Povratak muslimana na Zapad 

Od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća povećava se zabrinutost Zapadnih Evropljanja i Sjevernoamerikanaca očiglednim promjenama prirode i oblika migracije ljudi. Neki smatraju da te promjene prijete da izmijene etnički i religijski sastav njihovih nacionalnih država, demokratske i kapitalističke tradicije i liberalne društvene vrijednosti. Emigracija i naseljavanje muslimana iz više od sedamdeset zemalja izaziva određenu zabrinutost na Zapadu. Za one stanovnike Zapada koji vjeruju u čistotu rase, civilizacije i kulture ili u doktrinarno prvenstvo „judeo-kršćanskog“ pogleda na svijet, ova kretanja muslimana predstavljaju prijetnju zapadnom društvu, koje oni smatraju homogenim. Za druge, ona sve više predstavljaju značajna demografska pomjeranja koja se pretvaraju u veliki civilizacijski izazov i čije konkretne posijedice nisu ni očekivane ni predvidive, jer zahtijevaju brojna prilagođavanja, kako zemalja domaćina tako i novih imigranata. Mnogi Evropljani i Sjevernoamerikanci sve donedavno izjednačavali su islam sa Arapima. Oni među njima s potpunijim obrazovanjem obitavalištu islama dodavali su dijelove Azije i Afrike, dok su drugi oklijevali da priznaju da je islam ne samo univerzalna religija, čiji pripadnici žive širom Zemljine kugle, već i da sve više postaje dio Zapada. Zanemarujući „realno stanje“, oni i dalje na muslimane gledaju kao na raseljene ljude koji privremeno borave na Zapadu i koji de jednog dana spakovati svoje stvari i vratiti se tamo odakle su došli, odnosno „gdje im je mjesto“. Ima i takvih koji iz religijskih ili političkih razloga žele odlazak muslimanskih imigranata i sve su glasniji u nazivanju njihovog prisustva prijetnjom.

 

Susret islama i Zapada 

Muslimani su se sreli sa „Zapadom“ još na početku širenja islama. Kad su arapske trupe osvojile značajne dijelove Bizantijskog carstva na jugozapadu Azije i u Sjevernoj Africi, veliki broj pripadnika istočnih kršćanskih crkvi (pravoslavci, jakobiti, Kopti, gregorijanci i nestorijani) potpali su pod njihovu vlast. Taj bliski susret izazvao je niz različitih dešavanja, od mirne koegzisteneije i saradnje do uzajamnog omalovažavanja i oružanih sukoba. Doprinio je i stvaranju obilja polemičke literature, kako muslimanske tako i kršćanske, kojom se prikazivala i proglašavala ispravnost i nadmoć sopstvene religije. Svaka od tih grupacija optuživala je drugu da svoju vjeru zasniva na lažnim svetim knjigama i da širi pogrešno učenje. Muslimansko nazivanje kršćana „ostalima“ i kršćansko viđenje islama neizbježno su bili pod utieajem historijskog konteksta.Muslimansko širenje iz Sjeverne Afrike u Zapadnu Evropu bilo je zaustavljeno kod Poatjea 732. godine, ali na istoku su Osmanlije još stoljećima pokušavale da probiju evropsku odbranu, dok neuspješna opsada Beča 1683. tome nije učinila kraj. U oblastima u Španiji, Portugalu, na Siciliji i u južnoj Francuskoj, koje su bile pod muslimanskom vlašću, došlo je između 8. i 15. stoljeća do značajnog oživljavanja kulture, koje je dalo snažan podsticaj međucivilizacijskim kontaktima i doprinijelo nastanku evropske renesanse. Pad Granade 1492. označio je kraj muslimanske vladavine u zapadnoj Evropi. Veliki broj Osmanlija ostao je da živi u istočnoj Evropi, gdje je jedan dio domaćeg stanovništva u Bugarskoj, Rumuniji, Albaniji i Srbiji prešao na islam. Nedavno izuzetno brojno naseljavanje muslimana u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi nazvano je „novim prisustvom islama“. Neki naučnici, ukazujući na činjenicu da islam mijenja vjerski sastav Zapadne Evrope i da u njoj već predstavlja drugu religiju po brojnosti vjernika, počinju da govore o „novoj Evropi“.

Drugi značajan susret muslimana sa Zapadom bio je s katoličkim kršćanstvom za vrijeme krstaških ratova i rekonkviste. Iako su se krstaški ratovi odvijali na periferiji islamskog carstva i činilo sa da im je

cilj bio aprječavanje širenja i slabljenje koliko islama toliko i istočnog pravoslavlja, krvava priča o krstašima koji su opljačkali Antiohiju i Jerusalem i pobili sve njihove stanovnike danas se u islamskoj književnosti sve češće prikazuje kao priča o kršćanskim ratnicima sa Zapada, obuzetim mržnjom i odlučnim da iskorijene muslimane i otmu njihove teritorije. Slično tome, vođe inkvizicije, pozivajući se na istinitost i vrline kršćanstva i nastojeći da „deislamiziraju“ Španiju, nudili su muslimanima izbor da prijeđu na kršćanstvo, da budu protjerani ili da budu pogubljeni. Protjerivanjem posljednjih muslimana 1609. godine, uspjeli su da njihovo prisustvo u Zapadnoj Evropi gotovo eliminišu. Taj historijski period prikazuje Zapad kao ne toliko zainteresovan da muslimane odvrati od njihove pogrešne vjere ili da raspravlja o efikasnosti ili istinitosti njihovih ubjeđenja koliko da iskorijeni njihovo prisustvo. Težište polemika je od tema o pogrešnosti učenja i doktrinarnom prvenstvu pomjereno ka uzajamnom optuživanju za kufr (nevjerništvo) i apostaziju, te se time opravdavalo nasilje kao sredstvo ponovnog uspostavljanja istine.

Treći susret predstavlja kolonijalno širenje Zapada na muslimanske teritoriie, nakon pada Granade 1492. U tom periodu muslimani su iskusili pobjednička, osvajačka i imperijalna svojstva Zapada. Kolonijalizam, u okviru kojeg su evropske sile u početku bile suprotstavljene u nastojanjima da potčine muslimane i za sebe prisvoje njihova privredna bogatstva, trajao je do poslije završetka Drugog svjetskog rata. Dotle su Evropljani mogli da povlače zamišljene granice u pijesku, da dijele muslimanske teritorije po svojoj volji i da tri islamska carstva (Osmansko, Safevijsko i Mogulsko) rascjepkaju u oko pedeset današnjih nacionalnih država (članica Organizacije islamske konfereneije). S druge strane, više od jedne četvrtine muslimana u svijetu i dalje živi pod nemuslimanskom vlašću.

Kolonijalizam je nesumnjivo ostavio trag u svijesti onih koji su ga doživjeli. U islamskoj književnosti sve više se govori o opsjednutosti Zapada borbom protiv islama na svim frontovima. Za Zapad se često tvrdi da prikuplja snagu kako bi započeo još ubitačniji napad pod maskom „civiliziranja“ muslimana i njihovog oslobađanja od „zaostalosti“ i ekonomske zavisnosti, da nastoji da podrije uticaj islama na društvo, upućujući na korištenje određenih svjetovnih vrijednosti kao temelja političkih, ekonomskih, ideoloških, kulturnih i društvenih institucija. Nazvan „kulturnim imperijalizmom“ (el-gazvu ‘s-sekafi), smatran je općim napadom kolonijalnih birokrata i njihovih poslušnika iz redova orijentalista i kršćanskih misionara (kako katoličkih tako i protestantskih). Te birokrate i misionari nastojali su da bace na islam sjenku sumnje time što su propagirali stavove o nadmoći zapadne eivilizacije kroz takve kolonijalne institucije kao što su škole, bolnice i izdavačke kuće, čiji je cilj bio odvajanje muslimana od islama. Današnji susret, koji još traje, jedna je od posljedica Drugog svjetskog rata. U trećoj četvrtini 20. stoljeća na njega je uticalo i određivalo ga naslijeđe poslijeratnih odnosa između komunizma i kapitalizma, ali on ima i dvije posebne karakteristike. Prva je preuzimanje vodeće uloge u svijctu od strane Sjedinjenih Američkih Država, što je dovelo do stvaranja i jačanja izraelske države i konstruiranja judeo-kršćanskog pogleda na svijet. Druga je emigracija i naseljavanje muslimana i njihovo dobijanje državljanstva na Zapadu, u Zapadnoj Evropi kao i u tradicionalnim regijama migracije Evropljana, kao što su Australija i Novi Zeland, Kanada, Latinska Amerika, Južnoafrička Republika i Sjedinjene Američke Države.

 

Muslimanske zajednice Zapada 

Iako o broju muslimana koji žive na Zapadu ne postoje pouzdani statistički podaci, prema jednoj procjeni iz 1986. u Evropi ih je bilo oko dvadeset tri miliona. Većina ih je živjela na Balkanu i u jugoistočnoj Evropi i bili su preobraćeni Slaveni i ostaci muslimanskog stanovništva iz vremena turskih

osvajanja u Albaniji, Bugarskoj, Jugoslaviji i Bosni ili pak seoba Tatara ka zapadu, u Finsku i Poljsku. Prema novijim muslimanskim izvorima, međutim, procjenjuje se da bi broj muslimana u Zapadnoj Evropi (Austrija 100.000, Belgija 250.000, Danska 60.000, Francuska 3.000.000, Njemačka 2.500.000, Grčka 150.000, Irska 5.000, Italija 500.000, Luksemburg 1.000, Holandija 408.000, Norveška 22.000, Portugal 15.000, Španija 450.000, Švedska 100.000, Švajcarska 100.000 i Velika Britanija 2.000.000.) i u obje Amerike (Kanada 250.000, LatinskaAmerika 2.500.000 i Sjedinjene Američke Države 5.000.000.) danas mogao da iznosi čak 17,4 miliona.

Sastav muslimanskih zajednica u okviru pojedinih zapadnoevropskih država dijelom je posljedica ranije uspostavljenih odnosa između evropskih naroda i muslimanskog svijeta, kao i evropskih osvajanja muslimanskih teritorija tokom 19. i 20. stoljeća. Na njega su uticali i gramzivošću obojeni politički, ekonomski i kulturni odnosi nastali tokom kolonijalnog doba. Tako su prvu značajnu muslimansku grupaciju koja se u 20. stoljeću naselila u Francuskoj činili sjevernoafrički i senegalski plaćenici, koji su bili regrutovani da se bore za Francusku u kolonijalnim ratovima, uključujući i grupaciju koja je bila prethodnica savezničkih trupa u oslobađanju Pariza od nacističke okupacije. Veliki broj harkija, koji su se u ugušivanju alžirske revolucije borili na strani francuskih kolonijalnih vlasti, nastanio se nakon 1962. u Francuskoj, kako bi izbjegao odmazdu. Među prvim muslimanskim naseljenicima u Njemačkoj bili su Tatari i Bosanci, od kojih su mnogi stupali u njemačku vojsku. Prva veća seoba muslimana u Holandiju bila je iz njenih kolonija Indije i Surinama, a u Veliku Britaniju iz Azije i Afrike. Većina muslimana u Zapadnoj Evropi imala je, međutim, status privremenih stranih radnika, koji su tokom ekonomskog oporavka nakon Drugog svjetskog rata rješavali problem nedostatka fizičke radne snage. Evropske zemlje koje su ih primile doista su smatrale da je ta uvezena radna snaga privremenog karaktera i da će se ti radnici, kad im istekne ugovor, vratiti u svoje zemlje. Otada se, međutim, velikim brojem tražilaca azila i izbjeglica iz Albanije, Alžira, Bugarske, Afganistana, Bosne, Čečenije, Libana, Palestine, Iraka, Irana i Kašmira broj muslimana na Zapadu povećava. Naftni bojkot, koji je zaveden za vrijeme arapsko-izraelskog rata 1973. godine, doprinio je jačanju ekonomske krize i pojavi velike nezaposlenosti u Evropi. Evropske zemlje bile su primorane da izvrše velike reorganizacije u privredi kojima je smanjena potražnja za nekvalifikovanom radnom snagom, tj. izvršena je preorijentacija na industrije uslužnih djelatnosti, dok je proizvodna industrija premještena u Aziju. Te promjene uvećale su problem nezaposlenosti među stranim radnicima. U želji da smanje broj nezaposlenih i da podstaknu strane radnike da se vrate kućama, neke evropske zemlje, među njima Njemačka, Francuska i Holandija, ponudile su finansijsku nagradu onima koji se za to opredijele. Manji broj stranih radnika prihvatio je tu ponudu, dok je većina, suočavajući se s problemom nezaposlenosti i u svojim zemljama i s nemogućnošću povratka na evropsko tržište rada, odlučila da ostane, dajući prednost nezaposlenosti i socijalnoj naknadi u Evropi. Posredna posljedica toga bilo je i znatno povećanje broja muslimana u Evropi, jer je više zemalja kasnije dozvolilo dolazak članova njihovih porodica. Tako je politika kojom se željelo da se smanji broj stranih radnika imala suprotan efekat i dovela do povećanja broja nezaposlenih među muslimanima i do velikog pritiska na socijalna davanja, kao i na obrazovni sistem u oblastima u kojima su oni živjeli. Tako su muslimani, od zajednice privremenih radnika, uglavnom muškaraca, postali zajednica useljeničkih porodica, od osoba s privremenim boravkom naseljenici, od prolaznika građani. Donošenje zakona tokom sedamdesetih godina 20. stoljeća, kojima je u većini evropskih zemalja praktično zaustavljen uvoz radne snage, dovelo je do stvaranja manjinskih muslimanskih zajednica koje, po svemu sudeći, postaju stalan dio zapadnoevropskih naroda.

Seoba muslimana tokom posljednje četvrtine 20. stoljeća u Evropu i u obje Amerike dio je globalnih seoba naroda sa istoka na zapad i sa juga na sjever, čiji su motivi bolje obrazovanje, bolji ekonomski uslovi života i veće političke i vjerske slobode. Ostali emigranti su izbjeglice, koji su to često postali zahvaljujući evropsko-američkim vojnim ili političkim aktivnostima. U ova kretanja je uključen i mali broj osoba koje se suprotstavljaju autoritarnim režimima dominantnim na muslimanskim teritorijama.

Najveći broj muslimana u Zapadnoj Evropi živi u zemljama koje su bivše kolonijalne sile – u Velikoj Britaniji i u Francuskoj. Kao privredna sila koja privlači brojne imigrante i Njemačka ima veliki broj muslimana. Svaka evropska zemlja ima svoj poseban odnos prema imigrantima, koji zavisi od njene kolonijalne prošlosti, historijskog sjećanja i tradicionalnog stava prema njenim bivšim podaničkim narodima. U svakoj zemlji na djelu je proces uspostavljanja politike i načina postupanja prema novim državljanima, koji stavlja na probu shvatanje liberalnih tradicija i vjerske tolerancije. Britanski model, ozvaničen stvaranjem Komonvelta, omogućavao je državljanima zemalja članica Komonvelta i kolonija da se nastanjuju na Britanskim ostrvima. Većina muslimanskih imigranata u Velikoj Britaniji, naprimjer, potiče sa Indijskog potkontinenta (iz Indije, Pakistana i Bangladeša) i iz Afrike. Kao članovi Komonvelta imali su privilegije državljanstva i uživali političku i građansku ravnopravnost, što muslimanima u ostalim dijelovima Evrope nije bilo dostupno. Većina muslimanskih imigranata pripada nižoj klasi radnika, izuzev malog broja stručnjaka i male grupacije bogatih Arapa iz država proizvođača nafte iz oblasti Perzijskog zaljeva, koji imaju luksuzne domove u Londonu. U novije doba, sukobi u pojedinim muslimanskim državama doprinose etničkoj raznolikosti muslimanske zajednice u Velikoj Britaniji.

Muslimani u Francuskoj većinom su magrebskog (sjevernoafričkog) porijekla (iz Alžira, Maroka i Tunisa) i u nju su došli uglavnom poslije Drugog svjetskog rata. Muslimansku populaciju čine i pridošlice iz različitih muslimanskih zemalja, kao što su Nigerija, Iran, Malezija, Bosna, Turska, Senegal, Mali i Pakistan. Više od 30% muslimana u Francuskoj pripadaju drugoj generaciji. Kako je Njemačka još od doba Karla Velikog imala razvijene diplomatske odnose s muslimanskim zemljama, jedan manji broj muslimana živi u Berlinu od 1777. Muslimansko mezarje, koje Turci još uvijek koriste, postoji u Kolumbija Damu (Columbia Dam) od 1798. kad je umro osmanski izaslanik u Njemačkoj, Ali Aziz Efendi. Muslimansko društvo, koje je bilo osnovano 1922. u Berlinu i čiji su članovi bili pripadnici četrdeset jedne nacije, pokušalo je da sagradi džamiju, ali ga je u tome spriječio nedostatak sredstava. Do širenja muslimanske zajednice u Njemačkoj, međutim, dolazi u 20. stoljeću, zahvaljujući opredjeljenju stranih radnika da se ne vraćaju u svoje zemlje.

Muslimansko stanovništvo u Holandiji i Belgiji pretežno čine turski i marokanski migranti koji su kao radna snaga došli tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. U Holandiji živi i znatan broj imigranata iz Surinama, bivše holandske kolonije koja je 1975. stekla nezavisnost. Slična je situacija i u skandinavskim zemljama, izuzev Finske, u kojoj još od 19. stoljeda, kad je ta zemlja bila dio Ruskog carstva, živi neznatna manjina tatarskih trgovaca i zanatlija. Broj muslimana u tom dijelu Evrope odnedavno se povećava zbog priliva somalijskih izbjeglica preko Moskve. Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, muslimanski radnici su u Švedsku i Dansku dolazili uglavnom iz Turske i Jugoslavije. Manji broj njih došao je iz Maroka, Pakistana i Egipta. Liberalna politika Švedske u pogledu prihvatanja izbjeglica tokom osamdesetih godina 20. stoljeća doprinijela je povećanju broja muslimana stalnim prilivom Iranaca, Libanaca, Kurda i Palestinaca. Migracija radnika u Norvešku otpočela je jednu deceniju kasnije nego u ostale zemlje Zapadne Evrope. Najveći broj ih je došao iz Pakistana, a manji iz Turske, Maroka, Irana, Jugoslavije, Somalije i Indije. Većina ih živi u okolini glavnog grada Norveške, Osla.

Do seobe muslimana u južnu Evropu došlo je jednu deceniju nakon njihove seobe u Zapadnu Evropu, kad je privreda južnoevropskih zemalja počela da pokazuje znake napretka i kad su te zemlje od izvoznika radne snage postale njeni uvoznici. Muslimani su u većem broju počeli da dolaze u Španiju tokom sedamdesetih godina 2o. stoljeća. Na Siciliji su, međutim, živjeli još od 7. stoljeća, a u periodu od 9. do 11. stoljeća vladali su tim ostrvom. Tragovi njihovog prisustva vidljivi su čak i u sjevernoj Italiji, gdje je mala muslimanska zajednica živjela sve do 19. stoljeća. Dolazak muslimana u Italiju pojava je novijeg datuma i prisutna je u posljednje dvije decenije, a u njoj prednjače studenti iz Jordana, Sirije i Palestine, koji su odlučili da tu ostanu. Za njima slijede radnici iz ostalih dijelova muslimanskog svijeta. U posljednje vrijeme, ilegalni imigranti, uglavnom Bosanci, Albanci i Kurdi, pokušavaju da se nastane u Italiji, što izaziva veliku zabrinutost ostalih članica Evropske unije.

U zapadnim zemljama u kojima postoji tradicija imigracije iz Evrope – Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Latinskoj Americi i Australaziji (Australiji i Novom Zelandu) – podobnost muslimana za sticanje državljanstva dovodena je u pitanje na različite načine i na kraju je donekle riješena. To ne znači da su umanjene predrasude protiv njihovog prisustva. Dominantna karakteristika muslimanskog stanovništva u Sjevernoj Americi jeste njegova raznovrsnost, izražena nacionalnim porijeklom i pripadnošću društvenim klasama, kao i u političkim, ideološkim i teološkim opredjeljenjima. Muslimansku zajednicu u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi čini nekoliko generacija muslimana koji su, počev od sredine sedamdesetih godina 19. stoljeća, tu dolazili u grupama iz Sirije, Libana, Jordana i Palestine, u potrazi za boljim uslovima života. Manji broj imigranata došao je iz istočne Evrope nakon Prvog svjetskog rata. Ukidanje Zakona o zabrani imigracije iz Azije u SAD tokom šezdesetih godina 20. stoljeća i članstvo Kanade u Britanskom Komonveltu značili su dolazak velikog broja imigranata iz Bangladeša, Indije i Pakistana. Većina onih koji su u početku dobili dozvolu za ulazak u te zemlje bili su stručnjaci (ljekari, naučnici i inžinjeri) koji su popunjavali potrebe tehnološke industrije. Danas imigranti dolaze iz cijelog svijeta, uključujući i osobe koje traže utočište iz političkih, ideoloških i vjerskih razloga.

Muslimanski imigranti u Zapadnoj Evropi i u Sjevernoj Americi uživaju slobodu ne samo da ispovijedaju već i da šire svoju religiju. Oni tu mogućnost koriste, i u raznim zemljama vrše brojne široke misionarske aktivnosti. Stvaraju i obimnu produkciju pisanih djela, čiji je cilj preobraćanje. Znatan broj Evropljana i Evroamerikanaca prešao je na islam, uključujući oko pedeset hiljada Nijemaca i sto hiljada Angloamerikanaca-kršćana, jevreja i ateista, od kojih većinu čine žene. Najbrojniju preobraćeničku zajednicu – neki naučnici procjenjuju da ona broji između jednog i dva miliona – čine, međutim, afrički Amerikanci. Na njihovo preobraćenje u početku je uticalo učenje Islamske nacije na čijem čelu je bio Elajdža (Elijah) Muhammed, a koje je širio njegov učenik Malkolm Iks (Malcolm X), koji je prethodno propovijedao rasističku teologiju o nadmoći crne rase, koja je bila odraz ideologije Kju Kluks Klana (Ku Klux Klan). Taj pokret razvio se u urbanim oblastima Sjedinjenih Američkih Država kao odgovor na rasizam s kojim su se suočavali afrički Amerikanci, koji su s polja pamuka na jugu emigrirali na industrijalizovani sjever. Njihova osuđenost na rad i život u getima učvrstila je nove oblike izražavanja nadmoći i represivnog ponašanja bijelaca. Procjenjuje se da je u muslimanskoj zajednici Sjedinjenih Američkih Država zastupljeno više od osamdeset nacija iz Afrike, Azije i istočne Evrope i da sve te grupacije čine jedan ummet (islamsku zajednicu), ali da su sa sobom donijele niz različitih tradicija i običaja, kao i širok skup učenja i vjerovanja koja se vremenom prilagođavaju novoj sredini. Novi pripadnici te zajednice u početku bivaju iznenađeni razlikom između ideala koje su prihvatili i stvarnosti svojih međusobnih razlika. Sličan način života kojim žive na Zapadu, neke od njih ujedinjuje u zajednicu vjernika koja kroz zajedničke tradicije nastoji da stvori osjećaj solidarnosti i da ujedini interese za stvaranje pogodnih uslova za bolju budućnost svoje djece.

 

Zapadne imigracione politike 

Han Encinger (Entzinger) smatra da postoje tri evropska modela imigracije neevropljana. Prvi je model strane radne snage koji je najprisutniji u germanskim zemljama (Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj) i u okviru kojeg se boravak imigranata uvijek smatra privremenim. Vlade ne čine ništa da njih i njihove porodice integrišu u nove sredine, bez obzira na to što se njihova djeca rađaju i odrastaju u tim zemljama i uopće nemaju želju da se vrate u zemlje svojih roditelja. Drugi model je asimilacioni i primjenjuje se u Francuskoj. U okviru njega se od imigranata, koji žele da postanu francuski državljani, zahtijeva da odustanu od privrženosti svojim naslijedenim kulturnim, vjerskim, političkim i ideološkim običajima i stavovima i da prihvate i uklope se u općeprihvaćenu stvarnost i zajednicu vladajućeg sistema, odbacujući ona svoja svojstva koja su njemu strana. Krajnji rezultat koji se takvom politikom galicizacije želi ostvariti jeste da religija postane privatna stvar svakog pojedinca, a da svaki musliman bude društveno i ekonomski asimilovan. Treći je model etničke manjine, koji u različitim oblicima preovlađuje u Velikoj Britaniji, Belgiji, Luksemburgu i u skandinavskim zemljama. U okviru njega se prihvata da imigrant posjeduje različit civilizacijski identitet, koji može da sačuva i da se u novoj sredini ponaša u skladu s njim. Vlada u Kanadi predstavlja kanadsko društvo kao multicivilizacijsko i novim imigrantima obezbjeđuje sredstva za stvaranje etničkih organizacija, održavanje etničkih kultura i učenje njihovog maternjeg jezika. Ovo opredjeljenje za multikulturalizam kao nacionalni model prihvaćeno je u nadi da će osujetiti namjere separatista među stanovnicima Kvebeka francuskog porijekla. Sada se postavlja pitanje da li se takvim nastojanjima nije otišlo suviše daleko u stvaranju višestrukih identiteta i da li dalje insistiranje na održavanju etničkih identiteta ne vodi Kanadu u balkanizaciju, jer više od 50% stanovništva Toronta, Montreala i Vankuvera nije rođeno u Kanadi.

U Sjedinjenim Američkim Državama „anglo-konformizam“ je tokom 19. stoljeća smatran normom. Noviji naučnici su SAD smatrali topioničarskim kotlom u kojem se svi sastojci stapaju, dok nije shvaćeno da je među njima mnogo „netopljivih“. Vil Herberg (Will Herberg) je pedesetih godina 20. stoljeda iznio ideju da Amerika treba da bude skup ravnomjernih vjerskih konglomerata – protestantskog, katoličkog i jevrejskog. Danas su u igri dva obrasca, oba su kontroverzna i imaju vatrene pristalice i protivnike. Prvi zastupaju kršćanski fundamentalisti, jedan broj pripadnika jevrejske zajednice i brojni političari. Za njih se Amerika zasniva na judeo-kršćanskim vrijednostima. Kritičari tog modela ističu da on, pored toga što odstupa od ideje o razdvojenosti religije i države, nastoji da održi sadašnji odnos snaga, time što svjesno zanemaruje budiste, hinduiste, muslimane i niz drugih vjera i vrijednosti. Drugi model zagovara pluralističko društvo, u kome najveću vrijednost imaju razlike. To je izazvalo strah od podjele Amerike u etničke identitete ili „grupacije koje uvijek imaju razlog za žalbu“, čija bi posljedica mogao da bude gubitak kohezivnog identiteta zajedničkog svim Amerikancima, koji odgovara zahtjevima jedine svjetske supersile.

Položaj muslimana u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi nije, međutim, ni u kom slučaju statičan. U nastojanjima da zaustave priliv imigranata, zapadne zemlje od sedamdesetih godina 20. stoljcća ubrzano dunose nove propise, kojima se ograničava i kontroliše imigracija, i zakone o sticanju državljanstva. Na to su prisiljene iz više razloga. Neke se rukovode ekonomskirn potrebama, imajući u vidu da su skupa radna snaga i tehnološki napredak na Zapadu evropskoj i sjevernoameričkoj ekonomiji dali novi oblik. Istovremeno je, u domenu društvenog standarda, većina tih zemalja izložena jakom pritisku, jer je prosjek starosti njihovih stanovnika u porastu. Podložne su i uticaju političkih pitanja, jer je u većem broju zemalja prisutno dramatično jačanje rasističkih tendencija.

Prve mjere u cilju ograničavanja imigracije britanska vlada donijela je 1962. godine, ali se one nisu odnosile na osobe koje posjeduju britanski pasoš, a to su svi državljani zemalja članica Komonvelta. Kako priliv imigranata nije slabio, vlada je našla za shodno da 1968. uvede dodatne mjere. To je značilo da su oni koji su tražili dozvolu za imigraciju morali da dokažu da su u vezi s nekom porodicom u Velikoj Britaniji. Zakon o odnosima među rasama, koji je donijet 1976. priznao je postojanje etničkih zajednica i njihovo pravo na različitost i, zabranjujući posrednu diskriminaciju na bazi razlika u rasi, osigurao prava muslimanima. On nije, međutim, osigurao jednaka prava zasnovana na vjerskoj pripadnosti. U Sjedinjenim Američkim Državama preduzeto je više mjera kako bi se ograničila imigracija muslimana. Sistem kvota nedavno je izmijenjen u korist evropskih imigranata bijelaca, naročito iz Irske i istočne Evrope. Prema nekim informacijama, Ministarstvo inostranih poslova SAD-a izdalo je uputstva svojim konzularnim odjeljenjima u instranstvu da ne izdaju imigracione dozvole ljudima arapskog porijekla.

 

Muslimani i izazov življenja na Zapadu 

Muslimani emigriraju u zapadne nacionalne države u kojima postoji u potpunosti razvijen mit nacionalnog identiteta, koji je njihovim državljanima tokom više od dva stoljeća usađivan kroz školovanje i podsvjesno stvaran kroz legende i poseban način tumačenja historije. U skladu s takvim identitetom formirano je nekoliko generacija Evropljana i Amerikanaca koji su izdržali pakao dva svjetska rata. On je slavljen u književnosti, slikarstvu, muzici i igri. Na bazi zajedničkog modela, nacionalne države formiraju sopstvene identitete i promovišu svoj pogled na svijet, zasnovan na vrijednostima i stavovima koji se smatraju svojstvenim nadmoćnom Zapadu. Kroz taj proces izgrađivanja nacije istovremeno se određuje i šta se smatra stranim, čudnim i neprirodnim.

I imigranti se u svojim domovinama formiraju u zavisnosti od konkretnih životnih okolnosti i stavova svoje generacije. Većina odraslih osoba među njima ima već formiran identitet, ne samo svog plemena, sela ili grada već i nacionalni identitet stečen kroz školovanje i institucije u državi iz koje emigriraju. Taj identitet čini osnovu spoznaje imigranata ko su i kakav je njihov položaj u državi u kojoj žive, te, prema tome, utiče na njihovo poimanja događaja i stvarnosti. Imigranti također imaju već formirano mišljenje o zapadnoj civilizaciji, stečeno na osnovu određenog tumačenja zajedničkog naslijeđa muslimanskog svijeta i Evrope, a u čijem je središtu nedavno doživljeno iskustvo kolonijalizma i neokolonijalizma. Ta mišljenja upotpunjuju i uobličavaju zapadni filmovi i televizija koji zapadno društvo prikazuju kao prepuno droge, nasilja, rasizma i pornografije. Muslimane, koji potiču iz društava u kojima porodica predstavlja svetinju, odbija ono što oni smatraju izopačenim zapadnjačkim društvom, obuzetim predbračnim i vanbračnim seksom, opterećenim velikim brojem razvoda i vanbračne djece, kao i djecom prepuštenom samoj sebi i krhkim porodičnim vezama. Oni osuđuju zapadne vrijednosti zbog nedostatka međusobne odgovornosti roditelja i djece i smatraju da zapadno društvo pridaje isuviše veliki značaj slobodi pojedinca, a nedovoljno veliki zajedničkoj odgovornosti. Sa gledišta nekih muslimanskih intelektualaca, dobrovoljno stvaranje muslimanskih manjinskih zajednica na Zapadu predstavlja problematično pitanje, naročito kad je riječ o onima koji potiču iz Indije, gdje je život u manjinskoj zajednici značio opstanak islama pod nemuslimanskom vlašću. Mevlana Mevdudi, koji je putovao širom Evrope, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, savjetovao je muslimane da se ne integrišu u svoje novo životno okruženje i da ga napuštaju, kako ne bi izgubili dušu, predajući se lošem zapadnom načinu života. Drugi mislioci tvrde da je takav način razmišljanja pogrešan, jer pravilno tumačenje islamskog prava dozvoljava muslimanima da žive van muslimanskih teritorija, ako

uživaju slobodu vjeroispovijesti i širenja sopstvene vjere. Neki pak smatraju da život na Zapadu pruža muslimanima izvanrednu priliku da ispunjavaju islamsku obavezu širenja sopstvene vjere.Time oni ne samo da ispunjavaju Božiju zapovijed da pozivaju ljude da prihvataju Islam, već i spašavaju zapadno društvo od zla i vraćaju ga vjeri u Boga. Takav zadatak muslimana na Zapadu i širenje ideologije islama kao važeće za cio svijet treba da imaju prednost nad ličnom koristi.Po mišljenju Zejnulabidina, osnivača Instituta za pitanja muslimanskih manjina u Džedi, u Saudijskoj Arabiji, najveći izazov s kojim se muslimani na Zapadu suočavaju jeste gubitak identiteta u društvenoj i ideološkoj sredini koja im je strana. Postoji opasnost da, želeći da se uklopi u tu sredinu, manjinska zajednica polahko ali sigurno, napušta sebi svojstvene vrijednosti, dok neprijateljski nastrojena sredina isto tako postepeno ali sigurno, uništava njena utemeljena vjerovanja. Zejnulabidin tvrdi da je, kako bi se spriječio raspad takve zajednice, islamu potrebno davati etnička obilježja i tako stvarati bedeme čija je svrha više da štite muslimane unutar nego da ostale drže na odstojanju. Bio je svjestan da to nije nimalo lahko provesti, s obzirom na raznoliki sastav zajednica. Zato je, kao neophodna obilježja kulturne podjele, odredio značajne ideološke postavke kao i načine ponašanja. Pozivao je na konsenzus o određenom skupu ideala, vrijednosti, želja, ciljeva i učenja. Iako su od ključnog značaja za izdvajanje muslimanske zajednice od ostalih pogleda na svijet, ideali, sami po sebi, nisu dovoljni, niti je takav zadatak lahko ostvariv, jer muslimani moraju da se „neposredno suoče sa stvarnošću savremene svjetovne multinacionalne države“. Dajući neprikosnoveni primat pripadnosti islamu, muslimani na Zapadu suočavaju se s nužnošću zauzimanja pravilnog stava prema novoj društvenoj stvarnosti u kojoj žive. Također moraj u da do nesu odluku o prirodi i obimu svog vezivanja za tu novu sredinu i učešća u njenom životu. U svemu tome moraju da otkriju koji ih ideološki pritisci sprječavaju da bez rezerve učestvuju u njenim ekonomskim i društvenim aktivnostima, u potpunosti svjesni posljedica zastupanja jednog konkretnog i ideološki isključivog stanovišta. Također treba da „utvrde na koji način neke političke i društvene posljedice takvog stanovišta mogu biti ublažene i umanjene i da nauče da žive sa onima koji to ne mogu da budu“. Mora postojati pojedinačna i kolektivna spremnost da se plati cijena odluke da se živi na društvenim, političkim i ekonomskim marginama zajednice.

Zejnulabidin je zastupao ideju predstavljanja islama kao religije određene etničke pripadnosti, što je veoma težak zadatak, imajući u vidu da su većina imigranata formirani pod uticajem nacionalnih država iz kojih potiču i da ciljeve tih država smatraju svojim, kao i da su posebno vezani za etničke i jezičke osobenosti i rasno porijeklo. Zapad tako postaje laboratorija za stvaranje novog savremenog identiteta koji, pored ostalih civilizacijskih razlika, podstiče određena ponašanja i promoviše zajednički jezik, jasno izražene običaje i tradicije i prepoznatljive načine odijevanja i ishrane. Njih je lakše ustanoviti i detaljno odrediti nego usađivati ideje, jer su opipljiviji. Zejnulabidinu je istovremeno bilo jasno da naglašavanje etničke pripadnosti može da dovede do podjela, s obzirom na etničku raznovrsnost imigrantskih grupacija. Teškoće nastaju u određivanju čiji su jezik, običaji i način ponašanja više u skladu sa islamom. Zejnulabidin je bio svjestan dilema koje su njegove prcporuke nametale muslimanima, jer je naglašavanjc etničke pripadnosti u suštini suprotno islamu. Iako zajednička kulturna svojstva stvaraju koheziju i sprječavaju utapanje ili asimilaciju u multicivilizacijsko društvo, ona mogu da znače i udaljavanje od istine islama, prema kojoj su „fizičke crte, kulturne tradicije, način odijevanja, način ishrane, običaji i navike manje značajni od pripadnosti osnovnom učenju, koje tvrdi da je Bog stvorio razlike među ljudima radi lakšeg prepoznavanja i da pravi identitet određuje način na koji pojedinac ili grupacija bilo koje rase, boje kože ili fizičkog izgleda u svojim svjetovnim aktivnostima prilazi životu, koristi svoje sposobnosti i bira ciljeve i sredstva.“

Halid Ishak (Khalid Ishaque) iz Velike Britanije ne gaji iluzije da zemlje domaćini namjeravaju prihvatiti ideološku manjinu, koja svoje samopoštovanje nastoji da očuva svjesnim izražavanjem privrženosti i prioriteta smišljeno nespojivih sa onima domaće kulture. Zato takva muslimanska zajednica mora da shvati da trpljenje ne samo da je neizbježno, već u nekim slučajevima treba da bude dobrodošlo, jer pruža priliku da se iskaže privrženost višem cilju i slijedi put prve muslimanske zajednice pod vođstvom poslanika Muhammeda u Mekki, koja je bila proganjana zbog svoje vjere. Ishak kaže da muslimani koji se odluče da žive u zemljama u kojima ne važi islamsko pravo treba da shvate da moraju da na sebe preuzmu određene obaveze. Prihvatajući različitost stavova, moraju neprestano da rade na uspostavljanju takvih odnosa s većinom koji će doprinositi stvaranju uslova za propagiranje islama, pri čemu većinska zajednica postaje prijemčiva za rješenja problema čovječanstva koja nude muslimani.

Početkom devedesetih godina 20. stoljeda dolazi do mijenjanja stanovišta vođa islamističkog pokreta o ovom pitanju. Azzam et-Temimi (al-Temimi) iz Velike Britanije, naprimjer, nedavno je stvarnost s kojom se suočavaju muslimani koji žive na Zapadu opisao kao stanje krize. On smatra da se opcije, koje su tokom sedamdesetih godina 20. stoljeća nuđene muslimanima na Zapadu, nisu pokazale uspješnim. Po njemu, iako muslimani ne snose odgovornost za sve prepreke u odnosima muslimana i nemuslimana u zapadnim društvima, one opasnije i teže jesu posljedica muslimanskih stavova i ponašanja. Neki muslimani pogrešno nastoje da te prepreke prevaziđu uklapanjem u zapadnu kulturu i odustajanjem od nekih ili od svih svojstava svog islamskog identiteta. Drugi pak nastoje da te prepreke izbjegnu povlačenjem u izolaciju i traženjem pribježišta u svojim zatvorenim sredinama, što kod nekih izaziva bojazan da će to na kraju dovesti do stvaranja geta, sličnih onim u kojima su živjele jevrejske zajednice tokom prethodnih stoljeća. Po Et-Temimiju, ovo neslaganje u načinu reagovanja na postojeću krizu dovelo je do stvaranja jaza među generacijama. S jedne strane je generacija očeva, majki i njihovih roditelja koja je emotivno i kulturno vezana za prvobitnu domovinu i koja se drži istih običaja i tradicija, bez obzira na to da li se oni uklapaju u novu sredinu. Na drugoj strani je generacija djece i unuka koji nemaju emotivne veze s bivšom domovinom i ne nalaze vrijednost u običajima, koje smatraju kontraproduktivnim, preprekom svom napredovanju u društvu u kome su rođeni.

To novo muslimansko prisustvo u Evropi čini da i mnogi Evropljani počinju da razmišljaju šta znači biti Evropljanin. Zanemarujući migraciona kretanja ka Evropi tokom stoljeća, naučnici i političari teže opisivanju evropskih nacija kao jedinstvenih, skladnih i integrisanih društava, s formiranim i čvrsto ukorijenjenim svojstvima. Prisustvo muslimana koji imaju mogućnost korištenja svojih političkih prava u Velikoj Britaniji, budući da su njeni državljani, kao i mogućnost da ti muslimanski imigranti i njihova djeca dobiju državljanstvo u Njemačkoj, Francuskoj i drugim evropskim zemljama, postaju sporna pitanja. Ovaj novi susret muslimana i kršćana istovremeno čini da muslimanski imigranti počnu više da razmišljaju o svom identitetu i da sve više njih postaju izraziti muslimani. Mnogi koji u svojim ranijim domovinama ne bi ušli u džamiju, sada postaju aktivni učesnici džamijskog pokreta na Zapadu i sve više smatraju džamije središtima života muslimana. Čini se da traže pribježište u religiji, proučavajući tradiciju u potrazi za pravom vjerom i želeći da svoje postupke, ponašanje i način života usklade sa islamom, kao i da podignu kulturne granice.

Za sve veći broj muslimana striktno pridržavanje vjerske obredne prakse u zemlji u kojoj žive predstavlja oznake različitosti. Izražavanje potrebe za čistim prostorom koji je namijenjen dnevnim namazima, sam čin namaza, uzdržavanje od korištenja u ishrani svinjskog mesa i mesa životinja koje su ubijene na neodgovarajući način i jednomjesečni post za vrijeme ramazana predstavljaju značajne granice koje su postavili sami muslimanski useljenici, kako bi se osjećali sigurnijim, sebi svojstvenim i

zaštićenim od duhovne zagađenosti. Za neke je pridržavanje islamskih zabrana, uprkos izlaganja javnoj poruzi, postalo svjestan čin dokazivanja sopstvene vjere i način iskazivanja istrajnosti i čvrstine pred društvenim preprekama. Za druge je čin dokazivanja jedinstvenosti sam po sebi značajna potvrda potrebe održavanja sopstvenog identiteta, uprkos pritisaka da se promijene i napuste svoju vjeru. To je izraz stava da je razlika ne samo prirodna već da je, što je veoma značajno, božanskog porijekla, da ju je Bog odobrio i potvrdio. Neki muslimani ne žele da se druže sa onim pripadnicima svoje vjere koji se ne drže tih običaja i ne smatraju ih vjernicima. Usađivanje takve poruke u svijest muslimanske djece način je da se ona zadrže u zajednici vjernika. Zato je za neke obred islam a islam obred.

 

Institucionalizacija: stvaranje džamijske kulture 

Većina muslimanskih privremenih radnika na Zapadu koji su ostali vezani za zemlju iz koje su došli i u koju su, kad budu sakupili dovoljno sredstava, željeli da se vrate i otpočnu novi život, pokazivali su veoma malo interesovanja za osnivanje islamskih institucija. Ali, kad bi odlučili da ostanu na Zapadu i tu podižu svoje porodice, svoja nastojanja usmjeravali su na održanje vjere kod svoje djece i na stvaranje prostora za zajedničke aktivnosti. Njihovi prvi pokušaji da grade džamije nailazili su na prepreke u vidu nedostatka sredstava. Prve džamije u Evropi bile su izgrađene za diplomate ili uz njihovu pomoć, ili su ih gradile ahmedije, pripadnici islamskog mesijanskog pokreta, čiji je cilj bio preobraćanje zapadnih kršćana u islam kroz realizaciju programa gradnje džamija u Evropi i Sjevernoj Americi. Većina današnjih muslimanskih imigranata na Zapadu potiču iz islamskih država u kojima vlade organizuju i potpomažu vjerske institucije i upravljaju njima. U najvećem broju tih zemalja, građanske organizacije, naročito privatne islamske institucije, smatraju se sumnjivim i potencijalnim izvorom podrivanja legitimnosti vlade. Štaviše, imigranti su najvećim dijelom sunnije, koji vjeruju da u islamu nema sveštenstva, te stvaranje i održavanje islamskih institucija na Zapadu predstavlja novo iskustvo za većinu muslimanskih zajednica u dijaspori.

Na Zapadu ne postoji utvrđeni model ili obrazac za osnivanje džamija. U nastojanjima da osigura slobodu vjeroispovijesti, svaka evropska i sjevernoamerička nacionalna država vodi posebnu politiku kad je riječ o osnivanju vjerskih organizacija, o upravljanju njima i o oslobađanju od poreza. Tako svaka muslimanska zajednica na Zapadu ima uslove da se organizuje u skladu s pravnim propisima zemlje u kojoj živi. Priroda i oblik njenih institucija zavise od širine ovlaštenja koja islamskoj vjerskoj vlasti daje pravni sistem zemlje domaćina. Prostor, kao i priroda organizacija koje se mogu razvijati, ograničeni su pravnim parametrima odnosa između države i vjerskih institucija u svakoj nacionalnoj državi, kao i politikom koju svaka država vodi prema imigrantskoj zajednici. To predstavlja izazov za muslimansku zajednicu da korištenjem ovlaštenja koja ti zakoni daju i usklađivanjem s njima postigne da institucije koje ona stvara na Zapadu budu utemeljene na islamskoj tradiciji i propisima. Muslimani se tako suočavaju s mnoštvom zakonskih propisa za osnivanje zajednica i izgradnju objekata. U Holandiji, naprimjer, zakonski propisi su različiti za udruženja i za fondacije. Rukovodioca jednog udruženja bira njegovo članstvo i on je njemu odgovoran za promjene u politici, dok rukovodilac fondacije može da sam sebe imenuje na taj položaj. Ako vođa na bilo koji način prekrši statutarna ovlaštenja, članstvo jedino kroz pravosudni sistem može da izrazi svoj protest. Dok su se sedamdesetih godina 20. stoljeća muslimani u Holandiji udruživali u fondacije, na čijem su čelu bile pojedinačne vođe, dotle je osamdesetih došla do izražaja potreba za demokratičnijim oblicima organiziranja, te se sve više grupacija organizovalo u udruženja.

I Zapadna Evropa i Sjeverna Amerika očekuju da organizacioni oblik vjerskih zajednica bude neka institucija poput crkve. Tako su, naprimjer, vlade i zainteresovane crkvene grupacije u Njemačkoj, Švedskoj i Holandiji podsticale osnivanje muslimanskih centara za molitvu i bogosluženje. Ta inicijativa dijelom je bila i izraz potrebe da u okviru društvenih grupacija dođe do izdvajanja vođstva i da se identifikuju sagovornici koji te grupacije predstavljaju. Tome je doprinijelo i sve dublje shvatanje opasnosti od razvoja islamskog fundamentalizma među stranim radnicima koji žive na marginama društva. Tako su, na kraju, s turskom i marokanskom vladom postignuti sporazumi o nadzoru vjerskih aktivnosti zajednice. I Maroko i Turska su to spremno prihvatili, želeći da spriječe razvoj fundamentalizma i njegovo širenje na sopstvenim teritorijama od strane radnika povratnika.

Muslimanski useljenici u Sjedinjenim Američkim Državama počeli su da grade džamije tokom velike ekonomske krize, kad su shvatili da povratak „domu“ neće biti tako brz. Organizovali su godišnje skupove, kako bi bili u prilici da se pri proslavama sakupljaju na jednorn mjestu i svojoj djeci omoguće da se sreću i nađu pogodne bračne partnere. Žene su bile veoma aktivne u džamijskim aktivnostima i u sakupljanju sredstava. U članstvu Saveza islamskih udruženja u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi 1954. bilo je već pedeset dvije džamije i islamska centra. U gradu Vašingtonu je, naprimjer, 1957. izgrađena džamija za potrebe diplomatske zajednice, koju je finansiralo i opremilo više muslimanskih zemalja. Broj muslimanskih stanovnika na području uada Vašingtona narastao je do 1998. na oko 50.000 i oni danas imaju na raspolaganju vise od 30 džamija i religijskih centara, koji zadovoljavaju potrebe različitih etničkih, nacionalnih i ideoloških grupacija. Nakon ponovnog otvaranja vrata imigraciji i ukidanja Zakona o zabrani imigracije iz Azije šezdesetih godina 20. stoljeća sastav muslimanskih zajednica se u obje ove zemlje dramatično izmijenio. Novi imigranti bili su zaprepašteni kompromisima koje su napravili njihovi prethodnici, kako bi se uklopili u novo društvo, i počeli su da osnivaju sopstvene džamije koje su ideološki bile povezane sa egipatskom Muslimanskom braćom i pakistanskim pokretom Džemaat-i Islami.

Veliko povećanje broja džamija i islamskih centara u Evropi i u Sjevernoj Americi u periodu nakon sedamdesetih godina 20. stoljeća odraz je naglog rasta broja muslimana na Zapadu, čije su vjerske potrebe zadovoljavali. Na sve veću brojnost džamija i tih centara neposrednije su uticali i neki drugi faktori, kao što je raspoloživost sredstava za realizaciju takvih projekata. Sakupljanje sredstava u lokalnim okvirima bilo je izuzetno težak zadatak, imajući u vidu da je većina imigranata bila siromašna i naviknuta da se vlade brinu o zadovoljavanju njihovih vjerskih potreba. Strani donatori, ali i evropske vlade, davali su svoj doprinos izvršavanju tog zadatka. Tokom osamdesetih godina 20. stoljeća bila su prisutna usaglašena nastojanja da se muslimani organizuju u vjerske zajednice i da se u Evropi i u Sjevernoj Americi osnivaju vjerske institucije. Podsticanju ovog pokreta za izgradnju džamija doprinijelo je zajedničko djelovanje raznih interesa, uključujući obilatu novčanu pomoć muslimanskih vlada (Saudijska Arabija, Kuvajt, Libija i Ujedinjeni Arapski Emirati), koje su željele da pomažu nove muslimanske zajednice na Zapadu. Takva nastojanja aktivno su pomagale i različite kršćanske crkve i islamisti. Nekoliko evropskih vlada (holandska, švedska, norveška i francuska) također su davale sredstva za izgradnju islamskih centara i džamija. Procjenjuje se da se od trenutnog broja džamija, islamskih centara i molitvenih sala na Zapadu u Njemačkoj nalazi 2.000, u Sjedinjenim Američkim Državama 1.450, u Francuskoj 1.000, u Velikoj Britaniji 600, u Kanadi 100, u Danskoj 100, u Norveškoj 40, u Švajcarskoj 40, u Austriji 40 i u Švedskoj 35. Džamije ideološke orijentacije, kojih ima kako u Evropi tako i u Sjevernoj Americi, pokazale su sposobnost da na vjerskoj osnovi stvaraju osjećaj solidarnosti unutar muslimanske zajednice, koji je u stanju da prevazilazi etničke, jezičke i nacionalne podjele. One se pokazuju uspješnim u integrisanju u vjersku zajednicu različitih ljudi koji su uglavnom razočarani režimom u zemljama iz kojih su došli, te ne osjećaju jaku potrebu da očuvaju

svoj nacionalni identitet. Te zajednice uglavnom smatraju da nacionalna i etnička pripadnost nisu u skladu sa islamom i također se protive korištenju muzike, igre, umjetnosti, proslava i drugih oblika zabave u cilju povezivanja ljudi istog etničkog ili nacionalnog porijekla.Brojni su slučajevi da profesionalci koji pripadaju ideološki orijentisanim džamijama nisu u stanju da udovolje potrebama novih imigranata. Politika spajanja porodica, koja je doprinijela dolasku velikog broja rodaka (tetki, stričeva, djedova i nena) sa Potkontinenta, kao i rast broja izbjeglica iz južnog Libana, Iraka, Palestine, Somalije, Kašmira i Afganistana doveli su na Zapad veliki broj ljudi malog ili nikakvog obrazovanja. Te lančane seobe dovode do cijepanja vjernika u grupacije, koje se međusobno razlikuju po nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti ili jeziku. To je doprinijelo da muslimani ponovo počnu da stvaraju podjele na osnovu pripadnosti sektama i ideološkim i teološkim pokretima, koje postoje u njihovim bivšim zemljama. Tako nastaju džamije i religijski centri koji se identifikuju kao barelvijski, deobandijski, Džemaat-i Islami, Ehli Hadis, ši’ijski, ismailijski, ahmedijski, alevijski, tebligijski, tahririjski, hizbullaški ili kao pripadnici neke od brojnih sufijskih organizacija.

Iako su se neke od tih obnovljenih grupacija organizovale u različitim dijelovima Evrope, u cjelini gledano situacija u Evropi je različita, s obzirom na činjenicu da muslimansko stanovništvo potiče iz različitih zemalja. Stoga etničko porijeklo u velikoj mjeri određuje ustrojstvo džamija u Evropi. U Belgiji, Luksemburgu i Njemačkoj turske džamije su uglavnom pod nadzorom Direktorata za vjerska pitanja u Ankari u Turskoj (Diyanet Baskanligi). Druga organizacija po veličini su sulejmandžije koji upravljaju kur’anskim školama. Među imigrantima politički su aktivni i pokreti Mili Goruš (Milli Gorus) i apolitični nurdžijski, koji nastoji da pomiri religiju i nauku. Pored toga što opslužuju oko 10% do 15% muslimana na Zapadu, koji su uključeni u organizirane vjerske-aktivnosti, džamije i islamski centri vrše i druge funkcije. Džamija služi i kao centar društvenih aktivnosti, u kome se članovi zajednice okupljaju prilikom niza dešavanja koja doprinose učvršćivanju veza i odnose se na zajedničke proslave. Ona postaje centar islamske spoznaje i obrazovanja, gdje mlade generacije stiču znanje o islamu i gdje ljudi mogu da razmišljaju o značenju islama u novoj sredin. Džarnija također postaje oaza razboritosti, gdje vlada poštovanje čovjeka kao ljudskog bića, utočište, koje pruža osjećaj sigurnosti, u kome se čovjeku vraća osjećaj samopoštovanja i u kome može da predahne od nevolja, diskriminacije i ponižavanja društvenog okruženja. To je mjesto gdje se razmjenjuju iskustva, potvrđuju pravila ponašanja i vrijednosti, mjesto gdje ljudi jačaju svoj osjećaj identiteta u krugu prijatelja i porodice i, što je najznačajnije, u društvu ostalih vjernika. Kao takva, džamija je centar potvrđivanja i širenja zajedničkih društvenih i kulturnih vrijednosti, u kome se oblikuje i ozvaničava zajednica, gdje se zajednički interesi i vizije razmjenjuju i ponovo potvrđuju. Organizacija džamije postala je vrhunski simbol ne samo prisustva islama na Zapadu već i njegovog trajanja u budućnosti. Njene kupole i minareti postali su sasvim dio zapadnog urbanog miljea, bilo da su od kamena, pločica, opeke, čelika ili betona. Džamija predstavlja mjesto gdje je načinjeno i naglašeno razgraničenje muslimanske zajednice od njenog kulturnog okruženja ili gdje je ono detaljno određeno i ozvaničeno. Iako se poruke upućene u džamijama mogu međusobno razlikovati, u zavisnosti od ideološke orijentacije njihovih starješina, među nekim vjerskim vođama postoji saglasnost da islam predstavlja lijek za bolesti od kojih pate Evropa i Sjeverna Amerika. Oni islam predstavljaju kao od Boga potvrđenu alternativu dešavanjima u društvu, za koje mnogi muslimani koji u njemu žive smatraju da je izopačen. Islam osuđuje zapadnu civilizaciju, koju opisuje kao hedonističku i moralno iskvarenu, u kojoj porodice ne vrše svoju funkciju, gdje ljudi postaju ovisni o drogama i gdje vlada nemoral, u kojoj životi pojedinca postaju besciljni, a oni sami podložni psihičkim poremećajima. Islam nudi moralni poredak i zalaže se za zajedničku odgovornost koja doprinosi da omladina ne postane izgubljena. Islam poziva na stvaranje ravnopravnog i pravednog društva, na poslušnost roditeljima i poštovanje starijih, on ponovo uspostavlja autoritet roditelja i životu daje smisao.

 

Razvoj krovnih organizacija 

U životu muslimanskih imigranata osnivanje islamskih krovnih organizacija, koje su nezavisne od države, predstavlja pojavu novijeg datuma. Na Zapadu su takve organizacije pravilo, jer vlade i građanske institucije žele da imaju posla s priznatim nacionalnim vođama, s religijskom hijerarhijom. To je, jednostavno, zapadni način religijskog organiziranja i na muslimane se vrši pritisak da se tome prilagode. Još jedan faktor je od interesa za organizacije iz inostranstva, poput Muslimanske braće iz Egipta, Džemaat-i Islami iz Pakistana. Studenti koji se pridržavaju učenja tih organizacija obrazovali su Muslimansko studentsko udruženje (Muslim Student Association), što im je omogućilo da na univerzitetima u SAD-u i Kanadi osnuju nekoliko stotina džamija. Kasnije je to udruženje preraslo u Islamsku zajednicu Sjeverne Amerike ( Islamic Society of North America – ISNA). Iz te zajednice izdvojila se jedna konzervativnija grupacija i osnovala Islamsko društvo Sjeverne Amerike (Islamic Circle of North America).

U tom procesu učestvuju i strane vlade koje nastoje da ostvare kontrolu nad aktivistima džamija i da njihove ideologije zadrže u okvirima svojih. Saudijska Arabija osnovala je Evropsku kancelariju Muslimanske svjetske lige u Briselu i dvije kancelarije u Sjevernoj Americi (u Njujorku i Torontu), u želji da pozivanjem džamija da postanu članovi Džamijskog savjeta u Evropi ili Sjevernoj Americi ostvari nadzor nad aktivnošću starješina džamija i njihovim porukama vjernicima. I Maroko i Turska šalju svoje ljude u džamije osnivane za njihove iseljenike u Evropi. Muslimani koji u drugim zemljama imaju status manjine najagilniji su u osnivanju organizacija. Surinamci su, naprimjer, bili među prvima koji su osnovali islamska udruženja u Holandiji. S holandskim sistemom upoznali su se još u Surinamu. Govorili su holandski jezik i bili su u stanju da pregovorima ostvare ono što žele, kako u državnoj birokratiji tako i u društvu. Naglasak su stavili na kulturni identitet i izdejstvovali su pomoć iz javnih fondova i od ministarstava socijalnog staranja, zdravlja i kulture. Među ostalim grupacijama koje su bile uspješne u stvaranju efikasnih organizacija su ahmedije i dvanaestoimamske ši`ije porijeklom iz Indije, koji su već bili iskusili život manjinskih grupacija u istočnoj Africi.

Nastojanje da se organizuju krovne organizacije koje prevazilaze ideološku orijentaciju, teološke posebnosti, etničku pripadnost i lično suparništvo nisu se pokazala naročito uspješnim. Razlog za to, međutim, nije bio nedostatak volje. Savez muslimanskih organizacija u Holandiji je, naprimjer, bio aktivan u periodu 1975.-1981. Kad je uticaj počeo da mu opada, njegovo osoblje osnovalo je Muslimanski informacioni centar u Hagu, a 1979. osnovan je Savez turskih kulturnih udruženja, koji je obuhvatao osam lokalnih turskih organizacija i sarađivao je sa Direktoratom za vjerska pitanja u Ankari. Još jedna turska organizacija, Islamska centralna fondacija (koja je predstavljala sedamnaest lokalnih grupacija) bila je ideološki bliska pokretu sulejmandžija iz Turske i nije imala veze s vladom. Unija marokanskih islamskih organizacija, koja je okupljala četrdeset grupacija u Holandiji, osnovana je 1978. Holandsko islamsko društvo bilo je aktivno u periodu 1973.-1982. i opsluživalo je surinamsku zajednicu, a potom ga je preuzela Fondacija za društvenu brigu o muslimanima u Holandiji. U nacionalne muslimanske krovne organizacije, koje su predstavljale više od jedne grupacije, spadale su muslimanske organizacije u okviru Holandske fondacije, koju su 1981. osnovali Turci i Marokanci. Na inicijativu Surinamaca, koji su tražili uključivanje i drugih nacionalnosti, osnovan je 1982. Holandski islamski parlament. Većina tih organizacija nije opstala zbog nedostatka sredstava i odgovarajućeg kadra potrebnog za stvaranje koalicija.

 

Islamsko obrazovanje 

Za veäinu muslimanskih roditelja na Zapadu najvažnije je da svojoj djeci obezbijede muslimansko obrazovanje. Tamo gdje to nije bilo moguće, neki od prvih muslimanskih imigranata u Sjedinjenim Američkim Državama, u želji da njihova djeca prihvate sistem religijskih vrijednosti, upisivali su ih u kršćanske nedjeljne škole. Oni muslimanski roditelji, kod kojih su vrijednosti za koje su smatrali da se uče u javnim školama izazivale zabrinutost, slali su svoju djecu u katoličke i baptističke škole. Roditelji su često imali primjedbe na nastojenja školskih zvaničnika da se miješaju u ono što su oni smatrali svojom nadležnošću i zamjerali su im što škola učenike uči ponašanju koje je etički suprotno tradiciji u kojoj su oni bili odgajani u islamskoj vjeri. Oni se, također, protive mješovitim razredima, zajedničkom prisustvu dječaka i djevojčica na časovima fizičke kulture i plivanja, seksualnom obrazovanju i savjetima školskih zvaničnika koji doprinose pobuni protiv vrijednosti koje zastupaju roditelji.

Središte islamskog obrazovanja i dalje je roditeljski dom, mada u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi sve veći broj djece stiče vjersko obrazovanje u više od 1.500 nedjeljnih škola, omladinskih sekcija i stjecišta u organizaciji raznih džamija i islamskih centara. Više od sto islamskih vjerskih dnevnih škola dobilo je dozvolu za rad u nizu država u SAD-u. Većina njih su osnovne škole. Najpoznatija visoka škola je Saudijska akademija u Sjevernoj Virdžiniji – 95% njenih svršenika nastavlja školovanje na koledžima. Vjerskc škole primjenjuju propisane lokalne školske programe i dopunjavaju ih proučavanjcm islama i učenjem arapskog jezika. Preobraćenici u islam iz afroameričke zajednice islamsko obrazovanje smatraju ključnim za pravilan odgoj djece. Islamska nacija, pod vođstvom Elijaha Muhammeda, osnovala je oko stotinu škola, koje je on nazvao islamskim univerzitetima. Njih je 1976. zatvorio Varis Din Muhammed (Warith Deen Muhammad), Elijahov sin i nasljednik. Tek nakon dugog procesa dodatnog obrazovanja članstva, kao i imama i nastavnika, o sunnijskoj vjeri, Varis Din je ponovo otvorio neke od tih škola, pod nazivom Škole sestre Klare Muhammed (Sister Clara Muhammad School). Zvanični poglavar crkve u Velikoj Britaniji je kraljica i ne postoji razdvojenost crkve i države. Po Zakonu o obrazovanju iz 1944. godine, školski dan obavezno je počinjao skupom u kršćanskom duhu ili zajedničkom molitvom, pri čemu je djeci roditelja s drugačijim vjerskim uvjerenjima bilo dozvoljeno da ne učestvuju u kršćanskim aktivnostima. Zakonom iz 1988. vjerska nastava postala je obavezna. Zahtjevi muslimana za ravnopravnost sa ostalim vjerskim grupacijamauVelikoj Britaniji, kao što su jevreji i katolici, koje dobijaju pomoć od države za funkcionisanje svojih vjerskih škola, odbijeni su. Umjesto toga nudi im se kompromisno rješenje da muslimanski učenici mogu da pohađaju škole samo za dječake ili djevojčice. U više centralno-gradskih škola uVelikoj Britaniji 80% do 90% učenika su muslimani. Tokom sedamdesetih godina 20. stoljeća dolazilo je do čestih sukoba oko zvanične školske odjeće, koja je uključivala kratke suknje za djevojčice. Djevojčice koje se nisu povinovale tim propisima bile su isključivane iz škole, a bilo je slučajeva da su roditelji sami zbog toga ispisivali kćerke iz škola. U Bradfordu je bio osnovan muslimanski odbor za vezu, koji je s prosvjetnim vlastima pregovarao o pitanjima značajnim za muslimane. Na kraju se došlo do kompromisnih rješenja i muslimanskim djevojčicama je dozvoljeno da nose pantalone, pod uslovom da njihova boja odgovara boji školske uniforme. Djevojčicama se uglavnom dozvoljava da nose mahrame za glavu, a na časovima fizičke kulture mogu da nose trenerke. Više škola nastoji da organizuje odvojene časove plivanja za dječake i djevojčice, a muslimanskim učenicima dozvoljava se da prilikom tuširanja nose gaćice i kupaće kostime. Prva državna muslimanska škola u Velikoj Britaniji otvorena je početkom 1998. u Londonu. Bilo je planirano da druga bude otvorena u septembru 1998. u Bermingemu.

U Holandiji vlada potpomaže vjersko obrazovanje za oko 60% marokanskih i turskih učenika u komunalnim ili državnim školama. Kako se kršćanstvo uči u vjerskim, a rabini i sveštenici predaju religiju u državnim školama, muslimani su nastojali da imami drže časove o islamu. Iako su časovi o islamskoj vjeri u državnim školama bili zakonom zagarantovani, zakon je propisivao da oni budu držani na holandskom jeziku, koji je mali broj imama znao. Eparhijsko vijeće katoličke škole u Bredi odbilo je 1986. zahtjeve nekoliko katoličkih škola da uvedu časove o islamu. Crkveno vijeće Holandije je 1988. tako uptitilo pismo Udruženju holandskih općina. Mada su Muslimani prihvatili da njihova djeca, koja su pohađala kršćanske škole, budu odgajana u atmosferi pobožnosti, zazirali su od pokušaja preobraćenja. U Roterdamu i Ajndhovenu su 1988. otvorene islamske škole. Škola u Ajndhovenu bila je u okviru protestantske, dok je ona u Roterdamu predstavljala dio državne škole. I muslimani i nemuslimani su, iz različitih razloga, iskazivali rezerve prema takvom rješenju. Stavljane su primjedbe da broj đaka nije dovoljan da opravda posvećivanje čitave škole jednoj grupaciji, izražavana je bojazan da bi takva škola mogla da bude prepreka integraciji, a ozbiljan problem je predstavljao i nedostatak kvalifikovanih muslimanskih nastavnika. No, do 1992. godine, u Holandiji je otvoreno više od dvadeset islamskih škola. Nastojanja da se islamska nastava uvede u kršćanske škole pretrpjela su neuspjeh, jer su kršćani počeli da se pitaju da li briga o tome predstavlja njihovu obavezu. Jedini izuzetak bila je škola Julijana van Stolberg,u kojoj je dozvoljavanje imamima da drže časove na holandskom jeziku doprinijelo da ta škola postane višereligijska osnovna škola, u čijem upravnom odboru sjede i kršćani i muslimani.

U svim zapadnim zemljama postoji problem odlučivanja o sadržaju islamske nastave. U Njemačkoj je, naprimjer, vlada odobrila da turski konzulat brine o vjerskoj nastavi na turskom jeziku. Programom nastave, koji je određen u Turskoj, podstiču se odanost Turskoj i kemalizmu i nacionalistička osjećanja u odnosu na strane narode. Ovaj program strukturno ostaje uvezeni islam i provode ga uvezeni nastavnici koji ne razumiju njemačku zajednicu i svakodnevni život s kojim se djeca suočavaju. Vode se rasprave o tome da li takva vrsta nastave predstavlja prepreku integraciji turske zajednice u osnovna politička opredjeljenja Njemačke, koja pozivaju na toleranciju i integraciju svih grupacija. Nekoliko evropskih zemalja, među njima Belgija, Švedska, Njemačka i Holandija, dasju podršku ideji da imami iz Turske, Maroka i drugih zemalja drže nastavu o islamu muslimanskim učenicima. U Holandiji imami su angažovani da opslužuju imigrante na njihovom maternjem jeziku i u duhu njihove kulture. Procjenjujc se da je sredinom osamdesetih godina 2O. stoljeća u toj zemlji bilo 120 inostranih imama (sedamdeset iz Turske, četrdeset iz Maroka i deset iz Surinama, uključujući ahmedije).

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se insistira na odvojenosti religije i države, više državnih i saveznih funkcionera unajmljuju i ovlašćuju imame da služe kao vjerski službenici u zatvorima. Uprava za vojno sveštenstvo Vojske SAD-a zaposlila je četiri imama kao kaplane i uvodi novu ideju obučavanja jedne žene za pomoćnika vojnog kaplana. Liderska uloga imama, njegova društvena uloga i funkcija na Zapadu proširene su i dopunjene, kako bi se izjednačile sa ulogama kršćanskih sveštenika i rabina. Uloga imama ne svodi se na rukovođenje molitvom, kao u zemljama iz kojih dolaze, već se od njega sve više očekuje da bude duhovni vođa u nemuslimanskoj sredini, odgajatelj i učitelj koji upućuje ljude kako da žive islamskim načinom života. On ima glavnu funkciju na vjenčanjima i dženazama, služi kao sveštenik u bolnicama, zatvorima i vojsci. Savjetuje mlade i nespokojne među svojim vjernicima i vrši ulogu predstavnika muslimana kao i njihovog zastupnika u većinskoj zajednici, propagatora vjere u dijalogu s nemuslimanima i izaslanika u lokalnoj civilizaciji, koji nastoji da uspostavi veze s drugim vjerskim zajednicama. Muslimani imaju veliki problem da nađu imame koji su kvalifikovani za vršenje takve uloge. Uvezeni imami, rođeni i obrazovani u drugim zemljama, često ne uspijevaju da zajednici pruže onu vrstu vođstva koje čini da se muslimani u svojim

novim domovima na Zapadu osjećaju kao kod kuće. Oni obično nastoje da inostrane civilizacijske standarde i ograničenja učine važećim na svakom mjestu i za sva vremena. Pokazuju malo interesovanja za probleme s kojima se suočavaju mladi ljudi u zapadnom okruženju i ne pokazuju simpatije za one koji zastupaju stav da religija treba da se ograniči na vjeru i da ne zalazi u domen kulture. Nekoliko muslimanskih vođa počelo je da razmišlja o tome da se novi imami obrazuju iz redova imigranata i njihove djece. No, tu se postavlja problem gdje bi ti imami sticali obrazovanje. Nastojanje da se u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britanij i otvore škole za obuku imama nailazi na skepticizam onih koji su ubijeđeni da muslimanske vođe zastupaju određene teološke pravce. Njima se protive i oni koji smatraju da su svaki kompromis ili prilagođavanje zapadnom okruženju isto što i odbacivanje vjere.

 

Međuvjerski odnosi 

Nastojanja da se stvore uslovi za međuvjerski dijalog i međuvjerske aktivnosti na Zapadu uglavnom su poticala od kršćana i jevreja, a kod muslimana su izazivala podozrenje, posebno kad je riječ o ciljevima i namjerama takvih nastojanja. Nekoliko krovnih kršćanskih organizacija na Zapadu. Konferenciju evropskih crkava i Savjet biskupskih konferencija u Evropi, pružilo je podršku zajedničkom projektu o islamu u Evropi. Svjetski savjet crkava u Ženevi otvorio je kancelariju koja se bavi međuvjerskim odnosima i ona već nekoliko decenija koristi usluge islamskih učenjaka iz muslimanskih zemalja. Nacionalni savjet crkava u Sjedinjenim Američkim Državama hendikepiran je sopstvenim birokratskim ustrojstvom i čeka da dođe do stvaranja sveobuhvatne islamske krovne organizacije, koja će ujediniti različite grupacije. Tek tada će moći da započne zvanični dijalog s muslimanima na nivou cijele zemlje

Muslimani zapažaju da se proklamovana osnovna načela tih organizacija i Vatikana o uspostavljanju odnosa s ljudima drugih vjera razlikuju u stavovima i u ponašanju prema jevrejima i muslimanima – odnos prema judaizmu često je prisniji. Zato se muslimani često teško odlučuju da u tom procesu učestvuju. Kod njih je prisutno podozrenje da dijalog i druge međuvjerske aktivnosti predstavljaju samo novu fazu kršćanskih nastojanja za preobraćanje muslimana i da iza toga stoji skriveni plan za podrivanje islama. U tom pravcu djeluje i opće muslimansko uvjerenje da islam sadrži sve značajne informacije o judaizmu i kršćanstvu, te da nema nikakve potrebe da muslimani uče bilo šta više o tim religijama. Neki muslimani odbijaju da idu u crkvu, osim ako to ne služi svrsi upoznavanja kršćana sa islamskim vrlinama i moralnim vrijednostima. Drugi koriste međuvjerske aktivnosti kao priliku za propovijedanje islama. Rasturaju brojne publikacije čiji su autori vjerski stručnjaci iz muslimanskih zemalja, kojima su život na Zapadu i način izvođenja vjerskih aktivnosti potpuno strani ili koji svoje materijale ne sastavljaju po zapadnim uzorima. Ustvari, neki od tih materijala koji se dijele velikom broju ljudi – kao što su video trake sa dijalozima Ahmeda Didata i Džimija Svegarta (Jimmy Swaggart) Da li Biblija predstavlja Božiju riječ?, muslimanka literatura koja nastoji da dokaže da je u Bibliji dato predskazanje dolaska poslanika Muhammeda i spisi preobraćenika iz kršćanstva koji osuđuju svoju bivšu religiju – imaju suprotan efekat i produbljuju nesporazume koji postoje između te dvije religijske zajednice. Na međuvjerske odnose negativno utiču i podozrivost jevreja u pogledu kršćansko-muslimanske saradnje koja njih isključuje, odbojnost nekih kršćana evangelista koji na muslimane gledaju kao na izaslanike Antikrista, kao i muslimani za koje se svaka saradnja muslimana i drugih vjera graniči sa zapadanjem u kufr, odnosno s napuštanjem vjere.

Jevrejska zajednica već više od pola stoljeća organizuje i održava međuvjerske odnose s različitim kršćanskim grupacijama. U cjelini gledano, jevrejska zajednica u Sjedinjenim Američkim Državama otvoreno stavlja do znanja da su takve aktivnosti uslovljene prihvatanjem izraelske države kao pravog izraza ispunjavanja očekivanja jevreja. Kritika Izraela i njegove politike prema palestinskim kršćanima i muslimanima smatra se antisemitizmom. Stoga mnogi muslimani međuvjerske aktivnosti smatraju maskom koja skriva zavjeru protiv palestinskog naroda.

U Švedskoj, gdje država pruža podršku međuvjerskim kontaktima, ostvareno je veće međuvjersko povjerenje. Od samog početka, crkve, univerziteti i mediji organizovali su javne rasprave na kojima su zajednički učestvovali predstavnici kršćanskog sveštenstva, rabina i imama. Prvi takav zajednički projekat bilo je proučavanje fundamentalizma. U augustu 1994., ti predstavnici otišli su u mirovnu misiju u Sarajevo. Potom su 1996. osnovali Nordijski centar za međuvjerski dijalog, koji je finansijski pomogla gradska vlada u Geteborgu. Centrom rukovodi odbor od devet članova, po tri iz svake vjerske zajednice. Njegov sastav ne odražava brojno stanje tih zajednica, jer u Švedskoj ima dvanaest hiljada jevreja, uglavnom u Stokholmu i okolini, i dvjesta pedeset hiljada muslimana, dok je većina preostalog stanovništva kršćanskog porijekla. Muslimanske aktivnosti usmjerene su prema nemuslimanima. Oni dijele publikacije u kojima se ističu vrline i moralne vrijednosti islama. U Švedskoj, kao i drugdje, pripadnici Muslimanske braće rade aktivno na unapređivanju dijaloga, dok se selefijske grupacije protive svakom dijalogu i žestoko se suprotstavljaju pozivanju nemuslimana, koje smatraju nevjernicima, u džamije.

U Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi prvobitni pozitivni stav muslimana prema međuvjerskim kontaktima u procesu je ponovnog razmatranja. Osnovna postavka iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, koja je bila zasnovana na ubjeđenju da je poruka islama tako snažna i ubjedljiva da će učiniti da svi ljudi sa Zapada sagledaju istinu i prijeđu u islam, čini se da nestaje. Umjesto toga, muslimani se kod mnogih od tih ljudi suočavaju sa sve većom netrpeljivošću prema islamu. To dovodi do ozbiljnog preispitivanja uloge muslimana i islama na Zapadu. U okviru njega uzima se u obzir realnost da je saradnja sa većinskom zajednicom najbolji način za ostvarivanje životnih interesa muslimana na Zapadu. Azzam et-Temimi iz Velike Britanije ovako definiše te interese: pomoć u rješavanju problema kao što su rasizam i moralna iskvarenost zapadnih društaav učešćem u životu tih društava i anstojanjima da se utiče na donosioce odluka, širenje islamske da’ve (poziva na preobraćenje u islam) na način koji je razumljiv ljudima sa Zapada i nastojanje da se olakšaju uslovi života muslimana u muslimanskim zemljama koji su posljedica imperijalističke politike zapadnih vlada, tako što će se saradivati sa onima na Zapadu koji su nesvrstani i koji mogu da pomognu u vršenju pritiska na sopstvene vlade.

Jedan mali broj muslimana i muslimanskih grupacija počinje da sagledava značaj učestvovanja u međuvjerskom dijalogu. U međuvremenu, i dalje se ozbiljno razmatraju ciljevi i posljedice međuvjerskih aktivnosti za vjernike svih religija. Postoji bojazan da te aktivnosti predstavljaju rizik slabljenja vjerske privrženosti onih koji u njima učestvuju, ako uoče vrlinu u vjerama drugih ljudi. Postavlja se pitanje da li otvorenost prema drugima može da poveća otpornost na fanatizam, uz odustajanje od isključivog prava na istinu, i da li privrženost međuvjerskom dijalogu stvara alternativnu religijsku zajednicu na štetu zajednica kojima učesnici u njemu pripadaju. Nastaje i dilema da li takve aktivnosti stvaraju atmosferu koja podrazumijeva permisivizam i relativizam, jer je orijentisana na pluralizam.

 

Briga za sigurnost 

Centralna tačka rasprava o sadašnjem životu muslimana na Zapadu su dva pitanja, za koja se smatra da su od ključnog značaja kako za muslimane tako i za zemlje u kojima su oni odabrali da žive – sigurnost i kulturni sklad. Činjenica da su se muslimani u Zapadnoj Evropi opredijelili da postanu stalni stanovnici, a ne da budu privremeni radnici, kao i da dobiju državljanstvo u onim zemljama Evrope i Sjeverne Amerike gdje je to moguće, kod mnogih Evropljana izaziva sve veću zabrinutost. Muslimanski imigranti i njihova djeca došli su do spoznaje da moraju da se suočavaju s raširenim i teško promjenjivim shvatanjima, koja su učvršćivana kroz stoljeća sukoba i suparništva. Oni moraju da rješavaju i problem sve veće retoričke demonizacije i rastućih predrasuda. U Sjedinjenim Američkim Državama takve polemike djelo su konzervativnih vjerskih stručnjaka i tumača religije. To često dovodi do toga da se muslimani na Zapadu i islam kao religija smatraju odgovornim za djela neodgovornih pojedinaca u muslimanskim zemljama.

Islamska revolucija u Iranu 1978.-1979. bila je glavni razlog što se pažnja Zapada ponovo usredsredila na islam kao na potencijalnu opasnost. Ona se uklopila u već odavno postojeću nepovjerljivost Zapada prema muslimanima i u strah od njih. Uzimanje talaca, koje su, zahvaljujući televiziji, ljudi doživljavali lično, kao i napad na najveće islamsko svetilište u Mekki, koji su, kako je predstavljeno, izvršili muslimanski fanatici, oživjeli su dugu tradiciju dovođenja muslimana u vezu s nasiljem i džihadom. Nasilje se vratilo u Evropu 1980. eksplozijama bombi u sinagogi i pokušajem ubistva jednog Iranca u Parizu. Potom slijedi ubstvo francuskog ambasadora u Bejrutu 1981. godine, eksplozija bombe u vozu na liniji Pariz – Tuluz i pucnjava u Parizu. Pedeset osam francuskih vojnika ubijeno je 23. oktobra 1983. u Bejrutu. U tom gradu je istog dana ubijen i 241 američki marinac, kad su, s kamionima punim eksploziva, napadači samoubice upali u njihovu bazu. Par godina kasnije, nekoliko francuskih državljana oteti su kao taoci. U Parizu je 1985. i 1986. eksplodiralo nekoliko bombi. Naslovi u novinama nisu se više odnosili na događaje u udaljenim dijelovima svijeta, već na mrtve i ranjene u centru grada. Evropljani su počeli da se pribojavaju šta bi muslimani, koji su im bili prvi susjedi, mogli da im učine. Muslimani su opisivani kao mračni i zli neprijatelji, nemilosrdni sljedbenici religije koja propovijeda nasilje i slijepu odanost tradiciji. Slični stavovi javljaju se i u Sjedinjenim Američkim Državama, zahvaljujući terorističkim napadima u kojima su ginuli i bili ranjavani američki državljani. Među njima su postavljanje bombe u avion kompanije Pan Am 1988. i u Svjetski trgovinski centar u Njujorku 1993., ubistvo dva službenika Centralne obavještajne agencije (CIA) u gradu Vašingtonu 1993. i eksplozija bombe u diskoteci u Njemačkoj 1986. Ti napadi doprinijeli su da se poveća strah od islamskog fundamentalizma, iza kojeg se smatra da stoje ljudi koji se ne rukovode razumom i za koje ljudski život ne znači ništa. Fetva (pravno mišljenje) ajetullaha Homeinija, kojom je Salman Rušdi osuđen na smrt, jer je u svojoj knjizi Satanski stihovi iznio klevete protiv poslanika Muhammeda, i rasprava koja je tim povodom uslijedila, išli su u prilog takvim stavovima. Štampa je pisala o islamu kao antiliberalnom, zaostalom i antiintelektualnom – skupu svega što nije „Zapad“. Spaljivanje Rušdijeve knjige u Velikoj Britaniji izazvalo je kod Britanaca strah da su muslimani koji žive u njihovoj sredini netolerantni i da se suprotstavljaju slobodi misli. Neki od muslimana u Velikoj Britaniji zahtijevali su primjenu onoga što su smatrali ravnopravnim tretmanom. Tražili su da se primijeni britanski Zakon o svetogrđu i da se bar zabrani distribucija te knjige. Došli su do saznanja da se taj zakon ne odnosi na islam, već da štiti samo zvaničnu državnu religiju – anglikanizam. Mnogim muslimanima postalo je jasno da ono što je njima značajno nije regulisano zakonima.

U SjedinjenimAmeričkim Državama muslimani su zapazili da nekih knjiga, poput Malog crnog Samba, nema u bibliotekama, jer vrijeđaju osjećanja određenih društvenih grupacija, ali da ta vrsta osjetljivosti nije pokazana prema muslimanima kada je riječ o Satanskim stihovima.

Muslimani misle da neki dijelovi zapadne štampe imaju izuzetno jake predrasude protiv njih, te negativno izvještavaju o pitanjima od suštinskog značaja za dobrobit muslimana širom svijeta. Štampa obično osuđuje islamiste zbog njihovog antikolonijalnog stava, koji se automatski tumači kao antizapadni. Ovi pak osuđuju Zapad zbog ćutanja o prolivanju muslimanske krvi u Čečeniji, Kašmiru, Palestini i Bosni i zbog pristrasne podrške Izraelu. Budući da su često žrtve govora mržnje i zločina iz mržnje, uključujući napade, ubistva i spaljivanje džamija, kako u Evropi tako i u Sjevernoj Americi, muslimani su sve zabrinutiji za svoju sigurnost i budućnost. Ubijeđeni su da ljudi sa Zapada smatraju živote muslimana manje vrijednim od sopstvenih života. Zašto bi inače mirno posmatrali kako desetine hiljada Bosanaca postaju žrtve etničkog čišćenja 1992.?

Nekoliko džamija i islamskih centara bili su 1985. uništeni i dobijali su prijetnje u više dijelova SjedinjenihAmeričkih Država (San Francisco i Orange County u Kaliforniji, Denver u državi Colorado, Quincy u Masschusettsu i Dearborn u Michiganu). Dvije bombe su 1985. eksplodirale u džamiji u Hjustonu, u državi Teksas, za vrijeme proslave Bajrama, islamskog praznika. Niko nije bio povrijeđen, jer su se muslimani bili okupili na drugom mjestu, pošto se očekivalo da će na tu proslavu doći hiljade ljudi. U više arapskih organizacija upućene su tada prijetnje smrću. Na sve to ukazano je nekolicini američkih zakonodavaca, koji su džamije uvrstili među ostale vjerske institucije zaštićene Uredbom o zločinima iz mržnje, koja je 1988. pretvorena u zakon. Iako je taj zakon stupio na snagu 1990. i od Ministarstva pravde zahtijevao da prikuplja i objavljuje informacije o zločinima iz mržnje, on ipak nije spriječio da broj uništenih džamija i islamskih institucija stalno raste. Čini se da postoji uzajamna veza između dešavanja u muslimanskim zemljama i povećanog broja zločina iz mržnje u Sjedinjenim Američkim Državama. U periodu jačanja sukoba između zapadnih i muslimanskih zemalja povećava se broj napada na džamije i islamske centre.

U više evropskih zemalja, zahvaljujući diskriminaciji u vezi sa stanovanjem i niskim ličnim dohocima, muslimanski radnici, od kojih mnogi danas žive od socijalne pomoći, obitavaju u posebnim stambenim kvartovima, koji se pretvaraju u prava geta za strance. Neki muslimani ne govore jezike zemalja u kojima žive niti imaju prilike da se sretnu ili druže sa Evropljanima, čak ni nakon više od dvadeset godina života u Evropi. Izuzetno veliki porast broja pristalica ekstremne desnice u Francuskoj tokom osamdesetih godina 20. stoljeća djelimično je posljedica ksenofobičnih stavova da su imigranti krivi za sve probleme s kojima se francusko društvo suočava. Iako je taj problem u počctku bio gurnut u stranu, sa obrazloženjem da iza njega stoji rasistička manjina, pobornici takvih stavova su, pod uticajem ekonomske recesije i rasta nezaposlenosti u Francuskoj, stekli vjerodostojnost. Postepeno se stvara opće mišljenje da imigracija Sjevernoafrikanaca predstavlja posebne probleme za francusko društvo, koji nisu bili prisutni kad je riječ o ranijim imigrantima – problem postaju njihovo afričko porijeklo i islamska vjera.

Nekoliko evropskih političkih stranaka otvoreno se izjašnjava protiv muslimana. Među njima su Front Nationale u Francuskoj, Vlaams Blok u Belgiji i Republikaner u Njemačkoj. Centrumpartij u Holandiji manje je snažna od sličnih antiimigrantskih stranaka u Zapadnoj Evropi. Ima samo jedno od 150 mjesta u donjem domu parlamenta. Iako broj napada na prihvatilišta i islamske institucije raste, situacija u Holandiji je ipak mnogo bolja od onoga što se dešava u njoj susjednim zemljama.

Od 1991., kad je Frits Bolksteini iz konzervativne liberalne stranke pokrenuo neka neprijatna pitanja o prisustvu etničkih manjina u holandskom društvu i njihovom uticaju na njega, u Holandiji se povećava broj javnih rasprava o imigrantima. Do snažnijeg izražavanja ksenofobije i panike zbog rastućeg priliva imigranata došlo je 1993., kad je pokrenuto pitanje da li je broj imigranata u Holandiji dostigao gornju granicu prihvatljivosti.

Javna rasprava o tome šta raditi sa muslimanima u Evropi i o opasnosti koju oni predstavljaju po sigurnost ljudi, kao i prisutno nasilje protiv muslimana i njihove imovine, postaju zabrinjavajući. Masakr dvije stotine Alžiraca u Parizu 1961., ubistvo jednog Alžirca u istom gradu 1993. i prizor požara u zgradi za turske imigrante 1993. u Solingenu, koji su podmetnuli njemački huligani, u svijesti mnogih muslimana ostavili su neizbrisiv trag. Rezultat toga je da se muslimani na Zapadu uglavnom opredjeljuju da iz sigurnosnih razloga ne skreću pažnju na sebe. Sebe vide kao najnovije žrtve šovinizma i ksenofobije. Muslimani na Zapadu se tako, kao predmet pogrda, pridružuju jevrejima, Ciganima, Italijanima i Afroamerikancima.

 

Kulturne razlike 

Žurna nastojanja da se otkriju nove prijetnje zapadnim demokratijama, do kojih je došlo nakon pada komunizma, još uvijek su u punom zamahu. Neke struje u Sjedinjenim Američkim Državama identifikovale su islam i muslimansku kulturu kao neposredan izazov ili, bolje reći, neprijatelja koji upućuje izazov Zapadu. Islam se optužuje da je religija bez integriteta i naprednih vrijednosti, da svojim pristalicama propovijeda nasilje, da predstavlja prijetnju građanskom društvu i opasnost za miroljubive narode širom svijeta. Muslimani su često prikazivani kao krvoločni teroristi, u čiju građansku odanost ne može da se vjeruje, jer se smatra da su opsjednuti idejom o uništenju Zapada.

Članak Samjuela Hantingtona (Samuel Huntington) „Sukob civilizacija” (The Clash of Civilization), objavljen u časopisu Foreign Affairs, u kome se tvrdi da naredni sukob neće biti između nacionalnih država ili ideologija, već između civilizacija, izgleda da nailazi na podršku političkih stručnjaka. Njegova tvrdnja uvjerila je muslimane da doba kolonijalizma nije prošlo, jer sadrži stavove koji se čuju još od 19. stoljeća. Na prvi pogled, može se pomisliti da je riječ o oživljavanju mita starog čitavo jedno stoljeće, na kome se zasnivala evropska hegemonistička politika, koja je opravdavala kolonijalna osvajanja i misionarske ratne pohode tokom 19. stoljeća, predstavljajući ih kao „misije za uvođenje civilizacije“, „obavezu bijelog čovjeka“ ili neizbježnu sudbinu. Time je postavljen aksiom nadmoći evropskog čovjeka, vrhunca ljudske civilizacije, koji spremno preuzima odgovornost da svoje vrijednosti i dostignuća dijeli sa ostatkom zaostalog svijeta. U praksi, taj mit je opravdavao pljačku kulture osvojenih naroda i smještanje muslimanskih dostignuća u etnološke muzeje ili historijsku kantu za smeće.

Imigranti, u međuvremenu, donose sa sobom drugačije poimanje sopstvene kulture. Mnogi od njih vjeruju da su žrtve zapadne kulturne hegemonije. Održanje sopstvenih kulturnih vrijednosti predstavlja za njih posljednju liniju odbrane od uništenja. Izloženi dejstvu zapadnih oružja za uništavanje, nemoćni pred zapadnim naučnim dostignućima i svedeni na vazalne države, muslimani nastoje da pružaju otpor držeći se islamske civilizacije kao posljednjeg uporišta ljudskog dostojanstva i vrijednosti, kao načina da se ljudi zaštite i sačuvaju od potpune propasti. Zato privrženost islamskoj kulturi, običajima i normama ponašanja nije samo izraz ponosa na doprinos muslimana ljudskoj civilizaciji, već je postala božanska zapovijest, lijek za sve bolesti muslimanskog društva i cijelog svijeta.

Za nju se tvrdi da posjeduje ljekovitu moć. Javno izvođenje islamskih vjerskih obreda i očuvanje sopstvene kulture postaju tako sredstvo izlječenja. Odstupanje od općeprihvaćenih stavova o tome šta se smatra ispravnim u okviru većinske zajednice u kojoj imigranti žive, ne smatra se zaostalošću, već prije svjesnim logičnim činom i opredjeljenjem za jednu suštinski sadržajniju stvarnost. U svemu tome, za neke je vjerski obred postao sredstvo protesta protiv društva, koje nastavlja da se prema islamu odnosi kao prema stranoj religiji, čiji su sljedbenici ostali na nivou 7. stoljeća.

 

Islamsko pravo 

Želja mnogih muslimanskih vođa na Zapadu jeste da zapadne države priznaju islamsko pravo kao dio državnog zakonodavstva, koje bi muslimanima osiguralo isti pravni položaj kao i pripadnicima ostalih religija. Ima primjera da su muslimani na Zapadu uspjeli da izdejstvuju primjenu nekih svojih posebnih tradicionalnih, kulturnih i vjerskih običaja u vezi sa ukopom mrtvih. Iz straha da će biti ukopani pored „nevjernika“, prvi imigranti slali su tijela svojih umrlih u zemlje iz kojih su došli. Dobijanje zemljišta za muslimanska mezarja na Zapadu gotovo je iskorijenilo tu praksu u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i rnnogim dijelovima Zapadne Evropc, mada neke porodice šalju tijela svojih umrlih u bivše domovine iz emocionalnih razloga. Osim toga, uprkos zakonskim propisima koji to ne dozvoljavaju, muslimani ponekad pripremaju tijela umrlih za sahranu u skladu sa islamskim običajima i dobijaju dozvolu da koriste pokrov umjesto kovčega. Jedan broj džamija u Zapadnoj Evropi i u Sjevernoj Americi ima posebne prostorije za obredno pranje tijela umrlih. Na nekim drugim mjestima prave se izuzeci u primjeni lokalnih zakonskih propisa. Naprimjer, nekim džamijama u Velikoj Britaniji, koje ne ispunjavaju uslove propisane za vjerske objekte, poput odgovarajućeg prostora za parkiranje kola, data je dozvola za rad, kako bi se udovoljilo potrebama stanovništva. Tokom općih izbora 1984., muslimani u Velikoj Britaniji tražili su priznavanje šerijatskih zakona u oblasti ličnog prava – za sklapanje braka, razvod, starateljstvo nad djecom i naslijeđe. Iako zakoni u Velikoj Britaniji važe za sve građane, bez obzira na vjersku pripadnost, muslimanskoj pravnoj tradiciji učinjeni su izvjesni ustupci u bar dva slučaja razvoda braka, u kojima je suprug bio obavezan da plati sumu novca utvrđenu bračnim ugovorom, a ne da se ravna po britanskim zakonskim propisima. U nekoliko slučajeva u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi sudovi su priznali islamski bračni ugovor kao zakonski važeći dokument, ravan predbračnom ugovoru, čije odredbe za poravnanje u slučaju razvoda sud uvažava.

Korištenje halal hrane (mesa od životinja koje su zaklane po vjerskim propisima, bez prerađevina od svinjskog mesa) dobija veoma veliki simbolički značaj. Mada su se prvi imigranti držali fetve islamskog moderniste Muhammeda ‘Abduhua, po kojoj je bilo dozvoljeno jesti meso proizvedeno za kršćane i jevreje, džamije danas provode sve širu kampanju i vrše uticaj da se takva hrana ne koristi, jer nije u skladu sa islamom. Od kraja šezdesetih godina 20. stoljeća, muslimanski imigranti sa Indijskog potkontinenta i veće prisustvo islamističke ideologije među njima doprinose da raste značaj pravila ishrane, koja muslimane odvraćaju od druženja s nemuslimanima. U Sjedinjenim Američkim Državama afroamerički muslimani već tradicionalno koriste pravila ishrane kao sredstvo izdvajanja u okviru zajednice. U Bradfordu u Engleskoj dva muslimanska mesara bila su 1986. kažnjena sa po 3.500 funti zato što se nisu pridržavali propisa o klanju životinja. To je izazvalo snažnu reakciju muslimanske zajednice, ali kad je Vijeće za dobrotvorne usluge u Bradfordu izdvojilo posebna sredstva, kako bi se udovoljilo zahtjevima muslimana u vezi sa ishranom, protestvovale su ostale grupacije u tom gradu. Vijeće je predložilo da se sendviči s mesom služe na posebnim tanjirima i da

se hrana koja sadrži alkohol ne služi muslimanima. Dobavljači hrane koje angažuje to Vijeće treba da, kad god je to moguće, ponude etnički jelovnik i halal meso. Ono je također predložilo da svi njegovi kuhari prođu kroz obuku na radu o etničkoj kuhinji. Dok vladine institucije razmatraju i rješavaju pitanja ishrane i prostora za vjerske obrede i sahrane, sve šira javna rasprava vodi se o posljedicama koje prisustvo muslimana izaziva u zapadnim liberalnim društvima. U novije vrijeme, ključna tema je položaj žena u islamu, jer se na Zapadu smatra da su one ugnjetavane.

Na jačanje takvih stavova utiču televizijske reportaže o poloćaju ćžena u revolucionarnom Iranu i u Afganistanu pod vlašću talibana i otvorena odbacivanja općih vrijednosti koje su, kad je riječ o ženama, utvrdile Ujedinjene nacije. Ta teme obuhvata pitanja os abortusa, sakaćenja ženskog polnog organa i seksualnih sklonosti do nošenja zara. Pitanje hidžaba (mahrame za glavu) poprimilo je općenacionalni značaj u Francuskoj, nakon što je jednom broju učenica zabranjeno da ih nose, sa obrazloženjem da je to jednako navođenju na preobraćenje, što je u svjetovnim prosvjetnim ustanovama u Francuskoj zabranjeno. Rasprava koja je potom uslijedila u francuskoj štampi bavila se srodnim pitanjima. Da li je hidžab maska koja prikriva ugnjetavanje i gušenje sloboda žena? Da li je to muslimanska oznaka kojom se upućuje izazov francuskoj trobojci? Ili način da nezahvalna grupacija stanovništva pokaže prezir prema gostoljubivom francuskom društvu, time što se u središtu zapadne civilizacije razmeće svojim zastarjelim običajima? Muslimani su tu zabranu shvatili kao antimuslimanski čin, jer je kršćanima dozvoljeno da nose simbole raspeća, a jevrejima jarmulke (kapa koju nose muškarci, prev.), a oba ta simbola se, u određenim okolnostima, mogu smatrati činom propagiranja vjere. U drugim zapadnim zemljama, nošenje hidžaba tumačeno je na različite načine. U Kanadi su, naprimjer, feministkinje pozdravile zabranu nošenja mahrame za glavu, koju su smatrale simbolom ugnjetavanja. Mlade muslimanske žene koje su nosile mahrame tvrdile su da je to čin pokornosti božanskoj zapovijesti, te da je zaštićen propisima o slobodi vjeroispovijesti. Za neke muslimanske žene nošenje hidžaba bilo je način da se oslobode uloge seksualnog objekta. U Sjedinjenim Američkim Državama Vijeće za američko-islamske odnose objavilo je podatke da je 1996. broj slučajeva diskriminacije žena koje su nosile hidžab povećan za 50%.

 

Muslimani i politika na Zapadu 

Bez obzira na to što ih je u Evropi i Sjevernoj Americi sve više, i bez obzira na svoje sve veće bogatstvo u Sjevernoj Americi i Kanadi, muslimani su svjesni da nemaju dovoljno političke moći da utiču na zapadne vlade, medije i elite. U zapadnim zemljama u kojima žive dostupan im je mali broj načina komunikacije sa stvaraocima politike. Niz činilaca postavlje se kao prepreka njihovom efikasnom učešću u političkom procesu, uključujući nedostatak iskustva u političkim aktivnostima, strah od posljedica političkog angažovanja i nedovoljno iskustvo u stvaranju masovnih organizacija i koalicija. Muslimanima također nedostaju iskusne vođe i efikasne organizacije, sposobne da stvaraju koalicije s drugim grupacijama, kako bi ostvarivali promjene u zakonodavstvu i uticali na njega. To se obično pripisuje nedostatku iskustva u demokratiji zapadnog stila zasnovanoj na kompromisima, za koje mnogi muslimani smatraju da su isto što i odustajanje od načela pravde i istine. Prisutan je i uticaj spoljnih činilaca, između ostalog i njihovo ubjeđenje da se na Zapadu politički kandidati i stranke često klone muslimana, smatrajući ih smetnjom jer njihovo učešće može da izazove neprijateljski stav jevrejskog lobija. Predsjednički kandidati demokrata odustaju od podrške arapskih Amerikanaca iz straha da će izgubiti podršku jevreja.

Muslimanska zajednica sada razmatra pitanje učešća u politici. Da li muslimani smiju da učestvuju u upravljanju društvom kafira (nevjernika)? Da li bi trebalo da glasaju za poslanike koji predstavljaju različite interese? Da li bi učešće u politici značilo odbranu slobode angažovanja za stvari koje islam zabranjuje? Ali Kettani, sjevernoafrički savjetnik vlade u Saudijskoj Arabiji za probleme muslimanskih manjina, poziva na učešće muslimana u politici: „U suprotnom, muslimanske političare će na političke položaje dovesti nemuslimanske snage i preko njih vršiti uticaj na muslimansku zajednicu.“ Političko interesovanje prve generacije imigranata uglavnom je usredsređeno na zemlje koje su napustili.

Druga generacija pokazuje veće interesovanje za lokalnu politiku i razumijevanje njenih tema. U Velikoj Britaniji, naprimjer, mladi muslimani u sve većem broju učestvuju u britanskoj politici na strani organizacija koje se izjašnjavaju protiv rasizma i deportacije. Učestvuju i u kampanjama za usvajanje zakonskih propisa koji omogućavaju spajanje porodica i sprječavaju nasilje policije. U Bermingenu se muslimani politički angažuju uglavnom na lokalnom nivou. Prvi muslimanski poslanik Laburističke stranke u gradskoj skupštini izabran je 1982. Naredne godine bilo ih je dvojica, a 1987. izabrana je i prva muslimanka. Mnogi muslimani u Velikoj Britaniji glasaju za Laburističku stranku, jer pripadaju društvenom sloju radnika, te od ostvarivanja stranačkog programa očekuju korist. Godine 1984. pojavila se muslimanska povelja koja je muslimanima preporučivala da glasaju za one koji će podržati njihove školske programe, seksualni odgoj, zakone koji se tiču privatnog života muslimana, kao i posebne odredbe za muslimane u državnim školama. To nije dalo nikakve rezultate, kao uostalom ni poziv na osnivanje muslimanskog parlamenta. U Velikoj Britaniji, socijalno osiguranje, rješavanje stambenih pitanja, aktivnosti u slobodno vrijeme, komunalne usluge, programi zdravstvenog osiguranja, ekonomskog i gradskog razvoja, kao i programi za obezbjeđenje ravnopravnog tretmana, spadaju u nadležnost lokalnih vlasti. Većina problema s kojima se muslimani susreću rjcšava se na lokalnom nivou. Od 117 vijcćnika u Velikoj Britaniji 1993. njih 12 bili su muslimani i svi su bili članovi Laburističkc stranke. Savjetodavna vijeća etničkih manjina bila su osnovana u pojedinim dijelovima Holandije, naročito u većim gradovima, gdje imigranti uglavnom žive – u Amsterdamu, Roterdamu, Hagu i Utrehtu. Vlasti priznaju ta vijeća kao predstavnike imigranata i u rješavanju pitanja od značaja za etničke manjine mora se čuti njihovo mišljenje. U okviru vladine politike prema etničkim manjinama, imigrantima su tokom osamdesetih godina 20. stoljeća data nova prava, uključujući islamske obrede prilikom ukopa umrlih i, na zaprepaštenje boraca za prava životinja, islamom propisani način klanja životinja za ishranu. Dozvoljeno im je da dobijaju posao u javnim službama, osim u policiji i u vojsci. I pored toga što zadržavaju strano državljanstvo, imigranti su dobili pravo da glasaju na lokalnim, ali ne i na oblasnim i općim izborima. Na lokalnim izborima 1986. i 1990. nekoliko stranaca izabrano je za gradske vijećnike. Političko angažovanje muslimana u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je posljedica arapsko-izraelskog sukoba. Podrška američke vlade izraelskoj državi i štampa, na koju muslimani uglavnom gledaju kao na čuvara koji ne propušta izvještaje koji bi izraelsku politiku mogli da prikažu u negativnom svjetlu, a daje publicitet onima za koje muslimani smatraju da ocrnjuju Arape, doveli su do nastanka arapskih grupa za političku akciju. Njihove aktivnosti uglavnom su bile usmjerene na tri oblasti: tačno obavještavanje američke javnosti o arapskoj kulturi, historiji i religiji, osporavanje i ispravljanje dominantnih negativnih predubjeđenja o Arapima i Amerikancima arapskog porijekla i podrška onim učesnicima u stvaranju američke politike koji se zalažu za njen pravedniji i objektivniji stav prema arapskom svijetu, naročito kad je riječ o arapsko-izraelskom sukobu. Stručnjaci, univerzitetski profesori, advokati i ljekari, čiji je veliki broj bio među članovima Organizacije arapskih studenata, koja je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća dobila veliki zamah na američkim univerzitetima, osnovali su 1967. Udruženje diplomiranih studenata arapskog porijekla.

Činjenica da je Niksonova administracija Amerikance arapskog porijekla uvrstila u svoje ciljne grupacije dala je podsticaj osnivanju Nacionalnog udruženja Amerikanaca arapskog porijekla (National Association of Arab Americans) 1972., koje je slijedilo način djelovanja proizraelskog lobija, Američko-izraelskog komiteta za javne poslove. Ciljevi tog udruženja bili su da ostvari kontakt sa članovima američkog kongresa i da im iznosi arapsko gledanje na postojeće probleme, a istovremeno i da radi na osposobljavanju Amerikanaca arapskog porijekla za učešće u politici.

Antidiskriminacioni komitet Amerikanaca arapskog porijekla (The American-Arab Anti-Discrimination Committee), organiziran po uzoru na Protivklevetničku ligu Bnai Brit (B’nai B’rith), osnovan je 1980. s ciljem da se bori protiv rasizma, predrasuda, i diskriminacije Arapa u Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovao ga je Džejms Eburezk (James Aburezk), bivši američki senator iz Južne Dakote, i još uvijek predstavlja najširu arapsku organizaciju u Sjedinjenim Američkim Državama, koja ima svoje ogranke u više dijelova zemlje. Djelatnost usmjerava na pitanja od interesa za muslimansku zajednicu, od nastojanja da spriječi proizvodnju i distribuciju filmova kompanije Volta Diznija (Walt Disney), koji na unižavajući način predstavljaju Arape i muslimane, do pomaganja imigrantima koje je američka Služba za imigraciju i naturalizaciju nepravedno odredila za deportaciju. Ovaj komitet je tražio izvinjenje od televizijskog voditelja Dena Ratera (Dan Rather) i bivšeg državnog sekretara Henrija Kisindžera zbog klevetanja i etničkog omalovažavanja, vodio je sudske sporove, kako bi zaustavio objavljivanje nekih oglasa koji su zloupotrebljavali rasne predrasude, a u skorije vrijeme zalagao se za ukidanje američke zabrane na putovanja u Liban i pritiska na Irak. Džejms Zogbi (James Zoghby), aktivni učesnik predsjedničke kampanje Džesija Džeksona (Jasse Jackson) 1988., osnovao je 1984. Američki arapski institut (Arab American Institute – AAI). Zogbi je bio imenovan za kopredsjedavajućeg Džeksonove kampanje i uspio da za nju prikupi 700.000 dolara. Organizuacija AAI podstiče učešće muslimana u političkim aktivnostima i nastoji da se Amerikanci arapskog porijekla kandiduju za političke položaje. Institut osniva demokratske i republikanske klubove širom zemlje.

Sve organizacije Amerikanaca arapskog porijekla obuhvataju i kršćane i muslimane. Tokom osamdesetih godina 20. stoljeda osnovano je nekoliko muslimanskih komiteta za političke aktivnosti, među njima Američko muslimansko vijeće (American Muslim Council), Vijeće za američko-islamska pitanja (Council for American-Islamic Affairs) i Ujedinjeni muslimani Amerike (United Muslims of America). Njihova djelatnost uglavnom je istog karaktera kao i djelatnost organizacija Amerikanaca arapskog porijekla. Oni svoje aktivnosti ograničavaju više na muslimanska nego na arapska pitanja i pokazuju šira interesovanja, uključujući, između ostalog, sudbinu muslimana na Kipru, u Kašmiru, u Bosni, na Kosovu, u Bugarskoj i u Somaliji. Ti komiteti za političke aktivnosti priznati su kao institucije koje predstavljaju muslimansku zajednicu. Njihove vođe se u vrijeme islamskih praznika pozivaju u Bijelu kuću. Oni također podržavaju podnošenje peticija i izdaju saopćenja zajedno s nemuslimanskim političkim i vjerskim organizacijama.

 

Prisustvo muslimana: izazov za Zapad 

Prisustvo muslimana u Zapadnoj Evropi i na oba američka kontinenta predstavlja izazov i pokreće pitanja koja moraju da razrješavaju i imigranti i zemlje domaćini. Riječ je o društvenim i kulturnim pitanjima, poput demografskih promjena, rase, društvenih klasa, religije i etničke pripadnosti, koja postavlja izazov osnovnim postavkama demokratije, jer se odnose na oblasti diobe vlasti, prava,

obrazovanja i državne politike. Muslimanski imigranti na Zapadu špoznati su po tome što se međusobno veoma razlikuju, te se i načini na koji oni doživlajvaju zapad razlikuju u zavisnosti od vjerovanja, shvatanja i idejnih stavova koje su stekli prije emigracije, ako i od okruženja u koje su došli da žive. Ono što im se događa i njihove reakcije uslovljeni su njihovim razlozima za emigriranje, stepenom obrazovanja, društvenom klasom kojoj pripadaju kao i historijom odnosa između zemlje iz koje dolaze i one u koju su došli. Na sve to utiče i politika zemlje domaćina – da li ona prihvata strance i daje im pravo državljanstva, kakav je njen stav prema islamu i kako je u njoj određen odnos religije i države.

Na identitet muslimana na Zapadu utiče dinamična interakcija niza svjesnih i podsvjesnih stavova koje imigrant donosi sa sobom i sredine u kojoj se nastanjuje. Identitet zavisi i od kompromisa koje imigrant mora da pravi sa kulturom zemlje domaćina, kako bi vodio normalan život. Stavovi imigranta zavise od duhovnog naslijeđa koje nosi, društvene klase kojoj pripada, sagledavanja mogućnosti napredovanja u društvu, nivoa obrazovanja kao i od toga da li je naseljenik, izbjeglica ili je na privremenom boravku. Na njih utiču i politički identitet i religijski stavovi na kojima je imigrant odgajan. Ti činioci su u stalnom procesu preispitivanja i prilagođavanja u društvu koje imigrant smatra i doživljava kao rasističko i antimuslimansko i čiji pojedini dijelovi nastoje, ili su se u potpunosti posvetili tome, da klevetaju muslimane ili šire laži o njima i ulivaju strah od njih. Također je od značaja da li pojedinac sebe smatra rođenim muslimanom, muslimanom koji se vratio svojoj vjeri ili preobraćenikom i da li sebe određuje prema etničkom porijeklu, nacionalnosti, zemlji iz koje potiče i maternjem jeziku i vjerskom opredjeljenju (sunnija, ši’ija, ahmedija, vehabija, alevija, druz). Iako neki muslimani još uvijek ne odbacuju mogućnost da se jednog dana vrate u svoje domovine, što je opcija koja ima ulogu sigurnosnog ventila u slučaju da uslovi života postanu nepodnošljivi, njihova djeca, rođena na Zapadu i odgajana u zapadnjačkim školama, nalaze se u procjepu – Zapad je njihova domovina. Oni pripadaju dvjema kulturama, neposredno doživljavaju i spoznaju Zapad, a imaju isto tako neposredan doživljaj kulture svojih roditelja, onako kako ona živi u sjećanjima i ispoljava se na Zapadu. Borba za održanje sopstvenog identiteta i sprječavanje da se on izgubi u zapadnoj kulturi za imigrante izgleda da predstavlja stalni zadatak. Što se njihova djeca više uklapaju u zapadnu kulturu, to raste broj izazova i promjena s kojima se oni suočavaju. Mali broj smjelih ljudi počinje da razmišlja na nov način i nastoji da se prilagodi novoj stvarnosti u kojoj se nalazi. Postavlja se pitanje da li su oni u stanju da izdejstvuju racionalne zakonske okvire za život manjina na Zapadu. Ako u tome uspiju, sljedeći problem je da li će muslimani u okviru većinskih zajednica prihvatiti te okvire kao autentične i važeće.

U međuvremenu, neki zapadni autori nastavljaju da raspravljaju o tome da li muslimani zaslužuju da dobiju državljanstvo demokratskih zemalja i da li će njihovo prisustvo toliko uticati na Evropu i Ameriku da će Zapad, kakav znamo, biti nepovratno promijenjen. Ima evropskih naučnika koji izražavaju bojazan da će prisustvo muslimana u multikulturnom okruženju oslabiti jedinstven evropski identitet i učiniti ga sličnim onom koji postoji u Sjedinjenim Američkim Državama ili Kanadi. Ima i takvih koji se ne slažu da muslimani mogu značajno da utiču na preoblikovanje Evrope. Srnatraju da nema razlike između uticaja muslimana i uticaja koji je bio prisutan kod ranijih migracija siromašnih naroda, kao što su Poljaci i Italijani. Osjećaj panike u izjavama nekih učesnika u raspravi o tome da li je muslimanima mjesto na Zapadu jasno pokazuje da su oni u potpunosti svjesni činjenice da su muslimani već postali dio Zapada i njegove budućnosti.

Ostaje još uvijek suočavanje s muslimanskim zahtjevom za pokretanje pitanja odgovornosti zapadnog imperijalizma, kao i s traženjem da Zapad uspostavi mir sa islamom i prizna mu, kao legitimnoj monoteističkoj religiji, ravnopravnost s kršćanstvom i judaizmom. Da li će pluralizam i demokratska načela koje su prihvatile i Evropa i Sjeverna Amerika omogućiti jednoj drugačijoj kulturi da se ispoljava i njenim pripadnicima da žive s poštovanjem i s dostojanstvom? Još jednom treba reći da prisustvo muslimana suočava Evropljanje ne samo s razmišljanjem o samouvjerenim stavovima o sopstvenom liberalizmu, pluralizmu, demokratiji i toleranciji, već i sa iznalaženjem načina da se muslimanima garantuju sloboda vjerskog opredjeljenja i pravo vjeroispovijesti, kao i život po načelima kulture za koju su se opredijelili. Dilema muslimana da li su zapadne demokratije dovoljno liberalne da prihvate učešće muslimana u svom funkcionisanju ili će insistirati na judeo-kršćanskoj kulturi još nije razriješena.

Da li će zapadni pluralizam i multikulturalizam pokazati dovoljno elastičnosti da dozvole islamu da učestvuje u oblikovanju budućeg zapadnog društva? Ili će muslimani i dalje biti ostavljeni po strani, žigosani, proučavani i izloženi testiranju, uvijek sa ocjenom da im nešto nedostaje, uvijek smatrani onim „drugim“? Najzad, da li će neumoljiva sila asimilacije, koja je tokom dugog procesa sekularizacije, modernizacije i liberalizacije preoblikovala Evropu i Sjevernu Ameriku, biti dovoljno jaka da u toj mjeri preoblikuje muslimane da se oni utope u tu zapadnu mješavinu i da izgube svoj poseban identitet, običaje i svojstva svoje civilizacije? Ili će se oni opredijeliti za integraciju, a da pri tom zadrže sopstveni identitet i opredjeljenja, i za učešće u političkom i društvenom životu zemalja u koje su došli i u kojima će tražiti da budu ravnopravni građani i srazmjerno zastupljeni u upravnim organima, kao posebna zajednica? Nije tu riječ samo o tome šta će se desiti s muslimanima u njihovom opredjeljivanju za asimilaciju, integraciju ili izdvojenost, već još više o tome kako će asimilacija, integracija ili izdvojenost muslimana uticati na zapadno društvo. Do kakvog će društva u Evropi iAmerici dovesti prihvatanje nove mješavine naroda i kultura koji pripadaju jednoj snažnoj religiji, za koju tvrde da prevazilazi granice i polaže vrhunsko pravo na istinu?

 

(Poglavlje iz knjige „Oksfordska historija islama”, priredio: John L. Esposito, prijevod Ahmet Alibašić, Izdavač: Selsebil, Živinice, 2005. god.)