izložba slika rade marković gracije ii · 8.mart! u povodu obilježavanja ovog posebnog dana,...

GODINA XVII. _ BROJ 98. _ OÆUJAK-TRAVANJ / MART-APRIL _ 2016.

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba

Izložba slika Rade MarkovićGRACIJE II

Crnogorski dom, Zagreb, 17.3. – 3.5.2016.

ĐE JE ŠTO

DJELOVANJE UDRUGA I VIJEĆA15. godina Zajednice Crnogoraca Split 3

CRNOGORSKI KNJIŽEVNICI U ZAGREBU I HRVATSKI U PODGORICIVeče sa Mladenom Lomparom 6

KULTURNA DOGAĐANJA U CRNOGORSKOM DOMUPredstavljanje knjige „Zapadni zapisi“i izložbe „Refleksije“ 9Izložba slika „Gracije II“ 14

MANJINSKE MANIFESTACIJEProjekt potpore vijećima nacionalnih manjina na lokalnoj razini 16

IZLOŽBE U SPLITUIzložba Adina Rastodera i Tijane Gordić 17Izložba slika Gorane Martinović 19

PREDSTAVLJANJE KNJIGAPoezija Anite Bare u Splitu 20Predstavljanje knjige „Vitezovi ništavila ili đavo u tranzicionom Disneylandu“ u Umagu 21

DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMUPravednik 25Crnogorci u Latinskoj Americi 27

U ULOZI PUTOPISCAIrska – zemlja nove nade i starih navika 28

TRADICIONALNO PREDUSKRŠNJE DRUŽENJESretan Uskrs/Hristos Vaskrese 30

POSJETE CRNOGORSKOM DOMUPredsjednik Crnogorske kulturne mreže u Zagrebu 32Studenti Cetinjskog FDU u CG domu 33

INTERVJUBranka Pajović Crowder: Život sa harfom 34

IZ CRNE GORE I SVIJETAIzložba karikatura „Žene crtaju žene u muzici“ 38Promocija knjige u Skoplju 40Milka Babović na poštanskoj marki u povodu obljetnica HRT 41Izložba i projekcija filma „Requiem for Pinocchio“ 42Ne očajavaj nego ojačaj 43

AFORIZMIMarinko Mijović 44

OSVRTI, VIĐENJA, PRIKAZIJovan Kosijer: Knjiga sa slikama bez imena i prezimena 45

CRNOGORSKI MOZAIKBlažo Jovanović 48

IN MEMORIAM 49

MILJAN NIKOLIĆ: pjesma „Daleki pozdrav“ 50

IzdavaËi:NACIONALNA ZAJEDNICA CRNOGORACA HRVATSKE

I VIJE∆E CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINEGRADA ZAGREBA

Zagreb, Trnjanska c. 35, Tel./Fax: 01/6197 078, 01/6314 264E-mail: [email protected], [email protected],

[email protected] adresa: www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr

Za izdavaËe: Danilo IveziÊ i Dušan MiškoviÊGlavni i odgovorni urednik: v.d. Mirjana DajoviÊ

Redakcija: Milanka BulatoviÊ, Nataša Gerželj, DaniloIveziÊ, Dragutin LakiÊ, Nataša RašoviÊ, Dušan RoganoviÊ

GrafiËka priprema i tisak: Skaner studio d.o.o.Rukopisi se ne vraÊaju. Naklada /Tiraža 1000

Glasilo je, putem Savjeta za nacionalne manjine, financiranoiz državnog proraËuna Republike Hrvatske

DOK ONA SPAVA

U njenoj sobi svjetleća

Treperi cvijeta glava

Možda sam ja ta svijeća

Što gori dok ona spava

U njenoj sobi miriše

Tamjanom tišina zvuka

Možda to mekano diše

Moj san ko njena ruka

U njenoj sobi od boja

Rascvjetava se zornjača

Možda to duša moja

Po njenoj sobi korača

Vukman Otašević

PREDSTAVLJANJE CRNOGORSKOG KNJIŽEVNIKA

MLADENA LOMPARANovinarski dom, Zagreb, 22.3.2016.ČESTITAMO

8.MART!

U povodu obilježavanja ovog posebnog dana, našu naslovnicu krasi mlada đevojka u crnogorskoj nošnji. Fotografija je djelo profesionalnog fotografa

Srđana Boljevića.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 97 – 2 0 1 6 . Stranica 3

DJELOVANJE UDRUGA I VIJEĆA

15. GODINA ZAJEDNICE CRNOGORACA SPLIT -

OBILJEŢEN DAN ZAJEDNICE 19.03.2016. Petnaesta godišnjica osnivanja i djelovanja Zajednice Crnogoraca Split odrţ ana je 19. marta

2016. godine u amfiteatru Multimedijalnog kulturnog centra na kojoj je prisustvovalo oko 300 Crnogorki, Crnogoraca i prijatelja Crne Gore meĊu kojima i Predsjednik Gradskog vijeća Grada Splita Boris Ćurković, Proĉelnica Ureda Grada Marina Protić, Savjetnica za odnose s mladima, nacionalnim manjinama i vjerskim zajednicama Marina Kuzmanić-Petreš, Predsjednik Nacionalne Zajednice Crnogoraca Hrvatske Danilo Ivezić, Predsjednik Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ Momĉilo Rusić i Predsjednik Udruge bošnjaĉkih branitelja Splita Kadro Kulašin.

Zbog sprijeĉenosti da osobno prisustvuju manifestaciji isprike su uputili: Gradonaĉelnik grada Splita g. Ivo Baldasar, Poĉasni Konzul Crne Gore u Dubrovniku g. Borislav Maletić, Proĉelnik sluţ be za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru g. Siniša Kuko, ĉlan Savjeta za nacionalne manjine i Predsjednik Zajednice Makedonaca g. Angel Mitrevski.

Predsjednica Zajednice Crnogoraca Split Nataša Gerţ elj obratila se prisutnima: „S osobitim zadovoljstvom Vas pozdravljam i drago mi je vidjeti Vas u ovolikom broju u ovoj

prigodi kojom sveĉano obiljeţ avamo 15 godina postojanja Zajednice. Stara crnogorska poslovica kaţ e: „Što ne moţ eš napraviti danas, nemoj ostaviti sa sjutra, već ostavi za preksjutra. Pa smo se vodili tom mudrom izrekom te se našli danas, umjesto 17.03. kad je 2001. odrţ ana sveĉana osnivaĉka sjednica. 15 godina nije malo. Uloţ eno je puno volje, ţ elje, truda a bogomi i ţ ivaca. Iskreno se nadam da ćemo nastaviti ovakvim radom a g. Borivoje Stevović je uvijek govorio „Uvijek moţ e bolje“. Istina je. Teţ it ćemo ka boljem. Potrebno je još više rada, organizacije i truda. Ali uz volju, ţ elju i poziv našeg srca uspjet ćemo ostvariti cilj. A cilj je ostati zajedno, druţ iti se, pomagati i da svi zajedno budemo najbolji. Još jednom hvala što ste svojom nazoĉnošću dodatno uljepšali današnji dan.“

Stranica 4 C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 97 – 2 0 1 6 .

Osnivaĉ i dugogodišnji Predsjednik Zajednice Crnogoraca Split Borivoje Stevović takoĊer je

pozdravio prisutne te zahvalio svima koji su uveliĉali jubilej i vratio nas u 2001. godinu, u prve dane novoosnovanog društva:

„Svaki jubilej je znaĉajan i bitan, a kad se slave jubileji to znaĉi da je radnja uspjela i nadam se da će se nastaviti i dalje. 15 godina nije neki veliki period, ali je pokazatelj da smo napravili pravu stvar i da idemo dalje u širenje prijateljstva i druţ enja izmeĊu Dalmacije i Crne Gore i Crnogoraca Hrvatske.“

U slavljeniĉkom programu nastupili su Pjevaĉki zbor Makedonskog kulturnog društva „Makedonija“, Pjevaĉki zbor Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, Pjevaĉki zbor Kulturnog društva Bošnjaka „Preporod“ i Pjevaĉki zbor Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ iz Zagreba.


Uz domjenak koji je uslijedio, prisutni su nastavili pjevanjem crnogorskih pjesama do kasnih

veĉernjih sati. Ĉlanica Zajednice Crnogoraca Split Lidija Leskur poslala je ĉestitku na Facebook stranici

Zajednice: Uz čestitke za Dan Zajednice Crnogoraca u Splitu i proslavu istoga večeras u 18 h u Domu

mladih, poklanjam svoju pjesmu:

Nataša Gerţelj

TOPLE USPOMENE

Dva grada moje mladosti

Dvije države moje sadašnjosti

Jedan u kotlini brdovite Bosne

Drugi na strmini uz obalu Boke

Jednako su tople uspomene

Kad se vratim na svoje korijene

Bilo da je moja mila Boka

Ili da je ponosna mi Bosna

Stara jedna pjesma kaže

"Stani rijeko, Bugojno je"

Može li tko da ne voli

Grad moj Herceg Novi

Sada samo gost sam tamo

No svejedno, čekam samo

Kad priliku uhvatiti

Djetinjstvu se svom vratiti

Tko će krila da ti stavi

Ko djetinjstva sretni dani

Što te nose u visine

Vuku priče iz davnine

Lidija Leskur, 05.01.2009.


CRNOGORSKI KNJIŢEVNICI U ZAGREBU I HRVATSKI U PODGORICI

VEČE SA MLADENOM LOMPAROM

U Novinarskom domu u Zagrebu, 22. marta 2016. godine s poĉetkom u 19 sati, odrţano je

predstavljanje crnogorskog knjiţevnika Mladena Lompara.

Organizatori veĉeri, Vijeće crnogorske narodne manjine i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne

Gore, ne sluĉajno, su odabrali 22. mart za ovo dogaĊanje, jer je prekrasna veĉer, praznik ljepote rijeĉi, brojni uĉesnici, poseban ambijent dvorane Novinarskog doma, izreĉene ţ elje i zahvale bio i poseban dar za roĊendan, ĉovjeku koji progovara:“…Ċe izvori šute…“ kako kaţ e Aleksandra Vuković u svom obraćanju na ovoj veĉeri.

O Mladenu Lomparu – otmjenijim od svih pjesnika (Nela Savković Vukčević), govorili su: Tonko Maroević, Nela Savković Vukĉević, Aleksandra Vuković i Dimitrije Popović. Prisutnima se obratio i Mladen Lompar, dok je moderator veĉeri bio Danilo Ivezić.

Nakon pozdravnih govora predsjednika Vijeća

crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba Dušana Miškovića i predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimira Dekovića, kao svojevrstan uvod u priĉu o Mladenu Lomparu, Milanka Bulatović je proĉitala pjesmu Princeza Zorka –„u ĉijoj je ispovijesti ocu iskazana najpotresnija istina supruţ niĉkim odnosom uvrijeĊene ţ ene, razoĉarane majke.“


Priĉu o Mladenu u Novinarskom domu u Zagrebu obiljeţ ilo je „ţ ensko pismo“, rijeĉi Nele

Savković Vukĉević i Aleksandre Vuković te toplina prijateljske rijeĉi Tonka Maroevića i Dimitrija Popovića u njihovom dugogodišnjem uzajamnom bitisanju.

Pjesme Mladena Lompara prijesto su poetike

montenegrine i ĉine ĉast crnogorskom jeziku - kaţ e Nela Savković Vukĉević i nastavlja: Kada ušetate u Biljardu, ili Dvor kralja Nikole, u Muzej Marka Miljanova ili na podgoriĉku izloţ bu arheoloških eksponata, śetite se da je svojom rukom Mladen Lompar postavljao ove oredne, sablje, nošnje, slike, starovjekovne predmete, smještao ih je po svom ośećaju za Crnu Goru, za lijepo, za budućnost, sve iz poznavanja prošlosti… Znanje klasiĉne filologije, koje je Mladen Lompar studirao u Beogradu, kao drugi fakultet, daje Lomparovom pjesništvu onu ozbiljnost, reljefnost i eleganciju zbog ĉega i njegov opus isijava klasiĉnu vrijednost, došapnutu kroz Horacijevu poruku da je najveći onaj pjesnik, koji…ne dopušta da mu budu osrednji ni ljudi, ni bogovi ni stupovi (ispod svoda gdje se prodaju knjige)…

Na kraju, jedna priĉa, medaljon iz ţ ivota Mladena Lompara. Nakon strašnog zemljotresa 1979.,

Lompar je kao istoriĉar umjetnosti bio zaduţ en da procjenjuje štetu na spomenicima kulture. Vidio je tada mnoge tajne manastirske riznice, vrijedne relivije, antikne biblioteke, ali posebno iznenaĊenje ĉekalo ga je u jednom katoliĉkom samostanu. Na stoĉiću pored kreveta jedne ĉasne sestre, ispod popadalog maltera, nazirala se knjiga - prva knjiga stihova mladog Mladena Lompara, PUSTINOŽITELJ. Ko čita ovu knjigu? - pitao je Mladen opatice koje su ga pratile kroz svete odaje. One su se samo osmjehivale…

„…Pojavom Mladena Lompara crnogorska poezija dobila je vijenac ţ enskih glasova u stihu, muškom rukom zahvaćen bokor ţ enskih liĉnosti koje istorija nije dovršila, te je pjesnik od njih ispleo krug-kolo kojim će zapoĉinjati svaka buduća igra poezije u Crnoj Gori - rijeĉi su Aleksandre Vuković na poĉetku njene priĉe o Mladenu naslovljene ZMIJE GROMOŽURA Mladena Lompara s podnaslovom TADA ONA VIJENAC RASPLETE.

Nastavljajući priĉu Aleksandra kaţ e: „…A Lomparove su ţ ene kraljice, princeze i vladarke. Gospe roda plemenitog u ovome su morskom vijencu tragiĉne heroine svoga vremena i tuĊeg prostora… Vijenac ţ enski Lompar završava likom Zorke Petrović… U taj monolog utkana je pobuna zbog njenog ţ enskog udesa i nedostojnog kraja crnogorske drţ ave. Sudbina kraljeve kćeri izjednaĉena je sa sudbinom drţ ave…

Sve su pjesme ZMIJA GRMOŽURA pisane da bi se stiglo do jedne koja je vijencu kopĉa. Bez nje vijenac ne bi bio krug. Ne bi bio cjelovit, postojan ciklus ţ ivota. Pjesma Margareti jeste pjesma budućoj ţ eni…

Od plamena do svjetlosti, divljanje i divljenje rukopisima koji plamen jesu, od kojih se gori…“


„Trebalo je da pišem libreto za operu Vladimir i Kosara na nagovor kompozitora Senada

Gaĉevića. Nikad ga nijesam napisao - zapoĉeo je svoje obraćanje Mladen Lompar. Uz zahvalu na sve reĉeno i umjesto uobiĉajenog govora proĉitao je svoju pjesmu PRELUDIJ:

Veĉer pjesniĉke rijeĉi i velikog pjesnika kojoj su prisustvovali brojni zaljubljenici i znalci lijepe

rijeĉi (Boţ o Biškupić, Nadeţ da Ĉaĉinoviĉ, Branko Ĉegec…) završila je Aleksandra Vuković stihovima VIJENCI KOSARINI:

MLADEN LOMPAR je roĊen 22. marta 1944. godine na Cetinju. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu. U njegovom znaĉajnom opusu knjiga poezije, najvaţ nija mjesta su zauzele: „Pustinoţ itelj“, „Dnevnik iz boce“, „Dodir za gubilište“, „Kraljica Jakvinta Opat Dolĉi i vrijeme stida“, „Boca lude princeze“, „Triptihon iz nacionalne biblioteke“, „Noć iz lapidarija“, „Sjena na sceni“ i druge. Lompar je predśednik Crnogorskog PEN Centra, i potpredśednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, ĉlan Matice crnogorske i Crnogorskog društva nezavisnih knjiţ evnika. Glavni je i odgovorni urednik ĉasopisa „Ars“. Bio je ĉlan Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika.

foto: Toni Hnojĉik

Sveti mučenik

Vladimir Dukljanski

od mladosti

ispunjen duhovnim

vladao je Dukljom

ljubljen od sviju…

o Blaženi

moja kobi

i moja vječnosti

evo me

u dubravi na našem Obliku…


KULTURNA DOGAĐANJA U CRNOGORSKOM DOMU

PREDSTAVLJENA KNJIGA “ZAPADNI ZAPISI” I OTVORENA

IZLOŢBA SLIKA “REFLEKSIJE“

U organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb te u suradnji s Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske, 3. marta 2016. godine u Crnogorskom domu u Zagrebu otvorena je izloţ ba fotografija REFLEKSIJE i predstavljena knjiga ZAPADNI ZAPISI - autorice Lidije Vukĉević.

Loše vrijeme nije sprijeĉilo veliki broj gostiju da se odazovu pozivu organizatora i prisustvuju ovoj jedinstvenoj veĉeri i dvostrukom dogaĊanju - izloţ bi fotografija i predstavljanju knjige.

O fotografijama i knjizi su govorili: urednik izdanja Dimitrije Popović, knjiţ evnici Miloš ĐurĊević i Velimir Visković te autorica Lidija Vukĉević.

Knjiga je objavljena 2015. godine u Zagrebu u izdanju Skener studija, gdje je i napravljen izbor

iz ciklusa Refleksije od 26 fotografija snimljenih od 2012. do 2015. godine. Zapadni zapisi pisani su u prostorima srednje, zapadne i juţ ne Europe kao niz refleksija i eseja, dnevnika i zapaţ anja. Izabrane fotografije su pokušaj da se vizualnim univerzalnim znakom iskaţ e osobno viĊenje vremena i prostora. Jezik knjiţ evnosti proţ ima se s jezikom fotografskih zapisa.


Izvodi iz govora:

DIMITRIJE POPOVIĆ: "Veĉeras u Crnogorskom domu po prvi put predstavljamo našu uglednu autoricu Lidiju Vukĉević, dva vida njenog izraţ avanja, literarni i likovni - fotografski izraz. Do sada sam bio urednik dvije Lidijine knjige i ovo je treća koja je tu pred nama, oblikovana u Skaner studiju, pa ima i svoju likovnu kvalitetu osim ove literarne. Ovo posebno podvlaĉim jer se i na naslovnici nalazi fotografija koja je i sastavni dio veĉerašnje izloţ be... Knjiga je literarni triptih, ujedinjuje tri cjeline Lidijinog iskaza koji nosi ona bitna svojstva njenih prethodnih knjiga, one vjeĉne teme koja je znak jednakosti izmeĊu ţ ivota i literature... Lidija kroz svoja iskustva, posebno kroz iskustva njenih roditelja u sredinama u kojima je radila i stvarala, razmišljala, prenosi na jedan literaran naĉin, kroz jednu liĉnu optiku i ono što dodiruje probleme društvenog, univerzalnog znaĉenja. Ona ima jasan i precizan odnos prema onome što ĉini njezin ţ ivot, situacije u njenom ţ ivotu i sredinama u kojima radi... Izloţ ba je naslovljena REFLEKSIJE - Lidija nije mogla naći bolji, precizniji, sveobuhvatniji izraz i termin za ovaj ciklus radova. Tu je taj fini sretni spoj likovnosti i literature stvaran...“


MILOŠ ĐURĐEVIĆ: "Moje poznanstvo s Lidijom je vezano uz njenu poeziju, pa me i na poĉetku ĉitanja ove knjige veći broj rijeĉi veţ e uz to. Rijeĉi su duboko usidrene u poeziji. Ono što je teţ ište knjige osim poezije je JUG ili s velikim ili malim slovom... Kod Lidije je jasno pozicioniranje pola - to je svijetlo, to je tama, to je otac, to je majka... Ovi Zapisi su inaĉica dnevniĉkih prije nego autobiografskih zapisa. Tu je i ono politiĉko pisanje one šezdeset osmaške generacije ali u isto vrijeme i raskid sa revolucijama i avangardama... Tu je prisutno i otvoreno gaĊenje i zazor od onoga što se dogaĊa oko nje - na ulicama, medijima…bilo da je u pitanju ova sredina, bilo da je u pitanju talijanska sredina ili jug Francuske pa sve do grafita iz Crne Gore…“ VELIMIR VISKOVIĆ: "Uz ovu knjigu piše da je ovo šesnaesta knjiga u opusu Lidije Vukĉević, naprosto ne mogu povjerovati koliko je prošlo vremena od onog našeg prvog susreta i da je toliko knjiga Lidija uspjela napisati... Iako Lidija u jednom dijelu ove knjige kaţ e da ne piše osobno, osobnost je teško izbjeći. Kod nje je udio osobnog velik. Sposobnost pisca je u tome da ta osobnost ne ostane na razini traĉa već da pisac govoreći o sebi umije i zna prenijeti neko univerzalno, opće iskustvo, koje će podijeliti s drugima. Lidija ima doista rijetku sposobnost da prenosi osjećaje, da prenosi svoja stanja, ponekad da prenese na sebe svoju melankoliju, svoje osjećaje usamljenosti. Lidija doista dojmljivo operira tim slikama vezanim za vlastitu autobiografiju. U svim tim njenim knjigama tematiziran je sklop obiteljske povijesti, pa i kada se bavi općim temama karakteristika je za nju da uz tu opću tematiku uvijek infiltrira neku osobnu temu, zgodu, nekakvu boju, miris koji je vraća u djetinjstvo. Jer taj povratak korijenima, propitivanje tih korijena i razliĉitih nanosa iskustva steĉenog u razliĉitim sredinama je karakteristiĉno za Lidiju... Lidija jako lijepo piše, a to govore i ljudi do ĉijeg ukusa drţ im. Lidija se ne bavi naizgled velikim temama, ona govori o iskustvu svakodnevnice jedne senzibilne, vrlo osjetljive ţ ene. Tu su i prilozi sretnog djetinjstva... Govori o stvarima koje se odnose na njezinu specifiĉnu povijest. Njena neukorijenjenost ni u jednu sredinu, odnosno korijenjenosti u nekoliko sredina. Osjećaj pripadnosti Zagrebu, Samoboru, osjećaj da jest dio hrvatske kulture, ali ponekad i bolan osjećaj da je hrvatska kultura ne prima do kraja. S druge strane jedan osjećaj pripadnosti Crnoj Gori, i to mediteranskoj komponenti, što nije bitno obiljeţ je većine crnogorskih knjiţ evnika... Ovi zapisi imaju jako puno vrlo fine istanĉane atmosfere koju Lidija svojim pjesniĉkim zapaţ anjima, svojom pjesniĉkom upotrebom jezika dovodi do toga da mogu reći: Lidija je pravi umjetnik!“

Uz veliku zahvalu prethodnim govornicima autorica Lidija Vukčević je na kraju pročitala odlomak iz zapisa „Proljeće u Ferrari“.

LIDIJA VUKĈEVIĆ je roĊena 1954. godine u Zagrebu. Diplomirala (1977.), magistrirala (1985.) i doktorirala (1995.) iz podruĉja humanistiĉkih i društvenih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu - Katedra za srpski jezik i knjiţ evnost.

Stipendistica Andrićeve zaduţ bine na postdiplomskom studiju jednu akademsku godinu. Od 2002. do 2004. godine postdoktorsko usavršavanje na Universite Stendhal, Grenoble, Francuska. Znanstvenica, viši predavaĉ, prevoditeljica i knjiţ evnica.

Objavila je šesnaest samostalnih knjiga. Njena poezija i proze prevedene su i javno ĉitane na makedonskom, maĊarskom, njemaĉkom, talijanskom, francuskom i albanskom jeziku.


Tekst DIMITRIJA POPOVIĆA prenosimo u cijelosti:

Promocija knjige Zapadni zapisi i izloţ ba fotografija Refleksije ugledne autorice Lidije Vukĉević na najljepši su naĉin potvrdili proţ imanje autoriĉinog literarnog i likovnog izraza.

Knjigu ĉine tri cjeline; Zapadni zapisi, Krasopis stranstva i Juţ ni zapisi. Ovaj svojevrsni, upotrijebit ću likovni izraz literarni triptih, na koricama knjige kao likovnu posebnost ima autoriĉinu fotografiju iz izloţ enog ciklusa naslovljenog Refleksije. Lidija nije mogla odabrati bolji i smisleniji naslov koji u suštini odgovara njenom i literarnom i likovnom naĉinu izraţ avanja. Refleksija u fiziĉkom smislu znaĉi odbijanje svjetlosti od neke površine, a takoĊer znaĉi i usmjeravanje paţ nje i zaokupljenosti vlastitim, osobnim doţ ivljajima. Upravo ti osobni doţ ivljaji, taj ispovijedni ton ĉini dominantnu karakteristiku Lidijinog knjiţ evnog stvaralaštva. Kroz autoriĉino iskustvo ili iskustva njenih najbliţih, posebno sudbina oca i majke, zrcali se jedno vrijeme, fiksiraju slike egzistencije u raznim okolnostima i raznim sredinama u kojima je spisateljica ţ ivjela i djelovala. U njenom pisanju nema onog sartrovskog "podmuklog djelovanja biografije". Lidija svjesno oblikuje u literaturu ono što ĉini njeno ţ ivljenje. U ovom je sluĉaju odavno postavljen onaj famozni znak jednakosti izmeĊu ţivota i literature.

Taj udio osobnog se reflektira i na Lidijinim fotografijama. Središnji element na kojemu se gradi poetika njenih fotografija jest svjetlost. Autorica svoju

poetiku kadra zasniva na onome što pronalazi i što fiksira upravo zahvaljujući svjetlu. U kolikoj je mjeri svjetlost zanimljiva i kolike su mogućnosti da se neki od njenih fenomena prezentira u fotografskim kompozicijama upravo pokazuje ciklus Refleksije. Niţ u se zanimljive slike lirskih fragmenata nekog pejzaţ a u jutarnjim izmaglicama ili sutonskom sfumatu, od detalja interijera spisateljiĉinog doma gdje se ono svakodnevno pretvara u snovitu stvarnost sve do prizora u kojima odabrani fragment putem svjetla nadilazi vlastitu zbiljnost i pretvara se u apstraktnu kompoziciju mistiĉnog znaĉenja.

Nije sluĉajno da se Lidija Vukĉević u svojim fotografijama dominantno bavi svjetlom. Svjetlo je na posredan ili neposredan naĉin prisutno u njenoj literaturi. Autorica će upravo u

knjizi Zapadni zapisi jedan tekst nasloviti Razboji svjetla. Ova se sintagma moţ e navesti i kao odraz onih osobnih spisateljiĉinih "razboja svjetla" što "podsjećaju na ţ ivot sam, koji sad jaĉom sad slabijom rasvjetom donosi naizmjence uţ itke i moru, blagodati i napore, tajne i razvidnosti". Premda u fotografijama Lidije Vukĉević ne nalazimo tipiĉan spisateljiĉin autoportret, što bi moţ da bilo oĉekivano obzirom na osobni peĉat koji daje svojoj literaturi, sve izloţ ene fotografije nose one metafiziĉke karakterne odlike njenog bića, pa se u tom smislu potvrĊuje postavka da je u suštini svako umjetniĉko djelo autorov autoportret u višem i znakovitijem znaĉenju te rijeĉi.

Ono što treba naglasiti jest da Lidija ne eksperimentira sa svjetlom u onom smislu kako su to radili umjetnici u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Podsjetimo na Erwina Quedenfeldta koji je još 1919. godine uradio seriju fotografija takozvanih "svjetlosnih crteţ a" koji su imali utjecaj na Mana Raya i njegove "rayografe" ili na maĊarskog umjetnika Laszla Moholy-Nagija i njegove "fotograme" a što je imalo veliki znaĉaj ne samo u podruĉju fotografije nego za korištenje svjetlosti u kreativne svrhe u modernoj i suvremenoj umjetnosti općenito.

Lidija Vukĉević u svojim fotografijama koristi prirodno, takozvano obiĉno svjetlo. Mogli bismo reći kako autorica u svjetlosti pronalazi svjetlo. Hvata svjetlost “na djelu”. Odabire odreĊene detalje i pod djelovanjem svjetla stvarne pojedinosti ĉini stvarnijim, jer im otkriva neku od njihovih novih dimenzija. U tom kreativnom postupku koji se zasniva na odabiru motiva kompozicije, kadar ima presudnu vaţ nost. Kompozicija postaje likovno koherentna i simboliĉki slojevita. U tom smislu Lidijine su fotografije manje konceptualne, a više perceptivne. One se zasnivaju na stvarnom. Autorica opaţ a ono što će u datom momentu potaći njen senzibilitet za likovnost, njenu osjetljivost za prepoznavanje simboliĉnog.

Na Lidijinim se fotografijama dokumentarnost transformira u poetiĉnost.


U kompozicijama koje autorica odreĊuje radno kao “kubistiĉke” vidimo obiĉne, banalne

predmete ĉije su jednostavne geometrijske forme nalik kubistiĉkim modelima tako kadrirane da svojom kompozicionom cjelinom, plohama, strukturama i bojom stvaraju dojam neke slike geometrijske apstrakcije. TakoĊer odabir detalja na primjer s nekog zida na kojemu se spajaju odnosno razdvajaju dvije obojane površine posredstvom autoriĉinog objektiva postaju slika karakteristiĉna za estetiku minimal arta.

U kojoj mjeri odabir i korištenje svjetla moţ e usloţ njavati ono što je fotografija fiksirala pokazuje jedna kompozicija ĉiji su središnji motiv umjetniĉka djela izloţ ena na zidu neke prostorije. Prepoznajemo Veliĉkovićevog "skakaĉa" i Vazarelijevu kompoziciju geometrijskih optiĉkih efekata. Dvije suprotstavljene likovne poetike. Dva pristupa u kojima se vidi razliĉitost izraţ ajne mogućnosti linije. Zanimljivo je napomenuti kako je Veliĉkovićev "skakaĉ", nastao upravo iz fotografije. Naime slikar je za svoje kompozicije tijela u pokretu koristio kao predloške fotografije Edwarda Mybridgea. Preko dvije spomenute slike pada svjetlost s prozora formirajući dvije svijetle pravokutne plohe difuznih rubova što po karakteru podsjeća na slikarstvo ameriĉkog apstraktnog slikara Marka Rothka. Na ovaj se naĉin i formalno i simboliĉno uvećala likovnost fotografije. Svjetlost osvjetljava i oznaĉava.

Da je medij fotografije u Lidijinom stvaralaštvu izraz potrebe da se stvarnost sagleda na poseban naĉin nije samo dokaz autoriĉine radoznalosti. Fotografija je kao medij prisutna u njenoj svijesti još u njenim ranim danima. U knjizi Zapadni zapisi Lidija se sjeća jednog izloga neke fotografske radnje u zagrebaĉkoj Ilici u kojemu je bila izloţ ena fotografija njene majke. Već samo opisivanje fasade zgrade, izloga kao svojevrsnog kadra, i slike lijepe majke koja će uz oca biti, kao što je reĉeno, Lidijina dominantna tema u literaturi pokazuje uz emotivnu dimenziju i izraţ en likovni senzibilitet.

Od onog biblijskog svjetla iz Knjige postanja, od onog Fiat lux, do utjelovljena rijeĉi koja jest svjetlo, kreativni se ĉovjekov izraz potvrĊuje svjetlom i u svjetlu raĊa.

Lidija Vukĉević je svjesna tog inspirativnog bogatstva svjetla što potvrĊuje svojim literarnim i likovnim djelima, svojim svijetlim Refleksijama.


IZLOŢBA SLIKA „GRACIJE II“

Otvorenje druge samostalne izloţ be Rade Marković odrţ ano je 17. marta 2016. godine u galeriji Montenegrina u Crnogorskom domu u Zagrebu, u organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb.

Sukladno nazivu GRACIJE tema izloţ be su ţ ene, ţ enski aktovi i portreti u takozvanoj plošnoj umjetnosti.

U katalogu izloţ be prof. muzeolog Pero Matić kaţ e: "Slikarski opus prepun senzibiliteta i liĉne snage serijom slika

na temu gracija izdiţ e autoricu iznad slikarske svakodnevnice i imitacije.

Njen slikarski opus se kristalizira kroz likovnu koloniju „Petar Dobrović“, izlaţ e grupno i pojedinaĉno. U svom slikarskom razvoju prolazi odreĊene faze, koje u likovnoj simbiozi ĉine cjelinu.

Prva faza, istovremeno poĉetna faza koje ĉine folklorne gracije, odlikuje se tamnim koloritom, suţ enom paletom, plohom i linijom.

To je period kada slika mitske gracije svog zaviĉaja.

Druga faza izlazi iz tamnog kolorita, paleta je bogatija i svjetla, bliska impresionistiĉkom poimanju slike. Mijenja temu, uvodi novi ţ anr, pejzaţ , mrtvu prirodu i dalje slika svoje mistiĉne gracije koje su sve bliţ e realnom. Pored svijetlih boja dominira linija i naglašena konstrukcija meke forme.

Treća faza predstavlja eksperiment

svjetlosti, njeţ nog i slatkastog kolorita, faza njenih razliĉito zamišljenih balerina.

U ovoj fazi ide od do tada statiĉne slike ka slici u pokretu.

Ĉetvrta faza su slike pred nama na ovoj

izloţ bi. Pod uticajem nastavka studija u Ljubljani na ARTHOUSE - COLLEGE OF VISUAL ART ona prihvaća snaţ an kolorit komplementarnih boja, ekspresionistiĉki i fovistiĉki naglašen ton.

Vraća se gracijama, ovaj put ţ enskom poluaktu koji likovno gradi kontrastom boje ili linije i tamne mrlje tuša.

Sinteza njenog slikarstva tematski su gracije, sve moţ e biti relativno samo ne gracija i linija. Gracija je tu ĉas istrgnuta iz ritualnih povorki ĉas kao balerina ili mistiĉna ţ enska figura koja se

osim personalnog primiĉe realnom.


Ovom izloţ bom je autorica pokazala senzibilnost grafiĉara, njen likovni izriĉaj je u odnosu

tamno svijetlog koji se snaţ no eksponira mrljama tuša i ĉiste bijele površine platna i papira na ĉemu slika. Preporuĉujući ovu izloţ bu mogu reći da su gracije njena konstantnost, bilo da slika akt ili kultnu mitsku ţ ensku figuru. Slikarstvo je smisao njenog ţ ivota, ona najprije slika, slikom najbolje komunicira u vremenu i prostoru…"


MANJINSKE MANIFESTACIJE

PREDSTAVLJEN PROJEKT POTPORE VIJEĆIMA NACIONALNIH MANJINA NA LOKALNOJ RAZINI

Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske organizirao je 31.

marta 2016. godine uvodnu konferenciju u povodu predstavljanja projekta IPA 2012 „Potpora vijećima nacionalnih manjina na lokalnoj razini“ u prostorijama Predstavništva Europske komisije u Republici Hrvatskoj, Kući Europe. Projekt financiran od strane Europske unije provodi se u suradnji s konzorcijem kojeg ĉine WYG savjetovanje d.o.o. i Teched savjetodavne usluge d.o.o.

Cilj projekta je osigurati cjelovito i

uĉinkovito ostvarivanje ljudskih prava te poboljšanje aktivnog i potpunog sudjelovanja nacionalnih manjina u gospodarskom, kulturnom i društvenom ţ ivotu hrvatskog društva, uz oĉuvanje njihova vlastitog identiteta, kulture i tradicije. Trajanje projekta je 18 mjeseci – od 1. februara 2016. do 31. jula 2017. godine. Svrha projekta je osigurati preduvjete za aktivnu participaciju vijeća nacionalnih manjina u provedbi praćenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i u razvoju vlastitih lokalnih zajednica na podruĉju Republike Hrvatske.

Na predstavljanju projekta prisustvovali su predstavnici nacionalnih manjina kojima se obratio

ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, gospodin Branko Sočanac i predsjednik Savjeta za nacionalne manjine gospodin Aleksandar Tolnauer.

Ĉlanovi Projektnog tima, Lidija Japec, voditeljica Projektnog tima, Nenad Karajić, kljuĉni struĉnjak za istraţ ivanje i edukacije i Boris Bereček, IT struĉnjak predstavili su projektne aktivnosti i oĉekivane rezultate.

„Ukljuĉivanje lokalnih vijeća i

predstavnika nacionalnih manjina u ţ ivote zajednica kojima pripadaju trebalo bi, ne samo osigurati oţ ivotvorenje normi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, već i pridonijeti izgradnji demokracije i promicanju demokratskih vrijednosti u društvu, kao i ukupnom društvenom i gospodarskom razvoju Republike Hrvatske, te postizanju zajedniĉkih europskih ciljeva do 2020. godine, prije svega socijalne ukljuĉenosti.“ izjavio je ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, gospodin Branko Sočanac.

Izvor: www.nacionalnemanjinehr.com


IZLOŢBE U SPLITU

IZLOŢBA ADINA RASTODERA I TIJANE GORDIĆ

Zajedniĉka izloţ ba, skulptura i crteţ a crnogorskih umjetnika Adina Rastodera i slika Tijane

Gordić otvorena je krajem prošle sedmice u galeriji "Dioklecijan" u Splitu. Predstavljene su "Slike radosti" Tijane Gordić i "Dokumentovane misli (crteži) i skulpture" Adina Rastodera.

"Ljubitelji savremene likovnosti imaju priliku da vide po sedamnaest radova mladih, a već

poznatih umjetnika iz Crne Gore", kazala je na otvaranju Lidija Leskur, pjesnikinja i poĉasna predsjednica likovno - knjiţ evne unije "Vlaho Bukovac" u Splitu.

Ona je podsjetila da je izloţ ba organizovana na inicijativu Zajednice Crnogoraca u splitskoj regiji, koja uspješno prezentuje vrijednosti iz matiĉne drţ ave i gradi mostove saradnje.


Predsjednica Zajednice Crnogoraca u Splitu, Nataša Gerţ elj, zahvalila se Muzeju grada, u ĉijem

sastavu je galerija „Dioklecijan“, za podršku projektima "koji kroz prezentaciju stvaralaĉkih senzibiliteta otkrivaju nove stranice upoznavanja crnogorske kulture sa svim multietniĉkim nijansama".

"Nove generacije crnogorskih umjetnika, na svoj naĉin uspješno nastavljaju tradiciju velikih majstora, a to će te prepoznati u slikarskom vezu Tijane Gordić i pomalo nadrealnim portretima i crteţ ima Adina Rastodera", kazala je Gerţ elj.

U katalogu za izloţ bu, istoriĉarka umjetnosti Iva Kerbler je pored ostalog zapisala, da oboje mladih umjetnika pokazuju izuzetnu zanatsku i idejnu zrelost, te inventivnost.

"Dodatna specifiĉnost ove izloţ be jeste u ĉinjenici kako Tijana i Adin predstavljaju zapravo dva pola recentnog umjetniĉkog senzibiliteta i svjetonazora; dok se Tijana jednim dijelom priklonila tradiciji organiĉko - lirske apstrakcije pod utjecajem magiĉnog realizma, gdje posebne kombinacije boja stvaraju glavne elemente slikarske forme i atmosferu slike, Adin Rastoder u svojim crteţ ima i skulpturama nastavlja ekspresionistiĉko nasljeĊe psiholoških mini - portreta savremenog urbanog ĉovjeka", navela je Kerbler.

Ona konstatuje da umjetniĉki iskaz Rastodera "pokazuje kritiĉko - analitiĉki senzibilitet autora koji se teško miri s urbanom sudbinom današnjeg frustriranog ĉovjeka".

"To je jedan poseban Adinov crtaĉki crni teatar, pun satire i jada, ali izuzetno objektivan i stvaran, bez imalo pretjerivanja", napisala je Kerbler.

"Koliko god na prvi pogled svjetovi ovo dvoje umjetnika idu u suprotnim stilovima i pravcima, oni ipak nose u sebi duboku emotivnu i duhovnu povezanost – svijest o tome da umjetnost iskljuĉivo ne biljeţ i i analizira patologiju ovog svijeta, već i da lijeĉi i oplemenjuje. Otkriva pukotine u našoj svakodnevici, ali i ne pomaţ e u njihovom prevladavanju", zakljuĉuje Kerbler.

Rubriku o izloţ bi crnogorskih umjetnika objavila je gradska televizijska mreţ a u emisiji "ZAJEDNO".

Tijana Gordić, roĊena 1986. u Bijelom Polju, diplomirala je slikarstvo na FLU u Cetinju kod

profesora Rajka Todorovića Todora, a Adin Rastoder, roĊen 1985. u Podgorici, na FLU u Cetinju vajarstvo u klasi profesora Pavla Pejovića. Oboje su na magistarskim studijama na istom fakultetu. Za umjetniĉki rad do sada su dobili brojne stipendije i nagrade.

Mirsad Rastoder


IZLOŢBA SLIKA GORANE MARTINOVIĆ

U MOM SVIJETU naziv je izloţ be slika amaterske slikarice Gorane Martinović koju je organizirala Zajednica Crnogoraca Split u suradnji s ULKU „Vlaho Bukovac“, a zahvaljujući Koordinatorici kulturnog amaterizma Zajednice Crnogoraca Blaţ enki Jukić. Otvorenju izloţ be, 29. februara 2016. godine nazoĉilo je 40-ak crnogoraca, crnogorki i prijatelja Crne Gore. Predśednica Zajednice Nataša Gerţ elj je u uvodnoj rijeĉi pozdravila sve prisutne te se zahvalila na promicanju kulture i aktivnostima u godišnjem programu Crnogorci Splitu 2016.

Veĉer je vodila Lidija Leskur koja je ujedno uljepšala veĉer ĉitajući najljepše stihove, a Marija Marita Radošević je svojim glasom uz gitaru napunila srca svim posjetiteljima.

Figura, oblik, lik, slika, prikaz ĉovjeka, jedna je od vaţ nijih i prisutnijih tema likovnih

umjetnosti. Još od paleolitika prikazivane figure ţ ivotinja, ponekad kao alegorija ili personifikacija, su najstariji motivi likovnog izraţ avanja. (pećine Altamira, Lascaux ili Vilendorfska Venera).

Gorana Martinović svoje figure izdvaja iz slike, a lik je obiĉno obojan toplim bojama i zasićenijim tonovima definiran konturom. Najjaĉi fragment ovih figura je draperija koja obiĉno na pozadini usredotoĉuje pogled promatraĉa.

Draperija (franc. la drapeire – zastor) je tehnika sloţ ena u nabore na kojoj modulacijom postiţ e kretanje tkanine tako da osjećamo muskulaturu tijela. To postiţ e svjetlosnim vrijednostima što je jedno od osnovnih sredstava likovnog izraţ avanja odnosno element likovne kompozicije.

Površine koje veći dio svjetlosti reflektiraju imaju viši valer nego površine koje veći dio svjetlosti apsorbiraju. Primjenom valerske gradnje u plošnim likovnim tehnikama ostvaruje se iluzija trodimenzionalnosti likova i dubine prostora.

U svom triptihu i diptihu suprostavlja smirene figure, nemir mora i vjetra, a ipak slika djeluje umirujuće i opušteno.

Kontrast toplih i hladnih tonova likovno uspješno koristi u kompoziciji, kao da je naslikala svoju narav.

U stiliziranim portretima više paţ nje poklanja sliĉnosti sa osobom, što opet postiţ e valerskom gradacijom, dok je pozadina slike koja je obiĉno u hladnim tonovima slikana slobodnim potezima. Ponekad su neki djelovi slike teksturalni (sol, graĊevni sipljivi materijal) pa tako postiţ e gladak sjajan hrapav ili suh reljef te tako utjeĉe na stanje površine.

Duško Aniĉić, prof.


PREDSTAVLJANJE KNJIGA

POEZIJA ANITE BARE U SPLITU

Zajednica Crnogoraca Split imala je ĉast predstaviti knjigu poezije Anite Bare „Ćovjek od

papira“ izdane 2015. godine nakladnika Garuda d.o.o., Split. 23. marta 2016. godine prisutni su uţ ivali u pjesmama punih ţ ivota koje progovaraju o ljubavi,

odnosima i slobodi. Snaţ ne rijeĉi o svakodnevnim dogaĊajima koje autorica razigrano baca po stranicama potiĉući maštu da nastavlja svoj ţ ivot i nakon posljednje pjesme. Uz poeziju, prisutni su uţ ivali u slikama amaterskog slikara Josipa Bariĉevića. Veĉer je vodila Lidija Leskur dok je Podpredsjednica Zajednice Crnogoraca Split Dušica Mijušković-Malada pozdravila prisutne i zahvalila Koordinatorici kulturnog amaterizma Blaţ enki Jukić na vrlo dobroj organizaciji. Duo Anton i Goran uveselio je veĉer uz pjesmu i gitare.

Nataša Gerţelj

Ponekad u noćnim tišinama

čujem jeku zvonkih zaziva iz ovog tijela:

«Ja sam Gospodarica svoje Svijesti!

Neka se premještaju Svemiri i, neka se sve moje razasuto po

Nebu vrati k meni...

jer meni još ka Nebu, nije vrijeme poći...».


PREDSTAVLJANJE KNJIGE „VITEZOVI NIŠTAVILA ILI ĐAVO

U TRANZICIONOM DISNEYLANDU“ U UMAGU U organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Bujština", 7. aprila 2016. godine u

Gradskoj knjiţ nici Umag odrţ ana je prezentacija knjige „Vitezovi ništavila ili Ċavo u tranzicionom Disneylandu“ crnogorskog pisca Dragana Radulovića.

O knjizi kao i o razliĉitim apektima tranzicije govorili su urednik knjige, politolog prof. dr. sc. Dragutin Lalović (Zagreb), sociolog mr. sc. Drago Kraljević (Buje) i ravnatelj Gradske knjiţ nice Umag Neven Ušumović.

Nakon što je predsjednica Društva Crnogoraca Milanka Marić pozdravila prisutne i u osnovnim crtama pojasnila vaţ nost i aktualnost Radulovićeve knjige, rijeĉ je preuzeo Ušumović, koji je o autoru i knjizi „Vitezovi ništavila“ govorio s knjiţ evnog aspekta.

Knjiţ evnik Dragan Radulović (roĊen 1969.), inaĉe profesor filozofije u Gimnaziji „Danilo Kiš“ u Budvi i predsjednik Matice crnogorske, afirmirao se kao pisac u prošlom desetljeću, privukavši veliku pozornost crnogorske, ali i hrvatske knjiţ evne javnosti. Njegovo kljuĉno djelo, roman Auschwitz cafe (crnogorsko izdanje 2003.), objavljeno je na inicijativu Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i u Zagrebu 2006. godine te promovirano na Sajmu knjiga u Puli iste godine. Knjiga „Vitezovi ništavila“ (crnogorsko izdanje 2005.) objavljena je takoĊer i u Hrvatskoj (2009. godine) i svojom se tematikom nadovezuje na spomenuti roman.

Oba ova djela predstavljaju naime uzorne primjere nove crnogorske proze (koju predstavljaju autori kao što su Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić i Balša Brković), knjiţ evnosti koja uspijeva objediniti radikalnu i bespoštednu društvenu kritiku s visokom estetskom razinom i inovativnošću. Sam autor nazvao je u predgovoru svoju knjigu „katalogom groteski“. Rijeĉ je naime o zbirci proznih tekstova o razliĉitim karakterima, likovima koji predstavljaju današnje tranzicijsko crnogorsko društvo, u kojima crnohumorno, anegdotalno pripovijedanje prelazi u lucidnu esejistiku.


Osljanjajući se ironiĉno na demonološku figurativnost, Radulović nam predstavlja elitu

postsocijalistiĉkog društva kao skup „nakaza“ (osoba koje nemaju dušu) i „prizora“ (osoba koje su izgubile svoju dušu, ali još ĉuvaju sjećanje na nju).

„Osim što kroz svoje likove govori o ekonomskoj i društvenoj tranziciji“, zakljuĉio je Ušumović: „Radulović karijeru svakog od ovih politiĉara, zakonodavaca, novinara, biznismena, menadţ era smješta na ljestvici uspješnosti njihove tranzicije od „prizora“ prema „nakazi“ i pokazuje nam u kolikoj su mjeri oni korumpirani kao osobnosti“.

Urednik hrvatskog izdanja „Vitezova ništavila“ i autorov prijatelj politolog Dragutin Lalović, vratio je razgovor o knjizi na sam naslov i upozorio na faustovski motiv Ċavla koji povezuje sve likove u ovom romanu.

Svi oni, naime, na neki naĉin sklapaju „ugovor s Ċavlom“ i prodaju svoju dušu! Lalović je zatim u svojem izlaganju insistirao na tome da je Radulovićeva knjiga odliĉan priruĉnik za razumijevanje postsocijalistiĉkih tranzicijskih fenomena, i da se uz male modifikacije svi „vitezovi“ iz ove knjige mogu pronaći i u recimo Bugarskoj ili, dakako, Hrvatskoj.

Dajući jasne orijentire za povijesno i politiĉko razumijevanje pojma tranzicije i aktualne krize u drţ avama nastalima nakon raspada Jugoslavije, Lalović je u nadahnutom govoru upozorio da se srozavanje svih politiĉkih vrijednosti u našim društvima ne moţ e zaustaviti bez buĊenja graĊanske i osobne odgovornosti i intenzivnijeg sudjelovanja svakog od nas u društvenom ţ ivotu.

Sociolog i bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Rimu Drago Kraljević, nadovezao se na

Lalovićeve iskaze, upozoravajući na razliĉite ekonomske i „pravne“ mehanizme pomoću kojih današnji europski moćnici i njihovi zastupnici onemogućuju udio šire zajednice u odluĉivanju i sukreiranju europske budućnosti.

Kraljević je nekoliko puta izrazio svoju impresioniranost Radulovićevim pisanjem i pozvao je na kraju svog izlaganja sve okupljene da proĉitaju njegovu knjigu.

Milanka Marić


Tekst prof. dr. sc. DRAGUTINA LALOVIĆA prenosimo u cijelosti:

Tranzicija - smisao, dometi, stranputice (uz čitanje "Vitezova ništavila")

Zahvaljujem našem crnogorskom udruţ enju iz Umaga i njegovoj agilnoj predsjednici Milanki

Marić da smo se danas okupili oko jedne dragocjene knjige i upravo egzistencijalno bitne teme. Tema je "tranzicija", a "Vitezovi ništavila" pravi povod i umjetniĉki upeĉatljiv predloţ ak za razgovor o njoj.

"Vitezovi ništavila" su stvaralaĉki plod umjetniĉke imaginacije - stvarnije od ĉemerne tranzicijske stvarnosti same - iznimno lucidnog pisca i sjajnog analitiĉara, filozofa Dragana Radulovića. Svoje je ljudske i intelektualne kapacitete posljednjih godina samozatajno i veoma uspješno posvetio voĊenju Matice crnogorske, središnjoj instituciji briţ nog ĉuvanja, kritiĉkog vrednovanja i civilizacijskog razvijanja kulturnoga i demokratskog identiteta Crnogoraca i prijatelja Crne Gore. Siguran sam da time ne iskazujem naprosto svoj subjektivni, prijateljski sud o njemu kao vrhunskom knjiţ evniku i kao ĉelniku Matice te se nadam da mi prosudbu ne zamagljuje ĉinjenica da sam na funkciji "komesara za Hrvatsku" velike kulturne internacionale kao što je naša Matica.

Nekoliko rijeĉi o knjizi "Vitezovi ništavila", ĉija je suština dokuĉiva ne toliko iz naslova koliko iz znaĉenjski bogate metaforike podnaslova "Ċavo u tranzicionom Disneylandu". Nikoga tko ţ ivi u "tranzicionim društvima" ne moţ e iznenaditi teza da nas je "Ċavo uzeo pod svoje" u punom kontrastu spram inicijalnih obećanja o demokraciji i "otvorenom društvu". Ne samo u postjugoslavenskim zemljama, poput obje naše, nego i u cijelom makrokozmosu tzv. (post)socijalistiĉkih zemalja. Ĉak i ako naše prilike ne odmjeravamo spram velikih ideala s kojima je tranzicija zapoĉela, koji se, znamo još od Krleţ e, vazda blamiraju u sudaru s grubom stvarnošću, teško bi bilo opovrgnuti kritiĉki sud da je tranzicija priĉa o povijesnom neuspjehu. Da je, doslovno, priĉa o masovnoj propasti, kao što sjajno svjedoĉi "bugarski Balzac" Vladimir Zarev, u svojom romanu "Propast", kojega vam najtoplije preporuĉujem (a uz njega i "Mitologiju tranzicije" Aleka Popova).

"Vitezovi ništavila" je, dakle, priĉa o zlu, u nama i oko nas, mala istorija bešćašća kroz prikaz nakaznih likova bez duše i duha, umjetnicima preţ ivljavanja po cijenu smisla ţ ivota, ljudskog dostojanstva, pravne osobnosti i moralne savjesti. Hrabra i sugestivna vivisekcija naoko ţ ivog tkiva tranzicijskog društva, koja pred našim oĉima razgolićuje likove skorojevićke elite "gore od rulje" (Kovaĉ). Nije uopće potrebno isticati kakvom se egzistencijalnom riziku izloţ io naš autor u takvom jedinstvenom pothvatu da personificira pojavne oblike zla meĊu nama. Mislim da je sudbinu ove knjige, a time i njezima autora, odredila njezina umjetniĉka vrijednost, neodoljiva duhovitost koja je krasi, u nadahnutom osloncu na klasiĉno djelo Denisa de Rougemonta "Udio Ċavla". U kojem nam švicarski filozof i pisac nudi "liĉni opis Đavla prerušenog u demokrata", s upozorenjem da Đavla ne treba zamišljati kao nekog Hitlera, nego da će "biti mnogo plodotvornije, kudikamo zabavnije, i naposljetku istinitije da sada pokušamo predoĉiti sebi Đavla kao poletnog ili optimistiĉnog playboya, djeviĉanski ĉistog od bilo kakve misli... kao liberalnog intelektualca koji ne vjeruje u Đavla...".

A kad proĉitate faustovski razigranog Mefista kao playboya u ubavom Disneylandu, ĉeka vas prava ĉitalaĉka poslastica, kojoj ovaj "katalog groteski" uvodno utire put - roman "Auschwitz Café", magnum opus našeg Dragana Radulovića. Neodoljiva i nezaobilazna knjiga.

Na temu tranzicije, temu bez obala, ograniĉio bih se u ovoj prilici na nekoliko napomena. Prvo, problemi s tranzicijom su gotovo obeshrabrujući. Obiĉno se govori o "postkomunistiĉkoj"

(u svjetskoj literaturi) ili "postsocijalistiĉkoj" (najĉešće kod naših autora) tranziciji prema demokraciji i trţ išnoj privredi. Pritom nije jednoznaĉno jasno ni kako oznaĉiti i razumjeti "stari reţ im" (polaznu toĉku), ali ni završnu toĉku, jer liberalna demokracija nije niti moţ e biti kraj i smisao povijesti.


Dvojben je ĉak i sam karakter procesa, nije dovoljno oznaĉiti ga kao proces demokratizacije i

liberalizacije. Drugo, ako bih trebao izdvojiti tumaĉenje koje smatram najinstruktivnijim za razumijevanje

logike tranzicije, opredijelio bih se bez krzmanja za izvrsnu knjigu vrhunskoga crnogorskoga politologa, pokojnoga Pavla Jovanovića, "Tranzicionizam" (2006). On analitiĉki precizno razlikuje politiĉku (kao prijelaz s jednostranaĉkog monizma na stranaĉki pluralizam i od represivne prema pravnoj drţ avi) od društvene (kao prijelaz s društvenovlasniĉkog gospodarstva "zatvorenog društva" na trţ išnu privredu "otvorenog društva"). U našim konkretnim uvjetima, tome valja dodati i proces razgradnje stare politiĉke zajednice i formiranje novih nacionalnih drţ ava. Odluĉujući je njegov uvid da je suština tranzicijskog procesa u konstituiranju regulacijske države kao aktera kreiranja novog društva.

Treće, tranzicija jugoslavenskoga "starog reţ ima" zapoĉela je prije "pada Berlinskog zida". Bio je to dalekoseţ ni reformski program "demokratskog socijalizma" i "jugoslavenske sinteze" vlade Ante Markovića (1988-1991). Taj je politiĉki program bio izravno suprotstavljen i toboţ njim "ĉuvarima Jugoslavije" (politiĉkom vrhu JNA) i nacionalstaljinizmu velikosrpskog bloka (politiĉkom vrhu Srbije), a na kraju i separatistiĉkim nacionalizmima (politiĉkim elitama Slovenije i Hrvatske). Neuspjeh tog reformskog programa znaĉio je sustajanje same tranzicije u njezinim najvišim ambicijama, u svim postjugoslavenskim zemljama. Iz toga iskustva ostaje mjerodavno da je Marković pokazao kako osamostaljenje drţ ave od partijskog monopolskog tutorstva ostaje prvom pretpostavkom svake demokratske preobrazbe starog reţ ima.

Ĉetvrto, kako to i naši pisci, i Radulović i Zarev, lucidno uviĊaju i uvjerljivo pokazuju, tranzicija iz staroga u novi reţ im nije spontan proces urušavanja truloga reţ ima, demokratski deficitarnoga i ekonomski suboptimalnoga. Naime, tranzicija je i promišljen i promišljeno proveden politički projekt. Uzmite paradigmatski primjer tajkunskog lika "Businessman, krupni", kao viteza tranzicionog Disneylanda (vidi "Vitezovi ništavila", str. 39-43), kojega su skriveni moćnici isturili kao svojeg igraĉa na javnoj sceni privatizacijskih igara i financijskih mešetarenja. Iza isturenog i vidljivog lika novog businessmana stoje nemilosrdni i na sve spremni "prijatelji", iz represivne jezgre starog reţ ima. Na vrhuncu svoje kvazimoći, obijesni tajkun misli da moţ e otkazati poslušnost, pa biva uništen. Tko imalo sumnja u postojanje tih i takvih "prijatelja" preporuĉujem mu knjigu staroga udbaškog vuka Josipa Manolića, suosnivaĉa Hrvatske demokratske zajednice (vidi "Politika i domovina", sv. I, 2015). Uostalom, tko bi mogao i pomisliti da će najdugovjeĉniji demokratski ĉelnik tranzicijske Rusije biti kagebeovac, pripadnik sluţ be koje je inkarnacija staljinistiĉkog karaktera tzv. sovjetskog reţ ima.

Peto, prava povijesna ocjena dometa i stranputica tranzicijskog razdoblja podrazumijevala bi kompleksnu analizu koja bi diferencirano pristupila i objektivno vrednovala domete i deficite jugoslavenskoga radniĉkog samoupravljanja kao oblika jamĉenja socijalnih prava (prava na rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje). Umjesto da tu kategoriju prava, kao civilizacijsko dostignuće oĉuvaju u javnim politikama socijalne drţ ave, da pravnom drţ avom osiguraju i sve druge kategorije ljudskih prava, novi su reţ imi surovom deregulacijom uništili najveće tekovine socijalizma u nas. I time nas survali u "divlji kapitalizam", s demokratskom fasadom. Sukus se tranzicije zrcali u ĉinjenici da je najbolji dio drţ avnog aparata "starog reţ ima" hotimiĉno razbijen (pravosuĊe), a zadrţ an i ojaĉan onaj najopakiji i po demokraciju i pravnu sigurnost najopasniji (represivni obavještajniji aparat). U toj dimenziji postoji strukturna zapreka koja bitno oteţ ava ako ne i onemogućuje demokratsku tranziciju.

Šesto, cjelina se tranzicijskih procesa ne moţ e primjereno razumjeti kao regionalni fenomen, kao linearno "ukljuĉivanje" zemalja bivšeg realnog socijalizma u samorazumljivi neoliberalni Disneyland. Tranziciju valja prvenstveno promatrati i njezine izglede vrednovati kao epohalni proces demokratskoga i razvojnog dovršavanja Moderne, najprije na kontinentalnome, a potom i globalnom planu. Bi li bilo prenaivno povjerovati da bi nas tek i samo tada Đavo mogao lišiti svoga visokog pokroviteljstva i prepustiti nas nama samima?


DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMU

PRAVEDNIK

U Crnogorskom domu u Zagrebu, 10. marta 2016. godine je prikazan dokumentarni film

PRAVEDNIK, kao 29. projekcija u okviru programa DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMU.

Prikazivanju filma prisustvovala je

autorica Nataša Baranin s kojom je uvodni razgovor vodila Sanja Zoriĉić Tabaković, predstavnica ţ idovske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Projekciji su prisustvovali brojni gosti meĊu kojima i ZAGREBAČKI RABIN Lucijano Moše Prelević.

Potresnu priĉu o traganju za Pravednikom i priĉu o jedinom crnogorskom Pravedniku prisutni su na kraju pozdravili dugim aplauzom izraţ avajući na taj naĉin priznanje autorici na odista impresivnom filmu.

„Priĉe koje sam stavila u fokus su priĉe o ljudima koji traţ e „pravednika“ i onima koji su već dobili to veliko odliĉje, ali i priĉe predsjednika Jevrejske zajednice u Crnoj Gori Jaše Alfandarija, kao i ĐorĊa Raiĉevića, koji je, kako kaţ e, podjednako i Crnogorac i Jevrej“- kazala je autorica filma.

Tu su priĉe o Lauri Papo Ostojić i Elmazu Hadroviću, Vladu Šušoviću i porodici iz Hercegovaĉke ulice u Podgorici, o Renati Kon, Ruţ i Rip, Radmili Ćorović koja je roĊena kao Rena Abravanel, Petru Zankoviću i porodici Milana Rihtera.


“Saznajete neke zaista nevjerovatne priĉe. Drago mi je ako nijesmo razmetljivi. Drago mi je da

pokazujemo da smo najveći i kada je nevolja najveća. Mislim da smo stvarno najbolji i najhumaniji kada je za to vrijeme“ - zakljuĉila je Nataša Baranin.

foto: Toni Hnojĉik

PRAVEDNIK

(I. dio- 33':00''; II. dio 26':00'')

Autorica: Nataša Baranin

Producent: Radivoje Brnović

Ton: Miodrag Rabrenović

Rasvjeta: Zoran Kovaĉević

Snimatelj: Dragan Tomašević

Montaža: Dragan Marković

Proizvodnja: Dokumentarni program TV CG

2014.

Prikazivanje omogućio: DOKUMENTARNI

PROGRAM i ARHIV RTCG


CRNOGORCI U LATINSKOJ AMERICI

Prva epizoda serijala CRNOGORCI U LATINSKOJ AMERICI - KARTA U JEDNOM SMJERU prikazana je 14. aprila 2016. godine u Crnogorskom domu.

Emotivnoj priĉi o crnogorskim

iseljenicima u Latinskoj Americi koji su krenu na put s nadom u povratak, naţ alost samo s nadom, otuda i naziv ove epizode Karta u jednom smjeru, prisustvovao je veliki broj zaljubljenika u ovaj ţ anr filmske i televizijske produkcije. Završna scena filma s kamenĉićima iz rodne kuće koji se ĉuvaju kao posebna relikvija, malo koga je ostavila ravnodušnim u dvorani Crnogorskom doma. Projekciji je prisustvovao i Ananije Stojović, sa suprugom, dugogodišnji diplomata nekadašnje Jugoslavije u zemljama Latinske Amerike, kome su priĉe i pojedinci iz dokumentarnog filma itekako poznati.

Na odjavnoj špici dokumentarnog serijala CRNOGORCI U LATINSKOJ AMERICI piše: „Posvećeno našim iseljenicima Ďe god da su…“. Urednica i scenaristica serijala, Tanja Šuković, kaţ e: „Crnogorci u Latinskoj Americi prvi je cjeloviti televizijski dokument koji je posvećen našim ljudima na tom kraju svijeta. Pripreme su trajale skoro godinu i po, a samo snimanje zapoĉelo je 2013. godine. Ekipa je prošla 35.000 kilometara kako bi ispriĉala ovu priĉu. Susreti s našim ljudima su bili jedinstveno iskustvo, a njihove emocije i ţ elja da nikada ne izgube vezu sa Crnom Gorom, naša velika obaveza. Liĉne i porodiĉne, ĉesto potresne, sudbine su bili glavni elementi ovog serijala…“ Priĉa o našim ljudima udaljenim od Crne Gore preko 15.000 kilometara u zemlji kojoj je jedina sliĉnost s njihovom Crnom Gorom bila nebo, ispriĉana je u šest epizoda: Karta u jednom smjeru; Tango Montenegro; Argentinski ljuti krš; U potrazi za zemljom; La Montenegrina; Sudbine.

foto: Toni Hnojĉik

Urednica i scenaristica: Tanja Šuković Konzultant i prevodilac: Gordan Stojović Režija: Husein Bato Dukalj

Producent: Radivoje Brnović

Ton: Miodrag Rabrenović

Snimatelji: Slobodan Spahić, Dragan Tomašević, Igor Sekulić

Montaža i obrada: Veljko Jelinić

Proizvodnja: Dokumentarni program TV CG 2014.

Prikazivanje omogućio: ARHIV RTCG

Zasluge za prikazivanje filma pripadaju ĐEVOJKAMA IZ ARHIVA RT CG


U ULOZI PUTOPISCA

IRSKA – ZEMLJA NOVE NADE I STARIH NAVIKA

Turistiĉki posjet koji se pretvorio u dvotjednu avanturu uzduţ i poprijeko Irske sa fokusom na Dublin… Usporedba Hrvatske i Irske, presjek kultura, upeĉatljivi dojmovi, iće i piće, mitovi i

legende…

Veliki broj posjetilaca je 30. marta 2016. godine u Crnogorskom domu u Zagrebu sa

zadovoljstvom saslušao priĉu i pogledao pregršt fotografija iz Irske, Hrvoja Šinceka u njegovoj putopisnoj foto reportaţ i pod nazivom "IRSKA - zemlja nove nade i starih navika" u organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb.

HRVOJE je rekao:

"Irska - zemlja nove nade i starih navika. Tako bi nekako zvuĉali općeniti dojmovi nakon višetjednog posjeta Irskoj. Zemlja ĉije gospodarstvo nosi obiljeţ ja kratkih stagnacija te prolongiranog stabilnog rasta, moţ e se ponositi i sa najvišom stopom fertiliteta te drugom po redu najniţ om stopom mortaliteta u Europskoj uniji.

Zbog veoma blage klime i podosta kišnih dana (ima ih više nego Engleska!), većina vegetacije je zelena tijekom cijele godine. Ne nazivaju Irsku "Zelenim otokom" uzalud. Uz sve prije navedeno, mnogobrojne prirodne ljepote koje oduzimaju dah te bogata povijest koju vrlo zorno njeguju, uĉinili su od Irske ne samo poţ eljni novi dom za svekoliku imigraciju, već i jednu od najpopularnijih turistiĉkih destinacija na svijetu.

U javnim politikama nema štednje, osobito prema kulturi, povijesti i turizmu. Sve što se moglo restaurirati i predstaviti u dobrom svjetlu na korist domaće i inozemne populacije je uĉinjeno.

U jeku ekonomskog razvoja, imigranti ĉine ĉak 64% populacije Dublina.


Trţ ište rada raste iz dana u dan, i ima prostora za još. Ĉak i oni koji rade za minimalac mogu

sasvim pristojno ţ ivjeti, bez da nuţ no moraju štedjeti. Koliko sam uspio saznati, plaće su im ĉetiri puta veće nego u Zagrebu. Najveći ţ ivotni trošak otpada na smještaj, a ni zdravstvena zaštita i školovanje nisu daleko, dok je cijena hrane jednaka ili mrvicu skuplja, a odjeća i obuća je u pravilu podosta jeftinija. No koliko god proizvodi i usluge bili skuplji ili jeftiniji, velika razlika izmeĊu Irske i Hrvatske je u kvaliteti i širokom asortimanu - ovo se osobito odnosi na kvalitetu hrane, kuhinjskih i higijenskih potrepština, a ni javne i telekomunikacijske usluge nisu daleko. Na primjer, Gradsko vijeće provodi redovni nadzor nad stanodavcima u vidu da li je prostor koji iznajmljuju adekvatan za ţ ivot te da li ispunjava odreĊene standarde ovisno o tipu smještaja. Zbilja, hrvatski standard je doista nizak i omogućava, uz blagoslov vladajućih (koji god da jesu), da nam se prodaje zadnje smeće pod kvalitetu, usprkos tome što se radi o istim brendovima i tipovima proizvoda kao i "vani".

U ovom gradu po mjeri ĉovjeka, gdje je pješak car, biciklisti su normalna pojava na cestama, vozaĉi automobila su veoma obazrivi i ne trube ukoliko se ne radi o imanentnoj opasnosti. Negativne stvari koje sam primijetio su da su imigranti ti koji velikom većinom rade na manualnim i usluţ nim poslovima (za poslove u "struci" moraš imati vezu ili pripadati deficitarnim zanimanjima, ili naravno, biti Irac), problem sa alkoholizmom (zato i imaju visoke poreze na alkohol) i poveći broj ovisnika o drogama (osobito noću). No usprkos ovim negativnim trendovima, primjećujem da graĊani Dublina hodaju ulicama uzdignute glave i nerijetko nasmiješeni, te se zajedno sa turistima miješaju u kompaktnu masu dobrog raspoloţ enja. Kad ste zadnji put vidjeli takav optimizam u Zagrebu? Neki kvartovi u Dublinu imaju "tematske" imigrantske ulice, gdje su objekti gotovo u cijelosti posvećeni npr. Kinezima, Indijcima, Koreancima, Pakistancima... Kohezija meĊu tim narodima je hvalevrijedna.

S druge strane, upoznao sam i dosta Hrvata, koji su se u pravilu izolirali od ostalih

sunarodnjaka. Ništa bolje iskustvo nije bilo ni sa hrvatskim veleposlanstvom u Dublinu, od kojih nismo dobili odgovor na pitanje zašto nema niti jedne hrvatske udruge ili zajednice na tlu Irske, usprkos velikom broju doseljenih Hrvata. Bit će da su se tradicionalni hrvatski jal te nesposobnost i nebriga hrvatskih institucija za svoje graĊane prelili i na irsko tlo."

foto: Toni Hnojĉik


TRADICIONALNO PREDUSKRŠNJE DRUŢENJE

SRETAN USKRS/ HRISTOS VASKRESE

Tradicionalno, i ove godine u organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb i Predstavnika crnogorske nacionalne manjine u Zagrebaĉkoj ţ upaniji, u Crnogorskom domu u Zagrebu, 25. marta i 28. aprila 2016. godine odrţ ana su druţ enja uoĉi Uskrsa.

Kao i ranijih godina, ni ovaj put nijesu izostale delicije, slatke i slane, a sve je zaliveno crnogorskim Vrancem. U Crnogorskom domu su bili i naši prijatelji što posebno veseli. Nije izostala ni pjesma kao i meĊusobna ĉestitanja i ţ elje.


foto: Toni Hnojĉik


POSJETE CRNOGORSKOM DOMU

PREDSJEDNIK CRNOGORSKE KULTURNE MREŢE U ZAGREBU

Crnogorski dom u Zagrebu je 7. marta 2016. godine posjetio gospodin Aleksandar Damjanović, predsjednik Crnogorske kulturne mreţe.

U ime domaćina dobrodošlicu su mu poţ eljeli Danilo Ivezić, predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Milanka Bulatović, predsjednica Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb.

U ugodnom razgovoru razmijenjene su informacije o programskim aktivnostima i planiranim dogaĊanjima na oĉuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta te problemima i preprekama. Središnja tema razgovora je bila obiljeţ avanje 10-te godišnjice referendumskog DA, Dana nezavisnosti. Domaćini su gosta upoznali s programom Sveĉanog koncerta koji će 20. maja 2016. godine biti izveden u Velikoj dvorani Muzeja Mimara u Zagrebu. TakoĊer, gospodin Damjanović je domaćine upoznao s programom velike centralne manifestacije koja će se odrţ ati 21. maja 2016. godine na Cetinju. Na kraju susreta razmijenjeni su i prigodni pokloni.

Više o Crnogorskoj kulturnoj mreţi moţete pronaći na web stranici: http://www.crnogorska-kulturna-mreza.org/


STUDENTI FAKULTETA DRAMSKIH UMJETNOSTI SA

CETINJA U CRNOGORSKOM DOMU

Marija Labudović, Jelena Odalović, Jelena Đukić, Filip Đuretić i Jovan Dabović posjetili su 5. aprila 2016. godine Crnogorski dom u Zagrebu. Studenti Cetinjskog FDU koji u Zagrebu borave u okviru zajedniĉkog projekta srodnih fakulteta regije, pronašli su slobodno vrijeme i za višesatnu ugodnu posjetu i druţ enje u Crnogorskom domu. Domaćini Milanka Bulatović i Danilo Ivezić su im kao sjećanje na boravak u Crnogorskom domu uruĉili skromne poklone, po par naslova iz izdavaĉke djelatnosti NZCH, što su oni prihvatili s posebnim zadovoljstvom. Sa ţ eljom da ih ubrzo vidimo na platnima i daskama koje ţ ivot znaĉe diljem svijeta i uz pozdrav: Vidimo se ponovo u Crnogorskom domu.


INTERVJU

ŢIVOT SA HARFOM

Čast mi je predstaviti vam gospoĎu Branku Crowder (roĎ. Pajović), našu Crnogorku i svjetski

poznatu harfistkinju. Ova izuzetna umjetnica sudjelovala je na Četvrtom Zagrebačkom Harfističkom Festivalu, koji se održavao od 23. do 28. aprila 2016. godine u Muzeju Mimara. Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba je potpomoglo održavanje njenog koncerta kojeg smo s oduševljenjem slušali dok je na svojoj harfi izvodila prekrasne tradicionalne melodije koje su nas iscjeljivale svojim anĎeoskim zvukom.

TakoĎer, ovaj festival je svečano otvoren predstavljanjem instalacije harfe “Tišina”, našeg velikog umjetnika Dimitrija Popovića. Vjerujem da ste i vi, baš kao i ja, izuzetno ponosni što iz naše male Crne Gore dolazi toliko nevjerojatnih ljudi.

RoĊeni ste u primorskom gradiću Baru iz kojeg ste vrlo rano preselili u Beograd, pamtite li moţda nešto iz tog ranog perioda odrastanja u Crnoj Gori i od kuda potjeĉe vaše djevojaĉko prezime Pajović?

U Baru sam provela nešto više od prve ĉetiri godine ţ ivota. Bilo bi to verovatno mnogo duţ e da se nije desio zemljotres 1979. godine i naš stan više nije bio bezbedan za ţ ivot. Majka i ja smo se preselile u Beograd, a otac, koji je tada bio sudija u Baru, nastavio je neko vreme da radi dole.

Sećam se šetnji po barskoj plaţ i van sezone, skupljanja kamenĉića, barske luke, velikih talasa, cirkusa preko puta barske robne kuće koja je jedna od zaštitnih znakova grada Bara zbog neobiĉne arhitekture, dnevnih izleta do Ĉanja, Petrovca, Budve, Dubrovnika, Skadarskog jezera, Ulcinjske plaţ e…

Sećam se pogleda na Rumiju koja se izdiţ e iznad Bara i mirisa barske vegetacije leti koji još nigde nisam osetila. Moje devojaĉko i sadašnje prezime, još uvek ga koristim kada sam u Srbiji i Crnoj Gori jer me tamo svi znaju kao Branku Pajović, potiĉe sa oĉeve strane, sa Sinjajevine i Durmitora.

Sigurno nije lako preseliti iz jedne male sredine u metropolu poput Beograda, ali zahvaljujući

tom preseljenju dobili ste mogućnost adekvatnog muziĉkog obrazovanja, ali to je u biti bio samo poĉetak, gdje ste se sve obrazovali?

Osnovno i srednje muziĉko obrazovanje stekla sam u muziĉkoj školi “Stevan Mokranjac” u Beogradu, u klasi prof. Ljiljane Nestorovske. Posle studija na FMU u klasi prof. Milice Barić, zahvaljujući stipendijama koje sam dobila od Royal Northern College of Music i Royal Welsh College of Music & Drama, nastavila sam studije u Mancesteru u klasi prof. Frank Sternefilda, a zatim i u Kardifu u klasi prof. Caryl Thomas, gde sam završila postdiplomske studije.

Da sam ostala u Crnoj Gori, ponekad pomislim da bih svirala gitaru. Crna Gora ima sjajne muziĉare i priliĉan broj muziĉkih škola koje se nalaze u Baru, Tivtu, Kotoru, Herceg Novom, Podgorici i Nikšiću.

Od pre nekoliko godina ima i mladu harfistkinju koja ţ ivi i radi u Crnoj Gori.


Vaš umjetniĉki razvoj je izuzetno zanimljiv jer ste mnogo toga prošli i proputovali upravo

zahvaljući harfi, kada i kako se rodila ljubav prema njoj te što osjećate kada se sjedinite s njom i stvarate te divne melodije?

Roditelji su me upisali u muziĉku školu sa osam godina. Prvih mesec dana je to bio klavir, meĊutim zbog moje nezainteresovanosti tadašnja profesorka klavira predloţ ila je ispis. Na izlazu iz škole ugledali smo harfu koja je tad bila takva retkost da nismo bili sigurni ni kako se zove, niti kako zvuĉi. Data mi je još jedna šansa da ostanem u muziĉkoj školi, ovaj put u klasi harfe i evo, ne ispuštam je već više od 30 godina. U poĉetku me je fascinirao oblik harfe i predivan zvuk, dok je to kasnije bio sam proces veţ banja koji me je smirivao. Naĉin na koji se proizvodi zvuk na harfi, konstantan rad ruku i prstiju, proizvodi sliĉan, ako ne i isti smirujući efekat kao i bavljenje slikarstvom, crtanjem, vajarstvom, šivenjem, vezom, pletenjem…

Kad sam uznemirena, neraspoloţ ena, tuţ na, znam da je harfa tu za mene. Isto tako, najsrećnija sam kad kompletiram neki novi aranţ man i dodam ga svom repertoaru.

Za sve one koji moţda ne znaju, moţete li ukratko ispriĉati od kuda potjeĉe harfa i po ĉemu je

taj instrument poseban?

Sam nastanak harfe je neizvestan, kao i vreme njenih prvih poĉetaka. Poznato je da se već u antiĉkim kulturama nalaze ţ iĉani trzalaĉki instrumenti tipa harfe, na prostorima od Male Azije i Egipta, do srednje i juţ ne Azije, Dalekog istoka, Kine, juţ ne Evrope i Afrike. Od prvih primitivnih oblika do danas instrument je u biti ostao isti, kao i naĉin sviranja i proizvodnja tona. Prema većini teorija harfa je nastala iz obiĉnog lovaĉkog luka, kojem se vremenom dodavalo sve veći broj ţ ica i rezonantna kutija.

Danas je koncertna harfa najsloţ eniji i najveći ţ iĉani instrument. U postolju instrumenta nalazi se sedam pedala, koji su preko poluga u stubu povezane sa kompleksnim mehanizmom pokretnih kolutova na vratu. Uloga kolutova je da preštimavaju ţ ice, skraćujući ili produţ avajući njihovu duţ inu. Zvuk se proizvodi trzanjem ţ ica prstima obe ruke. Posebnost harfe je raskošan izgled i zvuk koji najbolje dolazi do izraţ aja u solistiĉkom i kamernom izvoĊenju. Pored koncertne harfe sve veću popularnost dobija keltska harfa, dok je u zemljama Juţ ne Amerike izuzetno popularna latino harfa.


Posebno se istiĉete po sviranju tradicionalne muzike iz razliĉitih zemalja, ĉak i iz onih u

kojima harfa nije tradicionalni instrument, o kojim se zemljama radi?

Bez obzira na klasiĉno obrazovanje, ja sam uvek bila “narodnjak” u duši. To sam potiskivala do odlaska na postdipolomske studije u Englesku, a potom Vels. Tamo sam imala prilike da ĉujem i upoznam sjajne folk harfiste iz Škotske, Irske i Velsa koji su me oduševili njihovom muzikom. Tada sam odluĉila da je to ono sto ja ţ elim - mogućnost da spojim znanje klasiĉne muzike i tehnike sviranja sa potpuno novim zvukom (za harfu), tradicionalnom muzikom koju ja zaista volim. Od svega najviše volim potpunu slobodu da sviram sta ţ elim na mom instrumentu i u mom aranţ manu.

U poĉetku je to bila muzika Škotske, Irske i Velsa, meĊutim 2006. prijavila sam se za svoje prvo meĊunarodno takmiĉenje sa folk harfom i jedan od uslova je bio da takmiĉar mora da svira kompoziciju iz zemlje iz koje potiĉe. Posto folk harfa ne potiĉe sa naših prostora, samim tim za nju nije postojala napisana muzika. Nije mi tada preostajalo ništa drugo nego da sama nešto iskomponujem.

Svirala sam cigansku melodiju “Usti, usti baba” i ona je izazvala pravo oduševljenje. Tako je sve krenulo. Primetila sam da harfi najviše leţ i muzika Makedonije, Bugarske i Juţ ne Srbije, verovatno zbog tog nekog melanholiĉnog podzvuka i specifiĉnog ritma. Volim da ubacim i po koju temu iz Crne Gore, Bosne i Turske.

TakoĊer, zahvaljujući ljubavi prema harfi i tradicionalnoj muzici, sudjelovali ste na brojnim takmiĉenjima, gdje ste sve sudjelovali te koje ste nagrade i priznanja osvojili?

Još tokom školovanja (za vreme Jugoslavije) uĉestvovala sam na brojnim republiĉkim i saveznim takmiĉenjima, gde sam osvajala prve nagrade.

Na kraju postdiplomskih studija na Royal Welsh College of Music & Drama dodeljena mi je njihova specijalna nagrada (Daniel Emlyn Davies Award) za najvišu ocenu finalnog nastupa. Kasnije, sa keltskom harfom osvojila sam treću nagradu na MeĊunarodnom takmiĉenju tradicionalne muzike, u Velsu, kao i specijalno priznanje ţ irija na takmiĉenju keltske harfe “Camac Celtic Harp Trophy”, u Lorientu, Bretanji.

Osim toga, nedavno ste sudjelovali i na Zagrebaĉkom Harfistiĉkom Festivalu, kakve ste utiske stekli? I s kojim repertoarom ste se predstavili zagrebaĉkoj publici?

Veoma sam zahvalna Tajani Vukelić Peić i Zagrebaĉkom Harfistiĉkom Festivalu na pozivu da predstavim svoju muziku na keltskoj harfi. Utisci su predivni. Uvek je lepo prisustvovati sjajnim koncertima mojih kolega harfista, a moţ da najlepše od svega su nova poznanstva, buduće saradnje i uzajamna motivacija. Pre svega, ovakva okupljanja su velika inspiracija za mlade harfiste koji su tek uplovili u svet harfe.

U svom repertoaru predstavila sam muziku Škotske, Irske, Velsa i Bretanje, jer je keltska harfa jedan od tradicionalnih instrumenata ovih zemalja. Podjednako sam u repertoar ukljuĉila i melodije sa naših prostora, obrade poznatih narodnih melodija iz Crne Gore, Srbije, Makedonije, Turske, Bugarske, kao i par mojih originalnih kompozicija.


Izdali ste i knjigu “Tales of the River Danube”, 2008. godine u Velsu, što se nalazi u njoj?

U knjizi se nalaze poznate melodije iz Srbije, meĊu kojima su “Divan je kićeni Srem”, “Jedva ĉekam da nedelja doĊe”, “U Milice duge trepavice”, “VojvoĊansko kolo”, “Jelo, Jelena”… Najsrećnija sam kad ĉujem da ih deca u Srbiji redovno sviraju na koncertima i takmiĉenjima. Trenutno završavam drugu knjigu sa melodijama iz Bugarske, Bosne i Makedonije, pre svega za potrebe harfista u Srbiji i regionu, a zatim i za sve one koji su ţ eljni nove muzike za harfu. To je jedan od naĉina da se oduţ im svojoj zemlji.

Vaše muziĉko iskustvo je zaista fascinantno. Bili ste angaţovani kao harfista u Operi Srpskog Narodnog Pozorišta u Novom Sadu i Beogradu, pa ste radili kao profesor harfe u Tamnak Prathom Harp Centre na Tajlandu, a već neko vrijeme ţivite i radite u Engleskoj. Jeste li ikada zamišljali da će vaš ţivot tako izgledati i da ćete toliko toga ostvariti?

Uvek sam ţ elela da putujem, na sreću harfa mi je to omogućila. Uvek sam gledala unapred, pravila planove i nalazila naĉin da ih uz pomoć harfe ostvarim. Jednom kad ĉovek krene napred i upozna nove ljude tada se vrata otvaraju sama. Jedino se Tajland desio neplanski, odmah po završetku studija. Rad na Tajlandu je bio predivno iskustvo, tamo sam stvorila prijateljstva za ceo ţ ivot. Ţivot u Velikoj Britaniji mi je omogućio upoznavanje

njihove kulture i nemerljivo iskustvo u profesionalnom i porodiĉnom ţ ivotu. Moram priznati da je za odlazak i nove poĉetke potrebna velika hrabrost. Mene nikad nije drţ alo jedno mesto i koliko god sam ţ elela da odem i upoznam svet, sada silno ţ elim da se vratim odakle sam krenula, tako da je vrlo moguće da će mi od jeseni baza biti ponovo u Srbiji.

I za kraj našeg razgovora, recite mi da li vam nedostaje Crna Gora i vraćate li se ponekad u

svoj rodni kraj?

Nedostaje mi Crna Gora, svaki dan. Nema dana da ne pogledam slike prirodnih lepota Crne Gore i obavezno proĉitam vesti ujutru, eto, da sam u toku i trudim se da odrţ avam kontakte sa familijom i prijateljima. Retko svraćam u Bar, ali pod Durmitor idem kad god mi se pruţ i prilika. Na Durmitoru imamo malu kuću blizu Vraţ ijeg jezera, sa predivnim pogledom na planinu. Uvek mi je bila ţ elja da tamo provedem više od godišnjeg odmora, ali zbog posla i obaveza ta mi se ţ elja još nije ostvarila, a nadam se da hoće.

Ne govori se uzalud da smo svi stvoreni za nešto, da imamo odreĊenu misiju na ovom svijetu i

da ju trebamo kao takvu prihvatiti i s ljubavlju nositi. Vi ste svoju prihvatili i hvala vam na tome! Vjerujem da ste mnoge ljude dotakli svojim stvaranjem i da ćete još mnoge dotaći. Od srca vam se zahvaljujem na ovom razgovoru.

Prisustvo ĉlanova zajednice Crnogoraca Hrvatske mom nastupu na festivalu u Zagrebu mi je neizmerno znaĉilo i uvek će mi ostati u sećanju. Zahvaljujem se od srca i ţ elim vam sve najbolje u vašem radu i druţ enju.

razgovarala: Mirjana Dajović


IZ CRNE GORE I SVIJETA

IZLOŢBA KARIKATURA “ŢENE CRTAJU ŢENE U MUZICI“

Muzej grada Zenice, 4. aprila 2016. godine ugostio je izloţ bu karikatura karikaturistica Aljane Primoţ iĉ Fridauer (Gruškovec), Biljane Šafarţ ik (Zenica, Zagreb), Nataša Stojanović Kostovska (Skoplje), Nine Ziggy Hadţ ić (Sarajevo), Svetlane Ceca Krstić (Beograd) te moje malenkosti Nataše Rašović (Zagreb).

Izloţ bu je otvorio Josip Dujmović, autor postava, a Nejra Muhić je uljepšala otvaranje s prekrasno otpjevanom pjesmom "Ederlezi". Posjetioci su mogli vidjeti i brzo crtanje karikatura u izvedbi zeniĉkog doajena Alije Kulenovića.

Ideja same izloţ be je povezivanje karikaturistica koje su u svijetu karikature manjina. Obiĉno na sto ĉlanova društva karikaturista, u bilo kojoj zemlji, neovisno od stupnja „razvijenosti“ dolazi do maksimalno pet karikaturistica. Zašto je to tako, ja to do danas i nakon više od 15 godina u svijetu karikature ne mogu razumjeti. Ova izloţ ba je, bar se nadam, poĉetak jednog divnog prijateljstva i naravno daljnje suradnje ţ ena u karikaturi.

Link na video izloţ be: https://youtu.be/srJiPilpfzk Nataša Rašović


KARIKATURE NATAŠE RAŠOVIĆ – ŢENE U MUZICI


PROMOCIJA KNJIGE U SKOPLJU

U organizaciji povjereništva Matice crnogorske u Republici Makedoniji, Saveza iseljenika iz

Crne Gore i porodice Radović, u prostoru Matice makedonske - eksluziv u Skoplju, dana 20. februara 2016. godine odrţ ana je promocija knjige Boško i Ljubica Radović - Sjećanje na porijeklo, nastanak i ţ ivot njihove porodice, autora Dušana Radovića.

Medijator ove promocije bila je prvijenka makedonskog nacionalnog teatra Sneţ ana Konevska dok je promotor bio prof. dr. Rubin Zemon, etnolog, antropolog i multikulturalist.

Svojim nastupom guslar Rajko Radović uz svoju šćer Milicu dao je posebni ton ovoj promociji nastupajući sa dijelom svojega repertoara koji se odnosi na molbu ćerke cara Samoila Kosare svojem ocu da je uda za kneza Vladimira. Promociji su prisustvovali ĉlanovi porodice Dušana Radovića iz Makedonije kao i nekoliko pretstavnika iz Crne Gore.

Kako je istakao prof. Zemon ova knjiga predstavlja izuzetan primjer narodnog stvaralaštva u oblasti pisanja “narodne istorije” koja je u svijetu vrlo poštovana i znaĉajna. Za pripadnike crnogorske nacionalne manjine ona je znaĉajna jer predstavlja primjer oĉuvanja nacionalnog identiteta, crnogorskog jezika i kulture.

tekst: Sara Spasić foto: Dušan Ivanović


MILKA BABOVIĆ NA POŠTANSKOJ MARKI U POVODU

OBLJETNICA HRT U povodu obiljeţ avanja 90. obljetnice postojanja Hrvatskoga radija (HRT - HR) i 60. obljetnice

Hrvatske televizije (HRT - HTV) Hrvatska radiotelevizija pripremila je u suradnji s Hrvatskom poštom prigodnu komercijalnu poštansku marku. HRT-ova poštanska marka izdana je 26. aprila, a 19. aprila 2016. godine je predstavljena javnosti na prigodnome dogaĊanju u središnjemu poštanskome uredu Hrvatske pošte u Jurišićevoj ulici u Zagrebu.

Na predstavljanju prigodne HRT-ove poštanske marke bila su i neka od dugogodišnjih,

prepoznatljivih lica HRT-a, koja će se pronaći i na motivima HRT-ove poštanske marke: Ţeljka Fattorini, Vesna Spinĉić Prelog, Milka Babović, Saša Zalepugin, Oliver Mlakar, Đelo Hadţ iselimović, Vladimir Fuĉijaš, Lazo Goluţ a, Karla Brnobić, kći Helge Vlahović Brnobić, te Jadranka Stiperski, kći spikerice Radio Zagreba Nade Vince.

izvor: http://magazin.hrt.hr/


IZLOŢBA I PROJEKCIJA FILMA „REQUIEM FOR PINOCCHIO“

Bosanskohercegovaĉki animator i strip crtaĉ Berin Tuzlić predstavio je zagrebaĉkoj publici svoj

najnoviji film "Requiem for Pinocchio". Izloţ ba i projekcija filma odrţ ala se, u organizaciji Vijeća bošnjaĉke nacionalne manjine Grada

Zagreba, 15. aprila 2016. godine u Kulturno informativnom centru Veleposlanstva Bosne i Hercegovine.

Nastao u koprodukciji Via Medije iz Sarajeva i Taurus produkcije iz Podgorice „Requiem for Pinocchio“ na kompleksan naĉin progovara o Tuzlićevom ĉestom motivu djeteta koje uvijek pronalazi naĉina da kroz strip izaĊe iz ukalupljenih stereotipa.

Indoktrinacija djece u odgoju tema je ovog filma u kojem igraĉka Pinokija ima glavnu okosnicu.

" 'Requiem for Pinocchio' je emotivna priĉa koja me je podsjetila na poĉetak rata i moj osjećaj djeteta kojem se svijet odjednom promijenio preko noći - simbolika Pinokia koji je preţ ivio bosanski haos, da bi poginuo u Parizu.

To tumaĉim kao sudbinu koja sve nas prati - preţ ivjeli smo rat, ali smo na neki naĉin "umrli", tj. dio nas jeste ipak ubijen i toga ćemo postati svjesni kad se najmanje nadamo - moţ da baš u miru i tišini jedne evropske metropole“- izjavio je Tuzlić.

„Requiem for Pinocchio“ je osvojio je nagradu za najbolji kratki animirani film na Filmskom

festivalu „Best Shorts“ u Kaliforniji. U konkurenciji iza sebe je ostavio autore animacije koji predstavljaju Sjedinjene Ameriĉke Drţ ave i Katar.

Muziku filma potpisuje Haris Ljumanović, montaţ u Sanel Preljević, scenarij Naida Lindov prema priĉi Berina Tuzlića, a animaciju Adnan Halvadţ ija, Dţ enana Haraĉić, Velid Agović, Darko Dacović, Esmir Prlja i Berin Tuzlić.

Projekt je financiran sredstvima Ministarstva kulture Crne Gore. foto: Toni Hnojĉik


NE OČAJAVAJ NEGO OJAČAJ

Jedan od najpoznatijih svjetskih motivacionih govornika

Nik Vujiĉić pred prepunim Sportskim centrom „Moraĉa”, 21. aprila 2016. godine u Podgorici je odrţ ao motivacijski govor „Ne oĉajavaj, nego ojaĉaj“ i poslao poruke o pravim ţ ivotnim vrijednostima: ljubav, nada, vjera, za njega su kljuĉ srećnog ţ ivota.

Vujiĉić se obratio svim stanovnicima naše zemlje, pozivajući ih da budu humani i poruĉujući da jedva ĉeka dan kad će „Crnogorci pomagati Crnogorcima”.

„Crna Gora je jedna od najljepših drţ ava u kojima sam bio. Planiramo i porodiĉno da posjetimo vašu divnu zemlju”.

Tridesettrogodišnji Australijanac, porijeklom sa naših prostora, oţ enjen je već ĉetiri godine i ima dvoje djece.

To što nema ruke ni noge nije ga sprijeĉilo da obavlja misiju, za koju vjeruje da mu je namijenjena.

Uz dosjetke i šale, i po koju rijeĉ na našem jeziku, Vujiĉić je ispriĉao nekoliko ţ ivotnih priĉa, za

koje je dobio ovacije od publike, koja je pristigla iz svih krajeva zemlje, ali i inostranstva. „Ţivot bez svrhe je ţ ivot bez nade. Uvijek imate dva izbora da ustanete ili da odustanete”, kazao

je Vujiĉić. On je, više puta, odabrao da ustane. Sav prihod od ulaznica sa ovog dogaĊaja će biti rasporeĊen u nekoliko projekata humanitarne

prirode.

Izvor: https://www.facebook.com/NickVujicicCG/


AFORIZMI

MARINKO MIJOVIĆ

Nekada se sticala slava biografijom

sada ikonografijom!

Vrag došao po svoje sa

“njegovim” vlasničkim listom!

Nije se pokajao što je digao crkvu u zrak,

nego što nije pričekao da i pop uđe!

Držao se političke linije dok nije

izgubio vezu s mozgom!

Tokom ispovijedanja

iznosio je svoje zasluge!

Vuk sit blejanje

ne janjava!

Držali su mu pet buktinja

umjesto svijeće!

Crv sumnje nagriza

i dušu i povjerenje!

Kada taj slaže

i glineni golubovi polete!

Ako se on može zakleti u Boga,

može i velečasni u časnu komunističku riječ!

Napraviše od njega strašilo

od kojeg se i sam plaši!


OSVRTI, VIĐENJA, PRIKAZI

Zanimljivi povodi pisanju o vrijednim obljetnicama u sportu Crne Gore

KNJIGA SA SLIKAMA BEZ IMENA I PREZIMENA

O Mirku Vujaĉiću prvi put sam ĉitao vijesti u osmom mjesecu 1948. godine u „Narodnom

sportu“. Miroslav Habunek, glavni urednik zagrebaĉke novine o sportu i tjelesnoj kulturi, javio je iz Londona rezultate naših atletiĉara.

Posebnost vijesti nalazila se u istini da su dva brata Vujaĉića, Mirko i Dušan, 4. avgusta 1948. bacali koplje u olimpijskoj konkurenciji, meĊu 22 najbolja kopljaša na Globusu.

Dušan je u prijepodnevnom natjecanju koplje hitnuo do 57 metara i 62 centimetra, doĉim je Mirko bacio dovoljno daleko da bi se uvrstio meĊu dvanaest finalista. Nakon zakljuĉenja natjecanja Mirko je istaknut na semaforu 64.89 dobaĉajem, što je dotadašnjem prvaku Jugoslavije i Balkana donijelo sedmu, izuzetno vrijednu poziciju.

Kai Tapio Rautavara zabio je svoje koplje na 69.77 metara. Steve Seymour je za zlatnim Fincem zastao više od dva metra /67.56/. Jozef Varszegi poluĉio je bronĉano odliĉje sa 67.03 metra. Sva tri odliĉnika daleko od Yrjo Nikkanena, svjetskog rekordera sa 78.80 metara. Finac, Amerikanac i MaĊar nisu trpili zamjerke zbog slabijih dostignuća, doĉim je u Jugoslaviji Mirko Vujaĉić doţ ivljen kao sportski junak.

O danu trajnog rastanka s osebujnim bacaĉem koplja sluĉajno sam saznao zadnjih dana marta 2016. Nakon što sam prelistao knjigu o 60. obljetnici Košarkaškog saveza Crne Gore, publikaciju prepunu fotografija ispod kojih nema nikakve legende, dakle, nikakvih imena i prezimena, kako bi sluĉajni traţ itelj došao u priliku pretresti svoje moţ dane ćelije, o ljudima u sportu Crne Gore, koji nisu poluĉili slavu Mirka Vujaĉića.

„Što će meni trener, pa ja koplje bacam najdalje u Jugoslaviji, mnogo dalj u svakog trenera“, navodno je Mirko kazivao predstavnicima „sedme sile“ koja je, koncem 40-tih godina, bila jedinom sponom izmeĊu sportaša i onih koji je svaki domašaj silno zanimao.

Bacao je najdalje, bio je najuspješniji i ţ ivio je dugo, moţ da i najduţ e meĊu onima koji su izmeĊu 1. i 14. avgusta 1948. predstavljali Jugoslaviju, sport zemlje na koju se tik pred Igre u Londonu sruĉio bijes Josifa Dţ ugašvilija Visarionoviĉa Staljina.

Mirko Vujaĉić je trajao na ponos Crnogoraca 91 godinu tri mjeseca i dva dana, 66 godina u stalnom sjećanju na London, na istinu da su Mirko i Dušan povijest svoje Crne Gore obogatili sportskom naroĉitošću, kakve se, jamaĉno, teško moţ e ponoviti.


David Wallechinsky i Jaime Loucky, kroniĉari Olimpizma, autori inaĉe skloniji svakojakim sluĉajnostima, nisu doznali istinu o dva brata – kopljaša, na istom olimpijskom natjecanju, ali su samovoljno, u svojoj autoritativnoj knjizi, Mirkovo 7. mjesto pripisali „MNE“ drţ avi, dakle, Crnoj Gori!

I, kada smo kod 1. septembra 1924. godine, kod Mirkova roĊendana, i 2. januara 2016. neka bude dopušteno Mirkov lik i djelo obsjati dodatnim naroĉitostima.

Sudionik NOB-e 1945. bio je prvak u bacanju bombe i koplja, izmeĊu 1945. i 1953. koplje je bacao u majici Partizana, rekordne daljine je postizavao u Bukureštu, Beogradu, Celju i Titogradu, nakon Partizana bacao je za podgoriĉku Budućnost, a 1959. godine bio je prvak Jugoslavije u dresu „Zete“ iz Golubovaca, rodnog mu mjesta.

I najzad, Mirko Vujaĉić crnogorski kopljaš s olimpijskom legitimacijom, 66 dana nakon londonskog sedmog mjesta bacio je rekord Jugoslavije, 10.10.1948. u Celju, na daljinu 70.86 metara, dalje od Olimpijskog prvaka iz Londona na daljinu s kojom bi dokuĉio zlatnu kolajnu!

Lovćen iz Cetinja daljnjom je naroĉitošću sporta u Crnoj Gori. Omladinci „Lovćena“ igrali su 1947. turnir u ime prvenstva Jugoslavije. Iz Sarajeva su se vratili okićeni darovima za prvaka Jugoslavije!

Dogodine, dakle, u Cetinju netko bi trebao obiljeţ iti „Vujaĉiĉev domašaj“. Povijest sporta u Crnoj Gori bila bi, takoĊer, oplemenjena istinom o „Budućnosti“ i „Braći Jakić“, crnogorskim nogometašima u završnici Kupa Maršala Tita 1947. godine. Jugoslavijom je tada pukla istina o pobjedi nogometaša iz Pljevlja u dvoboju s Budućnošću, i junaĉkom dvoboju, na Koševu, sa Sarajevom koji je trajao 120 minuta, a zavšio 3:2 na štetu „Jakića“ – u korist „Sarajeva“.

„Internet“ je pruţ io, uz tuţ nu vijest o rastanku s Mirkom Vujaĉićem, i zapis o košarkašima iz Berana, jedinstvenom košarkaškom kolektivu, naroĉitom meĊu sudionicima košarkaškog prvenstva Jugoslavije, u tolikoj mjeri da je uputno skrenuti pozornost na 1966. godinu, u kojoj je Crna Gora imala prvoligaša koji je izazivao radoznalost za nastupa u Ljubljani, Beogradu, Zadru, Splitu, Karlovcu, Ĉaĉku i Zagrebu.

Ivangrad i Borac iz Ĉaĉka ušli su 1965. u saveznu ligu prvim mjestima na izluĉnom turniru u Ivangradu/Beranama. Sezonu proljeće – jesen u 1966. godini završili su odmjeravanjem s košarkašima OKK Beograda – u Ivangradu. U zadnjem kolu štićenici Radula Vešovića, trenera kluba koji je 29. juna 2014. godine obiljeţ io 65. godišnjicu postojanja, upisali su jedinu pobjedu.

I na stranicama modernog i „svemogućeg“ medija, na ţ alost, stoje fotografije bez imena i prezimena!

Jednako nedopustivo kao i u knjizi o 60 godina Košarkaškog saveza Crne Gore! Ima Ivangrada, Berana, ima i spomena Radule Vašovića, ima imena košarkaša iz Crne Gore,

razasutih evropskim i ameriĉkim prostorom, ali nema imena i prezimena pionira u Crnoj Gori, onih koji su igrali jedno savezno ligaško ljeto, i uz nadnaravne muke i teškoće krĉili staze do današnjih, visoko zavidnih pozicija, do junaka koji su podnosili osvrte opakih i uvredljivih kroniĉara „Nisu protivnik ni za trening“ nakon 51:133 u Ljubljani, ili „Nisu zreli za prvoligaško društvo“ poslije 93:134 s prvakom Zadrom, u slavnim Jazinama.


Dobro, ako se netko u Beranama odluĉi na obiljeţ avanje 60. godišnjice „loptanja u jednom

ljetu“, neka naĉini pisani dokument o mladićima iz Ivangrada, ili neka ispiše imena i prezimena mladićima koji su u prigodnoj knjizi Košarkaškog saveza Crne Gore obiljeţ eni imenom grada koji pamtimo kao Ivangrad, u ĉijim je redovima igrao košarkaš bombastiĉnog imena i prezimena – Ranko Bukumira. Dakle, Momĉilo Nedić, Jovan Popović, Mersudin Musić, Miljan Lalević, Danilo Vušurović, Boško Sekulić, Momĉilo Boriĉić, Momĉilo Radulović...

I da, za konac sjećanja na košarkaško koraĉanje u Crnoj Gori još i ovakva „sitnica“: Ranko Ţeravica je 1966. poluĉio, kako je sam kazivao, svoj najdrţ i uspijeg – zlatnu kolajnu na Izvanrednom prvenstvu svijeta, u Ĉileu, uz zalaganje Boruta Bassina, Radivoja Koraća, Trajka Rajkovića, Dragana Kovaĉića, Vladimira Cvetkovića, Dragoslava Raţ natovića, Ivu Daneua, Zorana Maroevića, Emila Logara, Ratomira Tvrdića, Dragutina Ĉermaka i Petra Skansija. Dvanaestorice meĊu kojima nije bilo Crnogoraca, tek poneki reprezentativac s crnogorskim imenom i prezimenom.

Jovan Kosijer

foto: http://www.portalnovosti.com/

Doajen sportskog novinarstva, 79 – godišnji Jovan Kosijer radni je vijek proveo u „Sportskim

novostima“ kao komentator i pisac tekstova o biciklizmu, gimnastici, plivanju, vaterpolu i košarci uz koju je, svojim enciklopedijskim znanjem, posebno vezan posljednjih šezdeset godina. Izvještavao je i komentirao s pet Olimpijskih igara, šest svjetskih i ĉetrnaest europskih košarkaških prvenstava.

Autor je knjiga „Košarka je u Zagrebu dobila ime“, „Ruţ ica Meglaj Rimac“ i „Kuglaĉki klub Medvešĉak, 50 godina, 1958-2008“.

U mirovini je od 2002. i otada je uglavnom neprisutan u medijima.


CRNOGORSKI MOZAIK

VoĎeni mislima da narodi koji zaboravljaju prošlost gube sadašnjost i nemaju budućnost, kao i da je u svakoj tradiciji sadržano moderno, u „Crnogorskom glasniku“, u rubrici CRNOGORSKI MOZAIK, donosićemo po neku kockicu iz svekolikog crnogorskog nasljeĎa koje baštinimo.

U ovom izdanju se prisjećamo Blaža Jovanovića, prvog predsjednika Vlade Crne Gore. U nastavku prilažemo faksimil Nacionala od 10. marta 1932. godine s fotografijom. Podaci u Nacionalu se razlikuju od službenih biografskih podataka u datumu i godini roĎenja, kao i godini diplomiranja na fakultetu u Zagrebu.

U službenim biografskim podacima upisan je datum roĎenja 28. mart 1907. godine, a u Nacionalu 25. mart 1906. godine. U službenim biografskim podacima upisana je 1931. godina kao godina diplomiranja, a u Nacionalu je vidljivo da je upisao ljetni semestar školske 1931/32.

KRAĆA BIOGRAFIJA - Od aprila 1945. do 1963. godine bio je prva drţ avna, partijska i politiĉka liĉnost Crne Gore. U tom razdoblju bio je prvi predśednik Vlade Crne Gore i na toj duţ nosti je ostao do 1953. On je istovremeno bio prva partijska liĉnost i predśednik više tadašnjih društveno - politiĉkih organizacija, partijskih foruma, kako na republiĉkom tako i na saveznom nivou, savezni narodni poslanik. Za predśednika Ustavnog suda Jugoslavije izabran je 1963. Na toj duţ nosti je ostao do 1975. godine. Jula 1971. izabran je u Izvršni komitet Svjetske organizacije pravnika „Svjetski mir putem prava“. Autor je više politiĉkih tekstova i monografije „Aktuelna pitanja Ustavnog suda Jugoslavije“. Bio je ĉlan Savjeta Federacije; general - major JNA u rezervi; narodni heroj od 1952.


IN MEMORIAM

Mikonja Đoković 1936 – 2016

Tiho, iznenada, zauvijek nas je napustio otac, ĉovjek, prijatelj, suradnik i drug Mikonja Đoković. Svima nama, koji smo ga poznavali, a prije svega porodici, nedostajat će njegovo ljudsko lice, vedrina i dobrota. Nastala je praznina. Neka tiha tuga u nama, porodici i prijateljima, drugovima i znancima stegla je uzdah u grlu.

Iznad svega volio je porodicu, posao kojim se bavio bez sustezanja. Na svim sastancima, druţ enjima, priĉao je sa zanosom o rodnoj Crnoj Gori i Nikšiću u ĉijoj je blizini roĊen. Ponekad se od spomena Crne Gore toliko zanio da bi oko zacaklilo i suza potekla i nekontrolirano duboki uzdah iz dubine duše oteo bi se dok je grĉ naĉas stezao usne. Za svakoga je nalazio toplu rijeĉ i lijep savjet i dao pomoć svima kojima je trebalo. Radio je za druge nauštrb sebe.

Ja sam imao sreću da ga upoznam i da se druţ imo. To je bilo vrijeme "devedesetih". Radili smo u Vijeću Crnogoraca Istarske Ţupanije gdje je bio delegat. Iako sam malo stariji (dvije godine) od Mikonje rado sam primao njegove dobre savjete. Imao je golemo iskustvo u radu s ljudima, a ja sam radio ĉitavi radni vijek sa mladima. Tu smo se ĉesto "susretali" i izmjenjivali iskustva u radu. Neki njegovi savjeti su mi jako pomogli i to u najteţ e vrijeme "devedesetih".

Nakon završetka osnovnoškolskog obrazovanja i srednje škole 1958. godine našao se u Ljubljani u Vojnoj akademiji koju je uspješno završio. 1959. dolazi u Rovinj i upoznaje mladu djevojku Ruţ u sa kojom zasniva obitelj, dobio je dvoje prekrasne djece koje je neizmjerno volio i davao sve od sebe da ih izvede na pravi put. Ţelja za usavršavanjem i stjecanjem novih znanja vodi ga u Novi Sad gdje na Medicinskom fakultetu završava medicinu. 1972. godine dolazi u Pulu gdje radi u vojnoj bolnici i usavršava podmorsku medicinu. Tu se ukljuĉuje u rad Veslaĉkog kluba Pula. 1983. godine imenovan je za upravnika garnizonske ambulante u Puli. Tu uporno radi na osuvremenjivanju i organizaciji i pomoći vojnim osiguranicima (to je bila prvina). Na toj duţ nosti ostaje do umirovljenja 1991. godine. Na poslu je davao maksimum od sebe i traţ io je maksimum od svih suradnika. Nakon umirovljenja nastavlja amaterski rad u Klubu za podvodne aktivnosti Pula.

Njegova je ljubav prema Crnoj Gori i rodnom Nikšiću bila toliko velika da je to bila ĉesta tema naših razgovora. Aktivno se ukljuĉio u rad Zajednice Crnogoraca gdje je njegova pomoć bila neprocjenjiva. Bio je vijećnik prvog vijeća Crnogoraca Istarske ţ upanije. Ĉesto je znao reći "moja ljubav je moja Istra i moja Crna Gora. Obje volim punim srcem i ţ ivim ţ ivotom istarskog Crnogorca. To su moje velike ljubavi."

Dok smo ga ispraćali na posljednje poĉivalište na rovinjskom groblju svi prisutni s tugom i suzom u oku i nekom gukom u grlu i grĉem oko usana odali smo poĉast velikom ĉovjeku.

Dušan Roganović


MILJAN NIKOLIĆ

Daleki pozdrav

Putuj tiho ljubavi.

Ostajem tvoja sjenka na kamenu.

Uzmi dane i noći.

Riječi neka se ponište, da trag ti ne nađem.

Putuj i ne oklijevaj!...

Zaboravi gradove, lica i naličja.

To što tražiš

ovdje ne prispjeva...

Sa druge obale,

neko ti se raduje.

Putem razdaj što je moje,

ali ime ostavi, da mogu kroz sjenke i obrise.

Putuj tiho da ne čuju,

do ptice i oblaci!

Bude se svjetla u svodu.

S ruba polaze,

padalice...

Sporo kroz vrijeme

potiru se tvoji koraci.

Do kraja dana na ovoj obali

ostaje sjenka tvoja da samuje.

Koliko je

odavdje – do tebe, od noći da te odbrani.

Bar, maj 2014.

foto: Dražen Zetić

ĐE JE ŠTO

DJELOVANJE UDRUGA I VIJEĆA15. godina Zajednice Crnogoraca Split 3

CRNOGORSKI KNJIŽEVNICI U ZAGREBU I HRVATSKI U PODGORICIVeče sa Mladenom Lomparom 6

KULTURNA DOGAĐANJA U CRNOGORSKOM DOMUPredstavljanje knjige „Zapadni zapisi“i izložbe „Refleksije“ 9Izložba slika „Gracije II“ 14

MANJINSKE MANIFESTACIJEProjekt potpore vijećima nacionalnih manjina na lokalnoj razini 16

IZLOŽBE U SPLITUIzložba Adina Rastodera i Tijane Gordić 17Izložba slika Gorane Martinović 19

PREDSTAVLJANJE KNJIGAPoezija Anite Bare u Splitu 20Predstavljanje knjige „Vitezovi ništavila ili đavo u tranzicionom Disneylandu“ u Umagu 21

DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMUPravednik 25Crnogorci u Latinskoj Americi 27

U ULOZI PUTOPISCAIrska – zemlja nove nade i starih navika 28

TRADICIONALNO PREDUSKRŠNJE DRUŽENJESretan Uskrs/Hristos Vaskrese 30

POSJETE CRNOGORSKOM DOMUPredsjednik Crnogorske kulturne mreže u Zagrebu 32Studenti Cetinjskog FDU u CG domu 33

INTERVJUBranka Pajović Crowder: Život sa harfom 34

IZ CRNE GORE I SVIJETAIzložba karikatura „Žene crtaju žene u muzici“ 38Promocija knjige u Skoplju 40Milka Babović na poštanskoj marki u povodu obljetnica HRT 41Izložba i projekcija filma „Requiem for Pinocchio“ 42Ne očajavaj nego ojačaj 43

AFORIZMIMarinko Mijović 44

OSVRTI, VIĐENJA, PRIKAZIJovan Kosijer: Knjiga sa slikama bez imena i prezimena 45

CRNOGORSKI MOZAIKBlažo Jovanović 48

IN MEMORIAM 49

MILJAN NIKOLIĆ: pjesma „Daleki pozdrav“ 50

IzdavaËi:NACIONALNA ZAJEDNICA CRNOGORACA HRVATSKE

I VIJE∆E CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINEGRADA ZAGREBA

Zagreb, Trnjanska c. 35, Tel./Fax: 01/6197 078, 01/6314 264E-mail: [email protected], [email protected],

[email protected] adresa: www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr

Za izdavaËe: Danilo IveziÊ i Dušan MiškoviÊGlavni i odgovorni urednik: v.d. Mirjana DajoviÊ

Redakcija: Milanka BulatoviÊ, Nataša Gerželj, DaniloIveziÊ, Dragutin LakiÊ, Nataša RašoviÊ, Dušan RoganoviÊ

GrafiËka priprema i tisak: Skaner studio d.o.o.Rukopisi se ne vraÊaju. Naklada /Tiraža 1000

Glasilo je, putem Savjeta za nacionalne manjine, financiranoiz državnog proraËuna Republike Hrvatske

DOK ONA SPAVA

U njenoj sobi svjetleća

Treperi cvijeta glava

Možda sam ja ta svijeća

Što gori dok ona spava

U njenoj sobi miriše

Tamjanom tišina zvuka

Možda to mekano diše

Moj san ko njena ruka

U njenoj sobi od boja

Rascvjetava se zornjača

Možda to duša moja

Po njenoj sobi korača

Vukman Otašević

PREDSTAVLJANJE CRNOGORSKOG KNJIŽEVNIKA

MLADENA LOMPARANovinarski dom, Zagreb, 22.3.2016.ČESTITAMO

8.MART!

U povodu obilježavanja ovog posebnog dana, našu naslovnicu krasi mlada đevojka u crnogorskoj nošnji. Fotografija je djelo profesionalnog fotografa

Srđana Boljevića.

GODINA XVII. _ BROJ 98. _ OÆUJAK-TRAVANJ / MART-APRIL _ 2016.

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba

Izložba slika Rade MarkovićGRACIJE II

Crnogorski dom, Zagreb, 17.3. – 3.5.2016.

izložba slika rade marković gracije ii · 8.mart! u povodu obilježavanja ovog posebnog dana,...

Documents