IVAN DAMAŠČANSKI- Tijek života i spisi

Teško je govoriti o pouzdanim izvorima na temelju kojih bi se moglo govoriti o životnom putu Ivana Damaščanskog. Općenito se govori da je rođen 650. godine u Damasku, u kršćanskoj obitelji. Obitelj je bila u društvu veoma istaknuta i cijenjena. Otac mu je vodio brigu o porezu za državnu blagajnu, u čemu mu je Ivan pomagao do odlaska u samostan. To se dogodilo negdje oko 700. godine da je otišao u samostan koji se nalazio nedaleko od Jeruzalema. Aktivno je proučavao Sveto pismo, te je stekao temeljito poznavanje objavljene Božje riječi. Ivan je bio učitelj u samostanu, te je postao poznat propovjednik. 726. godine je zaređen za svećenika. Sa velikim uspjehom je propovijedao po Jeruzalemu. Umro je u dubokoj starosti 4.7., ali godina nije poznata. Obično se govori da je to par godina prije 754., ali nije sigurno. Ivan se bavio skoro svim teološkim granama. Rado je proučavao dogmatiku, upuštao se u biblijsku egzegezu, bavio se pitanjima kršćanske moralke i askeze. Pisao je pjesme duhovno vjerskog sadržaja. Pisao je razumljivo i jasno grčkim jezikom. Od njegovih spisa značajne su, a u ovoj knjizi prevedene, njegove četiri propovjedi u kojima se govori o životu i djelu Djevice Marije. U jednoj homiliji propovijeda o slavnome i spasonosnome rođenju Djevice Marije. Ostale tri je posvetio otajstvu uznesenja Djevice Marije. Neka druga značajnija njegova djela su: Izvor spoznaje, Sveto Trojstvo, Govori o svetim slikama.

DJEVICA MARIJA U NOVOME ZAVJETU

Vrlo rano ali doduše skromno su kršćani počeli pisati o Isusovoj majci i njezinu udjelu u povijesti čovjekova spasenja. Neki od tih ljudi su: Ignacije Antiohijski i Justin. U općoj teologiji se oblikovala posebna grana koja se naziva mariologija. U evanđelju svetoga Mateja, već se u 1,16 naznačuje osnovana Marijina uloga u Isusovu životu. Marija je Isusova djevičanska majka. On se po njoj utjelovio i među ljudima postao čovjek. Marija je začela i rodila najavljenog Mesiju. O tome se govori u Mt 1,18-21. evanđelist Luka u Lk 1,26 nam odaje mjesto gdje se zbilo otajstveno mjesto navještenja Mariji- u Galileji. Postoje i mnoge rasprave i tumačenja Marijinih riječi. Tako, teolozi su već u otačko doba nastojali proniknuti u tajnu Marijinih riječi „jer ja muža ne poznam“. Sveti Augustin je smatrao da je Marija to rekla jer se Bogu zavjetovala da će sav život ostati djelica. Posve je očito da Augustin smatra da se Marija već prije Navještenja odlučila na zavjet po kojemu će ostati virgo, djevica. Ipak, na taj Marijin zavjet djevičanstva se iznose razne primjedbe. Upozorava se da nema u tome tekstu ničega što bi izravno ili čak šutke upućivalo na to da se Marija zavjetovala djevičanstvu. Marijina duhovnost sa sigurnošću potječe iz starozavjetnih stajališta. Po židovskom ćudoređu bračni se čini dopuštaju u braku premda se dosta blago gledalo na takve čine i za vrijeme dok traju zaruke. Marija se drži strogo određenog za zaručničko vrijeme, te to izražava riječima „ne poznam muža“. Kod evanđeliste Ivana 2,1-11, opisuje se prisutnost Marije na svadbi u Kani Galilejskoj. Taj ulomak nam pomaže u razumijevanju Marijina udjela u djelu što ga je Isus kao Mesija započeo čudom na gozbi u Kani Galilejskoj. A razlog zašto je Marija bila na toj svadbi teško je znati. Evanđelist nam ne donosi taj podatak. Možda je Marija bila u nekoj srodnosti ili poznanstvu s obitelji čovjeka koji se oženio. U Iv 2,2 zabilježeno je da je i Isus bio pozvan na svadbu. Nije nimalo lako razjasniti Marijine riječi „nemaju vina“. Brojni kažu da Marija u duši ima pred očima čudo

1

kojim će Isus riješiti nastalu poteškoću na gozbi. Bitno je to što je Isus na zamolbu svoje Majke izvršio čin koji je u Ivanovu ulomku opisan. Po Iv 19,27 Isus svome učeniku koji je evanđelist Ivan s križa svoju vlastitu Majku daje za njegovu majku. Moglo bi se reći da Marija posvaja Ivana za sina kao što Ivan Mariju prihvaća za majku. Marija je Ivanu pokraj njegove tjelesne majke Salome duhovna majka. U Dj 1,14 po posljednji put u Novom zavjetu se spominje Djevica Marija u njezinu zemaljskom životu.

NAZIV BOGORODICA ZA DJEVICU MARIJU U OTAČKO DOBA

Origen (+254.)- u svezi s marijinim nazivom θεοτόκος najprije spominjemo Origena. Mnogi drugi pisci su zabilježili da se Origen koristi tim nazivom za Mariju. Aleksandar Aleksandrijski (+328.)- danas nije tako poznat teolog što je prava šteta. Od njega je sačuvano pismo što ga je uputio Aleksandru, biskupu u Carigradu, a u njemu je po prvi put kod jednog pisca zabilježen Marijin naziv i naslov θεοτόκος. Atanazije Veliki- se i sam služio tim nazivom za Mariju. budući da je Marija θεοτόκος, Isus je Bog. Mariju smatra pravom roditeljicom Isusa koji je Bog u punom smislu te riječi.Efrem Sirski (+373.)- je nama značajan zbog Enchiridion Patristicum, molitva na grčkom jeziku. Upravljena je Mariji koja je Majka Božja.Grgur Nazijanski- je značajan po pismu svećeniku Kalvedoniju. On kaže da je izvan božanstva svaki tko u vjeri ne prihvaća i ne ispovijeda da je sveta Marija θεοτόκος, Bogorodica. Grgur iz Nise- je posjedovao bogat nauk o Djevici Mariji. On je odlučno odbacivao naziv čovjekorodica. Tako je osudio one koji odbacuju naziv Bogorodica.Epifanije Salaminski (+403.)- je također koristio naziv za Mariju, Bogorodica. Za Isusa govori da je Spasitelj. Isus je Sin Božji i božanski Logos. Ali je sišao s neba. Naznačuje da Logos pri utjelovljenju nije promijenio narav. Spasiteljeva božanska narav nije pretrpjela nikakvu promjenu.Ćiril Aleksandrijski- se čudi što uopće postoje neki koji sumnjaju i dvoje da li se Sveta djevica nazove ili ne Bogorodica. Po njemu, nema nikakve dvojbe niti bilo kakva oklijevanja. Tako vjeruje da je Gospodin naš Isus Krist Bog, za njega je Sveta djevica koja ga je rodila uistinu, Bogorodica.Nestorije- je prihvaćao oba naziva, i kristorodica i Bogorodica. Postavljao je uvjet da se ni jedan ne odbaci. Prava je šteta što Nestorije nije znao da se naziv Bogorodica kao jedini pravovjerni već odavno ukorijenio u narodu i da su ga rabili teološki pisci. On je pomišljao da je novotvorenica. I sam je znao da naziv Bogorodica u svome govoru i propovijedi zlorabe Arijevi i Apolinarevi pristaše. Nestorije je predložio kao najbolje rješenje kristorodica.Efeški sabor- je svečano i neposredno prihvatio i potvrdio Marijin naziv Bogorodica. Čitalo se pismo Ćirila Aleksandrijskog Nestoriju, te su oci to pismo proglasili pravovjernim. Čitali su i Nestorijevo pismo Ćirilu i proglasili ga krivovjernim.Kalcedonski simbol- je znameniti i poznati dokument. Dio tog dokumenta se odnosi i na Djevicu Mariju. ona se u njemu naziva Bogorodica. To je svečana i konačna izreka. Otklanja svaku dvojbu, sumnju i moguće oklijevanje.

DRUGI VATIKANSKI SABOR O DJEVICI MARIJI

Dogmatski konstitucija Lumen Gentium, u osmom poglavlju razmišlja o blaženoj Djevici Mariji. Sabor je uz to u svom naslovu naziva Deipara. To je na latinskome Marijin pradavni

2

naziv Bogorodica. Na samome početku svog poglavlja o Djevici Mariji saborski oci utvrđuju odnos između triju božanskih Osoba i Djevice Marije. Razumije se da je bit i središte Marijina otajstva upravo njezin intimni i povlašteni odnos prema Trojstvu kao što je vjera u Trojstvo sadržaj i jezgra svekolike objave. Najprije se govori o odnosu između Djevice Marije i Sina Božjega, što je i razumljivo. Tu se nazire temelj odnosu prema Djevice Marije prema Ocu i Duhu Svetomu. Jasno je da je Marija po majčinstvu sjedinjena sa Sinom Božjim. U odnosu na Boga Oca saborski tekst bilježi da je Marija Očeva kći. Izražavajući odnos između Djevice Marije i Duha Svetoga, čitamo u saborskom dokumentu da je Bogorodica svetište Duha Svetoga. Za Djevicu Mariju, u saborskom dokumentu, nalazimo i na naziv Majka ljudi. U LG 57, nailazimo na spominjanje Marijina djevičanstva. Najprije čitamo Kristovo djevičansko začeće. Naznačivši slavno Marijino uznesenje na nebo, Oci Drugog vatikanskog sabora dodaju da je Bezgrješnu Djevicu, svoju Majku, Gospodin uzvisio kao Kraljicu svega stvorenja. Marija je, dakle, kraljica svega stvorenja, cijeloga svemira. U teologiji se uči i u vjeri čvrsto drži da je Djevica Marija od sve vječnosti predodređena da bude Majka Isusa Krista, Bogorodica. To je predodređenje plod Božje milosti. Nije ničim zasluženo niti bilo čime uvjetovano. U Bibliji ne možemo pronaći ni jedno jasno i očito mjesto iz kojega bi proizlazilo ili na kojem bismo mogli sigurno temeljiti Marijino predodređenje. Vjera u to otajstvo zreli je plod duge predaje u Crkvi.Iznimnom jasnoćom i jednostavnošću, saborski oci govore o djelu i udjelu Djevice Marije u obistinjenju ljudskoga spasenja i otkupljenja. Rekli su da je Djevica Marija sudjelovala u Spasiteljevu djelu. To je učinila svojom poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju. Marija je vjernicima duhovna Majka.Poseban i uzvišen naziv je Marijin naziv Majka Crkve. Taj naziv ima svoju povijest. Takvog ne nalazimo na stranicama Novoga zavjeta.

ČETIRI GOVORA O DJEVICI MARIJI, OD SVETOGA IVANA DAMAŠČANSKOG

1. GOVOR ZA ROĐENDAN DJEVICE MARIJE

Ivan Damaščanski poziva svoje slušatelje da s njime s veseljem proslave rođendan radosti koja je zajednička svemu svijetu. To je značenje rođenja Djevice Marije. U potvrdu svoje misli, Ivan navodi Post 3,16. Božji je glas Evi kazao da će djecu rađati u tugama. Tako je tuga obilježena i znamen u životu pramajke Eve. Ali je Bog po anđelu Gabrijelu Mariju pozdravio riječju veseli se. Marija je Majka Riječi. Naziv je zaista rijedak. Marija je Majka Riječi jer je začela i rodila utjelovljenu Riječ. Dalje Ivan govori o roditeljima Djevice Marije. To su Jaokim i Ana. On uči da je Ana bila neplodna žena. Pri tome se pita zašto je tako bilo i zašto je zapravo tako odlučila Božja providnost. Tako drži da je Ana Mariju začela po Božjoj milosti. U istom se odlomku nalazi duboki naziv za Mariju. Ona je djevica majka. U trećem broju Ivan napominje neke ljude koji nisu htjeli prihvatiti nauk Kalcedonskog sabora o dvjema naravima Isusa Krista. Tvrdoglavo su ponavljali da je u Isusu jedna narav. Ivan je protiv njih napisao poseban spis. U četvrtom broju Ivan opet osporava nestorijevski nauk. Naziv Bogorodica doista je omiljeli naziv u svim propovijedima Ivana Damaščanskog.Dalje Ivan je oduševljen i na blizak način se obraća Marijinim roditeljima, Joakimu i Ani. Oni su živjeli čisto i sveto. To pokazuje njihov plod. To je njihova kći Marija koja je dragocjenost djevičanstva. Marija je iznad anđela. Ona je sada gospodarica nad anđelima.

3

Dalje se govori o svetom Josipu. Za njega kaže da nije upoznao Mariju niti smisao otajstva. Josip je naumio napustiti Mariju jer nije razumio otajstvo njezine trudnoće. Uloga je anđela bila da mu to razjasni. Razumije se da Josipovo neznanje otajstva ne uključuje nužno njegovu sumnju u Marijinu čestitost. Ivan kaže da je Marijin život viši od naravi. Sigurno time želi reći da je život Djevice Marije nadvisio i nadmašio granice i mogućnosti ljudske naravi. Tome dodaje da se Marija nije rodila radi same sebe. Život je od roditelja primila da ga pokloni i dade Bogu. Ivan još naznačuje da je u Marijinoj utrobi prebivao Neomeđivi. Mariju povezuje sa svakom od triju božanskih Osoba. Tako glede Boga Oca u odnosu prema Djevici Mariji naznačuje da se Ocu svidjelo u njoj i iz nje izvršiti otajstvo što ga je predodredio prije vjekova. Kaže da je Duh Sveti rosom svoga božanstva Mariju očuvao da ostane neosvojiva za Božanski oganj. U zadnjem odlomku ove propovijedi Ivan je pribilježio svoju molitvu upravljenu Bogorodici. Tu je naziva gospodaricom i kraljicom. Ta je molitva bliska, izravna i puna ljubavi prema Djevici Mariji.

PRVI GOVOR ZA UZNESENJE DJEVICE MARIJE

Homilija je pohvalni govor. Iz prvog ulomka, David je otac Boga koji je Isus Krist. David je po tijelu otac jer je Isus kao čovjek iz Davidova potomstva. Postojala je predaja da je čak ii Djevica Marija iz Davidove loze. U drugom ulomku Djevicu Mariju naziva Božja Majka. Ona je Majka Boga jer je po tijelu majka Isusa Krista koji je Bog. U trećem ulomku propovjednik se molitvom obraća Božjoj Riječi. Ivan moli Riječ da u nj udahne milost Duha. U dijelu propovijedi nailazimo na iskonski naziv za Marijino uznesenje na Istoku. Dalje govori, u propovijedima, da je Isus jedna osoba u dvjema naravima. Kaže da su dvije naravi u Isusu Kristu sjedinjene po hipostazi, to jest po osobi, osobom koja je jedna. Ivan uči da su u punini neokrnjeno očuvane naravne vlastitosti Isusove božanske i ljudske naravi. Na kraju ulomka se spominje Djevica Marija. Marija je bila mjesto i prostor (po grčkom nazivu i tumačenju riječi) gdje radnik obavlja svoj posao i umjetnik stvara svoja djela. Dalje se Ivan obraća svojim slušateljima koje naziva ocima i braćom. Govori o Mariji, o njezinom preminuću koje nije prekrila tama. Bilo je puno slave, blještavila i sjaja. Sahrana je Marijina tijela bila nadasve veličanstvena i puna uzvišenosti. Govori i o duši Djevice Marije nakon njezina preminuća. On je naziva sveta duša. Govori da je dušu položila u ruke svoga Sina i Boga.Anina kći Marija je svoju mladost provela u svetome Božjem hramu. Roditelji su je tu kao dar i prinos predali Bogu. Govori se u ovom dijelu i o Navještenju koje se zbilo kada je nastala punina vremena. Glede Marijina tijela nakon smrti, ono je stavljeno u grob kako traži utvrđeni zakon koji je općenit i uobičajen za sve ljude. Ali, čvrsto Ivan ističe, ono nije ostalo u grobu niti ga je raspadljivost razgradila.

DRUGI GOVOR ZA UZNESENJE DJEVICE MARIJE

Nijedan pa ni najsvečaniji, najcjelovitiji govor ne može dosegnuti niti izraziti slavu Marijina uznesenja. To je tajna i otajstvo vjere. Kao nutarnji razlog svoga propovijedanja Ivan naznačuje da je ono njegov dug prema Djevici Mariji. Njegova je dužnost da taj dug ispuni. On ga ispunjuje svojom propovijedi kojom se zahvaljuje Djevici Mariji za njezin udio u ljudskome spasenju. Ivan iskreno dvoji treba li Marijinu smrt uopće smatrati smrću. Marija je

4

Majka živoga Boga. Zato je prenesena k njemu. Ivan kaže da je Marija porodila Isusa bez onih boli što po naravi idu uz rađanje djeteta.Istina je da je Marijino tijelo poslije preminuća bilo u grobu. Ipak moć razaranja i raspadanja nije se usudila da ga dodirne. To je zato što je ono u sebi držalo i nosilo život koji je Isus Krist. Ivan Damaščanski u propovijedi kaže da je uz Mariju na koncu njezina života bio nazočan sav skup od Boga odabran među stanovnicima u Jeruzalemu. To je jeruzalemska crkva koja je u počecima kršćanstva bila majka svih kršćana. Duhovno su uz Djevicu kada umire bili prisutni poglaviti starozavjetni pravednici i proroci, a nije izostao ni anđeoski zbor. Smrt za Mariju predstavlja ljestve kojima se ona penje u nebo. Marija se inače nije bojala smrti niti je pred njom ustuknula. Njoj se žurilo da umre. Prema smrti je hitala svom žurbom koju je prožimala želja i oduševljenje. Ivan veli da Marija s dušom ulazi u nebo. Uspinje se sve do kraljevskoga prijestolja. Tu kraljuje Isus koji je kralj svega što postoji. Marija je kraljica. Ivan dalje pred vjernike iznosi tijek svečanog pogreba Djevice Marije. Ona je preminula u dvorani gdje je Isus blagovao Posljednju večeru s apostolima. Tijelo joj je bilo ukopano u Getsemanskom vrtu kojeg naziva najsvetiji prostor. Marijin grob označava kao svadbenu sobu. Trebalo je da se Marija otme grobu te da se pridruži Sinu. Unatoč svemu, posve je jasno da otklanjamo da Mariju držimo i nazivamo božicom. Potiču se vjernici da na blagdan koji se svetkuje razvesele Djevicu Mariju. to mogu ako sjeduju čistoću koja obuhvaća dušu i tijelo. Na kraju svoje propovijedi Ivan Dmaščanski nekako izravno pred Marijin lik stavlja slušatelje kao cjelinu i svakoga pojedinačno. On vjernike sokoli, hrabri i potiče da u životu nasljeduju Djevicu Mariju. postavlja i neke uvjete. Da se odvoje punim zamahom od ranijih grijeha; da svom ljubavlju ljube svaku krjepost; da životne sudruge steknu krjeposti i vrline.

TREĆI GOVOR ZA UZNESENJE DJEVICE MARIJE

Ovaj je bilješka sadržajem kraća od prethodnih. Napominje da je po redu treći dio i pridodaje da dvama ranije održanim govorima. Ivan Damaščanski napominje i javno priznaje da ne može ni kao govornik ni kao propovjednik dostojno govoriti o Djevici Mariji. Razmišljajući o ulozi Djevice Marije u povijesti ljudskoga roda, propovjednički kaže da je Marija zemlja iz koje je niknulo stablo života što je uništilo Evin neposluh i Adamovo umiranje. Njima i svim ljudima donio je život vječni. To je Isus Krist. U pitanju je ljudsko spasenje i sveopće otkupljenje. Govor o Mariji kao kraljici veoma je drag Ivanu Damaščanskom. Iz njegovih homilija se vidi da mu je prirastao srcu. Marija kraljuje sa svojim Sinom koji je kralj i Bog kao što je i ona Bogorodica i kraljica. Veoma svečano izjavljuje da Djevica Marija danas prima početak drugoga postanka. Oznaka danas označuje dan kada on propovijeda i kada se u bogoslužju slavi nebeska proslava Marijina uznesenja. Kroz smrt Marijino tijelo je snagom uskrsnuća postalo besmrtno i zadobilo neraspadnutost. Ono je uzneseno na nebo. Tu se sjedinilo s Marijinom dušom. Na kraju propovijedi Ivan Damaščanski vjernicima opet doziva u pamet da je Djevica Marija bila predodređena da postane Majka Božja. Marija je služila Trojstvu. Po Očevoj dobrohotnosti i snagom Duha prigrlila je Božju Riječ kada se utjelovila. Tako je imala udio u našem spasenju.

5