III. Teorijsko-pojmovne osnove politikih sistema (3)

06. Meusobni odnos pravnog i politikog sistema

Politiki sistem i njegove institucije nisu nikakve izvanpravne kategorije. Kao to najviipredstavniki organi javne vlasti mogu mijenjati ustav i na njemu utemeljen cjelokupni pravnisistem, tako isto njihove ovlasti i domena djelovanja moraju u savremenoj dravi biti pravnoregulirane. U interesu demokracije i slobode najvei autoriteti, pa i drava kao autoritet,moraju biti ogranieni u vrenju vlasti jer vladavina zakona (rufe of law) i demokracijakorespondiraju kao dva razliita koncepta slobode. Prema negativnom konceptu, slobodaovisi od obuzdavanja autoriteta; prema pozitivnom, sloboda ovisi o vrenju autoriteta.Drugim rijeima, moderna drava mora biti pravna drava. A pojam pravne drave, izmeuostalog, znai da je i sama drava pravom ograniena. Ni ona niti njene institucije javne vlastine mogu izlaziti izvan okvira koje im je omeio pravni sistem. Ma koliko izgradnja dravebila nuna za jedno drutvo, ta drava istodobno predstavlja i prijetnju tome drutvu. Podvladavinom zakona mislilo se ograniiti dravnu vlast, dok se pod demokracijom shvaalamobilizacija drutva prema vrenju dravne vlasti... Dravna vlast je imala biti ograniena, alii vezana uz opa pravila i postojee zakone; dravna akcija imala je biti predvidljiva, ali ne iarbitrarna. Da bi se dravna vlast odrala unutar postojeih zakona, bilo je nuno uspostavitinegativnu kontrolirajuu vlast. To se pokualo institucionaliziranjem odijeljenosti vlast, timeto se vlast suprotstavlja vlasti, i razliitim nainima blokiranja dravne vlasti putem pravaveta.Ovo demokratsko naelo pravnog ograniavanja drave i svih institucija javne vlasti vai za sva stabilna savremena drutva. Meutim, u poremeenim uvjetima ivota i u nestabilnim drutvima esto dolazi do naruavanja tog naela, osobito onda kada je sruen jedan pravni sistem, a nije izgraen novi. Ali i u takvim uvjetima, a osobito kada se oni zavre, vlast mora pristupiti legalizaciji politikih odluka i nastalih promjena uspostavom novoga pravnog sistema.

U postupku donoenja pravnih akata politiki sistem i njegove institucije stjeulegitimaciju za nesmetano postupanje javne vlasti u svim drutvenim situacijama. Meutim,pravni sistem u savremenoj dravi proima ne samo politiki sistem ve i njegove podsisteme,tako da omoguuje skladno ostvarivanje njihovih funkcija, jer pravni sistem u savremenomdrutvu diferencira se neprestano po svom sadraju (sve je vie pravnih podruja, specijalnostii subspecijalnosti), po donositeljima normi (pored drave, to su sve vie autonomneorganizacije, poduzea, ustanove, udruenja graana, lokalna samoupravna tijela,transdravne asocijacije), po mehanizmima sankcije (pored prijetnje dravnom silom, to susve vie iskljuivanje od davanja usluga dravnih ili autonomnih organizacija), i po drugimdimenzijama. Na taj nain pravni sistem proima sva bitna podruja politikog sistema,njegovih podsistema i elemenata. Pravni se sistem neprestano diferencira kako bi svojompoveanom raznolikou mogao bolje odgovoriti sve veoj raznovrsnosti drutvenih odnosakoje treba regulirati u industrijskom i postindustrijskom, urbanom globalnom drutvu.Njegove mijene, koliko god su izraz drutvenih potreba, toliko isto omoguuju nastanak novihprocesa i odnosa, i to na pravno reguliran nain, tako da se izbjegnu nepotrebni socijalnikonflikti. Svaka politika odluka lake postie legitimnost ako je legalna, to znai na zakonuutemeljena. Kao to politika ne moe bez prava, koje joj slui kao sredstvo za ostvarivanje

politikih ciljeva, tako je isto pravni sistem nasuna potreba politikog sistema i bitnapretpostavka njegova funkcioniranja.

Primjerice, i za obinoga graanina, a pogotovo naunika, iluzorno je pitanje to bi sedogodilo ako izborni postupak kao vaan politiki in ne bi bio pravom reguliran. Uz pomoprava periodino postavljeni izbori postaju postupak u kojem se politiki sistem moeorijentirati na svojoj vlastitoj povijesti. Moe nauiti da reagira na samog sebe i na svojeuinke u drutvu.

07. Odnos politikog i informativnog sistema

Informativni sistem, ili sistem informiranja, od velikog je znaenja za funkcioniranjepolitikog sistema u cjelini, a osobito nekih njegovih dijelova. Kvalitetno, sveobuhvatno,istinito i pravodobno informiranje jedan je od bitnih zahtjeva savremenoga demokratskogdrutva. Taj je zahtjev povezan ostvarivanjem naela javnosti rada svih institucija politikogsistema. O funkcioniranju javne vlasti drutvena javnost mora biti informirana. Ispunjenjetoga zahtjeva znaajna je pretpostavka za ostvarivanje neophodnog stupnja kontrole graana ijavnosti uope nad ponaanjem organa javne vlasti. Ujedno, javnost rada je i bitan uvjet zaostvarivanje demokracije, koje ne moe biti tamo gdje je sistem informiranja pod strogomcenzurom institucija politikog sistema.

Nepotpuno, neistinito i neblagovremeno informiranje, a pogotovo neobjavljivanjerelevantnih informacija, podloga su za zloupotrebu vlasti i manipuliranje javnim mnijenjem.Onaj tko ima dominantan utjecaj na sistem informiranja, pa u svakom trenutku moe doi dorelevantnih informacija, a drugima to onemoguiti, ve je uinio pola posla na planumonopoliziranja vlasti. Zato vladajue stranke, a esto drava i njeni organi, nastoje imatimonopol nad cijelim sistemom informiranja. Ako ne to, onda barem presudan utjecaj na izborinformacija i to veu kontrolu rada informativnih medija. Put do toga je monopol nadkadrovskom politikom u cjelokupnom sistemu informiranja.

Samostalnost informativnog sistema u odnosu na institucije javne vlasti jedan je odrelevantnih pokazatelja demokratinosti politikoga sistema. U totalitarnim politikimsistemima informativni je sistem potpuno podreen, cenzuriran i kontroliran od institucijapolitikoga sistema. U demokratskim drutvima on ima najvei mogui stupanj samostalnosti.Zato se s velikim uspjehom moe braniti teza da je politiki sistem utoliko demokratinijiukoliko je sistem informiranja samostalniji. Njegova je stroga kontrola i podreenost vlastimai vladajuim strankama pokazatelj nedemokratinosti politikoga sistema. Iz tih se razloga naterenu prevlasti nekih subjekata politikoga sistema nad informativnim stalno vode otvoreneili prikrivene politike borbe. Pitanje samostalnosti cjelokupnoga informativnog sistema iuvjeta za njegovo nesmetano funkcioniranje tie se ostvarivanja kontrole javnosti i graananad institucijama politikoga sistema. Od Kanta do danas zagovara se da taj izvor kontrolepredstavlja javno mnijenje.Javno mnijenje je oblik kolektivnog rasuivanja politike javnosti o drutvenim situacijamaod posebnog znaenja za razvitak drutvenih zajednica i njihovog drutveno-politikog sistema. Ono je izraz kolektivne svijesti politike javnosti jednoga demokratskog drutva o nekom izuzetno vanom politikom ili drugom pitanju. To moe biti neka konkretna politika odluka, neki pojedinani vaan dogaaj, ili neko opepolitiko pitanje jedne drave.

Javno mnijenje formira se na vie naina, od kojih su najznaajniji: spontano,institucionalno i namjerno izazvano. Najei je prvi nain spontanog nastajanja, kao izrazujednaivanja stavova i mobiliziranja javnosti o nekom vanom politikom pitanju. Meutim,odreene politike stranke ili druge institucije nastoje u nekim sluajevima svjesno oformitijavno mnijenje o nekom pitanju koje smatraju vanim, a zatim svjesno oformiti promicanjevlastitih interesa koristei se tako iskonstruiranim javnim mnijenjem. Njega takoer mogupotaknuti i usmjeriti odreene grupe za pritisak kako bi pritiskom na vlast iznudileostvarivanje vlastitih interesa i ciljeva. Napokon, sredstva javnog komuniciranja (televizija,radio, tisak i slino) takoer mogu izazvati i usmjeravati javno mnijenje o nekom konkretnomili opem pitanju. Svi ovi initelji koji utjeu na nastajanje i formiranje javnog mnijenjaaktivni su u nastojanju da djeluju na javnost sve do konanog donoenja odluke u njihovukorist.

Javno mnijenje ima vie funkcija. One se ogledaju u oitovanju stavova politike javnosti,usmjeravanju politike prakse, utjecaju na ponaanje institucija vlasti i drugih politikihsubjekata, pritisku na vlast radi donoenja odreenih politikih odluka i slino. Ovaviefunkcionalnost javnog mnijenja ukazuje na njegovo veliko znaenje u svakom, a posebnou demokratskom drutvu. Zato je ono pod stalnom pozornou izuavanja od stranesavremene politike znanosti.

Odnos aktualne politike vlasti spram formiranja, usmjeravanja i djelovanja javnogmnijenja takav je da ona uvijek nastoji nad njim ostvariti punu kontrolu. Meutim, niti ujednom drutvu institucije politikog sistema ne uspijevaju ostvariti punu kontrolu nad javnimmnijenjem. Ono ima svoju logiku razvitka i trajanja, a ne dade se lako podrediti, nitikontrolirati, pogotovo onda kada nastane spontano. tovie, javno mnijenje vrlo estopotpuno proturijei stavovima slubene vlasti, njenim tenjama i interesima. U tom sluajunajee se dogaa da ono postaje dominirajui initelj kojemu se prilagoavaju nositeljivlasti, uvijek kada u procesu javnog nastajanja odmah u poetku ne uspiju preuzeti kontrolunad njim.

Javno mnijenje moe imati, i u demokratskom svijetu u pravilu ima. veliki utjecaj nadonoenje krupnih politikih odluka. Zato vlast procjenjuje dokle moe ii u konfrontiranje. akoja je granina toka na kojoj se nuno mora podrediti volji javnog mnijenja. Inae bi imaladaleko tee posljedice, koje mogu ii sve do smjenjivanja postojee i uspostave nove vlasti.

Uloga javnog mnijenja osobito je velika u provedbi izbora i izbornog postupka. Odvajanjeuloga i diferencijaciju izbornog postupka a time, na vanoj sistemnoj granici, i politikogsistema osiguravaju prije svega tri naela po kojima se danas organiziraju politiki izbori:

1. opom pristupanou ulozi biraa za itavo stanovnitvo (uz izuzetak funkcionalnozasnovanih ogranienja...),

2. jednakou teine glasa i3. tajnim glasanjem.

Povreda tih naela izaziva snanu reakciju javnosti i mobiliziranje javnog mnijenja kako bise ishodile ispravke ili donijela odluka o ponitenju izbora.

Istraivanje javnog mnijenja, bilo da ga vre odreene institucije u politike svrhe, ili da toine znanstvenici s podruja politikih znanosti, vrlo je delikatan, sloen i odgovoran posao.Njegov je cilj da se predvidi ponaanje masa i budui razvitak neke drutvene pojave koju

istraujemo, uz relativnu sigurnost predvianja. Zato se u razvijenim zemljama i organizirajuposebni instituti za istraivanje javnog mnijenja.

Grupe za pritisak su svojevrsne interesne grupe koje nastaju spontano, ali i organizirano.One metodom pritiska i iznuivanja nastoje utjecati na vladu ili neku drugu institucijupolitikog sistema radi donoenja odluka koje im odgovaraju. Mnogi ih pogreno pojmovnoizjednauju s interesnim grupama, jer pojam interesne grupe iri je od pojma grupe zapritisak. Zato su sve grupe za pritisak interesne, ali sve interesne grupe nisu istovremeno igrupe za pritisak.

Ove grupe mogu nastati spontano, ali takoer i svjesno, s dobre proraunatim, unaprijedpostavljenim ciljevima. Po klasifikaciji one mogu biti formalne i neformalne, kratkorone idugorone. Tokom svoga trajanja, obino na povrinu izbacuju formalno ili neformalnorukovodstvo, odnosno lidere koji pregovaraju s institucijama vlasti oko odluivanja opitanjima ije rjeavanje pokreu i zahtijevaju. Karakteristine su i po tome to se nastojekoristiti sredstvim masovnog komuniciranja, te animirati javno mnijenje za iznuivanjevlastitih ciljeva. Pritom nisu imune niti od koritenja nedozvoljeni sredstava i metodapolitike borbe. Proizvod su savremenoga drutv masovnih komunikacija. esto se javljajuinicijativom za vee ili manje promjene politikog sistema. Koriste se njegovim slabimtokama, nesavrenou njegovog funkcioniranja i razlikama izmeu vladajuih i oporbenihpolitikih stranaka koje, u pravilu, zauzimaju stavove prijedlozima grupa za pritisak.

08. Politiki sistem i sistem lokalne samouprave

Sva dosadanja teorijska saznanja i praktina iskustva ukazuju na injenicu da niti jedanpolitiki sistem nije savren, niti to moe biti, a da bi istovremeno bio funkcionalan,racionalan i human. Gotovo je ope stajalite da svaki politiki sistem nuno mora ostavitidovoljno prostora za uspostavu i funkcioniranje sistema lokalne samouprave, kojanadomjeuje brojne nedostatke globalnoga politikog sistema. Prema dosadanjimsaznanjima, drutvene nauke nisu otkrile bolje putove i mogunosti za afirmaciju ovjeka ihumanizaciju politikog sistema od neposrednog upravljanja u mjesnim zajednicama. Natemelju saznanja da lokalna samouprava doprinosi funkcionalnosti globalnoga politikogsistema, humanizaciji drutvenih odnosa i ostvarivanju ljudskih prava i sloboda, donesena jeEuropska povelja o lokalnoj samoupravi, u kojoj su istaknuta vana naela:

da u svim zemljama lanicama vai demokratsko naelo prava graana da sudjeluju u voenju javnih poslova; da je ovo pravo mogue najneposrednije ostvariti upravo na mjesnoj razini; da samo mjesne vlasti, sa stvarnim odgovornostima, mogu osigurati upravu koja e

biti efikasna i bliska graanima; da je ouvanje i jaanje mjesne samouprave, u razliitim europskim zemljama, znaajan doprinos izgradnji Europe na naelima demokracije i decentralizacije vlasti.

Sistem lokalne samouprave, kao oblik ostvarivanja vlasti i odluivanja od strane graanana lokalnoj razini, nije dakle suprotstavljen globalnom politikom sistemu, niti je njegovaalternativa. Dapae, on je u njegovoj funkciji i pomae mu da lake i uinkovitije funkcionira.

Polazei od istaknutih naela, najvei broj europskih drava, a meu njima i Bosna iHercegovina, donijele su posebne zakone o lokalnoj samoupravi. Preko razvijanja sistemamjesne samouprave one osiguravaju veu uinkovitost politikog sistema, njegovuhumanizaciju i demokratizaciju. Zato bi suprotno ponaanje imalo niz negativnih posljedica.Bio bi to jedan od razloga za neulazak u zajednicu europskih drava, odricanje jednog odbitnih naela demokratskog svijeta i ostavljanje podruja lokalne samouprave na milost inemilost dravne birokracije. Osobito teke posljedice otklon lokalne samouprave ostavio bina poloaj pojedinca u drutvu i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda.

U sistemu lokalne samouprave postoje mnogi specifini naini donoenja politikihodluka, neovisno od institucija politikog sistema, ali bez kolizije s njima. Jedan odnajrasprostranjenijih je referendum koji je, primjerice, osobito razvijen i afirmiran uvicarskoj. To je jedan od vanih oblika neposrednoga odluivanja graana, poto su oblicineposrednog odluivanja nezamjenjivi u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda.Referendum je oblik izravnog odluivanja svih graana s pravom glasa o bitnim politikim pitanjima koja su kao takva predviena ustavom, zakonima ili posebnim odlukama legitimne vlasti. Po postupku slian je izborima, samo to se ovdje ne bira, ve odluuje. Predmet odluivanja moe biti neko ustavno pitanje, promjena politikog sistema, ili izjanjavanje o prijedlogu neke druge relevantne politike odluke. Odluuju punoljetni graani s pravom glasa, kratkim izjanjenjem za ili protiv odluke.

U politikoj i pravnoj znanosti referendum je, u pravilu, poznat kao sredstvo i naindemokratskog odluivanja. Njegovom primjenom omoguuje se svakom punoljetnomgraaninu sudjelovanje u donoenju relevantnih politikih odluka. U usporedbi s drugimoblicima odluivanja, ovdje volja svakoga graanina kao pojedinca, odnosno naroda kaocjeline, dolazi do izravnog izraaja. Mogunost manipuliranja voljom od strane vladajue elitesmanjena je u usporedbi s drugim oblicima odluivanja.

Aktualna vlast ponekad pribjegava odluivanju referendumom i o pitanjima koja kao takvanisu predviena ustavom i zakonima, samo da bi testirala volju naroda, ili pribavilalegitimnost politici koju vodi. U drugim sluajevima referendum se primjenjuje kao sredstvoratificiranja ustava. Primjerice, on je kao sredstvo ratifikacije primijenjen u SAD pridonoenju amerikog ustava.

Referendum se razliito, i po obimu nejednako, primjenjuje u pojedinim zemljama. Mnogoee je primjenjivan u demokratskim drutvima, ali je bilo i sluajeva njegove primjene udravama totalitarnoga politikog sistema. Zato je za ocjenu vrijednosti i demokratinostisvakog referenduma vrlo bitno tko ga raspisuje, u kakvim drutvenim uvjetima, s kojimciljem, kako su formulirana referendumska pitanja i slino. Glede obveznosti njegovaraspisivanja, on moe biti obvezan po ustavu, zakonu ili nekom drugom propisu, ali takoermoe biti i konsultativnog karaktera.

Iako u biti demokratsko sredstvo odluivanja, referendum sam po sebi nije izraz, apogotovo dokaz stvarne demokratinosti politikog sistema nekog drutva. Tamo gdje su navlasti krajnje konzervativne, birokratske, nenarodne, ili ak faistike snage, pa referendumraspisuju samo radi podrke politici koju vode, referendum postaje sredstvo manipuliranjanarodom i pogodna forma iskazivanja kvazidemokracije. On tada doprinosi centralizacijipolitikog odluivanja i jaanju totalitarizma u drutvu. Dakle, primjena referenduma uzemljama razliitog drutveno-ekonomskog ureenja, razliiti modaliteti njegove primjene,

kao i intenzitet i karakter sluajeva kada se on primjenjuje, govore da se referendumu nesmije pridavati neka apsolutna vrijednost, kao idealnom... obliku neposredne demokracije.Iz reenog se dade zakljuiti da je referendum samo u osnovi sredstvo demokratskog odluivanja, ali sve ovisi od toga tko ga raspisuje, u kakvim uvjetima, to mu je cilj i kako se provodi.

09. Teorije o politikim sistemima

Kao i o svim drugim drutvenim fenomenima, tako i o politikom sistemu kao politikojpojavi, nastala su brojna teorijska shvaanja. To pogotovo vai za nauku o politikimsistemima kao naunu disciplinu. O tome to je njezin predmet prouavanja, to zadatak ijemostvarenju treba teiti, a to su determinante nastanka, razni teoretiari razliito objanjavaju.Zato je to tako, najmanje su etiri razloga:

1. Na teorijska shvaanja biti predmeta nauke o politikim sistemima kao naunediscipline i njezinog mjesta u sistemu politikih i drutvenih nauka imaju veliki utjecaj raznetradicionalne politikoloke i socioloke teorije.

2. Drutvene nauke uope, a posebno sistem politikih nauka, uvijek su, takorei, podkiobranom vladajue politike, koja im nastoji odrediti takve okvire da se slobodno inekontrolirano mogu razvijati samo dotle dok svojim uenjem ne dovedu u pitanje i niim neugroavaju interese vladajuih grupacija olienih u dominaciji vladajue politike.

3. Politike nauke, posebno nauka o politikim sistemima, pod budnom su pozornouvladajue ideologije koja ih nastoji ideologizirati i staviti ti slubu vlastitih interesa, te da odkritiara postanu apologeti postojeeg stanja stvari. Tako su, primjerice, pod utjecajem dvijedominantne ideologije, zapadno-graanske i marksistike, nastale dvije dijametralno suprotneteorijske koncepcije o politikim sistemima. I to na jednoj strani graanska, koja jefavorizirala viestranake politike sisteme, a na drugoj marksistika, koja je isticala i branilajednopartijske politike sisteme, iako ih nije teorijski utemeljila, ve implicite favoriziralamonopol vladajue komunistike partije.

4. Drutvene i politike nauke uvijek su pod znaajnim utjecajem subjektivnih stavovatzv. dravnih slubenika, slino kao to presudan utjecaj na filozofiju imaju vodei filozofi, pase razlike meu brojnim teoretiarima javljaju i kao posljedica njihovih razliitih subjektivnihteorijskih stajalita.

Meu brojnim teorijskim koncepcijama posebno se po raznorodnosti istiu: teorijadeterminizma, teorija funkcionalizma, teorija o dravi i vlasti i teorija o politikom procesu.

Teorija determinizma, kao specifina teorija odraza, polazi od stajalita da je politikisistem uvijek determiniran odreenim prirodnim, ekonomskim ili drugim initeljima.Primjerice, takozvana geopolitika teorija polazi od stava da su odreeni geografski initeljiod presudnog utjecaja na karakter i bit drutveno-politikog ureenja. Bit je ove teorije da onapolazi od jednog initelja, kljunog, ili vie initelja koji zajedniki determiniraju kakvo ebiti drutveno ureenje u nekoj dravi, odnosno kakav e biti njen politiki sistem vlasti.

Prema izloenom teorija determinizma spada u red onih teorija koje smatraju da je svakipolitiki sistem determiniran odreenim faktorima. A na pitanje koji su to initelji, raznevarijante ove teorije i njihovi predstavnici razliito odgovaraju. Jedni su kao kljune isticaligeografske, drugi bioloke, trei ekonomske initelje, a neki vie njih u meusobnoj sprezi.

Meutim, treba istaknuti da je teorija determinizma, ili teorija faktora, kako je neki nazivaju,prilino stara i velikim dijelom prevladana u savremenim politikim naukama. Njezinoutemeljenje nalazimo jo u djelima starih grkih filozofa, Platona i Aristotela prije svih. Radise o initeljima koji na sloen, fluidan nain utjeu na prirodu politikih sistema, iako tiutjecaji nisu isti, niti se uvijiek i svuda jednako na njih odraavaju.

S obzirom na njezinu relativnu netonost, zastarjelost i prevladanost, u novije vrijemejavila se sasvim suprotna teorija indeterminizma, koja potpuno negira svaki determinizam uteorijskom objanjavanju politikih sistema. Ona smatra da nema nikakvih bitnih faktora kojiutjeu na to kakav e biti politiki sistem, to u krajnjoj liniji znai da nema svrhe konstituiratiovu politiko-pravnu disciplinu. Ova je teorija dola kao reakcija na preuveliavanjadeterminizma u drutvenim i politikim naukama i na preuveliavanje utjecaja odreenihinitelja na nastanak i razvitak politikih sistema. Meutim, ako je pogrena tvrdnja da udrutvu djeluje strogi determinizam i da je ovjeku sve unaprijed odreeno, pa i politikisistem, tako je pogrena i tvrdnja kako u drutvu nema nikakvih pravilnosti i zakonitosti, te dau njemu vlada potpuni indeterminizam.

Istina je vjerojatno negdje na sredini izmeu ova dva oprena gledita. Niti je ovjeku idrutvu sve unaprijed strogo odreeno po zakonima strogog kauzaliteta, niti vlada potpuniindeterminizam, jer bi to znailo kaos. Politiki sistem jednoga savremenog demokratskogdrutva izgrauje se u dugom procesu permanentnog razvitka svjesnim djelovanjem njegovihorganiziranih politikih snaga u sprezi s primjenom politike nauke na tom podruju. Kakave on biti, zavisi od praktine primjene naunih spoznaja, kreativnih sposobnosti vodeihpolitikih snaga, ali i od niza drugih initelja, prije svega od stupnja ekonomske razvijenosti,od dostignutog stupnja demokratizacije, od sistema politikih institucija i njihovihmeusobnih odnosa, od stanja ljudskih prava i sloboda kao i od razvijenosti politike kulture,osobito onoga njenog dijela koji nazivamo politikom tradicijom. Iz tih razloga nastaju razlikemeu politikim sistemima raznih zemalja. Zato ni teorija strogog determinizma, ni teorijapotpunog indeterminizma ne daju toan odgovor na to to je politiki sistem i ime je onodreen.

Teorija funkcionalizma, ili funkcionalistika teorija, novijeg je vremena, ali je nastala kaorezultat primjene iste takve savremene socioloke teorije na podruju nauke o politikimsistemima. Naime, funkcionalistika analiza ima dugu tradiciju u sociologiji. Istie senajprije u radu Augustea Comtea (1798-1857) i Herberta Spencera (1820-1903), dvojiceutemeljitelja te discipline. Razvio ju je mile Durkheim (1858-1917) a usavrio TalcottParsons (1902-1979).Bit politikog sistema, njegovu strukturu i initelje, prema ovoj teoriji, ne ine i ne odreuju nikakvi drugi initelji do funkcije koje vre pojedine institucije, odnosno sistem u cjelini. Na pitanje koje su to funkcije i koliko ih ima, razni pristae ove teorije razliito odgovaraju. Najee se istiu sljedee funkcije: funkcija odranja drutva i drutvenog sistema, fukcija artikulacije interesa, funkcija komunikacije, funkcija rukovoenja i upravljanja, funkcija informiranja i opskrbe rukovodstva potrebnim informacijama, funkcija diplomacije, funkcija agregacije i artikulacije interesa, propagandna funkcija, sudbena funkcija i slino. Funkcionalizam promatra drutvo kao jedan sistem, to jest kao niz meusobno povezanih dijelova koji zajedno tvore cjelinu. Temeljna jedinica analize jest drutvo i njegovi se razliiti dijelovi shvaaju, u prvom redu, u kategoriji njihova odnosa prema cjelini. Primjena ove socioloke teorije u domeni teorije o politikim sistemima podrazumijeva da je politiki sistem, u stvari, samo jedan od podsistema drutva u cjelini i da je njegova funkcija u funkciji

odranja drutva. Meutim, vidjeli smo ve da je i sami politiki sistem unutar sebe sloen od razliitih dijelova (institucija, tijela, kulture) koji takoer imaju svoje funkcije. Kada oni te funkcije pravilno izvravaju, onda se odrava i funkcionira politiki sistem kao dio ukupnoga drutvenog sistema, ime bitno pridonosi odranju drutva. Dogodi li se obrnut proces, pa zakae bilo koji vaan dio politikog sistema vlasti, bit e ugroen funkcionalni odnos javne vlasti i drutva, pa e to prouzroiti krizu drutva u cjelini. Primjerice, ako vlada, kao izuzetnovana institucija politikog sistema, ne obavlja svoju funkciju, nee to moi initi ni njegovi drugi dijelovi. To e ugroziti sam politiki sistem u cjelini, a njegovo nefunkcioniranje negativno e se odraziti na globalnom drutvenom planu. Bit e ugroena cjelina drutvenog sklopa. Takvu teorijsku koncepciju, ali u razliitim nijansama, prihvatili su i najvaniji predstavnici ove teorije o politikim sistemima (D. Iston, H. Lasvel, A. Kaplan i G. Olmond).

Funkcionalistiko stajalite teorije o politikom sistemu utemeljeno je na shvaanju o tomeda su za savremeno drutvo relevantne odreene drutvene vrijednosti. Na sistemu tihvrijednosti politiki sistem nastaje i opstoji, ali tako da on svojim funkcioniranjem omoguujeodranje sistema vrijednosti na kojem je nastao. Za opstanak politikog sistema nuno je da ipojedinci i drutvene grupe, ali i sve bitne drutvene institucije, usvoje i njeguju drutvenisistem vrijednosti. Preduvjet za to je, dakle, opi drutveni konsenzus o sistemu drutvenihvrijednosti. Vrednosni konsenzus jest temeljno integrativno naelo u drutvu. Ako sepripadnici drutva opredjeljuju za iste vrijednosti, oni e vjerojatno imati zajedniki identitet,koji tvori temelje jedinstva i suradnje. Iz zajednikih vrijednosti izvode se zajedniki ciljevi.Vrijednosti daju openitu predodbu o onome to je poeljno i vrijedno truda. Ciljevi dajusmjer u specifinim situacijama. Na primjer, u zapadnom drutvu pripadnici neke odreeneradne snage imat e kao zajedniki cilj uspjenu proizvodnju u svojoj tvornici, cilj kojemu jekorijen u opoj vrijednosti ekonomske produktivnosti. Zajedniki cilj potie na suradnju.Uloge osiguravaju sredstva pomou kojih se vrijednosti i ciljevi pretvaraju u djelovanje.Prema tome, kada lanovi drutva kao pojedinci i razne drutvene grupe, koji zajedno inestatinu strukturu drutva, imaju konsenzus oko sistema drutvenih vrednota koje treba tititi,oni e onda utvrditi ciljeve i sredstva za njihovo postizanje, kao i instrumentarij kontroleponaanja. U tom kontekstu promatran, politiki sistem nije sam sebi cilj. On je sredstvo zaskladno funkcioniranje drutva na terenu politike vlasti, preko kojeg se postie sklad izmeujavne vlasti i drutva. Sistem drutvenih vrijednosti i politiki sistem funkcionalno supovezani tako to potonji nastaje na prvom, a onda politiki sistem omoguuje daljnjiopstanak i razvitak vrijednosnog sistema. A njih oba su u funkciji skladnoga, poeljnog iprogresivnog kretanja globalnog drutva.

Jedan od najpoznatijih utemeljitelja teorije funkcionalizma, ameriki sociolog Parsonspromatra drutvo kao sistem. On dokazuje kako svaki drutveni sistem posjeduje etiritemeljna funkcionalna preduvjeta prilagodbu, postizanje cilja, integraciju iodravanje obrasca. Oni se mogu shvatiti kao problemi koje drutvo mora rijeiti da bipreivjelo. Funkcija bilo kojeg dijela drutvenog sistema shvaena je kao njegov doprinosispunjavanju funkcionalnih preduvjeta. Rjeenja za etiri problema opstanka moraju bitiinstitucionalizirana ako drutvo eli i dalje postojati. Drugim rijeima, rjeenja valjaorganizirati u obliku ureenih, stabilnih drutvenih institucija koje traju.Na temelju izloenog dade se zakljuiti da je bit funkcionalistike teorije u tome to tvrdi da za ostvarivanje postavljenih ciljeva, utemeljenih na konsenzusu o sistemu drutvenih vrijednosti, moraju postojati institucije kao dijelovi sistema koji vre odreene funkcije, i pojedinci koji u njima imaju odreene precizno definirane uloge. Politiki sistem, kao podsistem globalnog drutva, funkcionira dobro i omoguuje odranje globalnog drutva sve

dok svi njegovi dijelovi pravilno vre svoje funkcije. A ve smo ukazali na to da su politike institucije jedan od najvanijih dijelova politikog sistema. Kada svaka institucija pravilno i pravodobno obavlja svoju funkciju, odnosno svaki pojedinac svoju ulogu, stvoreni su bitni temeljni preduvjeti da politiki sistem omogui skladno odvijanje svih bitnih politikih procesa u drutvu. Ono tada moe opstojati i razvijati se u skladu s djelovanjem vlastitih zakonitosti. U suprotnom, dolazi u krizu i ugroava opstojnost globalnog drutva.

Kritiari teorije funkcionalizma nalaze brojne prigovore ovakvu objanjenju politikogsistema. Bez namjere podrobnijeg ulaska u to pitanje, ukratko emo ih izloiti kako slijedi:

Prvi prigovor odnosi se na injenicu da sve institucije kao dijelovi sistema nemaju uvijekblagotvoran uinak na njegovo odranje, niti postoje mjerila kojima bi se ta djelotvornostmogla empirijski mjeriti i dokazivati.

Drugi prigovor ukazuje na to da ni u jednom drutvu ne postoji potpuni konsenzus osistemu drutvenih vrijednosti, ve taj vrednosni sistem, u stvari, nameu vladajue grupacijeostalim lanovima drutva i drutvenim grupama.

Tree, funkcionalizmu prigovaraju stanoviti konzervativizam, jer izdie sistem iznadovjeka tako da izgleda kao da sistem ima aktivnu a pojedinac potpuno pasivnu ulogu.Djelovanje pojedinca postaje determinirano sistemom, pa se gubi iz vida svaka kreativnauloga pojedinca. Sistem je sve, a pojedinac nita. Drugim rijeima, ovjek je prikazan kaoautomat kojeg sistem programira, usmjerava i kontrolira.etvrti prigovor ukazuje na to da funkcionalizam obraa pozornost samo na one initelje koji dovode do stabiliziranja i odravanja sistema, a ne i na one koji ga destabiliziraju i esto dovode do nereda i drutvenog kaosa, kao to je, primjerice, sukob razliitih interesa.

Peto, funkcionalizmu se esto prigovara da nije uspio adekvatno objasniti drutvenepromjene. Ako je sistem u ravnotei sa svojim razliitim dijelovima koji pridonose redu istabilnosti, teko je shvatiti zato se mijenja.

Meutim, ovi prigovori samo potvruju tezu da nijedna teorija, pa ni teorijafunkcionalizma, nije savrena. Svojim opservacijama kritiari funkcionalizma ne dovode upitanje vrijednost teorije, ve pomau njenim pristaama da rade na njenom daljnjemusavravanju. Jer, koliko nam se ini, niti jedna druga teorija ne daje istinitije spoznaje o bitipolitikog sistema i njegovom znaenju za odranje i razvitak cjelokupne sfere politikog udrutvu.

Teorija o dravi i vlasti kao predmetu nauke o politikim sistemima jedna je odnajstarijih. Po miljenju predstavnika ove teorije, drava je najvanija institucija vlasti inajorganiziranija politika institucija drutva. Nauka o dravi utemeljena je jo u davnavremena, a dravne institucije su istodobno najvanije institucije politikog sistema. Prematome, izmeu drave i politikog sistema jednog te istog drutva nema bitnih razlika. Zato sudrava i dravna vlast, po ovom stajalitu, one kategorije koje ine predmet nauke opolitikim sistemima kao naune discipline.

Meutim, postoje druge nauke o dravi (teorije drave, upravna nauka i sl.) koje se baveprouavanjem drave. Zato bi to onda inila i nauka o politikim sistemima? Bilo bi tonepotrebno dupliranje. Nadalje, postoje i druge politike institucije koje nisu dravne, a usvakom drutvu postoje i druge vlasti osim dravnih (lokalna samouprava, crkvena vlast,univerzitetska vlast i sl.). Pored toga, neodreen je i sam pojam vlasti. Zato nauka opolitikim sistemima za predmet svoga prouavanja ne moe imati samo dravu i dravnuvlast, tim prije to oni poredbenom metodom istrauju slinosti i razlike broj politikihsistema razliitih drava. Zato se ova teorija ipak ini neprihvatljivom.

Teorija o politikom procesu kao predmetu nauke o politikim sistemima takoer je vrlostara i uveliko ve prevladana. Proces je dinamina kategorija. On je pojava u nastajanju. Kaotakav, on se ne da uhvatiti, promatrati, niti na bilo koji drugi metodoloki nain znanstvenoistraivati. Pored toga, u svakom drutvu postoje brojni politiki procesi. Neki od njih trajudue, ili permanentno, ali drugi traju samo odreeno vrijeme. Primjerice, izborni proces trajesamo dok traju izbori. Njihovim zavretkom on prestaje, a pojavit e se tek po protekuvremena utvrenog za obvezno raspisivanje novih izbora. Meutim, ni oni procesi kojipermanentno traju, kao to je, primjerice, proces donoenja politikih odluka, nisu iskljuivipredmet nauke o politikim sistemima. Meutim, upravo taj stalni proces donoenja odlukaje predmet nauke o politikim sistemima, smatraju zagovornici ove teorije.Ova teorija, u stvari, je pokuaj da se odredi isti predmet nauke o politikim sistemima, koji bi tu naunu disciplinu, po njenom predmetu istraivanja, jasno distancirao od drugih, a osobito od nauke o dravi. Ovdje je politiki proces shvaen kao nain donoenja odluka kojima se rjeavaju sukobi interesa u drutvenim institucijama i grupama, posebno kao nain donoenja odluka od znaaja za ravnoteu, funkcioniranje i razvitak drutva, pa se politiki sistem odreuje kao skup ovakvih politikih procesa.

Meutim, osim namjere da tono definira i jasno odredi predmet ove discipline, omeiviga od drugih slinih, teorija o politikom procesu kao predmetu politikih sistema nemaznaajnijega teorijskog uporita. Donoenje politikih odluka doista je vano, ali je taj procestoliko dinamian i podloan stalnim nekad manjim a esto i vrlo radikalnim promjenama.Promjenama koje bi sam predmet inile neodreenim i nestabilnim do te mjere da bi ovaznanost bila promjenjiva sa svakom promjenom naina donoenja odluka. Pored toga, izvandomaaja politikih sistema ostale bi brojne pojave, procesi i odnosi koje oni trebajuporedbenom metodom istraivati i objanjavati. Zato i ova teorija pokazuje brojne nedostatke,koji je ine neprihvatljivom.