S A D R Ž A J

1. Uvod...........................................................................................................................3

2. Pojam globalizacije....................................................................................................4

2.1. Uzroci i posljedice globalizacije............................................................................5

2.2. Bosna i Hercegovina u procesu globalizacije.........................................................7

3. Globalizacija - društvo i svijet rada...........................................................................9

3.1. Međuodnos globalizacije i fleksibilizacije tržišta rada........................................10

3.2. Značenje globalizacije za radnike........................................................................11

3.3. Implikacije globalizacije na evropskom tržištu rada............................................13

3.4. Implikacije globalizacije na tržištu rada u Bosni i Hercegovini...........................14

4. Ključni izazovi na tržištu rada.................................................................................16

4.1. Strukturna neravnoteža na tržištu rada u BiH.......................................................18

4.2. Fleksibilnost na tržištu rada..............................................................................19

4.3. Fleksigurnost na tržištu rada.............................................................................20

5. Aktivne i pasivne politike na tržištu rada.................................................................21

5.1. Aktivne politike na tržištu rada.........................................................................21

5.2. Pasivne politike rada.........................................................................................25

6. Sindikati u Bosni i Hercegovini – žrtve globalizacije..............................................26

7. Značaj cjeloživotnog učenja.....................................................................................27

8. Zaključak..................................................................................................................29

L I T E R A T U R A.......................................................................................................30

1

1. UVOD

Postoje objektivni razlozi da se vjeruje da živimo u ključnom periodu historijske

tranzicije. Živimo, u svijetu velikih promjena, promjena koje utiču na gotovo sve ono

što radimo. Promjene koje nam se događaju nisu vezane ni za jednu specifičnu tačku

planete, ali pogađaju svaku tačku pojedinačno.

Globalizacija je pokušaj opšteg preuređenja svijeta i tržišta rada. Osnovni zahtjev

globalizacije na tržištu rada ogleda se u potrebi njegove fleksibilizacije, odnosno u

snižavanju troškova rada. Države koje su zahvaćene vrtlogom procesa globalizacije

treba da štite svoj razvojni potencijal i da vode računa o komparativnoj prednosti.

Aktualni privredni i društveni fenomeni u svijetu i u Bosni i Hercegovini koji

obilježavaju ovo stoljeće, daju potpuno novu dimenziju tržištu rada, vođenju kompanija

i menadžerskom upravljanju poslovnim promjenama uz uvažavanje načela održivog

rasta.

Osnovni cilj rada je objasniti proces i pojam globalizacije, načine na koje se

globalizacija reflektira na Bosnu i Hercegovinu i kako ona utiče na tržište rada u našoj

zemlji.

2

2. POJAM GLOBALIZACIJE

„Ovo je vreme krupnih kapitala i krupnih igrača sposobnih da emituju svoje interese,

uticaje i moć celinom planetarnog prostora. Saglasno tom imperativu podstiču se i

odvijaju procesi ujedinjavanja i integracija, ali i novih oblika osvajanja, potčinjavanja i

dominacije„

Đuro Kovačević

Globalizacija, novo ime za ideju o pokoravanju svijeta, predstavlja fenomen koji je

pokretačka ideja ili bar nezaobilazni pratilac većine fenomena današnjice. Globalizacija

se shvaća kao proces u kojem tržišta i proizvodnja različitih zemalja, uslijed dinamike

trgovanja robom i uslugama te kretanja kapitala i tehnologije, sve više postaju ovisni

jedni o drugima.

Ne postoji jedna opšteprihvaćena definicija globalizacije. Ipak, može se primjetiti da

veliki broj autora, prilikom definisanja globalizacije, naglašava međupovezanost i

međuzavisnost, kao i zgušnjavanje, smanjivanje svijeta. Tako, na primer, Dejvid Held

shvata globalizaciju kao „širenje, produbljivanje i ubrzavanje svjetske međuzavisnosti u

svim aspektima modernog društvenog života, od kulture do kriminala, od finansija do

duhovnosti’’ (Held, 2003:48), a prema Rolandu Robertsonu, „globalizacija je pojam

koji se odnosi na zgušnjavanje svijeta i jačanje svjesti o svijetu kao cjelini“ (Robertson,

2003:182).

Globalizacija je proces ili niz procesa koji obuhvata preobrazbu prostorne organizacije

društvenih odnosa i transakcija – određenih njihovim opsegom, intenzitetom, brzinom i

učinkom – stvarajući transkontinentalne tokove i mreže djelovanja (Fox 2001:21).

Uz globalizaciju je vezano slabljenje države – nacije te afirmacija tzv. kompetitivne

države koja na svjetskom tržištu, posredstvom nacionalnih poduzeća, sudjeluje u

privlačenju kapitala. Globalizaciji su, među ostalim, pridonijeli međunarodni sporazumi

o carinama i trgovini, prvenstveno u okviru WTO-a i OECD-a, napredovanje

3

nadnacionalnih integracija, kao što je Evropska unija, te formiranje novih privrednih

zona u svijetu s niskim proizvodnim troškovima.

2.1. Uzroci i posljedice globalizacije

„Čovjek se neprestano pita o tome gdje se nalazi, šta mu se događa, kroz šta prolazi, gdje će

dospjeti. Pitanja se umnožavaju što je krajolik nepoznatiji. Globalizacija je nešto što osjećamo

na vlastitoj koži, ali o njoj ne znamo gotovo ništa. Naravno da ne postoji niko ko može do kraja

predvidjeti njene posljedice, ali postoje ljudi koji su se malo više o njoj raspitivali i proučavali

njenu pojavnost.“

Kemal Mujičić

Iako globalizacija nije sasvim nova pojava, kada se danas govori o njoj uglavnom se

misli na svijet nakon 1989. godine, kada dolazi do kraja hladnog rata, a usljed

tehnološko-informatičke revolucije dolazi do pojave „turboglobalizacije’’ (Pečuljić,

2002). Otuda se kao važan politički uzrok globalizacije navodi pad komunizma,

odnosno tranzicija bivših socijalističkih zemalja ka zapadnim političkim i ekonomskim

sistemima. Gidens pad komunizma vidi kao uzrok ali i kao rezultat same globalizacije s

obzirom da centralno-planske komunističke ekonomije, opterećene strogom ideološkom

kontrolom, nisu mogle da prežive u eri globalnih medija i elektronski integrisane

svjetske ekonomije. Druga važna politička promjena koja je, prema Gidensu, dovela do

intenziviranja globalizacije jeste porast međunarodnih i regionalnih mehanizama

vladavine, kao što su Ujedinjene nacije i naročito Evropska unija. Treća politički

značajna promjena za napredovanje globalizacije jeste porast međunarodnih vladinih i

nevladinih organizacija. (Giddens, 2001:55).

Pored političkih faktora, važnu ulogu u nastanku globalizacije odigrali su i ekonomski,

tehnološki, kulturni i društveni faktori. Jedna od najznačajnih pokretačkih sila

globalizacije, koja se nalazi u osnovi svih navedenih faktora, jeste razvoj i brzo širenje

informacionih i komunikacijskih tehnologija koje su omogućile kompresiju vremena i

prostora, odnosno čvršće povezivanje ljudi širom sveta i neverovatno brz prenos

informacija preko interneta. Satelitska komunikaciona mreža i brojne svetske

4

televizijske stanice omogućuju momentalnu informisanost građana bez obzira na kutak

svijeta u kome se nalaze. Sve je to omogućeno drastičnim padom telekomunikacijskih

troškova, što je dramatično izmjenilo funkcionisanje brojnih tržišta a naročito

finansijska tržišta. Radikalno je promjenjena brzina, obim i način obavljanja finansi-

jskih aktivnosti, što je doprinjelo stvaranju „elektronske ekonomije’’, u kojoj je moguće

jednim klikom miša premjestiti ogromna finansijska sredstva sa jednog na drugi kraj

planete. Za razliku od prethodnih era, globalna ekonomija nije više primarno

poljoprivredna niti industrijska. Sada dominira takozvana „laka ekonomija’’ –

weightless economy – ili „ekonomija znanja’’ – knowledge economy – (Gidens, Haton,

2003), u kojoj su informacije i znanje postali glavni proizvodni resursi.

Globalizacija se ne odnosi samo na događaje isključivo svjetskih razmjera već

podjednako djeluje i na svakodnevni život. Pod uticajem globalizacije, dolazi do

transformisanja intimnih i ličnih aspekata naših života, kao što su porodica, tradicija,

identitet, položaj i uloga polova, način rada i radne navike. Ekonomija znanja, na

primer, promijenila je sam način našeg života i rada. Danas je industrijska radnička

klasa skoro prestala da postoji – uslijed tehnoloških promijena, globalizacije trgovine,

opadanja proizvodnih djelatnosti i uspona sektora usluga – što sve ima za posljedicu

ogroman broj nezaposlenih radnika bez poznavanja vještina neophodnih za pronalaženje

posla u ekonomiji znanja. To često rezultuje socijalnim tenzijama i porastom stope

kriminala. Ekonomska globalizacija, rukovođena neoliberalnim vrednostima i oličena u

multinacionalnim korporacijama i globalnim finansijskim tržištima, često se vidi kao

uzročnik sve većeg jaza između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Najvažnije političke

posljedice globalizacije ogledaju se u širenju demokratije i ljudskih prava kao i u

transformisanju suvereniteta i same prirode nacionalne države.

Još jedna važna posljedica globalizacije jeste „organizovana neodgovornost’’ (Beck,

2004). U globalnom dobu svi se doživljavaju kao žrtve, niko kao počinitelj. Globalno

tržište je najbolji primjer organizovane neodgovornosti – organizovano je inpersonalno,

niko ga nije pokrenuo, niko ga ne može ni zaustaviti, tako da niko nije odgovoran.

Ono što je zajedničko svim zemljama i nacijama jest neizvjesna budućnost, te problem

kako se prema tome odnositi. Naravno, bogatije zemlje imaju više resursa na

5

raspolaganju, kao i moćne nacije s velikom raznolikošću opcija. Međutim, veze između

bogatih i siromašnih zemalja, moćnih i slabih nacija, vrlo su složene kada je riječ o

kulturnim, regionalnim, znanstvenim i drugim odnosima i povijesnim vezama, koje

moćnije nacije ne mogu zanemariti a da time ne izgube na prestižu ili svojoj vlastitoj

sigurnosti.

2.2. Bosna i Hercegovina u procesu globalizacije

„... Država BiH u procesu globalizacije ima marginalan značaj i ne može utjecati na te

procese, ali im može podleći...“

Hidajet Repovac

Iako su prošle i godine nakon stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma, te

protivno svim očekivanjima, Bosna i Hercegovina kao država je još uvijek ekonomski

neodrživa i zavisna od međunarodne pomoći. Siromaštvo je fenomen koji uporno prijeti

Bosni i Hercegovini, a takvo stanje u državi determinirano je greškama koje su načinili

domaći i međunarodni politički i ekonomski eksperti i faktori koji imaju moć

odlučivanja.

Razvijenost i učinkovitost tržišnih institucija u Bosni i Hercegovini vezana je uz

složenost državno pravnog uređenja Bosne i Hercegovine, a samim time i uz

neujednačenost akata i propisa na različitim područjima djelovanja. Nepostojanje

jedinstvenog ekopnomskog prostora, neujednačenost pravne regulative, nedovoljna

riješenost vlasničke strukture oduzeća, nedovoljna učinkovitost pravosudnog sistema,

preglomazan državni aparat, neki su od elemenata, koji unatoč provođenju reformi, još

uvijek predstavljaju prepreku razvoju i učinkovitosti tržišnih institucija.

Kao mala zemlja u tranziciji Bosna i Hercegovina još uvijek prolazi tipični put reformi

uključujući brzo restrukturiranje tržišnog sektora s namjerom da se poveća

konkurentnost na međunarodnom tržištu. Međutim, više autora upućuje na pojam

tranzicije kao isprazan i posve nesadržajan termin za rasprave o modernizaciji malih

postsocijalističkih zemalja. Kapitalistički sistem u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim

bivšim socijalističkim zemljama, je već uveden i nema smisla i dalje govoriti o

6

tranziciji, nego je potrebno govoriti o karakteru i razvoju kapitalizma, pogotovo što je

on već uvelike uključen u sistem i dinamiku svjetskog kapitalizma. Moguća prednost

ove, ekonomistički inspirirane, metodičke redukcije, jest lakša identifikacija ključnih

socijalnih i drugih aktera koji djeluju unutar takvoga sistema. Naime, jedna je od

implicitnih pretpostavki globalizacije da se njezini dobitnici mogu naći samo među

poduzetnima – i pojedincima i državama, koji su spremni i u globalizaciji iskoristiti

svoju „poslovnu priliku“ i na taj način ojačati konkurentski položaj nacija i pojedinaca.

Međutim šta se dešava kada nema niti poduzetne političke elite, niti poduzetničke elite,

i kada raspoloživi sociokulturni kapital ukazuje na razorne posljedice dosadašnjih

„tranzicijskih procesa“, kao što su privatizacija, stabilizacija, ekonomske politike vlada,

itd.?

Sve dotle dok globalno društvo, nije u stanju garantovati mini- malne standarde fizičke,

socijalne i ekološke sigurnosti za sve svoje članove, nacije će biti nenadomjestivi

globalni igrači. Upravo stoga, klasična uloga nacije i države u kontekstu osiguranja

socijalne sigurnosti u sadašnjem valu globalizacije nije gotova. Međutim, ono što je

danas nužno učiniti jest spasiti i mobilizirati njihovu narušenu reputaciju, lišiti ih

njihove mističnosti i shvatiti da će manje ili više sve nacije i sve koncepcije

tradicionalne socijalne države biti podvrgnute ovom procesu demistifikacije.

3. GLOBALIZACIJA - DRUŠTVO I SVIJET RADA

Kada ima prihoda, demagozima se ne bi smjelo dozvoliti da raspoređuju višak na svoj

način; siromašni uvijek primaju i uvijek žele još više i više, jer takva je pomoć kao voda

koja se ulijeva u bačvu koja propušta. Ipak, pravi prijatelj naroda trebao bi se pobrinuti

da narod ne bude previše siromašan, jer ekstremno siromaštvo snižava karakter

demokracije. Stoga bi se trebale poduzeti mjere koje će mu osigurati trajnu dobrobit; a

kako je to u jednakoj mjeri u interesu svih klasa, dobici od javnih prihoda trebali bi se

skupiti i podijeliti siromašnima, ako je to moguće u takvim količinama koje bi im

omogućile kupnju male farme, ili barem započinjanje zanata ili poljoprivrednog

gospodarstva.

Aristotel, Politika, Peta knjiga, 6. poglavlje

7

Globalizacija suočava tržište rada s novim izazovima u kojima će svaki pojedini

građanin trebati širok raspon znanja, vještina i stavova kako bi se što lakše i brže

prilagodio društvu i svijetu u kojemu živi.

Na tržištu rada utjecaj revolucije, predvođene informatičkom tehnologijom, otkriva da

postoje znatne potrebe za novom radnom snagom, i to za obavljanje onih poslova koji

zahtijevaju visok nivo znanja, a potrebe za obavljanjem tradicionalnih zadataka na

stimulativnoj razini padaju u drugi plan. Poslovi eksperata povećavaju se u odnosu na

rutinska i produktivna radna mjesta. Organizacije mijenjaju funkcionalni tok svojih

akcija na način da se u vrhunskim poduzećima informatičkog društva rad obavlja timski

i kroz projekte, te uz neprestano učenje i usvajanje novih ideja. Poslovi su izazovni,

višeobrazni i autonomni, a kompetencije zahtijevaju vještine potrebne za razvoj

društvene zajednice na načelima društva koje uči, ali i specifične ciljeve koji

promoviraju učenje jezika, razvoj poduzetništva i kulturnu osviještenost.

Radna se snaga zapošljava selektivno, a zaposlenici nisu čitav radni vijek vezani za

jednoga poslodavca. Priroda zaposlenosti neprestano se mijenja u smislu psiholoških

ugovora, gdje postoji dovoljno posla za timove sve dok organizacija ima koristi od

njihova stručnog rada. Istovremeno „netipični“ oblici rada postaju sve više uobičajeni

oblici rada. Zaposlenici i stručnjaci obvezuju se samo sebi samima i svojim vlastitim

profesionalnim vještinama, mijenjajući poslove i prelazeći iz kompanije u kompaniju u

onom smjeru u kojem „pušu vjetrovi“ profita, interesa i ekonomskog uspjeha (Hines,

2000.:204-207).

Organizacija rada je promijenila način funkcioniranja tako da su strukture koje donose

odluke manje eksponirane, timski rad je uobičajen, profesionalna znanja i vještine

članova tima neprestano rastu, a među njima se izgrađuje horizontalna mreža. Priroda

rada nadređenih promijenila se u podučavanje, davanje podrške, te stvaranje i pružanje

prilika. Oblik rada promijenjen je u sistem usmjeren na projekte koji ignoriraju

tradicionalne i permanentne sisteme zapošljavanja na tržištu rada koji su pružali stabilnu

i sigurnu budućnost. Kompanije se oslanjaju na kreativnost, znanje i sposobnost

stjecanja potrebnog znanja ključnih zaposlenika. Poslovanje se poboljšava ako se

kombinira nova tehnologija sa promjenama u načinu rada.

8

Potražnja za stručnom radnom snagom raste kao posljedica globalizacije i zbog

tehnoloških promjena te promjena u organizaciji rada. Zbog toga države trebaju

investirati u obrazovanje, dodatnu edukaciju tj. prekvalifikaciju radnika. Ljudi idu

prema novim zanimanjima usred svoga prethodnog zanimanjima, a u mirovinu mogu ići

po vlastitom izboru, umjesto po uzajamnom dogovoru koji je za njih već sređen

(Hoogvelt,1997.:139-142). To postavlja mnoge velike izazove postojećem

funkcioniranju institucija vezanih za svijet rada (Schwarz, Kelly i Boyer, 1999.:104).

Iskustva koja proizlaze iz uspjeha i isključivanja, kulminirati će. Solidarnost naglašava

vrijednosti u stopama raspodjele dohotka, ali ona slabi, jer te vrijednosti nisu nužno

usuglašene sa slobodnim natjecanjem.

3.1. Međuodnos globalizacije i fleksibilizacije tržišta rada

U posljednjoj dekadi prošlog stoljeća u svjetskoj privredi sve prisutniji je policentrični

model razvoja, s dominacijom nekoliko najrazvijenijih država svijeta. Dominirajuće

države su one za koje se može reći da su u međunarodnoj razmjeni samostalne i

nezavisne od drugih država. One također mogu da izvrše snažan pritisak na države

kojima dominiraju s ciljem ostvarenja određenih političkih, ekonomskih i drugih

interesa. Svaka od država svijeta uvučena je u ovu matricu međusobnih zavisnosti, bilo

kao ona koja dominira u međusobnim odnosima ili je u tim odnosima podređena.

Uloga dominirajućih država kao kreatora globalne ekonomije i oštrina globalne

konkurencije zahtjevaju liberalizaciju tržišta rada. Taj zahtjev za liberalizacijom tržišta

rada posljedica je seljenja većeg radne snage iz radničke klase na bogate službenike koji

sudjeluju u politici i imaju rukovodeću ulogu u brojnim dobrovoljnim organizacijama te

radnih mjesta iz razvijenih u manje razvijene ekonomije.

Ekonomski analitičari upozoravaju da nekadašnje menadžersko postupno ustupa mjesto

tzv. patrimonijalnom poduzeću, kojim dominiraju akcionari, vlasnici kapitala. Oni žele

brzu dobit i nije im stalo do poduzeća kao zajednice rada i kapitala dugoročnijeg

karaktera, koja integrira ekonomske i socijalne komponente, kako je to bilo u vrijeme

salarijata. Odatle potreba da se poduzeće stalno prilagođava imanentnoj logici kapitala

9

za ostvarivanjem dobiti u okolnostima koje se stalno mijenjaju. Drugim riječima,

poduzeće, podređeno vanjskim utjecajima, mora biti fleksibilno da bi se održalo u

kompetitivnoj okolini. Razumljivo je da se ta, izvana determinirana, fleksibilnost

prenosi na zaposlene u poduzeću koji moraju prihvatiti stalne promjene. U tom procesu

susrećemo, za radnike veoma turbulentne, operacije kao što su downsizing, outsourcing,

reingenering i slične, koje podrazumijevaju razne oblike fleksibilizacije zaposlenosti i

preoblikovanja klasičnog poduzeća (Puljiz 2009:5).

Sa gledišta država svetskog predgrađa i svetske periferije, fleksibilizacija tržišta rada

javlja se kao imperativni zahtjev razvijenih država, ali i vlastite želje da se kroz jeftinu

radnu snagu osigura dolazak stranih proizvođača i time ostvari povoljniji položaj na

svjetskom tržištu.

3.2. Značenje globalizacije za radnike

Govoreći o potrebama i željama radnika u pogledu karaktera radnog odnosa, kojeg žele

zasnovati, radnicima su sve više na raspolaganju, tzv. atipični ugovori o radu. U

kategoriju atipičnih oblika zapošljavanja ubrajaju se ugovor o radu na određeno

vrijeme, ugovor o radu s nepunim radnim vremenom, ugovor o djelu, ugovor o

autorskom djelu, ugovor o radu koji se sklapa posredstvom agencija za privremeno

zapošljavanje (trostrani radnopravni odnos), i sl. Broj ovako sklopljenih ugovora o radu

raste iz dana u dan, a navedeni proces posljedica je povećanog zapošljavanja u javnom

sektoru, masovnog ulaska žena na tržište rada te potrebe veće fleksibilnosti na tržištu

rada. Atipični ugovori o radu odnose se, u prvom redu, na ugovor o radu na određeno

vrijeme te ugovor o radu s nepunim radnim vremenom. Kod primjene, tzv. atipičnih

ugovora o radu javlja se problem nejednakosti u priznavanju prava radnicima, koji su

svoj radni odnos zasnovali nekim od spomenutih oblika atipičnih ugovora o radu, u

odnosu na radnike, koji su svoj radni odnos zasnovali ugovorom o radu na neodređeno

vrijeme s punim radnim vremenom (Bilić, 1991: 922).

Unapređujući svoje vlastite sposobnosti preživljavanja, radnici će se suočiti s novim

vrstama nesigurnosti. Institucije vezane za svijet rada ne prilagođavaju se lako, iako

kolektivne strukture (kontrolirajući interese) garantiraju da će na tržištu rada očuvati

10

interese samo onih koji su već u sistemu, tzv. „insiderima“. Primjer tome možemo već

danas vidjeti u razvoju kod sindikalnog pokreta.

Globalno tržište uzrokuje paniku među sredovječnim visokokvalificiranim radnicima u

razvijenom svijetu, koji su gledali što se događa kod outsourcinga proizvodnje. No za

radnike u zemljama u razvoju koji su jednako kvalificirani te promjene predstavljaju

pravu priliku i oni ih objeručke prihvaćaju.

Globalno tržište rada neće svima donijeti boljitak – bit će pobjednika i gubitnika, koji

mogu pružiti čvrst otpor promjenama. Na primjer, svjetski BDP bi se mogao

udvostručiti ako se ukinu sva ograničenja slobodnog kretanja radnika, tvrde stručnjaci.

No, političke posljedice takve masovne migracije mogle bi vladama uzrokovati velike

probleme, pogotovo u razvijenim zemljama, zbog čega nije vjerojatno da će vlade

otvoriti vrata svoje zemlje svim zainteresiranima.

3.3. Implikacije globalizacije na evropskom tržištu rada

Najčešće spominjana tema među zaposlenima širom Evrope tiče se utjecaja

globalizacije na tržište rada. Pojava globalizacija nametnula veliki takmičarski pritisak,

a veća tržišta rada imaju tendenciju prema specijalizaciji u međunarodnoj raspodjeli

poslova. Jedna od prvih refleksija globalizacije na tržištu rada ogleda se u vraćanju na

40-satnu radnu nedelju u razvijenim evropskim državama koje čine svjetsku središnjicu.

Prosječna radna nedelja kraća od 40 radnih sati pokazala se neefikasnom u bržem

ekonomskom razvitku, povećanju produktivnosti rada, snižavanju troškova rada,

konkurentnosti domaćih proizvođača, ulasku stranih investicija i prije svega, u

rješavanju problema nezaposlenosti.  

Ponovno uvođenje 40-satnu radne nedelje u razvijenim evropskim državama, uz

zadržavanje postojećih nadnica, rezultiraće snižavanjem troškova rada u istim, što će

implicirati dodatni pritisak na snižavanje nadnica u državama srednje i jugoistočne

Evrope. Ovim postupkom, ugrozila se konkurentska sposobnost slabije razvijenih

evropskih država, te one svoju šansu traže u brzoj fleksibilizaciji tržišta rada i 11

snižavanju poreza i doprinosa na plate i iz plata, ili su izložene štrajku kapitala.

Posljedice se ogledaju u sve većoj nezaposlenosti, ekonomskoj stagnaciji i padu

kvalitete življenja. 

Da bi se osiguralo jedinstveno tržište rada ne samo na zakonodavnom planu, već i u

realnoj životnoj stvarnosti, potrebno je obezbijediti ispunjenje temeljnog postulata

Evropske Unije, a koji se odnosi na slobodu kretanja radnika. Studenti iz siromašnog

svijeta odlaze u razvijene zemije na specijalističke i doktorske studije i tamo ostaju, a

multinacionalne kompanije iz tih zemalja šire svoje poslove u zemljama iz kojih ti

studenti dolaze. Za obavljanje svojih poslova, ove kompanije traže novu radnu snagu na

tom novom tržištu da bi proširile i održale rast i performansu visokog kvaliteta. Na prvi

pogled sve je izbalansirano, jedni odlaze, drugi dolaze i međunarodna saradnja se

odvija.

Da bi se u sve većoj meri omogućila sloboda kretanja radnika i povećala transparentnost

evropskoga tržišta rada - razvijen je EURES (European Employment Service), s ciljem

olakšanja pristupa tržištu rada.

3.4. Implikacije globalizacije na tržištu rada u Bosni i Hercegovini

Obim, struktura i trend nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini poprimili su razmjere koje

predstavljaju težak politički, ekonomski i socijalni problem, koji bitno ograničava

mogućnost reformskih promjena i ugrožava radni i socijalni položaj velikog dijela

stanovništva. Broj zaposlenih se vrlo sporo povećava, dok broj nezaposlenih u

posljednjih godina stalno raste što predstavlja veliku prepreku, između ostalog, i za

ulazak u Evropsku uniju. Radna snaga ne zadovoljava potrebe modernog tržišta u

vremenu brzog tehničko-tehnološkog razvoja. Završetak školovanja i osposobljavanje

za određeno zanimanje i obavljanje poslova, odnosno sticanje određene titule ili zvanja,

ne znači i dobijanje konačnog radnog mjesta ili krajnje opredjeljenje, jer moderno

tržište rada nudi nove izazove i zahtjeve koji traže stalno usavršavanje i sticanje novih

znanja i vještina u skladu sa današnjim potrebama. Ako se analizira struktura

nezaposlenih, lako se može utvrditi da veoma visok procent njih ne može naći posao

zbog niskog nivoa obrazovanja ili odsustva odgovarajuće kvalifikacije. Zbog toga je

12

izuzetno važno usaglasiti promjene u obrazovanju sa promjenama na tržištu rada. Bosna

i Hercegovina je još uvijek u tranziciji, a na tržištu rada se odvijaju strukturalne

promjene. Povećane potrebe mijenjaju potrošački mentalitet i doprinose ekspanziji

uslužnih djelatnosti. Ovakve promjene u mnogome uvjetuju fleksibilnost, kao i viši nivo

kompetencija radne snage. Imajući to u vidu, nameće se i potreba aktivnijeg učešća

poslodavaca u kreiranju i provođenju obrazovnih reformi. Ne smije se više dozvoliti da

se promjene u obrazovanju provode bez učešća socijalnih partnera. Naprotiv, oni trebaju

bitno uticati na promjene kako bi dobili upošljivu, kompetentnu i fleksibilnu radnu

snagu. Takav pristup socijalnom dijalogu, koji se može nazvati i biznis-dijalog,

motivirat će privatni sektor da počne ozbiljnije ulagati u obrazovni sektor, posebno u

neformalno i informalno obrazovanje.

U situacijama ekstremne nezaposlenosti poslodavci su u poziciji da mogu birati radnu

snagu sa evidencije nezaposlenih i istovremeno držati zaposlene u stalnom strahu od

mogućeg gubitka posla. Situaciju dodatno otežavaju rad na crno, ali i otpuštanje radnika

usljed procesa privatizacije, stečaja, likvidacija i restrukturiranje preduzeća. Zabrinjava

podatak da se zakon krši upravo u firmama sa većinskim državnim kapitalom, odnosno

da se radnicima ne uplaćuju doprinosi za zdravstveno, penzijsko-invalidsko i osiguranje

od nezaposlenosti (Korjenić 2007).

S jedne strane, globalizacija ekonomije znači podjelu rada na globalnom nivou,

promjene u strukturi zanimanja, nova zanimanja i potrebe znanja, kao i porast

kompetencija. Internacionalizacija je jedan od naĉina da se odgovori na izazove

globalizacije. U tome značajnu ulogu imaju dijeljenje iskustava i međunarodna saradnja

u obrazovanju. S druge strane, sve šira informatizacija omogućava brži i lakši pristup

informacijama, a time i razliĉitim znanjima. Povećan pristup informacijama i medijima

zahtijeva više bazičnog znanja i kritičkog uvida da bi se informacije prometnule u

znanje. Javni interes za obrazovanje i interes medija zahtijevaju transparentnost

obrazovanja.

13

Mada je tržište rada u Bosni i Hercegovini specifično po mnogo čemu u odnosu na

ostale države u okruženju, ipak se izdvajaju određene karakteristike koje su svojstvene i

drugim tržištima1:

Radno zakonodavstvo u BiH podijeljeno je na entitete i Distrikt, ali je relativno

usaglašeno sa konvencijama Međunarodne organizacije rada i dosta liberalno,

uporedivo čak i sa razvijenim tržišnim ekonomijama;

Kolektivni ugovori, za razliku od zakonskih propisa, nisu najbolje prilagođeni

tržišnim uvjetima poslovanja i zadržali su neke netržišne privilegije iz

predratnog razdoblja;

Zakonski sistemi podrške i zaštite za nezaposlene dobro su prilagođeni

zahtjevima tržišne ekonomije, mada postoje bitne razlike u ostvarivanju tih

prava po entitetima;

Radna snaga u zvaničnom (formalnom) sektoru je starije dobi, a mlađim

radnicima je otežan pristup poslovima u zvaničnom sektoru;

Stvarna nezaposlenost je konstantno visoka, ali mnogo manja od evidentirane

nezaposlenosti;

Postoji veliki nezvanični (neformalni) sektor;

Učešće žena u zaposlenoj radnoj snazi je među nižim u regiji, ali razlika u

plaćama između muškaraca i žena nije velika;

Otvaranje radnih mjesta i preraspodjela poslova je mala;

Mobilnost i fleksibilnost radne snage je mala;

Sistem utvrđivanja plaća nije dovoljno fleksibilan i jedan je od prepreka u

otvaranju radnih mjesta i mobilnosti radnika;

Plaće u zvaničnom sektoru, u poređenju sa stopom produktivnosti u BiH, i dalje

su visoke, posmatrajući regionalni kontekst;

Veliki porezi i otežan pristup kreditima uz administrativne barijere usporavaju

razvoj malih i srednjih poduzeća;

Firme ne prijavljuju puni iznos plaća,

Privatne firme su mnogo dinamičnije, posebno u rastu zaposlenosti.

1 Izvor: Jedinica za ekonomsko planiranje pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine - EPPU (2006.): “Srednjoročna razvojna strategija Bosne i Hercegovine 2004 – 2007”, Sarajevo.

14

Iako se u prvom tromjesečju 2010. godine javljaju blage naznake postepenog oporavka

BH ekonomije kroz ponovni rast izvoza te blagi rast industrijske proizvodnje kao

glavnih akceleratora ekonomskog rasta, prvi kvartal na tržištu rada BiH i dalje prati

negativan trend koji se posebno ogleda u konstantnom rastu broja nezaposlenih lica,

minorniom rastu plata te smanjenju penzija u BiH.

4. KLJUČNI IZAZOVI NA TRŽIŠTU RADA

„Proces globalizacije ne može biti zaustavljen. Zatvaranje vrata globalizaciji za zemlju

predstavlja smrt, jer je biznis pokretačka snaga. I u ovom slučaju BiH mora prepoznati

šta je to što može raditi bolje od drugih i sve to ponuditi stranim investitorima i pozvati

ih da dođu u ovu zemlju. Na taj način globalizacija omogućava ljudima da budu dobri

biznismeni“

Philip Kotler

Zbog dosadašnje depresijacije tržišta rada i političke osjetljivosti problema

nezaposlenosti, najpogubnije posljedice ogledaju se u gubljenju radnih mjesta, odnosno

opstajanju problema masovne dugoročne nezaposlenosti. Dugoročni karakter

dosadašnje strukturalne nezaposlenosti u BiH i kratkoročne ciklične nezaposlenosti,

podrazumjeva veliki trošak za nezaposlene i značajan gubitak potencijalnog outputa na

nivou makroekonomije. Neravnoteža na tržištu rada koja proizilazi iz promjena u

poslovnim ciklusima, trebala bi biti privremenog karaktera, no promjene u obimu

nezaposlenosti sve više postaju postojane.

Društvo koje je vođeno isključivo nevidljivom rukom tržišta nije samo nesavršeno, već

je i jako često nepravedno. Tržišna nevidljiva ruka definira samostalno svoja

usmjerenja, tako da su negativni učinci globalne konkurencije ponekad nepopravljivi i

ne mogu se jednostavno riješiti.

U periodu 2000.-2008. godine Bosna i Hercegovina je bilježila pozitivne ekonomske

trendove. Međutim, ekonomska i finansijska kriza se štetno odrazila na ekonomiju BiH,

te je prema procjenama za 2009. godinu realni BDP smanjen na 3,2 %. I pored

pozitivnih ekonomskih predviđanja za 2010. godinu, sveukupni makroekonomski

ambijent nije rezultirao otvaranjem novih radnih mjesta barem u formalnoj ekonomiji.

15

Vanjski debalans, uprkos napretku ostvarenom posljednjih godina, a naročito trgovinski

deficit predstavljaju i dalje ozbiljan makroekonomski izazov.

Tržište rada u BiH karakteriziraju visoki nivoi nezaposlenosti naročito među mlađim

stanovništvom. I pored značajnog pada stope nezaposlenosti u periodu 2006.-2008.

godine, procijenjena stopa nezaposlenosti je iznosila 23,4 % u 2008. godini i 24,1 % u

2009. godini. Nadalje, nezaposlenost je najviša među mladima od 15 do 24 godine i ona

je u 2009. godini iznosila 48,7 % (46,4 % za muškarce i 52,7 % za žene). Tržište rada

je također karakterisala niska stopa zaposlenosti (33 % u 2009. godini) i visoka

neaktivnost, uglavnom kao rezultat neučestvovanja žena na tržištu rada. Iako nisu

dostupni precizni podaci o veličini neformalne ekonomije, numeričke procjene Ankete

radne snage daju brojku od 33,6 % neformalne zaposlenosti (podatak za 2006. godinu).

Drugi izazovi tržišta rada se odnose na visoke stope dugoročne nezaposlenosti i slabu

pokretljivost radne snage. Osim toga, socijalni partneri su slabi i malo učestvuju u

oblikovanju programa zapošljavanja. Treba naglasiti da su i dalje posebno akutne

razlike među spolovima, te da predstavljaju glavni izazov kojim se trebaju baviti

socijalno ekonomske politike2.

Time što se individualni kapitali takmiče u sticanju viška dobiti, oni istovremeno

smanjuju i udio živog rada u sastavu kapitala, ali time i podrivaju temelj kapitalističkog

iskorištavanja. Individualni kapitali postižu ekstra profit tako što povećavaju

produktivnost rada boljom organizacijom radnog procesa ili poboljšanjem tehnologije.

4.1. Strukturna neravnoteža na tržištu rada u BiH

Za gotovo sve ekonomije u tranziciji karakteristična je pojava strukturne neravnoteže na

tržištu rada. Strukturna neravnoteža označava poremećaj u strukturi ili neusklađenost

između ponude i tražnje za radnom snagom. Uočene pojave strukturne neravnoteže na

tržištu rada u Bosni i Hercegovini se javljaju u obliku kvalifikacione/obrazovne i

prostorne nepodudarnosti između ponude i tražnje za radnom snagom. Uzroci nastale

strukturne neravnoteže su promjene u samoj ekonomskoj strukturi koje su izazvane

prelaskom na tržišnu ekonomiju, privatizacijom i pojavom veceg broja malih i srednjih

2 Vijeće ministara-Direkcija za ekonomsko planiranje, Bosna i Hercegovina ekonomski trendovi januar-juni 2010.

16

preduzeca. Sa druge strane, tržište rada nije u dovoljnoj mjeri bilo spremno za nastale

strukturne promjene.

Kao osnovni uzroci nastale strukturne neravnoteže na tržištu rad u BiH identifikovane

su promjene u samoj ekonomskoj strukturi koje su izazvane prelaskom na tržišnu

ekonomiju, privatizacijom i pojavom malih i srednjih preduzeća. Sa druge strane, tržište

rada institucionalno nije bilo spremno za nastale strukturne promjene a strukturnu

neravnotežu na tržištu rada još su dodatno podstakli ratno naslijeđe, neriješeni politički

odnosi i nedovoljno harmonizovani propisi koji regulišu ovu oblast.

Ono što prati rast i razvoj malih kompanija jeste potreba prekvalifikovanja postojeće

radne snage čime bi trebalo da se pozabave institucije na tržištu rada i to na aktivan

način uz istovremenu reformu sistema obrazovanja, radi što boljeg podudaranja ponude

i tražnje na tržištu rada. Dobra praksa može se pronaći i u neposrednom okruženju i

zemljama u regiji, prije svega moguci moduli za rad institucija koje se bave

prekvalifikacijom radne snage odraslih čije stručne sposobnosti više ne zadovoljavaju

potrebe savremenog radnog mjesta a primjeri se mogu naći u Sloveniji premda je i

Hrvatska dosta napredovala na tom polju. Razvijanje univerzalnih vještina, novim

tržišnim trendovima treba prilagoditi i obrazovni sistem, kao „glavni instrument za

smanjenje strukturne nezaposlenosti“. Potrebno je više raditi na univerazalnim

vještinama (jezici, kompjuterska pismenost, komunikacijske vještine, matematika,...)

koje omogućavaju fleksibilnost i brz prelazak iz zanimanja u zanimanje. Takođe, veća

bi se briga trebala posvetiti cjeloživotnom obrazovanju i mjerama aktivne politike

zapošljavanja. Pretpostavke za to su poboljšanje kvalititeta obrazovanih institucija,

povećanje izdvajanja za obrazovanje ali i efikasnije trošenja novca, te veće učešće

privatnog sektora u cjelokupnoj reformi obrazovanja.3

4.2. Fleksibilnost na tržištu rada

Globalizacija ekonomije nužno dovodi do potrebe udovoljavanja zahtjevima

fleksibilnosti na tržištu rada te posljedično deregulacije radnih odnosa u sistemu radnog

prava. Fleksibilnost se definira kao skup kolektivno djelotvornih odgovora na

3 http://www.gea.ba/latn/?page=10&kat=15&vijest=317

gospodarske neizvjesnosti i rizike. Ukoliko bi se iznašli takvi odgovori fleksibilno

gospodarstvo bilo bi u položaju stvarati nova radna mjesta te nuditi veću sigurnost nego

što to čini gospodarstvo opterećeno rigidnom zakonodavnom regulativom. U potrazi za

tim odgovorima, istodobno je potrebno osigurati razvoj ljudskih potencijala.

Postoji najmanje trostruko značenje fleksibilnosti na tržištu rada, tj. ugovorno,

funkcionalno i numeričko (Biagi, M. 1995). Kada se govori o ugovornom značenju

fleksibilnosti ona se može postići ugovorima koji odstupaju od općeg modela glede

trajanja radnog odnosa (ugovor o radu na određeno vrijeme), zasnivanja radnih odnosa

na poslovima privremenog karaktera (sezonski poslovi) te posebnom regulacijom

radnog vremena (ugovor o radu s nepunim radnim vremenom). Funkcionalna

fleksibilnost može se postići drugačijim načinom korištenja, već zaposlene radne snage

za poslove istog poslodavca, primjerice proširenjem zadaća koje je radnik dužan izvršiti

u okviru poslova svog radnog mjesta (povećenje poslova –job enlargement, rotacija

poslova-job rotation). Naposljetku, fleksibilnost je u uskoj vezi s numeričkim

zahtjevima tržišta rada u smislu prilagođavanja veličine radne snage fluktuirajućim

potrebama tvrtke.

Strategija zapošljavanja temelji se na liberalnijem i fleksibilnijem tržištu rada koje je

opterećeno minimumom zakonske regulative kao izraza marginalnog utjecaja vladine

politike na ovu sferu društvenih odnosa. Istodobno, postoji nužnost udovoljavanja

zahtjevima za sigurnošću radnika, posebice najugroženijih skupina radnika. Drugim

riječima, postoji nužnost uspostave uravnotežene veze između sigurnosti i fleksibilnosti

zaposlenja , o čemu svjedoče odredbe Europskog ugovora koje obvezuju Europsku

uniju na promoviranje prilagodljivosti radnika i tržišta rada, kao i visoku razinu

zaposlenosti4. Osiguranjem prave ravnoteže između fleksibilnosti i sigurnosti

uspostavila bi se kompetitivnost kompanija, povećala kvaliteta i produktivnost na radu,

odnosno pomoglo bi se, i poslodavcima, i radnicima u prilagodbi gospo-darskim

promjenama5.

Na fleksibilnost se ne smije gledati kao na monopol u rukama poslodavaca, budući da i

radnici, kao i njihovi predstavnici, trebaju fleksibilnu organizaciju rada, kako bi što

bolje prilagodili radne i privatne obveze svojim željama i potrebama. Ovakav 4 European Treaty, Official Journal C 191, 20. July 1992., čl. 125-127.

5 Council Decision of 22. july 2003. on the revision of the Employment Guidelines (2003/578/EC)18

neoliberalan stav, koji zagovara nemiješanje države u radne odnose, već njihovu

regulaciju prepušta silama koje vladaju na tržištu rada, naišao je na oštre kritike većeg

broja autora, uz objašnjenje da bi ovakav proces doveo do još nepoželjnijih posljedica, u

prvom redu povećanja broja socijalnih slučajeva na globalnoj razini.

4.3. Fleksigurnost na tržištu rada

Povećanje fleksigurnosti tržišta rada u BiH se prvenstveno odnosi na unapređenje

pravnog okvira kroz jednostavniju regulativu zapošljavanja i otpuštanje radnika,

fleksibilnije oblike ugovora o radu, fleksibilnost radnog vremena, kolektivno

pregovaranje koje neće voditi plate i troškove zapošljavanja na nivo koji limitira

dinamiku tržišta rada, te efikasnije institucije tržišta rada koje neće biti prepreka ili uska

grla prebijanju/razmjeni na tržištu rada.

Unaprediti zakonodavni i regulatorni okvir je bitan element koji određuje nivo

rigidnosti ili fleksibilnosti tržišta rada kroz regulisanje individualnih radnih odnosa,

regulisanje kolektivnog zastupanja i promovisanja zapošljavanja. Posebnu pažnju treba

posvetiti jednakosti muškaraca i žena na tržištu rada te sprečavanju diskriminacije u

procesu zapošljavanja i uslovima rada. Također je potrebno posvetiti posebnu pažnju

mjerama koje ženama omogućavaju lakše usklađivanje profesionalnog i porodičnog

života.

Unaprediti socio-ekonomski dijalog i ravnopravno učešće i odnos sindikata,

poslodavaca i države u određivanju ključnih politika vezanih za tržište rada su

preduslov za uspostavu stabilnog i fleksibilnog tržišta rada.

Poboljšati funkcionisanje institucija tržišta rada potrebno je unaprediti sistem

posredovanja kroz unapređenje funkcionisanja zavoda za zapošljavanje kao institucija

tržišta rada koje će pružati bolje usluge nezaposlenima za njihovu bržu i lakšu

integraciju na tržištu rada.

Unaprijediti statistički sistem tržišta rada

Jedan od preduslova za upravljanje tržištem rada i donošenje politika zasnovanih na

dokazima je efikasan sistem prikupljanja informacija i praćenja stanja na tržištu rada.

19

5. AKTIVNE I PASIVNE POLITIKE NA TRŽIŠTU RADA

Politike na tržištu rada obuhvataju skup raznolikih mjera, ali njihov je

temeljni cilj poboljšanje matching procesa te povećanje zapošljivosti,

npr. mjerama poput javnog posredovanja u zapošljavanju, ili mjerama

za obučavanje dugotrajno nezaposlenih osoba (Obadić 2003, 529–

532).

5.1. Aktivne politike na tržištu rada

Aktivne politike na tržištu rada usmjerene su na smanjivanje

nesavršenstava na tržištu rada i opravdane su kad su usmjerene na

ublažavanje nejednakosti i socijalne isključenosti putem bolje

integracije u tržište rada i pravičnije raspodjele prihoda. Osnovni

ciljevi politika i institucija na tržištu rada najčešće su:

smanjivanje nezaposlenosti,

smanjivanje segmentacije na tržištu rada i smanjivanje

nepovoljnog položaja rizičnih grupa u zemlji,

promoviranje regionalne, kvalifi kacijske i sektorske mobilnosti,

te

porast produktivnosti rada.

Bosanskohercegovačko tržište rada karakterizira konstantno relativno visoka stopa

nezaposlenosti i niska stopa zaposlenosti, visoko segmentirano tržište rada (znatna

zastupljenost mladih, starijih, žena, dugotrajno nezaposlenih, značajne regionalne

razlike), nesklad ponude i potražnje na tržištu rada, uključujući nizak stupanj mobilnosti

radne snage i imigracijsku politiku 

Aktivne mjere na tržištu rada u Bosni i Hercegovini mogu se

klasificirati u sljedeće glavne kategorije:  

20

Kreditiranje kompanija za programe otvaranja novih radnih

mjesta

Subvencije za zapošljavanje su najčešća vrsta ALMP‐a u oba

entiteta. One se koriste za smanjenje troškova upošljavanja u

preduzećima. Među ciljanim pojedincima su mladi s visokim

stepenom obrazovanja, invalidni radnici, stariji radnici i

demobilizirani vojnici. One obuhvataju komponente obuke na

radu. U Federaciji, ti programi traju od 6 do 12 mjeseci i

zahtijevaju od poslodavaca da radnike zadrže 12 ili 24 mjeseca

(zavisno od programa). U 2006, u prvom krugu subvencija za

zapošljavanje otvoreno je 4.198 radnih mjesta uz ukupnu

potrošnju od KM 12 miliona, a u drugom krugu, za isti iznos,

očekuje se da  će biti otvoreno još 3.965 radnih mjesta.

Trenutno u FBiH postoje tri programa subvencioniranja

zapošljavanja: prvi program za cilj ima omladinu bez radnog

iskustva, drugi ima za cilj invalidne radnike i sufinansiranje

plaća na maksimalno 12 mjeseci, te se u okvir unjega daje

okvirna suma za adaptaciju radnog mjesta; treći program za cilj

ima nezaposlene općenito i daje subvencije za zapošljavanje na

maksimalno 6 mjeseci. U RS, biro za zapošljavanje pokriva

troškove osiguranja i obezbjeđuje malu naknadu za pripravničke

programe (9 do 12 mjeseci) za mlade diplomce mlađe od 30

godina. U BD, biro sufinansira plaće novozaposlenih radnika sa

evidencije nezaposlenih.

Programi obuke uključeni su u Projekat podrške zapošljavanju

(SESP) koji finansira Svjetska banka u oba entiteta. Programom

se predviđa mješavina usluga u zapošljavanju (savjetovanje,

obuka za tržište rada, subvencije za zapošljavanje,

pomoć samozaposlenima) specijalno prilagođenih potrebama

dugoročno nezaposlenih.

21

Aktivne politike nastoje povećati vjerojatnost zaposlenja i poboljšati

mogućnost zarade. One su posebno važne u vrijeme strukturnih

promjena tijekom procesa restrukturiranja, kada dolazi do velikog

otpuštanja radnika. (Obadić 2003, 535). Riječ je o obliku selektivnih

politika na tržištu rada koje su usmjerene prema posebnim skupinama

nezaposlenih, koji imaju poteškoća u pronalasku posla, te im je

temeljni cilj omogućiti brz povratak nezaposlenih osoba u svijet rada.

Pravo na korištenje aktivnih politika, kao i pasivnih, imaju samo

registrirani tražitelji zaposlenja7. Aktivne politike na tržištu rada danas

obuhvaćaju različite mjere, koje se razlikuju od zemlje do zemlje,

ovisno o specifi čnom stanju na tržištu rada te financijskim

mogućnostima, no moguće ih je podijeliti u nekoliko osnovnih

skupina:

specijalizirano osposobljavanje za dodatno obrazovanje

(dokvalifikacija, prekvalifikacija i specijalizacija) i savjetovanje,

mjere za kreiranje novih radnih mjesta,

pružanje pomoći prilikom traženja posla,

subvencionirano zapošljavanje za međumjesno posredovanje,

specijalni programi za ranjive skupine i sl.

Izdaci za politike zapošljavanja na tržištu rada prije svega ovise o

trenutnoj situaciji na tržištu rada i broju nezaposlenih osoba koje bi

htjele raditi. Najveći problem aktivnih politika na tržištu rada su fi

nancijske poteškoće, s obzirom da se one fi nanciraju iz proračuna

isto kao i pasivne politike, ali tek s ostatkom sredstava nakon što su

isplaćene

sve naknade za nezaposlene. Taj ostatak novca je ponekad skroman

(Obadić 2003, 536). U Bosni i Hercegovini često se može čuti

predrasuda da je socijalna komponenta politika rada naglašena samo

u zemljama članicama EU, te da druge proliberalne države

marginaliziraju njen značaj. Međutim, informacije o trenutnim

22

politikama rada zemalja OECD6 govore sasvim suprotno. Mjere

aktivnih politika na tržištu rada provode se u zemljama OECD-a već

gotovo trideset godina. S obzirom na to da su unatoč njihovoj primjeni

stope nezaposlenosti u pojedinim slučajevima i dalje ostale na visokoj

razni, uz rastuće troškove tih mjera postavlja se pitanje njihove

učinkovitosti. Do sada provedene empirijske analize radi mjerenja efi

kasnosti pojedinih mjera aktivne politike u tranzicijskim zemljama i

zemljama OECD-a pokazuju vrlo kontradiktorne rezultate. Čak i

mjerenja učinaka iste mjere aktivne politike u istom razdoblju za istu

zemlju daju različite rezultate, ovisno o pojedinim autorima. Ipak,

najveći broj autora (npr. Calmfors, Lehmann, Skedinger) zaključuju da

je njihov utjecaj pozitivan u zemljama koje prolaze kroz značajna

strukturna prilagođavanja, što je slučaj s tranzicijskim zemljama10.

Važno je naglasiti da mjere aktivnih politika na tržištu rada služe za

uključivanje marginaliziranih skupina u radnu snagu te da nisu

posebno učinkovite u podizanju agregatne razine zapošljavanja.

Stoga je te mjere potrebno fokusirati na male skupine osoba kojima je

pomoć najpotrebnija (Obadić 2003, 544). Sve zemalje OECDa priznaju

veliki značaj socijalne politike, prvenstveno kroz  politike koje

omogućavaju „jednake mogućnosti za sve“, te kroz politike koje

osiguravaju izbjegavanje apsolutnog lišavanja korištenja dobara i

usluga neophodnih za održavanje minimalnih životnih potreba. Za

većinu demokratskih zemalja afirmativan stav  za državnu

intervenciju u cilju zaštite minimalnog životnog standarda je

prihvatljiv čak  i kad je princip jednakih mogućnosti ostvaren. Pod

uticajem  liberalnog pristupa u procesu tranzicije u Bosni i Hercegovini

došlo je do potpune marginalizacije svih javnih politika koje su na neki

način mogle biti povezane sa prethodnom socijalističkom uloge

države u društvu. Politika nemješanja u ekonomski život proizvela je

6 OECD – Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj predstavlja jedinstven forum gdje vlade 30 zemalja tržišne demokratije rade zajedno kako bi rješavale pitanja ekonomskog i socijalnog upravljanja, te pitanja unaprijeđenja međusobne saradnje

23

paradoks u kojem se svi ključni donosioci odluka javno zalažu za

konkretnu akciju na rješavanju problema nezaposlenih, dok u praksi

niko ne poduzima bilo šta konkretno iz straha da bi takvi potezi mogli

biti protumačeni kao direktno uplitanje u slobodu tržišta. U Bosni i

Hercegovini postoje značajne slabosti u osmišljavanju, implementaciji, monitoringu i

evaluaciji intervencija na tržištu rada.

Upravljanje institucijama tržišta rada je slabo i treba mu jačanje kapaciteta na svim

nivoima. Provođenje radnog zakonodavstva predstavlja glavni izazov. Aktivne politike

i programi tržišta rada koje provode zavodi i službe za zapošljavanje u Bosni i

Hercegovini su uglavnom usredsređeni na programe sufinansiranja novog

zapošljavanja, samozapošljavanja i obuke. Nadalje, aktivne politike i programi tržišta

rada imaju široke ciljeve i ne dosežu do onih klijenata koji su u najnepovoljnijem

položaju. Postoji hitna potreba da se procijeni efikasnost i efektivnost aktivnih politika

tržišta rada kao i da se uspostavi sistem indikatora uspješnosti, kako bi se pratilo da li su

programi bili adekvatno osmišljeni, ciljani, povezani i implementirani. Sve ključne

funkcije modernih službi za zapošljavanje nisu adekvatno obuhvaćene. Treba

unaprijediti obuhvat profesionalnog savjetovanja i pomoći u traženju zaposlenja radi

ponovnog zapošljavanja. Ograničeni su finansijski i ljudski resursi za razvijanje i

provođenje adekvatnih aktivnih politika i programa tržišta rada.

5.2. Pasivne politike rada

Mjere pasivnih politika na tržištu rada odnose se prije svega na sistem

naknada za nezaposlene, odnosno njima se prije svega nastoji

materijalno zaštititi nezaposlene osobe ili u nekim zemljama čak i one

koji su otišli u prijevremenu mirovinu.

Tržište rada u posljednje je vrijeme u središtu rasprava zvaničnih politika i akademskih

ekonomskih znanja. U tim se ustanovama gotovo svi činioci zauzimaju za to da tržište

radne snage postane što „elastičnije“i „fleksibilnije“. „Elastičnost“ na tom govoru znači

24

da će poslodavci lakše, brže i za kapital jeftinije otpuštati radnice i radnike, pa čak i to

da će smanjivati radnička prava, npr. visinu otpremnina, doprinosa i sl.

Nastojanje na konkurentnosti privrede koja djeluje pod okriljem pojedinačne države nije

ništa novo. Konkurencija izmedu lokalnih nadležnosti (Giraud, 2006) u medudržavnom

sistemu svjetskog kapitalizma odvajkada je proganjala kapitalističku akumulaciju

(Wallerstein, 2006). Pasivne politike rada prdstavljaku način na koji država sada

obezbjeđuje konkurentnost svojeg područja izlazeći u susret kapitalu uopće, a

konkurencija između individualnih kapitala zanima ju samo toliko koliko će, zbog nje,

individualni kapitali pohrliti da iskoriste povoljne uslove koje im nudi. Pasivan je i

način na koji država sada ureduje i svoj odnos prema radnickim klasama.

Fleksibilizacija tržišta radne snage tako nije nikakav neutralan ili opće koristan odgovor

na krizu, nego je to strategija kojom se kapital pokušava spasti iz svoje

krize.

6. SINDIKATI U BOSNI I HERCEGOVINI – ŽRTVE GLOBALIZACIJE

Kolektivno pregovaranje i dijalog socijalnih partnera u Federaciji BiH, otpočeo je prije

više od jedne decenije. Odvijao se u ambijentu razrušene privrede, započete

privatizacije, više pod pritiskom međunarodne zajednice da entiteti BiH harmoniziraju

svoje radno zakonodavsvo sa evropskim i počnu primjenjivati evropske konvencije.

U Bosni i Hercegovini imamo situaciju tzv. dobrovoljnog ropstva, gdje su radnici za

sigurnost radnog mjesta spremni prihvatiti bilo kakve uslove rada. Najveći problem

udruživanja radnika u sindikalne organizacije je taj što se radnici boje biti članovi

sindikata i, što je najgore, boje se prijaviti da im je to pravo ugrožen. Veliki problem je

što sindikati imaju dosta tajnih članova, tj. onih radnika koji ne smiju svom poslodavcu

reći da su članovi sindikata. U takvoj situaciji gdje poslodavac ne priznaje sindikat,

onda nema kolektivnog pregovaranja.

U procesima privrednih i političkih reformi što se provode, sindikati se sami sučeljavaju

s novom ekonomskom strukturom u kojoj se granice između pojedinih djelatnosti - pod

čime podrazumijevamo one granice koje se tiču (sindikalne) organizacije - sve više

„europeiziraju" pod pritiskom jedinstvenog europskog tržišta. Činjenica je da sindikati

u organizacijskom smislu nisu dovoljno pripremljeni za sve to, bez obzira na napredak

25

postignut u politici na razini Europske konfederacije sindikata. Istodobno se sindikati

sučeljavaju s razvojem u kojem opada značenje državnih i granskih povezanosti, a

globalne opcije - kao i opcije na razini regija i poduzeća - dobivaju na značenju, dok

važnost „klasičnog“ oblika društvene zatvorenosti tržišta rada unutar državenacije

nestaje. Iza ovih izazova ne leži samo jedinstveno europsko tržište nego, u sve većoj

mjeri, i dominacija međunarodnih financijskih tržišta, koja primoravaju poduzeća da u

svojim poslovnim politikama budu vođena kratkoročnim rasuđivanjem i

argumentiranjem prema povećanju učinkovitosti a to, pak, definira društvene rasprave i

dovodi u pitanje tradicionalne, stečene oblike regulacije. Današnja sindikalna politika

nema mnogo načina za borbu protiv ovih globalnih tendencija. Neobuzdana

globalizacija ne donosi sindikatima samo opasnosti koje ih pretvaraju u obične žrtve,

već i nove mogućnosti za zastupanje sindikalnih interesa na europskoj ili međunarodnoj

razini. Globalizacija otvara isto toliko vrata koliko ih i zatvara, a hoće li te mogućnosti

konačno biti iskorištene, najviše zavisi o:

a) mjeri u kojoj će sindikati uspjeti osloboditi državnih ograničenja svoje organizacijske

strukture i područja akcije, te ih internacionalizirati i

b) mjeri u kojoj će nove mogućnosti i novi organizacijski potencijali biti iskorišteni.

Strategija, temeljena na tome, neminovno se mora oprostiti od nekadašnjih

"standardnih", isprobanih i potvrđenih obrazaca sindikalnog ponašanja te se ne može

samo pozivati na opasnosti što ih predstavlja globalizacija, a koje se očituju u snažnijoj

deregulaciji i dezintegraciji oblika socijalne zaštite.

7. ZNAČAJ CJELOŽIVOTNOG UČENJA

„Ljudima pružiti znanje i vještine za održivi razvoj, učiniti ih stručnijim i pouzdanijim

te povećati njihove mogućnosti za djelovanje u korist zdravog i produktivnog života u

skladu s prirodom te uz brigu za socijalne vrijednosti, jednakost spolova i kulturnu

raznolikost.“

Jedan od glavnih ciljeva Strategije gospodarske komisije UN-a

26

Nove tehnologije, globalizacija, brzo zastarjevanje kvalifikacija, potreba za stalnim

nadopunjavanjem kvalifikacija, nezaposlenost, socijalna uključenost, aktivno

građanstvo, osobno ispunjenje pojedinca – sve su to razlozi za cjeloživotno učenje, kako

u Europi i svijetu tako i u Bosni i Hercegovini. Cjelovite strategije cjeloživotnog učenja

predstavljaju preduslov u procesu zapošljavanja i prilagodljivosti radnika. One

podrazumijevaju visok nivo kvalitete početnog obrazovanja te obrazovanje i

osposobljavanje tokom cijelog života, uključujući širok spektar formalnog, neformalnog

i in-formalnog učenja.

U Bosni i Hercegovini još nije uspostavljena zadovoljavajuća razina fleksibilnosti

sistema obrazovanja i njegova usklađenost s potrebama tržišta rada. Proces

globalizacija otvara pitanje kako uskladiti zahtjeve za harmonizacijom sistema visokog

obrazovanja sa svijetom radi ravnopravnog uključivanja u svjetske privredne tokove i

društvene promjene, a istovremeno razvijati i njegovati vlastito kulturno naslijeđe i

očuvati društvene i prirodne resurse.

Problemi u Bosni i Hercegovini koji se odnose na strategije cjeloživotnog obrazovanja

kao komponente fleksigurnosti očituju se u sljedećem:

instrumenti predviđanja budućih potreba tržišta rada za određenim znanjima i

vještinama još uvijek nisu razvijeni;

evidentna niska razina investiranja poslodavaca u razvoj ljudskih resursa;

nedovoljna odgovornost i angažman javnih vlasti u cilju očuvanja zapošljavanja;

još uvijek niska razina svijesti kod radnika o značaju cjeloživotnog učenja i

potrebi njihova uključivanja u različite oblike osposobljavanja.

Da bi se išlo u korak s vremenom potrebno je učiti tokom cijelog života, iako se cijeli

život ne može ići u školu. Sve više dolazi do izražaja neformalno obrazovanje i

samoobrazovanje u raznim centrima za strane jezike i obuku za rad na računarima, u

firmama koje imaju sektore i pogone za obuku za određene poslove ili zanate, ali i u

službama za zapošljavanje, gdje se uz informisanje i savjetovanje, u sklopu programa

obuke, doobuke i prekvalifikacije, održavaju programi za različita zanimanja i

osposobljavanja uz rad. Današnja tržišta radne snage zahtijevaju nova zanimanja i

neprestano mijenjanje profila vještina, kvalifikacija i iskustva.

27

Nedostaci vještina i njihova neprilagođenost, posebno kada je riječ o informacijsko-

komunikacijskim tehnologijama, često su jedan od razloga nezaposlenosti u određenim

regijama i granama industrije i među marginaliziranim društvenim grupama. Stoga je

potrebno omogućiti sticanje tih vještina svima, koji ih nisu mogli steći u ranijem

periodu iz više razloga, odnosno ljudima s nedovoljnim ili zastarjelim kvalifikacijama

da pronađu radno mjesto i adekvatnu poziciju na tržištu rada, jer cjeloživotno učenje

ima najveći značaj upravo kod obrazovanja odraslih. Postojanjem većeg broja centara

koji bi pružali usluge neformalnog obrazovanja, postojala bi i mogućnost za

dopunjavanje stečenih, općih i stručnih znanja na osnovu konkretnih zahtjeva tržišta

rada, za konkretnog poslodavca u cilju održavanja stope zaposlenosti ali i novog

zapošljavanja, ali opet u saradnji sa školama i uz pomoć stručnih nastavnika ili

instruktora praktične nastave.

8. ZAKLJUČAK

Pobornici globalizacije žele pretvoriti svijet u jedno veliko globalno tržište. Ishod toga

je da globalizacija slabi moć pojedinih zemalja da nadziru svoju vlastitu sudbinu i kako

se glavne odluke u sve većoj mjeri donose na višoj, globalnoj razini, a samim time se

smanjuju utjecaji nacionalnih vlada. Brišu se granice, a time i kulturne razlike i

prepoznatljivi čimbenici jedne zemlje.

Bosna i Hercegovina jedna je od malih država i ona mora pronaći svoju funkcionalnu

ulogu u globaliziranom svijetu i pridružiti mu se sa svojom ulogom. Ona se mora

prepoznati od strane samih bosanaca i hercegovaca, koji su već u dobroj mjeri 28

globalizirani u svijetu time što žive u mnogim državama svijeta. Budućnost Bosne i

Hercegovine i svijeta nije više u rukama političkih prepirača i ideologa, onih koji

„imaju subjektivne vizije“, već je u rukama onih koji bez vizija stvaraju stvarnost.

Umjesto stereotipa da su ljudi kapitalisti, bankari, političari ili vojska jedini uzročnici

globalizacije, ljudi moraju prepoznati činjenicu, da je tehnologija koja se

eksponencijalno razvija glavni uzročnik globalizacije, jer je tehnologija ta koja

komprimira prostor svijeta i koja povezuje sve ljude u jednu veliku cjelinu, u globalnu

cjelinu čovječanstva sa svim onim pozitivnim atribucijama koje se daju globalizaciji.

Globalizacija nosi pozitivne i negativne strane i mogućnosti. To je doslovno čini

proturječnom, otvorenom i neizvjesnom. Pogrešno je pitati jesmo li „za“ ili „protiv“

globalizacije. Jer, ne radi se o utakmici povodom koje trebamo navijati, nego o

Pozornici o kojoj trebamo odgovorno misliti.

L I T E R A T U R A

Beck U., 2004, Moć protiv moći u doba globalizacije, Zagreb: Školska knjiga.

Biagi, M., Painful Rebirth from Ashes, u BETTEN, L. (ed.) Contract of Employment in

transforming Labour Relations, Kluwer law international, Hague, London, Boston,

1995., str. 57

Bilić A., Fleksibilni oblici rada i radno pravo Zbornik. Pravnog fakulteta Sveučilište.

Rijeka 1991

Council Decision of 22. july 2003. on the revision of the Employment Guidelines

(2003/578/EC)

European Treaty, Official Journal C 191, 20. July 1992., čl. 125-127.

29

Giddens Anthony, 2001, Sociology (Fourth edition), Cambridge: Polity Press.

Gidens Entoni i Haton Vil, 2003, Na ivici – Živeti sa globalnim kapitalizmom, Beograd:

Plato

Giraud, Pierre-Noël (2006): Neenakost v svetu. Ljubljana: Založba

Held Dejvid, 2003, “Debate o globalizaciji”, u Globalizacija – mit ili stvarnost,

sociološka hrestomatija,Vladimir Vuletić (prir.), Beograd: Zavod za udžbenike i

nastavna sredstva.

Hines, C. (2000.) Localisation: A Global Manifesto. Earthscan Publication.

Hoogvelt, A. (1997.) Globalisation and the Postcolonial World: The New Political

Economy of Development. McMillan Press.

Jedinica za ekonomsko planiranje pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine - EPPU

(2006.): “Srednjoročna razvojna strategija Bosne i Hercegovine 2004 – 2007”, Sarajevo.

Jeremy Fox: Chromsky i globalizacija, Zagreb, Znanost u džepu, 2001.,str. 21

Korjenić Omer, 2007, Tržište rada i cjeloživotno učenje, Mostar: Časopis za

obrazovanje, nauku i kulturu

Pečuljić Miroslav, 2002, Globalizacija – dva lika sveta, Beograd: Gutenbergova

galaksija.

Robertson Roland, 2003, “Globalizacija kao problem”, u Globalizacija – mit ili

stvarnost, sociološka hrestomatija, Vladimir Vuletić (prir.), Beograd: Zavod za

udžbenike i nastavna sredstva

Schwarz, P., Kelly, E., Boyer, N. (1999.) The Emerging Global Knowledge Economy,

Stojanov D. Međunarodne finansije u globalnom ekonomiji, Ekonomski fakultet 2000.,

Vijeće ministara-Direkcija za ekonomsko planiranje, Bosna i Hercegovina ekonomski

trendovi januar-juni 2010.

Vojmir Franičević i Vlado Puljiz, Rad u hrvatskoj: pred izazovima budućnosti, Centar

za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 2009.

Wallerstein, Immanuel (2006): Uvod v analizo svetovnih sistemov. Ljubljana: Založba

[vidi crnogorski prijevod: Valerštajn, Imanuel (2005): Uvod u analizu svjetskih sistema.

Cetinje: Otvoreni kulturni forum]

(online) http://www.gea.ba/latn/?page=10&kat=15&vijest=3 (pristupljeno 01.10.2011.)

30

31