individualno i grupno odlučivanje

Seminarski rad iz nastavnog predmeta Poslovno odlučivanje

SADRŽAJ:

1. UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2

2. INDIVIDUALNO ODLUČIVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

3. GRUPNO ODLUČIVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 3.1. Osobine grupnog odlučivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 3.2. Vrste grupa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 3.3. Problemi grupnog odlučivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 3.4. Tehnike grupnog odlučivanj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 3.5. Prednosti i nedostaci grupnog odlučivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

4. ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

5. LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

1


UVOD

Tema ovog seminarskog rada je individualno i grupno odlučivanje. Postoje mnoge definicije odlučivanja uopšte, a neke od njih su:

1) “Odlučivanje je socijalni proces sa elementima procesa koji se mogu predstaviti u obliku niza događaja koji se dešavaju između ljudi”1

2)”Odlučivanje je proces stvaranja i procjenjivanja varijanti. Ono je i proces izbora između više varijanti”2

3)”Odlučivanje je bit upravljanja”3

Što se tiče nosioca procesa odlučivanja,odnosno odgovora na pitanje ko odlučuje, možemo govoriti o individualnom i grupnom odlučivanju. Odlučivanje je univerzalno čovjekovo zanimanje, ali je ono ujedno i osnova njegovog ponašanja i osnova ponašanja sistema u kojima čovjek sudjeluje, između ostalog i preduzeća. Kada govorimo o individualnom i grupnom odlučivanju, onda mislimo na njihove prednosti i nedostatke, kao i na njihovu primjenu u preduzeću. U preduzeću odluke mogu donositi pojedinci i skupine. U većini preduzeća odluke donose pojedinci (menadžeri ili vlasnici). Međutim, u preduzeću odluke ne donosi samo glavni menadžer, nego i menadžeri nadir razina, kao i izvršni radnici na svojim radnim mjestima. Način odlučivanja zavisi i od vrste odluke, pa će se razlikovati odlučivanje o strateškim, taktičkim ili operativnim, odnosno rutinskim odlukama odlukama. Dok će se operativne, odnosno rutinske odluke najčešće donositi pojedinačno, dok će se strateške i taktičke odluke( koje su od velike važnosti za preduzeće) donositi skupno. Način na koji se donose odluke (individualne ili grupne) zavisi i od zemlje u kojoj se kompanije nalaze, iako sa pojavom multinacionalnih kompanija razlike nestaju. Tako na primjer talijanski menadžeri djeluju u okruženju u kojem postoji niska tolerancija rizika. Talijani su vrlo kompetitivne prirode, ali ujedno vole grupno donošenje odluka.U Japanu preovladava donošenje odluka konsezusom, to jest radnici su aktivno uključeni u donošenje odluka, ali ipak kod glavnih odluka vrhovna uprava zadržava svoju moć. Hoće li odlučivanje biti pojedinačno ili grupno, zavisi od složenosti problema o kojima se odlučuje. U pravilu, ako se radi o jednostavnijim problemima, odlučivanje će biti pojedinačno, za razliku od složenijih problema kod kojih će dominirati skupno odlučivanje.

1 Wroom H.Y. and A.G. Jago: „Decision Making as a Social Proces: Normative and Descriptive Models of Leading Behaviar“, Decision Science, Vol S, 1974, strana 748.2 Mintzberg H. :“ Strategy formation: schools of thought, in Perspectives on Strategic management“, edited by Fredericson, New York, 1990, strana 122.3 Sikavica Pere: „Odlučivanje u preduzeću“ računovodstvo i finansije br. 12, Zagreb 1991, strana 66.

2


2. INDIVIDUALNO ODLUČIVANJE

Individualno odlučivanje karakteriše činjenica da odluke donosi jedna osoba, odnosno pojedinac.Zbog same te činjenice individualno odlučivanje u velikoj se mjeri razlikuje od grupnog odlučivanja. Razlika je najveća u pogledu broja broja učesnika u procesu odlučivanja, a iz nje proizilaze i razlike u načinu odlučivanja, kao i u vremenu trajanja procesa odlučivanja. Individualno odlučivanje u pravilu je brže i jednostavnije, mada ne mora biti i lakše s obzirom na odgovornost za pogrešne odluke snosi samo jedna osoba. Individualno odlučivanje, ako ga posmatramo sa aspekta različitih pojedinaca kao donosioca odluka, može biti brže i sporije. Hoće li individualno odlučivanje biti sporije ili brže, u prvom redu zavisi od znanja i sposobnosti osobe koja donosi odluke. Individualno će se u pravilu odlučivati o jednostavnijim problemima za čije je rješavanje dovoljno znanje jedne osobe, o pitanjima od manje važnosti za preduzeće, o onim pitanjima o kojima se mora brzo odlučivati, kao i o onim odlukama koje pogađaju mani broj ljudi. To, međutim, ne znači kako se neće ponekad individualno odlučivati i o najsloženijim pitanjima i problemima, čije će negativne posljedice, zbog pogrešno donesene odluke, snositi svi zaposleni u preduzeću. Menadžeri se razlikuju po brojnim osobinama, međutim, njihova je najvažnija osobina upravo ona koja je vezana uz odlučivanje, to jest na način kako donose odluke, bolje reći, donose li bolje ili lošije odluke. Mnoge poznate historijske ličnosti, predsjednici kompanija, državnici ili vojskovođe upravo su to postali baš zato što su znali donositi dobre odluke.Ostali, koji su donosili pogrešne poslovne odluke, istorija je zabilježila kao gubitnike. Prema R. L. Daft-u, ako individualno odlučivanje posmatramo sa pozicije menadžera koji odlučuje,onda se ono može opisati na dva načina: a) Prvi je racionalni pristup, koji sugeriše način na koji bi menadžeri trebali donositi odluke; b) Drugi bi se mogao nazvati ograničena racionalna perspektiva, koja opisuje način donošenja odluka u kratkom vremenu i uz ograničena sredstva; S obzirom na sklonost i nesklonost riziku pojedinačni donosioci odluka dijele se na: a) Izbjegavatelje problema – imaju nisku toleranciju prema neizvjesnosti i rizikupa, s obzirom da ne vole riskirati, izabiru inačicu rješenja problema sa sigurnim posljedicama; b) Rješavatelji problema – oni su koji imaju srednji stepen tolerancije prema neizvjesnosti i riziku, a kad se suoče sa problemima, ne pokušavaju ih spriječiti; c) Tragatelji za problemima – ljidi su koji tolerišu nesigurnost i rizik u odlučivanju, što za njih predstavlja izazov, a zadovoljstvo nalaze u suprostavljanju neizvjesnosti; Individualno odlučivanje, kao i grupno ima svoje prednosti i nedostatke. Najvažnija prednost individualnog odlučivanja je ta što je to brz proces odlučivanja s obzirom na činjenicu da je pojedinac brži od grupe. Druga prednost individualnog odlučivanja ogleda se u tome što se kod nekihvažnih odluka preferira mišljenje jedne osobe, jednog stručnjaka, koji je najkompetentniji kod odlučivanja o nekom problemu. Prednost individualnog odlučivanja ogleda se i u tome što se time izbjegavaju problemi grupnog odlučivanja , kao što je grupno mišljenje, što inače uspoirava i otežava proces odlučivanja. Za razliku od prednosti najveća slabost individualnog odlučivanja ogleda se u tome što pojedinac objektivno može generisati manji broj ideja, kao i manji broj inačica za rješavanje problema nego grupa, što je razumljivo s obzirom da se grupa sastoji od većeg broja pojedinaca koji kao grupa, u pravilu, više znaju nego pojedinac.

3


3. GRUPNO ODLUČIVANJE

Grupno odlučivanje predstavlja način poslovnog odlučivanja ili odlučivanja uopšte u kojemu odluke donose grupe ljudi strukturirane po različitim osnovama. Osnova za formiranje grupa može biti vlasništvo, menadžerske funkcije, zajednički rad na nekom poslu i slično. Veliki broj odluka u preduzeću se donosi po osnovu grupnog odlučivanja. Grupne odluke donosi veći broj pojedinaca koji zajednički rade na rješavanju nekog problema. O grupnom odlučivanju možemo govoriti kao o odlučivanju skupštine dioničara, nadzornog odbora,neke veće ili manje grupe menadžera, odnosno zaposlenih. Pošto grupno odlučivanje angažuje veći broj pojedinaca, ono traje duže od pojedinačnog odlučivanja. Veći broj učesnika u grupnom odlučivanju s jedne strane demokratizira odlučivanje, a s druge ga čini sporijim i skupljim. Grupno odlučivanje ne bi trebalo miješati sa participacijom radnika u procesu odlučivanja, jer grupno odlučivanje podrazumjeva uključivanje manjeg ili većeg broja članova organizacije, najčešće menadžera različitih razina u procesu odlučivanja, za razliku od radničke participacije koja podrazumjeva uključivanje radnika u proces donošenja odluka.

3.1. Osobine grupnog odlučivanja

Osnovna osobina grupnog odlučivanja je ta što odluke donosi dvije ili više osoba, odnosno manja ili veća grupa. Te grupe karakteriše slijedeće: povezuju ih zajednički interesi; članovi grupe moraju međusobno komunicirati; članovi grupe dijele međusobne uloge za ostvarivanje zajedničkih ciljeva grupe, i td. Koliko će grupa biti uspješna u odlučivanju, zavisi od ponašanja njenih članova, a posebno vođe, koji mora biti u mogućnosti kombinovati njihove pojedinačne snage u jednu zajedničku snagu orjentisanu na ostvarenje zajedničkih ciljeva. Najvažniji faktori koji utiču na uspješnost grupnog odlučivanja prikazano je na slici 1. Znači, za uspjeh grupnog odlučivanja važan je sastav grupe koja donosi odluke, veličina te grupe, norme ponašanja u grupi te postojanje kohezije između članova grupe koja odlučuje o nekom problemu. Svaki od ovih faktora u većoj ili manjoj mjeri određuje uspješnost i kvalitet grupnog odlučivanja. S obzirom da u grupnom odlučivanju odluke donosi veći broj članova, grupno odlučivanjebit će različito od individualnog, jer svaka osoba kao član grupe sa svojim znanjima, sposobnostima, ličnim osobinama i temperamentom utiče na odlučivanje. Grupno odlučivanje u pravilu je sporiji i složeniji način odlučivanja od individualnog odlučivanja, jer u njemu sudjeluje veći broj članova zbog proces odlučivanja i traje duže vrijeme. Ipak je na određeni način grupno odlučivanje za donosioca odluka lakši način odlučivanja s obzirom da odgovornost za odluke na sebe preuzima grupa, a ne pojedinci.

4


Slika 1 Četiri faktora koji utiču na uspješnost grupe

Hoće li odlučivanje u grupi biti brže ili sporije, zavisi od znanja i sposobnosti članova grupe, ali i od toga jesu li njihova znanja komplementarna, konkurentna ili istovrsna. Na slici 2 prikazane su različite grupe donositelja odluka s obzirom na znanja njihovih članova.U grupnom odlučivanju postići će se najbolji rezultati ako su znanja članova grupe komplementarna, a najslabiji ako su ona konkurentna odnosno istovrsna.

Slika 2 Grupe donosioca odluka s obzirom na znanja njihovih članova

5


3.2. Vrste grupa

U grupnom odlučivanju sudjeluju različite grupe koje možemo klasificirati u slijedeće vrste: a) formalne i neformalne; b) privremene i trajne; c) homogene i heterogene; d) velike i male; Svaka od ovih klasifikacija grupa u procesu odlučivanja izvršena je po jednom od načela na kojima se formiraju grupe. Tako je kod podjele na formalne i neformalne grupe bitan status članova grupe u organizacijskoj strukturi preduzeća.Podjela na privremene i trajne grupe govori o tome jesu li grupe trajno etablirane organizacijskoj strukturi ili su one formirane ad hoc, tj. po potrebi. Podjela na homogene heterogene grupe temelji se na osobinama članova grupe, dok podjela na velike i male polazi od broja članova koji čine neku grupu. Formalne i neformalne grupe u najbližoj su vezi sa formalnom i neformalnom organizacijskom strukturom preduzeća. Formalne su grupe propisane organizacijskom strukturom preduzeća kao nositelji odlučivanja na određenom području, odnosno na određenoj razini menadžmenta. Unutar svake formalne organizacije u pravilu postoji složeno tkivo neformalnih grupa, koje su jače ili slabije međusobno povezane. Podjela grupa na trajne i privremene u najužoj je vezi s podjelom na formalne i neformalne grupe pa se može reći da su trajne grupe ujedno formalne grupe. Homogene grupe predstavljaju takve grupe donositelja odluka koji su po mnogim svojim osobinama isti ili slični. Za razliku od homogenih grupa heterogene grupe, kao što im sam naziv govori, sastoje se od različitih članova koji se međusobno razlikuju po interesima, stavovima,znanjima i sposobnostima, formalnom obrazovanju, kao i po ličnim osobinama. Jedna od podjela koja polazi od broja članova koji čine jednu grupu jeste podjela na velike i male grupe. Možda bi sa stanovišta veličine grupe bila primjerenija podjela na optimalne i suboptimalne grupe.

3.3. Problemi grupnog odlučivanja U grupnom odlučivanju suočavamo se s brojnim problemima. Međutim, ipak bi se mogla izdvojiti tri problema kao osnovna odnosno ključna problema grupnog odlučivanja. Ti problemi su: a) polarizacija između članova grupe; b) grupno mišljenje i c) participacija u procesu odlučivanja; Prvi problem grupnog odlučivanja je polarizacija između članova grupe. U procesu odlučivanja, odnosno u postupku rješavanja problema, članovi grupe moraju zastupati različita pa i ekstremna stajalista u odnosu na druge članove grupe. Drugi problem grupnog odlučivanja je grupno mišljenje. To je jedinstveno mišljenje svih članova grupe koje se javlja kao antipod polarizacijiizmeđu članova grupe. Do grupnog mišljenja dolazi iz dva razloga: jedan je sam način mišljenja u grupi, a drugi je međusobna povezanost članova grupe.

6


Treći je problem grupnog odlučivanja participacija radnika u procesu odlučivanja. Participaci- jom radnika u odlučivanju proces odlučivanja se produžava, što ponekad može ugroziti i sam proces odlučivanja kad se odluka mora donijeti vrlo brzo, odnosno u kratkom roku.

3.4. Tehnike grupnog odlučivanja

Za razliku od individualnog odlučivanja kod kojeg odlučuje samo jedna osoba pa nema ni potrebe za nekim posebnim tehnikama odlučivanja s obzirom da donositelj odluka kao pojedinac sam odlučuje kako će odlučivati, sasvim je drukčije kod grupnog odlučivanja. Naime, u grupnom odlučivanju sudjeluje manji ili veći broj članova grupe koje je, na neki način, potrebno organizo- vatiti, usmjeravati i voditi zbog čega je potrebno elaborirati tehnike grupnog odlučivanja s obzirom da se u grupi može odlučivati na različite načine.Među brojnim tehnikama grupnog odlučivanja najpoznatije su:30

a) »oluja mozgova« (Brainstorming), b) Tehnika nominalne grupe (Nominal Group Technique) i c) Delphi tehnika (Delphi technique). Brainstorming ili, kako bismo to u slobodnom prijevodu mogli nazvati, »oluja mozgova«, predstavlja tehniku odnosno metodu odlučivanja koja se temelji na intenzivnoj diskusiji odnosno raspravi među članovima grupe. To je, zapravo, tehnika stvaranja ideja u kojoj članovi grupegeneriraju inačice rješenja problema bez obzira na to jesu li one realne odnosno praktički izvodive. Kod ove tehnike odlučivanja treba naglasiti kako je svaka ideja dobrodošla pa čak i one koje su možda besmislene, jer je to znak da se grupa potpuno oslobodila kompleksa »šta će reći drugi«, ako je nečija ideja besmislena. Dakle, grupa se mora osloboditi autocenzure, straha i nelagode kako će drugi reagovati na nečiji prijedlog. Na taj se način svaka ideja prihvata i podržava,bez obzira na njenu vrijednost, a znatno se povećava i stimulira odnosno ohrabruje aktivnost grupe. Tehnika nominalne grupe jedna je od mogućih tehnika koje se koriste u grupnom odlučivanju. Ima određenu prednost pred Brainstorming zbog toga što je pogodna za sve faze procesa odlučivanja, dok je Brainstorming najkorisnija tehnika odlučivanja u fazi generiranja ideja. I tehnika nominalne grupe odlučivanja ohrabruje pojedinačnu kreativnost članova grupe. Naziv »nominalna« proizlazi iz toga što članovi grupe djeluju nezavisno, čak ni ne moraju biti zajedno na istom mjestu, a grupe formiraju samo imenom.Delphi tehnika jedna je od tehnika grupnog odlučivanja koja se temelji na postizanju konzensusa između stručnjaka - donosioca odluka upotrebom serije upitnika. Postupak odlučivanja kod Delphi tehnike sličan je odlučivanju kod tehnike nominalne skupine, s torm razlikom što se članovi grupe ne susreću licem u lice na jednom mjestu, a idealno je kad međusobno ni ne znaju ko je sve uključen u proces odlučivanja.

3.5. Prednosti i nedostaci grupnog odlučivanja

Grupno odlučivanje, baš kao i individualno, ima brojne prednosti i slabosti. U pravilu, ono što je prednost jednog načina odlučivanja predstavlja slabost kod drugog. To znači da su ova dva načina odlučivanja komplementarna i da ih u odlučivanju treba koristiti istovremeno i paralelno. Svaki od ova dva načina odlučivanja treba koristiti za rješavanje onih problema za koje je taj način odlučivanja najprihvatljiviji. Grupno odlučivanje ima brojne prednosti u odnosu na individualno odlučivanje. Jedna je od najvažnijih prednosti to što grupa u pravilu donosi bolje odluke od pojedinaca. Druga je velika prednost grupnog odlučivanja ta što je lakše provesti u djelo

7


odluku koju je donijela grupa nego pojedinac, jednostavno zato što veći broj članova grupe kao donositelja odluka znači i veći broj onih koji tu odluku prihvataju.Prednosti grupnog odlučivanja ogledaju se i u slijedećem: a) Teži isloženiji problemi o kojima se odlučuje mogu se raščlaniti i dodijeliti na rješavanje pojedinim članovima grupe, a prema njihovim afinitetima i sposobnostima. b) Grupa generira puno više ideja za rješavanje problema, što je logično, jer je i više ljudi uključeno u taj proces. c) S obzirom na veći broj članova koji odiučuju u grupi, ideje se mogu bolje proučiti, istražiti odnosno procijeniti inačice rješenja problema. d) Članovi grupe izuzetno su motivisani za odlučivanje, jer dobro znaju kako svi odlučuju.Za razliku od naprijed nabrojanih prednosti grupno odlučivanje jednako tako ima i određene slabosti. Najveća slabst grupnog odilučivanja ogleda se u tome što je ono relativno spor proces odlučivanja koji zahtijeva više vremena za donošenje odluka, a situacije u poslovnom odlučivanju nerijetko su takve da treba brzo, odnosno u najkraćemmogućem vremenu, donijeti odluku. Jedna od većih slabosti grupnog odlučivanja jest opasnost od grupnog mišljenja u procesu odlučivanja, a kao posljedica nametanja odluke od strane pojedinog člana grupe koji uživa veliki autoritet i moć u organizaciji čime se u odlučivanju marginaliziraju svi ostali članovi. Neke od aktivnosti u grupnom odlučivanju, ovisno od pravca u kojem će se razvijati, mogu se manifestirati jednom kao prednost, a drugi put kao slabost grupnog odlučivanja. S obzirom na to da grupa teži donošenju riskantnih odluka, moguće je da, ako je odabrano rješenje povoljno, takva odluka znači početak poslovnog preporoda za preduzeće i obratno.

4. ZAKLJUČAK

8


Dakle, odlučivanje je složen proces donošenja mnogobrojnih odluka u koji su uključeni svi članovi organizacije, bilo kao individue ili grupe. Isti članovi organizacije koji donose pojedine odluke individualno, tj. kao pojedinci, za donošenje nekih drugih odluka javljaju se kao članovi grupe koja donosi odluke. Hoće li odlučivanje biti individualno ili grupno, zavisi od složenosti problema o kojima se odiučuje. U pravilu, ako se radi o jednostavnijim problemima, odlučivanje će bitiindividualno, za razliku od složenijih problema kod kojih će dominirati grupno odlučivanje. To je samo opšte pravilo od kojega će u praksi biti puno odstupanja. To znači kako će se individualno odlučivati i onda kad je riječ o složenim, nedovoljno precizno definisanim i nejasnim problemima i obratno. Odgovor na pitanje kada je bolje koristiti individualno, a kada grupno odlučivanje nije samo teorijsko već i praktično pitanje. Na to je pitanje teško dati precizan odgovor i to iz nekoliko razloga. Odgovor na to pitanje zavisi od: a) vrste odluka koje se donose, b) znanju i sposobnosti onih koji odlučuju, c) vremenu koje stoji na raspolaganju donosiocu odluka i d) tipu odnosno vrsti procesa odlučivanja. Odluke manje važnosti, odnosno svakodnevne operativne odluke donosit će u pravilu pojedinci, za razliku od najvažnijih odluka koje će se donositi grupno. Međutim, bit će situacija u poslovnom odlučivanju kad će i odluke od najveće važnosti za preduzeće donositi pojedinac.Viši stepen znanja i sposobnosti koju posjeduju neki pojedinci utjecat će na individualno odlučivanje, za razliku od nekog drugog pojedinca koji će zbog nedostatka znanja pribjegavati grupnom odlučivanju. S druge pak strane postoje odluke za čije je donošenje potrebno posjedovati različita polivalentna znanja najviše razine, koja ne posjeduje nijedan pojedinac pa je u takvim situacijama grupno odlučivanje jedini mogući način odlučivanja.

5. LITERATURA

9


1. Bahrija Umihanić: ˝ Poslovno odlučivanje: Praktikum vježbi za studente Ekonomskog fakulteta u Tuzli ( peti i šesti semestar školske 2000/2001) ˝, Tuzla 2000. god.2. Pere Sikavica: ˝Poslovno odlučivanje˝, Informator, Zagreb 1999. god.

10

individualno i grupno odlučivanje

Documents