ivan botica bosna i hercegovina: bosansko kraljevstvo...ivan botica / bosna i hercegovina: bosansko...

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 401

Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo

Ivan Botica

Srednjovjekovna je Bosna rubno područje hrvatske povijesti. Srednjovjekovne Bo-sna i Hrvatska bile su zemlje sličnoga društvenoga ustroja s razlikom što je prva u kasnom srednjem vijeku bila vladarski samostalna. Obje su dijelile nestalnu granicu pomicanu ambicijama svojih vladara i gospodara. Najprije je Hrvatska, zahvaljujući Šubićima Bribirskim krajem 13. i početkom 14. st., duboko zašla u bosanski prostor, pa se hrvatski ban neko vrijeme nazivao gospodarom Bosne (dominus Bosnae). Sto-tinjak godina poslije Bosna je preko Kotromanića, Hrvatinića i Kosača uzvratila Hr-vatskoj na jednak način, držeći pod sobom do Zrmanje gotovo sav hrvatski prostor.

Do svojevrsne zamjene uloga došlo je s političkim slomom Šubića Bribirskih u Hr-vatskom Kraljevstvu, koje je – punim pravnim nazivom Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Croatiae) – bilo sastavnica južnih zemalja pod Kru-nom sv. Stjepana u Ugarskom Natkraljevstvu (Archiregnum Hungaricum). Tijekom 1320-ih, kada je samostalno političko djelovanje oduzeto Šubićima Bribirskim, nji-hovi familijari Hrvatinići potpuno su se okrenuli Bosni te su svoje Povrbasje pripoji-li Bosanskoj Banovini. Riječ je o rubnom i geostrateški važnom području Hrvatsko-ga Kraljevstva, koje je na izmaku srednjega vijeka postalo pokretačkim poligonom potpunoga raščinjavanja Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Croatiae) i Kraljevstva Slavonije (Regnum Slavoniae) u Ugarskom Natkraljevstvu. Te će hrvatske zemlje zbog neprestane osmanlijske navale 16. st. srasti u jedinstveno dr-žavno-političko Trojedno Kraljevstvo, koje će sve do 1918. opstajati kroz naslov Kra-ljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Regnum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae). Hrvatsko povlačenje prema sjeverozapadu, na prostor srednjovjekovne Slavonije gdje je današnje njezino državno središte Zagreb, započelo je krajem 14. i početkom 15. st. kada su bojevanja s bosanskim velikašima, a doskora i s Osmanlijama, dovela do toga da su velikaške kuće s rubnoga prostora (Krbavski, Frankapani i Zrinski) postale nositeljice hrvatskoga državnog identiteta i da je Knin od banske, saborske i sudske prijestolnice postao najvažnija i najveća utvrda Hrvatskoga Kraljevstva.

Srednjovjekovna Bosna bila je stalni objekt podčinjavanja i uzmicanja susjednim vladarima. Jedna je od najrubnijih zemalja kršćanskoga Zapada s najaktivnijim procjepom dviju pravovjernih kršćanskih kultura i civilizacija. Tijekom srednjega vijeka najintenzivnije je bila pod pritiskom ugarskoga vladara. Dakako, nisu nepri-jateljstvo i bojno polje bili jedino što je u Bosnu dolazilo sa sjevera. Dapače, odande su dolazili ljudi od kulture (npr. dominikanci, franjevci) i gospodarstva (npr. rudari). Uostalom, sve bosanske rijeke teku prema sjeveru, a geografska veza često diktira sve ostale odnose. Bosna se iz ugarskoga okrilja pravno otrgnula 1377. nakon što se

402 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

dotadašnji ban Tvrtko I. Kotromanić proglasio kraljem (1377–1391). Iako su neki Tvrtkovi nasljednici osobno bili vezani za Krunu sv. Stjepana, Bosansko Kraljevstvo za svoga trajanja faktično nije bilo jedna od sastavnica Ugarskoga Natkraljevstva.

Dug je bio put stjecanja instituta državne zasebnosti Bosanskoga Kraljevstva poseb-no vidljive u instituciji »suguboga vinca« (dvostruke krune) i Stanka (sabora bo-sanskih velikaša). Dugo je Tvrtko I. do osamostaljenja lomio unutarnje i odolije-vao vanjskim neprijateljima. Čak se zbog brata Vuka (1345–1375) sklonio na neko vrijeme kod Ludovika u Ugarsku. Ipak, Bosnu je politički, gospodarski, društveno i vojno uzdigao više negoli itko ikada. Veliku je podršku imao u majci Jeleni Šubić (1306–1378), kćeri hrvatskoga velikaša Jurja II. Šubića Bribirskoga i srpske knegi-nje Lelke, revnoj za njegovu korist na svim mogućim poljima i u svim mogućim prilikama. Počeci Tvrtkova političkoga i vojnoga uzdizanja te prostornoga širenja uslijedili su nakon raspada Srpskoga Carstva. Najprije je s Lazarom Hrebeljanovi-ćem uspostavio interesno savezništvo, kojim je proširio Bosnu sve do Drine i Lima. Skorim zauzećem bokokotorske Dračevice prvi je put u povijesti Bosna izbila na Jadran. Tvrtkova moć počivala je na vještoj diplomaciji i modernoj vojsci, koja se naprimjer prva u ovom dijelu Europe služila vatrenim oružjem. O gospodarskoj pak snazi simbolično svjedoči i Tvrtkov zlatnik, kovan, doduše nešto kasnije, u kraljev-skoj kovnici.

Prekretničke godine Tvrtkova uspjeha jesu 1370. kada je vojno odolio dotada ne-pobjedivomu kralju Ludoviku, 1373. kada je slomio nezadovoljne velikaše pred-vođene pretendentom Vukom te 1374. kada je zaposjeo gornje Podrinje i srednje Polimlje nakon savezničke pobjede nad srpskim velikašem Nikolom Altomanovi-ćem. Budući da je potonjima zauzeo i dio Raške s manastirom Mileševo, u kojem se čuvalo tijelo sv. Save, te budući da je preko oca i majke po tankoj krvi bio vezan uz Nemanjiće, počeo je raditi na tome da naslijedi srpsko prijestolje. Srbija se smrću Stefana Uroša V., posljednjega Nemanjića, našla u rukama nesložnih velikaša pred-vođenih Ludovikovim vazalom Lazarom Hrebeljanovićem i ugrožena pred sve-prisutnijim Osmanlijama. Za razliku od Lazara, koji je vladarski legitimitet u Srbiji iskazivao preko ženina podrijetla, Tvrtko I. je preko svojih baka, očeve majke Eliza-bete (1270–1331) i majčine majke Lelke, bio u izravnom srodstvu s Nemanjićima.

Zacrtanu planu da postane srpski vladar nije se usprotivio ni Ludovik I. Anžuvinac, smatrajući Tvrtka I., bratića svoje supruge Elizabete (1339–1387), tek krupnijim va-zalom s južnih područja svoje velike države. Ktomu, Tvrtko I. oženio se bugarskom princezom Doroteom Vidinskom (1355. – prije 1390), kćerju Ludovikova vazala i bugarskoga cara Ivana Sracimira, koja je od ranoga djetinjstva živjela pod Elizabe-tinim skrbništvom kao katolkinja na ugarskom dvoru. Samo vjenčanje obavljeno je 1374. u crkvi sv. Ilije u Modriči, a da je bilo promišljen čin ugarskoga dvora svjedoči i to što ih je vjenčao biskup iz Đakova.

Prisvojivši drinsko-limski prostor bez većega otpora, Tvrtko I. okrenuo se jačanju bosanskih pozicija prema jugozapadu, nadajući se izbiti na Jadransko more. Za posjede Nikole Altomanovića u dubrovačkom okružju ratovao je protiv zetskoga vladara Đurađa I. Balšića, a nakon njegove smrti 1378. pobjednički je ušao u Drače-vicu, Trebinje i Konavle. Tako je cijela tzv. Stara Hercegovina dospjela pod Tvrtkovu vlast, a Bosna je postala prvi dubrovački susjed s izlazom na more.


Kralj »Srbljem i Bosni«

Dvostruko srodstvo s Nemanjićima jamčilo je Tvrtku podlogu za krvno pravo na krunu. Okrunjen je nepoznata datuma 1377. s naslovom »kralj Srbljem, Bosni, Pri-morju i Zapadnim stranama«. Svoju je krunu simbolično nazvao »sugubi vinac« ili »dvostruka kruna« jer se proglasio kraljem dviju krunovina. Riječ je o dijademi sa šiljcima od cvjetova ljiljana, heraldičkoga simbola dinastije Kotromanića, koji su ubaštinjeni u vrijeme njihova vazalstva Anžuvincima. Kraljevski pak naslov na-sljednici su proširivali ili sužavali ovisno o svojoj političkoj poziciji, a na vrhuncu bosanski su se vladari kitili naslovom »kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju«. Službeno u kraljev-skom naslovu Kotromanića nije bilo naslova Hrvatskoga Kraljevstva.

Sam je krunidbeni čin vjerojatno obavljen u Milima kraj Visokoga, u kojem je bilo dotadašnje ukopno i kasnije krunidbeno mjesto Kotromanića. Naime u Milima je od 1340. bila vladarska grobnica Kotromanića u gotičkoj crkvici sv. Nikole tik uz isto-imeni franjevački samostan. Zanimljivo je da je devastirana vrlo brzo nakon što je početkom 20. st. bila otkrivena. Budući da su bile ukopno mjesto bosanskih vladara, Mile su kasnije postale mjestom najčešćega okupljanja bosanskoga plemstva na Sta-nak. Stoga se u Milima najčešće potvrđivao, a vjerojatno i krunio bosanski vladar.

Prema Orbinijevu mišljenju i srpskoj historiografiji, krunidba je bila u Podrinju, u manastiru Mileševa, dok je hrvatska i bosanskohercegovačka historiografija naklo-njenija Milima. U prijeporima oko mjesta krunidbe moguće je i tumačenje da je Tvrtko I. dvaput bio krunjen: za srpskoga kralja u Mileševi i za bosanskoga u Mi-lima. Postoje čak četiri historiografska gledišta o tome tko ga je okrunio: did Crkve bosanske, katolički biskup Bosanske biskupije iz Đakova, vikar franjevaca Bosanske vikarije ili pak srpski episkop iz Mileševe.

Jedno je sigurno, kraljevski su mu naslov priznali svi u okružju. Naslov srpskoga vladara donio mu je pravo na Svetodimitarski dohodak, koji su Dubrovčani sla-li u riznicu srpskih vladara zbog ustupaka svojim trgovcima po srpskoj državi. U dubrovačkim dakle očima car Lazar nije bio srpski vladar. Bio im je to Tvrtko I. Kotromanić, koji je u ugarskim očima ostao tek krupni vazal s ugarskoga rubnog područja. Ipak, prozivanja u Ugarskoj da je Tvrtko I. jedan »obični ban« i »otimač zemlje« uslijedit će tek nakon što se Tvrtko I. nije složio sa Žigmundovim vladar-skim izborom, stajući potpuno uz napuljske Anžuvince u pokušaju pridobivanja Krune sv. Stjepana.

Na krunidbenoj svečanosti, u tradiciji srednjovjekovnih vladara, svomu narodno-mu imenu Tvrtko je pridodao kraljevsko ime Stjepan. Njegov će primjer slijediti svi okrunjeni Kotromanići, koji su svoje kraljevsko ime najčešće pisali kao »Stipan«, »Stepan«, »Stefan«, a u kasnijem razdoblju i »Štefan«. U historiografiji se ono is-ključivo navodi u jekaviziranoj i zacijelo Kotromanićima stranoj inačici »Stjepan«. Nimalo pak slučajno u dignitariju kraljevskih isprava pisanih ćirilicom na narod-nom jeziku, kada se svečano navodi kraljevski naslov, stoji i ime »Stefan«. Ekavska (istočna) inačica naglašavala je dinastičku poveznicu Kotromanića s Nemanjićima, a takva je pisarska tradicija utemeljena 1376. kada je Tvrtko, koji je razrađivao plan stupanja na srpsko prijestolje, posredstvom logoteta Vladoje prenio pisarsku infra-strukturu srpske dvorske kancelarije na svoj dvor.


Unatoč tomu što je ćirilica otprije bila supstratno pismo narodne riječi humskoga, bosanskoga i južnoga dijela hr-vatskoga teritorija, četverolinijski oblik kao tzv. diplomat-ska minuskula poprima tek tada u kraljevskoj kancelariji Kotromanića. Širenjem Bosanskoga Kraljevstva taj se tip ćiriličnoga pisma proširio na hrvatsko područje. U 15. st. učvrstio se u Cetinskom kneštvu, Poljičkoj općini, Krajini između Cetine i Neretve, Imotskoj županiji, a dopirao je čak do Lučke županije. Ćirilica se širila i djelovanjem fra-njevaca Bosanske vikarije iz njezinih samostana između Krbave i Mačve te Neretve i Save. Važno je zapaziti da je ćirilična brzopisna minuskula s bosanskoga, humskoga i hrvatskoga prostora ostala među katoličkim, a doskora i muslimanskim svijetom u manje-više istom obliku iz Tvrtkova vremena.

Za ćiriličnu se brzopisnu minuskulu, koju su popovi glagoljaši Splitske nadbiskupije najčešće nazivali pismom »rvackim«, misleći pritom na sam jezik koji se tim pismom piše, odsudnim pokazao upravo prijenos pisarske infrastrukture sa srpskoga na bo-sanski dvor te širenje bosanske države na hrvatski teritorij. Pritom su izmijenjeni po-jedini nazivi, pa je »dijaka« zamijenio »logotet«, »kaznaca« »protovistijer«, a »dome-stika« »stavilac«. Sa srpskoga dvora došao je i naziv »logotet« za službenika koji se bri-nuo o dvorskom ceremonijalu, diplomatskom protokolu, ali i javnopravnim aktima. Ipak, važno je zapaziti da se Tvrtko I., premda je prihvatio mnoge običaje i službe sa srpskoga dvora, ni u jednoj prilici nije okružio srpskim velikašima. Bosanskoj Kruni kasnije će služiti mnogi hrvatski velikaši poput Jurja Krbavskoga, braće Horvat, Iva-niša Nelipčića itd. Bosansko Kraljevstvo imalo je svoju gospodu »rusašku« okupljanu na Stanku. Već u Tvrtkovo doba isticali su se pojedinci iz velikaških kuća Hrvatinića, Kosača i Pavlovića, koje će obilježiti Bosansko Kraljevstvo u narednom razdoblju.

Ponovno na Jadranu

Nakon što je Tvrtko I. osvojio bokokotorsku Dračevicu, sve je svoje snage i pogle-de okrenuo u smjeru Jadrana u želji da postane neovisan u pomorskim poslovima. Osim toga, ljudi s kopna oduvijek žele ovladati Jadranom jer im je prirodna odstup-nica prema Zapadu. Za takvo je što trebalo pritisnuti i pridobiti »ljude od mora«. Stoga im je bosanski vladar pristupao smotreno. Uostalom, njegovo je gospodar-stvo najviše ovisilo o stoljetnoj vezi s Dubrovnikom. Kad je 1377. izbio pomorsko--kopneni rat između Mletačke Republike i Ugarskoga Natkraljevstva, očekivano se našao među Ludovikovim saveznicima, ističući se iskusnom i modernom vojskom. Tada je Dubrovčanima potvrdio stečene povlastice te im obećao zaštitu od Mleča-na. Oni su mu zauzvrat potvrdili pravo na Svetodimitarski dohodak. Kad se u ljeto 1378. tada dalmatinsko-hrvatski Kotor našao pod mletačkom opsadom, Tvrtko je vatrenim oružjem dotada nepoznatim u jugoistočnoj Europi priskočio braniteljima u pomoć. Kotorani su čak predlagali dolazak pod bosansku vlast, doduše kada su bili pod najžešćim mletačkim pritiskom.

Tvrtko I. usmjerio je sve svoje jadranske ambicije najprije na Boku kotorsku jer je ona od 1358. bila krajnji i slabo branjen prikrajak Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske

Dva grba srednjovjekovne BosneGrb Bosanskoga Kraljevstva zapravo je grb dinastije Kotromanić, kojemu je nakon Tvrtkove krunidbe pridodana zlatna kruna nazubljena trima ljiljanima. Kotromanići su svoj grb u štitu plave boje sa šest zlatnih ljiljana dobili u prvoj polovici 14. st. kada su bili pod Anžuvincima. Heraldički o njihovu vazalnom položaju svjedoči to što je štit podijeljen srebrnom dijagonalnom gredom.

U grbovniku Ulricha Richentala, izrađenu između 1414. i 1418., naslikan je grb srednjovjekovne Bosne u štitu od dviju nazubljenih koso ukrižanih greda, koje na gornjoj strani imaju glave s krunama. Tom je grbu krajem 16. st. pridodan tzv. grb Ilirije s manjim crvenim štitom s osmokrakom zvijezdom i srebrnim polumjesecom okrenutim prema gore. Takav je grb prikazan u Fojničkom grbovniku, najpoznatijem zborniku grbova tzv. ilirske heraldike, koji je nastao »na slavu Stipana Nemanjića, cara Serbljena i Bošnjaka« između 1675. i 1688. godine.


u Ugarskom Natkraljevstvu. Doskora je stupio u tajne pregovore s Mlečanima jer je umjesto osvajanja Kotora isplanirao gradnju vlastita emporija, koji će izrasti u grad jednostavna naziva Novi, koji tek od sredine 15. st., kada je postao sjedište herceštva Stjepana Vukčića od roda Kosača, nosi današnji naziv Herceg-Novi. Graditeljski su posao dobili provjereni arhitekti i građevinari iz Zadra, koji su 1382. podigli glav-nu utvrdu budućega grada nazvanu Sveti Stefan. Daljnja je gradnja tekla sporije od očekivanoga jer su Dubrovčani zbog najavljene gradnje novske solane i trgovišta priprijetili gospodarskim sankcijama Bosanskomu Kraljevstvu. Sol se po trgovač-kim ugovorima između Bosne i Dubrovnika mogla nabavljati samo u Svetom Srđu, Kotoru, Dubrovniku i Drijevima. Tako je započeo njihov dugi trgovački rat, koji će početkom 15. st. prerasti u napad bosanske vojske na Dubrovačko primorje.

Unatoč početnu neuspjehu bosanski vladar nije odustajao od aktiviranja na Jadra-nu. Stečeno iskustvo u Boki kotorskoj koristit će mu u skoru zauzimanju hrvatskoga kopna, uzmorja i otoka, u slamanju Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske i pripajanju njegova teritorija Bosanskomu Kraljevstvu.

Zauzimanje hrvatskih krajeva

Ugarsko Natkraljevstvo nespremnim je dočekalo Ludovikovu smrt jer su se poli-tike njegovih nasljednika, mimo volje za očuvanjem velikoga Natkraljevstva, koje je okupljalo narode, krune i zemlje od Baltika do Jadrana, svodile na to da im se vladarske glave samo okrune Krunom sv. Stjepana. Zbog zakrvljenih su kraljev-skih kandidata ponajveći ceh platili upravo hrvatski krajevi. Bosansko Kraljevstvo

Bosansko-ugarski ratovi 1386–1391.

1387–1390.


uglavnom se držalo jedne strane, preko koje će legalno pokoriti veći dio Hrvatske i ovladati mnogim dijelovima Dalmacije.

Tvrtko I. već je 1382. prodro u Hum, svojedobni miraz svoje sestrične, hrvatsko--ugarske kraljice Elizabete, kako bi, zauzimajući neretvanski tok, uklonio Drijeva, jedan od najotvorenijih trgova na Mediteranu, preko kojega se moglo trgovati samo uz dubrovačko posredništvo s ostatkom svijeta. Vojna je akcija bila u dosluhu s Mlečanima, koji su mu ponudili mogućnost da podno Brštanika (kasniji Opuzen) izgradi novo trgovište, luku i brodogradilište za bosansku mornaricu. Ubrzo je Br-štanik postao glavno bosansko trgovište solju, koje su štitile tri lake galije bosanske mornarice kupljene u Veneciji. Tako je Bosna svojim drugim ticalom dotakla Jadran nakon Boke kotorske.

Premda je na ugarskom prijestolju službeno sjedila Ludovikova kći Marija s maj-kom Elizabetom, počela ga je tresti vladarska kriza i međuvlašće s mnogim preten-dentima. Bosanski se vladar pokazao vještim diplomatom i odlučnim vojnikom u ugarsko-bosanskim odnosima. Ambivalentnim je držanjem prema Elizabeti i Ma-riji skupljao međunarodne političke bodove kako bi u pogodno vrijeme s lakoćom mogao zauzeti željene jadranske pozicije. Nije se stoga ustručavao pružiti utočište Ivanu od Paližne, najljućemu neprijatelju ugarskih kraljica, računajući na njegove protuusluge, te gotovo istodobno prisegnuti na doživotnu vjernost svojim »predra-gim sestrama« samo da mu zauzvrat poklone željeni Kotor. Zanimljivo je da je tada ugarski palatin Nikola I. Gorjanski osobno morao doći na Tvrtkov dvor u Sutjesku po Tvrtkovu zavjernicu ugarskim kraljicama. Historiografija u tome vidi primjer tzv. paradoksa vazaliteta kada se vazal čini politički jačim od seniora. Kraljice su ra-čunale na to da će Tvrtkove ambicije na Jadranu predajom emporija poput Kotora prestati i da će ga to odvojiti od hrvatske opozicije, koja je prema davnu Ludovikovu obećanju snivala o tome da Karlo II. Drački, nekadašnji njihov omiljeni ban, posta-ne i hrvatsko-ugarski kralj. Međutim, Tvrtko I. se nakon nasilne Karlove smrti 1386. i Marijine udaje za Žigmunda Luksemburškoga 1387. potpuno udaljio od ugarskih kraljica i približio taboru nezadovoljnika od Severinske banovine do Jadranskoga mora, u kojem je s Ivanom od Paližne i braćom Horvat prednjačilo hrvatsko plem-stvo. Umjesto diplomatskoga rješenja izbio je dugogodišnji rat s pogubnim posljedi-cama za Hrvatsku. Najprije je 1387. trajno ostala bez prekodinarskih županija Pseta i Završja, koje su pod bosanskim nazivom Zapadne strane postale trajnim dijelom Bosne do današnjih dana. Kraška polja nekadašnjega Završja – Glamočko, Livanj-sko, Duvanjsko i Imotsko polje – brzo će postati poligon svim vojskama, koje su s istoka kontinuirano prodirale u hrvatske krajeve.

U ljeto 1387. bosanska je vojska bez ikakva otpora zauzela Klis, a u šibenskom i za-darskom zaleđu opsjedala je utvrde i palila sela. Istodobno su Kosače, predvođene velikim vojvodom bosanskim Vlatkom Vukovićem († 1392), osvojili preostali dio Huma do Cetine, a Hrvatinići, predvođeni velikim vojvodom bosanskim Hrvojem Vukčićem (oko 1350. – 1416), sve donjosanske utvrde. Vojnici potonjega stigli su još opljačkati posjede Zrinskih po današnjoj Banovini i dospjeti u Zagreb kako bi obra-nili Kaptol, koji se zbog zagrebačkoga biskupa Pavla Horvata držao na Ladislavovoj strani. Bosanskim su naletima uspješno odolijevali Sinj, Skradin i Nin, a pali su Vrana i Omiš. Nakon što je bosanska vojska 1388. osvojila banske gradove Ostrovicu i Knin, dalmatinski su gradovi Split, Trogir, Šibenik i Zadar složno ponudili ustupke bosan-skomu vladaru samo da ne dospiju pod izravnu njegovu vlast. Jedino je Dubrovnik ustrajavao na vjernosti Mariji i Žigmundu bez ikakvih ustupaka, ali i posljedica.


Tvrtko I. držao se srednjovjekovnih običaja prema dalmatinskim gradovima, ne pre-lazeći preko davno ustanovljena pravnog okvira u odnosima između pojedine ko-mune i zajedničkoga vladara. Okrenuo se pridobivanju dalmatinskih građana. Mno-gi, pogotovo oni koji su bili vješti u pomorskim poslovima, stupili su u njegovu služ-bu. Hrvatske pak krajeve smatrao je osvojenim područjem, na kojem nikakvo pravo nemaju ni Ugarska Kruna ni njezin vladar. Premda je starija hrvatska historiografija u tome vidjela restituciju hrvatske neovisnosti iz doba Šubića Bribirskih, čiji je izdanak po tankoj krvi i navedeni bosanski vladar, hrvatsko je plemstvo pružalo žestok otpor bosanskim vojskama. Samovoljni Tvrtkov odnos prema Hrvatskoj vidljiv je u brzim smjenama čak trojice najodanijih ljudi s položaja dalmatinsko-hrvatskoga bana Bo-sanskoga Kraljevstva, a napose u poreznom opterećenju hrvatskoga plemstva, koje-mu nije uvažio ni društveni status, ni stečene povlastice, ni zemaljske običaje.

Početna križarska nastojanja

Tvrtko I. u pismu splitskom nadbiskupu iz 1390. navodi da se ponosno smatra »bilj-kom Katoličke Crkve«. To izravno svjedočanstvo o njegovoj vjeroispovijesti vjero-jatno je stečeno od majke Jelene Šubić. Dakako, prvi je okrunjeni bosanski vladar, poput svih svojih Kotromanića do 1459. živo stajao uz Crkvu bosansku, koja se na temeljima ćirilometodske tradicije slavenske liturgije i u okviru pravovjernih kr-šćanskih dogmi jurisdikcijski opirala podložništvu Rimu preko patronata ugarsko--hrvatskih vladara. U kasnosrednjovjekovnoj Bosni, zemlji sa samoga ruba zapadne civilizacije, posve je bilo moguće da se vladar gotovo istodobno oženi u Katoličkoj Crkvi princezom pravoslavnoga podrijetla i katoličke vjeroispovijesti te da ga okru-ni did Crkve bosanske. U konkretnom pak slučaju riječ je o bugarskoj princezi od-gojenoj u Ugarskoj. Rubni položaj Bosanskoga Kraljevstva nalagao je snošljiv odnos prema svim kršćanskim denominacijama.

Bosansko Kraljevstvo susrelo se s islamom preko Osmanlija. Taj je kontakt najče-šće, barem u početku, bio preko oružja i bitaka. No već od kraja 14. st. pojedinci se povremeno koriste osmanlijskom vojnom pomoći za obračune s unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Najustrajniji je u tome bio protukralj Radivoj Ostojić (oko 1410. – 1463), koji je u predaji upamćen kao knez Radak. Postupnim jačanjem osmanlijske pozicije, pogotovo nakon osmanlijskoga osvajanja vrhbosanskoga po-dručja i kraljeva pristajanja na plaćanje godišnjega tributa, Bosansko je Kraljevstvo ubrzano koračalo prema svom slomu i trajnom nestanku.

Bosansko je Kraljevstvo u Tvrtkovo doba važan međunarodni čimbenik protu-osmanlijske obrane u jugoistočnoj Europi. U kobnoj je bici na Kosovu polju 1389. sudjelovalo čak 20.000 bosanskih vojnika predvođenih Vlatkom Vukovićem Ko-sačom, velikim vojvodom bosanskim i odnedavno dalmatinsko-hrvatskim banom Bosanskoga Kraljevstva, koji je zbog obrane istočnokršćanskoga susjedstva nakrat-ko prekinuo pokoravanje hrvatskih krajeva. Kosača je zapovijedao čitavim lijevim krilom kršćanske vojske. U bici je sudjelovao i jedan ešalon hrvatskih vojnika pred-vođenih priorom Ivanom od Paližne. Budući da se bosanska vojska izvukla bez ve-ćih gubitaka iz bitke, Tvrtkovi su službenici poslali sretnu vijest o njezinu ishodu u susjedne zemlje. Ipak, lipanjska je bitka na Kosovu polju bila odsudna za gubitak


srpske neovisnosti i učvršćenje osmanlijskih pozicija na Balkanu. Srušila je san o re-stauraciji Srpskoga Carstva. Osmansko je pak Carstvo preko teritorija svoga vazala Vuka Brankovića postalo neposredan susjed Bosanskoga Kraljevstva.

Bosanska i osmanlijska vojska sretale su se više puta za Tvrtkova života, a svaki je put bosanska iz tih okršaja izlazila kao pobjednica: navodno prvi put 1378., po-tom ujesen 1386., pa u ljeto 1388. i zimu 1391. te konačno u proljeće 1392. godine. Najveću je pobjedu izvojevala kod Bileće 27. kolovoza 1388. kada su veliki vojvoda Vlatko Vuković i humski velikaš Radič Sanković (1379–1404) nanijeli težak poraz osmanlijskoj vojsci predvođenoj rumelijskim beglerbegom Lalom Šahin-pašom, koji je svojevremeno nanio prvi poraz srpskoj vojsci kod Černomena na Marici. Izvojevana je pobjeda toliko značila samomu Kosači da je na svoj stećak u rodnim Boljunima dao uklesati sljedeći natpis o sebi: »A se leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27. avgusta 1388.«

Poraz osmanlijske vojske kod Bileće potaknuo je Murada I. na nove udare protiv Sr-bije, a Bosanskomu Kraljevstvu osigurao je poštedu od navala sve do 1414. kada su Osmanlije došli u izrazito podijeljenu Bosnu kao saveznici hercega Hrvoja Vukčića i ondje trajno ostali miješajući se u bosanske državne prilike.

Vladar »naših« kraljevstava Dalmacije i Hrvatske

Današnji geopolitički položaj Hrvatske prema Bosni velikim je dijelom određen trajnim gubitkom hrvatskih prekodinarskih krajeva u Tvrtkovo doba. Tijekom 1387. bosanska ih je vojska zauzela i nastavila harati sve do Zrmanje. Tako je počelo dugo razdoblje materijalnoga i demografskoga pustošenja Hrvatske, koja će se od 15. st. početi povlačiti iz svoje stare jezgre između Zrmanje i Cetine prema krajnjem sjeverozapadu na prostore knezova Krbavskih, Frankapana i Zrinskih i prema sred-njovjekovnoj Slavoniji, u koju će u 16. st. izmjestiti hrvatsko središte.

Hrvatska više neće uspjeti vratiti svoje stare prostore. Početkom ljeta 1389., u odsut-nosti bosanske vojske koja je vojevala na Kosovu polju, pokušao je Žigmund preko slavonskoga bana Ladislava i dalmatinsko-hrvatskoga bana Dionizija vratiti izgu-bljene krajeve u Hrvatskoj. Pokušaj se neslavno slomio pod zidinama Vrane i Ostro-vice te je samo ubrzao odluku dalmatinskih komuna da pregovorima s Tvrtkom I. isposluju najblaži oblik vazaliteta. Tijekom 1389. i 1390. Tvrtka I. će priznati Split, Trogir, Šibenik, Brač, Hvar i Korčula, zadržavajući sva autonomna prava i stečene povlastice. Istodobno mu se moralo pokoriti sve hrvatsko plemstvo lijevo od Zrma-nje, u prvom redu Nelipčići i grane Šubića Bribirskih.

Venecija, da bi onemogućila očekivani savez između Napuljskoga i Bosanskoga Kraljevstva, koji bi joj ugrozio pozicije na Jadranu, stala je u ovom slučaju na Žig-mundovu stranu. Sam pak Tvrtko I. nije se žurio s ostvarenjem te zamisli. Najprije se želio učvrstiti u majčinoj domovini. Pošto se obranio od jalovih napada hrvatskih i slavonskih banskih odreda kod Vrane i Ostrovice, pokušao je promijeniti određene zakone i običaje Hrvatskoga Kraljevstva. Uveo je nove časti poput časti hrvatskoga vojvode. Utjecao je na smjenu staroga i izbor novoga kninskoga biskupa, kojemu je dodijelio naslov kraljevskoga kancelara. Potonji se u kraljevskoj pisarskoj kancelariji


brinuo za diplomatska pisma na latinskom jeziku. Suprotno važećoj legislativi Tvrt-ko I. udario je na srednje i sitno plemstvo, upravo na ono preko kojega je Ludovik I. gradio svoju vlast u Hrvatskoj, nametnuvši mu tzv. bosanski danak od jednoga dukata godišnje po ognjištu.

Ipak mu osvojeno područje nije otvorilo mogućnost laka upisa atributa »Dalmacije i Hrvatske« u kraljevski naslov. Zapravo, Tvrtka I. su dalmatinsko-hrvatskim kraljem nazivali samo ljudi srednjodalmatinskih komuna, konkretno Trogirani i Hvarani, očekujući da će na temelju povijesnoga iskustva vjernosti dalekomu vladaru s kop-na imati od toga neku korist. Tek od kraja kolovoza 1390., pri uređenju odnosa sa Splitskom nadbiskupijom, Tvrtko I. nastupa s naslovom vladara »naših kraljevstava Dalmacije i Hrvatske«. Sklopljenim ugovorom, u suštini Tvrtkovim političkim pro-gramom prema hrvatskim zemljama, jamčio se vladarski kontinuitet i dobar odnos s prvostolnikom Crkve u Hrvata, koji je do 19. st. nosio naslov: »primas Dalmacije i čitave Hrvatske«.

Teško je povjerovati u to da se Tvrtko I. Kotromanić doista i htio okruniti za dalma-tinsko-hrvatskoga kralja, kako misli dio hrvatske historiografije, jer bi time posve ugrozio moguće savezništvo s Napuljskim Kraljevstvom, koje je Bosanskomu otva-ralo tržišta i veze na Zapadu. Tvrtku je bilo stalo do legitimacije na Zapadu, pa se čak nakon ženine smrti 1390. planirao bračno povezati s Habsburgovcima.

Kako god bilo, iznenadna ga je smrt u veljači 1391. spriječila u svim planovima. Tvrtko I. Kotromanić pokopan je u Milima, u vladarskoj crkvi sv. Nikole, mauzoleju Kotromanića. Arheološka istraživanja upućuju na to da je pokopan pod stećkom prekrivenim kraljevskim plaštem. Iza neupitno najmoćnijega vladara srednjovje-kovne Bosne ostali su malodobni zakoniti sin te vojno sposobno, gospodarski moć-no, teritorijalno respektabilno i politički utjecajno Bosansko Kraljevstvo.

Kralj Dabiša

Iznenadna Tvrtkova smrt okupila je na Stanku bosanske odličnike, koji su odlučili zakraljiti Tvrtkova stričevića Stjepana Dabišu (1391–1395) jer je iskazao spremnost u očuvanju stabilnosti i prosperiteta Bosanskoga Kraljevstva u njegovim krajnjim granicama. Bosanska je vlast najkrhkija bila u hrvatskim zemljama, pa se odmah po Dabišinu krunjenju otvorilo pitanje statusa dalmatinskih komuna u bosanskoj dr-žavi. Naime Ladislav Napuljski, zakleti Žigmundov neprijatelj i potencijalni bosan-ski saveznik, započeo je političku borbu oko Krune sv. Stjepana. Njome je Hrvatska dospjela u klinč između Žigmunda, Dabiše i Ladislava te je takoreći postala svačija i ničija zemlja.

Ladislav je po očevoj želji uzeo bosanski velikaški rod Hrvatiniće za saveznike u istočnojadranskim stranama. Bili su iz Donjih Kraja, područja između Vrbasa i Sane, koje je stotinjak godina ranije pripojeno Bosanskoj Banovini. Hrvatinići su bili prepoznatljivi po povremenoj subordinacijskoj vezi s ugarskim vladarima. Bili su familijari i rodbina Šubićima Bribirskim. U ljeto 1391. ušli su u službu napulj-skoga vladara, dobivši za nagradu banstvo nad Kraljevstvom Dalmacije i Hrvat-ske. Okretnima su se pokazali već u ljeto 1393. kada su se povezali sa Žigmundom,


obećavši mu da će se za nj založiti nakon Dabišine smrti prilikom izbora za bosan-sko prijestolje.

Tako je Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski i najutjecajniji Hrvatinić, od napulj-skih Anžuvinaca dobio mandat da pod anžuvinskim stijegom provodi vlastitu po-litiku i prekraja Hrvatsku. Kasnije će od napuljske strane biti nagrađen fingiranim naslovom »herceg splitski«, kojim će zamijeniti sve svoje druge naslove.

Vjetar s napuljskoga dvora pomogao je Hrvatinićima da samostalno počnu djelo-vati na međudržavnoj razini. Tako se Dabišinim dolaskom na prijestolje, što očito nije sjelo Hrvatinićima, pronio glas po Trogiru, u kojem je Hrvoje imao velik utjecaj i svoju vlastitu kuću, da nema vladara na bosanskom prijestolju. Stoga je Dabiša, da bi zadržao vladarski autoritet, ponajprije prema Hrvoju, bio primoran započeti pregovore sa Žigmundom o dugoročnom miru. Time je Dabiša izgubio dotadašnje saveznike iz Hrvatske, Žigmundove neprijatelje, Paližnu i Horvate. Sredinom ljeta 1393. sastali su u Đakovu. Žigmund je Dabiši priznao kraljevski naslov uz obećanje da će mu prepustiti krunu nakon smrti. Dabiša se pak odmah po povratku kući na-šao pod silnim pritiskom, te je bio primoran razvrgnuti rečeni dogovor sa Žigmun-dom. Time je silno naštetio sebi jer su mnogi poput Hrvoja krenuli svojim putem, a Žigmund, koji ga je dotad smatrao prijateljem, preko noći je promijenio svoj stav i proglasio ga najljućim neprijateljem.

Propali je dogovor bio od koristi samo Žigmundu jer je unio razdor među bosan-skim plemstvom i slomio otpor buntovnika predvođenih braćom Horvat. U prolje-će 1394., nakon višemjesečnih priprema, prodro je uzvodno Bosnom te je opsjeo, osvojio i nakraju razorio njihov grad Dobor. Prije negoli se uputio prema Kninu, gdje su se Horvati sklonili, Dabiša je u užoj pratnji došao pod razrušeni Dobor. Za-traživši od Žigmunda oprost, uvažio je prethodni dogovor o nasljedstvu i odrekao se dalmatinsko-hrvatskoga dodatka u kraljevskom naslovu te aspiracija na Hrvat-sku i Dalmaciju. Žigmund ga je primio među ugarske dostojanstvenike, darovavši mu Šomođsku županiju. Bio je to dobar dar za velikaša, ali politički kraj za vladara. Nakon toga, Žigmundova je vojska navalila i osvojila Knin. Viđenijim zarobljenici-ma odrubljene su glave u Budimu, a Ivaniš Horvat raščetvoren je na Veliku Gospu u Pečuhu. Time je nakratko nestalo bosanske vlasti u Hrvatskoj.

Dabiša se pridržavao doborskoga dogovora. Izostavio je hrvatski i dalmatinski atri-but iz kraljevskoga naslova, živeći povučeno u Kraljevoj Sutjesci. U proljeće 1395., pritisnut bolešću, molio je Dubrovčane da mu pošalju liječnika, odbivši gotovo istodobno ponuđeno mito da im prepusti Konavle. Prije smrti kćeri jedinici Stani- -Stojsavi (1354–1395), udanoj za humskoga velikaša Jurja Radivojevića († oko 1408), darovao je Veljake, a braći Semkovićima potvrdio je Kolo kraj današnjega Tomislavgrada zbog zasluga u ranijem boju protiv Osmanlija.

Žena na bosanskom prijestolju

Nakon Dabišine smrti propao je međuvladarski dogovor o prepuštanju bosanske krune Žigmundu. Srušili su ga bosanski velikaši na Stanku, pravdajući se činjenicom da je Žigmund odnedavno udovac bez djece. Odlučivši se za prijelaznoga vladara,


zakraljili su Jelenu Grubu (1395–1398), Dabišinu udovicu nepoznata podrijetla. Takva je odluka išla u korist Hrvatinića predvođenih Hrvojem Vukčićem, Pavlo-vića predvođenih Pavlom Radinovićem († 1415) i Kosača predvođenih Sandaljom Hranićem (1370–1435), odnosno triju velikaških kuća i gospodara Donjih Kraja, Huma i Podrinja, koji su težili izgraditi oligarhijski sustav u Bosanskom Kraljevstvu. Nekoć centralizirano Bosansko Kraljevstvo prihvatilo je model državnoga ustroj-stva kakav se primjenjivo u Hrvatskoj i Srbiji. Država je postala skup nasljednih kne-štava ili područja oblasnih gospodara objedinjenih »Svetom krunom« pod zakonito okrunjenim vladarom. Njezina je snaga ovisila o snazi samoga vladara. Budući da Bosna nije imala snažnijega vladara od svoga prvoga kralja, bosanska je država tra-jala dokad su se vidjeli temelji Tvrtkova djelovanja.

Već je za Jelene Grube kraljevska vlast sustavno oslabjela. Najutjecajniji rodovi bez ikakva su otpora prisvajali kraljevske gradove, državne trgove i rudnike te samostal-no ubirali carinske marže. Tako je Sandalj Hranić neometano tražio od Dubrovnika isplatu svetodimitarskoga dohotka, smatrajući da mu pripada samo na temelju toga što se dio dubrovačkoga zaleđa nalazi pod Kosačama. Slabljenjem središnje vlasti ojačali su i drugi plemićki rodovi, primjerice Sankovići, Radivojevići, Milatovići, Nikolići, Zlatonosovići, Dinjičići, Kovačevići itd., koji su ovisno o prilikama upotre-bljavali isti ili sličan obrazac ponašanja.

Žigmund se za Jelene Grube uopće nije bavio Bosnom. Najprije je pripremao sveeu-ropsku križarsku vojnu protiv Osmanlija, koja je završila katastrofalnim porazom kod Nikopola, a potom je, jedva spasivši glavu, punu godinu dana vraćao narušeni ugled po Ugarskom Natkraljevstvu. Da se obračunavao s protivnicima ne birajući ni načine ni sredstva, posvjedočio je Krvavim križevačkim saborom protiv slavon-skoga plemstva.

Jelena Gruba ipak je bila privremeno rješenje s mandatom ovisnim o Žigmundovu držanju prema Bosni. Naime čim je došlo do Žigmundove restitucije u Hrvatsku, žurno je smijenjena na Stanku. Tobožnji je razlog pronađen u kraljičinoj nemoći da odgovori na nedavno osmanlijsko pustošenje po Bosni. Izabran je Ostoja (1397–1404), koji je najvjerojatnije bio nezakoniti Tvrtkov sin iako ima i onih koji misle da je bio od roda Pavlovića. No od Ostoje, koji je stupajući na prijestolje pridodao sebi i ime Stjepan, poteći će gotovo sve pomazane glave na bosanskom prijestolju. Nje-gov je izbor sasvim sigurno bio prijeporan. Uostalom, punih je godinu dana trebalo proći od izbora do okrunjenja u Milima. Stjepana Ostoju držalo se ekspoziturom Hrvoja Vukčića, koji je vukao sve konce, pa je i cijelo kraljevstvo okrenuo Napulju. Stoga na Žigmundovu reakciju nije trebalo dugo čekati.

Vladar po Hrvojevu izboru

Već u svibnju 1398. Žigmund je uzvodno Vrbasom navalio na Bosnu. Htio je ones-posobiti ljutoga neprijatelja Hrvoja, koji je već tada živio pod optužbom da šuru-je s Osmanlijama. Naime pročulo se da se nudio za posrednika u savezu između Osmanskoga Carstva i Napuljskoga Kraljevstva protiv Ugarskoga Natkraljevstva. Hrvatinić je odolio Žigmundovoj navali i kod utoka Plive, gdje je zidao novu rezi-denciju Jajce, nazvanu po vizurama gradskih zidina, teško porazio ugarsku vojsku.


Potom je Hrvoje pokrenuo protuakciju povratka hrvatskih krajeva pod bosansku vlast. Prijelaz iz 14. u 15. st. obilježen je silnim bojevima između bosanskih i hrvat-sko-slavonskih snaga. Najviše su stradali područje Zagrebačke županije te posjedi Blagajskih i Zrinskih. Već je tada u Hrvojevim četama bilo osmanlijskih plaćeni-ka, koji su se tako prvi put sreli s hrvatskim područjem. Punih je pet godina s bla-goslovom Ladislava Napuljskoga navaljivao na Hrvatsku. Pod anžuvinske ljiljane, prisilno ili dragovoljno, podčinio je gotovo sav teritorij lijevo od Zrmanje. Jedino će Dubrovnik biti ustrajan u vjernosti luksemburškoj dinastiji. Hrvoju je prišao i hrvatski velikaš Ivaniš Nelipčić sa svojim kneštvom, dajući mu ruku svoje mlađe sestre, kasnije bosanske kraljice, Jelene Nelipčić († 1422), i pomažući mu u borbama u srednjodalmatinskom priobalju. Poslije je Hrvoje na proputovanju za Trogir i Split često boravio u šurjakovu kneštvu, kojemu je pripomogao ustrojiti kancelariju na hrvatskom jeziku i ćiriličnom pismu u osvojenom Klisu. Cetinsko kneštvo knezova Nelipčića, koje se rasprostiralo u trokutu između Sinja, Klisa i Omiša, postat će jez-gra ćirilične pismenosti u hrvatskoj riječi s neprekinutim trajanjem do sredine 19. st. na tom srednjodalmatinskom arealu.

Osvajanja hrvatskih krajeva temeljila su se na Ladislavovoj odluci da je Hrvoje nje-gov namjesnik Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. Anžuvinski vladar, nakon kru-nidbene svečanosti 1403. u Zadru, nagradio je Hrvoja dodatnim naslovima poput »splitskoga hercega«, »dalmatinsko-hrvatskoga potkralja« i »namjesnika svih Ze-malja Krune sv. Stjepana«. Čak ga je namislio odvojiti od tradicionalnih sveza s Bo-sanskom Krunom i učiniti ga svojim namjesnikom Bosanskoga Kraljevstva. Ta je pak namjera rezultat zahladnjenja odnosa između Hrvoja i bosanskoga kralja Osto-je, koji je u vrijeme priprema za Ladislavovu krunidbu u Zadru najprije pokrenuo diplomatski, a vrlo brzo i pravi rat protiv Dubrovnika mimo Hrvojeve volje.

Početkom lipnja 1403. Ostoja je Dubrovniku uputio ultimatum, zahtijevajući da mu se vrati Slansko primorje (tzv. Nove zemlje), koje je prodano 1399. godine. Vrlo brzo počeo je tražiti da ga Dubrovčani priznaju za kralja, da se bosanska zastava istak-ne na dubrovačkim zidinama i da se Ostojini neistomišljenici, odnosno bosanski plemići Maštrović, Radišić i Klešić, prognaju iz samoga grada. Nakraju je Bosansko Kraljevstvo prvi put u povijesti zaratilo s Dubrovnikom. Poslije će s Dubrovnikom ratovati još dva puta (1430–1432. i 1451–1454), a oba će sukoba riješiti uz osman-lijsko posredništvo.

Prvi bosansko-dubrovački rat

Bosanskoga je kralja na sukob s Dubrovnikom poticalo humsko plemstvo predvo-đeno Radičem Sankovićem († 1404), koji je prodajom Slanskoga primorja ostao bez djedovine. Dubrovčani su prije upada bosanske vojske poduzeli mnoge korake, a u krajnjem su slučaju očekivali i Žigmundovu pomoć. Čak su kroz to vrijeme rje-šavali tekuće probleme Bosanskoga Kraljevstva poput dostave žita gladnomu sta-novništvu Omiša i urgiranja kod sultana da se oslobode neki zarobljeni bosanski plemići. Dubrovačka diplomacija ishodila je neutralno držanje Pavlovića i Kosača, koji su načelno podržali Ostojin plan. Jedino Hrvoju nije odgovarao rat – uostalom,


Dubrovčani su mu kupnjom Slanskoga primorja darovali kuću i građanstvo – jer je bio zaokupljen pripremom Ladislavove krunidbe.

Od jeseni 1403. zaredali su se krivi vojni, gospodarski i vanjskopolitički Ostojini potezi. Granicu nije uspio pomaknuti u dubrovački teritorij, trgovačku robu bezu-spješno je pokušavao preusmjeriti na mletačka trgovišta te je nastojao uspostaviti bilo kakve odnose sa Žigmundom. Neuspjeli pakt s Venecijom, kojoj je u interesu bilo presjeći višestoljetne trgovačke rute između Bosne i Dubrovnika te dobiti mo-nopol nad trgovinom soli prema Bosni, najočitije se pokazao u grčevitu Ostojinu pokušaju da od Omiša, pomorski i prometno nevažna grada, učini jadransko sre-dište Bosanskoga Kraljevstva. Sa Žigmundom, kod kojega se čak početkom 1404. kratko i sklonio, a s kojim Kotromanići nikada nisu imali dobre odnose, zbližio se jer se bojao Hrvojevih reakcija.

Tvrtko II. Tvrtković

U svibnju 1404. Ostoja je očekivano smijenjen na Stanku. Optužen je za bespravno oduzimanje baštine plemstvu i vjerolomno držanje prema Žigmundu. U režiji her-cega Hrvoja i bosanskih velikaša zakraljen je Tvrtko II., zakoniti sin Tvrtka I. i Do-roteje Vidinske, koji 1391. nije zakraljen zbog djetinje dobi i iznenadne očeve smrti. Ipak, Tvrtko II. bio je najdugovječniji vladar na bosanskom prijestolju, s kojega je čak dvaput padao, ali se na nj i dvaput vraćao. Vladao je: 1404–1409., 1421–1434. i 1435–1443. Početak Tvrtkovićeve vladavine prolazio je u sjeni krupnih velikaša Hrvoja Vukčića i Sandalja Hranića, koji su vodili vanjsku državnu politiku i rješavali tekuće državne probleme. Hrvatinić je vladao nad većim dijelom srednjovjekovne Hrvatske, dok je Kosača, nakon što je slomio Sankoviće, zavladao nad Humom, stvarajući preduvjete za nastanak buduće Hercegovine.

Promjena na bosanskom prijestolju odigrala se u danima kada je Žigmund zadavao pobjedonosni udarac svim svojim neprijateljima u Ugarskoj, a nakon što je u osvo-jenom Ostrogonu Krunu sv. Stjepana ponovno stavio na svoju glavu, povjerivši je na čuvanje Karlu II. Krbavskomu, te nakon što je s već osiguranom Krunom sv. Vaclava krenuo u pridobivanje ostalih kruna na koje je polagao pravo: njemačke kraljevske i njemačkorimske carske te bosanske krune. Jedino se ove posljednje u svojoj pe-desetogodišnjoj vladavini nije uspio domoći, iako joj je na početku Tvrtkovićeve vladavine bio najbliže.

Izbor Tvrtka II. iz ugarske je perspektive doživljen kao udarac s pronapuljske strane vazalnoj zemlji Bosni, u kojoj je Hrvoje – tobožnji herceg i anžuvinski namjesnik Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Bosne – nelegitimno smijenio vladara. Stoga se Tvrt-ko II. postojano držao Ladislava Napuljskoga, nadajući se njegovoj pomoći u slučaju Žigmundovih napada. Nitko pak nikada ni u Hrvatskoj ni u Bosni nije od napulj-skih Anžuvinaca dobio konkretne pomoći. Ladislav bi svojim prekojadranskim pristašama tu i tamo izručio darovnicu gdjekojega grada, posjeda ili kraja izvan kontrole Bosanskoga Kraljevstva, koji bi pripadali Žigmundovim pristašama. Tako je Bosansko Kraljevstvo ostalo osamljeno u podršci Ladislavu, kojemu je Kruna sv. Stjepana postajala sve nedostižnija. Čak se srpski knez Stefan Lazarević, osokoljen

Kočerinska pločaOstojina svađa s Hrvojem i bijeg u Ugarsku zabilježeni su na Kočerinskoj ploči iliti Natpisu Vignja Miloševića, jednom od najvećih i najdužih epitafa iz doba Bosanskoga Kraljevstva, koji je pisan zapadnoštokavskim ikavskim govorom na ćirilici. Ploča je bila uzglavlje stećka Vignja Miloševića, humskoga plemića koji je oko 1406. pokopan u Kočerinu kraj Širokog Brijega, a za života je, kako stoji na natpisu, kao vitez »virno« služio mnogim Kotromanićima – »banu Stipanu, kralju Tvrtku, kralju Dabiši, kraljici Grubi i kralju Ostoju«. Natpis tako predstavlja reprezentativno vrelo o redoslijedu bosanskih vladara. Danas se čuva u Muzeju franjevačkoga samostana sv. Ante Padovanskog na Humcu u Ljubuškom.


mongolskom pobjedom nad Osmanskim Carstvom, proglasio despotom, prihva-tivši vazalni položaj prema Žigmundu, koji ga je 1404. nagradio Mačvom i Beogra-dom, ali ostavši i dalje osmanlijskim tributarom.

Bosansko Kraljevstvo, našavši se u Žigmundovu poluokruženju, nastojalo se učvr-stiti savezništvom s Mlecima i pomiriti se s Dubrovnikom. Premda su Mlečani pri-mili novoizabranoga kralja Tvrtka II. među svoje građanstvo, zauzeli su neutralan stav čekajući hoće li doći do ratifikacije trgovačkih privilegija stečenih Ostojinom protudubrovačkom politikom. Dubrovčani su tek prestankom ratnih sukoba oko spornoga sela Lisac počeli s pregovorima, koji su se otegli sve do 1405. kada su od Tvrtka II. dobili potvrdnicu o vlasništvu nad čitavim Primorjem. U dugim im se pregovorima nudio za posrednika i did Crkve bosanske. Potpisani je mir popraćen uobičajenim dubrovačkim darom drugoj strani. Ovaj su put Tvrtko II. te braća Hra-nići, Vukac († 1432) i Sandalj dobili dubrovačko plemstvo i gradske kuće, koje su nekoć pripadale Stjepanu Ostoji i Radiču Sankoviću. Normalizacija odnosa s Du-brovčanima stigla je u pravi čas jer se približavalo vrijeme krvave naplate neizmire-nih računa, doba najžešćih ugarskih udara na Bosnu u sveukupnoj povijesti.

Sjeverne navale na Bosnu

Ubrzo nakon Tvrtkova zakraljenja, ugarska je vojska predvođena mačvanskim ba-nom Ivanom Morovićem osvojila Bobovac, najutvrđeniji bosanski grad i jedno od središta Bosanskoga Kraljevstva, u kojem su boravili bosanski vladari i u kojim se povremeno čuvala bosanska kruna. Nakon Ostojine smjene, kruna je sklonjena na sigurno mjesto jer je u Bobovcu živjela Ostojina udovica Elizabeta Radinović, druga od tri supruge kralja Ostoje, u narodu znana kao Kujava, sa sinom i budućim bosan-skim kraljem Stjepanom Ostojićem (1418–1421). Premda joj se nadao, Žigmund u Bobovcu nije zatekao krunu, a zanimljivo je da se njome tijekom prve vladavine nije okrunio ni sam Tvrtko II.

Promjena na bosanskom prijestolju bila je okidač budimskomu i napuljskomu obračunavanju, a sukobi su na bosanskom teritoriju trajali od 1404. do 1408. godi-ne. Žigmund je u početku svoje navale pravdao time što je uza nj bio svrgnuti bosan-ski kralj Stjepan Ostoja, koji se nakon ugarskoga zauzeća Bobovca vratio ženi i sinu u Bobovac te do Tvrtkova bijega iz zemlje bio vladar bez ikakva utjecaja. Tijekom 1405. Žigmund je namaknuo dosta novaca za nove navale na Bosnu: zagrebačkom je biskupu uzeo godišnji iznos crkvene desetine, a budućem tastu Hermanu Celjskom prodao prava na grad Čakovec. Unatoč tomu što je udario na Bosnu iz tri pravca i što je spalio polovicu bosanskoga teritorija, Žigmund nije polučio veći uspjeh jer je bosanska vojska, poglavito hercegove čete u čijim je redovima bilo sve više osmanlij-skih plaćenika, vraćala vrlo brzo većinu zauzetih položaja. Najveći je gubitak bio pad Usore sa Srebrenikom, koji će sve do 1443. biti ugarska vojno-strateška baza i štit Ugarske prema Bosni. Istodobnim je bojevima između ugarske i bosanske vojske ostatke hrvatskoga teritorija sve do Zadra pokoravao Sandalj Hranić. Dalmatinski gradovi, našavši se u beznadnoj situaciji između Žigmundova i Ladislavova nemara, u traženju zaštite počeli su se okretati Veneciji, koja će uskoro na simboličan način od Anžuvinaca kupiti sva državna prava na Dalmaciju.


Ujesen 1407. sukob između Ugarskoga Natkraljevstva i Bosanskoga Kraljevstva po-dignut je na najvišu razinu. Žigmund je pokušavao preko pape stvoriti sveeuropsku koaliciju, koja bi promptno udarila protiv »Turaka, arijanaca, manihejaca i drugih nevjernika«. Bosansko Kraljevstvo je zbog Crkve bosanske stereotipno prozvano manihejskom zemljom. Premda je ostao usamljen u namjeri da mu zada kona-čan udarac, Žigmund je mjesecima pripremao vojnu i širio ratnu propagandu te je početkom jeseni 1408. osvanuo pred Doborom, nekadašnjim gradom buntovnih Horvata, s oko 60.000 vojnika. Osvojio ga je bez borbe uz predaju bosanske vojske. Među zarobljenicima je bio 171 bosanski plemić – 126-orici je odmah odrubio gla-vu i bacio im tijela u rijeku, a ostale je odveo u Ugarsku.

Posljedice doborske katastrofe bile su goleme. Kralj Tvrtko II. netragom je nestao iz kraljevstva i vjerojatno se sklonio u Veneciju. Glavni pak velikaši Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović povukli su se na svoje posjede iščekujući daljnje Žigmundove poteze. Mnogi su slijedili primjer cetinskoga kneza Ivaniša Nelipčića, koji je, prisežući na vjernost hrvatsko-ugarskomu kralju, iskazao želju za prijeno-som bosanske krune na Žigmundovu glavu. Iza Nelipčićeva čina vjerojatno je stajao sam Hrvoje, koji je preko šurjaka pripremao teren za pomirbu s najljućim svojim neprijateljem. Moguće je da zbog toga jedini u Dobor nije poslao svoje čete.

Zagonetni nestanak Tvrtka II. primorao je bosansko plemstvo da Žigmundova va-zala Stjepana Ostoju vrati na prijestolje. Najagilniji kod Ostojina ustoličenja bili su Radivojevići, koji su krajem 1408. nagrađeni Omišem s cijelom Krajinom između Cetine i Neretve. Budući da nije bilo nikakva protuodgovora Žigmundu, Ladisla-va Napuljskoga napustit će svi njegovi saveznici. Malo-pomalo svi su prisegnuli na vjernost Žigmundu.

Početkom 1409., nakon desetljeća izrazitoga neprijateljstva, konačno su se izmi-rili Žigmund i Hrvoje. Kralj mu je za iskazanu vjernost potvrdio sve časti stečene od Ladislava, darovao mu odnedavne posjede braće Radivojevića između Cetine i Neretve, Požegu sa županskom čašću i Segesd u Šomođskoj županiji, izabrao ga među krsne kumove svojoj kćeri i počastio ga biranim članstvom u tek osnovanom Zmajevu redu.

Ostaci BobovcaZa Bobovac, jedno od sjedišta Kotromanića, mnogi smatraju da je bio glavni grad Bosanskoga Kraljevstva do premještanja sjedišta u Jajce za posljednjih Kotromanića. Iako na nepristupačnu terenu, Bobovac je imao vrlo razvijenu urbanu jezgru s površinom većom od 10.000 m2, a imao je i preko 1000 metara zidina i 11 kula. Nedaleko Bobovca nalazi se Kraljeva Sutjeska, u kojoj je na današnjem lokalitetu Grgurevo bila vladarska rezidencija. Kraljeva Sutjeska bila je najomiljenija destinacija Kotromanića. (Izvor fotografije: http://fotkanje.blogspot.hr/2010/04/bobovac.html)


Pod Žigmundovim okriljem

Politički zaokret Hrvojev potpuno je uzdrmao Bosansko Kraljevstvo. Svoga novog saveznika Žigmund je nagradio mnogim službama i častima, među kojima je i do-tada nepoznat naslov hercega Bosanskoga Kraljevstva. Usto, Hrvoje je dobitkom posjeda desno od Save postao i ugarski dostojanstvenik. Osim što se Ostojina re-stauracija činila upitnom, najnezadovoljniji je bio veliki vojvoda Sandalj jer je pretr-pio znatne gubitke u netom završenu ratu. Hrvojevim putem nije htio ići jer bi tada morao bez ikakve odštete vratiti krvavo stečen teritorij po Hrvatskoj, koji je s raštr-kanim utvrdama sezao sve do Zadra. Stoga je poput Ladislava, doduše za dvadeset puta manju cijenu, prodao sve svoje hrvatske posjede Mlečanima.

Ujesen 1409. pojavila se nesavladiva pukotina između Sandalja i Hrvoja. Najviše ju je uzrokovala još jedna Žigmundova darovnica – za prostor između Cetine i Ne-retve, koji je bio interesno područje Kosača. Loši odnosi išli su dotle da se Sandalj 1410. razveo od Katarine Vuković, Hrvojeve nećakinje i nesuđene žene Pavla II. Krbavskoga, zbog koje su Hrvatinići početkom 15. st. bili u neprijateljstvu s Krbav-skima. Kotač ženidbene strategije ovaj se put zarotirao prema Lazarevićima te se Sandalj već 1411. oženio despotovom sestrom Jelenom (oko 1366. – 1443), udovi-com zetskoga vladara Đurađa II. Balšića, osiguravši time savezništvo sa susjednom Srbijom i Zetom.

Istodobno je Žigmund čvrsto odlučio preuzeti bosansku krunu. Podršku mu je pru-žao herceg Hrvoje, kojega je 1410. promaknuo u bosanskoga vicekralja sa zadatkom da otvoreno govori protiv Ostoje, lišena kraljevske časti i zemlje. Vrlo brzo, pod izli-kom da se Bosansko Kraljevstvo mora zaštititi od Ostoje, koji šuruje s buntovnici-ma i Osmanlijama, Žigmund je pokrenuo vojnu na Bosnu. Unatoč tomu što mu se Ostoja nakon pada Visokoga poklonio i što je Bosansko Kraljevstvo Lazarevićevim zauzećem Usore, Soli i Srebrenika dosta oslabjelo, nije dovršio proces preuzimanja bosanske krune, nego se naglo okrenuo Europi. Vladarska ga je ambicija tjerala prema dvjema njemačkim krunama, ostvarivanju personalne unije s Poljskom i harmoniziranju europskoga društva na kršćanskoj osnovici. Ujesen 1412. odlazi iz Ugarske, prepušta vlast državnoj upravi i putuje po Europi. Jugoistočnu Europu pak potpuno ostavlja postrani. U takvim će okolnostima Bosna, premda je obranila pra-vo Kotromanića na vlastitu krunu, u narednom razdoblju platiti visoku cijenu po-litičke usamljenosti pred narodom dotada nepoznata društvenoga i civilizacijskoga obrasca – Osmanlijama.

Portret s viteškoga turnira

Prije odlaska iz Ugarske, između Duhova i Tijelova 1412., Žigmund je organizirao sjajan viteški turnir u Budimu. Povod mu je bio pomirba s poljsko-litavskim kra-ljem Vladislavom II. Jagelovićem. Ugarski je dvor ugostio čitavu Europu – 3 kralja, 3 njemačka zemaljska kneza, srpskoga despota, 13 hercega, 21 grofa, 26 velikaša (bez ugarske gospode), 1500 vitezova, 3000 paževa, apostolskoga legata, kardinala, 3 nadbiskupa, 11 biskupa, 86 svirača i frulaša, 17 herolda i preko 40.000 konja.

Detalj iz Hrvojeva misala


Od bosanskih dostojanstvenika na turnir su prispjeli kralj Stjepan Ostoja, veliki vojvoda i herceg Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda Sandalj Hranić i knez Pavao Radinović. Veliku su pozornost privukli Sandalj i Hrvoje, koji je pred-stavljen kao splitski herceg. Potonji se sa suprugom Jelenom Nelipčić poka-zao u velikoj raskoši, okružen vitezovima koji su se, prema pisanim svje-dočanstvima, isticali visinom i hrabrošću. Poljski je kroničar usto zabilježe-no da je pred njihovim šatorom bila izložena neka knjiga koju su svi htjeli vidjeti. Nesumnjivo je riječ o hrvatskoglagoljskom Misalu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, izrađenu po hercegovoj narudžbi na visokokvalitetnom perga-mentu između 1403. i 1404. u Zadru, koji je bio jedno od središta glagoljaš-tva, oslikanu reprezentativnim minijaturama i pisanu na uglatoj glagoljici hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom s izrazitom čakavštinom zadarskoga područja. Posljednje su stranice oslikane upravo 1412. za budimsku prigo-du. S lijeve je strane Hrvojev portret u viteškom oklopu na bije lom konju sa štitom i kopljem, na čijem je šiljku svezan pobjednički viteški rubac, dok je s desne strane novi Hrvojev grb, na kojem dominiraju crveni grifon kao sim-bol luksemburške dinastije i goticom ispisana lenta. Takvom je heraldičkom simbolikom Hrvoje još jednom poslao poruku političkoga zaokreta. Inače, cijeli je misal prožet anžuvinskim ljiljanima, koji su podsjetnici na to da je njegov vlasnik nekoć bio najangažiraniji Ladislavov čovjek u jugoistočnoj Europi.

Sam pak misal nastao je u doba kada je Hrvoje kao potkralj i namjesnik anžuvinske dinastije pripremao Ladislavovu krunidbu u Zadru. Gotovo istodobno tražio je od dijaka Hvala da mu izradi Hvalov zbornik, koji je postao najpoznatija i najreprezen-tativnija knjiga Crkve bosanske, pisan ćirilicom na zapadnoštokavskom ikavskom idiomu, bogato urešen inicijalima i iluminacijama gotičkoga stila, među kojima ima i onih koje nisu bile u skladu s učenjem bosanskih krstjana (Blagovijest, Raspeće i Uzašašće). Ti ikonografski elementi s uočenim hrvatskoglagoljskim preradbama ukazuju na to da je zbornik izrađen pod glagoljaškim utjecajem najvjerojatnije u Omišu, koji je tada bio pod Hrvojevom vlašću.

Kraj prijateljstva

Od 1411. Hrvatinići su u otvorenom neprijateljstvu s Kosačama. Naime smatrali su da je Sandaljevom rastavom od Hrvojeve nećakinje Katarine i njegovom brzom ženidbom Jelenom Balšić na njih bačena ljaga. Nakon toga Sandalj se uz posredniš-tvo svoga tasta Stefana Lazarevića izmirio sa Žigmundom. Time je Sandalj praktič-ki preko noći postao Žigmundov pouzdanik, koji je Osmanlijama mogao zatvoriti prilaze Jadranu. U takvu raspletu nije više bilo mjesta za Hrvoja, koji se vrlo brzo nakon budimskoga turnira ponovno razišao sa Žigmundom, sukobljavajući se s hrvatskim, slavonskim i Sandaljevim snagama sve do smrti. Premda su Hrvatinići i Kosače ulazili u sukobe s osmanlijskim plaćenicima, krivica da surađuje s Osman-lijama pala je samo na Hrvoja, koji je teško optužen da im je nudio otvoren prolaz u hrvatske krajeve. Žigmund je 1413. lišio Hrvoja svih naslova i posjeda. Time je Hrvojevim podanicima u Hrvatskoj pružen pravni okvir da mu okrenu leđa. Prvi

Detalj iz Hvalova zbornika


koji su to u lipnju 1413. učinili bili su Splićani. Sam pak Hrvoje pismom se obratio kraljici Barbari Celjskoj kao krsni kum njezinoj kćeri, tražeći neka se nepristrano ispita cijeli slučaj jer, prema statutu Zmajeva reda, nitko unaprijed nije smio osuditi nekoga člana bez savjeta, znanja i suda ostalih članova. Tražio je da mu se odrubi glava dokaže li mu se suradnja s Mlečanima i Osmanlijama. Molio ju je neka ne dopusti da umre u starosti kao nevjernik jer je, kako sam navodi, »jedva i teško do-čekao vrijeme da se iz poganskoga obreda vrati u vjeru katoličku«. Pismo je završio prijetnjom da će sve kršćanske vladare obavijestiti o Žigmundovu vjerolomstvu i da se Bosanci bez obzira na njegov usud kane udružiti s Osmanlijama u nakani da udare na Ugarsko Natkraljevstvo.

Nakon bezuspješna umilošćivanja ugarskoga dvora Hrvoje se potpuno okrenuo Osmanlijama. Tijekom ljeta 1414., kada je 20.000 osmanlijskih konjanika udarilo na Hrvatsku, pronio se u Hrvatskoj glas da Hrvoje s Osmanlijama pustoši kršćan-ske krajeve sve do Senja. Tih se dana, nakon sedam godina potpunoga izbivanja, u osmanlijskom kontingentu Zecha Melecha pojavio Tvrtko II. Tvrtković, koji je uz osmanlijsku podršku preko Hrvoja Vukčića i Pavla Radinovića tražio put do po-vratka na prijestolje. Usred zime 1415. prisilio je Ostoju da pođe na Bodensko jezero zatražiti pomoć od Žigmunda, koji je na crkvenom koncilu u Konstanzu kao man-datar Svetoga Rimskoga Carstva bio zaokupljen rješavanjem Zapadnoga raskola.

Posjedi Hrvoja Vukčića Hrvatinića(1398–1412)


Vrlo brzo osmanlijska je prisutnost prisilila bosanske uglednike – dotadašnje pri-jatelje i neprijatelje – da traže pomoć sastrane ili da se snalaze na svakakve načine. Tako se Hrvoje pokušavao izbaviti iz političke izolacije preko Venecije, kojoj je nu-dio Omiš pomogne li mu vratiti Split, dok je Sandalj sebe i svoje posjede spašavao silnim darovima Osmanlijama. Tako se uplovilo u 1415., koju će historiografija o Bosanskom Kraljevstvu označiti prijelomnom godinom ugarskoga uzmicanja i osmanlijskoga primicanja.

Lašvanska bitka

Žigmund se posljednji put osobno angažirao u Bosni nakon što su Osmanlije uz podršku Hrvojevih vojnika opustošili sjeveroistočnu Hrvatsku i južnu Slavoniju i nakon utiranja puta Tvrtkovoj restauraciji na bosansko prijestolje. Od jeseni 1414. kontingenti ugarske, slavonske i hrvatske vojske skupljali su se u Usori. Najavljeni je rat izmirio zaraćene bosanske kraljeve i velikaše, Ostoju i Sandalja te Tvrtka II. i Hr-voja. Vojske su se konačno sukobile usred ljeta 1415. u Lašvanskoj dolini. Ujedinjena je bosanska vojska nanijela katastrofalan poraz Žigmundovoj vojsci. Dubrovčani su pobjedu pripisali Osmanlijama, kojima su Bosanci pripustili zarobljenike zbog pru-žene pomoći. Otkup sužnjeva trajao je godinama jer se tražilo mnogo novca. Tako je sloboda istaknutoga ratnika Ivana Morovića plaćena vrtoglavih 40.000 zlatnika.

Žigmund je nakon poraza u Lašvanskoj dolini posve odustao od politike svojih prethodnika prema jugoistočnoj Europi. Okrenuo se učvršćivanju svojih pozicija u Carstvu, prihvativši koncept svoga oca Karla IV. sa središtem u Pragu, ratujući protiv husita i putujući po Europi. Slast pobjede nije se ni osjetila u Bosni jer je ubojstvom vojvode Pavla Radinovića na Stanku u ljeto 1415. započeo rat između Pavlovih si-nova i Tvrtka II. potpomognutih Osmanlijama te kralja Ostoje i vojvode Sandalja kao naručitelja ubojstva. Njihove će međusobne obračune iskoristiti Osmanlije. Bez njihova se blagoslova nije mogao više povući nijedan politički potez u Bosanskom Kraljevstvu. Započelo je dugo umiranje Bosanskoga Kraljevstva.

Politika oslanjanja na Osmanlije

Nasilna smrt Pavla Radinovića, a doskora u proljeće 1416. i prirodna smrt Hrvo-ja Vukčića, prouzročile su nasilje i razaranja nezamislivih razmjera. Pavlovi sinovi Petar († 1420) i Radosav († 1441), koji se prema kasnosrednjovjekovnoj tradiciji slavenskih jezika predstavljaju prezimenom patronimskoga podrijetla kao Pavlo-vići, osigurali su se osmanlijskim savezništvom i žestoko se obračunavali s očevim ubojicama. Oslonac su imali u svojoj majci Teodori (1388–1450), Vukčevoj kćeri i Sandaljevoj nećakinji, s čijim su blagoslovom i osmanlijskom podrškom žestoko opustošili posjede svoje rodbine Kosača, nagnavši mnoge njihove podložnike da u Hrvatskoj pronađu utočište. Pavlovićima je ulje na vatru dolio Ostoja, razvevši se od Kujave, koja je bila od njihova roda, te oženivši se Hrvojevom udovicom Jelenom


Nelipčić. Kralj i njegova nova supruga napustili su Bosnu, sklonivši se na svoj posjed Bišće nedaleko Blagaja na izvoru Bune. Kasnije su se Pavlovići s njime pomirili samo da bi još više oslabili Sandaljeve pozicije i da bi se domogli njegova dijela Konavala. Onodobni kroničari bilježe da je u polurazorenu Bosanskom Kraljevstvu cvjetala jedino trgovina robljem. Dubrovčani su, javljajući kraljici Barbari razloge bosanske propasti, naglasili da ih vide u zakrvljenim odnosima između bosanskih velikaša koji ni u miru ni u ratu ne mogu i ne znaju biti bez osmanlijskoga posredništva.

Nakon Ostojine smrti u ljeto 1418. na klimavo je prijestolje sjeo njegov sin Stjepan II. Ostojić (1418–1421). Bio je kralj bez ikakva utjecaja jer je iz sjene sve konce vuk-la njegova majka Kujava Radinović. Jedan od njezinih prvih poteza bilo je micanje Jelene Nelipčić, koju je dala zatvoriti i pogubiti. Nastupilo je nesigurno doba kada se opstajalo samo uz mito i tribut Osmanlijama. Doskora su svi konci Bosanskoga Kraljevstva dospjeli u ruke Isa-bega Isakovića Hranušića, zapovjednika osmanlij-skih četa na bosanskom prostoru, kojemu je sultan 1416. dodijelio naslov vrhbosan-skoga sandžakbega. Tim je činom Bosansko Kraljevstvo ušlo u plan osmanlijskoga pokoravanja jugoistočne Europe kao darulharb ili nevjernička zemlja. Koliko je vrhbosanski sandžakbeg bio moćan u Bosanskom Kraljevstvu, govori podatak da su Dubrovčani kupujući 1419. od Sandalja Hranića njegov dio Konavala s njegovim dijelom utvrde Sokol (u vrelima Soko), za to morali tražiti dozvolu Isa-bega. Prem-da su se Dubrovčani osigurali i potvrdom bosanskoga kralja, mladomu Ostojiću nijednom nisu poslali godišnju rentu od 500 dubrovačkih perpera isplaćivanu na Vlasindan (blagdan sv. Blaža ili po dubrovačkome sv. Vlaha). Kasnije će Radosav Pavlović, koji je ubrzo ušao u pregovore s Dubrovčanima, prodati svoj dio Konavala, a kao osmanlijski tributar morat će otrpjeti umorstvo brata Petra, tada starješine svoga roda, pogubljena zbog tobožnjega nevjerstva sultanu. Politika oslanjanja na Osmanlije imala je svoju cijenu.

Isa-beg Isaković postavio je temelje osmanlijskomu osvajanju Bosanskoga Kra-ljevstva. Naslov vrhbosanskoga sandžakbega opravdat će učvršćenjem u Vrhbosni, jezgri prvobitne bosanske države, gdje će sredinom 15. st. pod njim biti izgrađeno Sarajevo, od druge pol. 19. st. glavni grad Bosne i Hercegovine, najstariji i najvažniji osmanlijski grad na zapadnom Balkanu.

Novi stari kralj

U proljeće 1422. došlo je do smjene na bosanskom prijestolju. Vraćen je tada prilič-no poletni Tvrtko II. Tvrtković, koji će svojim drugim vladarskim mandatom posta-ti najdugovječniji kralj na bosanskom prijestolju. Promjeni na prijestolju uvelike su pripomogle dobre veze Tvrtka II. u Veneciji, koja je zagospodarila nad većim dije-lom istočnoga Jadrana, kao i njegova odlučnost da se odupre Osmanlijama. Dvojbe oko izbora uklonio je promptnom navalom na Osmanlije, nanijevši im težak poraz. Nakon toga radio je na prostornom i gospodarskom spajanju sa svojom saveznicom Mletačkom Republikom. No na putu slobodne trgovine i prostornoga spajanja dvi-ju država isprječivalo se hrvatsko plemstvo na čelu s Ivanišem Nelipčićem. U veljači 1423. utanačen je u Sutjesci bosansko-mletački pakt o udaru na posljednjega Ne-lipčića i podjeli njegova kneštva. Mlečanima je trebao pripasti Klis, a Bosancima


cetinski gradovi Travnik (današnje Potravlje), Sinj i Čačvina te Omiš s Poljicima. Savezništvo se trebalo dodatno učvrstiti Tvrtkovom ženidbom nekom plemkinjom iz utjecajne obitelji Malatesta te poklonom od 10.000 dukata. Ipak, Tvrtko II. je zbog osmanlijskoga udara na Srpsku Despotovinu, a posredno time na svoje kraljevstvo, morao odustati od dogovora s Mlečanima te je otad nastojao pridobiti Žigmunda kao vojnoga saveznika za obranu vlastitoga kraljevstva. Pregovore s ugarskom stra-nom vodio je Žigmundov tast Herman II. Celjski (oko 1360–1435), koji je preko zajedničkoga pradjeda Stjepana I. Kotromanića (1290–1302) bio Tvrtkov daljnji rođak. S njim se Tvrtko II. zbližio 1424. kada mu je svojim vojnim snagama pri-skočio u pomoć u Bosni. Celjski je već sljedeće godine urgirao na ugarskom dvoru da se s Bosanskim Kraljevstvom potpiše mir. Doduše, takav se rasplet poklapao s novim Žigmundovim pristupom jugoistočnoj Europi: osmanlijske je navale trebalo zaustaviti defenzivnim klinasto složenim sustavom utvrda i dobrim odnosima sa susjednim kršćanskim vladarima.

Celjski je iskreno prijateljstvo s Kotromanićem umalo naplatio bosanskom kru-nom, koja mu je pismeno obećana 1427. umre li bosanski vladar bez potomka. Premda Tvrtko II. ni u braku s Dorotejom Gorjanskom (1428–1438), sklopljenu godinu dana kasnije iz političkih razloga, nije imao potomka, nije došlo do realiza-cije obećanja jer se na Stanku nije dozvoljavalo nasljeđivanje na prijestolju po tankoj krvi. Stoga je Tvrtko II. morao razvrgnuti prijateljstvo i prekršiti dogovor s dalekim rođakom te je Stjepana Tomaša (1444–1461), sina svoga suparnika i prethodnika Stjepana Ostojića, izabrao za svoga nasljednika. Mladi Tomaš navodno mu je pri-rastao srcu jer se istaknuo u nekoj vojni protiv ugarske vojske u Usori gdje je Tvrtko II. bio ranjen. Unatoč tomu što će Stjepan Tomaš bosansku krunu preuzeti tek za dvadesetak godina, Celjski se ni tada nisu odrekli danoga im obećanja.

Pokušaj crkvene institucionalizacije u Bosni

Jedan privilegij dalekosežnih posljedica, gotovo posve nezapažen u hrvatskoj histo-riografiji, stekao je Žigmund na crkvenom koncilu u Konstanzu. Sebi i svojim na-sljednicima 1417. osigurao je patronatsko pravo na sve crkvene službe u Ugarskom Natkraljevstvu. Takva je odluka označila povratak u doba sv. Stjepana iz dinastije Arpadovića kada je Crkva potpuno bila u rukama ugarskoga vladara. Danak sma-njenju papina utjecaja na mjesne crkve u ovom je slučaju najviše platila Bosna.

Premda se na rečenom koncilu nije izravno govorilo o crkvenim problemima u Bo-sni, u prvom redu o Crkvi bosanskoj, koja je u osnovi više bila institucionalni negoli dogmatski problem, ipak je Bosna 1419. proglašena misijskim područjem te ju je Rimska kurija izuzela iz Kaločke nadbiskupije izravno je podvrgnuvši crkvenoj ju-risdikciji u Rimu. Vrlo brzo osnovana je Visočko-srebrenička biskupija sa sjedištem u Visokom, a Rim ju je kao u doba Kulina bana ponovno podvrgnuo Dubrovačkoj nadbiskupiji.

Takav proces nije mogao proći bez Žigmundova otpora, koji je aktiviranjem patro-natskih prava preko Đakova, čiji su biskupi u 21. st., sve donedavno, u naslovu nosili atribut bosanskoga biskupa, priječio razvoj navedene institucije u Bosni. Ucjenom


da će Bosansko Kraljevstvo ostati bez ugarske pomoći u obrani od Osmanlija uspio je maknuti visočko-srebreničkoga biskupa s dvora Kotromanića. Vrlo brzo iz toga se projekta povukla i Rimska kurija, koja će se ponovno aktivirati za vladavine Stje-pana Tomaša.

Tako su bosanski katolici opet ostali bez mogućnosti razvijanja vlastite crkvene in-stitucije u Katoličkoj Crkvi. Preko franjevaca Bosanske vikarije i dalje su bili misijska zemlja. Sam pak naslov Bosansko-srebreničke biskupije institucionalno će zaživjeti 1517. u naslovu franjevačke provincije Bosne Srebrene, koja će stoljećima biti naj-važnija institucija katoličkoga svijeta u samoj Bosni.

Nemoćni Žigmundov vazal

U proljeće 1430. vojvoda Radosav Pavlović razvrgnuo je ugovor o prodaji svoga dije la Konavala iz 1426. i zaratio s Dubrovčanima. Povod je našao u spornom kana-lu, kojim su Dubrovčani htjeli odvojiti Cavtat od kopna. Budući da su se nakon toga mnogi uz dubrovački poticaj okrenuli protiv njega u Bosni, računajući da će osim silnih dubrovačkih dotacija među sobom razdijeliti posjede Pavlovića, Radosav je pozvao u pomoć Osmanlije, koji su diplomatskim manevrom spriječili daljnji rat i još više ojačali svoju poziciju u Bosanskom Kraljevstvu. Čak se i Tvrtko II. pod osmanlijskim pritiskom morao izmiriti s Pavlovićem. Ipak, vrlo loši odnosi najprije s usorskim Zlatonosovićima, potom sa srpskim despotom Đurađem Brankovićem te konačno s vojvodom Sandaljom i sveprisutnim Osmanlijama, koji su Ostojina i Kujavina sina Radivoja Ostojića gurali prema prijestolju, primorali su Tvrtka II. da se čvršće veže za Žigmunda. Kada je zbog Sandalja i drugih »Bošnjana« 1433. morao bježati iz zemlje, vijest je dospjela u Hrvatsku te je zabilježena u Pašmanskom brevijaru. Sandalj je na Porti kupio pravo na kraljevu zemlju, a Tvrtko II. je od Žigmunda zatražio vojnu intervenciju protiv Osmanlija i njihovih bosanskih tributara.

Doista, u ljeto 1434. pokrenuta je kaznena ekspedicija na Bosnu predvođena Žig-mundovim vojskovođom Matkom Talovcem. Vojska je udarila na Vranduk i Hodi-djed, koje su držali Radivoj Ostojić i Osmanlije, a da se osigura osvojeno područje, Tvrtko II. je Talovcu prepustio Bočac, Komotin i Jajce. Krajem godine bosanski je vladar s velikom pratnjom došao u Požun zahvaliti Žigmundu na potpori jer je uz Talovčevu intervenciju uspio zadržati bosansku krunu. Žigmund ga je za vazalnu vjernost nagradio Velikim i Malim Kalnikom u Slavoniji. Tvrtko II. je boravak u Srednjoj Europi produljio na nekoliko mjeseci. Dok je već neko vrijeme sa Žigmun-dom raskalašeno provodio dane u Beču, u ožujku 1435. stigla je vijest o Sandaljevoj smrti.

Vjernost Žigmundu, koji se nije iskazao u zaštiti Bosanskoga Kraljevstva, dovela je Tvrtka II. ipak na rub opstanka. Očito je da u prosudbi sila i snaga nije bio duboko pronicljiv vladar. Kada mu je prijetila osmanlijska opasnost preko Radivoja, zatra-žio je konkretnu pomoć i od kralja Žigmunda i od pape Eugena IV. Dok mu kralj, zaokupljen slamanjem husita, reorganizacijom hrvatske, slavonske, ugarske i češke vojske u njihovim zemaljskim kraljevstvima i krunidbom njemačkorimskom kru-nom, nije ni odgovorio na molbu, papa mu je umjesto konkretne pomoći poslao


vizitatora fra Jakova Markijskoga sa zadatkom da propita vjersko stanje u Bosan-skom Kraljevstvu i katolike usmjeri u pravcu tekućih koncilskih reforma. Budući da su Kotromanići vodili umjerenu vjersku politiku prema svima u zemlji, zbog bla-gonaklonosti prema krstjanima, kako su se po staroslavenskom leksiku za kršćane nazivali pripadnici Crkve bosanske, i Tvrtko II. se našao na njegovu udaru. Isto su tako prolazili mnogi franjevci Bosanske vikarije koji su u opsluživanju Pravila fra-njevačkoga reda odbijali slijediti strogi opservantski smjer fra Jakova Markijskoga. Pritom su imali podršku u bosanskoj kraljici Doroteji Gorjanski, graditeljici dvor-ske kapele na Bobovcu, koju je rečeni vizitator nazivao »zlom ženom« optužujući je da ga pokušava ubiti.

Nakraju, dogodilo se to da se Tvrtko II. ponovno morao skloniti u Ugarsku i da su Osmanlije kroz to vrijeme s lakoćom spalili i razorili čak šesnaest franjevačkih crkava i samostana. Iako se činilo da će Radivoju konačno pripasti bosanska kruna, Tvrtko II. ju je uspio zadržati, zahvaljujući Sandaljevu sinovcu i nasljedniku Stjepa-nu Vukčiću, koji mu je izgladio odnose s Portom. Cijena pokornosti bio je godišnji tribut od čak 25.000 dukata. Nakon Žigmundove smrti 1437. Tvrtko II. nije više tražio vanjskoga zaštitnika. Do svoje smrti disciplinirano se pridržavao plaćanja tri-buta Osmanlijama, koji će u vrijeme njegova nasljednika dosegnuti golemih 50.000 dukata.

U sjeni Stjepana Vukčića Kosače

Posljednje godine Tvrtkova života protjecale su u povećoj sjeni velikoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače (1404–1466), koji je slijedio stričevu politiku dobroga od-nosa s Osmanlijama. Budući da je postao najpouzdaniji osmanlijski tributar u Bo-sanskom Kraljevstvu, Tvrtko II. je morao tajno slati poslanstva mladomu Vladislavu I. Jageloviću (1440–1444), koji je pouzdano savezništvo s Tvrtkom II. smatrao do-brodošlim za najavljenu protuosmanlijsku koaliciju europskih kršćanskih zemalja pod njegovim vodstvom. No, kada je došlo do vojnih pothvata i kada su kršćanske snage Osmanlijama počele zadavati poraze i u jednoj vojni prodrle čak do Plovdiva, bosanski vladar, unatoč želji i volji, nije u pomoć smio poslati nijednoga vojnika. Naime zbog svoga velikog vojvode nije se usuđivao činiti ništa što bi se tumačilo kao djelovanje protiv Osmanlija.

Bez osmanlijske bi pomoći Kosače možda već 1435., kada je banska vojska Kraljev-stva Dalmacije i Hrvatske te Slavonije udarila na neretvansku deltu, izgubili humsku i južnohrvatsku stečevinu. Već 1436. Stjepan Vukčić Kosača je s osmanlijskim če-tama u svojim redovima pomagao rođaku Anžu VI. Frankapanu u Sinju obraniti osporavano mu Cetinsko kneštvo. Godinu kasnije Osmanlije su mu priskočili u pomoć i protiv Pavlovića. Sa svim je svojim susjedima, osim s Osmanlijama, bio u neprijateljskim odnosima.

Početkom 1440., koristeći anarhično stanje na ugarskom prijestolju, pokrenuo je vojne na južnohrvatske krajeve, zauzevši uz žestok višemjesečni otpor donji tok Ce-tine s Omišem. Čak mu se u opsadi Omiša pridružio i bosanski kralj. Vjernost Stje-pana Vukčića Kosače sultanu nagrađena je pravom zaposjedanja zemlje Pavlovića


zbog neplaćenoga Radosavova tributa Porti. Veliki je vojvoda lako ovladao Tre-binjem i svoj pogled 1441. usmjerio prema Zeti. Uz pomoć Crnojevića zauzeo je Gornju Zetu te navalio na krajeve i gradove prema moru, koji su se zbog toga stavili pod mletačku zaštitu. Krajnji je uspjeh postigao u ožujku 1442. kada je zauzeo Bar. Naravno, time je ušao u rat s Mlečanima za zetske posjede, što se Tvrtku II. učinilo zgodnom prilikom da se izvuče iz sjene svoga velikog vojvode. Početkom 1443. doš-lo je do vojnih okršaja između bosanskoga kralja i najmoćnijega velikaša, iz kojih je potonji već u svibnju izišao kao pobjednik. Ipak, nije išao u daljnju osvetu jer je imao dosta gubitaka u sukobu s Mlecima prilikom zaposjedanja Bara. Vladar je zatražio i dobio mir.

Premda Tvrtko II. do kraja života nije povukao zapaženiji politički potez, uspio je povući dva predodređujuća za Bosansko Kraljevstvo. Gotovo na samrtnoj postelji, ujesen 1443. poslao je u Rim izaslanstvo predvođeno apostolskim legatom Tomom Tommasinijem, s porukom da se on i cijelo Bosansko Kraljevstvo odriču manihej-skoga učenja i dragovoljno pristaju uz Katoličku Crkvu. Taj je čin, bez sumnje plod petogodišnjega Tommasinijeva djelovanja u Bosni, označio povratak Rimske kurije u bosanske političke prilike i početak držanja bosanskih vladara uz papu, sve u po-kušaju spašavanja kraljevstva pred sve prisutnijim Osmanlijama. Drugi je potez bilo izuzeće Stjepana Vukčića Kosače kod izbora nasljednika. Umjesto osmanlijskoga štićenika Radivoja, vječnoga pretendenta na bosansko prijestolje, kojeg je osobito zagovarao Kosača, Tvrtkovom je željom kraljem postao njegov polubrat Stjepan Tomaš.

Posjed hercega Stjepana Vukčića Kosače na vrhuncu moći


Tomaš na prijestolju

Tvrtkov nasljednik Stjepan Tomaš (1443–1461) pripravno je preuzeo bosansku kru-nu i prijestolje. Odmah je konsolidirao svoj vanjskopolitički položaj vodeći gotovo istodobno razgovore s Venecijom, Svetim Rimskim Carstvom, Ugarskim Natkra-ljevstvom i Rimskom kurijom, vješto spriječivši pretendenta Fridrika II. Celjskoga (1377–1454) u pokretanju nasljednoga ugovora sklopljena između Fridrikova oca i Tomaševa prethodnika. U lipnju 1444. pristao je na osobnu vazalnu vjernost Kruni sv. Stjepana, obvezavši se na godišnji tribut od 3000 dukata, koji se trošio za vojne akcije vrhovnoga zapovjednika kraljevskih vojska Janka Hunyadija protiv Osman-lija. Pritom se nije libio dometati u svoj kraljevski naslov atribut kralja Dalmacije i Hrvatske. Ipak, tribut Ugarskoj Kruni bio je posve simboličan uzme li se u obzir da je Osmanlijama godišnje morao plaćati između 30.000 i 50.000 dukata. Upravo brojčani podaci o tributu oslikavaju zavisnost Bosanskoga Kraljevstva, koje je pola-ko išlo prema potpunom potonuću.

Na samom početku unutarnje su prilike Tomašu zadavale mnogo problema. Prve dvije godine protekle su u žestokim okršajima s Kosačama. Početkom 1444. Tomaš je s vojvodom Ivanišem Pavlovićem (1423–1450), Radosavovim sinom i nećakom Stjepana Vukčića Kosače, udario na posjede Kosača u neretvanskoj dolini te s bra-ćom Radivojevićima zauzeo neretvansku deltu s trgovištem Drijeva. Na ruku im je išlo to što su Kosače istodobno bili primorani braniti od Mlečana svoje stečevine na zetskom području oko Bara i na hrvatskom području oko Omiša. U spašava-nju svojih pozicija Tomaš je čak pristao na vazalni odnos s napuljsko-sicilijanskim kraljem Alfonsom V. Aragonskim (1442–1458), s kojim će do njegove smrti biti u stalnom kontaktu. Ipak, nakon gubitka Omiša i svih donjozetskih posjeda Stjepan Vukčić Kosača je Tomašu ponudio primirje, gotovo istodobno povrativši Drijeva i pripomogavši despotu Brankoviću u zauzimanju Srebrenice.

Međusobni sukobi vodećih ljudi Bosanskoga Kraljevstva i njihovih saveznika od-vijali su se u jeku velike pripreme Vladislava I. Jagelovića za križarski rat i njegove provedbe kroz tzv. dugu vojnu do Crnoga mora, kojom se htjelo istjerati Osmanlije s europskoga kopna i spasiti Bizantsko Carstvo od propasti. Premda se toj vojni nitko iz Bosanskoga Kraljevstva nije odazvao, svi su prestali plaćati poreze Osmanlijama ponukani početnim uspjesima kršćanskih snaga koje su prodrle sve do Sofije. Time su nakraju sretno izbjegli katastrofalan poraz kršćanskih snaga u tzv. Bici naroda kod Varne krajem 1444. odnosno osmanlijsku osvetu diljem jugoistočne Europe. Bosansko je Kraljevstvo ostalo osmanlijska vazalna zemlja, koju će Porta u predsto-jećim vremenima pritiskati osobito teškim porezima i sužavanjem teritorijalnoga opsega sve do konačnoga sloma. Osmanlije su iz vrhbosanskoga područja, odakle su od 1428. povremeno upravljali Hodidjedom, najvažnijom vrhbosanskom utvrdom na posjedu Pavlovića, pokretali gotovo sve svoje vojne operacije prema susjedstvu. Tako su 1443. osvojili Srebrenik, koji je bio višedesetljetni štit južnih granica Ugar-skoga Kraljevstva prema Bosanskom Kraljevstvu. Između 1448. i 1451. Osmanlije su se trajno naselili na vrhbosanskom prostoru, osnovavši Bosansko krajište sa Sara-jevom (vilajet Hododjed, vilajet Sarayovasi) kao vojno-upravno područje i polaziš-nu točku za osvajanje Bosanskoga Kraljevstva.

Zanimljivo je da je osmanlijska pobjeda kod Varne Stjepana Vukčića vratila sultanu, a Stjepana Tomaša okrenula Rimu. Naime Tomaš je u proljeće 1445., potvrđujući da


spremno prihvaća katoličku vjeru, od pape zatražio ozakonjenje svoga podrijetla, potvrdu kraljevske časti i poništenje bračne veze s Vojačom († prije 1463), krstjani-com nepoznata podrijetla, ali i roditeljicom posljednjega bosanskoga kralja, s kojom je Tomaš živio po katolički nepriznatom »domovinskom običaju« (mos patriae). Tada je Tomaš trebao od Eugena IV. primiti krunu, koja je netragom nestala nakon što ju je legat Toma Tommasini preuzeo iz splitske katedrale sv. Dujma. Sudeći po razvoju događaja, Tomaš se netom prije te molbe krstio u Katoličkoj Crkvi. Mogu-će je da je dugo oklijevao oko toga zbog vodstva Crkve bosanske koje je živjelo uz Kotromaniće. Tomašev su put manje-više slijedili svi velikaši u Bosanskom Kraljev-stvu. Među upečatljivijim krštenjima svakako su krštenje kraljeva polubrata Radi-voja 1446., koji je do te godine bio stalni osmanlijski kandidat za bosansko prijesto-lje, i krštenje vojvode Stjepana Vukčića Kosače 1451., koji je svoju obitelj usmjerio prema Katoličkoj Crkvi iako se i dalje blagonaklono držao prema Crkvi bosanskoj. Mnogi će sljedbenici Crkve bosanske, nakon što su 1459. protjerani iz Bosne, upra-vo na teritoriju pod Kosačama pronaći novo utočište.

Još jedan herceg

Bosanski zaokret Rimu poklopio se sa završetkom žestokoga rata između bosansko-ga kralja s jedne i humskoga gospodara s druge strane. Osim što su zaraćene strane pristale na teritorijalni status quo, mir je dodatno učvršćen time što se Tomaš u svib-nju 1446. oženio Vukčićevom kćerju Katarinom (1446–1461). Kraljevsko vjenčanje održalo se na Uzašašće 1446. u Milodražu kraj Fojnice, a bračni je par nakon toga živio u Kraljevoj Sutjesci. O duhovnom životu kraljice Katarine, rođene u obitelji u kojoj su se miješale sve kršćanske sljedbe, brinula su se prema papinu naputku dvojica franjevaca Bosanske vikarije. Katarina je vrlo brzo postala gorljiva katolkinja te je s mužem podigla mnoge crkve po Bosni. Posebno se ističu crkva Presvetoga Trojstva u Vrilima, crkva sv. Katarine u Jajcu i crkva sv. Tome u Vranduku te od svih njih najveća, ali nedovršena, crkva u Bobovcu.

Političko i obiteljsko zajedništvo bosanskoga kralja i humskoga gospodara poboljša-lo je vanjskopolitički položaj Bosanskoga Kraljevstva u susjedstvu. Drugi se vezama prvoga približio Ugarskoj, Veneciji i papi, a prvi je posredovanjem drugoga popra-vio odnose s napuljskim dvorom i Osmanlijama. Bosanski se kralj nakratko izmi-rio sa srpskim despotom, unatoč tomu što mu je ujesen 1446. preoteo Srebrenicu, ponudivši mu podjelu prihoda od srebreničke carine i kovanje zajedničkoga nov-ca u srebreničkoj kovnici. Čak se pronijela vijest o njegovu uspinjanju na ugarsko prijestolje. Sveukupno gledajući, pomirba je puno više koristila Stjepanu Tomašu negoli Stjepanu Vukčiću. Stoga ne čudi da je prijateljstvo između njih dvojice puklo već ujesen 1447. kada je Vukčić ponudio Brankoviću savez protiv Tomaša, koji se trebao učvrstiti bračnom vezom između nepoznatih članova njihovih obitelji. Kako je taj brak iz nepoznatih razloga vrlo brzo razvrgnut, a nevjesta osramoćena vraće-na u despotov dom, među njima je izbilo novo neprijateljstvo. Tako su Osmanlije uz despotov blagoslov, provalivši u Bosansko Kraljevstvo, opljačkali i spalili mnoge posjede Kosača, među ostalim i trg Drijeva, od kojeg su Kosače imali stabilan doho-dak. Ipak, Stjepan Vukčić se nekako izmirio sa srpskim despotom te mu je vrlo brzo


pomogao pri novom zauzeću Srebrenice. No doskora će Tomaš uz pomoć Pavlovića opet povratiti Srebrenicu i navaliti na posjede Kosača sve do neretvanske delte uz velike obostrane gubitke.

Ta su ratna previranja bila pokazatelj gotovo potpuna osamostaljenja Stjepana Vuk-čića Kosače od kralja Stjepana Tomaša. Simbolički se ono ogledalo u njegovu naslo-vu hercega, prvi put navedenu u listopadu 1448. kada mu je austrijski nadvojvoda i njemački kralj Fridrik III. (1415–1493), koji je bio najozbiljniji kandidat za krune Svetoga Rimskoga Carstva i sv. Stjepana, potvrdio vlasništvo nad područjem od Lima do Cetine i od Rame do Boke kotorske. Od početka 1449. Stjepan Vukčić Ko-sača se u svojim ćiriličnim ispravama počeo naslovljavati najprije kao »herceg hum-ski i primorski i veliki vojevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i veke«, a vrlo brzo kao »herceg od svetoga Save i gospodar Humskoj i Pomorju i veliki vojevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu«. Prijepore u historiografiji izaziva, dakako, na-slovni početak. Zašto je Stjepan Vukčić Kosača uzeo za zaštitnika sv. Savu, treba tra-žiti u dočetku njegova naslova, odnosno u njegovu gospodstvu nad Podrinjem gdje se nalazi manastir Mileševa. Osim toga, Kosače su podrijetlom bili iz Gornjega Po-drinja te su u velikaškoj kući Stjepana Vukčića bile prisutne sve kršćanske denomi-nacije. Stoga su kosti sv. Save bile najvrednije kršćanske relikvije s njihova teritorija. Ubaštinivši herceški naslov ispred svoga imena, Stjepan Vukčić Kosača nije ga više micao do kraja života. Njegovi će ga sinovi Vlatko i Vladislav skraćivati u: »herceg svetoga Save i veće«. Stjepan Vukčić je najradije stolovao u Novom, koji će se zbog njega početi nazivati Herceg-Novi. Njegovi pak posjedi prozvat će se Hercegovinom odmah nakon njegove smrti, dok su njegova djeca uz svoje osobno ime često dome-tala prezime Hercegović.

Prema nezaustavljivoj katastrofi

Intenzivan odnos između Stjepana Vukčića i Stjepana Tomaša s prečestim poseza-njem oružja iscrpljujuće je djelovao na Bosansko Kraljevstvo. Tako je herceg u nedo-statku resursa i u pokušaju da se ponovno u Novome pokrene trgovina solju 1449. pritisnuo Dubrovčane izvanrednim mjerom, zatraživši rentu od čak 10.000 dukata za zakup carine u Drijevima. Dubrovčani su, dakako, odgovorili međunarodnom diplomatskom notom protiv hercega uputivši je najprije srpskom despotu, zatim ugarskom regentu i bosanskom kralju te naposljetku osmanlijskom sultanu. Nakra-ju se herceg s tobožnjim osmanlijskim blagoslovom 1451. odlučio za rat i ušao u Ko-navle. Dubrovčani u početku nisu polučili važniji diplomatski uspjeh, izuzev papin-ske bule o ekskomunikaciji hercega upravo u godini kada se krstio, čime su spriječili da se u sukob uplete napuljski dvor s kojim je herceg imao izvrsne odnose. No već sredinom ljeta Dubrovčan

ivan botica bosna i hercegovina: bosansko kraljevstvo...ivan botica / bosna i hercegovina: bosansko...

Documents