FOTO NaThaN iel Welch26 Men’s HealtH | siječanj 2015

P

Borac svjetrenjačama

Vlasnik crnog pojasa u karateu i DJ, fanatik brazilskog jiu-jitsua i producent, strastveni surfer, boarder, bajker – i biznismen... Posao i hobiji Tome in der Mühlen još su osebujniji od njegova stila. I dokaz da se isplati boriti – pa i s vjetrenjačama

IVAN PAVLOVIĆ, foto MATEA SMOLČIĆ SENČAR

Lice s naslovnice

O MAJcI OMIškE, A PO Ocu gERMANSkE gENSkE kOMbINAcIJE, Tomo Johannes in der Mü-hlen završio je, nakon rođenja u Njemačkoj, zagrebački MIOC i postao jedna od ključnih figura zagrebačkih osamdesetih, kada je kao glazbeni producent i suvlasnik SIM studija surađivao s EKV-om, Pankrtima, Zabranjenim pušenjem, Plavim orkestrom, Parnim valj-kom, Cacadou Lookom, Filmom, Haustorom i mnogim drugim istaknutim bendovima iz tog razdoblja. Pet godina vodio je i kultni Kulušić, gdje je s Tomom Ricovom redovito na-stupao kao DJ na glazbenim večerima TomTomKluba, a nakon što se u devedesetima pre-selio u New York, isto je nastavio i s tamošnjim bendovima. Danas je suvlasnik ugledne međunarodne tvrtke za autorska prava IDM Music koja surađuje s mnogim zvučnim ime-nima poput Tarantina, a podružnice ima, uz New York, u još nekoliko europskih gradova.

Bio si u New Yorku, Omišu... Nedostaje li uljuđenom Zapadu stare dobre punker-ske energije?Danas se sve odvija usporedno i više ne postoji neki prevladavajući trend u glazbi, modi, pre-hrani, biznisu, životu općenito... Puno je veća individualnost i svatko si može naći što mu naj-bolje odgovara i što za njega funkcionira. Ja sam generacija punka i to je uvijek ostalo u me-ni – neprihvaćanje autoriteta i dominantnih trendova, pogled prema naprijed i samo respekt prema drugim ljudima koji su uspješni, pamet-ni i vrijedni. Naučiš da te život šamara, ali ti svejedno ideš naprijed i ostaješ na nogama, opet, je li, kao i u sportu.

Znači, onda se nema protiv čega buniti?Kako ne – boriš se stalno, dnevno ti se događaju mnoge dobre i loše stvari, svi smo pomalo krivi za to i sve se više ljudi buni protiv mnogo toga: politike, globalnog zatopljenja, velikih tvrtki... Svatko od nas može pridonijeti time što nešto radi ili pak ne radi, nešto bojkotira ili ne kupu-je... Male stvari – kupi hranu na placu, a ne u ve-likom supermarketu i već si pomogao malom seljaku u Hrvatskoj; nemoj piti kavu u Star-bucksu, nego u kavani, biraj gdje jedeš... Ne mo-ra to biti neka velika radikalna borba, ali puno toga pomaže, a k tome je i korisno za zdravlje jer je industrijalizacija hrane dovela do toga da je mnoštvo nezdravih posljedica, primjerice ne-selektivnoga konzumiranja masovno proizve-dene hrane. U njoj zbog masovne proizvodnje odjednom ima mnoštvo dosad nepoznatih sa-stojaka, pa nije osobito čudno da nastaju razne alergije bolesti i slično...

Irokeza je, dakle, ipak više od imidža...Ma to se kod mene neprestano mijenja, nemam neki stalni izgled i nema to toliko veze s pun-kerskim buntom. Prije sam imao drukčiju frizu-ru, i dužu kosu, no kako se sam šišam i volim sport, onda mi je to najjednostavnije za svaki dan, sad sam ovo skužio kako se održava, odem jednom u dva mjeseca frizeru da to malo popra-vi pa opet mogu dugo sam.

Bio si jedna od kultnih figura na glazbe-noj sceni u osamdesetima, a tek te sada šira javnost upoznaje...Moji bliski prijatelji i poslovni znanci znaju me jako dobro i dugo, a sad sam, recimo, postao za-nimljiv i mainstreamu, što je možda malo smi-ješno jer ništa se nije bitno promijenilo. Radio sam mnogo drugih stvari koje su bile i značajni-je i pametnije pa široj publici nisu bile tako bit-ne, no kod nas je televizija još uvijek najjači me-dij.

Ipak, malo tko bi od tvojeg društva iz osamdesetih mogao danas na naslovni-cu MH...To je istina, ha-ha. Kad sam bio mlad, sport me uopće nije zanimao, bavio sam se nešto judom i odbojkom, ali bez neke posebne strasti, no uvi-jek sam volio borilačke vještine. Nakon dvadese-te sam doista počeo ozbiljno trenirati, i to je jed-na od stvari koja je definitivno utjecala na moj život i fizički i mentalno, ta disciplina, bol, ustrajnost, predanost pa i sve te silne ozljede. Ako se trideset godina nečim baviš, osjetit ćeš to: slomio sam nogu, ruku, prste na rukama, no-gama, dvaput nos, rebra, pukle su mi tetive dva-put, nemam meniskus ni križni ligament – to je otprilike suma borilačkih aktivnosti. Imao sam čast u Hrvatskoj trenirati sa Šafranićem i Miki-jem Marićem, potom sam u Americi trenirao na najvećoj svjetskoj full contact akademiji Kyok-ushin World Oyama, imam i crni pojas u kara-teu, a onda sam prije dvadeset godina upoznao Renza Graciea u New Yorku i prešao na brazilski jiu-jitsu i tada mi se tek dogodila prava promje-na u glavi. Riječ je o univerzalnom načinu borbe koji se neprestano razvija i prilagođava, ne mo-raš biti ni velik ni nešto pretjerano jak. Renzo je neka vrsta punkera borilačkih vještina, što je meni jako odgovaralo i tu sam se pronašao.

Zašto baš borilačke vještine?Inače sam natjecateljski nastrojen, u poslu i svemu volim izazove, to mi je dio karaktera, a s druge strane me smiruje i opušta. No ne treni-ram već godinu dana jer imam tzv. smrznuto ra-me – ne mogu dignuti ruku iznad razine rame-na, pa nastojim obnoviti njegovu funkciju kako bih mogao nastaviti. Kažu doktori da je ozbiljno

U međuvremenu je postao suprug Miriam, otac dvjema kćerima, Tarri i Mayi, vlasnik crnog poja-sa u karateu, fanatik brazilskoga jiu-jitsua, stra-stveni surfer, boarder, bajker, pedesetogodiš-njak, longboarder, koji uza sve te aktivnosti nije propustio dan treninga. Nakon dvanaest godina vratio se iz New Yorka u Zagreb, gdje ga prepo-znaju kao upečatljivog člana žirija showa Tvoje lice zvuči poznato na Novoj TV, a zahvaljujući osebujnom imidžu postao je i nositelj najpopu-larnije domaće irokeze nakon Šake sa Srednjaka.

Tomo in der Mühlen , to je nešto kao Don Quijote od Manche?Pa to prezime postoji više od četiri stotine godi-na u Europi, imam čak i neku knjigu o tome po kojoj je moja obitelj, ispada, jedna od najstarijih europskih obitelji, inače podrijetlom s granice Njemačke i Nizozemske, gdje smo u davna vre-mena imali valjda te mlinove, vjetrenjače (Mü-hlen) i slično... Dakle, dolazimo iz dijela Europe koji je još od davnina bio orijentiran ka biznisu.

Sudeći po imidžu, i dalje se volite potući s vjetrenjačama?Cijeli život rado se upuštam u rizike i ne bojim se izazova, i poslovno i u sportu i privatno. Sve što mi se čini zanimljivim, isprobam i uvijek na-stojim ići korak naprijed. Uspjeh se valjda uvi-jek temeljio na ljudima koji nisu baš poštovali uvriježena pravila i koji su iskakali iz okvira. Ja sam već kao klinac puno putovao, rodio sam se u Njemačkoj pa preselio u Hrvatsku i nije mi bi-lo teško nekamo otići i pokušati nešto napraviti. Katkad uspiješ, katkad ne, pokušaš izvući pouke da ti se neuspjeh ne ponovi, a uspješno nastojiš multiplicirati i opet pronaći nešto novo. Danas možeš živjeti globalno, ne ovisiš samo o jedno-me mjestu, možeš praktično raditi sve gdje god se nalazio i to omogućava i napredak i rizik, sa-mo se treba u njega upustiti. To je blisko i spor-tu jer ako se držiš uvijek jednog te istoga u vjež-banju ili nekoj taktici, nema napretka, bilo da vježbaš mozak ili tijelo, treba se, kao i u poslu, stalno prilagođavati i nešto inovirati.

Posao te drži u kondiciji ili obratno?Uzajamno – da bi izdržao nespavanje, dugo ra-dio i slično, što je često u mom poslu, moraš i relativno zdravo živjeti i vježbati jer inače je na duge staze to nemoguće, pogotovo baviš li se glazbom ili medijima. Kada pogledaš Stonese koji su najdugovječniji bend na svijetu – Jagger i danas trči svojih dvadeset milja i zato i jest ta-kakv pun energije i sposoban i dalje to raditi. Naš posao zahtijeva da se vrlo često negdje pu-tuje, pa razlike u vremenu, hrani, sve su to stva-ri koje te uništavaju ako ne radiš protumjere da sve to skupa izdržiš.

siječanj 2015 | Men’s HealtH 29

“Nije samo talent ono što će te napraviti drukčijim nego upravo koliko puno radiš i boriš se”

30 Men’s HealtH | siječanj 2015

moje generacije sport nije baš bio zanimljiv, a opet sportaše nismo zanimali mi. Bila su to dva različita svijeta, ali ja sam se i jednim i drugim vrlo intenzivno bavio.

Sport plus glazba... U Americi to nije neobično jer se svi u neko do-ba u srednjoj bave ili sportom ili glazbom, i na-stave se time baviti i kad završe faks. Kod nas imam osjećaj da su ljudi vrlo aktivni otprilike do fakulteta, a potom lagano završe pred televi-zijom uz pivo i Tvoje lice zvuči poznato, ha-ha...

Vodiš puno računa o prehrani?Da. Hrvati su oduvijek imali vrlo dobru prehra-nu i dan-danas se u svijetu smatra apsolutno najzdravijim prehrambenim stilom upravo ka-ko mi u Dalmaciji jedemo, dok se pak kod nas, gdje je to tradicija, to kako su ti kuhali mama, baka i teta, počinje gubiti, zanemarivati i nese-lektivno mijenjati...Žitarice ne jedem, osim riže i heljde. Mi smo kao obitelj prilično mesno orijentirani - purica, svinjetina, volimo hrvatsku hranu i moji klinci i žena, no ne jedem ni piletinu – puna je hormo-na, posebice kad se masovno uzgaja. Slično je, primjerice, i s čokoladom, koja je po sebi odlič-na namirnica, no sve se manje sastoji od čokola-de, općenito je svagdje sve više sastojaka kojih prije ondje nije bilo. Kod nas još možeš jesti re-lativno normalno i dobro, no potrebno je osvije-stiti neke navike koje se mijenjaju – primjerice jesti puno kruha čista je navika, to čak nije ni u hrvatskoj tradiciji, sada su na svakom kutu pe-

karnice, pa kad si gladan, skokneš po pecivo jer je to najjednostavnije. Tu se treba malo disci-plinirati i odabrati možda ranije što ćeš jesti, ne čekati do zadnjeg trenutka. Jedem i puno svje-žeg voća i povrća, badema... Ne jedem ni krum-pir, no to sve opet ne znači da nikad ne odem u McDonald’s i slično. Nastojim pet dana u tjednu biti, recimo, čist, a isto tako priuštiš si i neki junk-food i slične stvari bez kojih misliš da ne možeš. Neće nitko biti bolestan ili se udebljati ako nekoliko puta na mjesec jede apsolutno lo-še, problem je što većina ljudi počne tako jesti svaki dan.

Obično se u Americi ljudi povećavaju, u Europi smanjuju, tako je i kod tebe?Uvijek sam bio jako lagan, pa sam se onda, zbog borilačkih vještina, držao na većim težinama, više mišića – više otpornosti na udarce. No kako su mi koljena otišla, sad sam se olakšao i eto me na 70 kila. K tome me i show istanjio, ha-ha, ne spavam niti jedem, ali barem ne osjećam više koljena. Jedem relativno puno kalorija, no za-pravo sam neprestano u pokretu – stavio sam si aplikaciju na telefon i vidim da svaki dan zbog posla napravim pješice desetak kilometara, a na neaktivnije dane 5, što znači da putem također izgorim dosta kalorija.

Živiš iznimno aktivno – navika ili strast?Ne bavim se sportom zato što me netko tjera, nego zbog toga jer to volim. I dalje snowboar-dam, surfam, skejtam na longboardu, iako u po-sljednje vrijeme manje jer jako volim i motor pa sam na njemu kad god to vrijeme dopusti tije-kom cijele godine. Na Jarunu i na Jadranu prakticiram stand-up surf, sjajna aktivnost, uz klasično surfanje, kojom sam se zarazio u Ame-rici, najradije bih, da mogu, cijelo vrijeme samo surfao, a čim zatopli, plivam i na Jarunu i na moru. Po ljeti je to baš izrazito jak trening: 4 km plivam i 10-20 veslam svaki dan. Na bejzbol ili američki nogomet nisam se navukao – nekoliko sam puta zaigrao njihov football, ali to je apso-lutno nezdrava aktivnost. Mogućnost ozljeda je tolika da sam se čak i na nekoj prijateljskoj uta-kmici na plaži izubijao više nego na bilo kakvoj borilačkoj aktivnosti. Skijam također cijeli ži-vot, ali sam prije deset godina nakon operacije koljena prešao na snowboard i na kraju završio samo na boardu.

Prati li te društvo, od vršnjaka, u boar-danju i sličnim aktivnostima? Pa ne. U poslu je uglavnom većina ljudi desetak godina mlađa, a u sportu, boardanju i slično uglavnom sam s ljudima koji su u ranim tride-setima. Dok sam vozio Harleyja, družio sam se sa starijima, no onda sam ga prodao i kupio Du-catija. Ne volim u tom smislu svrstavanje po la-

siječanj 2015 | Men’s HealtH 31

degeneriralo od silnih padova na njega, pa ćemo vidjeti.

Prošao si, čini se, neokrznut kroz novi val i lude osamdesete, po tebi rock’n’roll blagotvorno djeluje na organizam...U Zagrebu se doista osamdesetih odlično zabav-ljalo, no to ne znači da si za to morao biti pijan ili drogiran. U Kulušiću sam svaki dan išao spa-vati u 6-7 sati ujutro, no svaki se dan isto tako uredno treniralo i nikad se nije propuštao tre-ning, čak i kada bi se većina dana prespavala. Sve je stvar izbora – možeš se svaku večer napi-ti, a možeš raditi i nešto drugo što možda sma-traš pametnijim. Kako ni danas većina nas ne-ma vremena za sve, počinješ birati što ti je važ-nije, a ja sam to znao od mladosti i nekako zadr-žao taj fokus. Na kraju, nije samo talent ono što će te napraviti drukčijim, nego upravo to koliko puno radiš i boriš se. U biznisu jedino vrijedi ako stvar izvedeš do kraja – nikoga ne zanima dobra ideja, nego dobro izvršenje. Hrvatska je tu i jedan od boljih primjera, vidimo puno pa-metnih i talentiranih ljudi koji su se uspjeli pro-biti, ali mnogi su se putem i pogubili. Ljepota je Hrvatske i u tome da su ovdje ljudi vrlo kvalitet-no živjeli, ne nužno financijski, nego osobitim stilom života, a otkako se pojavio kapitalizam i novac, mnogi su počeli zanemarivati te dobre društvene običaje koji su im do tada bili jako važni i počeli ganjati materijalno. I to se danas jako vidi kod ljudi.

Je li se bolje zabavljalo u Zagrebu 80-ih ili New Yorku 90-ih?Sigurno je da 80-ih Kulušić nije bio ništa manje zabavan od New Yorka 90-ih. Ja sam već od ‘74. nekako počeo neprestano odlaziti u Ameriku pa to mogu reći iz prve ruke. To doba Kulušića bilo je fantastično i hrvatska je glazba u ono vrijeme bila usporedna svjetskoj a da nije bila kopija ne-kog stranog trenda. U Zagrebu je ta supkultura bila užasno jaka i važna, od Zvečke pa nadalje ljudi koji su se bavili umjetnošću bili su posebni i postojala je atmosfera da se zbilja cijenilo to što radiš, a to je otprilike danas filozofija New Yorka, gdje se ne cijeni samo novac nego upravo to čime se baviš. Tamo će jedan umjetnik biti, primjerice, cjenjeniji nego neki bankar i to je baš specifičnost te sredine, već se u L. A.-u ili Londonu to naglo mijenja. Nikada neću zabora-viti kad smo u New Yorku devedesetih bili u jed-nom klubu, u četiri ujutro uletio je jednom ko-madu neki frajer u Ferrariju, svi su umrli od smijeha i ismijali ga. U to doba imati takav auto smatralo se neukusnim.

Jesi li jedini iz svoje branše iz osamdese-tih koji je tako intenzivno trenirao?Max iz Filma i obitelj Novković bili su također vrlo aktivni, ali ljudima iz glazbenog biznisa

“Neće nitko biti bolestan ili se udebljati ako nekoliko puta na mjesec jede apsolutno loše, problem je što većina ljudi počne tako jesti svaki dan”

dicama, treba uvijek nastojati ići korak dalje, dok mogu, mogu, kad ne mogu, ne mogu.

Jesi li kao klinac bio problematičan tip, ono motor, tetovaže, borilačke vješti-ne... Ustupiš li gospođi mjesto u tramva-ju, pridigneš torbicu?Ma to su klišeji koji funkcioniraju u filmovima, a ne u stvarnom životu. Tetovaže su mi žena i kćeri, dakle nije ništa grubo i nastale su dosta kasno. Motore sam pak uvijek volio, ne znam zapravo tko ih ne voli... Umjesto skupih stvari, više me zanimaju stvari koje imaju dušu, poput eventualno starih automobila. Živim svoj život i nije da sam sada to nešto posebno promišljao – kao i svaku ličnost, čine te neke kockice koje se na kraju poslože u jednu sliku.

Putuješ puno motorom?Idem s društvom, ali često i sam, koliko god mo-gu, čak i po zimi, obišao sam cijelu Hrvatsku. Ljudi te zbog imidža katkad malo radoznalo gle-daju, no uvijek sam imao samo pozitivna isku-stva. Mnogi doživljavaju ostatak Hrvatske pot-puno drukčijim od onoga što ona zapravo jest, u Zagrebu se pomalo počinje stvarati neko iskriv-ljeno mišljenje o ostatku zemlje, uglavnom zbog nepoznavanja tih prostora i ljudi. Nažalost, i me-dije zanima samo određena vrsta informacija pa se ne pokazuje realna slika, a to je da po najrazli-čitijim mjestima u Hrvatskoj ima isto tako mnoštvo mladih i modernih i svakakvih ljudi koji apsolutno žive u korak s vremenom.

U Americi si napravio iznimno uspješan biznis, bio si ondje 12 godina i svejedno se odlučio vratiti...Otišli smo dvije godine nakon terorističkog na-pada na New York, koji je bio vrlo blizu škole moje starije kćeri, no to nije bilo razlog. Već smo prije toga počeli razmišljati o selidbi jer je postalo nenormalno da djeca ne mogu sama do škole ili izaći van, jednostavno je to velik grad, ovdje su u tom smislu puno slobodnija. Danas si prije svega određen poslom, uz obitelj i prijate-lje, poput sportaša, ideš ondje gdje možeš raditi to što želiš, a globalizacijom nisi više vezan toli-ko za određeno mjesto. To je možda više prote-stantski način razmišljanja, oni su u tom smislu puno mobilniji, a on polako prelazi na sve. Sad sam tu, no nikad se ne zna, ha-ha...

Intenzivno si surađivao i s Taranti-nom...Nema tu nekog osobitoga glamura, mi smo sa-mo dio ogromnog mehanizma koji je potreban za produkciju filma. Medijski je biznis posao kao i svaki drugi, bitno je da ga svatko pokuša napraviti najbolje što zna. U New Yorku opće-nito ne postoji ta fascinacija zvijezdama, često će se ondje, za razliku od možda drugih gradova u Americi, dogoditi da stojiš pred kinom u

istom redu s nekom filmskom ili pjevačkom zvi-jezdom, a često ih nitko i ne zamjećuje. Svatko radi svoj posao, razlika je samo u tome da je ta poznata osoba uspjela u svome. I to je i meni je-dini kriterij. U ovom showu publika nas vidi u žiriju, no ono što je još puno teže i važnije jest ta glazbena produkcija, na čemu je cijela moja tvrtka radila tri mjeseca prije početka snimanja i još uvijek tadi, ali manje je eksponirano.

Možeš li show usporediti s američkim formatom?Kod nas je puno manji budžet pa moraš znati im-provizirati, stoga je i manje mjesta za pogreške. U Americi se za takav show prijave ljudi i iz mno-gih drugih zemalja, i to je isto jedna od razlika. Ono što je fantastično jest da se na ovom projek-tu zbilja posložila sjajna ekipa, od ljudi iz pro-dukcije, natjecatelja, žirija, šminke, na setu vlada sjajna atmosfera, s jedne je strane to teška šljaka, ali i veliko veselje i zezancija, stvorilo se prijatelj-stvo među svima i to je jedan od razloga zašto je show tako uspješan, publika to osjeti i ne može se u tom smislu prevariti. Natjecatelji su sjajni, pokazali su koliko su vrijedni i talentirani jer to je strašno naporan format: imaš sedam dana u kojima moraš napraviti šminku, naučiti pjevati i plesati, nevjerojatno je intenzivno.

Slaviš i Svetog Martina i Thanksgiving?Pa da, takva smo obitelj, izmiješani, ali to i jest budućnost, nekakav Blade Runner, najbolji način je to neko globalno življenje, u međuvremenu sam svagdje već živio puno, stalno se selio, tako da sam upoznao mnogo toga, što danas cijenim i nastojim, kad god negdje putujem, ondje uživati nešto što drugdje ne mogu i obrnuto, nastojim sa-čuvati stvari od hrane do kulture koje smatram važnima i uživam u svemu tome. Izbjegavam pri-tom velike tvrtke i brendove, u odijevanju, pri-mjerice, volio bih da se očuvaju te posebnosti, da ne budemo uniformirani, od odjeće do hrane...

Biznismeni se obično prezentiraju odi-jelom, aktovkom, kravatom, i slično, jesi li u poslu imao problema zbog imidža?Kad si među najstarijima u branši, onda ti nitko ništa ne smije reći; šalim se, naravno, ha-ha. No, u Americi takav tip odijela nazivaju monkey su-it i ono je rezervirano samo za odvjetnike i ban-kare. Tamo ih već odavno nitko ne nosi, dapače bio sam, npr., na jednom važnom sastanku na koji je došla i ekipa stranaca u odijelima, kod glavne šefice u Warner medijima. Ona je pak uglavnom u poderanoj majici i trapericama, a u uredu uopće nema stolaca, svi sjede na podu pa je sastanak izgledao prilično smiješno. Pokazi-vanje novca odjećom ili skupim automobilima načelno se smatra neukusnim. Protestanti nisu protiv novca, on se ondje smatra rezultatom uspjeha, rada, dok u Europi još uvijek za jako puno ljudi koji ga imaju ne znači da su ga stekli radom.

Odgovara ti taj američki mentalitet?Drukčiji je od našega, bliži Nizozemcima i En-glezima, no New York je druga priča: ondje uglavnom ima najviše Portorikanaca, Afroame-rikanaca, Židova – od kojih je većina došla iz mediteranskih zemalja ili istočne Europe, i svi oni imaju mentalitet vrlo sličan našemu. Afroa-merikanci s američkog juga imaju nevjerojatno sličnu hranu – jaja, kobasice, roštilj... Portori-kanci su također bliski Dalmatincima... Tako da je nama Hrvatima vrlo lako prihvatiti taj newyorški mentalitet. L. A. je već druga priča, iako je toplo i idealno za sport, ne odgovara mi toliko. Zanimljivost je i da se Kalifornija kao bo-gata država okreće još više mediteranskoj kuhi-nji, pa svježu mediteransku ribu možeš dobiti jeftinije nego ovdje, što je svojevrstan paradoks. U New Yorku, primjerice, svaki dan imaš srdele s Mediterana. Tamo zdravo jesti nije skupo.

Okupila se sada stara ekipa iz osamde-setih, žive li zabave i dalje?Da, Ricov i ja i dalje stalno skupa nastupamo kao DJ-i, barem jednom svaka dva-tri tjedna, i time uglavnom zadovoljavam svoje potrebe za izlascima i tulumarenjem. Nastojim i dalje radi-ti sve ono što volim i ne odustajem od toga.

“Cijeli život rado se upuštam u rizike i ne bojim se izazova, i poslovno i u sportu i privatno. Sve što mi se čini zanimljivim isprobam i uvijek nastojim ići korak naprijed”