavnu ulogu u sakramentu potvrde ima treća Božanska osoba, na koju mnogo puta zaboravljamo, Duh Sveti. Mnogi ni ne znaju kako bi objasnili Duha Svetoga, bi li ga shvatili kao božansku osobu ili kao nekog sporednog glumca u Povijesti spa-senja. Duh Sveti je prisutan u svemu što Bog čini, bilo da su u pitanju Stari zavjet, Novi zavjet, ili sama osoba Isusa Krista. U Starom ga Zavjetu proroci naviještaju kao Duha Gospodnjeg koji će počivati na Mesiji (Iz 11, 2). Isus je začet po Duhu Svetome, stoga je nezamisliv Njegov život i djelo bez Duha Svetoga. Krist, Spasitelj obećava tog istog Duha poslati svom narodu koji ga prihvaća, što je i učinio pedeseti dan nakon Uskrsa. Pedesetnica je dan kada slavimo i rođenje Crkve, što opet zorno pokazuje ko-liko Crkva i svi njezini članovi bivaju usko povezani s Duhom Svetim. Od toga dana su apostoli polaganjem ruku na novokrštenike dijelili dar Duha Svetoga (Heb 6,2) pa se s pravom to polaganje ruku smatra začetkom sakramenta potvrde. Kasnije se polaganju ruku dodaje i pomazanje mirisnim uljima ili krizmom što se očuvalo do danas i na Isto-

ku i na Zapadu. U pravoslavnoj se liturgiji potvrda naziva miropomazanje. Nekada se to pomazanje dijelilo kada i krštenje pa su oni činili dvostruki sakrament. U pravosla-vnoj je Crkvi još uvijek tako. Na Zapadu su se krštenje i potvrda odvojili za što ime više je razloga. U prva vremena Crkve, krštenje je ujedno bilo i potvrda vjere novokrštenika jer su se krstili mahom odrasli ljudi. Ka-snije, zbog učestalog krštavanja djece, koja su krštena u vjeru svojih roditelja, no oso-bnu vjeru trebaju potvrditi kao odrasle oso-be, a i povećanjem broja župa, gdje biskup nije u isto vrijeme mogao biti na više mjesta kao glavni djelitelj sakramenta, sakrament potvrde se odijelio od sakramenta krštenja.

Slavlje sakramenta potvrde

Katekizam katoličke crkve upućuje nas kako valja obratiti pozornost na dvije stva-ri kada je u pitanju potvrda: na pomazanje mirisnim uljem i na ono što to pomazanje utiskuje, tj. duhovni pečat. Sam čin po-mazanja označava mazanje miomirisnim uljem, a pojavljuje se i u drugim sakramen-tima. Time nosi višestruko značenje, npr.: u bolesničkom se pomazanju bolesnika po-mazuje kako bi se okrijepio, pomazuju se i krštenici, krizmanici i svećenički kandidati u sakramentu svetog reda, a samo pomazi-vanje znak je posvećenja. Sveta je Krizma sačinjena od mirodija ili maslinovog ulja, posvećena je od biskupa na Veliki četvrtak kada se u svakoj bisku-piji slavi samo jedna sveta misa, a to je ona koju predvodi biskup, na kojoj su prisutni svi biskupijski svećenici. U samom obre-du potvrde ponavljamo krsna obećanja i ispovijedamo svoju vjeru. Biskup nad kri-zmanicima raširi ruke i moli Duha Svetoga

da siđe na njih. Zatim podijeli sakrament svakom krizmaniku ostavljajući mu na čelu pečat Duha Svetoga izgovarajući ove riječi: “Primi Pečat Dara Duha Svetoga.”U svakodnevici pečat se stavlja na doku-mente jer im daje vjerodostojnost. Neka-da su i ljude obilježavali kako bi pokazali da nekome pripadaju. I Bog je nas sve opečatio. Ulivši nam svoga Duha učinio nas je Njegovom svojinom. Potvrdom se u punini izlijeva Duh Sveti na osobu, koja se sjedinjuje s Kristom i s Crkvom. Njime smo ovlašteni širiti dalje svoju vjeru, braniti je, javno je ispovijedati kao apostoli na dan Pedesetnice.

Primatelj i služitelj potvrde

Potvrdu može primiti svaka krštena osoba koja nije potvrđena. Ako netko ne primi sakrament potvrde, njegova kršćanska inicijacija nije dovršena. Ona se prima u “dobi rasuđivanja” - to ne znači u doba zre-losti već u vrijeme kada osoba razumije i želi primiti taj sakrament. Danas se ustaljuje podjela potvrde u vrijeme srednjoškolskog obrazovanja. Može se primiti i u djetinjstvu ako se radi o pogibeljnoj situaciji. Krizma-nici se za sakrament trebaju pripremati, shvatiti to ozbiljno i prije svega željeti se krizmati kako bi osjetili pripadnost Crkvi. Važno je prije potvrde pristupiti sakramentu ispovijedi. Važno je i na potvrdi imati kuma za kojeg se preporuča da to bude krsni kum, zato što on uz same roditelje treba imati veliku ulogu u kršćanskom odgoju djece, a ne zato da krizmaniku kupi skupocjeni po-klon.Izvorni djelitelj sakramenta je biskup, no kod krštenja odraslih i svećenik koji ih krsti može podijeliti sakrament potvrde. Biskup nekim svećenicima može dati ovlast da dije-le potvrdu ako ima opravdan razlog svoga izostanka. No i tada svećenik dijeli potvr-du kao biskupov delegat. Kada je kršćanin u smrtnoj opasnosti, bilo koji svećenik mu može podijeliti potvrdu. Duh Sveti je onaj koji pokreće Crkvu i sve dobro u njoj, sve dobro u nama. Probaj-mo tako krenuti s pripravom svojih krizma-nika kod kuće. Neka djeca vide da je rodi-teljima više stalo do onoga što će se događati u vrijeme svete mise kada dođe biskup, a ne do onoga što će biti kada dođemo kući.

Ines Pepić

13

VIJESTIDekanatsko korizmeno hodočašće

Cilj ovogodišnjeg korizmenog hodočašća župa Valpovačkog dekanata bilo je svetište Gospe od Suza u Pleter-nici, u Požeškoj biskupiji. Sudjelovalo je oko 700 vjernika. Hodočasnike je dočekao župnik i upravitelj svetišta vlč. An-tun Ćorković koji je ukratko predstavio povijest lika Gospe od Suza te samo pleterničko svetište. Sudionici hodočašća imali su priliku za sakrament pomirenja, nakon čega su četvorica bogoslova iz dekanata predvodili marijansku hodočasničku pobožnost. Svečanu svetu misu predslavio je župnik i dekan valpovački vlč. Josip Matanović, a suslavili su svećenici iz dekanata s domaćim župnikom i župnim vikarom. Pjevanje je animirao valpovački župni zbor „Sv. Cecilija“. Nakon okrjepe i razgledavanja središta mjesta, u župnoj crkvi slavljena je pobožnost križnoga puta. Zajedničko korizmeno hodočašće bilo je uvod u župna slavlja preduskrsnih ispovijedi. (M.G.)

Mozartov Requiem prvi put u Valpovu Korizma – vrijeme odricanja i žrtve, vrijeme sjećanja na Isusovu muku. Requiem – misa za mrtve W. A. Mozarta, glazbeno djelo s vrha popisa svjetske glazbene literature. Sama od sebe nameće se poveznica između ta dva pojma. Korizma – Requiem. To je bio dovoljan razlog da dva velika zbora s našega područja, CPD „MIR“ iz Belišća u suradnji s HPD „Lipa“ iz Osijeka, 17. ožujka 2007. valpovačkim župljanima prirede koncert za pamćenje. Ta su dva zbora, uz pomoć zbora Srednje glazbene škole iz Osijeka i dubrovačkog Simfoni-jskog orkestra, na prošlogodišnjem Osječkom ljetu kulture prvi puta izveli ovo hvalevrijedno djelo. Višemjesečni je trud uložen u uvježbavanje Requiema pa je korizmeni koncert u valpovačkoj crkvi logičan slijed događaja, što su pozdravili i pohvalili mnogi župljani.

Jelena Vinković

Haydnovih Sedam posljednjih riječi

U organizaciji Ustanove za kulturne djelatnosti „A. E. Miroljub“, 2. je travnja u valpovačkoj župnoj crkvi održan koncert Zagrebačkog gudačkog kvarteta. Budući da se radilo o korizmenom vremenu, točnije Velikom ponedjeljku, na repertoaru je bilo samo jedno djelo – Sedam posljednjih riječi Isusovih skladatelja Josepha Haydna. Haydn je svoje djelo napisao u sedam stavaka s idejom da stavci predstav-ljaju glazbene meditacije nad sedam posljednjih rečenica što ih je izgovorio Krist na križu. Za sve prisutne bila je to jedna lijepa molitveno-meditativna večer u Velikom tjednu u kojem Crkva slavi otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća. (D.S.)

Biskupijski susret mladih u Donjem Miholjcu

U Donjem je Miholjcu, koji ove godine slavi 950 godina spomena ove župe, 28. travnja 2007. godine održan biskupijski susret mladih pod geslom „Suradnici smo Božji i građevina njegova“, na kojem su iz naše župe sudjelovali Matko Stanić i Matej Cvenić te Davor Šamadan. Prijepodnevni je dio pro-grama održan u dvorani OŠ Augusta Harambašića. U popodnevnom programu, mladi su sudjelovali na različitim projekcijama, predstavljanjima i radionicama po gradu i u samoj školi. Središnji je događaj susreta bila zajednička sv. misa u dvorani škole koju je pred punom dvo-ranom mladih predvodio biskup Marin Srakić. (D.Š.)

14

VIJESTI

Susret zajednice Vjere i svjetla u Emausu

Članovi zajednice Vjera i svjetlo „Dva srca“ iz Valpova susreli su se 26. svibnja 2007. godine s članovima zajednice „Radost“ župe Sv. Ćirila i Metoda iz Osijeka na Duhovno–rekreacijskom centru „Emaus“ na zajedničkom druženju i euharistijskom slavlju. Druženje, rekreacija i pjesma, kako je i koliko tko mogao, zbližavala je članove u još veće i čvršće pri-jateljstvo u duhu zajedništva Vjere i svjetla. U popodnevnim su satima članovi zajednica sudjelovali na sv. misi u prirodi koju je predvodio vlč. Krunoslav Karas, župni vikar župe Sv. Ćirila i Metoda. Na kraju euharistijskog slavlja, zajednica „Dva srca“ iz Valpova oprostila se od svoje voditeljice Snježane Gerenčir, koja s obitelji seli u Pulu, gdje se nada da će nastaviti širiti duh zajedništva Vjere i svjetla. (D.Š.)

Dan župnog klanjanja

Četvrta vazmena nedjelja – poznata kao nedjelja Dobrog pastira i dan molitve za duhovna zvanja – već je tradicionalno u našoj župi dan godišnjeg klanjanja Isusu u Presvetom Oltar-skom Sakramentu. Nakon dopodnevnih misnih slavlja uslijedilo je izlaganje Presvetog u pokaznici. Tijekom cijelog popodneva na pobožnost euharistijskog klanjanja župljani su dolazili u skupinama: u određene sate muškarci, žene, djeca, mladi, časne sestre, ministranti. Molitvena razmatranja i pobožnost pred-vodili su župnik, kapelan te dvojica bogoslova, Matej Glavica iz Ladimirevaca i Željko Šimić iz Valpova. (D.S.)

Florijanovo – vatrogasna bakljada

Uoči blagdana sv. Florijana (4. svibnja), zaštitnika vatrogasaca, i ove je godine održana tradicionalna va-trogasna bakljada ulicama Valpova. Vatrogasci i članovi Puhačkog orkestra DVD-a Valpovo najprije su u valpovačkoj župnoj crkvi sudjelovali na misnom slavlju za sve vatrogasce. Nakon toga, krenuli su u povorci ulica-ma Valpova uz svjetlost baklji i svirku Puhačkog orkestra. Završni dio bakljade održan je kod kipa sv. Florijana u Gajevoj ulici, gdje je valpovački župnik predvodio kratku molitvu i blagoslovio vatrogasce. (D.S.)

Krizma u našoj župi

Na svečanom misnom slavlju, biskup Marin Srakić je 6. svibnja 2007. godine podijelio sakrament potvrde krizmenicima župe Valpovo te krizmenicima iz župnih filijala. Biskup je u homiliji potaknuo mlade vjernike da se njihova krizma ne zaustavi samo na poklonima, koji svakako raduju, no nisu smisao krizme, nego da svoju krizmu shvate kao kršćanski put poslanja, u kojem bi se trebali ostvariti kao pravi i zreli kršćani. Biskup Marin je posebno potaknuo kumove i roditelje da budu pravi uzori u vjeri svojoj djeci. (D.Š.)

15

VIJESTI

Prva sveta pričest Slavlje prve svete pričesti za vjeroučenike trećih razreda bilo je tijekom nedjeljne svete mise u 9 sati 13. svibnja 2007. godine. Toga su dana euharistijskom je stolu pristupila 72 valpovačka prvopričesnika. Pjevanje je predvodio dječji zbor sa sestrom Danijelom te sami prvopričesnici...

Odricanje za prijatelje Mi prvopričesnici 3. a, b i c razreda OŠ M. P. Katančića iz Valpova smo na početku vjeronaučne godine, točnije na Misijsku nedjelju, dobili od naše sestre vjeroučiteljice mi-sijske kutijice. Dogovorili smo se da ćemo kroz cijelo vrije-me priprave za našu prvu svetu pričest činiti žrtvice i odrica-ti se u korist naših malih prijatelja iz misija. To smo i učinili. Tjedan dana prije prve pričesti donijeli smo svoje kutijice u crkvu i pripremili smo ih kao prikazni dar. Skupili smo 850 kn. Nije mnogo, ali je od srca. Bili smo sretni. A bit ćemo još sretniji ako ovaj naš mali znak pažnje pomogne nekom djetetu da može ići u školu ili nabaviti lijek… Veliki pozdrav svim malim prvopričesnicima, a posebno u misijama.

(objavljeno u RADOSNOJ VIJESTI, br. 6/2007., str. 19)

Zbor „Sv. Cecilija“ na Matinom salašu Članovi župnog zbora „Sv. Cecilija“ osim pjevanja na nedjeljnim i blagdanskim misnim slavljima, rado se tijekom godi-ne okupljaju i na raznim druženjima. Tako su i nedjeljno popodne 27. svibnja, na blagdan Duhova, proveli u prirodi na „Matinom salašu“ u Ladnim vodama. Najprije je jedna od glavnih zanimacija bila stavljanje u pogon dva roštilja i krušne peći, a zatim okrjepa tako pripremljenim delicijama. Nakon toga uslijedile su sportske aktivnosti: odbojka na travi, šetnja prirodom ili sjedenje/ležanje na dekama u hladovini. Bilo je puno pjesme, šale i veselja.

(D.S.)

Duhovsko bdjenje u našoj župi

Ove je godine u našoj župnoj crkvi po prvi puta, večer uoči blagdana Duhova, u subotu 26. svibnja, slavljeno Duhovsko bdjenje. U liturgijskoj tradiciji Crkve razvilo se nekoliko bdjenja uoči velikih blagdana: najstarije Vazmeno bdjenje u noći između Velike subo-te i nedjelje Uskrsnuća, misa polnoćka u božićnoj noći i Duhovsko bdjenje. Slavlje bdjenja u našoj crkvi započelo je u 21 sat, a sastojalo se od čitanja i slušanja Božje riječi, pjevanja psalama, pjesama i za-ziva Duhu Svetom te molitve za sve članove naše župe, za sve naše sugrađane: djecu, mlade, odrasle, stare, bolesne i ljude u potrebi. Slavlje je zaključeno službom svjetla, podjelom zapaljenih svijeća – simbola svjetla i plamena Duha Svetoga – vjernicima te svečanim blagoslovom. (D.S.)

Proslava blagdana Tijelova

Uz sudjelovanje velikog broja vjernika župe Valpovo i ove je godine svečanom svetom misom i procesijom ulicama Valpova proslavljen blagdan Tijelova. Misno slavlje, koje je započelo u 10 sati, predslavio je valpovački župnik vlč. Josip Matanović uz kon-celebraciju župnog vikara vlč. Ivice Martića. Nakon mise uslijedi-la je procesija s Presvetim nošenim u pokaznici ispod tzv. neba. Župljani su uredili četiri sjenice građene od prolistalih lipinih

grana i uresili ih šokačkim peškirima i ručnim radovima. Tije-kom procesije izmjenjivalo se pjevanje crkvenog zbora i sviranje Puhačkog orkestra DVD-a Valpovo, a sudjelovao je i veliki broj djevojčica u bjelini koje su cvijećem posipale put kojim je nošeno Presveto. Slavlje je završeno povratkom u crkvu, pjesmom Tebe Boga hvalimo i blagoslovom s Presvetim. (D.S.)

Biskupijski ured za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji organizirao je 16. lipnja 2007. u Nuštru sedmi susret osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji đakovačke i srijemske biskupije. Cilj je ovog okupljanja bio afirmirati osobe s invaliditetom, dati im duhovnu podršku, ali i senzibilizirati vjernike i širu javnost za problematiku i poteškoće s kojima se naši invalidi susreću te doprinijeti njihovoj boljoj integraciji u društvo i u Crkvu. Na susretu pod geslom „Radost Gospodnja vaša je jakost“, svesrdnim zalaganjem dopredsjednice zajednice Vjera i svjetlo Vere Vicić, sudjelovali su i članovi zajednice Vjera i svjetlo „Dva srca“ iz Valpova, kao i članovi udruge „Mi“ iz Valpova.

Nakon okupljanja i pozdrava biskupijskog povjerenika vlč. Alojza Kovačeka, misno je slavlje predvodio biskup Marin Srakić. Nakon oživljavanja evanđelja, biskup Marin je održao poticajnu homiliju, zahvalivši roditeljima na svesrdnoj i nesebičnoj ljubavi i brizi za svoju djecu. Osim što su animirali evanđelje, invalidi su i prinosili prikazne darove. Nakon euharistije i domjenka, slijedilo je predavanje za roditelje invalidnih osoba u Domu za psihički bolesne odrasle osobe Nuštar. Istovremeno je u parku održan za-bavni program gdje se plesalo i pjevalo „do iznemoglosti“, da bi na kraju „atmosferu zagrijao do ključanja“ popularni raper Shorti koji je, osim pjesmom, okupljene darivao posterima i autogrami-ma. (D.Š.)

Vjera i svjetlo - susret u Nuštru