Jean Piaget u proučavanju igre polazi upravo od kognitivnog svojstva koje igra sadrži u sebi:

»Piaget promatra igru u sklopu kognitivnog razvoja i dovodi ju u vezu sa strukturom misaonih aktivnosti. Kao multifunkcionalna, nejednoznačna, nespecijalizirana aktivnost igra je zaista povezana i s kognitivnim razvojem.« (Duran, 2003, str. 22).

Ipak, spoznaje koje se djeci u igri otvaraju spontano i prirodno ne događaju se potpuno slučajno. Dijete je u trenutku igre svjesno svojih misaonih procesa samo što je slobodnije preispitati ih iz novih i različitih kutova te ih izraziti na vlastiti način.

»U igri dijete postupno stječe kontrolu nad onim što je moglo izvesti jedino uz pomoć odraslog, ali u igri je spremno i divergentno iskušati različite nove mogućnosti.« (Duran, 2003, str. 145)

Alen Sušić

Igrači se igraju poput znanstvenika:»Često su igrači jednako intelektualno angažirani kao i znanstvenici. Provjeravaju hipoteze pomoću ako-onda izjava. ‘Ako ovo napravim, onda će se ono dogoditi.’ S učenjem i razvojem intelektualnih vještina tijekom igre, proces se nastavlja na sve višim razinama apstrahiranja i složenosti. Kada se dosegne određena razina vještine, igrači namjerno dodaju nove prepreke i složenosti jer tako igra postaje izazovnija.« (Godbey, 1988, str. 175).

Igraju li se znanstvenici poput djeteta? Nisu li znanstvena istraživanja jedan od oblika igre? Igra jest jedna od ljudskih karakteristika, ljudski obred, a služi za rekreaciju, zabavu, ali i učenje. Nakon svega izrečenoga moramo se upitati:

Može li se onda dobro usmjerenom igrom razvijati ljudsko mišljenje?

Mi igru shvaćamo kao uobičajenu aktivnost, ona predstavlja nešto prijatno, dobrovoljna je i može sadržavati pretvaranje. Igra su i riječi i postupci; najčešće je to veoma angažirajuća aktivnost koja se na neki način postavlja iznad stvarnosti. Igra je način da se shvati svijet, i da se dobiju znanja o njemu, a dijete u igri trenira i tjelesne funkcije. Dijete se kroz igru uči da rukuje relacijama, problemima i konfliktima, ono se uči socijalnim normama i ulogama, te razvija svoj identitet i svoju samosvijest. U igri dijete trenira i svoju komunikativnu sposobnost, svoju fantaziju kao i izražavanje osjećanja. Prema tome, igra ima psihološki i pedagoški, ali i socijalni značaj. Pored svega ovoga igra također ima i vlastitu vrijednost- ona je sama sebi dostatna. Možemo reći da je igra dječiji svijet.

Igra u različitoj dobi

Mildred Parten je 30-tih godina ovog stoljeća studirala igre predškolske djece. Razlikovala je pet različitih tipova igara:• Pojedinačna igra. Djeca se igraju sama sa sobom, naizgled

nesvjesna druge djece koja se mogu igrati u blizini.• Gledateljska igra. Djeca gledaju kako se druga djeca igraju.• Paralelna igra. Djeca se igraju jedna kraj drugih, na otprilike

isti način i sa otprilike istim igračkama, ali ne jedna s drugima, dakle nema interakcije.

• Asocijativna igra. Dolazi do interakcije među djecom, ona mogu upotrebljavati iste igračke, ali izgleda kao da ne učestvuju u istoj igri.

• Igra suradnjom. Djeca se igraju zajedno, u igri postoji uzajamnost.

Drugi uobičajeni način opisa igre jest razlikovanje osjetilne igre, funkcionalne igre, igre korištenjem simbola, zajedničke igre, igre u kojoj djeca imaju različite uloge, konstrukcijske igre i igre s pravilima.

Funkcionalna igra (6- 12 mjeseci) znači da se dijete igra sa svojim tijelom, miče rukama i nogama, stavlja različite stvari u usta te trese i baca različite stvari. Pored toga što mu je u takvim aktivnostima zabavno, dijete na taj način uči nešto o samom sebi i o tome kako funkcionira svijet oko njega.

U dobi od oko 2 godine dolazi igra korištenjem simbola ili igra pretvaranja, koju dijete koristi za ponavljanje svakodnevnih događaja. Djeca između 2 i 3 godine više su sklona realističkim igrama i koriste se svakodnevnim stvarima u svojim igrama fantazije. U toj dobi igru počinje obilježavati zajednička igra, djeca se tada igraju zajedno sa drugom djecom i dopuštaju da ona utječu na njih. U početku se djeca igraju u društvu samo nakratko i na jednostavan način. Ove igre se često završavaju konfliktima prije svega zbog stvari.

Tokom dobi između 4 i 5 godina počinje se formirati igra u kojoj djeca imaju različite uloge. Ova igra je jedan oblik igre pretvaranja. Pretvarati se da je neko ono što on nije, zahtijeva izvjesnu intelektualnu sposobnost, tj. da se gleda dalje nego što nos seže kao i da se sebi može predstaviti nešto što ne postoji. Igra u kojoj djeca imaju različite uloge, znači da se djeca pretvaraju kao da su životinje ili ljudi koji se nalaze u okolini, npr. roditelji, pomoćnik u prodavaonici, liječnik ili vozač kamiona.

Budući da ove igre zahtijevaju suradnju, djeca iz njih mnogo uče zajedno s drugom djecom. Djeca se istovremeno uče i socijalnim pravilima kao i odnosima prema drugim ljudima.Djeca se u dobi između 4 i 5 godina mogu igrati s nekim predmetom i istovremeno se pretvarati kao da je to nešto sasvim drugo. U mašti oni mogu jedan štap pretvoriti u mač, a usisivač za prašinu u svemirsku raketu.

Igra s pravilima prevladava kada se djeca počnu približavati školskoj dobi- igre slaganja, igre kartama i različite igre vani na otvorenom. Igre s pravilima predstavljaju važan dio socijalizacije. U početku su djeca prilično slobodna u svom izboru i tumačenju pravila; djeca ih primjenjuju tako da odgovaraju njihovim vlastitim potrebama. Jednom kasnije, pravila postaju važna kao takva i djeca ih tumače doslovno- prekršiti ih gotovo znači smrtni grijeh.