Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2002.

godinu

Republika Hrvatska ustavna je parlamentarna demokracija s nezavisnim predsjednikom.

Predsjednik Stjepan Mesić (ranije u Hrvatskoj narodnoj stranci, sada nezavisan) izabran je u

veljači 2000. na petogodišnji mandat. Međunarodni promatrači izbore su okarakterizirali kao

“mirne i uredne”, primijetivši da su birači općenito “mogli slobodno izraziti svoju političku

volju”, iako je bilo nekih problema. Predsjednik je državni poglavar i zapovjednik oružanih

snaga, te imenuje premijera koji se nalazi na čelu Vlade. Premijer je Ivica Račan iz Socijalno-

demokratske partije (SDP). Na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. godine demokratska

koalicija porazila je tada vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Promatrači

Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) ustvrdili su da ti parlamentarni izbori

predstavljaju “znatan napredak” prema zadovoljavanju standarda OESS-a. Kombinacija novog

Predsjednika, demokratske koalicije u parlamentu, te ustavnih reformi u 2000. pridonijela je

povećanju transparentnosti uloge Predsjednika i Vlade. Ustav jamči nezavisnost pravosuđa;

međutim, ono i dalje trpi uslijed neučinkovitosti i problema s financiranjem, kao i zbog

političkog utjecanja na lokalnoj razini.

Ministarstvo unutarnjih poslova nadzire nacionalnu civilnu policiju, a Ministarstvo obrane

nadzire oružane snage i vojnu policiju. Nacionalna policija ima primarnu odgovornost za

nacionalnu sigurnost, ali u slučaju nereda Vlada i Predsjednik mogu pozvati vojsku da

uspostavi sigurnost. Civilne vlasti uglavnom su održavale djelotvornu kontrolu snaga

sigurnosti. Snage sigurnosti učinile su nekoliko nepravilnosti.

Vlada je radila na ekonomskim reformama, uključujući privatizaciju, smanjenje potrošnje u

javnom sektoru, mirovinsku reformu, protukorupcijsko zakonodavstvo, te reforme u

bankarskom i tržišnom zakonodavstvu. U lipnju 2001. Vlada je prihvatila razvojnu strategiju

transformiranja struktura iz doba socijalizma u djelotvornu tržišnu ekonomiju. Broj je

stanovnika zemlje 4,437,000, a BNP per capita približno je iznosio 4994 USD, što predstavlja

povećanje od 8 posto u odnosu na 2001. Međunarodna organizacija rada (ILO) procijenila je

da stopa nezaposlenosti iznosi približno 15 posto.

Vlasti su općenito poštovale ljudska prava svojih građana; međutim, iako je došlo do nekih

poboljšanja; ostali su ozbiljni problemi. Bilo je slučajeva proizvoljnog uhićivanja i dugotrajnog

pritvora prije suđenja. Vlasti su nastavile uhićivati i podizati optužnice za ratne zločine

počinjene za sukoba u Bosni i Hrvatskoj od 1991-95. Domaći sudovi nastavili su donositi

presude u slučajevima ratnih zločina, poduzimajući mjere u svrhu depolitiziranja postupaka

protiv etničkih Srba, te pokretanja ili ponovnog pokretanja istraga protiv pripadnika hrvatskih

oružanih snaga. Međutim, etnički Srbi ostali su u zatvoru nakon što su prethodnih godina

osuđeni u netransparentnim politiziranim suđenjima. Reforme u sudstvu i tužiteljstvu

rezultirale su nekim poboljšanjima u sudstvu; međutim, sudovi su donosili presude osobama u

grupnim suđenjima i u odsutnosti, posebice u istočnoj Slavoniji. Sudovi su i dalje ostali

podložni političkim utjecajima i trpjeli su od neučinkovitosti birokracije, nedovoljnog

financiranja i velikog broja neriješenih slučajeva. Vlasti su povremeno kršile pravo na

privatnost; povrat zauzetog vlasništva izbjeglicama (uglavnom etnički Srbi) koje se vraćaju u

zemlju ostao je spor i problematičan.

Vlasti su općenito poštovale slobodu govora i tiska; međutim, neki su problemi preostali. Za

razliku od prethodnog režima, vlasti se nisu politički miješale u uredničke odluke u medijima;

međutim, na lokalnoj je razini nastavljen politički pritisak na medije, a procijenjenih 1200

tužbi za klevetu podignutih protiv novinara ostalo je neriješeno zbog zaostataka u

pravosudnom sistemu. Novi Zakon o udrugama smanjio je uplitanje vlasti u osnivanje i rad

udruga i nevladinih organizacija (NVO) i omogućio porezne stimulacije za donatore koji im

pomažu. Vlasti su općenito poštovale slobodu vjeroispovijesti; međutim, povrat nacionalizirane

imovine za vjerske je zajednice ostao neriješen problem. Nedostatak napretka u restituciji

privatnog vlasništva i u rješavanju pitanja bivšeg društvenog vlasništva, zajedno s ozbiljnim

ekonomskim teškoćama u ratom pogođenim područjima, i dalje je predstavljao prepreku

povratku izbjeglica. Suradnja vlasti s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju

(ICTY) uredno se odvijala do rujna, kada je Vlada odbila ispuniti svoje obaveze kao agent

ICTY-a u slučaju optuženog bivšeg generala Bobetka; do kraja godine, Vlada je poduzela

mjere kako bi formalno udovoljila procedurama ICTY-a, iako tek predstoji konačno rješenje

tog slučaja.

I dalje postoji nasilje nad ženama i njiohova diskriminacija. Zbilo se nekoliko incidenata nasilja

nad vjerskim manjinama i njihovog uznemirivanja. Etničke manjine, posebice Srbi i Romi, bile

su suočene s ozbiljnom diskriminacijom, povremeno uključujući nasilje. Iako je postignut

izvjestan napredak, etničke napetosti ostale su velike u ratom pogođenim područjima, a i dalje

je dolazilo do incidenata, uključujući etnički motivirane napade i uznemirivanja. Trgovina

ženama predstavljala je problem. Hrvatska je pozvana da u studenom sudjeluje na drugom

Ministarskom sastanku zajednice demokracija u Seoulu, Južna Koreja.

POŠTOVANJE LJUDSKIH PRAVA

Odjeljak 1 Poštovanje integriteta osobe, uključujući i slobodu od:

a. proizvoljnog ili nezakonitog vansudbenog ubojstva

Nije bilo izvještaja o proizvoljnim ili nezakonitim vansudbenim ubojstvima koje bi počinile

vlasti ili njihove agencije.

Nije bilo uhićenja zbog ubojstva Milana Levara počinjenog 2000. Godine, bivšeg policijskog

službenika koji je ICTY-u pružio informacije o masakru nad civilima u gradu Gospiću 1991.

U cijeloj zemlji, iz masovnih i pojedinačnih grobova ekshumirana su tijela 3356 žrtava nestalih

u ratu 1991-95 (vidi Odjeljak 1.b).

Domaći su sudovi nastavili izricati presude u suđenjima za ratne zločine izvršene u sukobima u

Hrvatskoj i Bosni 1991-95. Sudovi su pokrenuli ili ponovo pokrenuli nekoliko postupaka protiv

ratnih zločina u koje su bile upletene hrvatske snage, ali unatoč njihovom većem broju, i dalje

je upitna sposobnost sudstva da vodi pravedne i transparentne postupke u tim složenim i

emocionalno opterećenim slučajevima. Promatrači za opstruiranje postupaka u slučajevima

ratnih zločina okrivljuju neodgovarajuću izobrazbu, manjkavo zakonodavstvo, stalno

zastrašivanje svjedoka, kao i često neprijateljsku lokalnu javnost.

U prosincu 2001, četiri su hrvatska policijska službenika oslobođena optužbi za ratni zločin

ubojstva šest ratnih zarobljenika u Bjelovaru 1991. Ključni svjedok optužbe na sudu je

promijenio svoj iskaz, a predsjedavajući sudac bez pitanja je prihvatio izmijenjen iskaz.

Naširoko se nagađalo da je na svjedoka izvršen pritisak kako bi izmijenio svoj iskaz. U siječnju

je tužitelj bjelovarskog okruga uložio žalbu koja do kraja godine nije riješena. U blisko

povezanom postupku na istom sudu, u siječnju su tri od navedena četiri policijska službenika

proglašena krivima za mučenje zatvorenih srpskih civila u Virovitici 1991; četvrti je optuženi

oslobođen. Svi su osuđeni na po jednu godinu zatvora. U veljači, odvjetnik optuženih uložio je

žalbu na Vrhovnom sudu, koja do kraja godine nije riješena.

U rujnu je na karlovačkom Okružnom sudu oslobađajućom presudom završeno suđenje Mihajlu

Hrastovu, bivšem pripadniku specijalnih snaga karlovačke policije, za ubojstvo 13 ratnih

zarobljenika, pripadnika Jugoslavenske narodne armije. Sud je prihvatio tvrdnju optuženog da

je djelovao u samoobrani. Isti je sud Hrastova oslobodio iste optužbe na politiziranom suđenju

1992. Iako je ponovno suđenje počelo 2000, dva je puta ponovno pokrenuto, prvi put 2001. i

ponovo 2002. Godine, zbog pretjeranog otezanja između rasprava. Usto, ponovno suđenje nije

počelo više od tri godine nakon odluke Vrhovnog suda kojom se naređuje novi postupak.

Optužba do kraja godine nije donijela odluku hoće li se žaliti na oslobađajuću presudu.

Suđenje četvorici umirovljenih vojnika, optuženih za ubojstvo dva starija srpska civila u blizini

Šibenika 1995, završilo je u rujnu njihovim oslobađanjem. Svoju je odluku sud utemeljio na

nedostatku materijalnih dokaza i očevidaca. Optužba je najavila svoju namjeru da na presudu

uloži žalbu i zatraži ponovno suđenje. Suđenje je privuklo pažnju javnosti kada je jedan sudac

porotnik dao ostavku pod sumnjivim okolnostima upravo kad je trebala biti izrečena presuda.

Suđenje su pratila nagađanja o zastrašivanju međunarodnih i domaćih promatrača.

U studenom, suđenje službenicima vojne policije optuženima za ratne zločine u mornaričkom

zatvoru Lora u Splitu 1992-1993. Godine, koje je izazvalo veliku pozornost javnosti, završilo je

oslobađanjem sve osmorice optuženih. Predsjedavajući sudac, Slavko Lozina, priznao je da je

u zatvoru bilo mučenja I da su dvije osobe umrle, ali je izjavio da protiv optuženih nema

dokaza. Također je javno odbio slučajeve maltretiranja kvalificirati kao ratne zločine,

ustvrdivši da nije postojala mogućnost za činjenje ratnih zločina zbog toga što neprijateljske

snage nisu okupirale Split, te da su srpski zatvorenici bili hrvatski građani. Optužba je najavila

da će uložiti žalbu nakon što primi napisanu presudu, što se do kraja godine nije dogodilo.

Lokalne nevladine organizacije koje su pratile suđenje, uključujući Centar za razvoj

demokracije i altruizma, izsazale su zabrinutost zbog zamijećenih kršenja pravne procedure,

poput odluke suda da kao dokaz ne prihvati iskaze svjedoka uzete na sudu u Beogradu. U

postupku je bilo i brojnih drugih nepravilnosti, uključujući prijetnje svjedocima i njihovim

obiteljima, kao i odluku suca Lozine donesene u srpnju da optužene pusti iz pritvora, nakon

čega se dvojica nisu vratila kada je Vrhovni sud naredio njihov povratak u pritvor. Lozinino

vođenje postupka dovelo je do optuživanja za opstrukciju pravosuđa i naklonost prema obrani.

I ministarstvo pravosuđa i Vrhovni sud pokrenuli su istrage zbog ponašanja suca Lozine, iako

do kraja godine nisu izrečene službene sankcije. Dalmatinski komitet za ljudska prava, lokalna

NVO, zatražio je da Vlada ispita navode o mušenju I ubojstvima u zatvoru Lora i pomogla je u

lociranju svjedoka, od kojih mnogi imaju prebivališta u Jugoslaviji i Bosni. Ključni svjedoci

optužbe odbili su doputovati u Split iz Jugoslavije zbog zamijećene pristranosti suca i straha da

im se ne može zajamčiti sigurnost.

Nasuprot tome, čini se da se suđenje za ratne zločine protiv pet osoba (uključujući Tihomira

Oreškovića i Mirka Norca) zbog masakra etnički srpskih civila u gradu Gospiću 1991. odvijalo

pravedno i bez zapreka. Postupak je počeo 2000, a u rujnu je istekao maksimalan dvogodišnji

pritvor za dva optuženika, uključujući Oreškovića. Vrhovni sud, međutim, donio je odluku da

novoizmijenjeni Zakon o kaznenom postupku dozvoljava produženje pritvora na 3 godine u

slučaju tako teških zločina, i oba su optuženika vraćena u pritvor. U rujnu su službenici suda

otputovali u Beograd, a u listopadu u Njemačku kako bi uzeli iskaze svjedoka koji su za

vrijeme rata pobjegli iz Gospića, i odbacili zahtjev obrane da beogradska svjedočenja ne budu

prihvaćena zbog toga što su uzeta u Jugoslaviji. U rujnu je okružni tužitelj u Rijeci zatražio

istragu protiv jednog od optuženih u slučaju Orešković, Ivice Rožića, koji je optužen ua

podmetanje eksploziva u domove srpskih povratnika na području Gospića između 1996. i

1998. Krajem godine, Okružni sud u Gospiću vodio je istragu.

U srpnju je karlovački Okružni sud osudio bosanskog muslimanskog gospodara rata Fikreta

Abdića na 20 godina zatvora, najveću moguću kaznu. Dokazi koje su predočile bosanske vlasti

Abdića su inkriminirali za smrt 121 civilnih pritvorenika i 3 ratna zarobljenika između 1993. i

1995. godine u zatvoreničkim logorima koje je Abdić uspostavio u sjeverozapadnoj Bosni.

U 2001. godini Ustavni sud naredio je ponavljanje postupka u slučaju bivšeg hrvatskog

policajca Antuna Gudelja, koji je osuđen i potom nepravilno amnestiran 1997. za ubojstvo

osječkog šefa policije Josipa Reihl-Kira 1991. godine. Netom prije smrti, Reihl-Kir je

posredovao u pregovorima etničkih Hrvata i Srba o smanjivanju napetosti u regiji. U prosincu

2001, Vlada je zatražila uhićenje Gudelja i njegovu ekstradiciju iz Australije, gdje je boravio od

1997; krajem godine, vodile su se bilateralne pravne rasprave o tom slučaju.

U 2001. godini Vrhovni sud naredio je puštanje dva bosanska hrvatska osumnjičenika koji su

bili pritvoreni u vezi s masakrom u Ahmićima u središnjoj Bosni, 1993. godine, nakon što su u

pritvoru držani 6 mjeseci – najdulji zakonom dozvoljen rok – bez optužnice. Ponovno suđenje

šestorici bivših hrvatskih vojnika, započeto 2000, optuženih za masakr 16 starijih Srba u

selima Varivode i Gosići, prekinuto je u veljači kada je okružni tužitelj odustao od optužbi zbog

nedostatka dokaza. Do kraja godine nije bilo novih osumnjičenika.

U toku godine, Vlada je poduzela neke mjere u svrhu depolitizacije postupaka protiv etničkih

Srba. U listopadu je zadarski Okružni sud osudio Zoranu Banić, etničku Srpkinju optuženu za

ratni zločin protiv civila u Škabrnji 1991, na 13 godina zatvora. U ranijem suđenju in absentia

dosuđena joj je maksimalna kazna od 20 godina. Optužnica je uključivala sudjelovanje u

ubojstvu 34 civila. Međunarodni promatrači to su suđenje ocijenili pravednim.

Sudovi su nastavili s praksom izricanja presuda na grupnim suđenjima. Na primjer, grupno

suđenje u slučaju “Skupine Tompojevci” u ožujku 2001. Za ratne zločine završilo je presudama

in absentia u slučajevima ratnih zločina za 15 optuženih, a u lipnju je Vrhovni sud od tih

presuda potvrdio 9.

U toku godine šest je osoba poginulo u nesrećama s minama, a većinu su uzrokovale mine

položene u ratu 1991-1995. Hrvatski centar za razminiranje izvijestio je da je od 1991. do

kraja godine zabilježeno 1,395 incidenata povezanih s minama, u kojima je poginulo 429

osoba.

b. Nestanci

Nije bilo izvještaja o politički motiviranim nestancima.

Službeni podaci krajem godine pokazuju da je ostalo 1317 nestalih osoba (većinom etnički

Hrvati) u nerazriješenim slučajevima iz vojnog sukoba 1991-95. Tijela 3356 žrtava

ekshumirana su iz masovnih i pojedinačnih grobova od početka rata, uključujući 253 tijekom

prošle godine, od kojih je sa sigurnođću identificirano 2745 (uključujući 147 tokom godine). U

toku godine postignut je znatan napredak u ekshumaciji i identifikaciji etničkih Srba kao i

etničkih Hrvata. Vlada je revno surađivala s međunarodnom zajednicom pri ekshumaciji i

identifikaciji ostataka; u toku godine, postupak je u prvom redu usredotočen na etničke Srbe

(na primjer, za 199 od 253 ekshumacije u prvoj polovici godine smatra se da se radi o

etničkim Srbima). Uz ICTY i međunarodne stručnjake koji u prvom redu djeluju kao

promatrači, Vlada je samostalno obavila najviše ekshumacija i identifikacija. Na primjer, od 23

ekshumacije u toku godine, od kojih se u 20 slučajeva radilo o masovnim grobnicama, samo

su 3 obavljene u suradnji s ICTY-em. U rujnu, Vlada je potpisala sporazum kojim se

Međunarodni komitet za nestale osobe (ICMP) registrirao kao međuvladina organizacija; od

1996. godine ICMP u Hrvatskoj djeluje na pronalaženju, identifikaciji ostataka, i pomoći

obiteljima nestalih osoba.

c. Mučenje i drugi okrutni, nečovječni ili ponižavajući postupci i kazne

Ustav zabranjuje mučenje, zlostavljanje, te okrutno ili ponižavajuće kažnjavanje, i vlasti su u

praksi općenito poštovale te zabrane.

Postojala je naširoko rasprostranjena etnička napetost između etnički hrvatskih I srpskih

policijskih službenika, posebice u podunavskoj regiji, gdje je nekoliko hrvatskih službenika

otpušteno kako bi se održala proporcionalnost u etničkoj strukturi policijskih snaga kakvu

zahtijeva Erdutski sporazum iz 1995. Vlada je, čini se, ispunila svoje obaveze iz Sporazuma

kako bi održala “proporcionalnost” u broju etnički srpskih i hrvatskih policijskih službenika u

istočnoj Slavoniji. Problemi u policijskim snagama obuhvaćaju loše istražne tehnike,

neosjetljivost u pogledu etničkih pitanja, neodlučno rukovodstvo na srednjim razinama, kao i

pritiske tvrdolinijaških lokalnih političara. Ti su faktori ograničavali razvoj potencijala lokalne

policije.

Uvjeti u zatvorima općenito zadovoljavaju međunarodne standarde. Zatvori su puni, ali ne

pretjerano, a posjete obitelji i pristup odvjetniku uglavnom su ostvarivi. Muškarci i žene

smješteni su odvojeno, malodobni su smješteni odvojeno od odraslih, a pritvorenici prije

suđenja smješteni su odvojeno od osuđenih zatvorenika.

Vlast dozvoljava posjete nezavisnih promatrača za ljudska prava, i takve su posjete tokom

godine obavile i međunarodne organizacije i domaće nevladine organizacije.

d. Proizvoljna uhićenja, pritvaranja ili izgon

Ustav zabranjuje proizvoljna uhićenja i pritvor; međutim, vlasti ta prava nisu uvijek poštovala

u praksi. Policija obično dobija nalog za uhićenje predočenjem dokaza istražnom sucu. Policija

može provesti uhićenje i bez naloga ako smatra da bi osumnjičenik mogao pobjeći, uništiti

dokaze, ili počiniti druge zločine; takvi slučajevi uhićenja bez naloga nisu neuobičajeni. Policija

tada ima rok od 24 sata u kojem svoju odluku mora opravdati pred istražnim sucem.

Pritvoreniku mora biti omogućen pristup odvjetniku kojeg sam izabere u roku od 24 sata

nakon uhićenja; ako nema odvjetnika, a osumnjičen je za zločin za koji je zapriječena kazna

veća od 10 godina zatvora, odvjetnika određuje istražni sudac. Istražni sudac mora u roku od

48 sati nakon uhićenja odlučiti hoće li pritvor biti produljen radi daljnje istrage. Istražni pritvor

općenito traje do 30 dana, ali Vrhovni ga sud u iznimnim slučajevima može produžiti (u

ukupnom trajanju od najviše šest mjeseci, ili 12 mjeseci u teškim slučajevima korupcije ili

organiziranog kriminala). Po okončanju istrage, pritvorenici mogu biti pušteni iz pritvora uz

vlastitu izjavu, osim ako je zločin težak, ako se optuženi smatra opasnim za javnost, ako bi

mogao utjecati na svjedoke, ili ako postoji opasnost od bijega. Osumnjičeni se općenito drže u

pritvoru čekajući suđenje, i bilo je nekoliko slučajeva u kojima su osumnjičeni na temelju

slabih dokaza držani u pritvoru po nekoliko mjeseci prije suđenja. Postoji mogućnost polaganja

jamčevine nakon podizanja optužnice, ali obično se ne koristi.

Vlada je u toku godine amnestirala nekoliko pojedinaca u skladu sa Zakonom o općem oprostu

iz 1996. (kojim se amnestira čin pobune etničkih Srba), posebice etnički srpske povratnike. U

srpnju je državni tužitelj naložio lokalnim tužiteljima da preispitaju stare slučajeve ratnih

zločina kako bi utvrdili postoji li dovoljno dokaza za nastavljanje postupka. Uhićenja etničkih

Srba zbog ratnih zločina nastavila su se tokom godine, ali smanjenom učestalošću. U toku

godine uhićeno je 34 Srba i 3 Hrvata zbog optužbi za ratni zločin, a oslobođen je 21 Srbin i 13

Hrvata. U nekim od slučajeva optužbi za ratne zločine, osoba je oslobađana nekoliko dana

nakon odbacivanja optužbi; međutim, u drugim slučajevima, osobe su bile pritvorene duže

vrijeme. Nesposobnost sudaca da izdaju napisane presude bio je vodeći uzrok pritvaranja

duljeg od legalnog 6-mjesečnog roka. Na primjer, u slučaju Abdić (vidi Odjeljak 1.a.), okružni

je sud presudu izrekao u srpnju; međutim, obzirom da nije izdana pisana presuda, prizivni

postupak nije započeo do kraja godine. Slično tome, Miljan Strunjaš, koji je u veljači osuđen

na karlovačkom Okružnom sudu, uložio je žalbu ali je zadržan u pritvoru zbog toga što nije

bilo pisane presude. U nekoliko prošlih godina, nekoliko srpskih optuženika osuđenih in

absentia ili na netransparentnim suđenjima i dalje se nalazi u dugotrajnom pritvoru dok

njihove žalbe sporo napreduju u preopterećenom pravosudnom sustavu.

U travnju je osječki Okružni sud osudio šest Srba uhićenih 2000. na temelju optužbi za ratne

zločine. Dvije osuđene osobe ostale su u pritvoru, a ostali su oslobođeni zbog toga što je

vrijeme koje su proveli u pritvoru odgovaralo ili premašilo vremenski rok na koji su osuđeni.

Promatrači su izvijestili smanjivanje prakse pozivanja etničkih Srba u policijske stanice na

“dobrovoljne informativne razgovore”, što bi se svelo na kratak pritvor bez naloga namijenjen

uznemiravanju srpskih građana.

Ustav zabranjuje prisilan izgon građana, a vlast ga ne provodi.

e. Uskraćivanje poštenog javnog suđenja

Pravosuđe je prema Ustavu autonomno i nezavisno; međutim, nastavilo je trpjeti neke

političke pritiske, zaostatak od više od 1,4 milijuna neriješenih predmeta, te manjkavog

financiranja i izobrazbe.

Pravosudni sustav sastoji se od općinskih i županijskih sudova, trgovačkih I prekršajnih

sudova, Upravnog suda i Vrhovnog suda. Nezavisni Ustavni sud odlučuje o ustavnosti zakona,

Vladinim odlukama, o izborima, te služi kao zadnja žalbena instanca u pojedinačnim

predmetima. Suce Ustavnog suda na osmogodišnji mandat bira parlament, dok se svi ostali

suci imenuju doživotno. Usporedni sustav trgovačkih sudova odlučuje u trgovačkim i

ugovornim sporovima. Državno sudbeno vijeće (koje se sastoji od 11 članova s osmogodišnjim

mandatom) tijelo je nezavisno kako od sudstva, tako i od Ministarstva pravosuđa, a bavi se

imenovanjem, sankcioniranjem i razrješenjem sudaca. U prošlosti, Državno sudbeno vijeće

kritizirano je zbog politiziranosti svojih odluka. Zakon donesen u srpnju 2001, kojim je

stvoreno slično vijeće za javne tužitelje, omogućilo je vrlo cijenjenom glavnom državnom

tužitelju da ponovo imenuje ili smijeni predsjednike ureda općinskih i okružnih tužitelja.

Postupak ponovnog imenovanja ili smjene predsjednike okružnih sudova – koji je započet

nakon donošenja Zakona o sudovima 2000. godine – krajem godine bio je gotovo završen.

Sucima je Ustavom zabranjeno članstvo u političkim strankama. U protekle dvije godine,

pravosuđe je izloženo daleko slabijem političkom pritisku nego prije, iako je bilo izvještaja o

političkom utjecaju na lokalnoj razini. Tvrdolinijaški suci koje je postavila prijašnja vlast, koji

su povremeno donosili odluke na netransparentan način, naizgled suprotno dokazima ili

zakonu, i dalje predstavljaju problem. Najveći problemi s kojima je pravosuđe suočeno

zastarjeli su procesni propisi i sudska pravila, neiskusni suci i osoblje, birokratska

nedjelotvornost, te manjak sredstava, što je dovelo do ogromnog zaostatka od više od

milijuna predmeta, od kojih su neki stari 30 ili više godina. Neiskustvo mladih i nedavno

imenovanih sudaca i dalje je predstavljalo problem, a i dalje postoje dijelovi zemlje bez

stalnog suca.

Iako je Ustavom predviđeno pravo na pošteno suđenje i niz prava u sudskom postupku,

građanima su katkad ta prava bivala uskraćena. Pretjerana kašnjenja, posebno u građanskim

parnicama, ostala su problem. Sudovi su in absentia sudili i donosili presude optuženima za

ratne zločine. Sudovi su donosili presude u grupnim suđenjima i u postupcima sa slabim

dokaznim materijalom, posebice u istočnoj Slavoniji. U ožujku 2001, grupno suđenje u slučaju

“Tompojevačke skupine” završilo je presudama in absentia devetorici etničkih Srba (vidi

Odjeljke 1.a i 1.d). U svibnju je osječki Okružni sud in absentia osudio 12 Srba u slučaju

“Branjina”. U lipnju i srpnju, vukovarski je Okružni sud nastavio postupak in absentia protiv 6

Srba u slučaju “Vukovarska grupa I” I protiv 11 Srba u ponovnom suđenju u slučaju “Bapska”.

Aktivnosti na koje je trebala biti primijenjena amnestija prema Zakonu o općem oprostu iz

1996. pogrešno je klasificirana i procesuirana kao obični ili ratni zločin, iako se učestalost te

prakse smanjuje i podložna je preispitivanju javnog tužitelja. Za one koji su ranije iskoristili

svoja prava na žalbu, nema mehanizma za reviziju postupaka.

Ipak, sudovi su nastavili izricati presude u suđenjima za ratne zločine koji potječu iz sukoba u

Bosni i Hrvatskoj od 1991-95, otvarati istrage za nekoliko inkriminacija koje uključuju

hrvatske snage, i poduzeli su mjere za depolitizaciju slučajeva u kojima se sudi etničkim

Srbima. Na primjer, glavni državni tužitelj inicirao je pojedinačnu reviziju predmeta suđenja

zbog ratnih zločina i zatražio oštra ograničenja u upotrebi suđenja in absentia. Okružnim

tužiteljimama izdana su uputstva da ne započinju kazneni postupak ili postupak in absentia

bez konzultacija s državnim tužiteljem.

U prošlim slučajevima u kojima su sudovi odlučivali o vlasništvu nad imovinom, sudovi su

pretežno bili skloni etničkim Hrvatima nauštrb etničkih Srba, posebice u podunavskoj regiji

(vidi Odjeljak 1.f).

Krajem godine, približno 21 pojedinac ostao je zatvoren zbog ratnih zločina ili sličnih optužbi

na temelju politiziranih ili netransparentnih suđenja održanih za prošlog režima. Nije bilo

drugih izvještaja o političkim zatvorenicima.

f. Proizvoljno zadiranje u privatnost, obitelj, dom ili korespondenciju

Ustav zabranjuje ovakva djela; međutim, vlasti su povremeno zadirale u ta prava obzirom na

povrat vlasništva.

Samo sud može izdati nalog za pretres, kojim se pretres mora opravdati. Policija može ući u

stan bez naloga ili pristanka vlasnika samo ako je nužno provesti uhidbeni nalog ili spriječiti

ozbiljnu opasnost po život ili imovinu. Ustav jamči tajnost i sigurnost osobnih podataka, i vlast

je tu odredbu općenito poštovala u praksi.

Povrat zauzetog privatnog vlasništva (većinom etnički srpskim) izbjeglicama koji se vraćaju u

zemlju ostao je problematičan. Vlasti su nastavile davati prednost pravima privremenih

zauzimatelja (većinom etničkih Hrvata) pred pravima legalnih vlasnika. Malo je oštećenih

vlasnika imovine uspjelo vratiti svoje predratne stambene prostore, a pitanje prijašnjih

vlasnika stanarskog prava u društvenom vlasništvu nije riješeno, sprečavajući povratak tih

osoba (većinom etničkih Srba) u njihove predratne stanove.

Unatoč odluci Ustavnog suda iz 1998. prema kojoj više elemenata “Zakona o privremenom

preuzimanju određene imovine” nije u skladu s Ustavom, mnogo tisuća etničkih Srba, vlasnika

imovine, koji su pobjegli iz domova koje su kasnije zauzeli etnički Hrvati, nije mogla ući u

posjed svog vlasništva. U srpnju 2001, vlasti su dovršile pregled stambenih jedinica, slučaj po

slučaj, koje je bivši režim odredio za privremeno zaposjedanje (često domovi etničkih Srba

koji su pobjegli od sukoba, dodijeljeni bosanskim Hrvatima). Taj je pregled pružio značajne

podatke za olakšavanje kasnijeg povratka i povrata vlasništva; krajem godine, 7099 od

18,396 stambenih jedinica ostalo je zauzeto. Mnogi od posjednika tih jedinica podložni su

trenutnom iseljenju, bilo zbog toga što su dobili pomoć za obnovu vlasitih kuća, bilo zbog toga

što su višestruki ili ilegalni posjednici. Međutim, u praksi su iseljenja rijetko izvršavana, i u

većini su slučajeva odgođena, promijenjen im je raspored, ili jednostavno nisu ni predviđena.

Zaostaci u pravosudnom sustavu bili su još jedna prepreka pravodobnom rješavanju

stambenih sporova.

Lokalne stambene komisije, koje ranije ili nisu uspijevale riješiti stambene sporove ili nisu

imale pravnu moć da provedu vlastite odluke, raspuštene su krajem kolovoza, što je bio

rezultat srpanjskih amandmana na Zakon o područjima od posebne državne skrbi. Komisije su

bile općinski bazirana administrativna tijela, pod znatnim utjecajem lokalnog okružja i u

mnogim slučajevima visoko politizirane i nesposobne predstavljati legitimne vlasnike u

sudskim postupcima. U rujnu je Vladin Ured za raseljene osobe i izbjeglice preuzeo

odgovornost za povrat vlasništva. Državni odvjetnik je odgovoran za vođenje postupka

iseljenja protiv onih koji nelegalno zauzimaju kuće. Unatoč nalozima nacionalnih vlasti, lokalne

vlasti često ne bi tužile pojedince koji su odbili napustiti zauzete kuće. U nekim slučajevima,

Vlada je destimulirala povratak tako što obnovljene kuće nije opskrbila osnovnom opremom. U

nekim slučajevima, povratnici koji su uspjeli ući u posjed svog vlasništva smatrani su

odgovornima za plaćanje računa za vodu i struju koje su potrošili privremeni posjednici, a

nadležni su ih odbili ponovno priključiti dok računi ne bi bili plaćeni. Mnogi etnički srpski

povratnici nisu mogli useliti u opljačkane i uništene domove koje su vlasti opisale

nastanjivima.

Dopunjeni Zakon o područjima od posebne državne skrbi mogao bi ubrzati proces pravnog

rješavanja slučajeva povrata imovine, ali on podnositeljima zahtjeva ne pruža nikakva jamstva

da mogu ući u posjed svog vlasništva, a nije bilo ni mehanizama kojima bi se nove pravne

odredbe mogle provesti. Prema OESS-u i UNHCR-u, nije bilo novih slučajeva u kojima bi bila

povučena dozvola za zauzimanje a da posjednik nije prihvatio alternativni smještaj, koji bi bili

prebačeni državnom odvjetniku kako bi se pokrenula nova građanska parnica za iseljenje.

Zakonom o područjima od posebne državne skrbi prava privatnih vlasnika još uvijek su

podređena pravima privremenih posjednika tako što se povrat vlasništva uvjetuje postojanjem

alternativnog smještaja za privremenog posjednika.

U toku godine, Vlada je znatno ubrzala procesuiranje zahtjeva etničkih Srba za pomoć pri

obnovi. Srpanjski amandmani na Zakon o područjima od posebne državne skrbi primateljima

alternativne stambene pomoći određuju vremenski okvir za završavanje gradnje ili obnove te

napuštanje zauzetog vlasništva. Prema tim amandmanima, nelegalni ili dvojni posjednici dobili

su do 60 dana da isele ili budu suočeni s prisilnim iseljenjem. Dopunjeni zakon obvezuje Ured

za raseljene osobe i izbjeglice da odluke o povratu donosi u korist legitimnih vlasnika koji su

zatražili povrat do 31. prosinca. Dopunjeni zakon također obvezuje Vladu da plati odštetu

legitimnim vlasnicima ako im vlasništvo ne uspije vratiti do 31. prosinca. Nekoliko stotina

privremenih posjednika dobrovoljno je napustilo tuđe vlasništvo nakon što su od Ureda za

raseljene osobe i izbjeglice primili pisma kojima ih se upozorava na prisilno iseljenje.

Još je jedan tekući prioblem postojanje “prioritetne kategorije” građana, odnosno, aktivnih ili

bivših pripadnika oružanih snaga, te udovica I siročadi, koje sudovi I stambene komisije nisu

bili voljni prisilno iseliti. Etnički hrvatski vlasnici domova koji su se željeli vratiti na svoje

vlasništvo u podunavskoj regiji općenito su se mogli vratiti u svoje domove prisilnim

iseljavanjem etničkih Srba koji su ih zauzimali.

Vlasti nisu učinile mnogo u rješavanju pitanja bivših vlasnika stanarskih prava. Te su osobe

tipično stanovale u stanovima u drštvenom vlasništvu u komunističkom sistemu do 1991.

godine i uplaćivale doprinose u fond društvenog vlasništva, često po više godina. Tisuće osoba

koje su pobjegle za vrijeme sukoba izgubile su pravo na svoje stanove zbog privremene

odsutnosti. Etnički Srbi neproporcionalno su pogođeni zbog toga što nije postojao mehanizam

pomoću kojeg bi se vratili u zemlju kako bi zatražili svoja stanarska prava ili zbog toga što su

živjeli u dijelovima zemlje koje je okupirala pobunjenička srpska para-država i propustili priliku

da otkupe svoje predratne stanove.

Tokom godine povremeno su bilježeni slučajevi napada na imovinu i paljevine, povezani sa

stambenim sporovima (vidi Odjeljak 5).

Odjeljak 2 Poštovanje građanskih sloboda

a. Sloboda govora i tiska

Ustavom se jamči sloboda govora i tiska, i vlasti su u praksi općenito poštovale to pravo.

Ustavne odredbe izričito navode slobodu tiska i ostalih medija, slobodu govora i javnog

izražavanja, kao I slobodno osnivanje institucija javne komunikacije.

Vlasti se nisu miješale u uredničke odluke tiskanih medija; međutim, elektronski su mediji bili

izloženi političkim pritiscima zbog toga što ih je većina u barem djelomikčnom vlasništvu

lokalnih vlasti.

Tisak, nekad profitabilan monopol vlasti, sa 1700 novinskih kioska, privatiziran je 2001.

Nastavio je s distribucijom približno 75 posto tiskanih medija. Nije bilo izvještaja o problemima

s distribucijom zbog tržišne pozicije Tiska. Strane novine i časopisi mogle su se nabaviti u

urbanim područjima u cijeloj zemlji; međutim, zbog njihovih visokih cijena mnogim su

osobama uglavnom nedostupni.

Problemi s primjenom zakona iz veljače 2001. o reformi Hrvatskog radija i televizije (HRT) koji

su u državnom vlasništvu naveli su Vladu da u prosincu parlamentu predloži zakon kojim bi se

HRT pretvorio u javnu tvrtku. Predloženiom se zakonom kani smanjiti politički utjecaj na HRT

tako što bi se ukinula nadležnost parlamenta za da imenuje Vijeće direktora. OESS je zabrinut

da novi zakon ne pruža dovoljno jamstava da se postupak imenovanja u Vijeće HRT-a neće

odvijati pod utjecajem parlamenta. U prosincu je Vladino Vijeće za radio i televiziju najavilo

javnu licitaciju za iznajmljivanje trećeg kanala HRT-a.

HINA, novinska agencija u vlasništvu države, zakonom iz listopada 2001. transformirana je u

javnu instituciju koja treba biti financijski nezavisna i djelovati na komercijalnoj osnovi, izvan

državnog budžeta; međutim, u toku godine Vlada je još uvijek pokrivala veći dio HINA-inih

fondova. Zakon o medijima iz listopada 2001. obvezao je sve medije da svoju vlasničku

strukturu javno obznane do siječnja 2002; međutim, iako je samo tiskovnih medijskih tvrtki

bilo registrirano 1600, tek je 61 medijska tvrtka obznanila svoju vlasničku strukturu do tog

roka. Unatoč raznim reformama, stvarno nezavisna nacionalna televizija nije se pojavila do

kraja godine.

Više od 60 posto stanovništva i dalje se oslanja na vijesti večernjeg Dnevnika državnog HRT-a.

Iako je privatna TV Nova tokom godine pokrivala gotovo 75 posto stanovništva, ona je u

prvom redu postaja za zabavu i imala je malo informativnog programa. Mreža nezavisnih

lokalnih televizijskih postaja proizvodila je Vijesti, konkurentski večernji informativni program

koji je pokrivao 65 posto državnog teritorija. HRT je i dalje jedini primatelj prihoda od poreza

koje vlasti naplaćuju od korisnika televizije. Ta je subvencija stvorile prednost pred nezavisnim

televizijskim postajama čiji su izvori financiranja i sposobnost za kupnju programa ograničeni.

Slični problemi postoje i u pogledu radija. Katolička crkva vodi jednu od rijetkih privatnih

nacionalnih radio-postaja.

Amandman na kazneni zakon iz svibnja 2001. dekriminalizirao je klevetu, što je rezultiralo

manjim brojem takvih slučajeva. Otprilike 1200 slučajeva iz ranijih godina ostalo je neriješeno

zbog sporog i neefikanog pravosudnog sustava. Po svemu sudeći, većina slučajeva u kojima je

donesena presuda u toku godine riješena je na pravedan način. Članci kaznenog zakona koji

dozvoljavaju progon novinara koji objave “državne tajne” ostaju na snazi; međutim, nije bilo

izvještaja da su ti zakoni upotrijebljeni tokom godine.

U rujnu je Hrvatska udruga veterana invalida domovinskog rata tri dana blokirala distribuciju

Osječkog doma, osječkih dnevnih novina, zbog toga što su objavile listu od 3000 veterana

“invalida”, za mnoge od kojih se pretpostavlja da potporu primaju nezakonito.

Pristup Internetu dostupan je i neograničen.

Vlada ne ograničava akademske slobode.

b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja

Ustav jamči pravo na mirno okupljanje i udruživanje, i vlast je to pravo u praksi općenito

poštovala.

Zakon dozvoljava okupljanje na prijavljenim demonstracijama na dozvoljenim lokacijama; iako

proces odobravanja ili zabrane prijavljivanja okupljanja nije transparentan, nije bilo izvještaja

o tome da je upotrijebljen na diskriminirajući način. Tokom godine održano je nekoliko mirnih

demonstracija i marševa u čitavoj zemlji koje su organizirale grupe radnika, seljaka, i ratnih

veterana koje se protive politici vlasti (vidi Odjeljak 6.b.).

Ustav jamči pravo na udruživanje, i vlast je to pravo u praksi općenito poštovala. Promatrači

primjećuju da je zakon iz listopada 2001. kojim se reguliraju udruženja i NVO-i olakšao proces

registracije, na najmanju moguću mjeru smanjila uplitanje vlasti, i eliminirala nejednak

tretman međunarodnih i domaćih udruženja. Novi zakon potiče i privatno financiranje NVO-a

odobravanjem poreznih olakšica donatorima. U siječnju su nove procedure za registraciju

NVO-a stupile na snagu. Registar je po prvi put informacije o NVO-ima u zemlji učinio

elektronski dostupnima javnosti.

c. Sloboda vjeroispovijesti

Ustav jamči slobodu savjesti, vjeroispovijesti i slobodnog javnog ispovijedanja vjerskih

uvjerenja, a vlast u praksi općenito poštuje ta prava. Ne postoje formalna ograničenja za

vjerske zajednice, i sve vjerske zajednice mogu slobodno obavljati obrede u javnosti, te

osnivati i voditi socijalne i karitativne ustanove.

Ne postoji službena državna religija; međutim, Rimokatolička crkva prima određenu državnu

potporu i druge beneficije određene konkordatima između Vlade i Vatikana. Na primjer,

Katolička crkva primala je izravne dotacije, kao i državno financiranje nekih plaća i mirovina za

svećenike i redovnice putem državnih mirovinskih i zdravstvenih fondova. U skladu sa

zakonom o pravnom statusu vjerskih zajednica, Vlada je u prosincu potpisala sporazume s

Pravoslavnom crkvom i Islamskom zajednicom slične katoličkim konkordatima. Državno

financiranje primanja vjerskih radnika; omogućavanje duhovnog savjetovanja u državnim

institucijama poput vojske, policije, i zatvora; i priznavanje vjerskih brakova glavne su točke

tih sporazuma. Slični su sporazumi planirani za Židovsku zajednicu i Baptističke crkve.

Država priznaje katoličke, islamske, i pravoslavne brakove, što otklanja potrebu za

registriranjem u građanskom matičnom uredu.

Ministarstvo obrane zapošljava 16 katoličkih svećenika s punim radnim vremenom i 5 sa

skraćenim radnim vremenom, koji brinu o katolicima u vojsci; međutim, klerici ostalih

denominacija, uključujući pravoslavne i muslimanske klerike, nisu zaposleni kao vojni

dušebrižnici. Prosinački sporazumi omogućuju vojsci da zaposli jednog muslimanskog i pet

pravoslavnih klerika kao dušebrižnike. U rujnu je Vlada potpisala novi Protokol i sporazum o

međusobnim odnosima s katoličkom crkvom, koji, među ostalim, regulira duhovno

savjetovanje u kaznionicama, zatvorima, i popravnim institucijama. Novi sporazumi sa

Pravoslavnom crkvom I Islamskom zajednicom također omogućuju duhovno savjetovanje u

kaznionicama, zatvorima, i popravnim institucijama.

Vlasti zahtijevaju da vjersko obrazovanje bude dostupno u školama, mada kao neobavezan

predmet; međutim, općenito, manjak sredstava i kvalificiranih učitelja predstavljao je

prepreku poduci iz manjinskih vjera, a pretežno je nuđen katolički vjeronauk. Prema zakonu o

vjerskim zajednicama, donesenim u srpnju, katolička vjerska poduka ujesen je uvedena u

vrtiće. Ta je odluka izazvala javnu raspravu i kritike predstavnika nekih drugih vjerskih

zajednica i političkih partija. Sporazumi s Pravoslavnom crkvom i Islamskom zajednicom

omogućuju vjersku poduku u školama u kojima postoji najmanje sedam vjernika bilo

pravoslavne bilo islamske vjere.

Povrat nacionaliziranog vlasništva ostao je problem. Povrat Katoličkoj crkvi reguliran je

konkordatom s Vatikanom iz 1998. Novi sporazumi s Pravoslavnom crkvom i Islamskom

zajednicom omogućuju osnivanje zajedničkih komisija s Vladom koje bi se sastajale jednom

godišnje kako bi se riješila imovinska, pravna, obrazovna, i kulturna pitanja. Zajedničke

komisije temelje se na “konkordatskom” modelu uspostavljenom između Katoličke crkve i

Vlade. Pravoslavna crkva – drugi najveći potražitelj imovine, poslije Katoličke crkve – ponovo

je stekla vlasništvo nad znatnom količinom poslovnih prostora u zagrebu, kao i nad nešto

imovine u Rijeci i Osijeku. Međutim, nekoliko zgrada u Zagrebu, Karlovcu, i drugim gradovima

nije vraćeno, kao ni imovina koja je pripadala samostanima, uključujući šume i obradivo

zemljište. Slično tome, Židovska zajednica imala je samo djelomičnog uspjeha u povratu svog

vlasništva. Pregovori s Vladinim Uredom za povrat vlasništva o tri zgrade u Zagrebu, Ravnoj

Gori, I Crikvenici nisu bili uspješni, te imovina nije vraćena u toku godine. U srpnju – jednu

godinu nakon krajnjeg roka koji je odredio ustavni sud – parlament je donio zakon kojim se

odobrava kompenzacija stranim državljanima čija je imovina konfiscirana između 1945. i

1991, ukoliko vlasti dotičnog pojedinca imaju recipročni sporazum s hrvatskim vlastima. Novi

zakon ne pokriva oduzimanje imovine u ratovima 1941-1945 i 1991-1995. Usto, oni koji su

dobili kompenzaciju prema ranijim sporazumima ne mogu dobiti dodatnu kompenzaciju.

Prema OESS-ovim i drugim izvještajima, pravoslavne crkve i imovina u ratom pogođenim

područjima, posebno u Osijeku i Slavonskom Brodu, napadnuti su više puta u toku godine. U

ožujku, ukradeno je 18 ikona iz pravoslavne crkve Sv. Nikole u Kistanju; u istom mjesecu,

grupa mladih ljudi šikanirala je pravoslavne monahe i studente kod samostana Krka u blizini

Kistanja. Iako je policija smjesta intervenirala, nije bilo uhićenja. Groblja na karlovačkom

području oštećivana su i oskvrnjivana nekoliko puta u toku godine. U rujnu, oštećeni su

nadgrobni spomenici na jednom groblju u Vukovaru – što je bio sedmi sličan incident na tom

groblju. U kolovozu, fašistički ustaški simboli nacrtani su na srpskoj pravoslavnoj crkvi u gradu

Splitu.

U kolovozu, policija nije intervenirala u Šibeniku kada su upotrijebljeni automobili kako bi se

blokirao ulaz u crkvene urede i lokalnom biskupu onemogućio izlazak iz zgrade. Također u

Šibeniku, u kolovozu, nije podignuta optužnica protiv osobe koja je pritvorena zbog učestalog

bacanja smeća i verbalnog maltretiranja jednog pravoslavnog svećenika. U rujnu je

podmetnut požar u jednoj zgradi Pravoslavne crkve u Osijeku; u drugom incidentu u Osijeku,

crkva Sv. Nikole je vandalizirana.

Za razliku od prethodnih godina, muslimanski vođe nisu prijavili nijedan ozbiljan

diskriminacijski incident.

Za detaljniju obradu, vidi Međunarodni izvještaj o vjerskim slobodama za 2002.

d. Sloboda kretanja unutar zemlje, putovanja u inozemstvo, emigracija i repatrijacija

Ustav jamči ta prava, i vlast je ta prava u praksi općenito poštovala. U izvanrednim

okolnostima, vlast može zakonski ograničiti pravo na ulaz u zemlju ili izlazak iz nje ako je

neophodno zaštititi “pravni poredak, zdravlje, prava, ili slobode drugih”. Sve osobe svoj

boravak moraju registrirati kod lokalnih vlasti; međutim, nisu prijavljeni nikakvi problemi s

registracijom.

Nije zabilježeno da bi vlast poništila državljanstvo iz političkih razloga. Vladine procedure

provjere i dokumentiranja državljanstva stotina tisuća etničkih Srba koji su izbjegli iz zemlje

nakon vojnih operacija 1995. godine tokom su godine poboljšane; međutim, redovito su stizali

izvještaji o ometanju od strane nekih lokalnih dužnosnika. U Donjem Srbu, mnogi su srpski

povratnici iskusili poteškoće u pribavljanju osobnih iskaznica i drugih vrsta dokumenata koji bi

im omogućili da potvrde svoj status državljana. Općinska uprava u Gračacu opstruirala je

povratak u Donji Srb i druge općine u svojoj nadležnosti, dok je u isto vrijeme pružala izravnu

pomoć etničkim hrvatskim doseljenicima iz Bosne koji nastavljaju stizati u općinu. Do kraja

studenog, u organizaciji UNHCR-a ili Vlade, 10,748 osoba koje su bile izbjeglice u Jugoslaviji ili

Bosni i Hercegovini vratilo se u Hrvatsku. Prema UNHCR-u, približno 113,582 izbjeglice

(većinom etnički Srbi) vratile su se u Hrvatsku (većinom iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije,

ali i iz drugih zemalja) od 1995.

Poboljšanja u procesu provjere izbjeglica uvedena 2000. godine uspješno su eliminirala

uhićenja onih povratnika koje je Ministarstvo unutarnjih poslova unaprijed onavijestilo da se

protiv njih ne vode sudski postupci. Međutim, međunarodni promatrači i dalje su zabrinuti da

su uhićenja etničkih Srba zbog ratnih zločina, često utemeljena na slabim dokazima (vidi

Odjeljak 1.d), posebno onih koji su se nedavno vratili, neke izbjeglice odvratilo od povratka.

Ministarstvo unutarnjih poslova ponovno je izdalo dokumente o stalnom prebivalištu za više od

380 hrvatskih srpskih povratnika koji nisu bili smatrani državljanima. Ti povratnici sada mogu

regulirati svoj status, pribaviti osobne dokumente, i zatražiti državljanstvo putem

naturalizacije.

Znatan broj unutarnje raseljenih osoba ostao je u zemlji, mada nisu svi pod izravnom skrbi

vlasti. U kolovizu, UNHCR je izvijestio da se u zemlji nalazi 17,486 unutarnje raseljenih osoba

(75 posto iz podunavske regije) i 8,202 izbjeglice (većinom iz Bosne i Hercegovine). Te brojke

ne odražavaju u potpunosti još 140000 bivših izbjeglica (gotovo sve su etnički Hrvati iz Bosne

i Hercegovine) koji su postali državljani i stanovnici Hrvatske.

Unatoč trajnom Vladinom programu popravka tisuća oštećenih kuća u podunavskoj regiji,

službenici vlasti, NVO-i i međunarodni promatrači procijenili su da se proces povratka u tu

regiju približava kraju a da većina zajednica neće dostići predratni broj stanovništva. Dok su

se etničke napetosti u podunavskoj regiji nastavile, opća sigurnosna situacija bila je stabilna

(vidi Odjeljak 5). Najveći destimulans povratka bilo je loše stanje regionalne ekonomije.

Predsjednik Mesić i premijer Račan nastavili su davati česte javne izjave kojima se potiče

povratak svih hrvatskih državljana njihovim predratnim domovima i njihova reintegracija. U

ožujku 2001. godine, Vlada je odobrila niz mjera (“Kninski zaključci”) za rješavanje društvenih

i ekonomskih problema u ratom pogođenim područjima; međutim, malo je od tih mjera

provedeno do kraja godine. U svibnju se Vladino “Koordinacijsko tijelo”, osnovano 2001.

godine da bi rješavalo probleme u ratom pogođenim područjima, sastalo i formiralo združene

radne grupe s predstavnicima međunarodne zajednice da bi se pozabavilo zakonodavnim i

ekonomskim pitanjima kako bi se olakšao povratak. Radne grupe često su se sastajale tokom

godine, ali njihov je napredak bio spor. Doneseni su značajni zakoni u pogledu povrata

vlasništva, ali administrativne i pravne prepreke usporile su implementaciju (vidi Odjeljak

1.f.). Najveća prepreka povratku svih hrvatskih građana nemogućnost je pristupa njihovim

predratnim domovima i imovini. Mehanizmi za povrat privatnog vlasništva najbolje su djelovali

u podunavskoj regiji gdje su povratnici uglavnom etnički Hrvati koji nastoje dobiti svoje

domove od etničkih Srba koji ih zauzimaju. Većina ostalih primjera vraćenog vlasništva

dogodio se uslijed osobnog sporazuma vlasnika i posjednika.

2000. godine Ustavni je sud poništio odredbe Zakona o statusu raseljenih osoba i izbjeglica

koje su zabranjivale deložiranje ukoliko ne bi postojao alternativan smještaj za deložiranog.

Unatoč toj odluci, sudovi i lokalne stambene komisije nastavile su se oslanjati na kvazi-legalan

Program povratka iz 1998. pri odlučivanju o deložacijama. To je za posljedicu imalo jačanje

pravnog prvenstva privremenih posjednika pred vlasnicima imovine. Srpanjski amandmani na

zakon o područjima od posebne državne skrbi uveli su mjere namijenjene olakšavanju povrata

imovine, ali osnovni princip pri povratu imovine ostao je da se privremenim posjednicima

mora osigurati smještaj prije povrata imovine vlasnicima. Zbog toga što taj zakon i dalje

podređuje prava vlasnika privatne imovine pravima privremenih korisnika, on ne udovoljava

međunarodnim standardima i krši pravo na vlasništvo kakvo je predviđeno Ustavom.

Vlasti su domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama dozvolile slobodan pristup

svim raseljenim osobama, kao i pružanje pomoći.

Vlada je provela neke, ali ne i sve odredbe UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i

njenog Protokola iz 1967. Novi Zakon o azilu, izrađen 2001. uz podršku UNHCR-a, koji bi u

potpunosti primijenio standarde UN-a, prolazi legislativnu proceduru, ali do kraja godine nije

bio usvojen. Vlada je surađivala s UNHCR-om i drugim humanitarnim i međunarodnim

organizacijama u pomaganju izbjeglicama. Ministarstvo unutarnjih poslova tražitelje azila

tretira odvojeno, prema Zakonu o kretanju i boravku stranaca, i osobe koje traže utočište

dobivaju “privremenu zaštitu”, a ne status izbjeglice. Taj status ne uključuje sve mjere zaštite

koje imaju izbjeglice. Na primjer, osoba sa statusom privremeno zaštićenog nema pravo na

rad, iako se mnogima odobrava hitna zdravstvena pomoć i privremeni smještaj. Tokom

godine, vlasti nisu odobrile status azilanta nijedom od otprilike 97 tražitelja azila, unatoč

preporukama UNHCR-a u nekoliko slučajeva. Tim je osobama dozvoljeno da ostanu u zemlji

samo dok njihovi zahtjevi za azil nisu odbijeni, kada im je naređeno da napuste zemlju, mada

nitko od njih nije bio deportiran ili nasilno vraćen u zemlju u kojoj im je prijetilo proganjanje.

Odjeljak 3 Poštovanje političkih prava: pravo građana da mijenjaju vlast

Ustav građanima daje pravo da mirno promijene vlast, i građani to pravo koriste na

periodičnim, slobodnim i poštenim izborima; međutim, bilo je nekih nepravilnosti u

predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2000. godine. Građani stariji od 18 godina imaju

pravo glasa tajnim glasanjem. Predsjednik je Ustavom ograničen na dva petogodišnja

mandata. Predsjednik Stjepan Mesić izabran je 2000. na petogodišnji mandat zamijenivši

Franju Tuđmana koji je umro na dužnosti u prosincu 1999. Promatrači OESS-a izbore su

opisali kao “mirne i uredne”, zamijetivši da su birači “mogli slobodno izraziti svoju političku

volju”; međutim, bilo je problema. Zakon o državljanstvu i izborno zakonodavstvo etničkim

Hrvatima u inozemstvu, koji nemaju nikakvu stvarnu vezu s Hrvatskom, daju državljanstvo, a

time i biračko pravo, na isključivo etničkim temeljima. Međutim, mnogim hrvatskim Srbima

koji su izbjegli 1995. i koji su željeli prihvatiti odgovornosti hrvatskog državljanstva, vlasti u

2000. godini nisu omogućile da dokumentiraju svoje hrvatsko državljanstvo kako bi glasali i

naposlijetku se vratili.

U ožujku 2001, ustavnim je amandmanima ukinut gornji dom parlamenta (Županijski dom);

bilo je malo praktičnih posljedica budući da je gornji dom imao malo stvarnih odgovornosti.

Sada jednodomno zakonodavno tijelo, Zastupnički dom, ima 151 izabranog zastupnika. Na

parlamentarnim izborima u siječnju 2000, opozicijska koalicija koju je vodio SDP dobila je

parlamentarnu većinu, okončavši 10 godina vladavine HDZ-a. Promatrači OESS-a opisali su

glasanje kao “znatan napredak” prema zadovoljavanju standarda OESS-a. Međutim, ostala su

sporna neka pitanja u pogledu izbornog postupka, uključujući nedovoljnu zastupljenost

etničkih manjina. U srpnju je premijer Račan dao ostavku i ponovo je imenovan u novoj Vladi,

izmijenjenoj uslijed promjena u koalicijskom partnerstvu.

U svibnju 2001, održani su nacionalni izbori za lokalne vlasti (gradske, općinske i županijske).

Promatrači OESS-a ocijenili su da su izbori “općenito provedeni u skladu s obvezama prema

OESS-u”, primijetivši da “ova ocjena potvrđuje poboljšanja zamijećena na izborima 2000.

Međutim, ostaju neki nedostaci.” Promatrači su izvijestili o sudjelovanju širokog spektra

stranaka, općenito uravnoteženo medijsko izvještavanje, i mirnu atmosferu na dan izbora.

Problemi uključuju žurno donošenje izbornog zakona u posljednji čas, odredbe o zastupljenosti

manjina koje nisu jasne u određivanju procedura za postizanje ravnomjerne zastupljenosti

manjina u lokalnim tijelima, nepostojanje stalne državne izborne komisije, nedostatnu

transparentnost u pogledu stranačkih troškova u predizbornoj kampanji, kao i nepostojanje

regulative za financiranje kampanje. Novi “Ustavni zakon” o nacionalnim manjinama koji je

parlament prihvatio u prosincu određuje da etničke manjine moraju biti zastupljene u tijelima

lokalnih vlasti, pod uvjetom da popis stanovništva pokaže da manjinska grupa tvori barem

određen postotak lokalnog stanovništva. Međutim, manjinske grupe ostat će podzastupljene u

79 općina i 9 županija dok se 2005. ne održe idući izbori na lokalnoj razini. Usto, zakon o

državljanstvu iz 1991. – koji je nepovoljan za ne-etničke Hrvate – još uvijek nije dopunjen

amandmanima koji bi stvorili jednake uvjete za državljanstvo bez obzira na etnicitet.

Nije bilo pravnih prepreka sudjelovanju žena u vlasti ili politici, i žene su držale 33 od 151

zastupničkog mjesta i 4 od 23 položaja u Vladi. U sudstvu, 4 od 13 sudaca Ustavnog suda i 19

od 41 suca Vrhovnog suda bile su žene.

Nije bilo pravnih prepreka sudjelovanju manjina u vlasti ili politici, i manjine su držale 11 od

151 zastupničkog mjesta u parlamentu. Izbornim zakonom za etničke je manjine rezervirano

pet mjesta u parlamentu; ostalih šest manjinskih zastupnika izabrano je sa partijskih lista, ne

na temelju etniciteta. Novi Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, donesen u prosincu,

rezervira do osam manjinskih mjesta u idućem zakonodavnom tijelu. Na lokalnoj razini, u

izborima u svibnju 2001, nekoliko je etničkih Srba izabrano za gradonačelnike u ratom

pogođenim područjima, posebice u onim gradovima u kojima je zabilježen najveći broj

povratnika i posljedična promjena demografske strukture. Etnički srpski kandidati raznih

stranaka (uključujući etnički baziranu Samostalnu srpsku demokratsku stranku (SDSS) i

Srpsku narodnu stranku (SNS), kao i SDP) dobili su ukupno 264 zastupnička mjesta na

gradskoj, općinskoj i županijskoj razini, a etnički su se Srbi uključili u vladajuće koalicije u

najmanje 13 gradova. U Vukovaru je u veljači lokalna srpska partija pristupila novoj vladajućoj

koaliciji koja je došla na vlast kada se prije vladajuća desničarska koalicija raspala.

Odjeljak 4 Odnos vlasti prema istragama međunarodnih i nevladinih organizacija o

navodnim kršenjima ljudskih prava

Niz domaćih i međunarodnih NVO-a općenito djeluje bez uplitanja vlasti, istražujući i

objavljujući svoje nalaze u slučajevima koji se tiču ljudskih prava. Službenici vlasti općenito su

kooperativni i prijemljivi za njihove stavove. Dalmatinski komitet za ljudska prava, NVO iz

Splita, imao je značajnu ulogu u poticanju ponovnog pokretanja istrage ratnih zločina

počinjenih u mornaričkom zatvoru Lora u Splitu. Nekoliko je NVO-a koje se bave ljudskim

pravima promatralo suđenje “Lora”, pružalo informacije javnosti, i pomagalo svjedocima kako

bi istupili I svjedočili. U travnju je Evropski centar za prava Roma, uz podršku Hrvatskog

helsinškog odbora, uložio tužbu kojom se osporava segregacija romske djece u posebne

razrede isključivo na temelju njihovog etniciteta u četiri škole u sjevernoj Hrvatskoj.

Novi Zakon o udrugama stupio je na snagu u siječnju i znatno je povećao mogućnost da se

NVO-i registriraju i da djeluju bez prekomjernog uplitanja vlasti (vidi Odjeljak 2.b). Nije bilo

izvještaja o uznemirivanju NVO-a od strane vlasti, a Vladin ured za suradnju s NVO-ima, iako

je radio uz ograničena sredstva, aktivno je koordinirao i promovirao napore NVO-a i vlasti u

pogledu ljudskih prava i civilnog društva. U mnogim općinama službenici NVO-a i lokalnih

vlasti odlično su surađivali; međutim, nedovoljno angažiranje lokalnih vlasti u obvezama koje

je preuzela središnja vlast i dalje je problem u nekim općinama.

Međunarodne organizacije, uključujući Promatračku misiju Evropske Unije, OESS, UNHCR, te

Visoko povjerenstvo UN-a za ljudska prava, slobodno su djelovale.

Općenito dobra suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) tokom

poboljšavala se do kraja rujna, kada je Vlada odbila ispuniti svoje mađunarodne obaveze kao

agent ICTY-a u uhićenju i izručenju optuženog umirovljenog generala Janka Bobetka. U

studenom je Vlada dostavila optužnicu lokalnom sudu. Sud je izvijestio Vladu, a Vlada je

izvijestila ICTY, da je, na temelju nalaza lokalnog liječničkog konzilija, Bobetko isuviše

bolestan da bi sudjelovao u postupku, i do kraja godine ostao je u Hrvatskoj čekajući procjenu

liječničkog tima koji je imenovao ICTY. Javila su se i pitanja o Vladinom nastojanju da pronađe

Antu Gotovinu, optuženog 2001. Neuspjeh u promptnom ispunjavanju međunarodnih obaveza

u slučaju Bobetko I nepostojanje napretka u pronalaženju Gotovine dovelo je u pitanje Vladinu

volju da surađuje s ICTY-em u procesuiranju slučajeva ratnih zločina u koje su uključeni

istaknuti Hrvati.

Pučki pravobranitelj prihvaćao je žalbe pojedinačnih građana i prema njima djelovao. Zbog

toga što se radi o parlamentarnom a ne Vladinom uredu, ograničena je moć pučkog

pravobranitelja da zatraži postupanje Vladinih ministarstava.

Osim Ureda pučkog pravobranitelja, parlament je zadržao nezavisni Odbor za ljudska prava sa

specifičnom zadaćom praćenja ljudskih i manjinskih prava, kao i nezavisan Odbor za jednakost

spolova koji su se periodično sastajali čitave godine kako bi raspravljali o temama i legislativi

u svojoj domeni (vidi Odjeljak 5).

Vladin Ured za ljudska prava – koji je počeo djelovati u prosincu 2001. – odgovara zamjeniku

premijera Anti Simoniću za razvijanje, koordinaciju i provođenje Vladine aktivnosti u pitanjima

ljudskih prava. Vladino koordinacijsko tijelo koje se bavi povratkom izbjeglica i obnovom kuća

u ratom pogođenim područjima, sastalo se nekoliko puta u toku godine s predstavnicima

međunarodne zajednice u radnim grupama; međutim, stvaran je napredak bio spor.

Odjeljak 5 Diskriminacija na temelju rase, spola, vjere, hendikepiranosti, jezika ili

socijalnog statusa

Ustav navodi da osobe imaju sva prava i slobode, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik,

vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, rođenje,

obrazovanje, socijalni status, ili druge osobine. Usto, pripadnici svih nacionalnih skupina ili

manjina imaju jednaka prava. Iako se u praksi poštuje većina tih prava, nastavila se

diskriminacija žena, Srba i Roma.

Žene

Iako je vlast prikupila vrlo ograničenu količinu statističkih podataka o tom problemu,

vjerodostojni promatrači NVO-a izvijestili su da nasilje nad ženama, što uključuje nasilje u

braku, ostaje raširen i nedovoljno priznat problem. Zloupotreba alkohola i loše ekonomske

prilike navode se kao faktori koji pridonose tom problemu. Silovanje i silovanje u braku

zabranjeni su Kaznenim zakonom; međutim, NVO-i navode da mnogo žena ne prijavljuje

silovanje ili silovanje u braku. Jedino sklonište za žene nalazi se u Zagrebu.

Zakon navodi da postupak za slučaj nasilja u obitelji mogu pokrenuti i druge osobe osim žrtve;

na primjer, postupak se može inicirati na temelju sumnje zdravstvenih radnika ili policije,

umjesto da prijavu podnosi žrtva. Jedna odredba Kaznenog zakona određuje da počinitelji

nasilja u obitelji, uz odgovarajuću kaznu, budu smješteni pod nadzor i dobiju psihijatrijsku

obradu. Zakon o prekršajima određuje produljeni pritvor (do 30 dana) za počinitelje nasilja u

obitelji, čak i za vrijeme rješavanja žalbe optuženog.

Hrvatska je tranzitna i, u manjoj mjeri, izvorna i odredišna zemlja za krijumčarenje žena u

svrhu seksualne eksploatacije (vidi Odjeljak 6.f.).

Spolno uznemirivanje na radnom mjestu predstavlja povredu dijela Kaznenog zakona koji se

odnosi na zloupotrebu položaja, ali nije izričito navedeno u Zakonu o radu. NVO-i su izvijestili

da, u praksi, spolno uznemirivane žene često ne traže zakonsku zaštitu zbog straha od

gubljenja radnog mjesta.

Zakon o radu zabranjuje spolnu diskriminaciju; međutim, u praksi žene općenito imaju slabije

plaćena radna mjesta. Vladine statistike iz prethodnih godina pokazuju da žene, iako čine

procijenjenih 46 posto formalno zaposlene radne snage, zauzimaju manji broj radnih mjesta

na višim razinama, čak i u područjima poput obrazovanja ili administracije, gdje očito tvore

većinu zaposlenih. Podaci koje su prikupili NVO-i pokazuje da žene pretežno rade na nižim

činovničkim, radničkim i trgovačkim radnim mjestima. Sindikalni službenici izvijestili su –

uzevši u obzir neformalnu ekonomiju – da bi udio žena u ukupnoj radnoj snazi mogao iznositi

čak 66 posto. Veći dio nezaposlenih su žene – 54 posto – a mirovinske statistike pokazale su

da su plaće žena u prosjeku 26 posto niže od odgovarajućih plaća muškaraca. Sindikalni

službenici izvijestili su da je teško prepoznati i riješiti pitanje nejednakih nadnica utemeljenih

na rodu zbog toga što Vlada statistike o nadnicama nije razdvojila prema spolu. Žene se često

prve otpuštaju pri restkruriranju poduzeća. Zakon o radu odobrava jednu punu godinu

porodiljnog dopusta.

Nastavljeno je s Vladinim nastojanjima na jednakosti spolova. Vladin Odbor za jednakost

spolova izradio je nacrte dva nova zakona – o ravnopravnosti spolova I zaštiti od nasilja u

obitelji – koji još čekaju na djelovanje parlamenta. Odbor je također inicirao i osigurao

financijsku podršku za regionalna tijela za jednakost spolova, koja su osnovana u nekoliko

županija. U prosincu 2001, Vlada je osnovala novi ured za ljudska prava (vidi Odjeljak 4), a

postojeći odjel za jednakost spolova u Ministarstvu rada priključen je tom uredu. Zadaće

Ministarstva rada obuhvaćaju primjenu Plana za nacionalnu akciju za jednakost spolova 2001-

2005. i koordinaciju zadaća između ministarstava, parlamentarnih ureda, sindikata i NVO-a

koje promoviraju jednakost spolova. Parlamentarni Odbor za jednakost spolova inicirao je

promjene Zakona o obrani i Zakona o oružanim snagama, donesenim u svibnju i ožujku,

kojima je osnovan odbor za jednakost spolova pri Vijeću za personal Ministarstva obrane, a

spolno uznemirivanje definirano kao disciplinski prekršaj. Odbor je podržao značajne promjene

Kaznenog zakona, kojima je po prvi put uvedena odredba o ograničavanju prilaska i obavezna

psihosocijalna terapija u slučajevima nasilja u obitelji. Zakon o poticanju malog i srednjeg

poduzetništva, donesen u ožujku, sadrži odredbe o poticanju ženskog poduzetništva.

Hrvatska ženska mreža, organizirana mreža ženskih NVO-a registrirana u veljači, sa sjedištem

u Poreču, koordinira aktivnosti 50 NVO-a iz cijele zemlje. Postoji nekoliko NVO-a sa sjedištem

u Zagrebu od nacionalnog značaja, od kojih su dvije: Rosa centar za žene, koji se bavi

krijumčarenjem žena i nasiljem protiv žena, i razvija nacionalnu mrežu, te B.A.B.E., koji je

usredotočen na pravnu pomoć, izradu nacrta zakona, i političku participaciju.

Djeca

Vlast je općenito predana dobrobiti djece. Obrazovanje je besplatno i obavezno do osmog

razreda (u prosjeku do 14. godine). Škole osiguravaju besplatne obroke za djecu. Većina

učenika nastavlja školovanje do 18. godine, a Romi su jedini zamjetan izuzetak. Romska djeca

suočavaju se s ozbiljnim preprekama u nastavku školovanja, uključujući diskriminaciju u

školama i nedostatak obiteljske podrške. Oko 10 posto hrvatske romske djece započne

osnovnu školu, a od njih samo 10 posto školovanje nastavi u srednjoj školi. U Međimurskoj

županiji, lokalni službenici navodno su organizirali segregacijske razrede za romsku djecu,

navodno sa smanjenim programom. U rujnu je čakovečki Okružni sud odbacio neutemeljenu

tužbu koju je u travnju podnio Evropski centar za prava Roma u ime 52 roditelja romske

školske djece, koji su ustvrdili da u Međimurskoj županiji postoji diskriminacija u obrazovanju i

segregacija njihove djece. U listopadu su romski roditelji koji su sudjelovali u postupku uložili

žalbu na Ustavnom sudu. Subvencionirani objekti za dnevni smještaj postoje u većini

zajednica, čak i za djecu do sedme godine. Zdravstvena skrb za djecu je besplatna.

Iako ne postoji društveni obrazac zlostavljanja djece, NVO-i koji vode vruće linije za žrtve

spolnog zlostavljanja izvijestili su o brojnim slučajevima zlostavljanja djece.

Hendikepirane osobe

Ustav jamči “posebnu brigu za zaštitu hendikepiranih osoba i njihovo uključivanje u drštveni

život.” Iako hendikepirane osobe nisu suočene s otvorenim diskriminativnim mjerama,

mogućnost njihovog zapošljavanja općenito je ograničena. Posebno obrazovanje također je

ograničeno i slabo financirano.

Zakon o socijalnoj skrbi i zakon o građevinarstvu propisuju pristup javnim službama i

zgradama za hendikepirane osobe; međutim, pravila gradnje ne ne provode se uvijek i ne

propisuju naknadno postavljanje odgovarajućih struktura. Shodno tome, pristup javnim

zgradama često je otežan.

Nacionalne / rasne / etničke manjine

Etničke manjine uživaju istu ustavnu zaštitu kao i ostale samo-određene etničke i vjerske

grupe; međutim, u praksi se nastavio obrazac otvorene i ponekad ozbiljne diskriminacije

etničkih Srba na nekoliko područja, uključujući pravosuđe, zapošljavanje, stanovanje i slobodu

kretanja. Etnički Srbi u ratom pogođenim područjima i dalje su izloženi uznemirivanju,

zastrašivanju, i povremeno nasilju. U prosincu, nakon opširnih diskusija s manjinskim

grupama i političkim partijama, parlament je donio Ustavni zakon o nacionalnim manjinama,

uz široku političku podršku. OESS je novi zakon općenito ocijenio pozitivno. Zakon osigurava

zastupljenost manjina u tijelima lokalnih vlasti, propisuje stvaranje manjinskih vijeća od

lokalne do nacionalne razine koje izabrane službenike treba savjetovati u pogledu manjinskih

prava, promiče upotrebu manjinskih jezika i simbola, I omogućuje izbor do osam manjinskih

zastupnika u slijedeći parlament. Etničke manjinske grupe pozdravile su mnoge odredbe

zakona, ali osudile su gubitak velikih prava afirmativne akcije da biraju zastupnike u

parlament.

Društveno zastrašivanje i nasilje protiv Srba nastavljeno je u ratom pogođenim područjima

(vidi Odjeljak 1.c.). Oružje preostalo iz rata, uključujući vatreno oružje I eksploziv, moglo se

lako nabaviti i u toku godine korišteno je u slučajevima uznemirivanja. Incidenti su se

uglavnom događali u područjima povratka u središnjoj Dalmaciji. U veljači je srpski povratnik

Jovan Basta pretučen do smrti u Benkovcu pokraj Knina; objavljeni su kontradiktorni policijski

izvještaji i nije bilo uhićenja. Također u veljači, dvije su ručne bombe bačene u dvorište kuće u

posjedu jedne srpske obitelji na drniškom području. Policija je reagirala na odgovarajući način,

I istraga je bila u toku. U travnju, spaljena je jedna kuća povratnika na benkovačkom

području, kao i lokalna škola. U Glini, napadnuta je trgovina jednog srpskog povratnika nakon

prikazivanja filma o ratu u kojem su počinitelji vlasnika navodno prepoznali kao bivšeg

vojnika. Srbi povratnici u selu Donji Karin izvijestili su o jednom bosanskom Hrvatu

doseljeniku koji je neprekidno uništavao usjeve i vinograde; unatoč ponovljenim prijavama

lokalnoj policiji, protiv sumnjivca nije poduzeta nikakva akcija. Etnički Srbi u tom području

primili su verbalne prijetnje smrću, a jedna je obitelj često bombardirana kamenjem dok je

obrađivala svoju zemlju. U srpnju, nepoznate su osobe maltretirale dvije žene u selu Smiljčić

udarcima u njihove prozore noću; u istom selu u rujnu je sedam mladih ljudi napalo i ozlijedilo

jednog muškarca, ali – zbog prethodnih loših iskustava – on nije bio sklon obavještavanju

lokalne policije. Osobe u uniformama koje su podsjećale na fašističku ustašku vlast iz doba

Drugog svjetskog rata u kolovozu su marširale kroz Petrinju, za proslave dana zaštitnika

grada; u istom mjesecu, sličan je događaj zabilježen u Dvoru, u kojem je stanovništvo

većinom srpsko. U rujnu su dvije osobe u Kninu prijetile televizijskoj ekipi iz Beograda koja je

snimala prvi dan škole jednog dječaka iz srpske obitelji koja se nedavno vratila. Policija je brzo

reagirala, ali ekipa je – zabrinuta za dječakovu sigurnost – prekinula snimanje. U rujnu je

desničarska Hrvatska stranka prava izrekla etničke prijetnje na konferenciji za novinare

održanoj na dan općine u Dvoru. Uništavanje imovine i drugi oblici uznemirivanja često je

uzrokovano sporovima između posjednicima domova jednog etniciteta i vlasnicima

povratnicima drugog. Verbalno I pravno uznemirivanje, nasilna iseljenja i napadi, i dalje su se

učestalo javljali (vidi Odjeljak 2.d.).

Nakon ukidanja OESS-ove grupe za policijski nadzor u podiunavskoj regiji u jesen 2000,

policija je nastavila prikladno djelovati u pitanjima reda i mira, iako su neki NVO-i nastavili

iskazivati zabrinutost da etnički Srbi vlastima nevoljko prijavljuju etnički motivirane incidente.

Povremeno su stizali izvještaji o tenzijama između etnički srpskih i hrvatskih službenika. Vlada

se nije bavila pitanjima regrutacije, obuke, i održavanja odgovarajuće manjinske

zastupljenosti u policijskim snagama u cijeloj zemlji. Na primjer, izvan istočne Slavonije, u

mnogim je većinski srpskim zajednicama policija 100 posto etnički hrvatska.

Ozbiljna i stalna prepreka povratku i reintegraciji etnički srpskih izbjeglica jest to što vlast nije

priznala, odnosno, “konvalidirala” njihove pravne i administrativne dokumente iz razdoblja

sukoba 1991-95. Primjena zakona o konvalidaciji iz 1997. godine, kojim se priznaju dokumenti

koje je izdala pobunjenička srpska para-država, ta legislativa potkopana je uputstvima

Ministarstva rada i socijalne skrbi koje ozbiljno ograničavaju udovoljavanje uvjetima. Iako sam

zakon nije naveo rok za podnošenje zahtjeva, odlukom prethodnog režima travanj 1999.

određen je kao krajnji rok. Budući da se više od polovice od 71,000 Srba koji su se vratili u

Hrvatsku vratilo poslije travnja 1999, rok za podnošenje zahtjeva ustvari isključuje većinu

onih koji bi inače mogli podnijeti zahtjev. Čak su i osobe koje su podnijele zahtjeve prije tog

roka doživljavale proizvoljna odugovlačenja i opstrukciju. Bez zakonskog priznanja, građani

(gotovo isključivo etnički Srbi) i dalje nisu mogli riješiti čitav niz problema, uključujući

mirovine, invalidsko osiguranje, I mogućnost utvrđivanja radnog staža. Većina zahtjeva

potječe od starijih osoba i povezana je s mirovinskim i zaposleničkim stažem s područja

okupiranih za vrijeme sukoba. Državni je mirovinski fond nepropisno odbio neke zahtjeve za

priznavanjem radnog staža koje su podnijeli etnički Srbi.

Iako su etnički srpski vlasnici imovine često imali poteškoća s ulaskom u posjed svoje imovine,

srpskim korisnicima po prvi su put dodijeljena znatna sredstva za pomoć pri obnovi. Uz

središnju Hrvatsku, obnova je dobro napredovala u zapadnoj Hrvatskoj, gdje su sada dvije

trećine korisnika pomoći za obnovu Srbi. Usto, vlasti su u većini drugih regija u Hrvatskoj

marljivo radile da ubrzaju rješavanje zahtjeva za pomoć pri obnovi. Lokalni srpski NVO-i u

Kninu izvijestili su o opstrukciji nastojanja etničkih Srba da pribave razne dokumente potrebne

za primanje mirovina, socijalne potpore, ili vođenje postupaka u pitanjima imovine ili drugim

pravnim zahtjevima, od strane lokalnih vlasti.

Nastavljeno je s diskriminacijom i nasiljem usmjerenim protiv Roma. Popisom stanovništva

2001. u zemlji je izbrojeno tek 9,463 Roma, ali službenici vlasti i NVO-i slažu se da je taj broj

premalen, te da bi stvaran broj hrvatskih Roma mogao iznositi 30 do 40 tisuća. Za razliku od

prethodne godine, nije bilo značajnih izvještaja o napadima ili nasilju usmjerenom protiv

Roma. Štiteći svoju kulturu i neskloni asimilaciji, Romi su se suočavali s mnoštvom prepreka,

uključujući jezik (mnogi, posebice žene, slabo govore hrvatski), nedostatno obrazovanje,

neposjedovanje državljanstva i osobnih dokumenata, visoku nezaposlenost, društvenu

diskriminaciju, kao i nevoljkost vlasti da se suoči s tim problemima. Romski NVO-i procjenjuju

da 25 posto Roma nema dokumente o državljanstvu, i stoga ne mogu pribaviti dokumente

potrebne za dobivanje socijalne potpore, zaposlenja, glasačkih prava, i odluke o priznavanju

vlasništva.

U rujnu je grupa hrvatskih roditelja spriječila da se održi prvi dan nastave u jednoj osnovnoj

školi u Međimurskoj županiji. Roditelji, koji su protestirali zbog odluke Ministarstva

obrazovanja da podrži integrirane razrede, istjerali su romsku djecu iz učionica i zaključali

školu. Iako su Ministarstvo, škola, i svi roditelji prihvatili kompromisno rješenje koje uključuje

i miješane i segregirane razrede, njime se ne ostvaruje Ustavom zajamčeno pravo svih

građana na jednako obrazovanje bez obzira na etnicitet.

Ustavnom odredbom iz 2000. dodano je devet novih priznatih manjina postojećoj listi od njih

sedam već zabilježenih u Ustavu, uključujući Muslimane, Albance i Slovence.

U školi je bilo nešto diskriminiranja manjina. Na primjer, udžbenici koriste pogrdne pridjeve u

odnosu na manjine. Ranija obećanja vlasti da će osigurati uravnoteženije udžbenike nisu

ispunjena.

Zakon o državljanstvu razlikuje one koji polažu pravo na hrvatski etnicitet i one koji to ne

mogu učiniti. Etnički Hrvati imaju pravo postati državljanima, čak i ako nisu bili državljani

bivše Socijalističke Republike Hrvatske, ako podnesu pisanu izjavu da se smatraju hrvatskim

državljanima. Ne-Hrvati moraju zadovoljiti strože uvjete kako bi stekli državljanstvo

naturalizacijom, nakon 5 godina registriranog prebivališta. Čak i oni koji su imali zakonito

prebivalište u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (vidi Odjeljak 1.d) morali su podnijeti

dokaze o ranijem prebivalištu i državljanstvu kakvi se nisu tražili od etničkih Hrvata. Prepreke

etničkim Srbima u dokumentiranju državljanstva dovele su do diskriminacije u drugim

područjima, uključujući biračko pravo (vidi Odjeljak 3). Dok se zahtjev za državljanstvom ne

riješi, podnositelju zahtjeva uskraćene su socijalne povlastice, što uključuje zdravstvenu

zaštitu, mirovinu, besplatno obrazovanje, kao i zapošljavanje u javnim službama. Odbijanje

zahtjeva često je obrazlagano člankom 26 Zakona o državljanstvu (koji kaže da se zbog

razloga nacionalne sigurnosti državljanstvo može uskratiti osobama koje zadovoljavaju druge

uvjete) i člankom 8 (koji propisuje da postupci dotične osobe moraju pokazati da je osoba

“privržena pravnom sustavu i običajima Hrvatske”, te da je imala registrirano prebivalište na

području Hrvatske pet godina prije podnošenja zahtjeva za državljanstvo). Razdoblje koje su

uglavnom etnički Srbi proveli izvan zemlje kao izbjeglice Ministarstvo unutarnjih poslova sada

priznaje primjenjivim u ispunjavanju uvjeta o petogodišnjem boravku.

Odjeljak 6 Prava radnika

a. Pravo na udruživanje

Radnici imaju zakonsko pravo osnivati ili se učlanjivati u sindikate prema vlastitom izboru bez

prethodnog odobrenja, i radnici to pravo provode u praksi. Postoji aktivan sindikalni pokret s

jednom većom i četiri manje sindikalne federacije i nezavisnim udruženjem radnika i

službenika. Približno je 64 posto radnika učlanjeno u sindikate. Općenito, sindikati su neovisni

o vlasti i političkim strankama.

Zakon o radu zabranjuje diskriminaciju sindikata i izričito dopušta da sindikati pokrenu sudski

spor u slučaju otkaza. Nije bilo izvještaja o sistematskim otpuštanjima na temelju etniciteta.

Općenito, nastojanja građana da dobiju pomoć putem pravnog sustava ozbiljno su ugrožena

neučinkovitošću sudova, u kojima predmeti često čekaju mjesecima ili godinama prije

donošenja konačne odluke (vidi Odjeljak 1.e). U slučaju tužbe zbog nezakonitog otkaza koju je

Sindikat metalskih radnika podnio u ime Dragutina Varge i Vladimira Harjača, sindikat je dobio

spor, i obojica su naposlijetku vraćena na njihova radna mjesta – u Varginom slučaju, nakon

što je poslodavac povukao žalbu na Vrhovnom sudu.

Sindikati se mogu slobodno udruživati u međunarodnim okvirima, a to i čine.

b. Pravo na kolektivno organiziranje i pregovaranje

Kolektivno pregovaranje zakonski je zaštićeno. U Zakonu o radu nalaze se odredbe o

kolektivnim ugovorima, zaštiti štrajkaša, te pravnim organičenjima prava poslodavaca da

radnicima zabrane dolazak na posao za vrijeme sporova.

Ustav jamči pravo na štrajk uz neka ograničenja. Pripadnicima oružanih snaga, policije,

državne administracije i javnih službi štrajk nije dozvoljen. Radnici mogu štrajkati samo pri

isteku ugovora, ili u posebnim okolnostima spomenutim u ugovoru. Vrhovni je sud u prošlosti

odlučio da radnici ne mogu štrajkati zbog neisplaćivanja plaća; međutim, amandmani na

Zakon o radu iz ožujka 2001. pozabavili su se upravo tom odlukom i omogućili radnicima da

štrajkaju zbog neisplaćivanja plaća.

Kada pregovaraju o novom ugovoru, radnici moraju proći postupak posredovanja prije no što

mogu početi štrajkati, ukoliko se štrajk ne vodi zbog novog ugovora. Radnici i uprava

posrednika moraju zajednički izabrati posrednika ako spor dođe to faze posredovanja. Ako se

ne mogu dogovoriti, Zakon o radu propisuje angažman “Gospodarskog i socijalnog vijeća”

(GSV). GSV – kojim predsjedava zamjenik premijera – sastoji se od 15 članova, sa po 5

predstavnika Vlade, Hrvatske udruge poslodavaca, i konfederacije sindikata. GSV se obično

sastaje najmanje jednom mjesečno i raspravlja o procedurama i legislativi koje se odnose na

socijalnu zaštitu, interese radnika i službenika, kao i o postupku kolektivnog pregovaranja.

Lokalni GSV-i osnovani su u većini županija u Hrvatskoj.

Vladin Ured za socijalno partnerstvo pruža administrativnu i stručnu podršku GSV-u i olakšava

dijalog između Vlade, poslodavaca i sindikata. Ured za socijalno partnerstvo posredovao je u

približno 80 radnih sporova na kolektivnoj razini. Štrajk postaje legalan tek nakon

posredovanja i formalne objave da je u posredovanju došlo do zastoja. Ako se ustanovi da je

štrajk nelegalan, svaki sudionik može biti otpušten, a sindikat se može smatrati odgovornim

za nastalu štetu. Štrajk sindikata liječnika I zubara krajem lipnja Vlada je proglasila

nelegalnim zbog toga što mu nije prethodio postupak mirenja. U kolovozu je zagrebački

Okružni sud zabranio štrajk vozača ambulantnih vozila. Zakon zabranjuje odmazdu protiv

štrajkaša koji sudjeluju u legalnom štrajku. Krajem godine bilo je oko 45,000 neriješenih

pojedinačnih radnih sporova, od kojih se gotovo 70 posto odnosi na financijska potraživanja.

U toku godine, vlasti su dozvolili demonstracije radništva i na zagrebačkom glavnom trgu i

pred parlamentom. Približno se 5,000 članova sindikata I simpatizera okupilo na protestnom

maršu 1. svibnja na zagrebačkom trgu pred Katedralom; članovi sindikata u cijeloj Hrvatskoj

obilježili su praznik rada 1. Svibnja prosvjedima protiv najavljenih promjena Zakona o radu, za

koje su ustvrdili da će drastično smanjiti radnička prava. U svibnju je sindikat srednjoškolskih

profesora krenuo u štrajk, što je rezultiralo u potpisivanju kolektivnog ugovora s

Ministarstvom prosvjete i sporta. Carinski službenici organizirali su usporavanje rada u lipnju

zbog visine nadnica, I nakon toga dobili povišicu plaća od 20 posto. U listopadu je približno

1,000 prosvjednika u Puli i 500 u Rijeci, koje su organizirali sindikati i udruge potrošača,

demonstriralo protiv Vlade reagirajući na povišenje cijena od strane elektroenergetske

kompanije u državnom vlasništvu. Prosvjedi zbog otpuštanja u nacionalnim policijskim

snagama, koje je Vlada najavila u kolovozu 2001, nastavili su se do rujna 2002, kada je Vlada

naredila da se prosvjednici utaboreni pred Vladinim uredima silom uklone nakon što je jedan

otpušteni policajac bacio jaje na premijera. Neki su prosvjednici potražili utočište u obližnjoj

crkvi, gdje su se nalazili i krajem godine.

U studenom, dva sindikata metalskih radnika organizirali su miting približno 1,700 radnika

Sisačke željezare zbog neisplate tromjesečnih zaostataka plaće. Demonstracije su završile

nekoliko dana nakon što je Vlada organizirala isplatu nadnica.

Prema Sporazumu za pravedniju Hrvatsku iz 1999, Vlada se mora konzultirati sa sindikatima

prije nego što krene u ekonomske reforme koje bi za posljedicu imale promjene u radničkim

povlasticama i otpuštanja; međutim, sindikati su se žalili da Vlada u praksi ne poštuje taj

sporazum.

Ne postoje zone za obradu robe za izvoz.

c. Zabrana prisilnog rada

Ustavom je zabranjen prisilan ili obavezan rad, uključujući dječji rad, i nije bilo izvještaja da

takav rad postoji. Ministarstvo rada i socijalne skrbi odgovorno je za provedbu zabrane

prisilnog ili obaveznog rada.

d. Dječji rad i minimalna dob za zapošljavanje

Minimalna dob za zapošljavanje je 15 godina, a o provedbi te odluke brine Ministarstvo rada i

socijalne skrbi. Djeca se ne smiju zapošljavati prije zakonom određene dobi i nije im

dozvoljeno obavljati poslove koji štete njihovom zdravlju ili moralu. Radnici mlađi od 18

godina imaju pravo na posebnu zaštitu na radu i ne smiju raditi teške fizičke poslove, kao ni

raditi u noćnoj smjeni. Nema zabilježenog obrasca kršenja zakona o dječjem radu.

e. Prihvatljivi radni uvjeti

Vlada i Sindikati javnih i državnih službenika potpisali su temeljni kolektivni ugovor u prosincu

2001; najnovija minimalna netto plaća – određena u travnju – iznosila je približno 243 US$

(1,800 Kuna), što nije bilo dovoljno da osigura pristojan životni standard za radnika i obitelj.

Prosječna mjesečna netto plaća u listopadu iznosila je 489 US$ (3,766 Kuna).

Neisplaćivanje plaća i dalje je ozbiljan problem; više od 80,000 radnika (6 posto radne snage)

plaće nije primalo na vrijeme. U lipnju 2001, Ustavni je sud presudio da se radnicima i

njihovim obiteljima ne može odbiti zdravstvena zaštita, čak i ako poslodavci ne isplate njihove

doprinose u zdravstveni sustav.

Amandmanom iz lipnja 2001. na Zakon o radu radni je tjedan skraćen na 40 sa 42 sata.

Radnici imaju pravo na jednu dnevnu stanku od 30 minuta, jedan tjedni odmor od 24 sata, i

najmanje 18 dana plaćenog godišnjeg odmora. Radnici imaju pravo na pedeset posto veću

plaću za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno.

Zdravstvene i sigurnosne standarde određuje Vlada, a provodi ih Ministarstvo zdravstva.

Zakon dozvoljava sindikatima da u tvrtkama odrede kontrolore zdravstvenih i sigurnosnih

uvjeta, ali njihova djelatnost nije regulirana kolektivnim ugovorom. U praksi, tvrtke nisu

prerevne u poštovanju standarda zaštite radnika. Na primjer, na gradilištima nije neobično

vidjeti radnike bez zaštitnih kaciga, kao ni da radnici uklanjaju zaštitne dijelove s opasne

opreme. Prema zakonu, radnici se mogu ukloniti s rada u opasnim uvjetima, te zatražiti

sudsku zaštitu ako smatraju da su zbog toga nezakonito otpušteni. Tokom godine nije bilo

izvještaja o žalbama zbog nezakonitog otpuštanja zbog sigurnosti na radnom mjestu.

f. Trgovina ljudima

Nema zakona koji izričito zabranjuje trgovinu ljudima, ali postojeći se zakoni mogu upotrijebiti

za progon krijumčara; problem je bio trgovina ženama. Nema mnogo statističkih podataka o

krijumčarenju, iako službenici UN-a koji se bave tim problemom u ovoj regiji, te lokalna

istraživanja pokazuju da je Hrvatska u prvom redu tranzitna zemlja za žene koje se krijumčare

u druge dijelove Europe u svrhu prostituiranja, te u manjoj mjeri izvorišna i odredišna zemlja

za prokrijumčarene žene.

Krijumčarenje ljudi goni se prema hrvatskim kaznenim zakonima koji zabranjuju ropstvo,

ilegalan prijelaz granice, međunarodnu prostituciju, ili svodništvo. Policija je nedovoljno

svjesna tog problema. Neki policajci prošli su ograničenu obuku, ali otpočelo se s nastojanjima

da se policiju potakne da identificira i dokumentira moguće slučajeve krijumčarenja ljudi.

Djelomično zbog neodghovarajućih pravnih okvira, žrtve se ne potiče da protiv krijumčara

pokrenu pravni postupak. Prema Ministarstvu unutarnjih poslova, od 1998. do kolovoza vlasti

su procesuirale 11 osoba prema zakonu koji zabranjuje ropstvo i 94 osobe prema zakonu koji

zabranjuje međunarodnu prostituciju. Procesi su završili – do kraja 2001 – presudama

izrečenima osmerim osobama optuženim za međunarodnu prostituciju; nije bilo presuda

prema zakonu koji zabranjuje ropstvo.

Neuspjeh u pronalaženju prokrijumčarenih žena među ilegalnim imigrantima prokrijumčarenim

u zemlju i manjkavosti sporazuma s Bosnom o vraćanju, koji policiju obvezuje da ilegalne

imigrante procesuira i repatrira unutar 72 sata od njihovog uhićenja, rezultirali su znatnim

potcjenjivanjem problema krijumčarenja ljudi u zemlji. Žene iz Mađarske, Ukrajine,

Rumunjske, Bugarske, Slovačke, i drugih zemalja, navodno su kroz Bosnu i Hercegovinu i

Jugoslaviju krijumčarene u Hrvatsku, gdje su neke ostale raditi kao prostitutke, ili su

krijumčarene na druga odredišta. Žene se kroz zemlju transportiraju kamionima i brodovima.

Usto, žene iz Albanije, Bosne, Bugarske, Mađarske, Makedonije, Moldavije, Rumunjske,

Slovenije i Jugoslavije pritvarane su zbog ilegalnog ulaska u zemlju; pretpostavlja se da su

neke od tih žena bile žrtve krijumčarenja. Postoje podaci koji ukazuju na to da su za

krijumčarenje odgovorne grupe koje pripadaju međunarodnom organiziranom kriminalu.

Vladini službenici, međunarodne misije i NVO-i surađivali su u razvijanju protukrijumčarske

strategije. U travnju je Vlada osnovala nacionalni odbor za suzbijanje krijumčarenja ljudi koji

se sastoji od 22 člana, uključujući predstavnike Vlade (uključujući predstavnika Ureda

državnog tužitelja), dva člana NVO-a, jednog

Člana Hrvatske međunarodne organizacije za migracije, i jednog novinara. Nacionalni je odbor

pripremio nacrt Nacionalnog plana djelovanja, koji je Vlada odobrila u studenom. Nacionalni

odbor sudjelovao je u Protukrijumčarskoj radnoj grupi Pakta o stabilnosti; usto, u rujnu su

članovi Odbora, te zamjenik premijera i ministar obrane, sudjelovali na protukrijumčarskoj

konferenciji u Bruxellesu kako bi formulirali strategiju Evropske Unije za borbu protiv

krijumčarenja ljudi.

Ne postoje službe za podršku žrtava krijumčarenja. Žrtve krijumčarenja obično su pritvarane

zbog ilegalnog ulaska u zemlju i deportirane na dobrovoljnoj osnovi. Žrtve se općenito drže u

jednoj zagrebačkoj ustanovi za pritvaranje zbog povreda propisa o useljenju. Pritvor može

trajati nekoliko tjedana. Strane ambasade obično nisu organizirale repatrijaciju svojih

građana, i žrtve se obično vlakom vraćaju u zemlje porijekla, u organizaciji hrvatske Vlade.

Postoji jedno sklonište za žene koje povremeno pomaže prokrijumčarenim ženama.