1

2

JANE CASEY

NESTALI

S ENGLESKOGA PREVEO

Igor Buljan

Zagreb, prosinac 2014.

3

Majci i ocu, s ljubavlju

4

Opsjednute su kuće najmirnije,

dok se vrag ne probudi.

Webster, Vojvotkinja malfeška

5

Nekih se stvari dobro sjećam. Drugi dijelovi nisu tako jasni. Tijekom

godina zamaglilo se ono čega se ne mogu posve sjetiti tako da nisam

sigurna koje su pojedinosti stvarne, a koje sam izmislila. Ali mislim da je

ovako počelo.

Mislim da je bilo ovako.

To je najbolje što mogu.

1992.

Ležim na hrapavoj prostirci od tartana u vrtu, pretvarajući se da čitam. Sredina je poslijepodneva i sunce je vrelo na mome tjemenu i leđima, prži mi tabane. Danas zbog nastavničke obuke nema škole, pa sam satima vani. Prostirka je prekrivena vlatima koje sam počupala iz travnjaka, škakljaju me gdje mi dodiruju golu kožu. Glava mi je teška, kapci mi se spuštaju. Riječi na stranici vrve okolo kao mravi, koliko god se trudila zadržati ih u pravilnim redovima, pa se predajem, odgurnem knjigu u stranu i sakrijem glavu u ruke.

Osušena trava šušti pod prostirkom, smeđa i uvela od višetjedne vrućine. Pčele zuje među ljetnim ružama, a u blizini bruji kosilica. U kuhinji je uključen radio, ženski glas odmjereno se diže i pada, povremeno ga prekida iznenadna glazba. Riječi su nerazgovijetne, prelijevaju se jedna u drugu. Pravilno tik-tok-tok dolazi od moga brata, koji igra tenis na zidu kuće. Reket, zid, tlo. Tik-tok-tok. Već sam ga pitala mogu li igrati s njim. Radije igra sam nego sa mnom, tako to ide kad si četiri godine mlađa i djevojčica.

Virim kroz prste prema bubamari koja se vere na vlat trave. Volim bubamare, upravo sam u školi imala rad o njima. Ispružim prst tako da bubamara može prijeći na njega, ali ona podigne krila i odleti. Ono što me škaklja na listu crna je, debela muha, čini se da ih ima posvuda ove godine i slijeću na mene cijelo poslijepodne. Zarijem glavu dublje u ruke, zatvarajući oči. Prostirka miriši na toplu vunu i ugodne ljetne dane. Sunce je vrelo, a pčele mrmore uspavanku.

Nekoliko minuta ili sati poslije, čujem kako nečije noge prelaze travnjak, gazeći svakim korakom suhu, krhku travu. Charlie.

»Reci mami da se brzo vraćam.«

Noge opet odlaze.

Ne podižem pogled. Ne pitam kamo ide, više spavam nego što sam budna. Možda već i sanjam.

Kad otvorim oči, znam da se nešto dogodilo, ali ne i što. Ne znam koliko sam dugo spavala. Sunce je još visoko na nebu, kosilica još zvrnda, radio žamori, ali nešto nedostaje. Treba mi trenutak da shvatim kako loptica više ne odskače. Reket je na tlu, a brat mi je nestao.

7

Poglavlje 1

Nisam izašla van kako bih je tražila, jednostavno nisam mogla ostati kod

kuće. Napustila sam školu čim je završio posljednji sat, izbjegavajući

zbornicu i krenuvši odmah na parkiralište, gdje je moj mali otrcani Renault

upalio od prve. To je bila prva dobra stvar cijelog dana.

Obično nisam odlazila odmah nakon škole. Imala sam naviku ostati u

svojoj tihoj učionici. Katkad bih planirala nastavu ili ocjenjivala zadaće.

Često bih samo sjedila i zurila kroz prozor. Tišina bi mi pritiskala uši kao

da sam metrima ispod morske površine. Nije bilo ničega radi čega bih

izronila – nisam imala djecu kojoj bih se žurila niti muža kojeg bih htjela

vidjeti. Sve što me čekalo kod kuće bila je bol, u svakom značenju te riječi.

Ali danas je bilo drukčije. Danas mi je bilo dosta. Bio je topao

svibanjski dan i poslijepodnevno je sunce neugodno zagrijalo unutrašnjost

automobila. Spustila sam prozor, ali u gužvi špice brzina je bila jedva

dovoljna da mi promrsi kosu. Nisam bila naviknuta na probijanje kroz

promet, pa su me boljele ruke jer sam prejako stiskala upravljač. Uključila

sam radio pa ga nakon nekoliko trenutaka opet isključila. Od škole do kuće

nije bilo daleko, put je obično trajao petnaest minuta. Toga poslijepodneva

sjedila sam u automobilu i bjesnjela gotovo pedeset.

U kući je bilo tiho kad sam se vratila. Pretiho. Stajala sam u

prohladnom, mračnom predsoblju i osluškivala, osjećajući kako mi se

uslijed pada temperature podižu dlačice na rukama. Majica mi je bila

vlažna pod pazusima i uz kralježnicu, i drhturila sam od hladnoće. Vrata

dnevne sobe bila su otvorena, baš kao što sam ih ujutro ostavila. Jedini

zvuk iz kuhinje bilo je dvostruko kapanje kuhinjske slavine, a kapi su

padale u zdjelu za žitarice koju sam nakon doručka ostavila u sudoperu.

8

Kladila bih se da nitko nije ulazio onamo otkad sam otišla na posao. Što

znači...

Bez previše entuzijazma krenula sam uza stube, objesivši u prolazu

torbicu preko stupa. »Vratila sam se.«

To je bilo popraćeno svojevrsnom reakcijom – kao da netko vuče noge

u spavaćoj sobi na kraju hodnika. Charliejeva soba. Vrata su bila zatvorena,

a ja sam stajala krzmajući na odmorištu, nisam znala hoću li pokucati ili ne.

Točno u trenutku kad sam odlučila pobjeći kvaka se okrenula. Bilo je

prekasno da stignem do svoje sobe prije nego što se vrata otvore, pa sam

stajala i rezignirano čekala. Prve će mi riječi kazati sve što trebam znati o

tome kako je provela dan.

»Što hoćeš?«

Ratobornost, jedva suzdržana.

Prilično uobičajeno.

»Zdravo, mama«, rekla sam. »Je li sve u redu?«

Vrata, koja su bila samo odškrinuta, šire su se otvorila. Ugledala sam

Charliejev krevet, nabranu posteljinu gdje je mama sjedila. Još je bila u

kućnoj haljini i papučama, držeći kvaku i lagano se njišući, kao kobra. Jako

se namrštila, pokušavajući se usredotočiti.

»Što radiš?«

»Ništa«, najednom sam se osjetila vrlo umornom. »Samo sam se

vratila s posla, to je sve. Samo sam te htjela pozdraviti.«

»Mislila sam da se neko vrijeme nećeš vraćati.« Izgledala je zbunjeno i

pomalo sumnjičavo. »Koliko je sati?«

Kao da joj je to važno. »Stigla sam malo ranije nego inače«, rekla sam

bez objašnjenja. Nema smisla. Ne bi ni marila. Za malo što mari.

Osim za Charlieja. Mali Charlie. Charlie joj je bio mezimac, naravno.

Soba mu je bila netaknuta. Šesnaest godina nije se promijenila nijedna stvar.

Nijedna figurica vojnika nije premještena, nijedan se poster nije smio

skinuti sa zida. Hrpa složene odjeće čekala je da se spremi u ladice. Sat na

stoliću kraj kreveta još je kucao. Knjige su mu bile uredno složene na

policama iznad kreveta: udžbenici, stripovi, debeli tvrdo ukoričeni vodiči

9

za zrakoplove iz Drugog svjetskog rata. Sve je bilo baš kao kad je nestao,

kao da bi se mogao vratiti i nastaviti gdje je stao. Nedostajao mi je, svakog

mi je dana nedostajao, ali mrzila sam tu sobu.

Mama se uzvrpoljila, provlačeći remen kućne haljine kroz prste.

»Upravo sam pospremala«, rekla je. Suzdržala sam se od pitanja što točno

treba pospremati u sobi koja se nikad ne mijenja. Zrak u njoj bio je

zagušljiv, ustajao. Ulovila sam trpki zadah neoprana tijela i djelomično

probavljenog alkohola i osjetila napad gnušanja. Htjela sam samo pobjeći,

izaći iz kuće i otići što dalje.

»Oprosti. Nisam ti htjela smetati.« Krenula sam natrag kroz hodnik

prema svojoj sobi. »Odoh malo na trčanje.«

»Trčanje«, ponovila je mama, a oči su joj se suzile. »Ne daj da te

zadržavam.«

Osupnula me njezina promjena tona. »Mislila sam da te

uznemiravam.«

»O, ne, samo ti daj. Kao i uvijek.«

Nisam trebala reagirati. Nisam se trebala dati izazvati. Obično sam

znala da ne mogu pobijediti.

»Što bi to trebalo značiti?«

»Mislim da znaš.« Uz pomoć kvake na vratima uspravila se do pune

visine, centimetar niže od mene – drugim riječima, nije bila visoka. »Dolaziš

i odlaziš po volji. Uvijek je onako kako tebi odgovara, zar ne, Sarah? «

Trebala bih brojati do milijun da ostanem mirna. Ipak, progutala sam

ono što sam htjela reći, a htjela sam ovo: Začepi, sebična gaduro. Ovdje sam

samo zbog svoga zabludjelog osjećaja odanosti. Ovdje sam samo zato što tata ne bi

želio da ostaneš sama, zbog nijednog drugog razloga, zato što je zbog tebe izgorjela

sva moja ljubav koju sam nekoć davno osjećala prema tebi, ti, nezahvalna kravo

puna samosažaljenja.

Ono što sam doista rekla bilo je: »Nisam mislila da će ti to smetati.«

»Mislila? Nisi ti ništa mislila. Nikad ne misliš.«

10

Nabusitost joj se malo poremetila kad se spotaknula dok je prolazila

pored mene, krenuvši u svoju sobu. Na pragu je zastala. »Kad se vratiš,

nemoj me uznemiravati. Idem rano u krevet.«

Kao da inače želim biti blizu nje. Ali kimnula sam kao da razumijem,

pa nastavila kimati polako, sarkastično, nakon što su se za njom zalupila

vrata. Zatvorila sam se u svoju sobu s osjećajem olakšanja. Bila je

nemoguća, o čemu sam obavijestila sliku svoga oca koja je stajala na stoliću

kraj kreveta. »Dužan si mi«, promrmljala sam. »Stvarno si mi dužan.«

I dalje se smiješio, nedirnut, pa sam nakon sekundu-dvije krenula u

akciju, pipajući pod krevetom u potrazi za tenisicama.

Najveći užitak bio je svući zgužvanu, vlažnu odjeću i navući kratke

hlače i majicu, svezati guste kovrče da ne smetaju i osjetiti svjež zrak na

vratu. Nakon trenutka oklijevanja odjenula sam laganu jaknu, svjesna

večernje svježine, iako je dan bio topao. Uzela sam bocu vode i mobitel te

krenula van, s odobravanjem udišući zrak dok sam stajala na pragu, tresući

nogama da ne budu ukočene. Upravo je bilo prošlo pet sati i sunce je još

bilo jarko, a svjetlo toplo i zlatno. Kosovi su se dozivali preko vrtova kad

sam krenula niz cestu, isprva ne prebrzo, osjećajući kako mi se dah ubrzava

prije nego što se ustalio u ritmu koji je bio u skladu s tempom. Živjela sam u

slijepoj uličici u Wilmington Estateu, kompleksu sagrađenom za smještaj

Londonaca koji su 1930-ih sanjali o životu u predgrađu. Curzon Close bio je

zapuštena zabit od dvadeset kuća naseljenih stanovnicima koji su živjeli

ondje godinama, poput mene i mame, i pridošlica koji su zbog cijena kuća

izbjegli iz Londona. Jedna od došljakinja bila je u vrtu ispred svoje kuće, pa

sam joj se stidljivo nasmiješila kad sam protrčala pored nje. Nije bilo

reakcije. Nisam se trebala čuditi. Inače nismo imali previše veze sa

susjedima, čak ni s onima koji su bili ondje dugo kao mi, ili čak duže.

Osobito s onima koji su bili ondje dugo koliko i mi, možda. S onima koji se

možda sjećaju. S onima koji možda znaju.

Ubrzala sam kad sam stigla na glavnu cestu, nastojeći pretrčati

vlastite misli. Cijeli su me dan morila davno potisnuta sjećanja koja su

izranjala na površinu mojih misli, sluzavi mjehurići na ustajalu jezeru. Bilo

je čudno, nisam baš ništa slutila kad mi je pet minuta prije dvanaest netko

11

pokucao na vrata učionice. Bila sam sama, pripremala se za sat u osmom

razredu, otvorila sam vrata i ugledala Elaine Pennington, groznu

ravnateljicu ženske škole Edgeworth koja je ulijevala silan strah, i iza nje

visokog i mrkog muškarca. Roditelja, zapravo. Oca Jenny Shepherd,

shvatila sam trenutak kasnije. Izgledao je žalosno, utučeno i odmah sam

shvatila da postoji problem.

Nisam mogla ne vrtjeti taj prizor u glavi, kao što sam radila cijeli dan.

Elaine nije gubila vrijeme na uvod.

»Sljedeći sat imate u osmom razredu?«

Nakon godinu dana rada s njom i dalje me silno plašila. Njezina

prisutnost bila je dovoljna da mi se od straha jezik zalijepi za nepce. »Hm,

da«, na koncu sam uspjela izustiti. »Koga trebate?«

»Sve.« To je rekao gospodin Shepherd, prekinuvši ono što je Elaine

počela govoriti. »Moram ih pitati znaju li gdje mi je kći.«

Zatim su ušli, oboje, gospodin Shepherd nemirno je koračao amo-

tamo. Upoznala sam ga u studenome na prvim sastancima nastavnika i

roditelja, kad je bio glasan i raspoložen, zbijajući šale zbog kojih je njegova

zgodna, zamamna žena dobrodušno kolutala očima. Jenny je poput

gospođe Shepherd bila sitne građe i imala je duge trepavice, ali od oca je

naslijedila osmijeh. Danas tog osmijeha nije bilo u mome razredu, pa je iz

njega isijavala zabrinutost, linije su mu se urezale na čelo iznad tamnih,

strastvenih očiju. Isticao se visinom u odnosu na mene, ali očito mu je

uzrujanost potkopavala tjelesnu snagu. Zaustavio se kraj jednog prozora i

naslonio na prozorsku dasku, kao da ga noge više ne podupiru, gledajući

nas beznadno, dok su mu ruke visjele uz bokove, iščekujući.

»Trebala bih te informirati, Sarah, tako da znaš što se zbiva. Gospodin

Shepherd došao je jutros k meni da mu pomognemo pronaći njegovu kćer

Jennifer. Izašla je tijekom vikenda, u subotu, zar ne?«

Shepherd kimnu. »U subotu navečer. Oko šest.«

Izračunata sam i ugrizla se za usnu. Subota navečer, a sad je gotovo

podne, ponedjeljak. Gotovo dva dana. Nije dugo – ili je dugo kao život,

ovisi o perspektivi.

12

»On i gospođa Shepherd su čekali, ali do mraka se nije pojavila i nije

odgovarala na mobitel. Otišli su je tražiti putem kojim je, kako su

pretpostavljali, otišla, ali nije joj bilo traga. Na povratku je gospođa

Shepherd nazvala policiju, ali nisu bili od osobite pomoći.«

»Rekli su da će se vratiti kad bude htjela.« Glas mu je bio tih, hrapav i

pun boli. »Rekli su da djevojčice te dobi uopće nemaju osjećaj za vrijeme.

Rekli su nam da je nastavimo zvati na mobitel, a ako se ne javi, da

nazovemo sve njezine prijateljice i pitamo njihove roditelje jesu li je vidjeli.

Rekli su da mora nestati na duže vrijeme prije nego što išta poduzmu. Rekli

su da svakih pet minuta u Velikoj Britaniji nestane jedno dijete – možete li

vjerovati u to? – i da se ne mogu angažirati dok ne zaključe da je dijete u

opasnosti. Rekli su da dvanaestogodišnjakinje nisu osobito ranjive, da će se

vjerojatno pojaviti i ispričavati se što nas je zabrinula. Kao da se ona ne bi

vratila nakon izlaska i rekla nam gdje je ako je sve u redu. Oni ne poznaju

moju kćer.« Pogledao me. »Vi je poznajete, zar ne? Vi znate da nikad ne bi

tek tako otišla, a da nam ne kaže.«

»Ne mogu zamisliti da bi to učinila«, rekla sam oprezno, razmišljajući

o tome što znam o Jenny Shepherd. Dvanaest godina, lijepa, akademski

marljiva, uvijek spremna za osmijeh. Nije bilo ni traga buntovnosti u njoj,

ništa od gnjeva koji je vidjela u nekim starijim djevojkama koje su, čini se,

osvetoljubivo uživale u tome da brinu svoje roditelje. Grlo mi se steglo od

brige za nju, od toga što mi je ono što je govorio – da je nestala prije dva

dana – bilo jezivo poznato, pa sam ga morala pročistiti da bih mogla

govoriti. »Jeste li ih uspjeli uvjeriti da to shvate ozbiljno?«

Nasmijao se, bez veselja. »O, da. Shvatili su me ozbiljno kad se

pojavio pas.«

»Pas?«

»Izašla je u subotu navečer prošetati psa. Ima malog westieja,

zapadnoškotskog terijera, i jedan od zadataka joj je da ga šeće dvaput

dnevno, osim ako nema jako dobar razlog zbog kojega ne može. To je bio

jedan od uvjeta na koji je morala pristati prije nego što smo nabavili psa.

Morala je preuzeti odgovornost za njega.« Spustio se na prozorsku dasku,

najednom potresen. »I preuzela je. Tako je dobra s tom životinjom. Nikad

13

joj nije problem izaći kad je loše vrijeme ili rano ujutro. Potpuno mu je

posvećena. Zato sam znao, čim sam vidio tog prokletog psa, znao sam da

joj se nešto dogodilo.« Pomalo se susprezao, treptanjem je tjerao suze.

»Nikad je nisam smio puštati samu, ali mislio sam da je sigurna...«

Zario je lice u dlanove, pa smo Elaine i ja pričekale da se pribere,

nismo ga htjele ometati u osobnoj boli. Ne znam što je Elaine mislila, ali

meni je to bilo teško podnošljivo. Ubrzo je zvono za kraj sata presjeklo

tišinu u prostoriji pa je poskočio, došavši k sebi.

»Dakle, pas se samo pojavio u vašoj kući?« obratila sam mu se nakon

što je odzvonilo i zavladala tišina. Načas je izgledao zbunjeno. »Ah, da. Bilo

je oko jedanaest sati. Otvorili smo vrata i bio je ondje.«

»Je li još imao uzicu?« Vidjela sam da oboje misle kako sam šenula, ali

htjela sam znati je li Jenny pustila psa s uzice pa ga izgubila iz vida. Možda

je ostala vani dokasna tražeći ga, pa je mogla doživjeti nezgodu. S druge

strane, možda je ispustila uzicu – što je moguće, ako ju je netko na to

prisilio. Nijedan ljubitelj pasa ne bi pustio psa da bez nadzora trči okolo s

uzicom, lako bi se mogao zaplesti u nešto i ozlijediti se.

»Ne sjećam se«, rekao je na koncu, smeteno trljajući čelo.

Elaine je preuzela priču. »Michael, gospodin Shepherd, otišao je

osobno na policiju i zatražio da pokrenu istragu, pa su oko ponoći napokon

počeli ispunjavati prave obrasce.«

»A dotad je bila nestala već šest sati«, dometnuo je Shepherd.

»To je smiješno. Zar ne znaju koliko je važno brzo naći nestalu djecu?«

Nisam mogla vjerovati da su tako spori, nisam mogla vjerovati da su čekali

da uzmu izjavu od njega. »Prva 24 sata su kritična, apsolutno ključna, a oni

su odbacili četvrtinu od toga.«

»Nisam znala da si tako upućena, Sarah«, rekla je Elaine uz slab

osmijeh, s lakoćom sam joj pročitala izraz lica. Šuti i slušaj, glupačo.

»Policijski helikopter poletio je oko dva«, nastavio je Michael

Shepherd. »Koristili su se infracrvenom kamerom da pretraže šumu gdje je

obično šetala Archieja. Rekli su da će sjati, čak u šipražju, zbog tjelesne

topline, i da će je vidjeti. Ali ništa nisu pronašli.«

14

Dakle, ili više nije bila ondje ili joj tijelo više nije isijavalo toplinu.

Niste trebali biti stručnjak da znate kamo to vodi.

»Stalno govore da treba vremena kako bi se bjeguncima ušlo u trag.

Rekao sam im da nije pobjegla. Nakon što je nisu našli u šumi, počeli su

gledati snimke nadzornih kamera s ovdašnjih postaja da vide je li se

odvezla u London. Ne bi to učinila, izazivao je strah u njoj, svaki put kad

bismo je poveli onamo. Kad smo lani bili u božićnoj kupovini nije mi

puštala ruku. Gužve su bile tako velike da se bojala da će se izgubiti.«

Skrenuo je pogled s mene prema Elaine, pa ga opet vratio na mene,

bespomoćan. »Tamo je negdje, a nisu je našli, i potpuno je sama.«

Srce mi se stezalo od suosjećanja prema njemu i njegovoj ženi zbog

toga kroz što su prolazili, ali misli su mi se još vrtjele oko onoga što je rekao

i imala sam pitanje koje sam morala postaviti. »Zašto se nisu obratili

javnosti? Ne bi li trebali pitati ljude jesu li je vidjeli?«

»Htjeli su pričekati. Rekli su da je najbolje da sami prvo potraže, prije

nego što će se baktati s lažnim viđenjima i ljudima koji pokreću vlastitu

potragu i tako ih ometaju. Sami smo je htjeli potražiti, ali rekli su nam da

čekamo kod kuće za slučaj da se vrati. U ovoj fazi jednostavno ne vjerujem

da će najednom ući kroz vrata sama od sebe.« Prošao je rukama kroz kosu,

zabijajući prste u tjeme. »Jučer su pretraživali kraj rijeke, kod pruge blizu

naše kuće, akumulacijsko jezero kod ceste A3 i šumu, a još je nisu našli.«

Pitala sam se može li mu promaknuti strašno značenje mjesta na koja

su se usredotočili. Što god roditelji mislili, čini se da je policija zaključila da

je ono što traže truplo.

Ne primijetivši, stigla sam do ruba šume. Ubrzala sam i prošla između dva

hrasta, slijedeći tek naznačenu stazu koja se gotovo odmah račvala. S desne

strane ugledala sam čokoladno smeđeg labradora koji je jurio prema meni i

vukao vitku postariju ženu u besprijekornim hlačama, potpuno

našminkanu. Nije izgledao poput psa koji bi nekoga lako uplašio, ali ipak

sam skrenula na lijevu stazu, bježeći od mjesta gdje bi mogli biti ljudi. Staza

koju sam odabrala činila se izazovnijom. Vodila je prema sredini šume, gdje

su putovi bili uski i strmi, često prekinuti gustom šikarom i divljim

15

grmljem. Staze bliže cesti bile su najdraže šetačima pasa, dobro utrte i

široke. Široka, ravna staza nije mogla odagnati sumornu napetost koja mi je

cijeli dan monotono tutnjala u glavi teškom, nepopustljivom snagom.

Krenula sam uzbrdo misleći na Jennyina oca.

Tišina u razredu opet je bila narušena, ovoga puta šumovima izvana,

topotom koraka u hodniku i glasovima. Jennyine kolegice iz osmog a.

Dopro je smijeh, pa se Michael Shepherd lecnuo.

Pustila sam ih unutra i rekla da požure na svoja mjesta.

Razrogačile su oči ugledavši ravnateljicu i roditelja, to je mnogo bolje

od rasprave o Jane Eyre. Michael Shepherd namjestio je ramena kao da se

priprema za meč u boksačkom ringu i okrenuo se prema kćerinim

vršnjakinjama. Uloga žrtve nije mu pristajala. U školu ga je dovela želja da

nešto poduzme. Nije htio čekati policiju, htio je učiniti ono što je smatrao

ispravnim i poslije se suočiti s posljedicama.

Kad su sve sjele na svoja mjesta i stale čekati s nijemom pozornošću,

Elaine je počela govoriti.

»Neke od vas, sigurna sam, znaju tko je gospodin Shepherd, ali za one

koje ne znaju, on je Jenniferin otac. Želim da vrlo pozorno poslušate što će

reći. Ako mu ikako možete pomoći, sigurna sam da ćete to učiniti.«

Redovi glava pokorno kimnu. Michael Shepherd primaknuo se Elaine

na njezin poziv. Prešao je pogledom po sobi, činio se pomalo zbunjenim.

»Izgledate potpuno drukčije u školskim uniformama«, konačno je

rekao. »Znam da sam neke od vas već upoznao, ali ne mogu se točno...«

Val smijuljenja prošao je učionicom, a ja sam sakrila osmijeh. I ja sam

imala slično iskustvo, samo obrnuto, kad sam vikendom neke od svojih

učenica viđala u gradu. Izgledale su mnogo starije i zrelije bez uniforme. To

je djelovalo zbunjujuće.

Ugledao je par djevojčica koje je prepoznao. »Zdravo, Anna. Rachel.«

Zacrvenjele su se i promrmljale pozdrav, istodobno ushićene i

prestravljene što ih je izdvojio.

16

»Znam da će ovo zvučati šašavo«, započeo je, pokušavajući se

nasmijati, »ali izgubili smo kćer. Nismo je vidjeli već dva dana, pa sam se

pitao je li se tko od vas čuo s njom ili ima kakvu ideju gdje bi mogla biti.«

Čekao je nekakav glas, ali nitko ništa nije rekao. »Znam da mnogo tražim,

shvaćam da Jenny možda ima svoje razloge zbog kojih ne dolazi kući. Ali

majka joj je vrlo zabrinuta, kao i ja, i samo želimo znati da je dobro. Ako je

niste vidjele, htio bih znati je li itko razgovarao ili bio u bilo kakvom

kontaktu s njom od subote navečer – poruke na mobitelu, e-mail, bilo što.«

Začulo se prigušeno zborno »ne« iz cijele učionice.

»U redu, zamolio bih vas da provjerite kad ste se posljednji put čule s

Jenny i što je rekla. Zna li itko je li planirala otići nekamo preko vikenda?

Ništa joj se neće dogoditi, samo želimo znati da je na sigurnom.«

Djevojčice su nijemo zurile u njega. Zadobio je njihove simpatije, ali

ne i korisne odgovore. Elaine je istupila.

»Želim da dobro razmislite o ovome što vas je gospodin Shepherd

pitao, i ako se nečega sjetite – bilo čega – što bismo mi trebali znati, htjela

bih da nam to kažete. Možete se s potpunim povjerenjem obratiti meni ili

gospođici Finch, ili možete reći svojim roditeljima da me nazovu ako vam je

lakše razgovarati s njima.« Lice joj se smračilo. »Znam da ste previše

pametne da biste sad šutjele zbog nekakvog neumjesnog osjećaja odanosti

prema Jennifer.« Okrenula se prema meni. »Gospođice Finch, ostavit ćemo

vas da nastavite sa svojim satom.«

Vidjela sam da je Michael Shepherd nezadovoljan što napušta razred

ništa ne saznavši od kćerinih kolegica, premda nije imao previše izbora

nego slijediti Elaine na izlasku. Kimnuo mi je na odlasku, a ja sam se

osmjehnula pokušavajući se sjetiti što bih rekla, ali otišao je prije nego što

mi je sinulo išta donekle prikladno. Hodao je pognute glave, poput bika

kojeg vode u klaonicu, sva snaga i odlučnost su se istopile ostavljajući samo

očaj.

U šumi je zvuk prometa nestao kao da se iza mene spustila zvučno

izolirana pregrada. Ptice su pjevale, a povjetarac je uzdisao u krošnjama

zvukom vode koja teče. Ritmični topot stopala na tamnom, tvrdom tlu

17

prekidao je moje hripavo disanje, a tu i tamo začuo bi se melodičan zvuk

udarca tanke ispružene grane koja bi mi načas zapela za rukav. Visoko,

prastaro drveće kvrgavih debala u visini je širilo krošnje s izrazito zelenim

novim lišćem. Sunčeva svjetlost padala je kroz njihovu sjenu u kosim

zrakama i iglicama svjetla, ošamućujući sjaj koji bi se odbio od neke

površine i u idućem trenu nestao. Osjećala sam se, nakratko, gotovo

sretnom.

Jurnula sam uz izduženi, strmi brežuljak, zabijajući prste u trulo lišće

radi uporišta, dok mi je srce udaralo, a mišići gorjeli. Zemlja je bila tamna i

plodna kao čokoladna torta, bila je elastična točno koliko treba. Ljetos sam

trčala po sasušenoj zemlji, tvrdoj kao željezo, ubojitoj za gležnjeve, i klizila

po skliskom blatu za ledenih zimskih dana, s tragovima crnim poput

katrana otraga na nogama. Ovi su uvjeti bili savršeni. Nije bilo izgovora.

Borila sam se sve do vrha, da bi mi se isplatio silazak niz strminu na drugoj

strani, pa sam se osjećala kao da letim.

Nakon nekog vremena euforija je, naravno, splasnula. Noge su me

počele trgati od napora, boljeli su me bedreni mišići. Mogla sam zanemariti

tu sitnu nelagodu, ali koljena su se također bunila i to je bilo mnogo

ozbiljnije. Lecnula sam se kad mi je zbog nepažljivog koraka na neravnom

terenu zaškripalo koljeno, pa mi se uz bedro munjevito proširila bol.

Pogledavši na sat, iznenadila sam se što je proletjelo pola sata otkako sam

izašla iz kuće: prešla sam oko pet i pol kilometara. To je dovoljno da se

može smatrati pristojnom dionicom dok ne stignem kući.

Napravila sam široki luk i krenula natrag, trčeći paralelno uz rutu

kojom sam stigla. Bilo je nečeg obeshrabrujućeg u trčanju istim terenom na

povratku, to sam mrzila. Nova ruta vodila me hrptom uzvisine strmih

strana koja se pružala između dviju udubina. Tlo je bilo drobljivo i puno

kvrgavog korijenja. Odmah sam usporila, pazeći da ne uganem gležanj,

pogleda uprta u tlo ispred sebe. No čak i tako sam nastradala, okliznuvši se

o glatki korijen koji se oštro naginjao prema dolje. Uz prigušeni krik

poletjela sam naprijed, ispruženih ruku, i završila raskrečena na tlu. Ostala

sam načas u tom položaju, teško dišući, a stabla oko mene iznenada su

umuknula. Polako, bolno, odlijepila sam ruke od zemlje i čučnula da

18

procijenim ozljede. Kosti su čitave, nema krvi. Dobro. Otresla sam najveću

prljavštinu s dlanova i koljena. Modrice, možda mala ogrebotina na dnu

dlana. Ništa ozbiljno. Ustala sam, držeći se za prikladno stablo radi oslonca,

praveći grimase dok sam izravnavala noge, sretna što me nitko nije vidio

kako padam. Nagnula sam se naprijed istežući tetive koljena, pa malo

hodala u krug, motivirajući se za nastavak. Baš sam htjela krenuti, kad sam

mršteći se zastala. Nešto mi je zasmetalo, nešto čudno što sam vidjela

krajičkom oka, nešto izvan konteksta. Čak ni tada se nisam zabrinula, iako

sam cijeli dan razmišljala o nestaloj djevojčici.

Uzdigla sam se na vrhove prstiju i dobro pogledala, zureći kroz sjene

koje su se skupljale. Dolje u udubini s moje lijeve strane bila je praznina

među krošnjama, gdje se srušilo jedno staro stablo, i zraka sunca

osvjetljavala je taj dio šikare kao pozornicu. Udubina je bila posve

ispunjena zvončićima izniklim oko srušenog stabla. Plavkasto-ljubičasto

cvijeće odražavalo je vedro večernje nebo. Posvuda uokolo čistinu su

okruživale srebrnasto bijele breze, kore prošarane jasnim crnim linijama, s

novim lišćem zelenim poput kisele jabuke. Na sunčevoj svjetlosti isticale su

se sitne mušice i kukci, zlatili su se dok su beskrajno kružili iznad latica.

Ali nije mi to privuklo pozornost. Namrštila sam se, s rukama na

bokovima, motreći čistinu. Nešto nije bilo u redu. Što? Stabla, cvijeće,

sunčev sjaj, baš lijepo – što je onda?

Ondje. Nešto bijelo među zvončićima. Nešto blijedo iza debla.

Pažljivo sam silazila niz kosinu, nastojeći se približiti, naprežući se da

vidim. Stabljike zvončića pucale su mi pod tenisicama, sjajno lišće škripalo

je dok sam se primicala, sve bliže, da vidim...

Ruka.

Zrak mi je izletio iz pluća kao da me netko udario. Mislim da sam

odmah znala u što gledam, da sam znala što sam otkrila, ali nešto me tjeralo

naprijed, nešto me natjeralo da polako zaobiđem staro deblo, oprezno

koračajući preko rascijepanog ruba koji se osipao, šupalj od truleži. Zajedno

sa šokom pojavio se i osjećaj neminovnosti, osjećaj da se krećem prema

ovom trenutku otkako sam čula da je Jenny nestala. Kad sam čučnula kraj

19

debla srce mi je udaralo brže nego kad sam maloprije trčala uz strmi

brežuljak.

Jenny je ležala zaklonjena srušenim stablom, gotovo pod njim, s

jednom rukom pažljivo stavljenom nasred uskih prsa, pristojno skupljenih

nogu. Nosila je traperice, crne konversice i blijedoružičastu jaknicu koja je

bila siva oko rubova rukava. Ruka koju sam ugledala bila je lijeva,

ispružena pod kutom. Ležala je među cvijećem kao da je onamo pala.

Izbliza joj je blijeda koža imala plavkastu nijansu, a nokti su joj bili

sivo-ljubičasti poput stare modrice. Nisam je morala dodirnuti kako bih

znala da joj više nema pomoći, ali ispružila sam ruku, prešla joj prstom po

obrazu, i stresla se od hladnoće njezina beživotnog tijela. Natjerala sam se

da je pogledam u lice, u njezine crte, želeći potvrditi ono što sam već znala,

svjesna da nikada neću zaboraviti to što sam vidjela. Pepeljasto lice,

uokvireno zapetljanom, prljavom plavom kosom, ravnom i bez sjaja. Oči su

joj bile zatvorene, trepavice poput crne lepeze na bezbojnim obrazima. Usta

su joj bila siva i beskrvna, otvorena zbog opuštene čeljusti. Usne su se tanko

pružale preko zuba koji su se činili istaknutijima nego za života. Bilo je

nesumnjivih tragova nasilja na licu i vratu: blijede sjene modrica koje su joj

prošarale vrat i zamrljale krhku ključnu kost. Tanka tamna linija što se

vidjela na donjoj usni bila je uska mrlja krvi koja se osušila i postala crnom.

Ležala je gdje su je odbacili, gdje su joj namjestili tijelo onako kako su

htjeli da ga nađu nakon što su završili s njom. Položaj tijela bio je groteskna

parodija načina na koji bi pogrebnik izložio tijelo, parodija

dostojanstvenosti. To nije moglo poništiti činjenicu onoga što joj je učinjeno.

Zlostavljana, ozlijeđena, napuštena, mrtva. Imala je samo dvanaest godina.

Sav bezgranični potencijal zbrisan, samo prazna ljuska u tihoj šumi.

Promatrala sam Jennyino tijelo s odmakom koji je bio gotovo

liječnički, proučavajući svaku pojedinost, a da zapravo nisam shvaćala što

gledam. I zatim kao da je u mom mozgu popustila brana, pa me preplavio

sav užas poput vala. Sve čega sam se bojala dogodilo se Jenny, a bilo je i

gore nego što sam ikad mogla zamisliti. Krv mi je zatutnjala u ušima i tlo

mi se zaljuljalo pod nogama. Čvrsto sam stisnula bocu vode objema

rukama, smirivala me poznata hladnoća izbrazdane plastike. Oblio me

20

znoj, ali leden, pa sam drhtala. Spopali su me valovi mučnine i protrnula

sam, gurajući glavu među koljena. Bilo mi je teško razmišljati, nisam se

mogla pomaknuti, i šuma se neobuzdano zavrtjela oko mene. Na trenutak

sam pogledala Jenny i vidjela sebe u tim godinama – ista kosa, isti oblik

lica, ali ja nisam umrla, ja sam bila ta koja je preživjela...

Ne znam koliko bi mi trebalo da se oporavim da nisam naglo došla k

sebi. Negdje iza mene, ne u blizini, neki je pas jedanput zacvilio, napeto, pa

prestao kao da je prekinut, i svijest mi se poput brzog vlaka vratila uz huk.

Što ako nisam sama?

Ustala sam i promotrila malu čistinu, širom otvorenih očiju, spremna

na svaki iznenadni pokret u blizini. Stajala sam pokraj tijela koje je netko

ondje ostavio – po svoj prilici oni koji su je ubili. A čitala sam da se ubojice

katkad vrate do trupla. Nervozno sam progutala knedlu straha stisnutu u

grlu. Povjetarac je ponovno prohujao kroz drveće zatomivši sve ostale

zvukove; poskočila sam kad je neka ptica prhnula iz svoga skrovišta,

negdje s moje desne strane, i uzletjela između grana u zrak. Što ju je

uznemirilo? Da zovem pomoć? Tko bi me čuo usred šume, u koju sam

otišla kako bih bila sama? Glupa, glupa Sarah...

Prije nego što sam se potpuno uspaničila, hladni zdravi razum

potisnuo je rastuću histeriju. Stvarno je glupa ta Sarah, s mobitelom u

džepu koji samo čeka da se posluži njime. Izvadila sam ga, gotovo jecajući

od olakšanja, pa se ponovno uspaničila kad se na osvijetljenu ekranu

pokazala samo jedna crtica signala. Nedovoljno. Uzverala sam se natrag

strmim obronkom, čvrsto stišćući mobitel. Bilo je teško uspinjati se

strminom, pa sam pipala slobodnom rukom da nađem uporište, čupajući

travu i korijenje iz mekane zemlje, a u glavi mi je odzvanjalo, molim te,

molim te, molim te. Čim sam stigla na vrh brda pojavile su se još dvije crtice

signala. Oslonila sam se leđima o čvrsto, masivno staro stablo i ukucala u

mobitel 999, osjećajući se pomalo nestvarno dok sam to činila; srce mi je

tako jako lupalo da je tanka majica podrhtavala.

»Hitni pozivi, koju službu trebate?« upitao je pomalo nazalni ženski

glas.

21

»Policiju«, protisnula sam, još uspuhana od veranja i šoka. Kao da mi

je tanka vrpca omotana oko grudi i steže mi rebra. Kao da ne mogu

dovoljno duboko disati.

»Spojit ću vas, hvala.« Zvučala je kao da se dosađuje, to me gotovo

nasmijalo.

Nešto je kvrcnulo. Drugačiji glas. »Pozdrav, dobili ste policiju.«

Progutala sam slinu. »Da... našla sam tijelo.«

Operaterka uopće nije zvučala iznenađeno. »Tijelo. U redu. Gdje se

trenutačno nalazite?«

Dala sam sve od sebe da opišem lokaciju, sve smetenija kako je

operaterka tražila sve više pojedinosti. Zapravo nije bilo jednostavno

precizirati gdje sam bez uobičajenih orijentira kao što su znakovi na cesti ili

građevini, pa sam se posve zbunila kad me upitala nalazim li se istočno od

glavne ceste, jer sam prvo rekla da, a zatim proturječila samoj sebi. U glavi

mi je bila zbrka, kao da mi atmosferske smetnje remete misli. Žena na

drugoj strani linije bila je strpljiva, čak i topla, pa sam se osjećala još gore

zbog svoje beskorisnosti.

»Sve je u redu, dobro vam ide. Možete li mi, molim vas, reći svoje

ime?«

»Sarah Finch.«

»I dalje ste uz tijelo«, provjeravala je operaterka.

»U blizini sam«, rekla sam, želeći biti precizna. »Ja... ja je poznajem.

Zove se Jenny Shepherd. Prijavljeno je da je nestala, vidjela sam jutros

njezina oca. Ona...«, zastala sam, boreći se sa suzama.

»Daje li ikakve znakove života? Možete li provjeriti diše li još?«

»Hladna je na dodir, sigurna sam da je mrtva.« Pokrij joj lice. Oči mi se

mute. Umrla je mlada.1

Šuma se opet kovitlala oko mene, i dok su mi se oči punile suzama

ispružila sam ruku iza sebe da dodirnem stablo. Bilo je pouzdano stvarno i

umirujuće.

1 Iz tragedije Johna Webstera Vojvotkinja malfeška, IV. čin, 2. prizor, redak 225. (op. prev.)

22

Operaterka je govorila. »U redu, Sarah, policija će stići ubrzo. Ostanite

gdje jeste i neka vam mobitel bude uključen. Možda će vas nazvati radi

daljnjih uputa.«

»Mogu se približiti cesti«, predložila sam; mir oko mene počeo me

tištati, i bila sam jezivo svjesna što se skriva iza stabla u udolini.

»Ostanite gdje jeste«, rekla je operaterka odlučno. »Naći će vas.«

Prekinula je, pa sam klonula na tlo i dalje stišćući mobitel, svoj pojas za

spašavanje. Povjetarac se pojačao i bilo mi je hladno unatoč jakni, bila sam

promrzla do kostiju i potpuno iscrpljena. Ali u redu je. Na putu su. Uskoro

će stići. Samo moram pričekati.

23

1992.

Nestao prije tri sata

Potrčala sam u kuhinju čim sam čula da me mama zove. Isprva je čudno unutra – mračno je i hladno, kao pod vodom. Pločice su hladne pod mojim bosim nogama. Sjednem za kuhinjski stol, gdje su postavljena dva mjesta: jedno za mene, jedno za Charlieja. Mama je natočila dvije čaše mlijeka, pa ispijem veliki gutljaj iz one ispred sebe. Slatka hladnoća klizi mi grlom u trbuh, šireći studen kroz moje tijelo, zbog čega se stresem. Pažljivo odložim čašu, nečujno.

»Jesi li oprala ruke?«

Nije se ni okrenula od štednjaka. Pogledam dlanove. Previše su prljavi da bih lagala. Ustanem uz uzdah i krenem prema sudoperu. Pustim vodu da mi malo teče po prstima, skupivši dlanove tako da se prelijeva. Ne da mi se, a mama ne gleda, pa ne upotrebljavam sapun, iako su mi ruke ljepljive od prljavštine i znoja. Voda bubnja o sudoper, zaglušujući majčin glas. Čujem je tek kad zatvorim slavinu. »Pitala sam gdje ti je brat.«

Čini mi se da bi reći istinu bilo poput izdaje. »Nisam ga vidjela.«

»Otkad?« Ne čeka odgovor, ide do stražnjih vrata da pogleda van. »Iskreno, bilo bi mu bolje da ne zakasni na čaj. Nemoj da se ti pretvoriš u buntovnicu kad budeš u pubertetu kao Charlie.«

»On nije u pubertetu.«

»Nije još, ali ponekad se tako ponaša. Čekaj da ti otac čuje za ovo.«

Udarim nogu stolice. Mama izgovara riječ za koju znam da je ne smijem čuti, nešto što zapamtim, iako znam da je nipošto ne bih smjela ponavljati – bar ne pred njom. Vraća se štednjaku, grabeći krumpiriće iz pećnice brzim, Ijutitim pokretima. Neki od njih skliznu s pladnja i padnu na pod, pa baca žlicu uz zveket. Kad moj tanjur stigne prepun je hrane. Dva jaja koja blistaju od ulja zure u mene, hrpa krumpirića pored njih balansira kao štapići u mikadu. Pažljivo izvučem jedan krumpirić s dna hrpe i pritisnem oštrim krajem okruglo, drhtavo jaje. Žumanjak se razlijeva po tanjuru, miješajući se s kečapom kojim šaram po svemu. Očekujem da će mi mama reći da se ne igram hranom, ali pušta me da jedem sama, i čujem je kako ispred kuće doziva Charlieja. Čeprkam po hrpi krumpirića, žvakanje se u tihoj kuhinji čuje preglasno. Jedem dok me ne zaboli trbuh, dok mi se ne umori vilica. Mama se vrati, i pomislim da će se ljutiti što sam ostavila hranu na tanjuru, ali baca ostatke u kantu za smeće i ne kaže ništa.

Sjedim i dalje za stolom, omamljena hranom, dok mama odlazi u hodnik nazvati tatu. Zabrinutost pridaje njezinu glasu napetost, napetost koja me čini nervoznom, iako nisam ja ta koja je u nevolji.

24

Kazaljke klize na kuhinjskom satu, a još nema traga Charlieju, pa se bojim. I gotovo u inat samoj sebi, ne znajući zapravo zašto, zaplačem.

25

Poglavlje 2

Na kraju je policijskim snagama Surreyja trebalo prilično dugo da me nađu.

Sjela sam leđima oslonjena na stablo i promatrala nebo kako blijedi

dok je sunce klizilo prema obzoru. Sjene su se produžavale i skupljale oko

mene. Bilo je sve mračnije i hladnije ispod drveća. Obgrlila sam koljena

rukama, držeći ih skupa, pokušavajući se ugrijati. Svaki čas gledala sam na

sat, bez pravog razloga. Operaterka nije precizirala koliko će policiji trebati

da stigne. Zapravo nije bilo ni bitno. Nije baš da sam mogla otići na neko

bolje mjesto.

Nisam doista vjerovala da bi se Jennyin ubojica mogao vratiti na to

tiho mjesto u šumi, ali bi mi srce i dalje zalupalo na svaki iznenadni šum i

djelomično vidljiv pokret. Jedva čujni zvukovi svuda oko mene ukazivali su

na nevidljive životinje koje idu za svojim poslom, nepokolebane mojom

prisutnošću, ali na svaki šušanj u suhom lišću nervozno bih se trznula.

Mogla sam vidjeti tek nekoliko metara oko sebe, jer su stabla u tom dijelu

šume rasla vrlo blizu jedno drugoga, i bilo je teško otarasiti se trnaca otraga

na vratu koji su govorili, netko te promatra...

Sve u svemu, bilo je veliko olakšanje čuti glasove u daljini, zajedno sa

šuškanjem i krčanjem policijskih radioprijamnika. Ustala sam, trzajući se

dok sam istezala ukočene udove, i povikala: »Ovamo!« Mahala sam rukama

iznad glave, nastojeći im privući pozornost osvijetljenim ekranom mobitela.

Sad sam ih vidjela, dvojicu, dok su se ciljano kretali između stabala,

reflektirajući prsluci sjali su na sve bljeđem svjetlu. Obojica su bili muškarci,

jedan zdepast i srednjih godina, drugi mlađi, vitkiji. Zdepasti je bio

predvodnik i, ubrzo je postalo jasno, glavni.

»Vi ste Sarah Finch?« upitao je, malo posrćući dok mi je prilazio.

Kimnula sam. Zastao je, naslonivši ruke na koljena, i zabrinjavajuće

26

zakašljao. »Dug je put ovamo od ceste«, objasnio je najzad prigušenim

glasom, zatim hraknuo nešto neizrecivo i pljunuo u lijevu stranu. »Nisam

navikao na ovakvu tjelovježbu.«

Izvadio je rupčić i obrisao znoj s drhtavih obraza prošaranih

popucalim kapilarama. »Ja sam pozornik Anson, a ovo je pozornik

McAvoy«, rekao je, pokazujući na kolegu. Pozornik McAvoy nesigurno mi

se nasmiješio. Izbliza se činio vrlo mlad. Bili su neobično neusklađeni, pa

sam se upitala, potpuno nevažno, o čemu obično razgovaraju.

Anson je došao do daha. »Onda, gdje je tijelo koje ste našli? Moramo

provjeriti prije nego što se pojavi ostatak ekipe. Nije da mislimo da ste

luđakinja koja nema pametnijeg posla nego zvati 999 iz zabave.« Zastao je

na trenutak. »Iznenadili biste se koliko zapravo takvih ima.«

Zurila sam u njega, nije me se dojmio, i zatim pokazala prema

udubini. »Dolje.«

»Niz tu padinu? Sranje. Skokni dolje i provjeri, Mattie. Može?«

Ansonu je očito bilo mrsko sve što uključuje tjelesni napor. McAvoy

se požurio do ruba udoline i zavirio preko njega.

»Što tražim?« Glas mu je bio napet od potisnutog uzbuđenja.

Zakoračila sam naprijed da mu se pridružim. »Tijelo je iza drveta.

Najlakši put da se spustite vjerojatno je lijevo od vas«, pokazala sam prema

jedva vidljivoj stazi koju sam utrla trčeći uzbrdo.

Ali već je prešao preko ruba. Grane su se lomile pod njegovim

nogama dok je trčao niz padinu, sve brže i brže. Trznula sam se, očekujući

da će se strovaliti prema dnu. Anson je patnički zakolutao očima.

»Mladenački entuzijazam«, rekao je. »Naučit će. Brže nije uvijek bolje,

zar ne?«

Naježila sam se od grubosti njegova tona.

McAvoy se uspio spustiti niz brijeg i nervozno je zavirio preko

srušenog stabla. »Nešto je tu«, poviknuo je, i glas mu je malo zadrhtao na

»nešto«.

»Pogledaj izbliza, Mattie, pa se vrati gore«, zagrmio je Anson. Držao

je jednu ruku na radioprijamniku, spreman za izvještaj. Gledala sam

27

McAvoya kako zaobilazi isprepleteno korijenje i naginje se da pogleda što

to leži iza njega. Čak i s te udaljenosti vidjela sam kako mu je krv nestala iz

lica. Naglo se okrenuo, ramena su mu se podizala.

»Za Boga miloga«, rekao je Anson s gađenjem. »To je mjesto zločina,

Mattie. Ne želim objašnjavati odakle velika lokva bljuvotine nasred njega,

hvala lijepa.«

McAvoy se odmaknuo nekoliko koraka, ne odgovorivši.

Časak ili dva poslije okrenuo se i krenuo uzbrdo, pazeći da ne gleda

prema Jennyinu tijelu. »Djevojčica. Možeš im javiti«, rekao je uzveravši se

na vrh, pogleda uprta u tlo. Posramljenost nije bila riječ kojom bi se opisao

njegov izgled. Mogla sam shvatiti zašto: sumnjala sam da će Anson brzo

zaboraviti kako je pokazao slabost. Ali na moje iznenađenje stariji pozornik

nije dalje komentirao, poslao je McAvoya da čeka kraj njihova automobila,

kako bi usmjerio ostatak policije prema mjestu zločina.

»Neću hodati cijelim tim putem natrag. Skokni ti, sinko.«

Izraz Ansonova lica bio je dobrostiv dok je gledao McAvoya kako se

žuri. »Dajte mu vremena, naviknut će se na te stvari«, rekao je, gotovo

samom sebi. »Dobar je on momak.«

»Ne krivim ga što je uzrujan.«

Anson me pogledao bez srdačnosti. »Morat ćete pričekati, bojim se.

Istražitelji će htjeti porazgovarati s vama. Razapet će me ako vas pustim da

otperjate.«

Slegnula sam ramenima pa se vratila i sjela gdje sam ih maloprije

čekala, naslonivši se na isto stablo najudobnije što sam mogla, ali daleko od

udobnog.

Nije mi se razgovaralo s Ansonom i nakon nekoliko trenutaka se

maknuo, okrenuvši mi leđa i strpavši ruke u džepove. Potiho je zviždao,

ponavljajući istu melodiju. Trebala mi je sekunda da se sjetim riječi koje su

joj odgovarale.

Ako danas kročiš šumom, veliko te iznenađenje čeka...

Pogodile su u žicu.

28

Pozornik McAvoy dobro je odradio svoj posao. Za sat vremena stiglo ih je

mnogo: policajci u odorama, muškarci i žene u jednokratnim odijelima s

kapuljačama bijelim kao papir, policajci u plavim kombinezonima, jedan ili

dvojica u ležernoj odjeći ili odijelima. Većina ih je došla noseći opremu:

torbe, kutije, platnene paravane, svjetiljke, nosiljku s vrećom za truplo,

generator koji je zakašljucao, oživio i izbacio ustajali strojni miris u zrak.

Neki su zastali pokraj mene i ispitivali me: Kako sam uočila truplo? Što sam

dirala? Jesam li vidjela još nekoga dok sam trčala? Jesam li opazila išta

neuobičajeno? Odgovarala sam gotovo bez razmišljanja; rekla sam im kuda

sam hodala, gdje sam stajala i što sam dirala; pomalo sam drhtala, a potom

se počela tresti od umora. Anson i McAvoy su nestali, vratili su ih na

njihove uobičajene dužnosti, a zamijenili su ih ljudi čiji je posao bio da

istraže ubojstvo i koji su sad pročešljavali šumsko područje. Nisam mogla

ne razmišljati o tome kako su čudan posao obavljali. Bili su profesionalno

smireni, organizirani i metodični kao da u uredu prebiru po papirima.

Nitko nije izgledao kao da se žuri ili uzrujano, nikako osim usredotočeno

na posao koji moraju obaviti. McAvoy je bio jedini koji je reagirao na užas

onoga što se nalazilo na maloj čistini, i za to sam mu bila zahvalna. U

suprotnom bih gotovo posumnjala u jačinu svojih osjećaja. Ali opet, oni

nisu poznavali Jenny. Ja sam je vidjela živu, dok se smijala šali u zadnjem

redu moga razreda, revno dižući ruku u zrak kad je imala pitanje. Ja ću

vidjeti prazninu između njezinih kolega, lice koje nedostaje na školskoj

fotografiji. Oni će vidjeti dosje, snop fotografija, dokaze u vrećicama. Za

njih je ona samo posao – ništa više.

Netko je pronašao grubu deku i ogrnuo mi je oko ramena. Zgrabila

sam njezine rubove, držeći ih tako čvrsto da su mi zglobovi pobijeljeli.

Vonjala je čudno po plijesni, ali nisam marila, bila je topla. Gledala sam

policajce kako se vrzmaju okolo, sablasnih lica na oštrom sivo-bijelom

svjetlu električnih lampi, koje su sad bile na stalcima posvuda po čistini.

Bilo je čudno gledati dolje sve te ljude koji su znali svoju ulogu, krećući se u

ritmu koji baš i nisam mogla čuti. Bila sam vrlo umorna i više od svega

htjela sam otići kući. Policajka u civilu odvojila se od skupine koja se

okupila blizu mjesta gdje je ležalo Jennyino tijelo. Uspinjala se kosinom

krenuvši ravno prema meni.

29

»Detektivka Valerie Wade«, rekla je, pružajući ruku. »Zovi me

Valerie.«

»Ja sam Sarah.« Oslobodila sam jednu ruku iz teškog pokrivača kako

bismo se rukovale.

Nasmiješila mi se, plave su joj oči sjale na hladnom, blještavom

svjetlu. Imala je okruglo lice i bila je punašna, svijetlosmeđe kose. Pomislila

sam da je starija od mene, ali ne mnogo.

»Sve ovo izgleda zbunjujuće, pretpostavljam.«

»Svi izgledaju jako zaposleni«, rekla sam neuvjerljivo.

»Mogu ti reći što rade, ako želiš. Vidiš one ljude u bijelim odjelima, to

su forenzičari. Traže tragove, znaš, kao na televiziji, CSI.« Govorila je

pomalo pjevnim glasom, kao da njihovu ulogu objašnjava djetetu. »A onaj

čovjek dolje, koji čuči blizu...«

Zastala je, a ja sam se okrenula, iznenađena izrazom njezina lica, dok

nisam shvatila da izbjegava spomenuti Jennyino tijelo. Kao da mogu

zaboraviti da je ondje.

»Onaj čovjek koji čuči je patolog. A ona dvojica iza njega su detektivi,

kao ja.«

Pokazivala je na dvojicu muškaraca koji također nisu bili u odorama –

jedan u pedesetim godinama, dok je drugi izgledao kao da mu je tridesetak.

Stariji je imao kosu u nijansama od sive do bijele. Sagnuo se promatrajući

patologa kako radi, zaobljenih ramena, s rukama u džepovima zgužvanih

hlača. Činio se ispijenim od napora, a izraz lica bio mu je turoban. Bio je

jedina nepomična figura u vrevi oko mjesta zločina. Mlađi detektiv bio je

visok, širokih ramena i gotovo mršav, svijetlosmeđe kose. Energija je

izbijala iz njega poput struje.

»Onaj sa sijedom kosom je viši inspektor Vickers«, izgovorila je s

poštovanjem zovi me Valerie. »A onaj drugi je inspektor Blake.« Promjena

tona između prvog dijela rečenice i drugog bila je smiješna, poštovanje je

zamijenila pomalo suspregnutim negodovanjem, a kad sam je letimično

pogledala, opazila sam da joj je krv navrla u obraze. Stara priča, prosudila

sam: sviđao joj se, a on nije ni znao da ona postoji, i čak bi je izgovaranje

njegova imena smutilo. Jadna Valerie.

30

Patolog je podigao pogled i dao znak nekolicini policajaca koji su

stajali u blizini. Pokupili su paravane koji su bili ostavljeni sa strane i

pažljivo ih postavili, skrivajući sljedeći dio od mene. Okrenula sam se,

trudeći se ne misliti što bi se dolje moglo događati. Odavno više nema

Jenny, podsjetila sam se. Ono što je ostalo od nje ne može osjetiti što joj se

događa niti mariti za bilo kakvo poniženje. Ali ja sam marila u njezino ime.

Dala bih bilo što da vratim prethodne sate, da odaberem drugi put

kroz šumu. A ipak... Znala sam jako dobro da živjeti u nadi može biti gore.

Pronalazak Jennyina tijela značio je da će joj roditelji barem znati što se

dogodilo njihovoj kćeri. Barem će biti sigurni da ne osjeća ni bol ni strah.

Pročistila sam grlo. »Valerie, bih li mogla uskoro otići? Tu sam već

neko vrijeme i htjela bih kući.«

Valerie se uznemirila. »Oh, ne, htjeli bismo da pričekaš dok viši

inspektor ne bude mogao razgovarati s tobom. Nastojimo što je prije

moguće porazgovarati s onim tko je pronašao tijelo. A pogotovo sada,

budući da poznaješ žrtvu.« Nagnula se naprijed. »Zapravo, ne bi bilo

naodmet da saznam ponešto o njoj i njezinim roditeljima. Ja ću biti

zadužena za vezu s obitelji. Uvijek je dobro unaprijed saznati s čime ću se

suočavati, ako je ikako moguće.«

Bit će dobra u tome, pomislila sam neodređeno. Ramena su joj bila

kao stvorena za plakanje, punašna i meka. Shvatila sam da me gleda s

iščekivanjem i da joj nisam odgovorila. Najednom mi se više nije

razgovaralo s njom, bilo mi je hladno u laganoj odjeći, bila sam prljava i

uzrujana. Zaokupila sam se skidanjem gumice s repa, tresući oslobođenom

kosom. »Hoćeš li mi zamjeriti ako sad ne želim govoriti o tome?«

»Ni najmanje«, rekla je toplo, nakon stanke. Vjerojatno je došla do

izražaja njezina obuka: nikada ne pokazuj pred svjedokom da te uzrujava. Poveži

se s njim. Položila je dlan na moju ruku. »Zaista želiš kući, zar ne? Ali neće

ovo još dugo trajati.« Pogled joj je kliznuo preko mog ramena i ozarila se.

»Evo ih.«

Viši inspektor Vickers odmah nam je prišao, grudi su mu se podizale

nakon uspona. »Oprostite što smo vas zadržali, gospođice...«

»Finch«, dodala je Valerie.

31

Izbliza su kesice ispod očiju glavnog inspektora odavale mnoge

neprospavane noći, kao i okomite bore urezane u njegove obraze. Oči su

mu bile uokvirene crvenilom i prošarane kapilarama, ali zjenice su bile

bistro plave i osjećala sam da im ništa ne promiče. Djelovao je pomalo

pokunjeno, nimalo karizmatično, i odmah mi se svidio.

»Gospođice Finch«, rekao je i rukovao se sa mnom. »Mislim da bismo

narednik Blake i ja trebali popričati s vama prije nego što poduzmemo išta

drugo.« Promotrio je pokrivač koji sam stiskala na sebi pa lice, dok sam

pokušavala sakriti da mi zubi cvokoću. »Ali pođimo nekamo gdje je toplije.

Mislim da će nam u postaji biti ugodnije, ako vam nije problem da svratite

onamo s nama.«

»Ni najmanje«, rekla sam, očarana njegovom obzirnošću.

»Hoćete da ja vozim, šefe?«, upitao je inspektor Blake, pa sam obratila

pozornost na njega, primijetivši da je vrlo zgodan, izdužena lica i

senzibilnih usana. Shvaćala sam da je svojom ponudom samo htio što prije

saznati nešto više o Jenny. Valerie Wade očajnički se ubacila: »Nema

potrebe da gubiš vrijeme taksirajući, Andy. Mogu je ja odvesti.«

»Dobra ideja«, reče Vickers, pomalo odsutno. »Održat ću sastanak s

ekipom u postaji, pa ostani sa mnom, Andy. Volio bih da putem malo

raspravimo o slučaju.« Okrenuo se natrag Valerie. »Smjesti gospođicu Finch

u moj ured i daj joj šalicu čaja.«

Valerie me po kratkom postupku odvela kroz šumu i posjela na

suvozačko mjesto svoga auta. Djelovalo mi je pomalo nestvarno biti u

tuđem autu – i to policijskom i voziti se poznatim ulicama svoga rodnog

grada. Radioprijamnik bi svakih nekoliko sekundi nerazumljivo zakrčao, i

premda je Valerie cijelim putem govorila kao navijena pokušavajući

čavrljati sa mnom, znala sam da je zapravo usredotočena na žagor

popraćen atmosferskim smetnjama koji nisam mogla protumačiti. Upalila

se ulična rasvjeta, pa sam promatrala igru svjetla i tame na haubi dok je

Valerie vozila, strogo poštujući pravila vožnje kao da kod mene polaže

vozački ispit. Bila sam malo omamljena kad se zaustavila ispred policijske

postaje. Povela me kroz predvorje s prijamnim pultom i otmjenom

kretnjom ukucala šifru u tipkovnicu kako bi otključala teška vrata. Bila su

32

obojena u zagasitu nijansu zelene i imala su na sebi tri ili četiri poprilične

udubine, kao da je netko vrlo ljut pokušao provaliti.

Slijedila sam Valerie kroz uski hodnik do pregrijane i neuredne

prostorije i sjela na stolicu koju mi je pokazala, kraj stola koji je bio

prekriven spisima. Stolica s grubom narančastom tkaninom na sjedalu

služila je svrsi. Imala je sivkastu nijansu od dugogodišnje uporabe, i netko

je jednom izdubio rupu u presvlaci sjedala. Komadići žute spužve ispadali

su kroz istrošenu tkaninu i lijepili mi se za hlačice. Mlitavo sam ih otresala

pa odustala.

Kao što joj je bilo rečeno, Valerie je skuhala čaj, jak i taman, u šalici

natpisom Fun Run ‘03 na jednoj strani, zatim odjurila, ostavivši me da

promatram plakate koje je netko polijepio po malom uredu. Siluete zgrada

u Firenci gledane s Belvederea, odakle se pruža pogled na cijeli grad.

Ustajali zeleni kanal s prekrasnim oronulim zgradama – na dnu histeričnim

kurzivom piše Venezia. Netko voli Italiju, ali ne dovoljno da zalijepi plakat

s Venecijom kako treba. Jedan se kut uvio prema gore gdje je ljepilo

popustilo, pa plakat, za početak, nije bio ni ravan.

Ostao je još samo gutljaj ili dva u šalici kad su se vrata otvorila, a

inspektor Blake zakoračio unutra. »Ispričavam se što ste čekali. Morali smo

dovršiti neke stvari na mjestu zločina.«

Zvučao je otresito i rastreseno. Vidjela sam da mu mozak radi punom

parom i u usporedbi s njim osjetila sam se još tromijom. Naslonio se na

radijator iza stola, zureći nekuda ispred sebe, i nije rekao više ništa. Nakon

minutu ili dvije, osjetila sam da je zaboravio da sam ondje.

Vrata su ponovno zalupila kad je ušao Vickers noseći kartonsku

mapu. Svalio se na stolicu nasuprot meni i na trenutak se naslonio na stol,

držeći se jednom rukom za glavu. Doslovno sam vidjela napor s kojim je

prikupljao snagu.

»Dakle, rekli su mi da, osim što ste našli tijelo, vi i poznajete žrtvu«,

izgovorio je napokon, štipkajući vrh nosa zatvorenih očiju.

»Pa, da. Ne baš dobro. Hoću reći, predajem joj.« Imala sam sve to

vrijeme da razmislim, da se smirim, a zbunilo me prvo pitanje. Duboko sam

33

udahnula i polako izdahnula, što suzdržanije. Srce mi je brzo tuklo.

Smiješno. »Predajem joj engleski. Viđam... viđala sam je četiri puta tjedno.«

»I to u onoj finoj ženskoj školi na brdu, zar ne, odmah pokraj

Kingston Roada? Škola Edgeworth? Prilično je skupa, zar ne? «

»Valjda.«

Vickers je gledao u list papira iz mape.

»Obiteljska kuća nije u baš finoj četvrti. Morley Drive.«

Podigla sam obrve. »Moja je kuća samo par ulica dalje. Nisam imala

pojma da je živjela tako blizu mene.«

»Jeste li onda iznenađeni što su je upisali u tako skupu školu?«

»Stekla sam dojam da su Shepherdovi zadovoljni što troše novac na

školarinu. Htjeli su samo najbolje za Jenny. Poticali su je da bude uspješna.

Bila je bistra djevojčica. Mogla je svašta postići u životu.« Brzo sam

zatreptala, ljuta što mi se zbog suza steže grlo. Dok sam čekala da se

Vickers sjeti još kojeg pitanja, usredotočila sam se na cupkanje stolice. To

me zaokupilo. Sad mi je bilo jasno kako je rupa nastala. Ako je Vickersu i

zasmetalo što je još više upropaštavam, nije ništa rekao.

»Jeste li znali da je nestala?«

»Michael Shepherd došao je jutros u školu vidjeti može li išta doznati

od Jennyinih kolegica iz razreda«, objasnila sam. »Mislio je da ga policija...«

»...ne shvaća ozbiljno«, dovršio je Vickers kad sam zastala. Mahnuo je

rukom prema meni kao da me uvjerava da ne zamjera. »Je li saznao išta

korisno?«

»Bio je naprosto... očajan. Mislim da bi pokušao sve da nađe svoju

kćer.« Podigla sam pogled prema Vickersu, gotovo se bojeći upitati. »Znaju

li već? Shepherdovi?«

»Ne još. Uskoro.« Izgledao je još iscrpljenije od te pomisli. »Andy i ja

sami ćemo im priopćiti.«

»Teško vam pada«, primijetila sam.

»Sastavni dio posla.« Ali Vickers nije zvučao kao da je u pitanju

rutina, a Blake je stajao i namrštio se kad sam ga pogledala.

34

Vickers je otvorio mapu pa je opet zatvorio. »Znači, niste imali s njom

nikakav odnos osim odnosa nastavnice i učenice. Ništa osobno. Niste

kontaktirali s njom izvan razreda.«

Kimnula sam. »Mislim, držala sam je na oku. To je dio mog posla,

vidjeti jesu li djevojčice zadovoljne, imaju li kakvih problema. Činila se

potpuno u redu.«

»Nikakvih naznaka nevolja?« upitao je Blake. »Ništa što bi vas

zabrinulo? Droga, momci, loše ponašanje u razredu, markiranje – nešto

poput toga?«

»Nipošto. Bila je posve normalna. Gledajte, nemojte pokušavati

pretvoriti Jenny u nešto što nije bila. Bila je dvanaestogodišnja djevojčica.

Dijete. Bila je... bila je nevina.«

»Mislite?« Blake je prekrižio ruke, s cinizmom u cijelom stavu.

Bijesno sam ga pogledala. »Da. Tu nema skandala, dobro? Na krivom

ste tragu.« Okrenula sam se Vickersu. »Čujte, zar ne biste trebali biti na

terenu i tražiti počinitelja? Provjeriti nadzorne kamere ili lokalne pedofile?

Ubojica djece je na slobodi, i ne vidim kakve veze s tim ima evidencija

Jennyinih izostanaka. Vjerojatno je u pitanju stranac, neki čudak u autu koji

joj je ponudio prijevoz ili slično.«

Prije nego što je Vickers progovorio, Blake je odvratio sarkastičnim

tonom: »Hvala na savjetu, gospođice Finch. Imamo policajce raspoređene

na nekoliko linija istrage. Ali moglo bi vas iznenaditi da, statistički, većinu

ubojstava počine poznanici žrtava. Zapravo, vrlo često ubojice su članovi

obitelji.«

Nije mislio ništa loše. Nije htio zvučati pokroviteljski. Nije znao da je

to zadnje što mi je trebao reći.

»Kao da Shepherdovi nemaju dovoljno briga, sad još sugerirate i da

su osumnjičeni? Nadam se da imate bolji uvod od statistički gledano,

vjerojatno ste vi to učinili, jer sumnjam da ćete tako steći njihovo povjerenje.«

»Pa zapravo...«, zaustio je Blake, zatim zastao kad je Vickers ispružio

ruku kako bi ga potapšao po ruci.

35

»Pusti sad to, Andy«, promrmljao je. Zatim mi se nasmiješio.

»Moramo uzeti u obzir sve mogućnosti, gospođice Finch, čak i one o kojima

dobri ljudi poput vas ne vole razmišljati. Za to smo plaćeni.«

»Plaćeni ste da zatvarate zločince«, prasnula sam, i dalje uzrujana. »A

budući da ja nisam zločinac, možda biste me mogli pustiti kući.«

»Naravno«, rekao je Vickers i blijedoplave oči uperio u Blakea.

»Odvezi gospođicu Finch kući, Andy. Naći ćemo se kod Shepherdovih.

Čekaj me ispred kuće dok ne stignem.«

»Nema potrebe«, rekla sam naprasito, skočivši. Zbog toga sam ja

dobila hladan pogled ispranih plavih očiju.

Vickers je to dobro skrivao, ali iza zgužvane sive vanjštine bio je

itekako britak.

»Nećeš mnogo propustiti na sastanku, Andy«, rekao je blago. »Ionako

znaš što mislim.«

Blake je izvadio iz džepa ključeve auta i pogledao me bez

oduševljenja. »Spremni za pokret?«

Krenula sam prema vratima, ne potrudivši se odgovoriti.

»Gospođice Finch?«, začulo se iza mene. Vickers. Stariji policajac

nagnuo se preko stola, čelo mu se nabralo od blagonaklonosti. »Gospođice

Finch, samo vas želim uvjeriti prije nego što odete da su nasilni zločini vrlo

rijetki. Većina ljudi nikad ne dođe u doticaj s njima. Molim vas, nemojte se

osjećati ugroženom svojim današnjim iskustvom. To doista ne znači da

niste sigurni.«

Imala sam osjećaj da je već više puta održao taj mali govor. Nijemo

sam se zahvalila osmijehom. Nisam mu imala srca reći da sam već jako

dobro upoznata s nasilnim zločinima, na ovaj ili onaj način.

Blakeov auto bio je srebrno-sivi Ford Focus na kraju parkirališta policijske

postaje. Svalila sam se na suvozačko mjesto. Sat na kontrolnoj ploči

pokazivao je 9:34, i zatreptala sam prema njemu, iscrpljena. Osjećala sam se

kao da je duboka noć.

36

Detektiv je kopao po prtljažniku. Dok me nije mogao vidjeti, dobro

sam pogledala oko sebe. Auto je bio iznimno uredan, bez ikakva smeća koje

se nakupljalo u mojem – bez papirića, praznih boca vode, vrećica i

parkirnih karti. Unutrašnjost je bila čista kao da je upravo bio u praonici.

Pomalo s osjećajem krivnje, provjerila sam otirač pod svojim nogama i

vidjela da su blatni potplati mojih tenisica ostavili dva tamna otiska na

dotad besprijekornom tepihu. Pažljivo sam spustila noge, vraćajući ih u

tragove koje sam već načinila. Nema smisla da još pogoršam stvari. Osim

toga, blato će biti potpuno nevidljivo dok ne izađem iz auta. Samo su dvije

stvari upućivale na život vlasnika auta: radioprijamnik koji je ležao na

kontrolnoj ploči i plastificirana kartica s natpisom ‘Policijsko vozilo’ u

pretincu pokraj ručne kočnice. Nije bilo baš ničega osobnog. Nije bila

potrebna bogzna kakva intuicija da bi se zaključilo da narednik Blake živi

za svoj posao.

Znala bih da mu je gnjavaža voziti me kući čak i da mi nije nešto

promrmljao pa šmugnuo natrag u Vickersov ured odmah nakon što smo

izašli. Čula sam: »Gospodine, zar ne bi Valerie...«, prije nego što su se

zatvorila vrata. Sama sam mogla nadopuniti ostatak rečenice. Odgovor je

očito bio ne, zaglavio je sa mnom, kao i ja s njim, dok me ne odveze kući. A

ako je meni bilo neugodno zbog toga, a on bio ljut, to nije bilo ništa prema

reakciji koju sam vidjela na licu zgodne policajke u uniformi pored koje

smo prošli na putu do parkirališta. Blake je od nje dobio širok osmijeh, ja

sam prošla pored zida osude pomiješane sa zavišću. Više nego ikad, imala

sam dojam da je ono što Blake radi i s kim je velika vijest u toj policijskoj

postaji.

Napokon je sjeo na vozačko mjesto.

»Znate li kuda idete?«, upitala sam sumnjičavo.

»Da.«

Ah, odlično. Ovo će biti zabavno.

»Čujte, stvarno mi je žao što morate ovo. Pokušala sam reći

inspektoru Vickersu...«

37

Blake me prekinuo. »Ne brinite. Bio sam prisutan, sjećate se? Kako šef

kaže, tako mora biti. I poznajem Wilmington Estate prilično dobro, mislim

da ga mogu naći bez problema.«

Nije baš srdačan, ali što sam očekivala? Prekrižila sam ruke na

grudima. Smiješno je, rekla sam samoj sebi, da mi se plače zato što se netko

koga ne poznajem – netko čije mišljenje nisam imala razloga cijeniti –

obrecnuo na mene.

Blake je ubacio u rikverc i izvezao se s parkirnog mjesta, nervozno

turirajući dok je čekao da se cesta oslobodi. Dok je mijenjao brzinu, laktom

mi je okrznuo rukav. Premjestila sam se, malo se odmaknuvši od njega.

Dobacio mi je odsutan pogled pa me ponovno pogledao.

»Jeste li dobro?«

Umjesto da odgovorim, šmrcnula sam. Izgledao je zgranuto.

»Bože, nisam mislio... Nemojte se uzrujavati...«

Pokušala sam se sabrati. »Niste vi krivi. Vjerojatno je samo

posttraumatski stres ili nešto slično. Imala sam vrlo dug i loš dan. Ne znam

kako se vi uspijevate sve vrijeme nositi s takvim stvarima.«

»Nije sve vrijeme. Ovakvi se slučajevi ne događaju tako često. Devet

sam godina u službi i ovo je jedan od najtežih na kojima sam radio.«

Dobacio mi je pogled. »Ali to mi je posao, sjećate se? Iako je to što je Jennifer

Shepherd mrtva uznemirujuće, ne smijem biti emotivan, koliko je to

moguće. Plaćen sam da razmatram dokaze, i najbolji način za to je biti

hladne glave.«

Uzdahnula sam. »Ja ne bih mogla raditi vaš posao.«

»Pa ne bih ni ja vaš. Ne mogu zamisliti ništa gore nego stajati pred

razredom punim klinki, pokušavajući ih držati pod kontrolom.«

»O, često se osjećam tako, vjerujte.« Svaki dan.

»Zašto ste onda odlučili biti nastavnica?«

Zatreptala sam prema njemu, preneražena. Zato što sam idiot i nisam

znala kako će teško biti. Zato što se u ono vrijeme to činilo kao najbolji

izbor, a nisam shvaćala da to ne odgovara mome temperamentu. Zato što

nisam shvaćala koliko okrutni i nepomirljivi tinejdžeri mogu biti prema

38

ljudima koji bi navodno trebali imati autoritet, čak i ako su potpuno

nesposobni nametnuti disciplinu, a kamoli poučavati. Posljednje dvije

godine bile su pravi pakao.

Blake je i dalje čekao odgovor. »Ah... jednostavno sam nešto morala

raditi. Voljela sam engleski i studirala sam ga. Onda su neke moje

prijateljice počele predavati, pa sam i ja učinila isto.« Nasmijala sam se, iako

mi je to zazvučalo neuvjerljivo i usiljeno. »Nije loše, znate. Imate duge

praznike.«

Djelovao je sumnjičavo. »To ne može biti jedini razlog zašto vam se to

sviđa. Mora postojati još nešto. Doista vam je stalo do vaših učenica, shvatio

sam to iz načina na koji ste reagirali dok smo govorili o Jenny.«

Zapravo sam počela mariti nakon što je već nestala. Nisam marila dok

je bila živa – ne dovoljno da znam da je živjela iza ugla. Nisam mu

odgovorila, samo sam sjedila i gledala cestu kako se odmotava poput

beskrajne vrpce u retrovizoru. Nisam mogla reći da volim svoj posao. Nije

mi se čak ni sviđao. Ne bih mogla izdržati da ga radim zauvijek, prolazeći

uvijek iste pjesme i drame, retke istrošene od stalnog ponavljanja. Nisam

htjela provesti život stojeći ispred ploče, izvlačeći odgovore koje tražim iz

namrgođenih tinejdžerica, gledajući ih kako rastu i odlaze, dok se ja ne

mičem s mjesta i kradem bogu dane.

Auto je skrenuo prema rubu pločnika i stao. Blake me pogledao.

»Curzon Close. Koja kuća?«

Zaustavio se pokraj ulaza u slijepu ulicu, motor je ostao upaljen.

»Ovdje je u redu«, rekla sam užurbano, spremajući se da izađem iz

auta. Ustvari, bilo je savršeno. Kraj nas je bila visoka živica koja će me štititi

od onih koji vire iza zavjese.

»Mogu vas odvesti i do vrata.«

»Ne, zaista«, pipala sam tražeći kvaku.

»Nema žurbe. Šef još neko vrijeme neće biti gotov sa sastankom.

Recite na kojem ste broju.«

»Četrnaest, ali, molim vas, ne idite dalje. Nije daleko, mogu pješačiti.

Samo ne želim... Ne želim da netko vidi da ste me vi dovezli.«

39

Slegnuo je ramenima, zatim ugasio auto, ostavivši ključeve da vise u

bravi. »Kako hoćete. Što je u pitanju, ljubomorni dečko?«

Da bar. »Moja majka bi mogla čuti auto. Živim s njom, a ona... baš i ne

voli policiju, i ne želim je uznemiriti. I to što sam večeras našla Jenny...

Jednostavno ne želim više govoriti o tome. Ne želim objašnjavati gdje sam

bila. Pa ako odem do kuće sama i tiho uđem, neće nikad ništa saznati.«

Riskirala sam pogled prema njemu da vidim je li shvatio. Mrštio se.

»Živite s majkom?«

Hvala na slušanju. »Da«, rekla sam ukočeno.

»Kako to?«

»Tako mi odgovara.« Neka shvati to kako želi.

»A vi? «

»Ja?« Izgledao je iznenađeno, ali je odgovorio. »Živim sam. Nemam

djevojku.«

Krasno. Sad će pomisliti da mu se upucavam. Većina žena bi. Ne

može se poreći da je zgodan.

U drugim okolnostima, možda bi mi čak bilo drago znati da je sam.

»Mislila sam, gdje živite?«

»Imam stan u staroj tiskari kraj rijeke.«

»Lijepo«, rekla sam. Tiskaru su nedavno pretvorili u impresivno

uređeno naselje na izlazu iz grada, prema Waltonu.

»Da, lijepo je. Nije baš da sam često ondje. Tata mi nije bio oduševljen

što idem u murjake, ali pomogao mi je kupnjom stana.« Zijevnuo je bez

ustručavanja, pokazavši bijele, ravne zube. »Oprostite. Previše dugih noći.«

»Trebala bih krenuti«, rekla sam, shvaćajući da nema razloga da

ostanem u autu. »Hvala na vožnji.«

»I drugi put.« Smatrala sam to automatskim odgovorom sve dok nije

pružio dlan i stavio mi ga na ruku. »Ozbiljno. Nazovite me ako me trebate.«

Pružio mi je posjetnicu. »Broj mobitela je na poleđini.«

Uzela sam je, zahvalila mu još jednom i izašla. Stavila sam posjetnicu

u džep jakne, neobjašnjivo posramljena, i brzo se zaputila kući. Hladni

40

noćni zrak bio je na mojim obrazima poput ledene vode. Iza mene, svjetla

Blakeova auta su zatreperila, i moja se sjena razvukla preda mnom, zatim je

skrenuo lijevo, okrenuvši se u poprilično širokoj slijepoj ulici. Slušala sam

kako mu auto bruji sve tiše dok je odmicao u daljini. Trzajući u hodu

noktom na palcu rub posjetnice, potrčala sam zadnjih nekoliko metara

prema kući i ušla. Hodnik je bio tih i mračan, točno kakvim sam ga ostavila.

Zastala sam na tren i slušala tišinu. Bila je to duga, čudna i stresna večer.

Nije čudo što sam se osjećala uznemireno. Ali činilo se da nema razloga

zbog kojega bih imala taj osjećaj nesklada, dojam da nešto nije kako treba. I

zašto, pitala sam se, osvrnuvši se na pustu cestu prije nego što sam

zatvorila vrata, i dalje osjećam kao da je netko vani i promatra me...

41

1992.

Nestao prije šest sati

Ne gledam na sat na kaminu, ali znam da je kasno, da je odavno vrijeme za spavanje. Trebala bih biti oduševljena, već se dugo borim da mogu dokasna ostati budna, ali sad sam umorna. Sjedim na sofi naslonjena i noge mi ne dosežu pod. Strše ispred mene, listovi su spljošteni na rubu sjedala. Materijal koji prekriva sofu čupav je i mekan, ali mi bocka kožu.

Zijevam, zatim gledam u ruke koje mi leže u krilu uvijene jedna oko druge, smeđe u usporedbi s plavim pamukom moje suknje. Ako podignem pogled, vidjet ću majku kako korača gore-dolje, dok joj sandale ostavljaju mala uleknuća na tepihu u dnevnoj sobi. Lik s desne strane moj je otac, naslonjen u fotelji kao da se odmara. Ispod svih noktiju imam crne linije prljavštine. Svježa ogrebotina vijuga mi na lijevoj nadlanici, a koža oko nje postala je ružičasta. Ne sjećam se odakle mi. Uopće me ne boli.

»Više nije zabavno, Sarah. Ovo je smiješno. Zaboravi što ti je Charlie rekao da kažeš, želim istinu.«

Podignem pogled s krila prema majci. Ima crne podočnjake, kao da je netko umočio palčeve u tintu i pritisnuo ih na njezino lice.

»Ništa ti se neće dogoditi«, kaže moj otac blago. »Samo nam reci.«

»Reci nam gdje je Charlie.« Majci je stisnuto grlo. I ona je umorna. »Bolje ti je da progovoriš, mlada damo. Nemoj pogoršavati situaciju sebi i svome bratu.«

Ništa ne govorim. Rekla sam već da ne znam, da je Charlie rekao da će se brzo vratiti i ništa više. Ovo je prvi put da sam rekla istinu i da mi ne vjeruju. Cijelu večer povremeno plačem, želim da se Charlie vrati kući, želim da me ostave na miru. Sad sam se smirila u tišini.

Koncentriram se na savijanje ruba pamučne suknje u nabore poput harmonike – najprije široke, pa uske, zatim ih izravnam i počnem ponovno.Tkanina mi klizi preko koljena. Strše, koža je zategnuta preko čašica. Ponekad volim nacrtati lice ili se praviti da su planine, ali danas su samo koljena.

»Hajde, Sarah, zaboga. Reci nam.« Mama opet plače, a otac ustaje. Grli je i šapće joj na uho, blago, tako da ne čujem što govori. Ne zanima me. Znam da me oboje gledaju, kao što me gledaju cijelu večer, otkako je mama shvatila da je Charlie nestao. Dio mene – vrlo maleni dio – gotovo uživa u tome.

Na desnom koljenu imam modro-bijeli ožiljak veličine i oblika koštice od jabuke. Pala sam na komadić stakla kad sam bila mala. Mama i tata gledali su Charlieja kako igra nogomet, pa nisu primijetili što mi se dogodilo dok mi krv iz koljena nije obojila

42

čarapu u jarkocrveno. Nadrapala sam jer sam uprljala nove ljetne cipele, ali to nije bila moja krivica. Nisu su se obazirali na mene.

Ali sad se obaziru.

43

Poglavlje 3

Ako je ikad bio povoljan dan da javim da sam bolesna, to je bio taj utorak.

Sjedila sam u autu i provjeravala u retrovizoru kako izgledam, opazivši

zelenkasto bljedilo i duboke sjene ispod očiju, posljedice vrlo nemirnog sna.

Loše sam spavala, budeći se skoro svaki sat i zureći razrogačenim očima u

mrak. Događaji od prošle večeri činili su se tako nestvarnima kad me

probudio alarm da sam otišla do ormara u svojoj sobi provjeriti džepove

jakne, ne znajući da li da odahnem ili da se razočaram kad su mi prsti

dotakli karticu s podacima inspektora Blakea. Gledala sam i jutarnje vijesti

dok sam s naporom gutala žitarice, vidjevši Shepherdove, koje mediji još

nisu imenovali, kako u blijedo praskozorje idu pogledati gdje je ležalo tijelo

njihove kćeri. Crvenkasta kosa gospođe Shepherd stršala je na sve strane

poput repića, nije bilo ravne kratke frizure koju sam pamtila. Kad su stigli

do ruba šume, Michael Shepherd pogledao je preko ramena, ravno u

kameru, sablasnim očima crvenih rubova. Odložila sam zdjelicu sa

žitaricama, najednom mi se smučilo.

U retrovizoru su i moje oči bile crvene. Stvarno sam izgledala bolesno.

Ali ostati kod kuće činilo mi se još gorim nego otići na posao. Sinoć je mama

spavala kad sam stigla i nije se pojavila kad sam ustala. Ali to nije moglo

potrajati. Ako ostanem, morat ću je vidjeti kad-tad. Čak i razgovarati s

njom.

Upalila sam auto i ubacila u rikverc, pa ostala nepomično sjediti,

čvrsto držeći upravljač dok mi zglobovi nisu pobijeljeli. Nisam mogla otići

u školu, ali morala sam, pa sam na kraju rekla naglas, »jebi ga, jebeš sve«,

otpustila ručnu kočnicu i pustila auto da klizi cestom. U sljedećem trenutku

nagazila sam kočnicu, kad je pored mene protutnjao motor, prodorno i

ogorčeno trubeći. Nisam ga ni vidjela. Nisam ni pogledala. Srce mi je tuklo i

44

osjećala sam se slabo dok sam izlazila na glavnu cestu, opsesivno

provjeravajući ne ugrožavam li još koga. Saberi se... daj, nemoj se raspasti...

Još gore — i zato potpuno nepodnošljivo – bilo je to što sam točno

znala tko je bio taj motorist: Danny Keane, nekoć Charliejev najbolji

prijatelj. Nisam se mogla sjetiti vremena kad nije živio preko puta. Mogao je

isto tako živjeti i na Mjesecu. Odavno više nisam mogla zapodjenuti s njim

prijateljski razgovor, namjerno sam ga izbjegavala, a on je to znao, i prošlo

je mnogo vremena otkako mi se nasmijao ili kimnuo prema meni ili na bilo

koji način pokazao da je svjestan moje prisutnosti. Nije on bio kriv što sam

ga povezivala s nekim od najgorih trenutaka u svome životu i što nisam

bila kadra prekinuti u svojoj glavi vezu između Dannyja Keanea i očaja.

Obično sam rano odlazila i kasno se vraćala kući, rijetko smo išli istim

putem, ali i dalje sam ga poznavala, a i on bi se sjetio mene. Srušiti ga s

motora bio bi vrlo loš ponovni početak prijateljstva.

Ceste su bile prometne, vozilo se sporo, mnogo sporije nego obično.

Vozila su stajala u kolonama na svim raskrižjima blokirajući sporedne ceste,

pa sam se pitala što se događa. Ljudska priroda na djelu, ispostavilo se.

Cijelom dužinom glavne ceste, uz šumu, zemlja je bila izbrazdana i

razrovana gdje su kotači novinarskih kombija tonuli u meko tlo. Satelitski

tanjuri na njihovim krovovima emitirali su nesreću Shepherdovih diljem

svijeta. Svaki kombi pratila je ekipa sastavljena od snimatelja, ton-majstora i

izvjestitelja. To je bila druga strana onoga što sam gledala na televiziji za

doručkom. Bila je to i najnovija turistička atrakcija Surreyja. Vozači su

usporavali i milili. Bilo je bolje od prometne nesreće, postojala je mogućnost

da vide pravu zvijezdu u liku jednog ili dvoje poznatijih novinara. Čak je

postojala mogućnost da snimatelj na sekundu ili dvije ulovi kamerom

nekog sporog vozača. Napokon slava. Nije čudo što je promet praktički

stao. Približila sam se autu ispred sebe koliko god sam se usudila i kretala

se naprijed ne gledajući previše pomno privremeno novinarsko naselje koje

je niknulo uz cestu.

Pred školskom ogradom primijetila sam da se povećao broj roditelja

koji se ondje okupljaju, ozbiljno su međusobno razgovarali, ali sam ih

ignorirala, prošavši pored njih bez zaustavljanja. Čak i letimičan pogled u

45

njihovu smjeru govorio mi je da je jedina tema rasprave bilo truplo, a nisam

htjela slušati nagađanja o tome što se dogodilo, o kome je riječ i je li istina...

Vidjela sam na kilometar da se glasine šire sve u šesnaest.

Kao i profesionalni tračevi. Na parkiralištu za zaposlenike zauzela

sam mjesto uza zid. Kad sam ugasila motor, iznenada se začulo kucanje na

prozoru, zbog čega sam gotovo poskočila. Okrenula sam se, spremna

zarežati na onoga tko mi se prišuljao, pretpostavljajući da je to netko od

kolega. No lice koje je zurilo u mene kroz prozor nije pripadalo nikome od

nastavnika. Namrštila sam se, pokušavajući prepoznati ženu koja je zurila u

mene. Bila je srednjih godina, punačka lica prekrivena slojem tekućeg

pudera. Zbog svijetloružičastog ruža zubi su joj se činili žutima, i nosila je

smeđe-sivi kaput koji joj nimalo nije popravljao liniju ni ten. Iako se

smiješila, oči su joj bile hladne. Promotrila je unutrašnjost auta, uključujući i

mene, ništa ne propustivši. S velikim oklijevanjem spustila sam prozor.

»Mogu li vam pomoći?«

»Carol Shapley, glavna izvjestiteljica Elmview Examinera«, rekla je i

navirila se u auto gotovo me dodirujući. »Vi predajete ovdje?«

Napadno sam pogledala u znak na zidu na kojemu je slovima od

tridesetak centimetara pisalo »Parkiralište za nastavnike« otprilike tri metra

od mjesta gdje sam parkirala. »Tražili ste nekog određenog?«

»Ne baš«, rekla je s još širim osmijehom. »Izvještavam o ubojstvu koje

se dogodilo, jedna od vaših učenica, i imam neke informacije, voljela bih da

ih potvrdite.«

Govorila je brzo, verglajući vrlo tečno, ostavljajući dojam da već zna

sve što se moglo saznati. Moje zvono za uzbunu zvonilo je tako glasno da

sam se iznenadila što ga ne čuje. Sjetila sam se da sam je viđala na raznim

školskim priredbama, dobrotvornim skupovima i mjesnim događanjima,

kako puna sebe jurca uokolo. Elmview Examiner bio je najlokalniji od svih

lokalnih listova – provincijalan nije prava riječ. I malo je pretjerala

predstavivši se kao glavna izvjestiteljica. Koliko ja znam, bila je jedina

izvjestiteljica.

»Žao mi je, ali mislim da vam ne mogu pomoći«, rekla sam ljubazno i

počela podizati prozor, premda je bila naslonjena na njegov rub. Vidjela

46

sam na trenutak da se bori sa željom da ustraje na razgovoru sa mnom, ali

ustuknula je korak ili dva. Ne dovoljno.

Skupila sam stvari i otvorila vrata, otkrivši da mi je ostavila samo

onoliko prostora koliko mi treba da izađem.

»Imam samo par pitanja.«

Uspravila sam se do pune visine i uvidjela da je nekoliko centimetara

viša od mene; nije bilo prvi put da sam požalila što nisam dovoljno visoka

da na nekoga gledam svisoka. Ali nisam trebala prednost u visini, imala

sam moralnu nadmoć.

»Čujte, moram ući i obratiti se svojim učenicama. Bojim se da sad

nemam vremena za razgovor.« Nekako sam uspjela izvući osmijeh. »Znam

da samo radite svoj posao, ali i ja moram raditi svoj.«

»O, shvaćam. Smijem li vas upitati kako se zovete?«, zamahnula je

papirom formata A4 prema meni. »Imam popis, vidite. Uvijek je dobro

imenu pridodati lice.«

Nisam vidjela način kako da to izbjegnem. »Sarah Finch.«

»Finch...«, prešla je olovkom po popisu i stavila kvačicu kraj moga

imena. »Hvala, Sarah. Možda možemo popričati neki drugi put.«

Ili možda ne možemo.

Krenula sam prema školi, ali naravno da nije završila. »Čula sam od

policijskih izvora da je tijelo pronašla nastavnica iz ove škole. To niste bili

vi?«

Stala sam i okrenula se, misli su mi letjele. Jasno da nisam htjela da

zna kako sam to bila ja, ali nisam bila sigurna da se mogu izvući s očitom

laži. »Bože, kako grozno«, rekla sam naposljetku.

»Da, strašno«, rekla je novinarka, ne izgledajući nimalo dirnuto.

Uputila sam Carol još jedan bezrazložni smiješak i napola slegnula

ramenima, pa krenula prema zbornici, svjesna njezina pogleda na sebi dok

sam prelazila parkiralište. Morala sam se nadati da će me Carol ocijeniti kao

dosadnu, suhoparnu, potpuno nezanimljivu osobu, jer ako počne kopati,

vrlo bi lako mogla sve povezati. I to ne samo o Jenny. Ako je tražila smjer za

nastavak onoga što će nedvojbeno biti priča godine, mogla bi se dosjetiti da

47

usporedi okolnosti Jennyine smrti s ostalim mjesnim ubojstvima i

misterijima. Charliejev nestanak bio je dovoljno upadljiv da ga izvuče iz

arhive. Nije bilo prvi put da mi je drago što sam promijenila prezime i što

nitko od mojih kolega ništa ne zna o Charlieju. Carol ne bi tako jednostavno

našla poveznicu. A na kraju, zašto i bi? Jedino zajedničko što ta dva slučaja

imaju sam ja.

Iako zbornica nikad nije bila punija, okupljeni nastavnici i osoblje bili su

gotovo nijemi. Činilo se da su prisutni svi zaposlenici škole Edgeworth. Svi

su danas došli na vrijeme. Pogledala sam izmoždena, zabrinuta lica koja su

me okruživala i osjetila se neizrecivo jadno. Sad smo svi umiješani u ovo,

nema načina da se čovjek izvuče.

Elaine Pennington stajala je na kraju prostorije, glavni inspektor

Vickers pokraj nje. Kraj njega je bila mlada žena s fasciklom i

besprijekornom šminkom, koja se predstavila kao policijska

glasnogovornica. Ravnateljica je već neko vrijeme govorila o Jenny i

suradnji s policijom te odgovarala na pitanja roditelja. Hrabro je nastojala

djelovati odlučno i pribrano kao inače, ali list papira koji joj je služio kao

podsjetnik tresao joj se u rukama. Jedna strana uskog lica izgledala joj je

ukočeno, oduzeto, a kapak joj se povremeno trzao. Ponadala sam se da se

kani kloniti medija dok donekle ne vrati staloženost. Glas joj je bio

neuobičajeno piskutav, i dok je govorila pogled joj je klizio po prostoriji.

Natjerala sam se da obratim pozornost na ono što je govorila.

»U dogovoru s policijom, s obzirom na strku koja će vjerojatno idućih

dana utjecati na sve nas, odlučila sam do daljnjega otkazati nastavu.«

Okupljeni nastavnici uznemireno su zažamorili. Elainein vrat

prošarale su ružičaste mrlje, klasičan znak da će izgubiti strpljenje.

Dobrodušni Stephen Smith, jedan od nastavnika s najdužim stažem,

podigao je ruku.

»Elaine, ne misliš da bi djevojčicama trebala školska rutina i rad kako

ne bi mislile na ono što se dogodilo?«

48

»Uzela sam to u obzir, Stephen, hvala ti. Ali uvjerena sam da se

idućih par dana nitko neće moći koncentrirati. Već je sad nemoguće raditi

uza svu tu buku i metež.«

Kao jedan, okrenuli smo se i pogledali kroz prozor, gdje su se

pripremale novinarske ekipe, s kombijima parkiranima duž školskog zida.

Počeli su odlaziti iz šume. Mediji će trebati novu pozadinu za vijesti u

vrijeme ručka i činilo se da će to biti škola.

»Ne znam je li itko od vas bio jutros u školskom tajništvu, ali bilo je

kaotično, u najmanju ruku. Janet prima pozive zabrinutih roditelja otkako je

došla. Zabrinuti su za sigurnost svoje djece, iako nitko nije sugerirao da je

škola na bilo koji način upletena u ovu strašnu tragediju.« Glas joj je malo

pukao u posljednjih nekoliko riječi. Pitala sam se, možda nepravedno,

tuguje li više zbog ugleda škole ili zbog Jenny.

»Dužni smo djevojčicama jamčiti sigurnost, a nije mi lako dati takvo

obećanje roditeljima. Nije da mislim kako su u opasnosti od napada. Samo

sam svjesna da će tisak biti vrlo nametljiv i da takav publicitet može privući

pogrešnu vrstu pozornosti. Ne želim da budu izložene takvoj atmosferi.«

Što je sasvim u redu.

Elaine je dobacila pogled Vickersu, koji je izgledao još ispijenije nego

sinoć. Kapci su mu bili natečeni, i bilo mi je teško pogoditi što misli.

»Također, viši inspektor Vickers pitao je smije li se koristiti nekim školskim

prostorijama, zato želim da budemo u mogućnosti dopustiti mu slobodan

pristup školi.«

»Vrlo ste ljubazni«, rekao je Vickers. Malo se uspravio, potrudivši se

podići glas tako da ga svi čuju. »Naša glavna prostorija za važne slučajeve

nalazi se u policijskoj postaji u Elmviewu, ali neke razgovore obavit ćemo

ovdje. Zainteresirani smo za razgovor s Jenniferinim prijateljicama i

razrednim kolegicama, a takve razgovore ne volimo voditi u policijskoj

postaji. Želimo ih zadržati u poznatom okruženju. Također ćemo kasnije

danas iskoristiti školsko predvorje za tiskovnu konferenciju, budući da ima

sve potrebno za to.«

Nije mi bilo jasno što je Elaine mislila. Da sam na njezinu mjestu,

htjela bih da se istraga vodi što dalje od škole. Sudeći po tome što je gledala

49

u inspektora Vickersa kao u vođu, činilo se da ju je potpuno osvojio. Sve je

to bilo vrlo nezgodno, osobito s obzirom na to da sam htjela biti

neprimijećena, isključena iz istrage, da nemam s njom veze.

»Možemo li onda sad kući?« oglasio se Geoff Turnbull s drugog kraja

prostorije, staloženo kao da su ovakve stvari dio rutine, predvidljivo

bezobzirno. Nisam imala volje okrenuti se i pogledati ga, mada sam mogla

zamisliti kako se dosađuje ondje, plavih očiju, mišićav i njegovane crne

kose. Bio je jedan od nastavnika tjelesnog odgoja u školi i nimalo mi se nije

sviđao.

Elaine se nakostriješila. »Ne, Geoff. Htjela bih da učitelji budu

dostupni policiji i djevojčicama, iako se nastava neće održavati. S obzirom

na to da će mnoge učenice čekati da ih roditelji pokupe, važnije je nego ikad

da budete ovdje. Podijelit ćemo djevojčice u skupine i paziti na njih dok

roditelji ili skrbnici ne dođu po njih. Bojim se da vas moram zamoliti da

ostanete i nakon kraja školskog radnog vremena. Danas će mi trebati vaša

pomoć, tako da vas sve molim da ostanete sa mnom.«

Jules Martin reče: »Koliko dugo će to trajati? Kad ćemo se vratiti u

normalno stanje? Neke se djevojčice trenutačno pripremaju za ispite, pa ne

želim da prekidaju rad.«

Uputila sam joj ciničan pogled, a zauzvrat dobila blag osmijeh. Ako

sam imala prijatelja u zbornici, to je bila Jules, a bila je predana poslu koliko

i ja. Njezina je briga bila pohvalna i gotovo sigurno lažna.

»Potpuno sam svjesna da su učenice pred ispitima«, rekla je Elaine.

»Za njih će ovo biti tjedan učenja. Janet će pomoći tako što će poslati

planove ponavljanja za određene razrede, pa očekujem da ih danas do

ručka svi dostavite tajništvu. A što se tiče toga koliko će ovo trajati...«.

Okrenula se Vickersu.

»U ovom trenutku ne mogu procijeniti. Na temelju mojih iskustava iz

prijašnjih istraga, interes medija jenjat će kroz idućih nekoliko dana, osim

ako ne bude značajnijeg razvoja događaja. Dat ćemo sve od sebe da vas što

manje ometamo i nadam se da će se ovdje idući tjedan sve odvijati kao što

je uobičajeno. U svakom slučaju, dotad bismo trebah dovršiti svoje

50

razgovore. Imamo veliku ekipu ovdje, tako da bismo prilično brzo trebali

završiti sa svima.«

Elaine je pogledala na sat. »U redu, slušajte me svi. Molim vas da

odete do svojih učionica, uzmete dnevnike i pošaljete djevojčice u

predvorje. Ja ću im reći što se događa. Mislim da je važno uključiti ih u ovo

i obavještavati ih.«

»Ali što ćemo reći ako nam postave pitanja?« upitao je Stephen.

Izgledao je uznemireno.

»Smislite nešto«, procijedi Elaine, očito na rubu živaca.

Zbornica se ispraznila u rekordnom roku. Šmugnula sam pored

inspektora Vickersa, pogledi su nam se sreli na djelić sekunde. Diskretno je

kimnuo – gotovo neprimjetno, na moje olakšanje. Nipošto nisam htjela da

svi drugi shvate kako sam se već susrela s njim, i to nedavno. Identitet

osobe koja je našla Jennyino tijelo bio je glavna tema razgovora kad sam

stigla u zbornicu. Ako ništa drugo, Carol Shapley bila je temeljita – ispitala

je gotovo sve prije nego što su ušli u školu.

Aula je bila gotovo puna. Uspjela sam naći stolicu blizu prednjeg dijela, uza

zid, okrenutu prema unutrašnjosti, tako da sam mogla promatrati cijeli

prostor. Djevojčice, koje nikad u životu nisu bile potpuno tihe, bile su

nečujne kao maloprije nastavnici. Ni treptaj nije remetio duboku pozornost

koju su usmjerile prema pozornici gdje je Elaine govorila, ponovno s višim

inspektorom i glasnogovornicom kraj sebe. Elaine je u međuvremenu, u

otprilike sat vremena, izgladila neke problematične dijelove svoga

izlaganja. Rasturila je svojim govorom bez imalo nervoze.

Dvorana za skupove bila je praznija nego što je trebala biti; gledajući

redove, pretpostavila sam da je gotovo pola djevojčica ostalo kod kuće ili da

su već otišle. To se podudaralo s onim što sam ustanovila u svome

prorijeđenom razredu dok sam ih prebrojavala. Već se proširio glas da je

mrtva djevojčica bila učenica škole Edgeworth. Sad su samo htjele čuti

pojedinosti.

51

»Ovo će biti teško razdoblje za sve nas«, počela je Elaine posebnom

intonacijom, »ali očekujem da se ponašate dostojanstveno i dolično. Molim

vas da poštujete privatnost Shepherdovih. Ako vam se slučajno obrate iz

medija, ne spominjite Jenny, školu niti išta što je povezano s istragom. Ne

želim vidjeti nijednu učenicu Edgewortha da razgovara s bilo kojim

novinarom. Svatko tko će razgovarati bit će privremeno udaljen. Ili nešto

još gore.«

Neke od starijih djevojčica izgledale su potresenije zabranom

kontakta s medijima nego viješću o Jenny. Njihovo iskreno jecanje nije im

baš toliko razmazalo besprijekornu šminku, primijetila sam.

»Tajnica škole stupa u kontakt s vašim roditeljima dok ovo govorim«,

nastavi Elaine. »Zatražili smo od njih da vas pokupe ili da se pobrinu za vas

na neki drugi način u idućih nekoliko sati. Škola će biti zatvorena do kraja

tjedna.«

Inspektor Vickers bio je pomalo šokiran provalom uzbuđenja koje se

proširilo dvoranom. Ja nisam. Djevojčice su, kao i svi tinejdžeri, bile

zaokupljene same sobom i u nekim prilikama nezamislivo okrutne. Možda

su doista bile uzrujane zbog Jenny, ali su uzimale u obzir i svoje interese.

Neočekivani slobodni tjedan, iz kojega god razloga, nije za odbaciti.

Elaine je podigla ruke i ponovo je zavladala tišina. »Ovo je viši

inspektor Vickers. On vodi istragu o ovom vrlo žalosnom smrtnom slučaju i

ima par stvari koje bi vam htio reći.« Opet je žamor prošao dvoranom.

Pitala sam se je li Vickers ikada prije bio u žarištu tako pretjerane ženske

pozornosti. Bilo mi je zabavno gledati kako mu uši pred mojim očima

postaju ljubičaste. Istupio je i nagnuo se prema mikrofonu. Izgledao je

zgužvano, blijedo, pomalo otrcano, i dobro je skrivao napetost.

»Hvala, gospođo Pennington.« Nagnuo se preblizu mikrofonu, pa se

P u Pennington čulo pretjerano glasno. »Pozvao bih sve koji imaju bilo

kakve informacije koje se tiču Jenny Shepherd da se jave meni ili nekome iz

moga tima.« Kimnuo je prema stražnjem dijelu dvorane. Kao i svi, osvrnula

sam se i poskočila kad sam opazila Andrewa Blakea naslonjenog na okvir

vrata i dvojicu uniformiranih policajaca pokraj njega. Valerie je vjerojatno

bila zauzeta Shepherdovima.

52

»Također možete razgovarati s nekim od nastavnika ako vam je tako

lakše«, rekao je Vickers. Svaka glava u dvorani okrenula se natrag prema

njemu, istodobno kao publika na teniskom meču. »Oni će vam pomoći.

Nemojte misliti da ono što znate nije vrijedno spomena. Mi ćemo zaključiti

je li od koristi ili nije. Tražimo informacije o Jenny, osobito o njezinim

prijateljima u školi i izvan nje, i bilo što čudno što ste možda načule od nje

ili o njoj, bilo što neuobičajeno. Je li se zbog nečega brinula? Je li bila u

kakvoj nevolji? Je li bila upletena u kakav sukob s ostalim učenicama ili s

nekim drugim? Je li se događalo nešto što je tajila od odraslih? Ako se bilo

čega sjetite, bilo čega, molim vas, nemojte to zadržati za sebe. Reći ću vam

jednu stvar: nemojte širiti glasine između sebe prije nego što razgovarate s

nama. Lako je napuhati neku priču kad ne razlikujete ono što znate od

onoga što ste čuli.« Opet je prešao pogledom po prostoriji. »Znam da ćete

biti u velikoj napasti da medijima govorite o ovome. Vrlo su dobri u

dobivanju informacija od ljudi, ponekad bolji i od policije. Ali ne smijete im

vjerovati, i zaista ne biste trebale razgovarati s njima, kao što vam je i

ravnateljica rekla. Ako imate što reći, obratite se nama.«

Djevojke su hipnotizirano kimnule. Za čovjeka koji je po privlačnosti

bio nekoliko tisuća mjesta ispod inspektora Morsea, Vickers je to prilično

dobro obavio.

Ali, naravno, nije odgovorio na pitanja koja su silno htjele postaviti.

Tako da sam ostatak dana, između nadziranja grupa za učenje i pisanja

hitnih planova ponavljanja za učenice koje imaju ispite, pokušavala izaći na

kraj s nepredvidljivim nagađanjima koja su kružila školom.

»Profesorice, je li joj bila odsječena glava? Netko je rekao da je bila bez

glave.«

»Čula sam da je imala na stotine i stotine uboda. I da su joj sva crijeva

ispala i da su joj se vidjele kosti i sve ostalo.«

»Profesorice, jesu li je mučili? Čula sam da je bila sva spaljena i

izrezana.«

»Je li bila silovana, profesorice?«

»Kako je umrla, profesorice?«

»Tko ju je ubio, profesorice?«

53

Bila sam stroga koliko sam mogla. »Nastavite s radom, cure. Imate

puno posla. Policija će otkriti tko je to učinio.«

Zapravo mi ih je bilo žao. Unatoč svom razmetanju, bile su uplašene.

To je bio težak način upoznavanja sa smrtnošću. Koja tinejdžerica ne misli

da će živjeti vječno? Bilo je šokantno što je jedna od njih tako brutalno

nastradala, i morale su razgovarati o tome. Shvaćala sam. Ali to je dan

činilo napornim.

U pola šest još sam bila u školi, kao što je Elaine i predvidjela. Posljednju

djevojčicu na koju sam pazila upravo je odveo njezin otac, čovjek debela

vrata u skupom odijelu koji je vozio Jaguar. Iskoristio je priliku da mi kaže

kako je to što je došao po svoju kćer velik gubitak vremena i da je škola, po

običaju, potpuno pretjerano reagirala. Pitala sam se što je to uobičajeno u

ubojstvu jedne od vršnjakinja njegove kćeri, ali uspjela sam se suzdržati

dok je djevojčica ulazila u auto, nijema i s očima razrogačenim od žalosti.

Gotovo sam je mogla čuti kako me moli da ne pogoršavam situaciju

raspravljajući s njim, tako da sam se vedro nasmiješila.

»Samo dajemo sve od sebe kako bi cure bile sigurne. To je najvažnije,

sigurna sam da se slažete s tim.«

»Malo je kasno za brigu o njihovoj sigurnosti. Lako je biti general

poslije bitke. I još ćete imati lijepi kratki odmor jer ste otkazali školu do

kraja tjedna. Nemate razumijevanja za roditelje, koji će morati smisliti tko

će im iduća četiri dana čuvati djecu.« Lice mu je, već rumeno, postalo

tamnije. »Možete reći svojoj ravnateljici da ću odbiti školarinu za ovaj

tjedan. To će je valjda natjerati da razmotri svoje prioritete.«

»Prenijet ću joj«, rekla sam, a zatim se žustro odmaknula kad je dao

gas i odjurio, razbacujući gumama šljunak. Ne bi imalo smisla naglasiti mu

kako bi Shepherdovi dali sve da mogu biti na njegovu mjestu, ali palo mi je

to na pamet.

Kad sam se okrenula da se vratim u školu, netko je zazvao moje ime

pa sam se osvrnula. O, ne. Geoff Turnbull trčao je preko parkirališta ravno

prema meni. Bilo bi nepristojno pobjeći. Osim toga, bio je brz. Morala sam

to otrpjeti.

54

»Nisam te vidio cijeli dan.« Zaustavio se preblizu i brižno mi prešao

dlanom po ruci. »Ovo je grozno, zar ne? Kako se nosiš s tim?«

Na moj krajnji užas, od tog pitanja navrle su mi suze. Potpuno

nehotično, posljedica iscrpljenosti i stresa. »Dobro sam.«

»Hej«, rekao je, nježno mi tresući ruku. »Znaš da se preda mnom ne

moraš pretvarati. Izbaci to iz sebe.«

Nisam htjela izbaciti to iz sebe, osobito ne pred njim. Geoff je volio

koketirati u zbornici i proganjao me otkako radim u Edgeworthu. Jedini

razlog zbog kojeg je još bio zagrijan bio je taj što ja nisam bila zagrijana.

Dok sam pokušavala smisliti kako da ga se riješim na lijep način, našla sam

se u njegovim rukama, što je trebao biti ohrabrujući zagrljaj. Geoff je to

izveo tako da mu je cijelo tijelo bilo u dodiru s mojim, stišćući se uz mene.

Naježila sam se. Potapšala sam ga slabašno po leđima u nadi da će me

pustiti, dok sam razmatrala prednosti pristupa koji uključuje koljeno u

međunožje u usporedbi s onim koji se odnosi na savijanje prstiju na

njegovoj ruci. Previše pristojna i zajedno i za drugo, tupo sam zurila preko

njegova ramena – ravno u oči Andrewa Blakea, koji je preko parkirališta

također išao prema školskom predvorju.

»Geoff«, rekla sam, počevši se izmicati. »Geoff, pusti me. Dosta je.«

Popustio je stisak tako da me može pogledati u lice. I dalje je izgledao

vrlo srdačno, činilo mi se da je taj izraz uvježbavao pred ogledalom. »Jadna

mala Jenny. Nije čudo što si uzrujana zbog nje. Jesi li čula, kažu da ju je

našao netko od nas? Pitam se tko bi to mogao biti. Tko ide onamo trčati?«

Znao je vrlo dobro da ja trčim kako bih ostala u formi, nudio se više

puta da trči sa mnom. Slegnula sam ramenima uspijevajući ne reagirati, i

zakoračila unatrag kako bi se između nas stvorilo malo prostora. »Stvarno

grozno. Ali dobro se nosim, zaista. Samo me spopao trenutak slabosti.«

»Nemaš se čega sramiti.« Uhvatio me za ruku. »To je samo znak

koliko si brižna osoba.«

Daj, molim te.

»Možda bismo trebali sjesti i popričati o tome uz piće. Zaslužila si ga.

Izvršila si svoju dužnost. Hajdemo odavde.«

55

Brzo sam razmislila dok sam oslobađala ruku. »Oprosti, Geoff. Idem

na tiskovnu konferenciju. Samo želim biti u toku, znaš.«

Ne pričekavši odgovor krenula sam prema školi, zaputivši se prema

vratima kroz koja je prošao Blake. Tiskovna konferencija već je trebala

početi, pomislila sam gledajući na sat. Nisam kanila ići, ali sve je bolje nego

da me Geoff ispituje u nekom neukusno uređenom kafiću, dok pijuckam

toplu kolu i pratim svaki njegov pokret.

Šmugnula sam kroz stražnja vrata školskog predvorja i zatvorila ih za

sobom. Prostor je bio potpuno ispunjen – novinari sprijeda, fotografi u

prolazima i snimatelji otraga. Bili su prisutni neki nastavnici, stajali su sa

strane. Našla sam mjesto pokraj Stephena Smitha, koji mi je bez riječi

kimnuo. Izgledao je iscrpljeno i uzrujano. Još sam jednom osjetila kako u

meni polako kipi bijes prema onome tko je to učinio.

Naprijed je na sredini dugačkog stola sjedio viši inspektor Vickers.

Jennyini roditelji bili su kraj njega, a opazila sam i Valerie Wade, ne

predaleko, kako stoji pored Blakea. S Vickersove druge strane bila je

glasnogovornica koja je vodila konferenciju, a pokraj nje Elaine.

Pretpostavila sam da je zahtijevala da predstavlja školu, u slučaju da bude

pitanja koja bi se na nas mogla loše odraziti. Izgledala je strašno nervozno.

Kao i, mora se reći, Vickers, koji je prebirao po papirima i tapšao džepove

dok ga je glasnogovornica predstavljala.

»Dobro«, rekao je. »Samo ću objaviti privremene rezultate autopsije i

prepustiti vas Shepherdovima, koji bi vam se htjeli obratiti radi informacija.

Patolog nas je obavijestio da se Jennifer Shepherd jučer u neko vrijeme

utopila.

Utopila?

Na njegove riječi svi su novinari u predvorju podigli ruku. Vickers,

koji nije imao smisla za teatralnost, ponovo je prebirao po papirima.

Zagledala sam se u Shepherdove, koji su se privili jedno uz drugo. Gospođa

Shepherd tiho je jecala, dok je njezin suprug izgledao kao da je u proteklih

trideset i šest sati ostario deset godina.

56

Glasnogovornica je odabrala jednog od novinara koji su mahali da

postavi pitanje o kojem su svi razmišljali. »Kako se utopila? Postoji li ikakva

mogućnost da je to ipak bila nesreća? «

Vickers je odmahnuo glavom. »Ne. Postoje sumnjive okolnosti ovog

slučaja, i posve smo sigurni da nije riječ o nesreći. To su privremeni

rezultati autopsije, ali patolog je posve siguran koji je uzrok smrti.«

Prisjetila sam se šume i Jenny koja je ležala potpuno odjevena u

udolini, daleko od bilo kakve vodene površine. U blizini nisam vidjela ni

lokvu. Gdje god se to dogodilo, nije se utopila ondje gdje sam pronašla

tijelo.

Vickers je i dalje govorio, pa sam se podigla na prste naprežući se da

čujem što kaže. »Još nismo sigurni gdje je Jenny umrla, ni u kojim

okolnostima, i zato je njezin otac, Michael Shepherd, pristao obratiti se

javnosti, za slučaj da nam netko može reći gdje je Jenny bila između

otprilike šest navečer u subotu i nedjelje navečer.«

»Nedjelje navečer«, ponovio je drugi novinar. »Znači, mislite da je

tada umrla?«

Vickers je polako odmahnuo glavom. »U ovoj fazi nismo sigurni u to.

Čekamo daljnje informacije od patologa, ali to je vremensko razdoblje koje

nas u ovom trenutku zanima. Želimo znati gdje se Jenny nalazila u to

vrijeme i s kim je mogla biti. Želimo znati je li je itko vidio. Želimo znati je li

od vikenda netko djelovao sumnjivo ili se ponašao na čudan način. Želimo

bilo kakve informacije koje bi nas mogle dovesti do ubojice, bez obzira na to

koliko se nevažnima činile.«

Čim je Vickers izgovorio riječ »ubojice«, Diane Shepherd počela je

jecati. Smjesta su u predvorju zasvijetlile bljeskalice. Muž ju je letimično

pogledao, zatim raširio komad papira ispred sebe, ravnajući ga rukama.

Čak sam iz stražnjeg dijela predvorja mogla vidjeti kako mu prsti drhte.

Kad mu je glasnogovornica kimnula, počeo je govoriti pomalo

zamuckujući, ali doimao se itekako pribrano.

»Naša djevojčica, Jenny, imala je samo dvanaest godina. Ona je... Bila

je prekrasna djevojčica, uvijek nasmijana, uvijek vesela. Prerano nas je

napustila. Ovo je naša najgora noćna mora, kao što bi bila za svakog

57

roditelja. Molim vas, ukoliko imate ikakvu informaciju u vezi s ovim

zločinom, bilo kakvu, molim vas, javite policiji. Ništa je neće vratiti, ali

barem se možemo izboriti za pravdu u njezino ime. Hvala.«

Zagrcnuo se dok je završavao, zatim se okrenuo da zagrli ženu, koja

je sada histerično plakala. Valerie je potrčala naprijed i šapnula nešto

Michaelu Shepherdu na uho. Kimnuo je i ustao, pridržavajući ženu. Par je

slijedio Valerie do bočnih vrata koja su iz predvorja vodila van. Kad su se

vrata za njima zatvorila, zažamorila su pitanja okupljenih izvjestitelja.

»Je li to djelo nekog pedofila?« jedan je nadglasao ostale, i Vickers se

naslonio na stolici prikupljajući snagu prije odgovora.

»Još ne znamo...«, čula sam dok sam otvarala vrata u stražnjem dijelu

predvorja i šmugnula van. Nisam mogla podnijeti daljnja nagađanja.

Novinari su samo radili ono što su morali, ali od atmosfere u tom prostoru

osjećala sam se nelagodno. Bila sam utučena zbog Shepherdovih i umorna

do iznemoglosti. Ostatak konferencije bio bi previše.

Izgubljena u mislima, nisam primijetila da Shepherdovi hodaju prema

meni s Valerie na čelu dok nisu gotovo prošli pored mene. Stajala sam

pokraj glavnih vrata koja su vodila prema parkiralištu, gdje ih je čekao

auto.

»Gospodine Shepherd«, rekla sam nagonski, »žao mi je zbog vašeg

gubitka.«

Okrenuo se i neprijateljski me pogledao očima crnim kao ugljen pa

sam ustuknula prema zidu. Valerie ga je povela dalje kratko i živahno

kimnuvši prema meni, dok sam ih ja otvorenih usta gledala kako odlaze.

Tada sam shvatila – pa naravno. Dobro je znao tko je našao tijelo, sigurno

su mu rekli. Ja sam bila ta koja im je oduzela očajničku nadu da će možda

biti pronađena živa i zdrava. Shvaćala sam zašto bi se mogao uzrujati zbog

mene, mada je to daleko od pravednog.

Progutala sam knedlu, nastojala sam se pribrati. Mogu se nositi, rekla

sam si, s malo prijezira upućenog na krivu adresu, mada to boli.

»Jeste li dobro?«

Podigla sam pogled – Andrew Blake se zabrinuta lica nadvio nad

mene.

58

»Jesam. Jedino ne shvaćam zašto se tim jadnim ljudima ne može dati

malo privatnosti. Je li zaista bilo ikakva razloga da ih se tako dovuče pred

novinare? «

»Moramo iskoristiti zanimanje javnosti u ovoj fazi, prije nego što nas

počnu kritizirati jer nismo našli ubojicu. Roditelji povećavaju gledanost. Bit

ćemo u naslovima svih vijesti.«

»Praktičan kao uvijek«, primijetila sam.

»Pa što? Trenutačno baš i ne možemo raditi nešto korisno. Šef mi je

zaglavio unutra, uhvatio se u koštac s onim morskim psima. Svaki put kad

se pokušavam izvući i raditi pravi policijski posao, gnjave me. Da ne

spominjem kako provode vlastitu istragu. Obavljaju više razgovora nego

mi. Javili su mi se ljudi koji idu od vrata do vrata – tabloidi su stigli prije

njih. Gaze po svemu, smetaju, i prvi će nam reći da smo zabrljali, a oni su ti

koji rade probleme.« Glas mu se povisio. Prošao je rukama kroz kosu i

nakratko se ushodao gore-dolje prije nego što mi je ponovno okrenuo lice.

»Oprostite. Nisam smio vikati na vas. Niste vi krivi.«

»Navikla sam«, rekla sam vedro. »Ne brinite se.« Pogledao me upitno,

ali sam zatresla glavom. Nisam kanila objašnjavati.

»Samo, frustrira me to. Prvih nekoliko dana istrage je najvažnije, a s

čim se mi natežemo? Glumatamo za medije umjesto da se bavimo pravom

istragom. A kad želimo pridobiti pažnju novinara za nešto u čemu bi nam

zaista mogli pomoći, možemo se slikati.« Duboko je uzdahnuo prije nego

što je nastavio.

»Ali tako ipak moramo, za slučaj da nešto bude od toga. I da im

nismo dali informacije i omogućili pristup obitelji, bili bi deset puta gori.«

»Mislite da obraćanje Shepherdovih neće biti od koristi? «

»Prema mome iskustvu, to nikad nije od koristi. Koji bi se to ubojica

javio samo zato što je vidio uznemirene roditelje? Ako imaš muda ubiti

dijete, nemoj mi reći da će te nekoliko suza pred kamerama podsjetiti na to

da imaš savjest.«

»Ali možda ubojičina obitelj, žena, majka...«

59

Blake je vrtio glavom. »Dajte, molim vas. Razmotrite što mogu

izgubiti. Većinu ljudi boli briga ako to znači da moraju odati člana obitelji.«

»Stvarno?« Nisam mogla vjerovati. »Radije će živjeti s ubojicom?«

»Razmislite«, rekao je Blake nabrajajući na prste. »Cijeli vam se život

preokrene. Izgubite prihode jer su glavnog hranitelja uhapsili, a vi i vaša

obitelj živite od socijalne pomoći. Dobijete cigle kroz prozor, grafite, ljudi

šapću o vama dok ste u kupovini. Susjedi vas mrze, tako da više nema

brbljanja preko ograde. I sve to prije nego što uzmemo u obzir da su

potencijalni svjedoci koji bi trebali uperiti prstom u ubojicu najvjerojatnije s

njim u rodu. Biste li vi izručili nekoga koga volite?«

»Ali Jenny je ubijena! Bila je dvanaestogodišnjakinja koja ništa nije

zgriješila. Kako bi itko mogao osjećati bilo kakvu odanost prema nekome

tko je odgovoran za tu smrt?«

Zavrtio je glavom. »Odanost je jaka emocija. Teško je ići protiv nje i

postupiti ispravno. Lako je shvatiti zašto bi neki radije okrenuli glavu.«

Sjetila sam se novinarskih pitanja. Kad je Blake već bio tako

pristupačan, morala sam nešto saznati. »Što se tiče autopsije... Jesu li... Je li

bila... napadnuta?«

Oklijevao je na trenutak. »Ne u tom smislu.«

»Što to znači?«

»Nije nedavno«, rekao je polako, i usta su mu se suzila u strogu liniju,

a ja sam razrogačila oči.

»Znači, moglo bi se reći... Bilo je znakova...«

»Znamo da je bila četiri mjeseca trudna. To je olakšalo stvari.« Glas

mu je bio tih, odsječan, ozbiljan. Nisam se mogla ni pretvarati da sam krivo

čula.

»Ali, bila je dijete«, najzad sam uspjela reći. Nisam imala dovoljno

zraka u plućima, nisam mogla dovoljno duboko udahnuti.

»Još malo pa trinaestogodišnjakinja.« Mrštio se. »Nisam vam to smio

reći, ništa od toga. Jedini ste koji to znate, osim policije. Ako se pročuje, znat

ću da ste se izlajali.«

60

»Nema potrebe da mi prijetite. Ništa neću reći.« Nisam mogla

zamisliti da ikome kažem što mi je Blake upravo rekao. Bilo je prestrašno

pomisliti na što to ukazuje.

»Nisam vam pokušavao prijetiti. Samo... Mogao bih se uvaliti u

ozbiljne nevolje jer sam se izlanuo, znate?«

»Zašto ste mi onda uopće rekli?« kazala sam razdraženo.

Slegnuo je ramenima. »Valjda vam nisam htio lagati.«

Nisam ništa odvratila – nisam mogla. Ali lice mi je gorjelo. Jedva sam

poznavala tog detektiva, ali zasigurno je imao talenta da me dovede u

neugodnu situaciju.

Suosjećajno me pogledao. »Zašto ne odete odavde? Nema razloga da

se tu vrzmate, zar ne?«

Kimnula sam, a on se okrenuo da se vrati u školsko predvorje. S rukom na

kvaki na čas se zaustavio, ohrabrujući se. Zatim je otvorio vrata i nestao.

61

1992.

Nestao prije osam sati

Obraz mi je utonuo u jedan od jastuka na naslonu sofe. Kako udišem i izdišem, svilena tkanina malo se približi mojim ustima pa opet padne. Gledam je kroz trepavice. Udah. Izdah. Udah. Izdah.

Spavala sam neko vrijeme – ne dugo. Vrat mi je ukočen od čudnog položaja u kojem ležim i hladno mi je. Hoću u krevet. Razmišljam zašto sam budna. Čujem glasove: moji roditelji i dvoje stranaca, muškarac i žena. Ostajem potpuno mirna i pravilno dišem dok ih slušam. Ne želim da me još ispituju. U nevolji sam i mrzim Charlieja zbog toga.

»Znate li za ikakve probleme u školi? Nasilničko ponašanje? Ne piše zadaće?«

Majka odgovara, glas joj je slab i dalek. »Charlie je dobar dečko. Voli školu.«

»Često otkrijemo da je došlo do prepirke u kući prije nego što je dijete nestalo, svađe s roditeljima ili braćom i sestrama, nešto takvo. Je li se bilo što slično dogodilo ovdje?« Ispitivanje je ovaj put bilo blaže, žena govori nježnim glasom.

»Naravno da nije«, odgovori moj otac. Zvučao je napeto i ljuto.

»Pa bilo je nekoliko prepirki. Odrastao je. Bio je pomalo buntovan. Ali ništa ozbiljno.«

Nakon što mama prestane govoriti zavlada muk. Nos me škaklja. Razmišljam da podignem ruku i protrljam ga, da otklonim svrab, ali to bi me odalo. Umjesto toga počinjem brojati. Kad stignem do trideset, svrab nije ništa više doli peckanje.

»Znači, mislite da ova mlada dama zna gdje je on, je li tako?« Šokirana sam, zamalo poskočim. »Hoćete li je probuditi da možemo porazgovarati s njom?«

Netko mi dotakne golu nogu, odmah ispod koljena, i lagano je prodrma. Kad otvorim oči, očekujem da ću vidjeti mamu, ali pokraj mene stoji otac. Mama sjedi na drugom kraju sobe, postrance na stolici, gleda u pod. Ruka joj je zabačena preko naslona, grize nokat na palcu kao kad je nervozna ili ljuta, ili oboje.

»Hajde, probudi se«, kaže otac. »Policija je ovdje.«

Protrljam oči i škiljeći pogledam dvoje stranaca. U uniformama su, u bijelim košuljama zavrnutih rukava i zgužvanim tamnim hlačama razvučenim od višesatnog nošenja po vrućem danu. Žena mi se smiješi. »Dobro si?«

Kimnem.

»Kako se zoveš, dušo?«

»Sarah«, kažem. Glas mi je tih i pomalo promukao zbog duge šutnje i sramežljivosti.

62

»Kažu nam tvoji roditelji da ti je brat nestao i da im nisi znala reći gdje je. Je li to točno, Sarah?«

Ponovno kimnem.

Policajkin glas je viši dok razgovara sa mnom. Tamnoplava maškara razmazana joj je u borama oko očiju. Plave se linije skupe kad mi se nasmiješi, naginjući se naprijed. »Možeš li mi reći gdje je?«

Ozbiljno odmahnem glavom. Mogla bih kad bih znala, pomislim, ali ne izgovorim naglas. Policajka i njezin kolega izmijene poglede. Njegov hladan, ukočen pogled odrazi se načas u njezinim očima, ali ona se ponovno okrene prema meni s još jednim osmijehom. »Hajde mi pokaži bratovu sobu.»

Pogledam majku da me uputi. »Hajde«, kaže odvrativši pogled s mene. »Požuri se.«

Ustanem i polako izađem iz sobe, okrenuvši se prema stepenicama. Policajka me prati. Nikad je prije nisam srela, ali već znam da se ponosi time što je dobra s djecom i da će se, kada se vrata zatvore za nama, nagnuti, pogledati me u oči i ponovno me upitati kamo mi je otišao brat. Penjem se polako stubama držeći se za rukohvat, nadajući se da će kad stignemo do Charliejeve sobe i otvorim vrata on biti ondje.

Poglavlje 4

Dok sam ulazila kroz vrata zvonio je telefon. Požurila sam da se javim,

znajući da se mama neće obazirati. Stiskala sam zube dok sam podizala

slušalicu, zadnja stvar koju sam htjela tog dana bio je još jedan razgovor, ali

nisam mogla poput mame ignorirati reski zvuk telefona. Ionako je sigurno

telefonska prodaja.

»Halo?«

»Sarah?« Glas na drugoj strani bio je topao, pun brige. »Jesi li dobro,

dušo?«

»Dobro sam, teta Lucy«, rekla sam, i dok sam sjedala na zadnju stubu

napetost u mom tijelu je popustila. Teta Lucy bila je mamina starija sestra.

Bila je starija samo tri godine, ali uvijek se majčinski odnosila prema njoj.

Na svim njihovim slikama iz djetinjstva gura mamina kolica ili je vuče za

ruku. Ne žaleći se, ne mareći za sebe, teta Lucy bila je uz mamu kad je

Charlie nestao. Od svih prijatelja ona je bila jedina osoba koju mama nije

uspjela otjerati od sebe. Ako nisam imala nijedan drugi razlog da volim tetu

Lucy, bilo je dovoljno to što je bila kao i uvijek odana svojoj sestri, bez

obzira na to koliko je teška postala. Teta Lucy nikad nije odustajala.

»Sjetila sam te se čim sam čula za onu jadnu djevojčicu. Kako ti je

majka?«

Nagnula sam se da provjerim je li kuhinja prazna. »Još je nisam

vidjela. Nisam je vidjela jutros. Ne znam ni zna li što se događa.«

»Najbolje je ne uznemiravati je ako ne zna.« Teta Lucy zvučala je

zabrinuto. »Ne znam kako će reagirati. Nisam mogla vjerovati kad sam

vidjela vijesti. Gdje je nađena? To je vrlo blizu vas, zar ne?«

»Da«, rekla sam. I protiv moje volje orosile su mi se oči. Pročistila sam

grlo. »Jenny je pohađala školu Edgeworth. Bila je jedna od mojih učenica,

teta Lucy.« O, usput, ja sam našla njezino truplo. Nisam se mogla natjerati da

to izgovorim naglas.

Zgranula se. »Nisam znala da si je poznavala. Grozno. Od toga će

mami biti još gore, znaš.«

Držala sam telefon tako čvrsto da je plastika slušalice zaškripala,

odbacivši prve tri stvari koje su mi sinule kao odgovor, jer bi bile prebolne

za moju sirotu, dobronamjernu tetu Lucy. Nije ona kriva. Svi smo trošili

vrijeme brinući se o tome kako će mama na nešto reagirati, privučeni u

njezinu emocionalnu orbitu golemom silom njezina samosažaljenja. Htjela

sam kazniti tetu Lucy jer je mislila samo na mamu, umjesto na Shepherdove

ili Jennyine prijatelje ili čak na mene. Ali nisam. Na koncu sam iz svoga

glasa uspjela izostaviti veći dio ljutnje kad sam pomalo grubim riječima

odgovorila: »Jasno da joj neću reći ništa što bi je uzrujalo. Ne bih joj ni u snu

spomenula tu vezu.«

Nastala je kratka stanka prije nego što je teta Lucy ponovno

progovorila, pa sam se osjećala kao hulja. Poznavala me dovoljno dobro da

opazi da sam iživcirana, iako nije znala zašto. Nije to zaslužila.

»Kako ti je majka ovih dana?«

»Isto.«

Tihi zvuk razumijevanja i brige dopro je preko linije, pa sam se

nasmiješila, zamišljajući tetu Lucy kako sjedi na rubu svoga kreveta, manja

verzija mame, ali s besprijekornom frizurom i šminkom; mislila sam da

možda i spava s maskarom. Uvijek je zvala iz spavaće sobe kako ne bi

uznemiravala tetka Harryja. Volio je svoj mir. Katkad sam se pitala je li to

razlog zašto nisu imali djece, ili jednostavno nisu mogli. Nikad se nisam

usudila pitati. To je značilo da je bila slobodna da mi bude divna teta –

katkad čak i majka.

»Nije ti lako, zar ne?« rekla je moja voljena teta i, kao i obično, odmah

me utješila.

»Baš je i ne viđam, da budem iskrena. Držim se podalje.«

»Jesi li razmišljala o selidbi?«

Zakolutala sam očima. Odličan prijedlog, teta. Hvala što si se toga sjetila.

»Mislim da sad nije najbolje vrijeme da to spominjemo, s obzirom na sve što

se događa.«

Teta Lucy je otpuhnula. »Ako ćeš čekati pravo vrijeme, nikad nećeš

otići. Uvijek će postojati neki dobar razlog zašto ne možeš. Ali jedino što te

zapravo drži ondje si ti.«

Dobra stara teta Lucy, na zadatku spašavanja posljednjeg poznatog

preživjelog u obiteljskoj katastrofi. Ona je bila ta koja me poticala da se

koristim maminim djevojačkim prezimenom umjesto Barnes kako bih se

zaštitila od uobičajene znatiželje i nagađanja; nabavila je hrpu fakultetskih

brošura tijekom moje završne školske godine i provjeravala moje prijave.

Nakon što sam diplomirala za nastavnicu učinila je sve što je bilo u njezinoj

moći da se ne vratim kući živjeti s mamom. Ali to je bila moja odgovornost,

bez obzira na to što je teta Lucy govorila.

Poskočila sam od zvuka iza sebe i okrenula se. Moja majka, na vrhu

stubišta. Sluša.

»Mama«, uskliknula sam, prisjećajući se svojih riječi što sam brže

mogla, provjeravajući sve što bi moglo biti uvredljivo.

»Moraš to ostaviti iza sebe, Sarah. Zaboravi na nju«, procvrkutala je

teta Lucy, ne baš posve upućena u ono što se zbivalo na mom kraju linije.

»Jako volim tvoju majku, ali ona je odrasla žena i mora živjeti s odlukama

koje je donijela. Moraš živjeti svoj život, ne možeš dati i to. I loše je za nju

da živi u... u... muzeju. Rekla sam joj da bi se trebala preseliti ovamo,

stvoriti si novi život. Ja bih se brinula o njoj, znaš. Začas bi se oporavila.«

»Mmm, ne, teta Lucy...«, zaustila sam, pogleda uperena u mamu. Bila

je bosa, u spavaćici i staroj vesti punoj rupa od moljaca.

»Lucy!« Mama je zateturala po stubama, pružajući ruke prema

telefonu. »Hoću razgovarati s njom.« Pogled joj baš nije bio usredotočen,

vrludao je sjedne strane na drugu. Pretpostavila sam daje već ispila

nekoliko čaša, ali činila se prilično sabrana. Predala sam joj telefon i ustala,

mrmljajući nešto o tome da ću pripremiti večeru. Dok sam išla prema

kuhinji čula sam je kako govori: »Oh, Luce. Jesi li vidjela vijesti? Ne znam

hoću li to moći podnijeti.«

Zatvorila sam vrata za sobom, vrlo pažljivo, i stala nasred kuhinje.

Šake su mi bile stisnute, pa sam se prisilila da izravnam prste, jedan po

jedan. Pričekala sam da dio moga mozga zaduženog za dobru kćer

odgovori dio zadužen za lošu od toga da porazbija sve u kuhinji. Bilo bi

previše očekivati da će mama možda najprije pomisliti na Jenny ili na

njezine roditelje. Naravno, kao i sve ostalo, i ovo se ticalo samo nje.

Na kraju sam za večeru spravila grah na tostu. U hladnjaku nije bilo

previše toga. Morat ću u kupovinu, bila sam prisiljena zaključiti, bacivši

snop gumenog, žutog celera i vrećicu rajčice koja se razlila po pretincu, ali

nisam to odmah mogla riješiti. Zapečeni grah bit će dovoljan. Nasreću,

možda nijedna od nas nije osobito gladna. Prebirala sam po grahu tvrdom

poput kamena u mutnom, zgusnutom sosu, s crnim pjegama gdje sam

dopustila da zagori na dnu tave. Bila sam pomalo odsutna dok sam kuhala,

što je razumljivo. Mama se nije ni pretvarala da jede. Samo je sjedila ondje

zureći pred sebe, dok nisam zaključila da je večera gotova i pokupila njezin

netaknuti tanjur. »Idi gledati televiziju, mama. Ja ću oprati suđe.«

Odvukla se u dnevni boravak. Prije nego što sam otvorila slavinu čula

sam kako je televizor oživio usred neke glupave reklame. Njoj zapravo nije

bilo bitno koji je program uključen. To je samo nešto što radi dok ona uzima

svoju dnevnu dozu kalorija u tekućem obliku.

Pranje suđa bila je jeftina vrsta terapije, bavila sam se skorenom

tavom sve dok nije nestao svaki trag umaka od rajčice, ne misleći ni na što

određeno. Osjećala sam se napeto, bez pravog razloga. S kuhinjskog

prozora vrt je počeo gubiti oblik, stapajući se s tamom. Večer je bila sjajna

poput bisera, s modrim i ljubičastim sjenama, mirna i vedra. Nemoguće je

zamisliti da sam prije dvadeset i četiri sata bila u središtu burnih zbivanja,

da je policija slušala ono malo što sam znala, kao da sam ja i samo ja

skrivala tajnu tog slučaja. Nemoguće je suočiti se s činjenicom da smo svi

došli u šumu prekasno, da otkrivanje Jennyina ubojice neće nadomjestiti to

što je nismo našli živu. Obrisala sam ruke krpom i uzdahnula; osjećala sam

se potišteno shvatila sam. Nisam znala je li to zbog toga što sam po strani –

gdje sam, na kraju krajeva, htjela biti – ili zbog emocionalnih posljedica

proteklog dana. I što sam uopće htjela? Novu priliku za okršaj s

poručnikom Blakeom? Još jedan trenutak u središtu pažnje? Informaciju

iznutra o slučaju? Morala sam nadvladati samu sebe i nastaviti sa svojim

životom, bez obzira na to koliko tmurna bila ta perspektiva.

Oči su mi bile zamućene od umora pa sam ugasila svjetlo i odvukla se

u dnevni boravak, upravo su počinjale večernje vijesti. Sjela sam kraj mame

na sofu, namjerno se zavalivši na jastuke tako da mi ne može vidjeti lice ako

ne okrene glavu. Htjela sam gledati vijesti u miru, da se ne zamaram time o

čemu ona razmišlja.

U najavi su pokazali Jennyinu sliku, školsku fotografiju snimljenu

prije nekoliko mjeseci. Lijepo svezana kravata, kao nikad u stvarnom

životu, kosa začešljana u uredan rep. Usiljeni osmijeh; fotograf je bio

dosadan, sjetila sam se, mrzovoljan, odnosio se prema djevojčicama kao da

su glupače. Nikome nije bio simpatičan. Zagledala sam se u sliku na

ekranu, pokušavajući je uskladiti s onim što mi je Blake rekao. Znamo da je

bila četiri mjeseca trudna... ali lice na ekranu bilo je lice djeteta. I znala sam da

je to bila prava Jenny, nisam li? Viđala sam je gotovo svakog radnog dana

otkako je došla u školu, obratila sam joj se na stotine puta. Ovo nije bio

jedan od onih slučajeva u kojem objavljena slika ne odgovara stvarnom

životu žrtve koja se predala drogi ili buntovništvu prije nesretnog kraja. Na

slici je doista izgledala kao ljupko, dobrodušno dijete. Mislila sam da je

nevina, bezbrižna, otvorena. Kako sam se mogla tako prevariti?

Ozbiljni voditelj u sumornom odijelu iznio je kratki sažetak onoga što

je bilo objavljeno o njezinoj smrti. Izvještaj je počeo snimkom tiskovne

konferencije: prvo Vickers, zatim Shepherdovi. Oštra svjetla kamera

naglašavala su crne krugove oko njihovih očiju, skupljena usta Michaela

Shepherda. Nadala sam se da će to nekoga potaknuti da kontaktira policiju,

što god Blake rekao. Idući kadar prikazivao je izvjestiteljicu vani, a škola je

bila iza nje. Prepoznala sam je s konferencije, sjedila je blizu prednjeg dijela.

Činila mi se zgodnom, tamnih izvijenih obrva, izraženih jagodica i širokih

usta. Crvena košulja i sjajna crna kosa također su izgledale dobro pred

kamerom, živopisne pod svjetlima.

Glas joj je bio pažljivo moduliran, besklasan, neutralna naglaska.

Prisilila sam se slušati što govori.

»Dakle, sad znamo identitet žrtve, Jenny Shepherd, i znamo kako je

umrla – ali ako policija i zna nešto više, ne govori nam. Postoje pitanja o

tome gdje se utopila i kako je završila u šumi nedaleko odavde i, naravno,

najveće pitanje: tko ju je ubio?«

Pojavilo se još ranijih snimki, prikazivale su Shepherdove kako ulaze

u školsku zgradu, dok im Valerie kao čvrsti mali ledolomac probija put

kroz mnoštvo. Glas nevidljive komentatorice je nastavio: »Za roditelje i

Jennyinu obitelj ovo je strahovita kušnja. Za njezine kolegice«, i tu se slika

promijenila, prikazavši skupinu djevojčica kako stoje zajedno, ridajući,

»zabrinjavajući podsjetnik da je svijet pun nasilja. A za sve koji su

poznavali Jenny ovo je strašan gubitak.« Dok je izgovarala posljednje tri

riječi, prizor se ponovno promijenio. Zurila sam otvorenih usta prepoznavši

Geoffa Turnbulla kako grli mladu ženu kovrčave svijetle kose koja joj pada

niz leđa, sitnu, vitku ženu koja se čini izvan sebe. Mene. Svaki mišić u tijelu

zgrčio mi se od čiste neugode. Od svih kadrova koje su mogli ubaciti, od

svih emotivnih snimki koje su mogli iskoristiti, morali su odabrati baš tu.

Sjetila sam se o čemu sam tada razmišljala: mahnito sam htjela pobjeći.

»Nevjerojatno«, izustila sam tiho, vrteći glavom. Mama je tupo zurila u

ekran.

»Louisa Shaw iz Surreyja, hvala«, rekao je voditelj okrećući lice prema

drugoj kameri dok je slika slavine iz koje teče voda projurila na ekranu iza

njega.

Čekala sam da mama spomene kako joj je kći upravo bila u vijestima,

ali je prazno zurila u ekran, potpuno uživljena u priču o računima za vodu.

Možda me nije prepoznala. Barem sam izbjegla objašnjavanje. Osjetila sam

se preumornom. Bilo mi je svega dosta za danas, za cijeli tjedan. »Odoh u

krevet, mama.«

»Lijepo spavaj«, rekla je automatski, ne primijetivši da se vani jedva

smračilo i da sam oko dva sata uranila. Ostavila sam je da zuri u ekran. Kad

bih se morala okladiti, rekla bih da je jedino što joj je na pameti Charlie.

Žarulja u ormariću iznad umivaonika je pregorjela. Svjetlo na stropu

blještalo je tako da mi je kožu činilo sivkastom i mrtvačkom, a usne

modrima, i bacalo mi sjenu na oči tako da su bile mutne i tamne. Zagledala

sam se u zrcalo, to me podsjetilo na Jenny. Na trenutak sam je vidjela

kakvom je bila u stvarnom životu, zatim kakvom je bila kad sam je našla u

šumi. Nešto je nedostajalo na drugoj slici – nešto što ju je činilo onakvom

kakva je bila. To je nestalo. Da svjetlost utrnem – a onda tvoju utrnut ću

svjetlost.2 Shakespeare je to dobro rekao, kroz usta svojeg jadnog, smućenog,

ubojitog Maora. I uberem li ružu, neću moći povratiti joj živi rast, pa mora da

uvene...3

Ugasila sam svjetlo u kupaonici, našla put do kreveta u polumraku

svoje sobe i uvukla se s uzdahom u postelju. Zurila sam u strop, čekajući da

zaspim. Trebala sam osjećati ljutnju, ili tugu, ili nekakvu odlučnost. Ah

uglavnom sam osjećala tupost.

Ujutro sam otišla u školu bez osobite volje. Morala sam biti ondje, Elaine je

jasno dala do znanja da se učitelji moraju pojaviti, čak i ako učenici ne

dođu. Pretpostavljala sam da su neki od kolega gledali vijesti, pa sam se

naježila u očekivanju neugodnosti. No kad sam stigla do školskog ulaza,

prve osobe koje sam prepoznala bile su djevojčice iz Jennyina razreda, njih

tri – Anna Philips, Corinne Summers i Rachel Boyd. Bile su ležerno

odjevene u traperice i majice s kapuljačama. Dok sam ulazila autom, grlile

su jedna drugu svjesne brojnih kamera i novinara koji su i dalje opsjedali

školu. Ali bilo je nečega iskrenog u tom pokazivanju emocija, nečega

stvarnog – bile su rumene od plača, nedotjerane i spremne za kamere.

Parkirala sam na prvo slobodno mjesto i iskočila iz auta, vraćajući se svojoj

dužnosti tjelohraniteljice, savjetnice ili prijateljice, što god im je trebalo.

Polagale su cvijeće, shvatila sam kad sam se približila. Duž školske

ograde niknulo je improvizirano svetište, s porukama, medvjedićima – čak i

balonima – i plakatima sa slikama izrezanim iz novina. Jennyino lice

pojavljivalo se s vremena na vrijeme na mutnim novinskim slikama slabe

kvalitete. I, naravno, bilo je drečavih hrpa cvijeća zamotanih u papire jarkih

boja. Svijeće su blijedo treperile na jarkom suncu. Dok sam čekala da

djevojčice okončaju svoje malo bdijenje, šetala sam gore-dolje uz ogradu

2 Shakespeare, Otelo, V. čin, 2. prizor, 8. i 9. redak, preveo Milan Bogdanović. (op. prev.)

3 Isto, 17, 18. i 19. redak. (op. prev.)

čitajući neke poruke i plakate. Naš mali anđeo napustio nas je prerano. Nećemo

te zaboraviti, Jennifer, iako te nisam poznavala, uvijek ću te se sjećati... Sve to

govorilo je o očajničkoj želji ljudi da sudjeluju u tragediji, da pokažu koliko

ih je pogodila. To je bilo strahovito isprazno.

Nisam se morala brinuti kako ću pridobiti taj trio da razgovara sa

mnom, prišle su mi čim su me spazile. I to je razlika između djece i

tinejdžera, pomislila sam. Još jedna godina i otišle bi u drugom smjeru,

samo da ne moraju razgovarati s nastavnicom. Ove su djevojčice bile

prostodušne, povjerljive. Lak plijen. I Jenny je bila takva.

»Kako ste?« upitala sam suosjećajno, vodeći ih do klupe duboko u

školskom dvorištu na sigurnoj udaljenosti od novinara.

Visoka, tamnoputa i vitka Corinne nasmiješila mi se jednom stranom

lica. »Dobro smo. Samo nikako ne možemo vjerovati.«

»Je li policija već razgovarala s vama?« upitala sam. Tri su glave

istodobno odmahnule.

»Kad budu razgovarali s vama«, započela sam pažljivo birajući riječi,

»ako budu, možda će vas ispitivati o Jennyinu životu.«

Tri su glave kimnule.

»Mogli bi vas ispitivati o ljudima koje je Jenny poznavala, o

prijateljima.«

Opet kimanje.

»Možda i o ljudima za koje njezini roditelji nisu znali«, nagovijestila

sam.

Corinne i Anna – čije me malo okruglo lice i dežmekasto tijelo

neodoljivo podsjećalo na hrčka – na te su riječi razrogačile oči. Rachel je

plavim očima gledala u tlo. Zanimljivo.

»Znate, ako je Jenny imala neke tajne prijatelje, to bi moglo pomoći

policiji da pronađe onoga tko ju je ubio«, rekla sam motreći hoće li Rachel

ikako reagirati. Usta su joj bila prirodno zaobljena prema dolje, zbog čega

je, dok su mirovala, djelovala mrzovoljno; obično bi to vodilo u zabludu, ali

možda ne i danas. Nijedan mišić nije joj se trznuo, a pogled joj je i dalje bio

zalijepljen za travu pod našim nogama.

Anna pročisti grlo. Izgledala je još uzrujanije nego prije. »Jenny nam

je bila prijateljica, ali ne znamo ništa o tome tko ju je ubio, časna riječ...«

Odmah sam je stala umirivati. »Nitko ne misli da ste upletene, Anna.

Samo, ako je spomenula nešto čudno, nekoga tko je tražio da nešto učini, ili

je pozvao da se nađu, sjetile biste se toga, zar ne? Nekoga izvan škole?

Možda dečka? «

Corinne je odmahnula glavom. »Ona sigurno nije imala dečka, nema

šanse.«

»Jeste li sigurne?« navalila sam. »Baš nikoga? Rachel?«

Na to je podigla pogled i uperila ga u mene, izravno i tako bezazleno

da sam i prije nego što je progovorila znala da će slagati. »Ne. Nikoga.«

»A biste li znale da je imala problema kod kuće? Da ju je išta mučilo?«

Tri puta ne. Tiho sam uzdahnula. Bilo je beskorisno. »U redu«, rekla

sam vedro. »Padne li vam išta na pamet, nemojte se bojati porazgovarati s

nekim. Nećete upasti u nevolje.«

Zborno da, hvala i zdravo, i djevojčice su skočile na noge. Gledala sam

kako odlaze i nestaju iza ugla škole. Dala sam sve od sebe, ali bilo je teško

ne osjećati malodušnost. Trebala bih nekome, Vickersu ili nekome drugom,

reći da mislim kako Rachel zna nešto što bi moglo biti važno. Ali tko će me

poslušati? I kako mogu biti sigurna da sam u pravu?

Sjedila sam na klupi još nekoliko minuta, vrteći sve to u glavi. Ništa

ne mogu učiniti, zaključila sam na kraju. Jednostavno moram čekati da mi

sama priđe. I kad sam to zaključila, podigla sam pogled i spazila sitnu

figuru kako dolazi preko parkirališta. Rachel, neometana prijateljicama.

Dopustila je neutralnoj maski da spadne, i njezino okruglo, još uvijek dječje

lice bilo je zabrinuto kad mi je prišla.

»Gospođice Finch, nisam baš sigurna, ali...«, osvrnula se. »Nisam

htjela ništa reći pred drugima, jer mi je Jenny rekla da nikome ne kažem.«

Uspravila sam se, nastojeći izgledati smireno. »Što to, Rachel?«

Djevojčica je izgledala sve žalosnije. »Pitali ste je li nekoga poznavala.

Nekoga izvan škole. Pa, pokazala mi je jednom, imala je sliku sebe i svoga...

svoga dečka.«

»Svoga dečka? Jesi li sigurna?« Zvučala sam pretjerano uzbuđeno.

Rachel me pogledala sa sumnjom u očima i shvatila sam da bi se lako

mogla uplašiti i pobjeći ne otkrivši tajnu. Duboko sam udahnula i vrlo

blago rekla »Tko je to bio?«

»Ne znam. Viđala se s njim poslije škole.«

»Svaki dan?«

Odmahnula je glavom. »Ne. Imala je prijatelja, jednog dečka kojeg je

poznavala. Znala se naći s njim par puta tjedno.«

»I on je bio na slici?«

»Ne!« Počela sam živcirati Rachel. »To joj je bio samo prijatelj. Njegov

stariji brat joj se sviđao.«

»U redu«, rekla sam smirenije. »A kako se brat zvao?«

Slegnula je ramenima. »Nikad nije rekla.«

»A kako se zvao Jennyin prijatelj?«

»Ni to mi nikad nije rekla. Ne znam više ništa o njima osim... osim...«

Čekala sam.

»Njezin dečko, čovjek na slici, bio je star, gospođice Finch. Odrastao.

Vidjela sam samo jednu stranu lica, zato što ju je ljubio, ali sigurno je bio

odrastao.«

»Odrastao kao roditelji ili odrastao kao ja?« Nije imalo smisla tražiti

od nje da bude preciznija, dvanaestogodišnjacima svi izgledamo staro, ali

sam mislila da vjerojatno neće pobrkati rane dvadesete sa srednjim

tridesetima i više.

»Odrastao kao vi«, rekla je. »Stvarno mislite da je on... Mislite li da on

možda zna tko je ubio Jenny?«

Odrasli dečko dvanaestogodišnjeg djeteta, djevojčice koja je upravo ubijena i

ostavljena u samotnom dijelu šume? Mogu zamisliti, pomislila sam, ali ustvari

sam rekla: »Možda. Ali ne brini se. Postupila si ispravno što si mi to rekla. I

uvjerena sam da će policija brzo naći njezina prijatelja.«

Govorila sam automatski, koncentrirajući se na tijek svojih misli.

Znači, stvarno je bilo tako jednostavno – zatelebanost u pogrešnu osobu, što

je dovelo do neprikladne veze koja je završila opasnom trudnoćom i

neumjesnim, nasilnim rješenjem. Sve su se kockice slagale. Policija ga je

vjerojatno već pritvorila. Javit ću im da popričaju s Rachel, a ona će

potvrditi ono što već znaju i sve će biti gotovo, više-manje. Pravda će biti

zadovoljena, Jenny osvećena, Shepherdovi i svi ostali ožalošćeni, ali u biti

sve će se vratiti u kolotečinu. A ja ću učiniti nešto da pomognem. Dat ću

svoj obol, iako je prekasno da spasim Jenny.

Opazila sam da Rachel u navali uzbuđenosti balansira na rubovima

stopala. Nešto sam propustila, nešto bitno. »Ne brini se«, ponovila sam.

»Oni će znati tko je on i gdje da ga nađu. Jennyini roditelji će im reći.«

Dok je govorila, grlo joj se stisnulo od suza, pa joj je glas bio visok: »U

tome je stvar. Nikad nije rekla roditeljima kamo ide. Uvijek im je govorila

da je kod mene, i uvijek su joj vjerovali. Ne znam tko joj je bio dečko, a

lagala sam za nju, i sad je mrtva.«

Za manje od sat vremena stigla sam s Rachel i njezinom majkom u pratnji u

Elainein ured i našla inspektora Vickersa kako zlovoljno gleda kroz prozor.

Pretpostavila sam da baš i ne primjećuje bukve vani. Ostavljao je dojam

čovjeka u dubokom očaju. U svakom slučaju nije se činilo da se istraga

odvija zadovoljavajuće, kako je u jutrošnjim vijestima natuknula njegova

glasnogovornica. S druge strane, ovo je bio treći ili četvrti put da sam ga

vidjela, i svaki je put izgledao potišteno kao da je pred slomom, tako da je

vjerojatno bilo najbolje ne zaključivati previše iz toga.

»Dobar dan«, rekla sam tiho, pokucavši lagano na otvorena vrata, pa

se okrenuo, a pokunjeni izraz malo je živnuo. Djelić sekunde kasnije

registrirao je Rachel, koja je stajala malo iza mene, još uvijek crvena nosa i

ucviljena, kompulzivno navlačeći rukave sportske majice preko ruku.

Pogledao me s iščekivanjem, umor je zamijenila oštra pronicavost koju sam

već prije opazila.

»Ovo je Rachel, jedna od Jennyinih prijateljica«, rekla sam. »Upravo

mi je rekla par stvari o Jennyinu životu izvan škole za koje sam mislila da bi

vam mogle biti zanimljive.« Nisam se htjela zaletavati. Namjerno sam bila

suzdržana s gospođom Boyd na telefonu kad sam tražila od nje da dođe u

školu – nisam htjela da pomisli kako je njezina kći ključni svjedok, za slučaj

da se postavi pretjerano zaštitnički. Nadala sam se da Vickers čita između

redaka.

Nasmiješio joj se, pa su mu se sve bore na licu zaoblile. »Rachel, zar

ne? Hvala ti što si došla porazgovarati sa mnom, Rachel. Ovo je tvoja

mama? Odlično. Samo ćemo se premjestiti u malu sobu za sastanke pa

ćemo popričati, u redu?«

Naoko bez žurbe, premjestio ih je obje u sobu s naslonjačima i

stolićem, pripremljenu za razgovore. Jedna od njegovih policajki pojavila se

niotkuda i sjela sa strane sa spremnim rokovnikom. Oklijevala sam u

hodniku pitajući se bih li trebala objasniti Vickersu da sam slučajno srela

Rachel – da se nisam namjeravala upletati.

Inspektor je u namjeri da zatvori vrata prošao kroz sobu, ali je zastao

kad je vidio da stojim ondje. Nagnuo se van i promrmljao previše tiho da bi

ga čule u sobi: »Hvala, Sarah. Veoma ste nam pomogli. Neću vas više

zadržavati.«

I na to je zatvorio vrata. Stajala sam ondje nekoliko trenutaka smeteno

gledajući u praznu drvenariju koja mi ništa nije govorila. Jasno sam osjećala

da sam nepoželjna.

1992.

Nestao prije tri dana

»Želimo da snimiš još jedan spot.«

Krupni policajac sjedi za kuhinjskim stolom. Košulja mu je tamna pod pazusima i ima dva vlažna polumjeseca na grudima. Vruće je i u kuhinji i vani, ali nitko drugi se ne znoji. Policajac si svaki čas briše lice, otire kapi koje mu klize s ruba kose do čeljusti. Šapće sam sebi dok briše znoj – o, Bože, o, Isuse – i dok ja pažljivo promatram kako mu vodene točkice izbijaju na površini kože, bujaju i spajaju se dok ne postanu dovoljno teške da skliznu, kao kiša na prozorskom staklu.

»Još jedan?« kaže tata, a lice mu je sivo. »U čemu je problem? Nije li jedan bio dovoljan?«

Policajac bespomoćno širi ruke. »Poslužio je svrsi, ali...«

»To je za sve bio gubitak vremena. Rekao sam vam da nema smisla u tim sranjima tipa, molimo te, vrati se kući, nisi u nevolji. Kao da Charlie ne bi bio ovdje da može. Kao da bi nas izbjegavao kad bi imao izbora.«

»Slažem se, to nas nikamo nije odvelo.«

»Pa čemu onda ponovno snimanje?«

»Mijenjamo fokus publiciteta. Sada se želimo obratiti onome tko je možda s Charliejem. Sada smo zabrinuti da je možda zatočen.«

Tata je prekrižio ruke. »Oho, znači, napokon ste zaključili da ga je netko oteo, je li?«

»Naš je stav da svakako postoji ta mogućnost, da.«

Briše, briše, briše. »0, Isuse...«, šapne, zatim tugaljivo pogleda oko stola. »Moramo slušati mišljenje psihologinje. Ona zna kako oni djeluju. Mislim na pedofile. Kaže da moraju osvijestiti to da je Charlie stvarna osoba, član obitelji. Po njoj, većina njih gledala bi na Charlieja kao na robu, stoga do njih mora doprijeti da je više od toga.«

Mama ispusti sitni zvuk ispod glasa. Oči su joj zatvorene i njiše se na stolici. Zaobišla sam stol i stala, naslonivši se na nju. Slabašna je, gotovo krhka, kao da bih je mogla slomiti. Trljam se o nju kao kozlić, ali ona ne reagira.

»Što želite da učinimo?« pita tata.

»Želimo da govorite o Charlieju pred kamerom. Želimo ga smjestiti u obiteljski kontekst, možda kroz gledanje obiteljskih fotografija na kojima je i on. Želimo objaviti neke njegove novije slike i dovesti filmsku ekipu da vas malo snimi kao obitelj. Sve troje.«

Poskočila sam, protrnuvši od uzbuđenja na pomisao da ću biti na televiziji. Ne mogu spriječiti široki osmijeh na svome licu. Nadam se da će me vidjeti cure iz razreda.

»Ne želim da ona bude umiješana.«

Ne shvaćam odmah što mama misli. Tada svi oko stola pogledaju u mene.

»Znam da želite zaštititi kćer od javnosti, ali ovo je jako, jako važno, gospođo Barnes«, reče policajac ozbiljna lica.

Mami su usne kao tanka crta. »Mislim da za nju nije dobro da bude na televiziji.«

Ne želi da budem na televiziji zato što zna koliko to želim. Ne želi da mi se išta dobro dogodi, jer to ne zaslužujem. Koljena mi tako klecaju da jedva mogu ustati. »Ali mama...«, zaustila sam.

Tata se ubaci. »Laura, moramo to učiniti.«

Ona mu ne odgovara, samo vrti glavom gledajući u svoje krilo gdje su joj ruke isprepletene, sve vrijeme zaposlene. Oči su joj zatvorene, prazne.

Tata pokušava ponovno. »Moramo to učiniti. Za Charlieja.«

To neprestano govori. Pojedi nešto, za Charlieja. Razgovaraj s policijom, za Charlieja. Odmori se malo, za Charlieja. To je jedino što ne može odbiti.

Televizijska ekipa postavlja opremu u vrtu. Govore nam gdje da sjednemo i što da radimo. Ja sjedim između roditelja, nabori moje najdraže haljine nadimaju se između nas. Pretvaramo se da pregledavamo album s fotografijama – Charliejeve slike, kao bebe, onda kao mališana s crvenim triciklom koji prepoznajem. I ja sam ga vozila. Još je uvijek u vrtnoj šupi, mada se boja oljuštila i izlizala.

Čekam prvu sliku na kojoj sam ja, s Charliejem koji me gleda naslonjen na rub kinderbeta. Znam točno na kojoj je stranici. Gledala sam je mnogo puta, pokušavajući prepoznati svoje crte u malom smotuljku crvenog lica umotanom u deku, s jednom punačkom ručicom koja viri van. Mama sporo okreće stranice, presporo, svako malo s uzdahom zastajući. Kad podignem pogled, lice joj je izobličeno od tuge.

Straga stiže kamera: »Sarah, stavi sad dlan na maminu ruku.«

Poslušam, nježno je potapšam po ruci. Koža joj je hladna na dodir, iako sjedimo na vrelom poslijepodnevnom suncu. Povlači ruku kao da sam je opekla. Po prvi put shvaćam da je nikad neću moći utješiti. Nikad je neću moći usrećiti. Nikad joj neću biti dovoljna.

Zatim naviru suze, bez upozorenja. Sjedim i bolno jecam, plačući kao da nikad neću prestati. U večernjim vijestima izgleda kao da plačem zbog Charlieja. Samo ja znam da plačem zbog sebe.

Poglavlje 5

Prošao je jedan sat kad je Andrew Blake stigao u tajništvo škole, kamo me

Elaine smjestila da radim u nedostatku bilo kakvih pravih nastavničkih

dužnosti. Moji kolege pritajili su se u zbornici, rješavajući papirologiju. To

je bio i moj plan. Imala sam peh naletjeti na Elaine, a još veći peh što se

nisam mogla sjetiti nijednog izgovora da izbjegnem pomagati joj. Ali nije

mi previše smetalo. Otvaranje pošte i javljanje na telefon cijelo jutro nije bilo

osobito zamorno. Ustvari, jedini nedostatak bila je prisutnost Janet, školske

tajnice. Ta žena nalik na kostur u ranim pedesetima neprestano je

balansirala na rubu živčanog sloma otkako sam se zaposlila u školi

Edgeworth. U normalnim okolnostima bila je beskorisna na svome poslu,

sadašnja situacija činila ju je nesposobnom da radi išta drugo osim da

govori o svojim zdravstvenim problemima, prošlim i sadašnjim, i da plače.

Od trenutka kad sam ušla u tajništvo i ugledala njezine upaljene kapke i

crveni nos znala sam da nema smisla stvarno je slušati. Uspjela sam se

prilično uspješno isključiti, povukavši se u svoj svijet dok sam automatski

provjeravala gomilu neželjenih e-mailova i telefonskih poruka.

Razvrstavanje je djelovalo terapeutski. Janetin monolog tekao je u pozadini,

nezaustavljivo poput rijeke. Ako ne biste slušali riječi, zvučao bi gotovo

umirujuće.

Kad su se otvorila vrata i Blakeova glava zavirila u sobu, trebao mi je

trenutak da se vratim u stvarnost. Janet je govorila: »Naravno, odmah sam

znala da je u pitanju prolaps, jer se već prije dogodio... Mogu li vam

pomoći?«

Srdačno joj se nasmiješio, sa šarmom u punoj snazi. »Ne trenutačno,

draga. Došao sam vidjeti gospođicu Finch.«

Ustala sam i rukama izgladila nabore na haljini, da dobijem na

vremenu. Zašto želi razgovarati sa mnom? Sigurno ima veze s Rachel.

Krenula sam prema vratima, dok su mi se u glavi kovitlale djelomice

zapamćene stvari koje sam ranije kanila reći Vickersu.

»Hoćete li dugo?« začulo se iza mene. Janetin glas bio je oštar od

razdražljivosti. »Jedna od nas svakako bi trebala ostati ovdje za vrijeme

ručka, znate. S obzirom na to koliko posla ima.«

Zbunjeno sam zastala i skrenula pogled s Blakea na nju, pa opet

pogledala Blakea.

»Nadam se da nemate ništa protiv«, rekao je blago, ali bez i najmanje

naznake da su pregovori mogući. »Nećemo dugo.«

Janet je otpuhnula. »Dobro. Ja ću ručati kasnije. Ionako ovih dana

nemam previše apetita.«

Leđima okrenuta njoj, iskreveljila sam se Blakeu, koji se napola

smijao, a napola kašljao putem kroz hodnik, izvan Janetina vidokruga. Čim

su se vrata sigurno zatvorila za mnom, rekao je: »Što je to bilo?«

»Janet? Zar nije posebna?«

»Možete to ponoviti. Vesela je kao one žene koje su štrikale ispod

giljotine. Kako ste zaglavili tamo?«

»Nema učenica, a našla sam se u krivo vrijeme na krivome mjestu.

Bolje i to nego ne raditi ništa, ali ipak vam hvala što ste me spasili.«

Oklijevala sam na trenutak. »O čemu ste htjeli razgovarati sa mnom?«

Blake je izgledao beskrajno ozbiljno, a ja sam čekala, pomalo pokorno,

da čujem što želi. »Pitao sam se jeste li gladni. Jer ako jeste dovoljno

bezosjećajni da u ovakvo vrijeme želite nešto pojesti, sa zadovoljstvom bih

vam ponudio jedan od ovih sendviča« – podigao je papirnatu vrećicu – »na

mjestu po vašem izboru. Lijep je dan. Ima li neko mjesto vani?«

Iznenađeno sam zatreptala, prije nego što sam osjetila da mi se

raspoloženje iznenada popravilo. Dan je doista bio lijep. Nije bilo razloga

da mučim samu sebe i vrijeme za ručak provedem u zagušljivom tajništvu

ili, još gore, u zbornici, gdje bih morala slušati klopot zubne proteze

Stephena Smitha dok jede. Nema smisla, pogotovo kad je ponuđena

privlačnija opcija. Hoću li požaliti ako odbijem Blakea? Jednom riječju,

hoću.

»Ne znam«, rekla sam, oponašajući Blakeovu ozbiljnost. »Kakve ste

sendviče uzeli?«

»Jedan sa šunkom i salatom, drugi sa sirom i rajčicom.«

Razmislila sam. »Mogu li dobiti taj sa sirom?«

»Naravno.«

»Onda me slijedite.« Povela sam ga prema vratima koja su vodila na

parkiralište. »Negdje vani gdje je tiho, to ste mislili? «

Blake se požurio da stigne do vrata prije mene, pa ih je pridržao dok

sam izlazila. »Negdje daleko od svega ovoga bilo bi idealno.« Kimnuo je

prema novinarima koji su se vrzmali oko školske ograde.

»Nema problema.« Krenula sam uz bočnu stranu školske zgrade,

prošavši pored terena za hokej, do malog školskog vrta ograđenog visokim

zidovima. Ondje su se djevojčice okušavale u vrtlarstvu, s različitim

uspjehom. Povrtnjak je pružao žalostan prizor, bio je pun jadne salate koja

je izgubila borbu s bujnim korovom, ali su zidovi bili prekriveni kozjom

krvi čiji je miris prožimao zrak, i dvije velike jabuke bacale su razlomljenu

sjenu po travi. Vrt je imao tu prednost da nije bio pod nadzorom, što je

značilo da je u normalnim okolnostima bio prvi izbor za djevojčice koje su

uživale u nedopuštenom pušenju za vrijeme ručka. No u tom trenutku bio

je pust.

»Savršeno«, rekao je Blake iza moga ramena, gledajući kroz ogradu.

Stajao je odmah iza mene, i bila sam vrlo svjesna da je tu. Trebao mi je

trenutak da se sjetim što radim. Otvorila sam vrata na ogradi i zakoračila na

travu, a on me slijedio.

»Nema do privatne škole, zar ne?«

»Valjda nema.« Pogledala sam ga sumnjičavo, nosio je prilično

elegantno odijelo. »Želite li sjesti na klupu ili leći na travu? «

Sagnuo se i na trenutak prislonio ruke na travnjak. »Suho kao barut.

Na travu.«

Skinuo je sako i kravatu te zasukao rukave košulje prije nego što je

legao na leđa. Gledala sam kako dlanovima trlja oči.

»Umorni ste?«

»Malko«, rekao je Blake, a glas mu je bio nerazumljiv od pospanosti.

Odabrao je mjesto na suncu, ali u blizini je bilo malo hlada. Sklupčala

sam se ondje i krenula istraživati sadržaj vrećice koju je ponio. Kako je muk

trajao sve duže, počela sam se osjećati smeteno.

»Pa, kako ide?« rekla sam naposljetku.

Trgnuo se iz drijemeža i zatreptao, gledajući me kao da sam potpuni

stranac. »Oprostite, jesam li zaspao?«

Zagrizla sam sendvič umjesto da sam odgovorila. Blake se pridigao,

oslonio na lakat i zagrabio u vrećicu. »Ne znam jesam li ovih dana više

gladan ili umoran. Od ponedjeljka radimo punom parom.«

»I napredujete li?«

Ustima punim kruha odvratio je: »Recimo. Pomoglo nam je što ste

doznali za prijatelja. Kako se to dogodilo?«

Slegnula sam ramenima. »Jednostavno sam naletjela na Rachel.

Umirala je od želje da nekome kaže, a mene poznaje, tako da...«

Kimnuo je. »Vjerojatno vam vjeruju jer ste mladi. Bliži ste im od

većine ovdašnjih nastavnika.«

»Iznenadili biste se. Možda vama djelujem mlado, ali ne mislim da me

one vide kao jednu od njih. Itekako sam odrasla, ako se njih pita.«

Uzdahnula sam. »Sve ovo s Jenny... Jednostavno ništa nisam slutila. Baš

ništa.«

»Nemojte se kriviti. Nitko nije. Čak ni njezini roditelji nisu ništa znali.

Kako biste vi mogli išta primijetiti?«

Odložila sam sendvič i obgrlila koljena rukama. »Ipak sam trebala.

Stalno razmišljam o tome. Znala se ponekad zadržati i razgovarati sa mnom

nakon nastave, ni o čemu posebnom. Samo bismo... pričale. Nikad nisam

tome pridavala veliku važnost, ali možda je čekala priliku da mi kaže što se

događa. I često sam joj znala reći da se požuri kako bi stigla na vrijeme na

idući sat.« Položila sam čelo na koljena skrivajući lice od njega, bojeći se da

ne vidim osudu u njegovu pogledu. Ali uvjerenost u njegovu glasu

natjerala me da podignem pogled.

»Gluposti. Da je htjela razgovarati s vama, našla bi način. Čujte, ne

želim promijeniti vaše osjećaje prema njoj, ali djevojčica je očito zastranila.

Prevrnuli smo joj cijelu sobu, odvezli masu stvari na forenzičku analizu, ali

nismo našli ništa korisno. Izgleda da je jedina osoba s kojom je razgovarala

Rachel, a čak ni njoj nije rekla mnogo. Možete li se sjetiti bilo koga drugog

kome se možda povjerila?«

»Ne«, rekla sam sa žaljenjem. »Da budem iskrena, mislim da je Jenny

razgovarala s Rachel o tome samo zato što joj je trebala izlika, a ne zato što

je htjela razgovarati s nekim o svome dečku.«

»Kako joj je Rachel dala izliku?« upitao je Blake sa zanimanjem.

»Ona je bila jedina iz razreda koja je živjela relativno blizu Jenny,

desetak minuta vožnje biciklom. Kako je Rachel rekla, Jenny je smjela

dolaziti biciklom do nje da zajedno uče. Ali, naravno, nije išla k Rachel, išla

je na neko drugo mjesto, naći se sa svojim prijateljem i njegovim bratom.«

»A roditelji nikad ništa nisu posumnjali?«

»To je prednost mobitela. Diane Shepherd nazvala bi Jenny ili joj

poslala poruku kad je htjela da se vrati kući. Nikada nije zvala Boydove,

tako da nije bilo opasnosti da će otkriti da Jenny nije ondje. Ali Jenny je

pripremila Rachel da je pokrije u slučaju da gospođa Shepherd porazgovara

s njom u školi.«

»Pametno. Motala je sve oko malog prsta, zar ne?«

»Pretpostavljam.« Ta je ideja bila toliko u sukobu s mojim dojmom o

Jenny da mi je bilo nelagodno. »Možda je to ipak bio plan njezina dečka.«

»Mmm«, oglasio se Blake neutralno. »Možda.«

Ništa više nije rekao, a nisam ni ja. U drveću je gukao golub,

ispunjavajući tišinu. Blake je zamišljeno gledao u travu, pa sam iskoristila

priliku i zagledala se u njega. Jarko sunce obasjavalo mu je dlačice na

rukama i trepavice, lepezasto spuštene na obraze. Nikad nisam vidjela tako

dugačke trepavice na muškarcu, i to je bilo jedino iole ženskasto na njemu.

Košulja mu je bila nemarno ugurana u hlače i dio kože u obliku trokuta

vidio se iznad remena, zategnut i smeđ, sa stazicom crnih dlaka koja je

vodila moje misli do mjesta na koja ne bi smjele ići. Bio je nepomičan kao na

fotografiji. Kretala se jedino mala kazaljka na njegovu satu. Obgrlila sam

koljena i osjetila nešto nepoznato kako vrije u meni, nešto što sam nakon

jednog trenutka, pomalo iznenađena, prepoznala kao sreću.

Blake me pogledao i osjetila sam kako mi je želudac zatitrao.

»Hoćete li dovršiti taj sendvič?«

Druga polovica sendviča i dalje je bila zamotana u upijajući papir iz

trgovine. »Bojim se da nisam toliko gladna.«

»Ja ću ga pojesti ako vi nećete.«

Predala sam mu ga. Smazao ga je u otprilike tri poteza, zatim

ponovno legao, s jednom rukom preko lica da zaštiti oči od sunca. »Kako

vam je mama?«

»Mama?« Do tog trenutka potpuno sam zaboravila da sam je

spomenula Blakeu. Pokušala sam se sjetiti što sam mu mogla reći, odlučivši

neodređeno odvratiti: »Ah, manje-više isto.«

»Jeste li joj rekli gdje ste bili u ponedjeljak navečer? Da ste proveli

vrijeme sa zlim policajcima?«

Nasmijala sam se. »Ne, nisam joj morala reći ništa u vezi s tim.

Spavala je kad sam se vratila.«

»Zašto mrzi policiju?« Načas je podigao ruku s lica i zaškiljio prema

meni. »To me muči otkako ste mi rekli.«

»Ima takvih ljudi.« Okrenula sam glavu. »Imali smo nekoliko puta

posla s njima i nisu baš bili od koristi, recimo to tako.«

»O čemu se radi?«

Krzmala sam na trenutak, bila sam u napasti da mu kažem za

Charlieja, ali bila je to preduga priča, a osim toga ne bi ga toliko zanimalo;

rekla sam sama sebi da kao svaki dobar policajac samo postavlja pitanja.

»Davna prošlost. Znate kako je to. Prioriteti policije u Surreyju nisu se

poklapali s njezinima. Osjećala se pomalo iznevjereno. Da nije takvo

zlopamtilo, sigurna sam da bi dosad već prešla preko toga.«

»Samo vas dvije živite ondje? Nema tate?«

»Tata je umro«, rekoh. Mislim da mi se glas nije promijenio, ali on je

sjeo.

»Kad se to dogodilo?«

»Kad mi je bilo četrnaest. Prije deset godina. Bože, ne čini se tako

davno.«

»Od čega je umro?«

Navikla sam govoriti što se dogodilo bez emocija. »Prometna nesreća.

Nakon što su se rastali. On se odselio. Vozio je iz Bristola kako bi me

posjetio i... eto, bila je to samo glupa nesreća.«

Nije samoubojstvo, u svakom slučaju. Što god ljudi mislili.

»Sigurno je bilo gadno.«

»Hm«, odvratila sam ne gledajući ga. »To je prilično otežalo situaciju

kod kuće. Mama nije bila baš najbolje poslije razvoda, zato sam ostala s

njom. Kad je tata poginuo...«Zastala sam. »Morala je na neko vrijeme u

bolnicu. Jednostavno nije to mogla podnijeti.«

Bilo je mnogo gore. Bila je psihotična od tuge, izvan sebe, i to opasno.

Hospitalizirali su je, radi njezine i moje sigurnosti, a teta Lucy je došla

poput anđela i odvela me na nekoliko mjeseci u Manchester. Pisala sam

majci svaki dan, a nisam dobila ni riječ odgovora.

»Da budem iskrena, kad je izašla iz bolnice bila je i dalje pomalo

rastrojena. I zapravo se nikad nije oporavila. Nas dvije smo same, pa se ja

brinem o njoj. To je najmanje što mogu učiniti.«

»To što se dogodilo vašem ocu, znate«, ispružio je ruku i dotaknuo mi

gležanj, »nije vaša krivnja.«

»Jesam li rekla da jest?« Glas mi je bio oštar, godinama sam slušala

mamu da sam ja odgovorna za to. »Znam da je to bio samo nesretni slučaj.

Nije se trebalo dogoditi, ali jest. I ne biste pomislili da će mama mariti, s

obzirom na to da su se rastali dvije godine ranije. Ali bila je shrvana.«

»Možda ga je i dalje voljela. Kako su prekinuli?«

»Tata je otišao. Ali zbog nje.« Zavrtjela sam glavom. »Čula sam kako

je razgovarala s njim. Čula sam što je govorila o njemu. Mrzila ga je.«

»Je li skinula vjenčani prsten?«

»Što?«

»Je li ga prestala nositi – nakon razvoda?«

»Nije. Zapravo, i dalje ga nosi.«

Slegnuo je ramenima. »Onda ga još voli.«

Razmislila sam načas o tome, libila sam se pripisati mami ikakve

zasluge. Ali možda je bio u pravu. I prvi put nakon mnogo godina zaista

sam osjetila iskreno žaljenje prema svojoj majci, koja nije htjela da joj život

bude takav, koja se nije mogla nositi s gadnim stvarima koje su joj se

dogodile, koja je samo htjela da svijet nestane.

Blake se ponovno izvalio na leđa i zatvorio oči. Osjećala sam trnce na

gležnju gdje je položio ruku. Bez razmišljanja, čak i bez namjere da to

izgovorim naglas, bubnula sam: »Zašto nemate djevojku?«

Okrenuo je glavu da me pogleda i nacerio se: »Strašno puno radim,

sjećate se? Rijetko koja ostane.«

»Ah, da.« Prije će biti da ih mijenja kao čarape – sigurno mu ne

nedostaje spremnih kandidatkinja. Ja sam ipak imala više samopoštovanja.

Neću stati u red. »Kad smo kod posla, bolje da se vratim. Janet će biti

bijesna.«

Očekivala sam da će se nasmijati, ali nije. Namrštio se, a zatim

uspravio. »Sarah... što se tiče slučaja. Obećajte mi da ćete biti oprezni.

Obećajte mi da ćete se držati podalje od istrage.«

Osjetila sam da mi lice poprima tup izraz. »Kako to mislite? «

»Gledajte, draga ste osoba. Preuzimate odgovornost, čak i kad možda

ne biste trebali. Ali ovo... Ovo nije nešto u što biste htjeli biti upleteni.«

»Ne znam o čemu govorite.« Počela sam preklapati papire od

sendviča kako bih nešto radila.

»Slušajte, nije da nam niste pomogli. Bili ste izvrsni. Ali od početka

ste previše povezani s ovim slučajem. Sviđate mi se, Sarah, i ne želim da

budete povrijeđeni.«

Bila sam dijelom iživcirana, a dijelom zauzeta razmišljanjem što je

mislio pod time da mu se sviđam. Sviđam, ili samo sviđam? Izbacila sam to

pitanje iz glave i usredotočila se. »Kako bih bila povrijeđena?«

»Na više načina.« Tada je ustao nadvivši se iznad mene. Sunce je bilo

iza njega pa mu se figura ocrtavala pred vedrim nebom u pozadini. Nisam

mu mogla vidjeti izraz lica. »U ovakvom slučaju, nekoga se uvijek optuži,

prije ili kasnije. Još nije došlo do toga, ali ne budemo li uskoro imali

nekakve rezultate, ljudi će početi postavljati pitanja, govoriti tko je trebao

primijetiti što se zbiva. Vjerujte mi, ne želite biti u blizini kad počnu tražiti

krivca.«

»Mislim da je to teško moguće.«

»Već sam to viđao«, rekao je. »Samo se vratite na posao, Sarah. Ne

pokušavajte odraditi naš posao umjesto nas i ne dovodite se u opasnost.«

Nijemo sam ga pogledala. Najednom čudan, pogledao je na sat. »Bolje

da krenem. Hvala što ste ručali sa mnom.«

Gledala sam kako odlazi preko travnjaka, pognute glave. Grlo me

škakljalo kao da ću zaplakati, ali ono što sam osjećala bila je ljutnja. On je

tražio mene, na kraju krajeva. Kad sam razgovarala s Rachel samo sam

htjela pomoći Shepherdovima. Valjda nije bilo ničega lošeg u želji da

učinim što mogu?

Budući da nije bilo nikoga da čuje moje nepobitne argumente, na

koncu sam izgubila volju i ustala da odem. Kad sam skupila otpatke, više

nije bilo nikakvog traga da smo bili ondje, osim malo ulegnute trave.

Bilo je pogrešno misliti da će moje novo razumijevanje prema majci

preživjeti stvarno suočavanje s njom licem u lice. Nisam bila ni dvije minute

kod kuće, a samilost je splasnula i iščezla.

Stigla sam kući ljepljiva, vruća i umorna, a dočekao me vonj ustajala

zraka i pljesnive tkanine, što je bio prepoznatljivi miris doma. Bilo je to

daleko od svježe pečenog kruha ili pržene kave. Mama je na sofi listala

veliki spomenar s kožnim koricama, koji sam odmah prepoznala.

Spomenari su bili bakina ideja. Provela je tjedne i mjesece nakon

Charliejeva nestanka pregledavajući hrpe novina, izrezujući sve što je

mogla pronaći o njemu. Bilo je nekog nastranog ponosa u tome, kao da je to

bio Charliejev izvanredni uspjeh – nešto na što treba slaviti uspomenu, kao

na sportski podvig ili akademsku izvrsnost. Zašto je mislila da će to

pomoći, nikad nisam shvatila. Mama ih je naslijedila kad je baka umrla: tri

teška albuma koja pucketaju kad se listaju zalijepljene stranice. Vidjela sam

ih mnogo puta, ali nikad ih zapravo nisam pregledala. Kao prvo, nisam

htjela, kao drugo, mama ih je čuvala kao oko u glavi. Držala ih je skrivene

na sigurnom mjestu, po mojoj pretpostavci ispod svoga kreveta, ali nikad se

nisam potrudila potražiti ih. Izgleda da su je nedavni događaji naveli da ih

iskopa radi gušta, za stara vremena.

»Vratila sam se«, rekla sam nepotrebno, prolazeći kroz dnevnu sobu

do kuhinje, gdje sam uzela čašu iz ormarića i napunila je na slavini. Voda je

bila mlaka i pomalo metalnog okusa, ali bila sam strašno žedna i ispila sam

je nadušak. Ponovno sam je napunila, vratila se i stala kraj sofe. Mama je na

tren podigla pogled pa ga vratila na stranicu ispred sebe. Nakrivila sam

vrat, pokušavajući naopačke pročitati naslov. Uz tresak koji je bio dovoljno

glasan da poskočim, zalupila je knjigu i bijesno me pogledala.

»Što hoćeš?«

Slegnula sam ramenima. »Ništa. Samo sam gledala.« Sjela sam

oprezno na naslon za ruke. »Čitaš o Charlieju?«

Nešto poput strujnog udara projurilo je kroz mene kad su slogovi

izašli iz mojih usta. Nikad nisam izgovorila njegovo ime, nikad. Pogotovo

ne pred mamom. Postoje dvije stvari, jednom je rekla razredu moja stara

učiteljica, koje se ne mogu vratiti: odapeta strijela i izgovorena riječ. Čekala sam,

pomalo bojažljivo, na reakciju.

Trenutak kasnije, prilično smireno, mama je rekla: »Samo

pregledavam.« Potapšala je album koji joj je bio na koljenu.

»Smijem li vidjeti?« Ne čekajući odgovor, posegnula sam za jednim

od ostalih albuma na stoliću. Mogle bismo ih zajedno pogledati. To bi

možda pomoglo da bolje razumijemo jedna drugu. Počela sam misliti da je

uopće ne poznajem. Možda je u tome problem.

Album je bio malo predaleko da bih ga s lakoćom dosegnula. Uspjela

sam zakvačiti prst ispod hrpta i povući ga, pokušavajući ga približiti. Zapeo

je za album ispod njega pa sam ga trznula kako bih ga oslobodila. Uz

pucketanje, plastični se uvez pocijepao tako da je nastala grozna nepravilna

poderotina koja je krivudala oko pet centimetara na dnu hrpta. Sledila sam

se.

Mama se nagnula i uzela album, prešavši prstima preko oštećenja, ne

rekavši ni riječ.

»O... oprosti«, zaustila sam. Okrenula je lice prema meni, oči su joj

sijevale.

»Ovo je tipično za tebe. Tipično. Samo želiš uništiti sve što mi je

važno, je li?«

»Bilo je slučajno. Albumi su stari. Ionako nisu bili tako skupi. Valjda

se plastika istrošila.«

»Ah, tebi oni vrlo malo znače, vidim ja to. Ali meni su važni, Sarah.«

Glas joj je postajao glasniji, viši. »Pogledaj. Upropašten je.«

Upropašten je bilo malo pretjerano. »Možemo ga zalijepiti«, rekla sam,

mrzeći to što sam kriva.

»Ne, ne možemo. Više ih nećeš dirati.« Skupila ih je u ruke, divljeg

pogleda. »Ti si nemarna djevojka koja sve uništi. Oduvijek si bila. Pogotovo

kad je tvoj brat u pitanju.«

»Što to treba značiti?«

»Ne moram ti objašnjavati«, rekla je ustajući s naporom, i dalje s

albumom u rukama. »Uvijek si bila kivna na njega. Uvijek.«

»To uopće nije istina. Ja...«

»Ne zanima me, Sarah!« Njezine riječi ošinule su me poput biča, i

zaista sam se lecnula. »Ti si za mene veliko razočaranje. Jedina mi je utjeha

što ti otac nije živ da vidi kakva si ispala. Bio bi shrvan kad bi znao.«

»Kad bi znao što?« I ja sam ustala, tresla sam se. »Kad bi znao da

živim ovdje kako bih tebe čuvala kao malo dijete umjesto da imam vlastiti

život? Kad bi znao kakve sam prilike propustila umjesto da tebe ostavim

samu?«

»Nikad nisam tražila da se vratiš ovamo«, rekla je bijesno. »Ovo nema

nikakve veze sa mnom, nego s tobom i s time što ne prihvaćaš odgovornost

za svoj život. Mnogo je lakše ostati ovdje i meni zamjerati zbog načina na

koji živiš nego da ideš svojim putem. Ali ne možeš mene kriviti. Ja te čak ni

ne želim ovdje. Radije bih bila sama.«

»Ah, zato što ti je tako dobro išlo dok sam studirala. Ne bi izdržala ni

tjedan dana«, rekla sam hladno. »Osim ako zaista ne želiš umrijeti. Vidim

da bi ti bilo nezgodno da sam ovdje kad bi se pokušavala ubiti pićem.«

»Kako se usuđuješ!«

»Kako se ti usuđuješ? Stvarno me ne bi trebala ohrabrivati da odem.

Mogla bih te i poslušati, znaš.«

»Nisam ja te sreće«, rekla je bezizražajno.

Gledala sam je čitavu minutu. »Stvarno me mrziš, zar ne? «

»Ne mrzim te. Samo te ne trebam.«

Dvije laži za cijenu jedne. Ali znala je, a i ja sam znala, da to ništa ne

mijenja. Mogla je reći što je htjela. Nisam mogla otići, a nije ni ona.

Prošla sam pored nje bez riječi i uspela se u svoju sobu, silovito

zalupivši vrata iza sebe. Stojeći leđima naslonjena na vrata, promotrila sam

sobu – stvarno je promotrila, prvi put. Bilo je žalosno vidjeti kako se malo

promijenila od moga djetinjstva. Bila je mala, u njoj je dominirao veliki

krevet koji sam kupila od prve plaće, osjećajući se napokon odraslom.

Pregledala sam bezbroj testova na malom stolu nespretno zguranom u

erker, satima sjedeći s nogama naslonjenim na radijator. Pokraj kreveta bila

je polica natrpana knjigama koje sam čitala na studiju i prije njega –

većinom klasici, s bijelim linijama na hrptovima od čitanja. Osim komode i

noćnog stolića, u sobi nije bilo više ničega. Nije bilo ničega što odražava moj

ukus. Nije bilo ničega za čim bih žalila ako bih otišla i ako više nikad ne bih

to vidjela, s iznimkom očeve fotografije.

Negdje je zujala muha. Prošla sam kroz sobu kako bih otvorila prozor,

zatim sam stajala kraj stola besciljno otvarajući i zatvarajući ladice, ne

tražeći ništa određeno. Bile su pune bankovnih izvadaka, priznanica i starih

razglednica koje mi se nikad nije dalo baciti, od prijateljica sa studija.

Zaspala sam na plaži i izgorjela su mi leđa! Grčka je divna – ne mogu dočekati da

se opet vratim! Ili, Alain je slatkica i tako dobro skija... Da si bar išla s nama! Više

nisam bila ni na čijem popisu za slanje razglednica ili božićnih čestitki. Bilo

je teško ostati u vezi kad odgovor na pitanje: »Što ima novo kod tebe?«

uvijek glasi: »Ništa«.

Muha je prozujala pored mene i odletjela van kroz otvoreni prozor. Je

li istina ono što je mama rekla? Krivim li nju za vlastite pogreške? U meni je

rastao osjećaj koji dugo nisam imala, svojevrsna lakoumnost potaknuta

frustriranošću, umorom i time da mi je jednostavno dosta. Sve u svemu,

nisam si često dopuštala da budem emotivna, pa me iznenadila snaga

onoga što sam osjećala.

Na odmorištu je zaškripao parket, pa sam se skamenila, pričekavši

dok nisam čula da se vrata mamine sobe zatvaraju. I ona se povukla.

Prešutno smo prihvatile da se izbjegavamo nekoliko dana nakon svađe.

Nikad se ništa ne bi riješilo, ili zaboravilo, ali vrijeme bi prolazilo. Vrijeme

je prolazilo i nije bilo kraja na vidiku.

Sjela sam na rub kreveta i razmišljala o svemu i ni o čemu, o

Charlieju, Jenny, tati i ostalom, i nisam donijela nikakav zaključak osim da

se nešto mora dogoditi, i to uskoro. Pitala sam se što doista želim. Gledala

sam oblake i pustila ideje da mi prolaze kroz glavu dok se nisam

opredijelila za jednu stvar za kojom sam žudjela, nešto što, nakon što sam

na to pomislila, više nisam mogla izbaciti iz glave, nešto što mi je bilo

dohvatljivo, ako nisam pogrešno protumačila znakove. Potražila sam

mobitel, našla broj koji sam trebala i poslala kratku poruku, ne oklijevajući

dovoljno dugo da bih promijenila svoju nakanu. I kad je stigao odgovor,

glasio je jednostavno: Da.

Svjetlo je iščezavalo s neba kad sam izašla iz sobe, šmugnula u

kupaonicu, svukla odjeću i do kraja odvrnula tuš. Zakoračila sam ispod

njega dok je još tekla hladna voda i zabacila glavu, puštajući minutu ili

dvije da mi voda prolazi kroz kosu. Pomicala sam se polako, promišljeno,

pomno perući kosu sve dok nije zaškripala, a voda se slijevala po meni i

peckala mi kožu. Kad sam završila, omotala sam kosu ručnikom pa mazala

vlažnom kremom svaki dio tijela dok mi koža nije sjajila poput satena.

U spavaćoj sobi odjenula sam oskudno crno prozirno rublje koje sam

kupila u Parizu, činilo mi se, prije sto godina, na nagovor jedne prijateljice, i

nikad ga nisam obukla. Nije bilo razloga za to. Poslije Bena nije bilo nikoga

tko bi vidio takve stvari. Ali nisam si dopuštala da mislim na Bena. A sad

sigurno nije bilo vrijeme da počnem.

Otraga u komodi pronašla sam podstavljenu crnu majicu bez rukava s

dubokim dekolteom i navukla je, skupa s omiljenim trapericama, prastarim,

mekanim poput štavljene kože. Ravne sandale na nogama i široka

narukvica na jednoj ruci bile su završni detalji. Dobra ravnoteža između

dobrog izgleda i pretjeranog truda, prosudila sam, gledajući se kritički u

ogledalu prije nego što sam počela uređivati kosu. Nakon što sam je

osušila, cijelu sam je skupila u nisku punđu na zatiljku i pričvrstila je

kopčom. Nekoliko mekih pramenova uvijalo se sa svake strane lica.

Ostavila sam ih tako. Obrazi su mi bili rumeni od vreline sušila za kosu, ali

vrelina je bila i u meni, lagani samoodrživi plamen odlučnosti i žudnje.

Polako sam se šminkala, naglašavajući oči crnom olovkom i

maskarom tako da su izgledale golemo, i nanijela samo malo sjajila na usne.

U ogledalu mi je pogled bio čvrst, ali oprezan. Izgledala sam drukčije, čak i

sama sebi. Izgledala sam kao netko tko dugo nisam bila. Izgledala sam kao

osoba kakva sam sve vrijeme trebala biti, a ne blijeda sjena kakvom sam

postala.

Prošlo je deset kad sam završila. Zgrabivši torbicu, pohitala sam niza

stube ne trudeći se biti tiha, i zalupila ulaznim vratima. Neki djetinjasti dio

mene nadao se da je mama čula, da se pita kamo idem u to doba, i zašto.

Usta su mi bila suha od nervoze kad sam parkirala, odbijajući slušati

tihi glas u glavi koji mi je govorio da radim budalu od sebe, da će on

uzmaknuti. Morat će, jedan dio mene je to znao. To što sam planirala bilo je

po mnogočemu loša ideja. Izašla sam iz auta i odlučno ušla u zgradu,

uspevši se dizalom do zadnjega kata, kao da sam imala svako pravo biti

ondje. Došla sam do njegovih vrata. Čula se tiha glazba ondje gdje sam

stajala. Lagano sam pokucala i načas zatvorila oči. Srce mi je treperilo u

prsima poput zatočene ptice.

Kad je Blake otvorio vrata pogledi su nam se sreli, i to se činilo

tjelesnim kao da sam primila udarac pa uzvratila. Bio je bos, u trapericama i

majici kratkih rukava, a kosa mu je bila pomalo raskuštrana, kao da je

ležao. Pogledao me ravnodušno na trenutak, koji je djelovao kao cijeli sat,

zatim se nasmiješio i odmaknuo.

»Uđi.«

»Hvala.«

Zakoračila sam pored njega u hodnik, spustivši torbicu na pod prije

nego što sam krenula dalje. S desne strane bila je glavna prostorija,

prostrani dnevni boravak zajedno s kuhinjom, lagano osvijetljen parom

lampi. Staklena stijena bez zavjesa otvarala se prema balkonu koji se pružao

cijelom dužinom sobe. Za dana bi pucao lijep pogled na rijeku. Soba je bila

neodređeno muška, funkcionalna. Nije bilo slika na blijedožutim zidovima i

bila je minimalno namještena: široka smeđa sofa, stol za jelo i stolice,

zastrašujući stereo uređaj i police sa pločama i CD-ovima. Bilo je i knjiga,

prošetala sam se do njih, preletjevši preko hrptova tražeći poznate naslove.

Sama publicistika – povijest, biografije, čak i politika. Nasmiješila sam se

samoj sebi, Blake je bio čovjek koji je cijenio činjenice. Nije čudo što je

uživao u svom poslu. Kuhinja je bila potpuno čista, upitala sam se je li

ikada išta skuhao u njoj.

»Spavaće sobe i kupaonica su na drugoj strani«, rekao je iz hodnika,

odakle me promatrao. Što god da je mislio, skrivao je to svojom

uobičajenom pribranošću. To me držalo na distanci djelotvorno poput

metalnog roloa.

»Vrlo lijepo.« Vraćala sam se kroz sobu prema njemu. »Roditelji su ti

bili velikodušni.«

»Ne mogu zamjeriti tati zbog toga«, rekao je uz osmijeh. »Nikad se

nije suzdržavao kad je novac u pitanju. Emocionalnu potporu mogao sam

prekrižiti, ali uvijek je bilo mnogo gotovine.«

»Srećom po tebe.«

»Ako ti tako kažeš.« Pogledao je oko sebe kao da prvi put vidi stan.

»Kako god bilo, to je to. Moje nasljedstvo. Više investicija nego dom.«

I izgledao je bezlično, poput pozornice ili hotelskog apartmana. Kao

nešto što bi Blake bio spreman smjesta napustiti, pretpostavila sam.

»Vrlo je uredno.«

Slegnuo je ramenima. »Volim održavati čistoću. A i gotovo nikad

nisam tu da bih uspio napraviti nered.«

»Srećom, večeras jesi«, rekla sam vedro. »Očekivala sam da ćeš reći da

nisi slobodan kad sam ti poslala poruku «

»Vickers mi je dao slobodnu noć. Rekao je da nema smisla da sam

ondje ako sam preumoran za razmišljanje.«

»I izgledaš umorno.«

»Hvala lijepa.« Učinio je nekoliko koraka, ušao u dnevnu sobu. »Jesi li

došla razgledati stan ili ti mogu donijeti piće?«

Odmahnula sam glavom. »Nisam došla na piće.«

»Shvaćam. Znači, došla si radi razgovora.«

»Ne bih rekla ni to.«

Stajali smo nekoliko koraka jedno od drugoga. Primakla sam mu se,

sve dok nije bio dovoljno blizu da ga dodirnem. Zrak između nas kao da je

zapucketao. Zakoračila sam još malo naprijed, tako blizu da sam mogla

osjetiti toplinu njegove kože kroz tanki pamuk majice, i gledajući ga

netremice u oči pričekala da se pokrene. Polako, promišljeno, prešao je

prstima od udubine na dnu moga vrata do dubokog dekoltea majice,

dodirom laganim poput pera od kojeg sam zadrhtala od žudnje. Nagnula

sam se prema njemu, klizila mu rukama po prsima i podigla lice prema

njemu za poljubac, koji je počeo nesigurno, zatim postao dublji, strastven.

Kliznuo je rukom iza moje glave i oslobodio kosu iz kopče pustivši je da mi

padne niz leđa. Isprepleo je prste kroz nju držeći je u šaci na dnu moga

vrata, tako da se nisam mogla pomaknuti ni da sam htjela. Stisnula sam se

uz njega uzdišući dok mi je ljubio vrat; njegovo je srce udaralo uz moje.

Ne znam što ga je nagnalo da stane. Bez upozorenja, zgrabio me za

nadlaktice i odmaknuo od sebe. Osjećala sam se ošamućeno, kao da sam se

trgnula iz dubokog sna. Teško je disao i isprva me nije mogao pogledati u

oči.

»Što nije u redu?«

»Sarah... Ne bih ovo smio raditi.«

»Zašto ne?«

Pogledao je ravno u mene, očito ljut. »Ne budi glupa. Znaš zašto.

Neprofesionalno je.«

»To nema nikakve veze s profesionalnošću. To je osobno.«

»Jednostavno...« Zastao je, boreći se da nađe riječi. »Jednostavno ne

mogu.«

Pričekala sam trenutak da vidim hoće li nastaviti, a zatim sam se

odmaknula. »U redu. Shvaćam. Mogao si mi reći da ne dolazim.«

Govorila sam smireno, ne ratoborno, ali prekrižio je ruke i bijesno me

gledao kao da sam ga napala. »Ne donosim uvijek najbolje odluke. Osobito

kad si ti u pitanju, izgleda. Ti si svjedokinja u najvećem slučaju moje

karijere. Ne mogu to učiniti, bez obzira na to koliko bih možda želio. Mogu

izgubiti posao.«

Uspjela sam se kiselo osmjehnuti. »Svejedno, lijepo je znati da želiš.«

»Nemoj. Ne budi tako skromna.« Ton mu je bio oštar. »Želim te

otkako sam te prvi put vidio. Nemaš pojma kako te muškarci gledaju, zar

ne?«

Pružio je ruku i prešao mi prstom po licu slijedeći liniju obraza, i na

trenutak sam zatvorila oči. Osjetila sam suze kako me peku u grlu i snažno

ih progutala, neću plakati pred Andyjem Blakeom. Previše sam ponosna za

to.

Okrenula sam se od njega i otišla do prozora, mičući kosu s lica.

Obrazi su mi gorjeli. Trenutak sam zurila u svoje lice, koje je zamagljeno i

nejasno lebdjelo na crnoj pozadini. Zatim sam se naslonila na staklo

skupivši dlanove oko očiju, i provirila prema zgradi preko puta – svjetlima

što su se odražavala u rijeci. »Doista divan pogled«, rekla sam besmisleno

ležernim tonom, kao da ništa nije prekinulo naš razgovor o stanu.

»Jebeš pogled«, rekao je žestoko, prešao sobu u nekoliko dugih

koraka i okrenuo me prema sebi. Pogledao me nekako očajnički. Zatim su

njegove usne opet bile na mojima i željno sam mu se predala, obgrlivši ga

kad me podignuo i odnio u spavaću sobu, pomažući mu da svuče i moju i

svoju odjeću. Svijet se sveo na njegovu kožu uz moju, njegove ruke, njegova

usta, i kad sam izvila leđa i kriknula, nisam imala misli u glavi, niti jednu, i

to je bilo blaženstvo. A poslije me čvrsto držao, i nisam ni znala da plačem

dok mi nije obrisao suze.

1992.

Nestao prije dva tjedna

Znam da sam u nevolji čim mi kažu da idemo u policijsku postaju. Svaki put kad su mama i tata bili ondje otkako je Charlie nestao ostavili su me s tetom Lucy. Sjedim otraga u autu, iza majke, i razmišljam da kažem kako me boli trbuh. To nije laž. Ali sumnjam da će to biti dovoljno da se mama i tata predomisle. Ima nešto na njihovim licima zbog čega mislim da se neću izvući iz ovoga, i od te pomisli trbuh me zaboli još jače.

Netko nas čeka u postaji. Dok ulazimo, otac me drži za ruku, a sitna žena kratke kose juri prema nama.

»Hvala što ste došli, Laura, Alane. A ovo je sigurno Sarah. Malo ćemo popričati, Sarah, može?«

Da sam hrabrija rekla bih, ne, ali tata mi stisne ruku, pa procvilim nešto što zvuči kao da.

»Dobra djevojčica. Hoćeš li poći sa mnom?«

Otac me povuče naprijed za ruku tako da je žena može uzeti, pa krene vukući me za sobom prema običnim bijelim vratima. Pogledam preko ramena gdje stoje mama i tata, ne dodirujući se, gledajući me. Tati je lice zabrinuto. Mama ima beživotan pogled, kao da joj ništa ne značim. Najednom se uplašim da će otići i pokušam izvući ruku iz ženina stiska, odmičući se od nje, natrag prema roditeljima, plačući: »Mama, ne želim ići.«

Tata zakorači naprijed i stane. Mama se ne pomakne ni centimetar.

»Ne budi bedasta«, kaže žena oštro. »Samo želim razgovarati s tobom u posebnoj sobi. Roditelji će te gledati na malom televizoru. Dođi.«

Predajem se, pratim je kroz vrata pa niz hodnik, do male sobe s naslonjačem i prastarom, uleknutom sofom. U kutu je hrpa igračaka – lutke, medvjedići, Action Man filcane kose i ruku podignutih iznad glave.

Žena kaže: »A da odeš i odabereš lutku o kojoj ćeš se brinuti dok razgovaramo?«

Odem i stanem kraj hrpe, gledajući isprepletene noge i ruke. Zapravo nijednu ne želim dirati. Na kraju odaberem onu na vrhu hrpe, mekanu lutku nasmiješena lica i jarko-crvene vunene kose, u haljini s volanima i cvjetnim uzorcima. Lice joj je obojeno, i boja je posivjela oko usta i obraza.

Vratim se i sjednem na sofu, ukočeno držeći lutku. Žena sjedne u naslonjač i gleda me. Nije našminkana i usta su joj bezbojna, usne gotovo nevidljive dok se ne nasmiješi. Ali često se smiješi.

»Nisam se predstavila, zar ne? Ja sam policijska službenica, detektivka Helen Cooper, ali možeš me zvati samo Helen.Tražila sam da dođeš danas ovamo kako bismo porazgovarate o tvome bratu, jer ga još nismo našli, je li tako? Samo sam htjela još jednom proći sve s tobom, za slučaj da si se sjetila nečega otkako je policija prvi put s tobom razgovarala.«

Želim joj reći da se nisam ničega sjetila, da sam pokušala, ali ne daje mi priliku da govorim.

»Ovo je posebna soba s kamerama koje snimaju što nas dvije govorimo jedna drugoj. Jedna je gore u kutu«, pokazuje kemijskom na bijelu kameru nalik na kutiju postavljenu pod stropom, »i jedna tamo na stalku. I ovo što govorimo se snima, tako da drugi ljudi mogu poslušati što imaš reći. Ali ne obaziri se na njih, samo normalno pričaj sa mnom, jer samo malo razgovaramo, je li tako? Tako da se nemaš čega bojati.«

Počinjem prstima čistiti lutkinu vunenu kosu. Zalijepljena je na nekim mjestima nečime što bi mogle biti stvrdnute šmrklje.

»Voliš li školu, Sarah?«

Kimnem ne podignuvši pogled.

»Koji ti je najdraži predmet?«

»Engleski«, šapnem.

Široko se osmjehne. »I ja sam voljela engleski. Volim priče, a ti? No znaš li razliku između priče koju je netko izmislio i nečega što se stvarno dogodilo?«

»Da.«

»Kako nazivamo to kad se netko pretvara da se nešto dogodilo, a ustvari nije?«

»Laž.«

»Tako je, bravo. Recimo da izađem iz sobe i ostavim ove papire ovdje, i uđe drugi policajac i podere ih – da se vratim i kažem: 'Tko mi je poderao papire?' a policajac kaže: 'Sarah', što bi to bilo?«

»Laž«, kažem opet.

»Ali ako bi taj drugi policajac rekao:'Ja sam ih poderao', što bi to bilo?«

»Istina.«

»Tako je. A nas zanima samo istina u ovom razgovoru, je li tako? Mi samo želimo čuti što se stvarno dogodilo, zar ne?«

Ali ne žele. Ne žele čuti da ja ne znam ništa. Ne žele vjerovati da sam zaspala, da nisam pitala Charlieja kamo ide. Svi žele da kažem istinu, ali žele bolju verziju od one koju im mogu reći, i ja tu ništa ne mogu.

Pitanja su uvijek ista: što sam vidjela, što sam čula, što je Charlie rekao, kad je otišao, je li još tko bio tamo. Odgovaram automatski, ne zastajući da promislim o tome što govorim.

I onda, odjednom, Helen se nagne naprijed i pita: »Pokušavaš li išta sakriti, Sarah? Pokušavaš li nekoga zaštititi?«

Pogledam gore, uz osjećaj hladnoće. Što pod time misli?

»Ako ti je netko rekao da nam kažeš nešto što nije istina, možeš mi reći.« Glas joj je tih, blag. »Tu si na sigurnom. Ništa ti se neće dogoditi.«

Zurim u nju bez riječi. Ne mogu odgovoriti.

»Ponekad traže od nas da čuvamo tajne, je li tako, Sarah? Možda je netko koga voliš tražio od tebe da nešto tajiš. Je li mama tražila da nam nešto ne kažeš?«

Odmahnula sam glavom.

»A tata? Je li tražio od tebe da se praviš kako se dogodilo nešto što nije ili da se nije dogodilo nešto što jest?«

Opet odmahnem glavom, i dalje zureći u nju. Opazim da ne trepće. Gleda me pozorno.

Trenutak ili dva poslije opet se nasloni. »U redu. Krenimo ispočetka, može?«

Odgovaram na Helenina pitanja najbolje što znam dok pletem crvenu vunu u dvije lijepe pletenice. Svaki put kad završim raspletem ih tako da mogu opet početi, da budu dobre, da budu savršene. Kad Helen odustane, lutka mi se gotovo sviđa, kao i njezino izblijedjelo, nježno lice. Žao mi je ostaviti je u maloj zagušljivoj sobi, i polažem je na vrh hrpe igračaka dok Helen stoji kod vrata, nestrpljivo škljocajući vrhom olovke, odavno bez osmijeha.

Poglavlje 6

Kasnije, i to dosta kasnije, Blake je spavao. Bio je samouvjeren u snu kao i u

svakodnevici, ozbiljna, pribrana lica. Pridigla sam se na lakat i promatrala

ga neko vrijeme. Još mi se nije spavalo. A nisam se htjela ujutro probuditi i

osjetiti se nedobrodošlom na hladnom dnevnom svjetlu. Bolje da odem

prije nego što pomisli da bih trebala otići.

Otkrila sam poplun i išuljala se iz postelje, pažljivo, da ga ne

uznemirim, i zatim tragala za odjećom u polumraku spavaće sobe. Noge mi

nisu bile stabilne, osjećala sam se smušeno, pomalo opijeno. Pronašla sam

traperice i gaćice zajedno gdje sam ih svukla – ili ih je svukao on? Nisam se

mogla točno sjetiti – ali grudnjaka nigdje nije bilo. Pretražila sam sag,

prelazeći rukama po njemu u širokom luku, ne našavši ništa na mekoj,

ugodnoj površini osim kopče za naušnicu koja nije bila moja. Kiselo sam se

osmjehnula, apsurdno je misliti da je Blake prvi put doveo žensko društvo

u svoju spavaću sobu. Ostavila sam kopču gdje je bila i iskrala se u hodnik,

gdje mi je ležala zgužvana majica. I dalje ni traga grudnjaku. Morat ću otići

bez njega. Tanka svilena tkanina majice bila je hladna na dodir, pa mi se

zagrijana koža naježila dok sam je navlačila na torzo. Malo sam se lecnula

kad sam se sagnula da podignem torbicu s poda: počela sam osjećati laganu

bol na stanovitim mjestima. Isprva je bio nježan, zatim se dovoljno uživio

da je zaboravio na to, što sam prihvatila kao kompliment. Nisam mogla ne

vrtjeti film unatrag u glavi, osobito stoga što nisam očekivala da to bude

nešto više od provoda za jednu noć. Kako bi moglo biti nešto više? Bio je u

pravu, nisam trebala prijeći granicu. Neće biti sljedećeg puta.

Ulovila sam svoj odraz u ogledalu u hodniku na putu do ulaznih

vrata i nisam se prepoznala: olovka mi se razmazala ispod očiju, a kosa je

stršala na sve strane. Prošla sam prstima kroz nju, zatresavši uvojcima.

Nisam mogla ništa osim biti sretna što je mala vjerojatnost da će me u to

doba itko vidjeti na putu kući – poslije jedan sat, primijetila sam blago

iznenađena, upitavši se gdje sam izgubila vrijeme, znajući vrlo dobro da je

to bilo u rukama Andyja Blakea, po prvi ili možda drugi put.

Pritvorila sam ulazna vrata za sobom, ne usuđujući se zatvoriti ih

kako treba da ga zvuk ne probudi, riskirajući slabu vjerojatnost da bude

opljačkan. Sišla sam niza stubište, prenapeta da bih čekala dizalo. Još sam

ga osjećala na sebi, u sebi, dok sam otključavala auto. Malo sam sjedila prije

nego što sam upalila auto, gledajući ruke na upravljaču kao da ih nikad

prije nisam vidjela. Trebala sam mu se javiti prije nego što sam otišla – to

što sam se iskrala jamčilo je da će sljedeći susret biti čudan. Ali sad se nisam

mogla nositi sa stvarnošću. Ne bih se mogla nositi s kajanjem na njegovu

licu kad se probudi. To što smo učinili nikoga se ne tiče. Dokle god to bude

držao za sebe, držat ću i ja. I nitko nikad ne treba saznati.

Kad sam skrenula s glavne ceste u Wilmington Estate, iz hira sam odlučila

da ne odem odmah kući. Postojalo je nešto što sam izbjegavala, a osjećala

sam da to trebam učiniti. A nikad neće biti bolje prilike da to obavim

neopaženo. Provezla sam se pored ulaza u svoju ulicu, nastavljajući

glavnom ulicom koja je krivudala kroz naselje. Kuće na objema stranama

izgledale su napušteno pod prodornim narančastim uličnim svjetlima.

Ništa se nije micalo, i na trenutak sam se osjećala kao da sam jedina živa u

cijelom naselju, u cijelom Elmviewu. Skrenula sam desno, zatim opet desno,

prateći djelomice upamćenu cestu prema malom otvorenom prostoru

okruženom kućama, gdje su 1930. pronicljivi urbanisti ostavili mjesto za

dječje igralište. Roditelji su nas jednom odveli onamo na vatromet, imali

smo prskalice, a ja sam plakala zbog bučnih raketa. U blizini je, koliko

znam, bio Morley Drive. Morala sam malo tražiti okolo, krenula sam

nekoliko puta pogrešnim putem, ali uglavnom sam vozila u dobrom smjeru

i na koncu je spazila. Vozila sam se uskom cestom motreći obje strane, dok

nisam ugledala policijski auto parkiran na pločniku. Trebao bi biti ispred

Jennyine kuće, zaključila sam dok sam tražila mjesto za parkiranje. Našla

sam jedno malo dalje od policijskog auta na suprotnoj strani ulice i

zaustavila se.

Kuća od crvene opeke bila mi je poznata iz vijesti, bilo je čudno vidjeti

je u stvarnosti. Sve su zavjese bile navučene, ravnodušne i bezizražajne, pa

sam se upitala žive li Shepherdovi ondje ih su pobjegli na neutralni teritorij,

dalje od medija. Kuća je izgledala besprijekorno pod narančastim sjajem

ulične rasvjete, uredno obojena, podrezane živice, a trešnja u vrtu ispred nje

još je bila u cvatu. No kad sam pomnije pogledala vidjela sam velik buket s

ostalim cvijećem polegnutim pokraj njega. Trava je nepravilno rasla preko

rubnog kamena ispred kolnog ulaza, kao da je košnja travnjaka nekoliko

puta bila odgođena. Kad će Shepherdovima to opet biti prioritet, i hoće li

ikad? Tko bi se zamarao izgledom svoje kuće kad je izgubio ono najvažnije

u njoj?

Sjedila sam u autu i samo promatrala kuću. Nisam znala čemu sam se

nadala. Samo sam htjela biti ondje, da sama vidim koliko je blizu mene

Jenny živjela svoj kratki život, da odam poštovanje, da proniknem u bol

Shepherdovih i upoznam je kao što sam poznavala vlastitu. Sitni znaci

zapuštenosti koje sam mogla vidjeti sa svoga mjesta bih su poput mrlja na

prezreloj kruški, tragovi truleži koja seže do srži. Nije bilo vanjskih znakova

iskvarenosti koja je zadesila kćer Shepherdovih, ali ipak je postojala, i kad

novinari to nanjuše, ako već nisu, još će jednom izgubiti Jenny. Zadrhtala

sam od te pomisli, od onoga što je san urednika tabloida i noćna mora

majki iz srednje klase – da njihovo dražesno dijete ima dvostruki život.

Jadna Jenny, sa svojim nevinim licem i problemima odraslih. Bila je

jedinica. Je li to umanjivalo mogućnost da će se Shepherdovi jednog dana

oporaviti? Je li im važno što imaju jedno drugo? Možda bi pomoglo da

otkriju što joj se dogodilo i tko je odgovoran. Moju je obitelj potkopalo

upravo to što nismo znali. Moji roditelji su se razdvojili umjesto da ih je to

povezalo, a ja sam upala u jaz između njih.

Duboko u glavi počela mi se stvarati jedna misao, jedna ideja. Provela

sam toliko vremena ne razmišljajući o Charlieju, ne dopuštajući mu da

bude dio moga života. Pokušavala sam ga zaboraviti, a to je dodatno

otežalo život s takvim gubitkom. Morala sam se suočiti s onim što mu se

dogodilo. Nitko drugi to neće učiniti. Teško da bi policija bila od pomoći u

slučaju u kojemu je prije šesnaest godina ponestalo tragova. Nisam mogla

očekivati da će itko drugi mariti. Ali ja sam marila, priznala sam sama sebi.

Jennyina smrt odjekivala je u mome životu. Morala sam pronaći neke

odgovore ili u najmanju ruku znati da sam pokušala. Htjela sam pomoći

Shepherdovima, dok sam ustvari morala pomoći samoj sebi. I nitko mi neće

reći da ne mogu, pomislila sam, obraza vrućih od prisjećanja na Blakeovo

ranije upozorenje. Vrijedilo je malo istražiti. U redu, vjerojatno neću riješiti

slučaj, ali trebala bih shvatiti što se zapravo dogodilo mome bratu. Gole

činjenice bile su dovoljno poznate, ali nesumnjivo je bilo mnogih nijansi za

koje sam tada bila premlada da ih shvatim. Da ne spominjem činjenicu da je

od 1992. proteklo mnogo vode ispod raznih mostova. Ne može škoditi da

provjerim ima li ikakvih poveznica između Charliejeva nestanka i drugih

otada počinjenih lokalnih zločina. Možda uočim nešto što je svima drugima

promaknulo.

Bio je dobar osjećaj donijeti tu odluku, po drugi puta te večeri osjećala

sam se kao da preuzimam kontrolu. Dovoljno sam vidjela u Morley Driveu.

Bilo je vrijeme da odem kući. Bacila sam posljednji pogled na kuću

Shepherdovh, zatim okrenula ključ. Vlažno zakašljavši, motor se nije

upalio. Tiho sam opsovala i pokušala opet, pa opet, stravično svjesna buke

koju stvaram. Auto je bespomoćno zaverglao nekoliko puta i zatim

zamuknuo. Ništa. Odalamila sam uzrujano upravljač i premda to nije imalo

nikakvog učinka na auto i prilično me zaboljelo, osjećala sam se malo bolje.

Nije bilo prvi put da me auto iznevjerio, ali odabir trenutka bio je grozan.

Nisam mogla ni pomisliti da zovem pomoć na cesti u to doba noći. To bi

izazvalo metež u toj tihoj ulici i privuklo pozornost na mene, pozornost

koju nipošto nisam željela. Međutim, nisam bila daleko od kuće. Mogla sam

pješačiti. Bar mi se to nije dogodilo kod Blakea.

Zamislila sam kako se vraćam u njegov stan pet minuta nakon što

sam se iskrala i pitam ga može li me odvesti kući. Neugodnost bi bila blaga

riječ.

Noćni zrak bio je poput hladnih prstiju koji mi prelaze po golim

rukama. Nisam se sjetila ponijeti jaknu. Zaključala sam auto, mada nije bilo

ničega vrijednog u njemu i teško da bi ga tko ukrao, osim ako ga ne želi

toliko da bi ga odšlepao. Samo neka izvole, pomislila sam zlovoljno,

ubacivši ključeve u torbu, ali nisam to zaista mislila. Voljela sam svoj auto,

iako je bio nepouzdan i pohaban. Pronašla sam nekakvu utjehu u pomisli

da je blizu policijsko vozilo, da će netko paziti na nj do jutra, kad ću ga

moći vratiti na cestu. Nisam htjela ni razmotriti mogućnost da je ono što

sam upravo čula samrtno klopotanje. Trebao mi je ispravan. Bez njega sam

praktički nepokretna.

Koraci su mi zvučali neprirodno glasno na pločniku dok sam se brzo

vraćala uz cestu, pitajući se zvuči li ijedan zvuk tako samotno kao kad

netko hoda sam u sitne jutarnje sate. Blijedi tragovi kondenzacije

zamagljivali su moj odraz na prozorima automobila dok sam prolazila

pored njih. Prekrižila sam ruke na grudima obgrlivši se kako bih se ugrijala.

Dok sam izdisala, dah se na djelić sekunde ispred mene pretvarao u maglu.

Ledeno bijeli mjesec svijetlio je u hladnoj savršenosti, visoko i daleko.

Vedra noć omogućila je dnevnoj toplini da pomalo nestaje. Torbica mi se

ritmički njihala uz bok dok sam hodala, zveckala sam glasno kao karavana

nakrcanih deva u pustinji. Svaki sam čas očekivala da će netko pomaknuti

zavjese kako bi me gledao dok prolazim.

Činilo mi se da mi je dugo trebalo da se vratim do glavne ceste. Prešla

sam preko puta, provjerivši automatski obje strane, iako bih na kilometar

čula sve što dolazi. Cesta se pružala u daljinu, imala sam dobrih deset

minuta hoda do Curzon Closea, gdje sam živjela. Krenula sam travnatim

pojasom koji je obrubljivao cestu umjesto pločnika, namjerno prigušivši

korake. Rosa mi je močila nogavice traperica, a stopala su mi se klizala u

vlažnim sandalama. Igralište s desne strane bilo je mračno i pusto,

progutala sam knedlu uvjeravajući se da se ne bojim. Jezu, suha usta i

vlažne dlanove uzrokovalo je nešto sasvim drugo.

Još malo pa sam stigla. Još malo pa sam kod kuće.

Kad sam ušla u Curzon Close nešto mi je kvrcnulo pod nogama.

Razbijeno staklo ležalo je razasuto posvuda po tlu, vidjeli su se grozdovi

narančastih iskri gdje se ulično svjetlo caklilo na ispremiješanim ostacima

boce vina. Zrak je bio težak od slatkog mošusnog mirisa jeftinog vina.

Usporila sam pokušavajući izbjeći najveće krhotine, svjesna da su mi nožni

prsti nezaštićeni u sandalama. Noć je bila mirna, bez povjetarca koji bi širio

miris – boca je mogla pasti satima prije. Iza mene nije bilo nikoga, nitko nije

vrebao u sjeni, nije bilo razloga da mi se naježe dlačice na zatiljku. S druge

strane, ne bi škodilo provjeriti. Zastala sam i napola se okrenula da

pogledam iza sebe, pretvarajući se da sam opuštena, spremna potrčati

budem li morala, i nisam vidjela ništa zbog čega bi mi srce jače lupalo.

Odmahnula sam glavom ljuta na samu sebe, i prekopavala po torbi da

nađem ključeve. Dok sam hodala po stazi do kućnih vrata nisam bila

svjesna ničega osim olakšanja. Znam da nisam čula zvuk, i samo sam

djelomično vidjela obris koji se odvojio od zaraslog grmlja dok sam

prolazila. Ne posve svjesna što se događa, pognula sam se čisto nagonski,

izmaknuvši se tako da je udarac usmjeren prema zatiljku završio na

ramenu. Pogodio me razornom snagom od koje sam naglo pala, dočekavši

se na koljeno. Bol se proširila bedrom poput vatre.

Mislim da nisam izgubila svijest, ali sam bila daleko od budnosti

nekoliko trenutaka nakon što me napao. Plutala sam izgubljeno u moru

agonije, u prevelikom šoku da bih pomislila išta suvislo, i kad su me

dlanovi zgrabili ispod ruku i podigli na noge nisam se pokušala oduprijeti.

Mlitavo sam se naslonila na toplu masu iza sebe, kao krpena lutka. Lijeva

ruka visjela mi je beskorisno uz tijelo, nisam je osjećala. S čudnom

suzdržanošću upitala sam se zašto je ne osjećam, dok sam istodobno znala

da postoji nešto puno važnije zbog čega se trebam brinuti. Polako, bolno,

čula sam daleka zvona za uzbunu sve bliže i glasnije, dok mi nisu

zabrenčala u glavi, zaglušujući sve ostalo. U opasnosti sam, pomislih. Trebam

nešto poduzeti.

Dok je djelić moga uma koji je još ispravno funkcionirao pokušavao

potaknuti neku vrstu reakcije u ostatku tijela, bila sam nejasno svjesna da se

moj napadač kreće. Vukao me – a znala sam da je muško po snazi i mirisu,

mješavini cigareta, motornog ulja i vruće, trpke uzbuđenosti – u zaklon u

grmlje, da me ne vidi nitko tko bi mogao prolaziti. Zatim me spopala

panika i zinula sam kako bih vrisnula, ali zaskočio me poput mačke, šakom

mi je zatvorio grlo stisnuvši mi grkljan. Nisam mogla vikati. Nisam mogla

čak ni disati. Iza kapaka su mi se kovitlala i blještala bijela svjetla, i osjetila

sam kako mi koljena počinju popuštati. Da me nije pridržavao, sigurno bih

pala.

Stoljećima poslije, kako mi se činilo, stisak se ublažio i ruka mu se

spustila. Udisala sam zrak duboko u pluća, halapljivo, isprekidano. Kad

sam ponovno mogla govoriti, prokrkljala sam: »Što... hoćeš?«

Zapravo nisam očekivala odgovor, a nisam ga ni dobila. Više sam

osjetila nego čula kako se smije, vreli dah na svome obrazu dok mi je mrsio

kosu. Prešao mi je prstom niz obraz i šav na njegovoj rukavici grebao me po

koži. Držao me za čeljust, gurajući mi glavu natrag tako da su mi se vratne

tetive napele, dok mi je drugom rukom klizio uz torzo, prema grudima, i

obuhvatio mi lijevu dojku, stišćući je isprva nježno, a zatim dovoljno

snažno da me natjera da protisnem tihi zvuk, dijelom od boli, dijelom od

straha. Osjetila sam da se trgnuo, zacijelo je otkrio da ispod tanke majice ne

nosim ništa. Primaknuo si je ruku k licu i zubima skinuo rukavicu, jedva

sam imala vremena to primijetiti prije nego što mi je ruku zavukao ispod

majice i počeo me pipati, prsti su mu bili vlažni na mojoj koži. Navrle su mi

suze. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa, ispred vlastite kuće,

nekoliko metara od ulaznih vrata. Mogla sam se pokušati oduprijeti, ali u

tom trenutku nisam znala kako. Da sam bila okrenuta prema njemu... da mi

lijeva ruka nije bila onesposobljena... da nisam pokušavala svladati nekoga

kudikamo težeg i snažnijeg od sebe... možda bih i mogla.

»Molim te«, rekla sam, i nisam se mogla sjetiti što reći zatim. Molim te,

nemoj me ubiti. Molim te, nemoj me silovati. Molim te, nemoj me ozlijediti. Da je

htio, mogao je. Ništa lakše.

Uz tihi uzdah ublažio je stisak. Kad mi je stavio ruke na ramena, na

trenutak sam pomislila da će me okrenuti prema sebi. Zatim me potisnuo,

prisilivši me da kleknem. Opterećenje na desnom koljenu bilo je bolno, pa

mi je gotovo laknulo kad me snažno gurnuo između lopatica tako da sam

pala na ruke, licem nekoliko centimetara od zemlje. Koraknuo je naprijed i

stavio mi dlan na zatiljak, gurajući me prema tlu. Udahnula sam mrvice

zemlje i zagrcnula se, otimajući se i pridižući, ponovno u panici, ali opet mi

je gurnuo glavu dolje.

»Ostani tako«, začulo se iza mene, kao da sam pas. Glas mu je bio tek

šapat, neodrediv, zastrašujući. Nisam se kanila oglušiti. Osjetila sam više

nego čula da se odmiče, uz tihi šum kad je zastao da nešto podigne. Pod

obrazom mi je kucao sat: deset sekundi, dvadeset, cijela minuta, i više ga

nisam čula. Ostala sam gdje jesam, tresući se, dok nisam bila sigurna koliko

sam mogla biti da je otišao. To što sam se pridigla i pogledala oko sebe bila

je najhrabrija stvar koju sam učinila. Obuzelo me olakšanje, gotovo odmah

popraćeno naglom navalom očaja: napadač je nestao, ali i moja torbica.

Činilo se glupim zabrinjavati se zbog torbice kad sam prije samo

nekoliko minuta strahovala za život, ali otkriće da je nestala razljutilo me – i

više od toga: razbjesnilo. Cijeli moj život bio je u toj torbici, ne samo

zamjenjive stvari poput bankovnih kartica. U njoj su bile fotografije mojih

roditelja i brata, mali dnevnik i notes gdje sam črčkala popise. Bio je pun

posjetnica. Nestali su ključevi, i od kuće i od auta. U torbici čak nije bilo

ničega vrijednog, mobitel je bio prastar i istrošen te u biti bezvrijedan. Dala

bih mu novac i kartice i zaželjela svako dobro. Nije postojala nikakva

potreba za nasiljem. A ipak nisam mogla odagnati osjećaj da je uživao

dirajući me – nanoseći mi bol – i da je torbicu uzeo tek naknadno. Lice me

peklo od stida pri pomisli na njegove ruke na meni. Osjećala sam se prljavo.

Polako sam, uz bolove, stala na noge. Vidokrug se silovito njihao, pa

sam zažmirila, držeći se za grane kako se ne bih ponovno srušila. Znala

sam da će mi biti bolje ako pričekam, ali nisam mogla čekati. Što ako se

vrati?

Prisilila sam se da izađem iz grmlja i krenem prema zidu kuće, i stigla

sam onamo teturajući poput pijanca. Ne baš elegantno, ali dovoljno

učinkovito. Stala sam držeći se za opeke, osjećajući se malaksalo, i pitala se

ima li ikakvih izgleda da je mama budna. Prozor dnevne sobe bio je pokraj

mene i postojala je praznina između zastora, probijalo se plavičasto svjetlo

ukazujući na uključeni televizor. Pomaknula sam se uza zid i zavirila.

Mama je bila ispružena na sofi, sivo-modra lica od treperavog svjetla

televizora. Čvrsto je spavala. Prazna čaša stajala je na stoliću ispred sofe.

Kucnula sam po prozoru znajući da neće reagirati, ali nadala sam se da sam

u krivu. Nije se ni trznula.

Stajala sam malo ondje nastojeći smisliti što ću, zatim se vrlo sporo

okrenula da pogledam iza sebe. Tražila sam ključ od ulaznih vrata, zar ne? I

našla sam ga baš kad sam prošla kroz dvorišna vrata, točno prije nego što

su sjene opasno oživjele. Čučnula sam i polako se pomicala niz stazu zureći

u tlo, i nagrađena sam metalnim sjajem ispod grmlja, gdje mi je ključ od

ulaznih vrata ispao iz ruke. Moja ili njegova noga ugazila ga je u zemlju, pa

se vidio samo blistavi prsten privjeska. Očistila sam ga od zemlje, osjećajući

se bar donekle pobjednički. Makar mi je sve ostalo uspio ukrasti, to nije

dobio.

Odvukla sam se natrag do ulaznih vrata i gurnula ključ u bravu.

Koljeno me sad zaista boljelo. Zamalo sam pala kad sam hramajući ušla u

hodnik i zatvorila za sobom vrata, prije svega ih zaključavši i zakračunavši.

Iz dnevne sobe čula se prodorna glazba noćnog televizijskog programa;

nisam mogla ostaviti uključen televizor, bez obzira na to koliko me boljelo.

Šepajući, ušla sam u sobu i ugasila ga. U tišini koja je nastala mamino je

disanje zvučalo hrapavo. Pogledala sam njezino bezizražajno lice, opuštena

usta i odsjaj bjelkaste jabučice, jer joj lijevo oko nije bilo posve zatvoreno, i

nisam osjetila ništa: ni mržnju, ni ljubav, ni sažaljenje. Ništa. Bez nježnosti,

samo zato što je bio ondje, povukla sam pokrivač s naslona sofe i prostrla

ga preko nje. Nije se ni pomaknula.

Ponovno sam počela osjećati lijevu ruku. Pažljivo sam ispružila prste i

nekoliko puta dodirnula rame. Ništa nije slomljeno, pomislila sam, iako

nisam mogla podići ruku više od ramena, a i to je toliko boljelo da sam

nakon prvog puta oklijevala pokušati ponovo. Odšepesala sam u kuhinju i

ispila nadušak čašu vode. Zagreblo me u grlu. U koljenu mi je kuckalo. U

ladici sam pronašla dva prašnjava ibuprofena i progutala ih. To mi je

pomoglo otprilike kao gašenje lomače čašicom vode.

Slijedilo je upravljanje kriznim situacijama: nazvala sam korisničku

službu banke i mobilnog operatera. Veoma su mi olakšali. Sve se može

zamijeniti u roku od nekoliko dana. Imat ću bolji mobitel – poslat će mi

novi poštom. Sve obavljeno za desetak minuta, usred noći, preko pozivnih

centara u Indiji. Bez nepotrebnih pitanja. Osim osobnih stvari bez kojih sam

ostala, jedini pravi problem bio je auto. Rezervni ključ bio je u Manchesteru,

kod tete Lucy, na sigurnom od mame, jer mi je dvaput uzela auto usred

noći, kad nije bila u stanju voziti. Nisam mogla riskirati da imam još jedan

ključ u kući. Morat ću ujutro nazvati tetu Lucy i zamoliti je da mi ga

pošalje. U međuvremenu, auto će morati ostati tamo gdje jest. Ako ništa

drugo, propisno je parkiran. Hrpa kazni za nepropisno parkiranje bila bi

kap koja bi prelila čašu.

Ponovno sam si natočila vode i oprezno sjela za kuhinjski stol. Dok

sam pijuckala mlaku vodu, razmatrala sam sljedeće: ako nazovem policiju,

ispitivat će me gdje sam bila i što sam radila hodajući po susjedstvu tako

rano ujutro. Blake mi ne bi bio zahvalan kad bih rekla da sam bila s njim.

Propala bih u zemlju od stida da sam morala objašnjavati što sam radila u

ulici Shepherdovih. Tako da policija otpada. A osim toga, teško da bi

pronašli napadača. Koliko ja znam, zbog takvog zločina nikad nikoga nisu

uspjeli uhititi, osim ako ga nisu uhvatili na djelu.

Isto tako bilo je važno ne pretjerivati. Da, netko mi je ukrao torbicu.

Velika stvar. Vjerojatno je htio prodati njezin sadržaj i kupiti drogu. To nije

bilo neobično čak ni u predgrađu. Bio je to uobičajen zločin. Ništa što bi

izazvalo zabrinutost. Slučajnost. Mogla bih dublje ulaziti u sve to kad bih

htjela, ali to me nikamo ne bi odvelo. Dobro, bio je ispred moje kuće. Ali to

je bila samo loša sreća, nije li? Nemoguće da je čekao baš mene. Našla sam

mu se na putu i on je to iskoristio. Neću si dopustiti, odlučila sam, da se

time zamaram. Sabrat ću se i ostaviti to iza sebe.

S time na pameti, bilo je vrijeme da krenem dalje. Osjetila sam

neopisivu želju da se dugo tuširam i dobro naspavam. Prije nego što sam se

suočila sa stubama, nevoljko sam se zaustavila u hodniku da provjerim

ozljede. Upalila sam svjetlo, koje se činilo vrlo blještavim i nepotrebno

oštrim, i otišla do zrcala koje je visjelo pokraj vrata. Bodreći se, pogledala

sam zapanjeno svoj odraz na jedan dugotrajan trenutak: zemlja u kosi i na

licu, šminka koja mi je isprugala obraze, trag na jagodici koju mi je

nemilosrdno pritisnuo o tlo.

Zatim sam ugasila svjetlo i otišla u postelju.

1992.

Nestao prije četiri tjedna

Stojim kraj mame, gledam u limenke sjeckane rajčice. Pružaju se u daljinu, različite marke, različite vrste rajčice. Ne znam koju da odaberem, a čini se da ne zna ni mama. Samo stoji, gleda u naljepnice. Prvi smo put u supermarketu otkako je Charlie nestao. Bili smo uvježbani za supermarket. Charlie je gurao kolica, mama je odlučivala što ćemo kupiti, a ja sam to stavljala u kolica. Poslije bismo otišli na pecivo i piće u mali kafić preko puta supermarketa. Mama je pila kavu. Ja ne volim okus, ali volim miris kave, i voljela sam sjediti u kafiću i gledati ljude kako ulaze i izlaze iz supermarketa.

Danas nismo uvježbane. Stavljam stvari u kolica, zatim ih trkom zaobilazim i guram, ali mama ne primjećuje. Prošla je pored stvari koje uvijek kupujemo i odabirala hranu koju obično ne jedemo – smrznute pizze, polugotovu piletinu u papirnatoj vrećici s folijom, pokapanoj tamnim masnim mrljama, mrežicu limete, zamotane hrenovke koje nalikuju na znojne prste. Bojim se išta reći. Danas je tiha – pomalo snena, izgubljena u svome svijetu. To mi je draže nego kad je otresita, zbog čega me strah govoriti.

Stojim pokraj nje i držim je za suknju, lagano da ni ne osjeti, i pravim se da je sve normalno. Charlie je odmah iza ugla. Uskoro će stići s kutijama žitarica, a mama će ga izgrditi jer je uzeo one s čokoladom, pa ćemo otići u kafić na piće i smijati se glupim šalama dok gledamo ljude kako dolaze i odlaze.

Na drugom kraju, krupna žena gura kolica između polica. Kolica izgledaju teško, a žena je crvena u licu. Naglo se zaustavi kad nas ugleda kako stojimo ondje, stoji i pilji. Ja piljim u nju, pitam se što želi. Mama i dalje zuri u konzerve, nesvjesna ženina pogleda na sebi i izraza njezina lica. Žena povuče kolica malko unatrag i naginje se iza ugla, govori nešto što ne čujem nekome koga još ne vidim. Nakon kratke stanke pojavljuje se druga žena, sitna i mršava, također s kolicima. Stoji pokraj debele žene, i izgledaju smiješno, mala i velika, obje s jednakim izrazom lica. Iznenađenje, znatiželja i negodovanje. Zajedno su zakrčile cijeli prolaz svojim kolicima, i pitam se kako ćemo proći pored njih. Šapuću jedna drugoj, i dalje gledajući u nas. Znam da su nas prepoznale, čula sam riječi jadni dečko i sami su si krivi, a i mama ih je zasigurno čula jer je trznula glavom kao da se probudila. Na trenutak gleda niz prolaz u njih, a ja zurim u njezino lice. Usta su joj skupljena. Izgleda ljuto.

»Hajde«, kaže mi i zgrabi kolica, naglo ih okrenuvši tako da možemo pobjeći putem kojim smo došle. Pete joj lupaju po podu, tap-tap-tap, i ja jurim za njom u sljedeći prolaz, gdje ne zastajemo, pa u sljedeći iza njega, gdje mama samo kratko oklijeva dok uzima staklenku instant kave i bez gledanja je stavlja u kolica. Drago mi je što smo ostavile one žene iza sebe, ali vidim da je mama bijesna. Slijedim je, tu i tamo potrčim kako bih je stigla. Jarke boje ambalaže na policama su mutne dok se žurimo kroz

posljednjih nekoliko prolaza sa sredstvima za čišćenje i kozmetikom i na kraju završimo lagano zadihane na blagajni.

Blagajnica nas pozdravi osmijehom, a zapravo nas ni ne pogleda, i počne provlačiti robu preko čitača, odlažući je na kraj gdje vise plastične vrećice. Mama me bočne u leđa. »Hajde, pakiraj.«

Radije bih praznila kolica. Volim slagati stvari po skupinama na pokretnoj traci, jednu uz drugu, tako da nema praznina. Mama nemarno baca hranu koju smo odabrale na traku. Banane vise preko ruba, a staklenke se glasno vrte svaki put kad se traka pomakne. Uzmem plastičnu vrećicu sa stalka i počnem je puniti. Mrzim mamu, zaista. Pakiranje nije zabavno. Namjerno stavljam teške konzerve na svježe voće i guram previše stvari u krhku plastičnu vrećicu tako da se malo rastegne i popuca. Kad podignem pogled, mame nema, ostavila je prazna kolica na početku pokretne trake. Na trenutak osjetim čisti užas.

Blagajnica provuče drugu staklenku preko čitača uz zvučni signal. »Ne brini se. Samo je otišla po još nešto.« Pogleda vrećicu koju držim i pruži ruku prema stalku. »Hoćeš novu?«

Kimnem i zgroženo gledam kako liže prste i trlja vrh vrećice da je otvori. Ne želim je dirati, jer je njezina slina posvuda, ali ne znam kako izbjeći da je uzmem. Napunim je, pa još jednu, a mama se i dalje ne vraća. Blagajnica me gleda, pomalo se mršti. Obrazi mi gore. Ako se mama ne vrati, ne mogu platiti robu. Ne mogu ponijeti sve kući.

Najednom se pojavi, ruku punih boca. Stavlja ih uspravno na kraj pokretne trake: tri staklene boce ispunjene prozirnom tekućinom, na svakoj srebrni čep i plava naljepnica okrenuta od mene. Žena ih brzo očita i mama ih sama stavlja u vrećicu, odgurnuvši me od sebe. Plaća pružajući karticu. Kad blagajnica pročita ime, podigne pogled; usta su joj u obliku slova 0 od iznenađenja. Izravno je pogledam izazivajući je da kaže nešto, dok mama čeka da potpiše račun.

Izađemo iz supermarketa i pomažem joj napuniti auto. Mama vozi kući u tišini. Kad stignemo, ode do prtljažnika i izvadi jednu vrećicu. Melodično zvecka. Boce.

»Pomoći ću ti unijeti vrećice.«

»Samo uđi u kuću, molim te.«

Otključa vrata i gurne me unutra, ispred sebe. Ode ravno kroz kuhinju i uzme čašu iz ormarića. Gledam je s vrata kako sjeda za stol i trga omot s boce iz vrećice. Izgleda poput vode dok je naginje prema čaši. Ispije sve jednim dugim gutljajem; sjedi zatvorenih očiju, a lice joj se načas iskrivi. Zatim natoči još jednu čašu i učini isto. I opet.

Ostale stvari ostaju u prtljažniku, a ja stojim na vratima. Čekam i gledam kako mama prvi put pije preda mnom, i pije, i pije, kao daje nitko ne gleda, kao da me nema.

Poglavlje 7

Zaista sam se trudila isprazniti glavu kad sam ugasila svjetlo i namjestila se

da zaspim, ali zajedno s tamom navrla su i sjećanja, rascjepkane slike

nekoliko prošlih dana. Suha grana na šumskom tlu, pokraj nje blijeda ruka

na travi. Savijeni plakat sa zelenim kanalom. Blake leži na travi zatvorenih

očiju. Krhotine stakla na asfaltu. Čovjek koji izlazi iz grmlja s nasilnim

nakanama. Zapela sam na posljednjoj, nemoćna da je odagnam. Nisam ga

mogla spojiti ni s jednim licem, nisam imala pojma tko me mogao napasti.

Trebala bih to jednostavno zaboraviti. Ali nisam mogla.

Nisam mogla ne razmišljati o onome što sam opazila, pokušavajući

protiv vlastite volje dokučiti bih li ga prepoznala. Bio je viši od mene, kao

većina muškaraca. Mogla sam zaključiti jedino da je visok između 167 i 182

cm. Bio je vitke građe, ali snažan. Tamna obuća, vjerojatno tenisice, bio je

gotovo nečujan kad je odlazio. Tamne hlače. Jakna načinjena od neke vrste

vodootpornog materijala. Kožne rukavice. Ništa osobito, ništa po čemu bi

se isticao. Mogla sam proći pokraj njega na ulici i nikad ga ne bih

prepoznala.

Jedino posebno obilježje kojeg sam se mogla sjetiti bila je mješavina

mirisa: cigarete i motorno ulje. Što i nije baš jedinstvena značajka. Miris

motornog ulja mogao je pokupiti bilo gdje, lako je naići na masnu mrlju na

cesti gdje je bio parkiran neki auto. Da je u nju ugazio, miris bi se mogao

prilično dugo zadržati. I samoj mi se to dogodilo.

Osjećaj koji me najviše mučio nije bio strah, nego ljutnja na samu sebe

što nisam pazila, što sam se opustila. Da me htio silovati ili ubiti, što bi ga

spriječilo? Ja ne bih, nisam bila kadra ni boriti se. Da sam ga vidjela, možda

bih mogla pobjeći ili vrisnuti dovoljno glasno da probudim susjede. Bilo je

uzaludno razmatrati što bi bilo da je bilo, ali ipak sam to činila, dok mi je

ruka sve vrijeme neugodno pulsirala. Fosforescentne kazaljke milile su na

satu pokraj kreveta dok sam metodički, jednolično, iznova i iznova mozgala

o tome tko je to učinio i zašto, no nisam se približavala odgovoru.

Pred zoru sam sklopila oči, neprimjetno zaspala i spavala bez snova, i

probudila se mnogo kasnije nego inače, s natečenim očima, bolnim grlom i

licem koje se činilo kao da je izrezano nazubljenim škarama pa ponovno

zaklamano na otprilike isti način. Dok sam išla prema kupaonici shvatila

sam da šepam. Koljeno mi je bilo ukočeno i bunilo se kad sam ga savijala.

Imalo je mekanu oteklinu i modricu, ali nije izgledalo tako zastrašujuće kao

rame. I dalje nisam mogla podići ruku više od ramena, a oboje je bilo

šareno, u nijansama od grimizne do tamnomodre na najosjetljivijem mjestu.

Modrica se pružala niz ruku otprilike do sredine nadlaktice, poput tetovaže

lučkog radnika, i bila je izrazito bolna. U zrcalu sam ugledala sablasno lice.

Osjećala sam se iscrpljeno, bila sam previše polomljena čak i da bih

pomislila na odlazak u školu.

Nesigurno sam sišla niza stube do telefona i nazvala tajništvo škole

očekujući da se javi Janet, ali dobila sam Elaine. Morala sam promucati

ispriku, u nadi da ne zvuči kao prozirna laž, znajući da je Elaine zahtjevna

publika i da u svakom slučaju neće povjerovati. Prodala sam joj frazu

strašna glavobolja, mislim da danas neću moći raditi kao da mi je život ovisio o

njoj. Nakašljala se. Nešto mi je govorilo da nisam jedina koja je javila da je

bolesna. Pridodala sam srcedrapajući ton drhtavom glasu dok sam

razglabala o mučnini koju sam također imala, i dobila od nje nevoljko

dopuštenje.

»Ali morat ćeš doći večeras u crkvu svetog Mihovila. Održat će se

misa zadušnica za Jenny Shepherd, i želim da prisustvuju svi nastavnici.«

»U koliko sati počinje?«

»U šest. Nadam se da će te glavobolja dotad proći.«

Odlučivši zanemariti sarkazam u njezinu glasu, obećala sam da ću

doći i prekinula vezu, pitajući se kako ću se zaboga dovesti u red za samo

deset sati. Još sna činilo se kao najbolji izbor. Napisala sam mami poruku,

objasnila sam da nisam otišla na posao i zamolila je da me ne uznemirava,

pa se na prstima odšuljala u dnevnu sobu. I dalje je bila ondje, sklupčana na

sofi, nepomična. Soba je vonjala na ustajali zrak od disanja i alkohola, bila je

mračna i topla. Ostavila sam poruku na vidljivom mjestu i iskrala se van.

Stubište se činilo duljim i strmijim nego obično; odvukla sam se gore

držeći se za ogradu. Udovi su me boljeli i osjećala sam svaki zglob. Činilo

mi se kao da sam uz modrice dobila i jaku gripu, i jedino što mi je dalo

snage da se vratim u svoju sobu bio je mir na vidiku, hladna posteljina i

osama u idućih nekoliko sati. Uspentrala sam se natrag u krevet. Usnula

sam lako – i naglo – kao da padam sa stijene.

Na koncu me probudila kiša. Vrijeme se promijenilo sredinom

poslijepodneva, prvu slabašnu ljetnu toplinu potisnuo je vlažni niski tlak

koji je doletio s Atlantika, tjerajući ispred sebe jake pljuskove. Bila sam

ostavila prozor pritvorenim i ugledala sam tamne točke na ružičastom sagu

i radni stol umrljan krupnim kišnim kapima koje su padale na prozorsku

dasku i rasprskavale se poput sitnih granata. Ustala sam omamljena snom i

ispružila lijevu ruku da zatvorim prozor. Kroz ruku mi je poput struje

sijevnula bol, pa sam jeknula pitajući se kako sam mogla zaboraviti na nju.

Zatvorila sam prozor drugom rukom, ostavivši mali otvor tako da može

ulaziti čisti, kišom isprani zrak. Kiša je bubnjala po krovu i stvarala gotovo

neproziran zastor ispred kuća preko puta, pretvarajući ih u vlastite blijede,

omekšane verzije, kao vodene boje pomiješane s prljavom vodom. Nekoliko

minuta dokono sam gledala kišu kako odskakuje od površine ceste i teče u

potocima niz pločnik. Bilo je nečeg očaravajućeg, hipnotičkog u tom

pljusku. Pogotovo ako niste morali izaći van dok je padala.

Donekle me šokirala spoznaja da ja moram izaći, a k tome i pješačiti.

Previše sam se bojala Elaine da se ne bih pojavila na misi. Pogledala sam na

sat, lecnuvši se kad sam vidjela da je pola pet. Jedina mi je nada bila nazvati

Jules. Imala sam njezin broj, bio je u prošlogodišnjem dnevniku. Sama ga je

napisala, krupnim vijugavim rukopisom koji je zauzimao dva reda.

Odskakutala sam opet dolje do telefona, bijesno se nadajući da tip koji mi je

ukrao torbicu uživa u korištenju moje Nokije. Bilo bi puno jednostavnije da

mi je ostavio mobitel. I ključeve. I lisnicu. Ali to onda i ne bi bila neka

krađa.

»Halo?«

»Jules, ja sam, Sarah.«

»Sarah! Nisam prepoznala broj. Bože, zamalo se nisam javila. Kako

si?«

»Dobro sam«, rekla sam brzo. »Čuj, imam problema s autom. Možeš li

me pokupiti kad kreneš na misu?«

»Na što?« Jules je zvučala rastreseno. »Aha, na to. Oprosti, draga, ali

ja ne idem.«

»Mislila sam da svi moramo doći.«

»Nije to za mene. Rekla sam Elaine da imam obiteljsku obavezu koju

ne mogu otkazati.«

»Tako«, rekla sam, poželjevši da sam se i ja sjetila nečega sličnog.

»Blago tebi.«

»Elaine je bila bijeeesna. Ali baš me briga. Ne može mi dati otkaz ako

se ne pojavim. Stvarno mi je žao. Hoćeš li se snaći?«

Zapravo nije bilo tako daleko – dva-tri kilometra. Da mi koljeno nije

ozlijeđeno, ne bih previše razmišljala o šetnji. Nasmijala sam se. »Naravno.

Malo me kiša ulijenila.«

»Ja sam upravo sredila kosu«, rekla je Jules potiho. »Dok stignem u

pub, bit će potpuno upropaštena.«

»Znači, u pubu imaš obiteljsku obavezu?« upitala sam, cereći se kad je

Jules odvratila nešto vrlo prosto prije nego što je poklopila.

Kad sam odložila telefon osmijeh mi je zamro. Sve je to vrlo zabavno,

ali nisam imala nikoga drugog pitati. Ako želim stići onamo morat ću

pješačiti, a nisam bila posve sigurna da ću to moći u sadašnjem stanju.

Nekim čudom stigla sam na vrijeme i, kako se ispostavilo, bila sam vrlo

zahvalna zbog lošeg vremena. Na drugoj strani ceste ispred crkve bilo je

mnoštvo kamera koje su snimale ljude kako ulaze, ali pod kišobranom sam

bila anonimna i na sigurnom. Kišobran mi je štitio lice od svakoga tko bi

mogao opaziti modricu na jagodici, iako sam je prekrila slojevima tekućeg

pudera.

Ostavivši kišobran da se cijedi u stalku na trijemu, u šumi ostalih,

ušuljala sam se u crkvu i pogledala oko sebe. Dugo nisam bila u njoj.

Temelji su joj položeni prije mnogo stoljeća, ali crkva se ležerno odnosila

prema svojoj povijesti. Duž zidova, spomen-ploče i spomenici davno

zaboravljenim župljanima borili su se za prostor s plakatima o kršćanskom

milosrđu i siromaštvu u zemljama u razvoju. Živopisni vitraji dodani su

negdje sedamdesetih, neprimjereni starom sivom kamenu koji ih okružuje.

Dio lijeve pobočne lađe jednom je prilikom ostakljen kako bi se tijekom

mise ogradila glasna djeca i njihovi jadni roditelji. No stare klupe bile su

zadovoljavajuće nepromijenjene, i moji su koraci zvučali prigušeno u

desnoj pobočnoj lađi dok sam tražila neuočljivo mjesto. Neće biti lako.

Ostalo je još petnaest minuta do početka mise, a klupe su već bile gotovo

popunjene.

Prepoznala sam među pastvom roditelje iz škole i Jennyine kolegice

iz razreda, ali sam žurno prošla pored njih prije nego što su me opazili,

prilično brzo s obzirom na svoj novi skakutavi hod. Pripremila sam priču za

slučaj da me tko pita zašto šepam, ali nisam htjela ni svoj hod ni sebe

izložiti pretjeranom promatranju. Kiša je zamutila svjetlo izvana, pa je večer

nalikovala više zimskoj nego ljetnoj, a crkva nije bila baš najbolje

osvijetljena. To je bio blagoslov. Ušuljala sam se u klupu bliže prednjem

dijelu, pokraj dvije starije gospođe koje su bile zadubljene u razgovor.

Odmaknule su se kako bi mi oslobodile mjesto, ali inače nisu primjećivale

moju prisutnost. Savršeno.

Gledajući oko sebe opazila sam malu skupinu svojih kolega kako

sjede u sredini lađe razgovarajući među sobom. Izgledali su umorno i

turobno, više zato što su ondje po dužnosti nego zato što su ožalošćeni,

činilo mi se. Sa svoga mjesta mogla sam vidjeti kako gledaju na sat, čela

nabranih od ogorčenosti.

Sama Elaine sjedila je u prvom redu uz zamjenika ravnatelja, koji je za

ovu prigodu izvukao iz ormara kravatu. Elaine si je uredila kosu i

namazala usne, očito je ovo smatrala prilikom da ostavi dobar dojam. Sitna

starica pokraj mene držala je raspored mise na listu papira formata A4,

propustila sam ga uzeti na ulazu u crkvu. Pitala sam se je li ga sirota Janet

morala iskopirati i presaviti sve primjerke. Zirkala sam i uspjela sam ga

pročitati. Elaine je čitala, a školski zbor pjevao.

Na ulazu u crkvu vidjela sam uljudnu obavijest kojom se moli

novinare da poštuju privatnost zajednice, odvraćajući ih od nazočnosti na

misi. Najmanje jedna novinarka zanemarila je tu obavijest, iako sam morala

priznati da ima izliku jer je i sama članica zajednice. Carol Shapley sjedila je

u drugom redu, odmah iza klupe koja je bila rezervirana za Shepherdove.

Rukama je obgrlila dvoje tinejdžera – pretpostavljam, svoju djecu i

izgledala je potpuno bezazleno, ali vidjela sam da zapaža svaku pojedinost

crkve i pastve. Vrtjela je glavom poput sove. Toj ženi ništa neće

promaknuti, a lokalne novine dobit će ekskluzivu.

Tihi žagor dopro je iz stražnjeg dijela crkve. Istegnuta sam vrat kako

bih vidjela što se događa i shvatila da je zajedno sa Shepherdovima stigla

policija. Inspektor Vickers predvodio je povorku kroz prolaz između klupa,

kao mladenka kakvu se nigdje ne može vidjeti. Zauzeo je klupu ispred

novinarke, koja je upravo tada ulovila njegov pogled. Oborila je glavu, i

rumen joj je oblila lice. Mislim da joj se nije obratio, možda nije ni morao.

Shepherdovi nisu previše zaostajali dok su hodali u župnikovu

društvu. Diane Shepherd kao da nije bila svjesna gdje se nalazi, gledala je

oko sebe uz ukočeni poluosmijeh na licu. Suprug joj je hodao teškim

korakom, pognute glave. Prilično je omršavio otkako je Jenny nestala, i

odjeća je visjela na njemu. Ovratnik košulje bio mu je raskopčan, ali se

dotjerao, bio je čovjek kojemu je stalo do izgleda, pa je čak i u žalosti bio

svjestan da se treba prikladno odjenuti. Valerie je hodala iza njih, njezino

umišljeno šepurenje bilo je malo ublaženo zbog okolnosti. I u stražnjem

dijelu crkve – Blake. Naravno da je bio ondje. Zauzeo je mjesto pokraj vrata

između dvojice svojih kolega. Leđima okrenuti prema zidu, prekriženih

ruku, u klasičnoj nogometaškoj pozi, izgledali su odsutno, kao da ih se ne

tiče što se oko njih događa, ali prelazili su pogledom po pastvi. Pitala sam

se što točno traže, i u tom trenutku Blake je ulovio moj pogled. Za

milimetar je podigao obrvu, a ja sam se naglo okrenula naprijed, u nelagodi

što sam ulovljena dok zurim, dok je mladi župnik započinjao s uvodnom

molitvom. Pomalo je prerasla u propovijed, što je očito iznenadilo i njega i

sve ostale. Adamova jabučica trzala mu se gore-dolje na vratu između

rečenica koje nisu vodile nikamo. Sve se više gubio u zlosretnoj nesuvislosti

u kojoj je zaglibio.

»Jer bez Boga, gdje može biti utjeha? No s Bogom, što može postojati

osim utjehe, utjehe koja je Božja i od Boga. Ta utjeha što... koja je jedini

pravi Bog. A Jennifer je uz Boga, u svetosti raja, jedno od njegove djece,

poput svih nas... i to njezinu obitelj mora utješiti. To je utjeha jer...«

Prelistavao je papire tražeći u njima odgovor i, ne našavši niti

završetak toka svojih misli niti neki novi tok, odustao je i prilično traljavo

najavio školski zbor. Krenula je glasna i zanesena izvedba pjesme ‘Be Thou

My Vision’. Slijepo sam zurila u pjesmaricu ispred sebe ne čitajući riječi,

pitajući se je li se Jenny pomolila prije nego što je umrla i jesu li joj molitve

uslišane.

Bila sam rastresena za vrijeme službe, blago rečeno. Odjekivao je

Elainein glas, prikladne riječi iz »Knjige propovjednikove« bile su

izgovarane odmjerenom intonacijom, a meni su misli lutale dok sam

promatrala nadsvođeni strop i gotički luk koji je vodio do transepta. Misli

su mi se šuljale u glavu i puštala sam ih da kolaju, bez prave

usredotočenosti.

Ali netko se usredotočio na mene. Kad sam ustala zajedno s ostalom

pastvom kako bih zapjevala »Gospodin je pastir moj«, dokono sam se

osvrnula i slučajno pogledala ravno u Geoffa, koji je zurio u mene. Čim su

nam se pogledi sreli, podigao je ruku kao da drži nevidljivu čašu i nagnuo

je – općeprihvaćen znak za jesi li za piće. Obeshrabrujuće sam se namrštila i

oborila glavu prema pjesmarici kao da nikad prije nisam čitala riječi

psalma.

Kad su zamrli posljednji tonovi orgulja župnik se pognuo i stao

izvlačiti mikrofon iz stalka. Zakrčao je i proizveo jeku, dok je pastva

kamenih lica promatrala župnika kako se muči. Upustio se u još jednu

beskrajnu, nerazumljivu propovijed, improvizirajući, očito bez ikakva

plana, pa mi je pozornost opet odlutala.

»Sada ću pozvati ostatak Jenniferina razreda da dođe pred oltar i

otpjeva završnu pjesmu«, konačno je dahtavo izgovorio pjevnim glasom i

pričekao dok su djevojke stizale iz svih dijelova crkve, bojažljivo zaostajući

kako ne bi prve stigle do oltara. Neke od njih već su bile điknule do odrasle

visine, izgledale su mnogo starije od drugih vršnjakinja iz razreda po odjeći

i držanju – sve s izravnatom kosom i olovkom istaknutim očima. No bilo je

i onih koje su zadržale djetinju dražest i krhkost, kao i Jenny, sitne djevojke

dječjih lica. Sve su imale isti ukočeni i zbunjeni izraz.

»Bilo bi lijepo da se uhvatite za ruke...«, predložio je župnik, i

Jennyine kolegice iz razred pokorno su se povezale rukama. Voditeljica

školskog zbora obzirno je stala ispred oltara i kimnula orguljašu. Dugi ton

pretvorio se u uvodne taktove »Milosti«. Djevojke su savršeno znale riječi.

Učile su tu pjesmu prije nekoliko mjeseci za školski koncert. Pitala sam se

što im roditelji osjećaju dok ih gledaju. Je li im mučno od straha na pomisao

da je njihova kći mogla biti ta koja nedostaje u zboru? Jesu li potajno

zahvalni što ipak nije? Tko bi ih za to mogao kriviti?

Dok je pjesma još trajala, Vickers i Valerie izveli su Shepherdove van

prije nego što je itko drugi iz pastve mogao krenuti. Zatekla sam se kako se

pitam kome je točno misa trebala pomoći. Shepherdovi su izgledali jednako

ošamućeni i potišteni kao kad su ušli.

Povlačenje mog rukava bio je znak da sitne starice žele šmugnuti, pa

sam ustala kako bismo sve tri mogle umaknuti. Plan je bio dobar, ali

osujetile su ga dvije stvari. Prvo, koljeno mi je popustilo čim sam pokušala

hodati, pa sam završila naslonjena na stup, čekajući da se svijet prestane

vrtjeti. Drugo, Geoff je čekao svoju priliku, i dok sam stajala ondje krenuo je

u napad.

»Hej«, promumljao je previše se približivši. Osjetila sam se kao

najslabija jedinka u stadu, nezaštićena i ranjiva. Kao da je to mogao osjetiti,

uhvatio me rukama u pretjerano srdačni zagrljaj. Od pritiska na ruku bol

mi je sijevnula od ramena prema vratu, pa sam naglo uzdahnula. Geoff

spusti pogled odmjeravajući me. »Je li ti ovo malo previše? Sve te emocije?«

»Dobro sam«, protisnula sam, odvojivši se od stupa i krenuvši prema

vratima. No dotad su već i svi ostali iz pastve nakanili isto, pa sam bila

primorana stati i čekati dok se mnoštvo bolno sporo vuklo kroz vrata, kao

stoka na sajmu. Geoff me, naravno, slijedio i stao iza mene, tako blizu da

sam mogla osjetiti njegov dah na vratu. Pomaknula sam se naprijed prema

nepostojećoj praznini, proguravši se kroz mnoštvo kako bi se između nas

stvorio određeni razmak.

»Mislim da ti treba piće«, rekao mi je na uho, također se proguravši

naprijed. Moja neto dobit: nula. »Hajde, naći ćemo neko lijepo mjesto.«

»Ne bih, hvala. Idem kući.« Koljeno me boljelo i bilo mi je mučno. Čak

i da sam htjela na piće – čak i da sam u iznimnim, slabo vjerojatnim

okolnostima možda razmotrila mogućnost da odem na to piće s Geoffom –

uistinu se nisam osjećala sposobnom za to. U idućem trenutku zamalo sam

iskočila iz kože kad su mi se dvije teške ruke spustile na ramena i stale ih

masirati. Kao da ga je neodoljivo privlačilo mjesto koje će me najviše

zaboljeti. Izmaknula sam se prije nego što sam se naglo okrenula, jednom

rukom štiteći rame u slučaju da pokuša ponovno. »Geoff, zaboga!«

»Tako si napeta«, prošaptao je. »Smiri se.«

»Prestani me maltretirati!«

Podigao je ruke. »Dobro, pobijedila si. U čemu je problem? Jesam li

nešto učinio tvojim leđima?«

»Nije mi ništa«, rekla sam, opazivši da privlačimo začuđene poglede

drugih iz mnoštva. »Zaboravi.«

Sad smo već bili na vratima. Teške kapi koje su pljuštale po stazi

ispred trijema podsjetile su me da uzmem svoj kišobran. Krenula sam

onamo gdje sam ga ostavila i otkrila da je stalak prazan. Netko ga je već

uzeo. Stajala sam ondje gledajući glupo u mjesto gdje je trebao biti, sve dok

se neki čovjek nije progurao pored mene ogorčeno coknuvši.

»Nema kišobrana?« oglasio se Geoff suosjećajno. »Gdje ti je auto?«

»Kod kuće«, rekla sam ne razmišljajući. Bit će to dug povratak pješice,

s obzirom na sve ukočeniju nogu i olujnu kišu koja nije pokazivala znakove

jenjavanja. Lokve koje su se stvarale na pločnicima sad su već jezerca.

»Ne možeš pješačiti po ovoj kiši«, rekao je Geoff odlučno, uhvativši

me za ruku i odmaknuvši me s puta. »Povest ću te.« Upravo sam htjela

odbiti kad sam ugledala Blakea kako dolazi k nama sa zabrinutim izrazom

lica. Kad bih birala načine susreta s njim, ovaj nipošto ne bi bio jedan od

njih.

»Šepate«, rekao je bez uvoda. »Što se dogodilo?«

»Zapela sam potpeticom i pala niza stube.«

Sumnjičav izraz pojavio mu se na licu. Prije nego što je uspio reći išta

drugo, Geoff je rekao: »Mislim da bismo stvarno trebah krenuti, Sarah.«

Zazvučao je zapovjednički i posesivno, i Blake se zagledao u nj.

»Kako ste ono rekli da se zovete?«

»Nisam rekao. Geoff Turnbull.« Pružio je ruku i Blake se s njim kratko

i preko volje rukovao predstavivši se punim činom.

»Nisam vas sreo u školi.«

»Ispitala me jedna vaša kolegica. Draga cura.« Geoff je zvučao

opušteno, ali tapkao je jednom nogom, i shvatila sam da je ispod mirne

površine napet.

Nakon formalnosti zurili su jedan u drugoga s neprikrivenim

neprijateljstvom. Pat pozicija.

Okrenula sam se prema Geoffu. »Ako ti nije prevelika gnjavaža, bila

bih ti stvarno zahvalna za prijevoz. Gdje si rekao da si parkiran?«

»Iza ugla, ali pričekaj tu. Neću da se smočiš. Idem po auto.« Odjurio je

stazom.

Blake je gledao za njim. »Ideš kući s njim? A da pričekaš? Mogu te ja

odvesti.«

»Mislim da to nije dobra ideja.« Rekla sam to za njegovo dobro, za

slučaj da netko nasluti da nešto ima između nas, ali načas se činio

pogođenim. Zatim mu je lice postalo bezizražajno, neprotumačivo, vratila

se maska.

»Ah, nisam shvatio. I s njim se ševiš?«

»Za Boga miloga«, prošištala sam, zgrabivši ga za ruku i odmičući ga

od posljednjih vjernika koji su odlazili. »Stišaj glas. Nije ni mjesto ni

vrijeme.«

»Kad bi ti odgovaralo? Primijetio sam da se sinoć nisi zadržala.«

»Ne mogu sad razgovarati o tome«, rekla sam odrješito. »A ti bi me se

najviše od sviju trebao kloniti u javnosti. Mislim da tvome šefu ne bi bilo

drago da zna što smo radili.«

Blake se namrštio. »To je moj problem.«

»Tako je, zato predlažem da se brineš za to, a mene pustiš da odem s

kolegom bez uzrujavanja.« Već sam bila na odlasku, ali opet sam se

okrenula. »Usput, on je samo to. Kolega.«

»Vrlo prijateljski od kolege. Nisi li njega neki dan grlila u školi? Znam

da mi je odnekud poznat.«

»On je grlio mene«, rekla sam razdraženo. »Ali nisam... Mislim, to ne

znači... Mislim, ti si nešto drugo.« Osjećala sam kako mi vrelina isijava na

licu kad sam pocrvenjela, pitajući se kog sam to vraga rekla.

Blakeu se trznuo kut usana. Prije nego što je mogao reagirati zatrubio

je auto, pa sam se zagledala kroz kišu i vidjela da se Golf dovezao pred

crkvenu kapiju.

»Eno ga. Moram ići.« Odhramala sam od Blakea, s nadom da me neće

priupitati zašto šepam.

Džentlmen kao i uvijek, Geoff se nagnuo da otvori suvozačka vrata,

pa sam ušla u auto. Po drugi put u tri dana shvatila sam kako je uzak

prostor između vozača i suvozača u prosječnom autu. Možda je Blake –

iako bi me ispitivao što mi je s nogom, iako nisam htjela da itko sazna što

smo radili noć prije – bio bolji izbor. Geoff se okrenuo i nedužno me

pogledao sjajnim plavim očima. »Sve OK?«

»Dobro je. Skreni lijevo na semaforu, navodit ću te dalje«, rekla sam

kratko, odlučivši što manje razgovarati. Dakako, Geoff je imao druge

planove.

»Kako to da se nikad ne želiš malo družiti sa mnom, Sarah?« To je

bilo popraćeno žalosnim pogledom.

»Ne znam o čemu govoriš. Tu opet lijevo.«

Geoff je lagano zaokrenuo upravljač. »Počeo sam misliti da ti se ne

sviđam.«

»Ne radi se o tome«, rekla sam sa željom da budem pristojna. »Ti si....

hmmm, vrlo drag. Vrlo drag kolega.«

»Nadao sam se da bih mogao biti malo više od kolege.«

Zabola sam nokte u dlanove. Ne, Bože sveti, molim te. Da mi se počne

upucavati umrla bih. Jednostavno umrla. Ironija je bila u tome što me tako

ustrajno proganjao samo zato što nisam htjela da mu se sviđam. Bilo je žena

koje su proživljavale muke jer im se nije obraćao, i drugih koje bi danima

bile ozarene nakon što bi zavrijedile jedan od njegovih osmijeha. Zašto nije

navalio na jednu od njih?

Dobacio mi je još jedan pogled. »Tu skrećem desno?«

Kimnula sam, iznenađena. A kako to da znaš kuda trebaš ići, Geoff?

Kao da me čuo, ležerno je rekao: »Sjećam se da si jednom rekla da

živiš u Wilmington Estateu. Nisi se preselila?«

»Nisam.« Naprezala sam mozak pokušavajući se sjetiti kad mi se to

pred njim moglo omaknuti. Kao da je htio promijeniti temu, brbljao je i

dalje, naklapajući o drugim nastavnicima. Reagirala sam ispuštanjem

neodređenih zvukova, kilometrima daleko. A zatim sam spustila pogled i

ugledala nešto što me u hipu vratilo u sadašnjost. Sagnula sam se i izvukla

taj predmet ispod svoga sjedišta. Bilo je dosta da vidim samo djelić poznate

crveno-bijele etikete da prepoznam kutiju Maribora.

»Geoff, što će ti ovo?«

Bacio je pogled. »Nećeš me izgrditi? Ponekad zapalim, kad mi treba

predah.«

»Ali ti si nastavnik tjelesnog«, rekla sam.

»Da, ali nisam redovnik. Dosta pijem, tu i tamo pušim, pa što? Ne

moraš biti atleta da bi predavao tjelesni u ženskoj školi, u to budi sigurna.«

Ponovno me pogledao. »Elaine ne zna, volio bih da tako i ostane.«

»Naravno.« Misli su mi se kovitlale. Nisam pomislila da bi Geoff

mogao biti taj koji me napao, možda zato što sam bila sigurna da je napadač

pušač. Ali sad...

Sinula mi je stara dosjetka: Ako sam paranoična, to ne znači da me ne

progone...

»Dalje ćeš me morati usmjeravati«, rekao je skrenuvši u naselje i

potpuno usporivši.

Imala sam snažan poriv da izađem iz auta. »Mogu pješice odavde.

Možeš me ostaviti.«

»Ne dolazi u obzir. Nije problem. Kuda sad?« Malo je pritisnuo gas,

ubrzavši tako da je bilo previše opasno pomišljati na otvaranje vrata. Geoff

je bio glavni, i to mu se sviđalo.

Rekla sam mu naziv svoje ulice i kako da stigne do nje, osujećena.

Kad je stao ispred kuće promotrio ju je, procjenjujući je.

»Nije loša kuća, ali treba joj malo pažnje, rekao bih.«

Bio je u pravu. U žljebovima je nicao korov. Boja se ljuštila s

prozorskih daski i ulaznih vrata i uvijala kao mrtva koža.

»Ja volim raditi po kući«, rekao je Geoff savivši ruke tako da su mu

iskočili mišići na pretjerano preplanulim podlakticama. »Bez majice, na

ljestvama, farbaš prozore na suncu, nema bolje. Rado ću srediti i tvoje, ako

hoćeš.«

»Vrlo ljubazno«, rekla sam otkopčavajući pojas. »Ali, molim te, ni ne

pomišljaj na to. Ne bih htjela da se mučiš.«

»Ne bih se mučio, uživao bih«, rekao je brzo. Bila sam previše

pristojna. Vrijeme je da mu dam do znanja.

»Gle, Geoff, stvarno me nije briga kako kuća izgleda, u redu?

Zaboravi na to.«

Slegnuo je ramenima. »Naravno.« Zatim je, dok sam prtljala po kvaki,

naglo ispružio ruku ispred mene i zadržao vrata. »Sarah«, rekao je sipljivo.

»Čekaj.«

»Makni se od mene!« Grlo i prsa su mi se stegnuli, i borila sam se za

zrak. »Geoff, pusti!«

»Samo želim razgovarati«, prošaptao je otkopčavajući pojas.

»Sarah...«

Maknuo je ruku s kvake tako da mi može objema rukama stisnuti lice

i primaknuti ga svome. Bio je mnogo, mnogo jači od mene. Shvatila sam da

će me poljubiti i da mu ne mogu ništa. Usta su mu se spojila s mojima, pa

sam čvrsto stisnula usne odbijajući ljepljiva usta i vlažni jezik koji je gurao

pokušavajući ih razdvojiti. Ispružila sam ruku kraj njega da nađem trubu i

stisnula je svom snagom koju sam mogla prikupiti. Bila je strahovito glasna,

zvučni valovi zavibrirali su kroz auto.

»Isuse«, zaurlao je odskočivši. »Jebote, zašto si to učinila?«

»Pusti me na miru, Geoff«, rekla sam hladno. »Ozbiljno to mislim. Ne

zanimaš me.« Nemojte ostati u lošim odnosima, zapovjedio mi je glas u glavi.

Ne želiš nikakve drame u zbornici, zar ne? »Slušaj, jednostavno u ovom

trenutku nisam u situaciji da mogu išta više. Ne tražim vezu.«

»Samo si to trebala reći.«

Suzbila sam poriv da zakolutam očima. Pogledao je kroz

vjetrobransko staklo i uzdahnuo. »Gle, mogu li te bar pokušati uvjeriti da

mogu biti dobar prijatelj, ako ništa drugo? «

Uzvrpoljila sam se. »Geoff, ne moraš...«

»Želim«, rekao je.

A samo si ti u pitanju, je li? Bio je na mene red da uzdahnem. »Kako

god hoćeš.« Uzela sam torbicu. »Čuj, Geoff, smoždena sam. Hvala na

vožnji. Ne zamjeraš mi? «

»Ne zamjeram.«

Kad sam izašla iz auta pogledala sam prema kući na drugoj strani

ceste, kući Dannyja Keanea. Nešto mi je privuklo pozornost. Pokret.

Klasični trzaj zavjese u predgrađu. Okrenula sam se i zašepesala prilazom

najbrže što sam mogla.

Kao da nije izazvao dovoljno zanimanja među susjedima, Geoff je

spustio prozor sa svoje strane i doviknuo za mnom: »Vrlo si draga, Sarah,

znaš. Vidimo se uskoro.«

Nisam se usudila okrenuti. Bila sam unutra, zaključavala sam vrata i

navlačila zasun kad se napokon odvezao zatrubivši u znak pozdrava.

Naslonila sam se na vrata i ispustila zvuk iz čiste frustriranosti. Sad zna

gdje točno živim, uz pretpostavku da to već nije znao. Netko od nas dvoje

napravio je omašku. Bila je moja greška ako sam spomenula Wilmington

Estate tako da je on mogao čuti, ali ako je saznao nekim drugim putem,

jednostavno je uprskao. Nisam bila nimalo sigurna da sam povjerovala u

ono njegovo dalje ćeš me morati usmjeravati. Bio je tip osobe koja neće

odustati dok ne sazna sve što se ima saznati. Znao je gdje je kuća, pomislila

sam. Već ju je vidio. Možda me motrio. Zadrhtala sam, najednom mi je bilo

hladno, vlažna odjeća zalijepila se za mene. Uvijek sam mislila daje Geoff

ljigav, ali u biti bezopasan – što ako sam se varala? Što ako je točno znao

gdje me treba dirati da reagiram? Što ako je odgovoran za ozljede? Što ako

je znao da nemam ključeve od auta i da će mi trebati prijevoz do kuće?

Progutala sam knedlu, pokušavajući se smiriti. Kolega, a ne prijetnja,

uvjeravala sam se. Zanimanje nije opsjednutost. Blagonaklonost nije

uhođenje. Čak i ako me jest napao, nije mogao znati da nemam rezervne

ključeve od auta. Morala sam se prestati brinuti zbog Geoffa, jer ga se

nipošto nisam uspjela otarasiti. Nekako sam došla do toga da sam obećala

kako ću ga bolje upoznati. Nekako sam ga dovela do svojih ulaznih vrata.

Možda je i to bila paranoja, ali imala sam osjećaj da je to od početka

planirao.

1992.

Nestao prije šest tjedana

Gurnem vrata Charliejeve sobe i širom se otvore. Stojim na odmorištu i osluškujem držeći svoje tri barbike za noge. Mama je dolje, gleda televiziju. Dan je hladan i kišan, prehladan za igru vani. Ne moram ići u školu još tjedan dana, ali veselim joj se. Otkako je Charlie nestao dani su prazni i dosadni. Nedostaje mi školska rutina, uživanje u njoj. Nedostaju mi prijateljice. Kiša škrapa po prozoru, i neki auto prošumi pokraj kuće, u jednom ga trenutku ima, u drugom nema. Zakoračim u Charliejevu sobu pa učinim i drugi korak.Tepih djeluje čudno, drugačije od onoga na odmorištu ili onoga u mojoj sobi. Deblji je i elastičan pod nogama. Zaboravila sam: prošli su tjedni otkako nisam bila ovdje. Znam da ne bih uopće trebala biti ovdje, ali ne marim. Ako budem tiha, mama nikad neće saznati.

Hodam po sobi na prstima, gledajući Charliejeve stvari. Soba i dalje ima njegov miris, onaj dječački miris prljavštine i čarapa. Lijepo ga je osjetiti, nedostaje mi Charlie. Sjednem na pod naslanjajući se na krevet i položim lutke pokraj sebe.

Sjedim i igram se neko vrijeme. Priređujem modnu reviju, šećući barbike gore-dolje po svojim nogama dok ostale gledaju. Zaboravila sam gdje sam, i kad začujem šum na vratima ne podižem odmah pogled.

»Što ti to radiš?«

Mama stoji na ulazu gledajući me odozgo, izraz lica joj je zastrašujući. Blijeda je i oči su joj iskolačene. Odlažem lutke ne skidajući pogled s nje.

»Samo se igram, mama.«

»Igraš se?« Ispruži ruku i zgrabi punu šaku moje kose, podižući me na noge. Vrisnem: »Mama, to me boli.«

Trese me i dalje me držeći za kosu.

»Ne smiješ ulaziti ovamo, razumiješ? Ne smiješ.«

»Znam, oprosti, mama. Neću više.« Plačem, ali ona kao da ne primjećuje. Gleda dolje u lutke na podu.

»Pokupi ih.«

Poslušam, oči su mi mutne od suza.

»Daj mi ih.«

Ruka joj je ispružena, čeka. Ne znam zašto ih želi. Ne mogu učiniti ništa nego ih predati. Drugom šakom ščepa me za ruku, izvuče me iz Charliejeve sobe i gurne me kroz vrata moje.

»Ostani unutra dok ti ne kažem da izađeš«, kaže, i odjednom sam svjesna gorko-slatkog mirisa koji znači da je opet pila. Zatvara vrata, a ja sjednem na rub svoga kreveta i plačem, zaista tulim. Dolazim do faze kad pomislim da će mi pozliti i začujem nešto izvan kuće. Kašljući ustanem i pogledam kroz prozor.

Mama stoji pokraj kanti za smeće na rubu pločnika. Podigne poklopac naše kante i strpa moje lutke unutra, prvo glave, između vrećica s otpadom. Nabije poklopac natrag i vrati se u kuću zatvorivši uz tresak ulazna vrata. Curi mi nos i moram piškiti, ali ne smijem otvoriti vrata sobe: previše se bojim što će napraviti ako me nađe na odmorištu i otkrije da je opet ne slušam. Ne mogu vjerovati da je bacila moje lutke u smeće. Ne

mogu vjerovati da neće otići po njih prije nego što dođu smetlari. Ali duboko u srcu znam da su nestale zauvijek.

Kasno se budim i na trenutak ne znam zašto me boli grlo. Na drugoj strani kreveta je nešto teško. Moj otac sjedi ondje, s jednom rukom na mojim leđima dok drugom podupire bradu.

»Jesi dobro, majmunčiću?«

Kimnem, a zatim se naglo sjetim što se dogodilo. »Moje lutke...«

»Oprosti, Sarah. Nema ih više.« Tata se nagne i poljubi me u obraz. »Znam da nisi mislila ništa loše. Povest ću te u kupovinu u subotu. Kupit ćemo nove lutke, može? Bolje lutke.«

Ne želim nove lutke. Voljela sam one stare. Zamišljam ih u smetlarskom kamionu, polomljene i izmrcvarene, ili kako leže u blatu na smetlištu s prljavštinom u kosi, okružene smećem.

Tata me gleda, zabrinutost mu je u očima, a ja sjednem i zagrlim ga oko vrata. Puštam ga da misli kako sam uzbuđena zbog novih lutki. Puštam ga da misli da je sve sredio, da više nisam uzrujana. Puštam ga da bude sretan što me usrećio.

To je ono što želi.

Poglavlje 8

Sutradan si nisam dopustila da se osvrnem više od nekoliko puta na putu

do knjižnice. Opet sam javila da sam bolesna, no nisam mogla ne brinuti

hoće li me netko iz škole vidjeti u centru Elmviewa, očigledno sposobnu da

sjedim u pustoj školi. U ponedjeljak počinjemo normalno raditi, rekla je

Elaine, što znači da današnji dan moram maksimalno iskoristiti. Kolotečina

će se na koncu opet uspostaviti, iako se trenutačno uobičajeni svakodnevni

život činio potpuno nedostižnim.

Oglasne ploče ispred gradskih kioska bile su najočitiji znak da

situacija nije normalna – LOV NA JENNYINA UBOJICU, stajalo je na

jednoj. OTETI ANĐEO, stajalo je na drugoj, s njezinom uobičajenom

slikom. Doista je izgledala anđeoski, a Vickers je zasad uspijevao tajiti

novinarima da je bila trudna. Nije bilo naznaka da zanimanje za njezino

ubojstvo jenjava. To je i dalje bila velika priča, na što su ukazivale

novinarske ekipe koje su švrljale ulicama. Bilo je i drugih stvari koje su me

natjerale da se stresem: policijske obavijesti kojima se traže informacije na

prozorima gotovo svih lokala i cvijeće ostavljeno ispred crkve u kojoj je

održana misa zadušnica. Ljudi koji su prolazili pored mene izgledali su

nervozno, uznemireno, i činilo mi se kao da svi pored kojih sam prošla

razgovaraju o tome.

Grad je bio tih, ali to baš i nije bilo neuobičajeno. Stanovnici Elmviewa

obično su u pravu kupovinu išli u Guildford i Kingston, u malenom

gradskom središtu nabavljalo se samo ono najosnovnije. Središte je polako

odumiralo, sitni obrti propadali su iz tjedna u tjedan, a ništa ih nije

zamjenjivalo. Jedino iznenađenje bilo je koliko cijeli taj proces traje.

No lokalno vijeće nije se kanilo predati bez borbe. Knjižnica je

nedavno obnovljena i miris svježe boje još je lebdio u zraku, od čega me

zapekao nos. Ispred mene je bio red, ali kad sam stigla do knjižničarkina

pulta još nisam bila smislila što ću reći. Knjižničarka je bila mlada i očito je

itekako pazila na to da se razlikuje od stereotipa neuglednih žena u

vestama na kopčanje: sva našminkana, ravne kose sa svijetlim

pramenovima, u kratkoj majici bez rukava i uskim crnim hlačama

uguranim u čizme s punom petom. Pločica s imenom koju je nosila bila je

preteška za materijal od kojeg je bila majica, pa ju je vukla dolje otkrivajući

udubinu iznad prsne kosti. Zirnula sam prema pločici i na koncu utvrdila

da se zove Selina. Gotovo i prije nego što sam joj do kraja objasnila da bih

htjela pogledati novinski arhiv skočila je iza svoga pulta.

»Zapravo su nam sva izdanja lokalnih novina arhivirana na CD-

ROM-u, sve od 1932. Što točno tražite?«

»Mmm, lokalnu povijest, uglavnom«, rekla sam, pomislivši da sam

trebala smisliti vjerodostojnu priču kao izgovor prije nego što se upustim u

razgovor o tome. »Htjela bih početi od... recimo, 1992.«

»Tada ste se doselili ovamo, ili...?« upitala je knjižničarka i povela me

prema kompjuterskom terminalu. Slijedila sam je bez odgovora.

»Ovo je zaista sjajan sustav. Uveli su ga povodom milenija. Da ste

došli prije nekoliko godina, morali biste tražiti na mikrofilmovima. Bili su

grozni, čitač se neprekidno kvario i bio je tako bučan«, brbljala je Selina, i

sama stvarajući prilično veliku buku. Utipkala je lozinku. »Prije toga imali

smo uvezane primjerke novina, masivne knjige uvezane u kožu. Zauzimale

su puno prostora. Dakle, tražite 1992...«

Činilo mi se ironičnim što jedna knjižničarka prave knjige smatra

nepoželjnima, ali nisam to rekla Selini, koja je pretraživala ladice s

kartotekama što su stajale pokraj terminala. Izvukla je jednu, prebirući po

sadržaju munjevitom brzinom. Ladica je bila puna CD-ova u plastičnim

košuljicama.

»Imam na ovom disku lokalne listove iz 1992, a mogu vam dati i

nacionalne ako želite.«

»To bi bilo sjajno, hvala. Budem li htjela pogledati neku drugu

godinu, mogu li ih sama naći?«

»Kako da ne, samo ne zaboravite upisati u evidenciju.« Pokazala mi je

na blok na vrhu ladičara. »Zapišite datum, vrijeme, svoje ime i serijski broj

CD-a. I nemojte ih vraćati kad završite, samo ih donesite meni na pult. Ja ću

ih spremiti natrag. Procedura nije zamršena, ali iznenadili biste se koliko je

ljudi ne može pratiti. Ne kažem da ćete vi pogriješiti, ali jednostavno

imamo pravila, znate. Ah, imamo i printer ispod pulta, možete isprintati

sve što želite, plaća se pet penija po stranici kad završite. Zaista nije skupo.

Ne zarađujemo na tome. U internet kafeu stajalo bi dvostruko više, ali

pretpostavljam da oni moraju voditi računa o tome da im se isplati.«

Čeretala je punim glasom, pa sam se obazrela u nadi da nikoga ne

uznemirava. Izgleda da su je ostali korisnici uspijevali isključiti. Bilo mi je

drago što sam bila donekle oprezna kad sam rekla što tražim, mogla sam

zamisliti kako se pojedinosti prenose kroz cijelu prostoriju.

»Samo viknite ako trebate pomoć«, rekla je prije nego što je odmaglila

natrag za svoj pult. Zbog njezine predodžbe o dometu glasa pomislila sam

da to misli doslovno.

Sjela sam i prošla kroz uvod i popise datoteka. Datum Charliejeva

nestanka – 2. srpnja – urezan mi je u srce. Otvorila sam datoteke za taj dan

1992. godine i malo se uzdrmala kad se na ekranu pojavila naslovnica

Elmview Examinera. Glavna vijest govorila je o planovima poglavarstva da

zamijeni kanalizacijske cijevi u glavnoj ulici i prometnom kaosu koji će

uslijediti. List je tada bio samo tjednik; otvorila sam sljedeći broj s jakom

slutnjom. Charlie je bio u naslovima.

SVE VEĆI STRAH ZA NESTALOG DJEČAKA

Sve je veća zabrinutost za sigurnost Charlieja Barnesa, školarca iz

Elmviewa. Prošlo je tjedan dana otkako je taj 12-godišnjak

posljednji put viđen, i policija ulaže velike napore da mu uđe u

trag. Charlie (na slici dolje) nestao je iz svoga doma u Wilmington

Estateu u četvrtak, 2. srpnja. Svatko tko je otada možda vidio

Charlieja ili zna njegovo trenutačno boravište, neka se odmah javi

lokalnoj policijskoj postaji. Charliejev otac Alan Barnes jučer je

izjavio: »Vrlo smo zabrinuti za našeg sina i silno želimo da se vrati

kući. Samo ga želimo vidjeti i reći mu koliko ga volimo.«

Pregledavala sam listove, lokalne i nacionalne, prateći priču kako su

prolazili dani i tjedni. Naslovi su iskakali preda mnom sa snimljenih

stranica. Sunday Times, 5. srpnja 1992: NASTAVLJA SE POTRAGA ZA

NESTALIM DJEČAKOM. Daily Mail, 7. srpnja 1992: TKO JE OTEO

CHARLIEJA? The Sun, 9. srpnja 1992: VRATITE NAM NAŠEG SINA.

Zastala sam da pogledam slike. Na jednoj se mama okretala od kamere, lica

ispijena i izborana od napetosti i brige. Dlan joj je bio ispred grla, a drugom

si je rukom obgrlila tijelo. Činila se vrlo lijepom – izvan sebe, bez sumnje,

ali i dalje zgodna. Manje slike Charlieja i mene kraj božićne jelke, nekoliko

godina ranije, kako držimo darove; Charlie na svome biciklu; Charlie u

školskoj uniformi, ceri se kao lud, košulja mu je otkopčana na vratu kako bi

se vidjela glupa ogrlica, kožna nit s tri kuglice. Uporno je tražio da je

neprestano nosi, kad je htio, znao je biti tvrdoglav.

Pozornost su mi privlačili fragmenti članaka koji su opisivali grozni,

jalovi proces tijekom kojega nisu uspjeli pronaći moga brata ni osobu koja

ga je otela.

Policija iz Surreyja uzela je s rezervom izvještaje o sredovječnom

čovjeku koji se sumnjivo ponašao negdje u vrijeme nestanka

Charlieja Barnesa. Opširna istraga nije policiji donijela nikakve

tragove u potrazi za nestalim dječakom. Viši inspektor Charles

Gregg, koji vodi istragu, izjavio je: »Znamo da javnost želi na sve

načine pomoći da se uđe u trag Charlieju. Zahvalni smo za

informacije koje smo već dobili, ali nažalost nisu bile od pomoći.

Zna li netko nešto što bi moglo pomoći u potrazi za Charliejem,

neka ne oklijeva i neka se javi.«

Pomoćnik načelnika policije u Surreyju Harold Speck ljutito je

reagirao na jučerašnjoj konferenciji za tisak na pitanje je li policiji

ponestalo ideja u potrazi za Charliejem Barnesom. Područje u

radijusu od osam kilometara od dječakove kuće posljednjih

nekoliko tjedana pomno je pročešljano, ali rezultati su

razočaravajući. Nije bilo vjerodostojnih dojava od Charliejeva

nestanka prije deset dana...

Policija je opovrgnula da istražuje oca Charlieja Barnesa Alana u

vezi s nestankom njegova sina. Međutim, mještani nagađaju da se

istraga preusmjerila na obitelj, ukazujući na to da su Alana Barnesa

nedavno opet ispitali i tražili da izvijesti gdje je sve bio toga dana.

Opet sam zadrhtala. Kako su dani prolazili, a Charlieju nije bilo ni traga,

suosjećanje je počela zamjenjivati sumnjičavost. Statistički, kao što je rekao

Blake, najveća je vjerojatnost da će djetetu nauditi članovi obitelji, a ne

stranci. Bez vjerojatnog sumnjivca, pozornost je opet skrenuta prema nama.

Ton izvještaja počeo se mijenjati kad su novinari stali nagađati u kakvom je

stanju brak mojih roditelja. Počeli su govoriti ono što se prije nije moglo

objaviti.

Laura i Alan Barnes žrtve su, kako kažu, tihe kampanje koja

uključuje glasine protiv njih. Gotovo mjesec dana otkako je Charlie

posljednji put viđen, raste sumnja da njegovi roditelji možda znaju

nešto o tome što mu se dogodilo. Jedan susjed koji nije htio biti

imenovan rekao je: »Morate se upitati neke stvari. Nitko ne zna

kamo je to dijete nestalo, a oni su na TV–u i u novinama, daju

intervjue kao da su slavni. Gotovo biste pomislili da uživaju u

pažnji.« Drugi je mještanin rekao: »Priča im nije dosljedna. Ovo je

vrlo prometno područje. Daje netko došao ovamo kako bi

kidnapirao dijete, ne znam kako ga ne bi uočili.« Barnesovi ljutito

negiraju da uživaju u zanimanju medija i tvrde da koriste medije

kako bi Charlie ostao prisutan u javnosti, tako da ga ljudi

prepoznaju ako ga vide. Međutim, teško da će ta pitanja zamrijeti.

Obitelj mi je bila svačija meta, zabava za mase.

Gotovo protiv svoje volje, ponovno sam potražila imena svojih

roditelja, zamijenivši CD da vidim što se izvještavalo 1996. I našla sam

jedan članak u bočnom stupcu, četiri godine nakon Charliejeva nestanka, s

naslovom koji je iskočio pred mene. CHARLIEJEVI RODITELJI SE

RASTAJU. Bio je to još jedan tekst s prikrivenim aluzijama i recikliranim

navodima. Članak je sadržavao neutralni komentar bračnog savjetnika o

tome kako stres može djelovati na brak i nešto suhoparne statistike o

razvodima brakova nakon traumatičnih događaja. Nije ni izdaleka prenosio

užas svega toga.

Počela sam osjećati umor i oči su me pekle od zurenja u ekran.

Protegnula sam se i osvrnula, shvativši da sam čitala duže nego što sam

mislila. Selina je živahno čavrljala na telefonu, a knjižnica se ispraznila.

Bližilo se vrijeme ručka, ali nisam bila nimalo gladna. Promijenila sam

taktiku i vratila se diskovima s početka devedesetih. Umetnuvši prvi,

otvorila sam prozor za pretraživanje i utipkala »Wilmington Estate« te

pregledala rezultate: lokalni događaji, sitni prijestupi, porast broja provala i

krađa automobila na tom području. Tražila sam pokušaje otmice i osude za

pedofiliju. Oklijevala sam oko izvještaja o zanemarivanju djeteta na drugom

kraju naselja, ali sigurno nije postojala veza između pothranjenog dojenčeta

i onoga što se dogodilo mome bratu.

Uskoro sam opet završila na 1992. Charlie se pojavio među prvim

rezultatima. Na drugoj je stranici stajalo: »...prikupljanje sredstava za Lauru

i Alana Barnesa među stanovnicima Wilmington Estatea...« To je bilo ranije,

prije nego što su ljudi promijenili mišljenje o nama. Mijenjala sam diskove,

pregledala 1993, zatim 1994. Opet isto – sitni prekršaji, pošast grafita,

vandalizam i pokušaj paleži. Iste priče ponavljale su se iznova i iznova.

Nisam odustajala, uporno pretražujući rezultate, osjećajući prve hladne

žalce razočaranja. Rezultati iz 1996. nakratko su me uzbudili nizom

izvještaja o jednom mještaninu osuđenom zbog zlostavljanja djeteta, ali

doselio se tek 1993. K tome, zanimale su ga vrlo mlade djevojčice.

Sjedila sam s bradom na ruci bezglavo pregledavajući datoteke,

prolazili su mjeseci i godine, kad je iskočilo jedno ime. »...Derek Keane (41),

Curzon Close 7, pojavio se na sudu pod optužbom za ubojstvo bez

predumišljaja...« Znala sam to ime. Derek Keane bio je Dannyjev otac. Brzo

sam otvorila poveznicu.

MUŽ PORIČE KRIVNJU ZA UBOJSTVO

Derek Keane (41), Curzon Close 7, pojavio se na sudu pod

optužbom za ubojstvo bez predumišljaja svoje supruge Ade (40).

Keane je samo dao ime i adresu te izjavio da se ne osjeća krivim.

Ada Keane umrla je prošle subote nakon pada niza stube u svome

domu u Wilmington Estateu. Iza nje su ostala dvojica sinova,

Daniel (18) i Paul (2). Susjedi su prijavili da su čuli prepirku prije

incidenta, i policija je u ponedjeljak uhitila Keanea. Suđenje počinje

u listopadu.

1998. imala sam 14 godina, i bila sam potpuno zaokupljena svojim jadom. I

veći dio te godine provela sam u Manchesteru kod tete Lucy i tetka Harryja

dok je mama bila u bolnici. Nije čudo što se ne sjećam Adine smrti.

No netko mi je u jednoj prilici zacijelo nešto rekao, jer sam znala da je

umrla, ali ne i kako. Kliknula sam na print pa se vratila na pretraživač i

utipkala »Derek Keane«.

KEANE OSUĐEN ZA ŽENINO UBOJSTVO

Jednotjedno suđenje Dereku Keaneu na Kraljevskom sudu u

Kingstonu završeno je jučer jednoglasnom osuđujućom presudom.

Sudac je saslušao iskaze forenzičara koji ukazuju na to da se Ada

Keane opirala neposredno prije pada u kojemu je stradala. Keane

(41) je priznao da se prepirao sa ženom, ali i porekao da ju je za

vrijeme prepirke udario.

Tužiteljstvo je tvrdilo da je Keane pljusnuo svoju 40-

godišnju suprugu, uslijed čega joj je ostala modrica na lijevoj strani

lica koja je, kako su se stručnjaci složili, posve odgovarala veličini i

obliku dlana Dereka Keanea. Državni odvjetnik Edward Long

rekao je poroti: »Morate osuditi gospodina Keanea ako smatrate da

su njegovi postupci izravno vodili do tragične smrti njegove

supruge, čak i ako možda ne smatrate da mu je to bila namjera.«

Keane je tvrdio da je pad njegove žene bio nesretan slučaj, ali

porota je povjerovala verziji tužilaštva o tome što se dogodilo noću

20. lipnja ove godine. Keane je osuđen na pet godina zatvora.

Na slici uz članak bio je zdepasti muškarac prosijede kose s rukama u

lisičinama, podignutima kako bi zaklonio lice od kamera ispred suda.

Zaškiljila sam, pokušavajući vidjeti ima li ikakvih sličnosti s Dannyjem, ali

bilo je teško vidjeti lice. Ipak sam isprintala članak. Jedva sam se sjećala

gospodina Keanea. Charlie i Danny uvijek su se igrali u našoj kući ili vani,

nikad u Dannyjevoj kući. A Dannyjeva mama bila je mršava žena kratke

kose, gotovo uvijek s cigaretom, s koje je otresala pepeo dok joj je visjela s

donje usne. Mislila sam da ima mnogo više godina od četrdeset.

Tako je Danny s osamnaest godina ostao bez majke, s ocem u zatvoru

i dvogodišnjim bratom o kojemu se trebao brinuti. Naša tragedija nije bila

jedina u Curzon Closeu. Izgleda da je 1998. godina bila loša za sve. Vratila

sam se na pretraživač i utipkala »Alan Barnes«. Znala sam što će se pojaviti

i bilo mi je mrsko gledati to crno na bijelo na ekranu. TRAGIČNA SMRT

OCA NESTALOG CHARLIEJA. Grlo mi se stegnulo i progutala sam

knedlu, kursor je oklijevao iznad linka.

Nisam ni slutila da mi netko gleda preko ramena dok se nečija ruka

nije spustila iznad moje i umjesto mene pritisnula miš. Ekran je postao

prazan, a disk je zazvrjao, pa sam isključila program s nadom da će se

izbrisati naredba za otvaranje datoteke o smrti moga oca. Prepoznala sam

punašnu, blijedu ruku iznad svoje. Novinarski as Carol Shapley na tragu

velike priče.

»Gotova sam«, rekla sam skupljajući diskove i isprintane papire.

»O, ne brinite se. Nikamo se ne žurim. I možete ostaviti te diskove.

«Na licu joj je bio smiješak, bez srdačnosti. »Izgleda da nas zanima ista

tema.«

»Nemam pojma«, rekla sam usiljeno, privijajući CD-ove uz grudi.

»Ali bojim se da je knjižničarka tražila da joj vratim diskove. Takva je

procedura.«

Carol baci pogled prema pultu. »Selina? Neće joj smetati ako ih date

meni. Zna da ću paziti na njih.«

Odmahnula sam glavom. »Žao mi je, ali ne bih se osjećala ugodno.«

Neće me Carol Shapley maltretirati. Zurila sam ravno u nju, pazila sam da

mi je izraz lica neutralan, dok me prodorno, oštro gledala.

Uvidjevši da neću uzmaknuti, lagano je zijevnula. »Dobro onda.

Vratite ih. Ali Selini će trebati neko vrijeme da ih spremi. Možda biste mi

dotad mogli pomoći.«

»Mislim da ne bih«, uzela sam torbicu, stavila je na zdravo rame i

zašepesala prema pultu. Ruke su mi se tresle dok sam prelistavala

isprintane listove da izračunam koliko sam dužna.

»Pet stranica?« rekla je Selina vedro. »Znači, dvadeset pet penija. Baš i

niste previše printali. Dugo ste se zadržali. Mislila sam da ćete imati na tone

toga.«

»Vrlo je izbirljiva«, rekla je Carol nagnuvši se iza mene prije nego što

sam išta stigla reći. »Znala je što traži.«

»To je pohvalno«, rekla je Selina vedro, isprazna kao i uvijek.

Uzvrpoljila sam se.

Selini je trebala cijela vječnost da mi vrati ostatak od mojih pedeset

penija, a zatim sam je morala uvjeriti da mi ne treba dodatni omot da

zaštitim papire.

»Jeste li uspjeli naći sve što ste tražili?« zatreptala je ozbiljno prema

meni.

Uvjerila sam je da jesam i zahvalivši joj na pomoći, spremila

presavijene listove u torbicu i krenula prema vratima najbrže što sam

mogla. Carol mi je bila za petama.

»Zapravo već par dana želim pročavrljati s tobom, Sarah, i mislim da

znaš zašto«, rekla je, prva stigavši do vrata. »Rekla si mi malu nedužnu laž

kad smo prvi put razgovarale, zar ne?«

»Ne znam na što mislite«, rekla sam, psujući u sebi što sam bez auta.

Na cesti sam pogledala u oba smjera tražeći put za bijeg, ali nisam vidjela

izlaz.

»Ptičica mi je rekla da si ti ta koja je našla Jennyino tijelo, Sarah«,

Carol mi je gukala na uho. »To mi nisi spomenula, zar ne?«

»Slušajte, ne želim o tome razgovarati.« Misli su mi letjele. Tko joj je

rekao, kvragu, da sam ja našla Jenny? Shepherdovi nisu, Vickers nije, Blake

nije sigurno – ali Valerie Wade možda jest. Ona ne bi mogla odoljeti

Carolinu laskanju. To je bilo nevažno: važno je bilo to da Carol zna.

A ako zna to, mogla bi znati mnogo više, primjerice, što je s istragom.

Prestala sam razmišljati kako da joj umaknem i počela planirati kako ću

otkriti što zna. Trebao mi je nov izvor ako želim znati što se događa: Blake

mi je jasno dao do znanja da se ne smijem uplitati, tako da mi on ne bi

rekao što se događa. Osim toga, on i ja trebamo razmišljati o nekim drugim

stvarima. Bez najave, niz ne posve dobrodošlih slika preplavio mi je misli:

Blakeovi pokreti iznad mene, zaokupljeni izraz njegova lica. Njegove ruke,

spore i sigurne, tamnije od moje kože. Zadrhtala sam. Sad nije vrijeme za to.

Zatvorila sam oči na pola sekunde, zatim se izvukla iz Blakeova kreveta na

vrijeme da čujem kako Carol govori: »Hajde, Sarah. Razgovarat ćemo

neslužbeno. Neću pisati ni o čemu što ne želiš da pokrijem.«

»I nećete me imenovati?« rekla sam nastojeći izgledati kao da i dalje

razmišljam hoću li razgovarati s njom ili neću, u silnoj nadi da nije opazila

kako se kolebam.

»Sigurno. Neću te uopće spominjati.« Vidjela sam da joj slutnja

pobjede sjaji u očima.

»Onda u redu«, rekla sam, glumeći da nerado pristajem, i slijedila je

kad je krenula prema obližnjem kafiću. Naručila je sendviče za obje i

napravila veliku predstavu plaćajući ih. Držala je uzde i htjela je da ja to

znam. Kafić je bio malen i mračan. Carol me odvela do stola uz prozor i

izvadila diktafon. »Nemaš ništa protiv?« Provjerila je radi li. »Želim sve

točno prenijeti.«

Mogu misliti, pomislila sam.

»Dakle«, rekla je kad je konobarica na naš stol stavila dvije

porculanske šalice do ruba pune tamnosmeđeg čaja. »Krenimo od početka.

Pričaj mi o Jenny.«

Sa što manje dramatiziranja i emocija, opisala sam joj svoja školska

iskustva s Jenny i ukupni dojam o njoj. Trudila sam se da to što govorim

bude što neutralnije i što manje prikladno za citiranje. »Bila je vrlo draga.

Vrlo marljiva. Uvijek je davala sve od sebe.«

Carol se nagnula. »I što se onda dogodilo? Nije se pojavila u školi, zar

ne?«

Kimnula sam.

»Jesi li znala da je nestala?«

»Ne dok joj u ponedjeljak ujutro otac nije došao u školu«, priznala

sam. »Očito je bio zabrinut što nije viđena od subote i htio je razgovarati s

njezinim kolegicama. Ali nitko ništa nije znao.«

»Dobro.« Carol me poticala kimanjem. Sumnjam da je dosad čula išta

novo. »A zatim si otišla na trčanje.«

»Da.«

»I onda si je našla«, dometnula je.

»Mmm.« Pogledala sam kroz prozor.

»Pričaj mi o tome«, rekla je Carol nakon nekoliko sekundi, kad joj je

postalo jasno da ne kanim raspredati o tome.

»Teško se sjetiti što se točno dogodilo. Ugledala sam nešto čudno,

shvatila da je to truplo i pozvala policiju. Stigla je, a ostalo znaš.«

»Kad si onda shvatila da je poznaješ? Kad si prepoznala Jenny?«

»Nisam sigurna.«

»Jesi li pogledala truplo izbliza kad si ga našla?«

Vidjela sam sve slabije dnevno svjetlo na njezinoj blijedoj, hladnoj

koži. Vidjela sam niz suhih polumjeseca koje su joj zubi ostavili na donjoj

usni.

»Nisam se baš toliko približila«, rekla sam mirno.

Bilo je vrijeme da zamijenimo uloge, dovoljno je dobila od mene.

»Sigurno mnogo znate o tome što se događa ako ste uspjeli otkriti da sam ja

našla truplo.«

»Imam svoje izvore.« Samozadovoljno je otpila čaj.

»Što se zbiva? Imaju li sumnjivca?«

»Motre par ljudi, ali da budem iskrena, mislim da ne znaju što se

dogodilo. Truplo im ništa nije otkrilo. Ništa upotrebljivo za forenzičare.

Cura je bila potpuno čista.«

To je bilo zanimljivo. »Jesu li otkrili kako je umrla?«

Carol me prodorno pogledala. »Zar nisu objavili da se radilo o

utapanju?«

»Ah, da«, rekla sam, shvativši da sam pogriješila.

»Nije ti izgledalo kao utapanje? Vidjela si tijelo. Zašto ti se utapanje

čini čudnim? Zar nije bila blizu jezera?«

Slegnula sam ramenima. »Valjda sam zaboravila.«

Carol ljutito odmahne glavom. »Ne, znala si da u tome ima nešto

čudno. Pokušavaš izvesti neki trik, zar ne?«

»Nipošto«, rekla sam, ubacivši notu ogorčene nedužnosti u poricanje,

što Carol ni na trenutak nije zavaralo.

»Jako dobro znaš, Sarah, da tijelo nije bilo blizu vode, je li tako? A

razlog je to što nije tamo umrla. Utvrdili su da se utopila u kemijski

obrađenoj vodi.«

»Kako to mislite?« Doista sam bila zbunjena.

»Voda iz slavine. Utopila se u kući. U kadi, ili umivaoniku, ili nečemu

takvom.« Govorila je prozaičnim tonom. Ubacila je žličicu šećera u čaj i

žustro ga promiješala, metal je zveckao u čvrstoj porculanskoj šalici.

Stisnula sam ruke ispod stola, tako da Carol ne vidi kako se tresu.

Netko je hladnokrvno okončao Jennyin život u kupaonici ili u kuhinji.

Neko domaće i sigurno mjesto pretvorili su u stratište.

»Kako se Shepherdovi drže?« upitala sam, najednom svjesna da je

između nas zavladao muk.

»Mama je izvan sebe, razumljivo«, rekla je ustima punim sendviča sa

šunkom. »Nisam dobila nijednu iskoristivu rečenicu od nje. Ili je na

tabletama ili plače. Sumnjam da je i policija išta uspjela izvući. A tata... Tata

je druga priča. Bijesan je. Nikad nisam vidjela nekog ožalošćenog da je tako

napet.«

Strah je plamtio u njegovim očima kad sam ga ja prvi put vidjela. Bijes

je došao poslije. Jela sam bez volje. »To različito djeluje na različite ljude.«

»Ti to znaš, očito«, rekla je Carol.

Podigla sam pogled, najednom na oprezu. Novinarka je zurila u

mene, nesmiljena pogleda kao i uvijek.

»I ja sam malo kopala po arhivima, znaš, slično kao ti maloprije u

knjižnici, pretpostavljam. I što sam otkrila? Još jedno dijete je nestalo, dosta

davno. Prije petnaest godina, je li tako?«

»Šesnaest«, rekla sam, znajući da nema smisla izmotavati se.

Nasmiješila se bez srdačnosti. »Tako je. Ti si tada bila djevojčica, zar

ne? Ustvari, iznenadila sam se što sam te prepoznala. Ali odmah sam se

sjetila. Zamisli kako sam se iznenadila, Sarah, kad sam ugledala tvoju sliku

u novinama s tvojim jadnim roditeljima. Nije me zbunila promjena

prezimena, bilo je jako lako provjeriti. Majčino djevojačko prezime, zar ne?«

Ništa nisam rekla. Nisam ni morala.

»To sam i mislila«, rekla je Carol, uzela još jedan golemi zalogaj i

nastavila, dok joj je kaša bijelog kruha, šunke i kečapa prigušivala riječi.

»Napisat ću mali tekst o tome kako je obitelji u takvim slučajevima. Znaš,

što se događa s onima koji su ostali.«

Nehotice sam ispustila zvuk koji je ukazivao na neslaganje. Carol ga

je ulovila. »O, ne molim te da surađuješ. Zahtijevam. Misliš da nisam

primijetila da dobivaš informacije o istrazi iznutra? Mislila si da ćeš se

izvući, a da mi ne platiš za to? Ja mislim da to može biti sjajna emotivna

priča, što ti kažeš? Dvije tragedije na jednom mjestu, a ti si poveznica. To je

gotovo... jezivo, zapravo. A ja sam jedina koja je to povezala, zbog čega

može imati dobru prođu.«

»Slušajte«, rekla sam tiho, »stvarno ništa ne želim reći.«

»Ne, ti slušaj. Možemo to riješiti na dva načina. Mogu sastaviti zgodni

tekstić s tvojom pomoći nad kojim će čitatelji sliniti u jutarnjem izdanju, ili

mogu sama napisati nešto i navesti sve glasine koje su ikad postojale o tebi,

tvojoj obitelji i tvome jadnom tati, jer svi su mislili da je možda znao više

nego što je priznao, zar ne? I sad ovo. Samo mislim da ima nečega čudnog u

tome što si umiješana u ovo. Prava si mala ovisnica o tragedijama, nisi li?

Vjerojatno ti nedostaje pažnja koju si dobivala. Svi su zaboravili Charlieja,

zar ne? Stvarno misliš da je to pošteno? Ne želiš da ga ljudi pamte?«

Nisam ništa rekla, pa se nagnula naprijed a grudi su joj se spljoštile na

masnoj plastici stola. »O tebi ovisi, Sarah. Možeš razgovarati sa mnom a i

ne moraš. Mogu to napisati bez tebe. Ili...«, osmjehnula se. »Mogu otići

ravno k tvojoj majci.«

»Ne, nemojte«, rekla sam, ojađena. »Nju ne miješajte u ovo.«

»Zašto ne bih? Možda zna nešto što će mi koristiti.« Naslonila se na

stolac. »Znaš kako ti se tata ubio, Sarah...«

»Imao je prometnu nesreću.«

Na to je skočila. »Nesreća koja je tebe i mamu doživotno osigurala.

Lijepa hrpa love od osiguranja. Mama ti otada nije morala raditi.«

To je bila istina, nije morala, a zbog toga joj nije bilo nimalo bolje.

Ustala sam i zgrabila torbicu, previše ljuta da bih govorila.

»Prije nego što odjuriš, razmisli o tome«, rekla je Carol. »Ako ćeš

surađivati sa mnom, možemo malo pročavrljati, pa ću se potruditi da

ispadneš anđeo. Čak neću odati tvoje novo ime. Ti dobivaš priliku da

poravnaš račune, ja dobivam lijepu emotivnu priču koja će dobro proći u

nedjeljnim novinama. Mislim da bi odgovarala Sunday Timesu. Ili možda

Observeru. Nekome od najvećih, u svakom slučaju.«

Oklijevala sam, rastrgana. Nisam vjerovala Carol. S druge strane,

sigurno joj mogu vjerovati da će se pobrinuti da ispadnem loše. »Itekako

sam se potrudila sačuvati privatnost. Ne želim biti fotografirana. Ne želim

da me itko može prepoznati u članku.«

»Naravno, to neće biti problem. Hajde«, ulagivala se. »O tebi ovisi.«

Zapravo ne ovisi. Znala sam da je trebam poslati kvragu. Znala sam

da razgovor s njom neće donijeti ništa dobro. Ali nisam mogla riskirati.

Opet sam sjela na rub stolice, poražena. »Što želite znati?«

1992.

Nestao prije sedam tjedana

Miris škole prvog dana nakon povratka: prah od krede, svježa boja, sredstvo za dezinfekciju, nove knjige. U prednjem dijelu učionice, moja nova nastavnica – nova Ii razredu i nova u školi – visoka je i vitka, vrlo kratke tamne kose i zelenih očiju. Zove se gospođica Bright.

Kad je i zadnji učenik ušao, uzvrpoljila sam se, uzbuđena i pomalo nervozna. Tata mi je kupio školsku torbu i pernicu, oboje s likom Ljepotice iz Ljepotice i Zvijeri – primijetila sam da Denise Blackwell gleda u njih dok sjeda kraj mene. Okrenem se i nasmiješim joj se. Oduvijek sam joj htjela biti prijateljica. Denise ima gotovo bijelu kosu i sićušne plosnate naušnice koje joj blistaju na ušima i kad stoji stopala su joj lijepo okrenuta prema van.

Umjesto da uzvrati osmijeh, Denise na trenutak pogleda ravno u mene, zatim se okrene i počne šaputati s Karen Combes – Karen koja je stalno šmrkava, koja se prvi dan u školi popiškila u gaće. Znam da šapuću o meni: Karen se naginje naprijed tako da može zuriti u mene dok joj Denise govori. Namrštim se, podignem ruku i sakrijem lice.

Netko dolazi i stane kraj moje klupe: gospođica Bright. »O, Bože. Već ti je dosadno? To baš i nije dobar početak, zar ne? Izgledaš kao da ćeš zaspati. Hajde, sjedni uspravno. Potrudi se malo.«

Svi se u razredu smiju, malo preglasno, u nadi da će se svidjeti gospođici Bright. Lice mi gori. Zurim si u krilo, kosa mi visi.

»Kako se zoveš, pospanko?«

»Sarah Barnes«, kažem vrlo tiho.

Gospođica Bright na trenutak stoji bez riječi. Zatim me potapše po ruci. »Ne brini se. Samo pokušaj paziti, može?«

Podignem pogled i vidim da odlazi. Crvena je u licu, kao da joj je neugodno. Načas mi nije jasno zašto, ali zatim se sjetim. Rekli su joj da bude pažljiva prema meni zbog Charlieja.

Više nisam kao ostali. Drukčija sam.

Za vrijeme odmora pitam mogu li ostati u razredu. Kažem gospođici Bright da se ne osjećam dobro, i ona mi dopusti da sjedim u klupi s glavom naslonjenom na ruke dok se svi ostali idu van igrati. Dahom pravim oblake na sjajnoj površini svoje klupe. U učionici je tišina, osim što na zidu kuca sat. Ostajem tamo i za vrijeme ručka. Svi ostali idu jesti u blagovaonicu, a zatim van igrati se. Čujem ih vani kako viču i smiju se.

Kad zazvoni za kraj nastave, ustanem i pridružim se ostalima koji stoje u redu pokraj vrata. Osjećam da me svi gledaju. Spustim pogled na svoje ruke, stežem ručku nove školske torbe, dok gospođica Bright otvara vrata.

Mama kasni. I ostali roditelji kasne, a svuda oko mene djeca trče, skaču, smiju se i viču iz sveg glasa. Ja i dalje buljim u školsku ogradu, gdje bi mama trebala biti. Svaki put kad ugledam tamnu kosu, srce mi poskoči, ali to nikad nije ona. Na kraju odem do ograde tako da mogu vidjeti veći dio ulice, zatim se išuljam van. Na igralištu je previše bučno, boli me glava.

Čim sam prošla kroz vrata, shvatim da sam pogriješila. Djeca, uključujući i moje kolege iz razreda, trčkaraju okolo bez nadzora. Denise mi prilazi, vodi Karen. Ne mogu ni natrag na igralište ni pobjeći. Prekasno je. Denise se naginje, preblizu, i govori tihim glasom: »Misliš da si posebna, je li?«

Vrtim glavom.

»Stiglo je pismo o tebi iz škole. Rekli su nam da moramo biti dobri prema tebi.« Imala je zloban izraz lica, a oči stisnute. »Jesi plakala kad ti je brat pobjegao?«

Ne znam koji je ispravan odgovor. »Da«, kažem napokon.

»Plačljivica«, protisne Denise, a Karen se počne smijati.

»Ne, nisam«, kažem, I osjećam se očajno. »Nisam plakala. Ne baš.«

»Nije ti stalo do brata?« pita ovaj put Karen. »Zar ti ne fali?«

Suze me peku u nosu, ali neću plakati pred njima, neću.

Denise se još više približi. »Moja mama kaže da tvoj tata zna gdje je. Moja mama kaže da tvoji tata i mama skrivaju što mu se dogodilo. Samo se pretvaraju da je pobjegao. Moj tata kaže da je vjerojatno mrtav.«

Sad se i druga djeca okupljaju oko nas. Netko me gurne u leđa, jako, I svi se smiju. Okrenem se da vidim tko me gurnuo. Michael Brooker je najbliži. Crven je od uzbuđenja, ali lice mu je bezizražajno. Znam da me on gurnuo – svi gledaju njega, pa mene, pa opet njega.

»Gurnuo si me«, kažem mu, a on razrogači oči.

»Ja? Ja? Nisam, kunem se. Kako to misliš, gurnuo sam te? Nisam ja.«

Prigušeni smijeh. Netko drugi udari me s druge strane, pa se okrenem, počinjem paničariti, ima ih više. Dok gledam oko sebe u njihovim očima ne vidim ništa osim zlobe. Prije nego što uspijem smisliti što da učinim, duga se ruka probije kroz mnoštvo djece i zgrabi me.

»Odjebite svi«, kaže grubi glas, i prepoznam Dannyja, Charliejevog najboljeg prijatelja. Danny, koji pohađa srednju školu na brijegu – Danny, koji mi je u tom trenutku poput anđela čuvara. »Hajde, Sarah. Otpratit ću te kući.«

Probijam se kroz mnoštvo svojih kolega i nitko me ne pokušava zaustaviti.

»Trebala bih čekati mamu.«

»Ne brini se za to. Vjerojatno ćemo naići na nju na putu prema kući.«

Osjećam val zahvalnosti prema Dannyju, koji je uvijek dobar prema meni, čak i kad mu je Charlie rekao da me ignorira. »Hvala ti što si ih natjerao da me puste na miru.«

»Mali seronje. Baš sam se vraćao iz škole kad sam te ugledao.« Danny se naginje, lice mu je blizu moga. »Slušaj, Sarah. Ako te itko bude gnjavio zbog Charlieja, samo im reci da odjebu. Ako te neće pustiti na miru, reci meni, onda ću ih ja srediti.« Stisnuo je šake. »Ja ću ih naučiti pameti. Pazit ću na tebe.«

»Dok se Charlie ne vrati«, kažem, i požalim nakon što se Dannyju lice snuždi.

»Da, dok se Charlie ne vrati.« Danny gleda Ispred sebe I lagano me gurne laktom. »Eno ti mame. Hajde, trči.«

Prije nego što stignem išta reći – bar pozdrav – Danny je otišao, prešavši cestu bez osvrtanja. Mama stoji na uglu, mršti se. Kad dođem do nje kaže: »Trebala si me pričekati.«

Mogu namirisati da je opet pila. Slegnem ramenima. »Nisam znala hoćeš II doći Ili nećeš.«

Mislim da će nešto reći – svađati se sa mnom – ali umjesto toga samo uzdahne. Hodamo u tišini ostatak puta do kuće, dok mislim na Dannyja i na to kako je rekao da će paziti na mene, i po prvi put nakon mnogo vremena osjetim toplinu oko srca.

Poglavlje 9

Na koncu sam morala kući pješice. Kad je Carol završila, skupila je svoje

stvari i pohitala iz kafića. Nije se ni osvrnula, a kamoli ponudila prijevoz.

Na povratku mi se raspoloženje pogoršavalo kako se pojačavala bol u

koljenu. Samo sam se nadala da nisam previše rekla. Skrenuvši u Curzon

Close, zagledala sam se u kuću Dannyja Keanea. Ugrizla sam se za usnu.

Počinjala sam shvaćati da ga više ne mogu izbjegavati. Bio je važna

poveznica s Charliejem. Vrijeme je – i to odavno – da porazgovaram s njim,

bez obzira na ono što se dogodilo između nas, iako mi je i od same pomisli

na to krv navirala u obraze. Protresla sam glavom, kao da mogu fizički

istisnuti to sjećanje iz nje. Nisam mogla dopustiti da tinejdžersko poniženje

stoji između mene i istine. Pročitala sam što su Keaneovi pretrpjeli i bilo mi

je lakše. Oboje smo preživjeli. On bi bolje nego itko drugi morao shvatiti što

me potiče.

Kuća Keaneovih bila je loše održavana. Nekom autu iscurilo je ulje po

pločama u dvorištu, ostavivši mrlju u obliku Australije. Između ploča je

bujao korov. Zvono je bilo razmontirano i žice su stršale iz onesposobljenog

uređaja, što nije izgledalo posve sigurno. U znak uvažavanja predgradske

doličnosti, na svim prozorima nalazile su se tanke zavjese, ali bile su sive

od prašine i mjestimice poderane. Kuća je izgledala posve nevoljeno, što joj

je bilo zajedničko s onom u kojoj sam ja stanovala. Obje su kuće izgledale

kao beživotne olupine.

Dannyjev motocikl nije bio vani, ali u nadi da je on ipak ondje,

odlučila sam pokucati na vrata. Bila su jeftina, akrilna, i zvučala su tupo,

muklo, kad sam zabubnjala po njima zglobovima prstiju. Nije bilo drugog

načina da javim da sam tu. Praznine na vratima ostavljene za razne dodatke

ostale su nepopunjene. Netko je u njih ugurao toaletni papir kako bi

spriječio propuh. Bilo me pomalo strah i nadala sam se da me mama nije

opazila dok sam se pitala koliko dugo bih trebala čekati prije nego što opet

pokucam ili odustanem. Nakon jedne minute čulo se struganje iza vrata, ali

se nisu otvorila. Pokucala sam opet s istim rezultatom, zatim čučnula ispred

otvora za pisma.

»Zdravo... Sarah je. Sarah iz kuće preko puta. Ispričavam se što vas

gnjavim. Samo... Samo bih htjela porazgovarati s Dannyjem, ako mogu...«

Kad sam spomenula Dannyja vrata su se otvorila, otkrivši hodnik s

razbacanim kartonskim kutijama i neprepoznatljivim dijelovima uređaja.

Bilo je donekle zbrkano i nimalo čisto. Iza vrata se pojavila kuštrava masna

kosa i sitno, sumnjičavo oko.

»Zdravo«, pokušala sam opet. »Ja sam Sarah.«

Kuštravi nije reagirao.

»Hmm... Ti si Paul?«

»Da«, rekao je kuštravi kimnuvši i porumenjevši.

»Živim preko puta«, rekla sam pokazujući na kuću iza sebe. »Ovaj...

Poznavala sam ti brata.«

»Znam tko ste«, rekao je Paul.

Upravo sam htjela nastaviti objašnjavati, ali sam zastala otvorenih

usta. Bilo je nečega u Paulovu tonu što me iznenadilo. Bio je bezizražajan,

jednoličan, ali nekako pun značenja. Bio je prilično uznemirujući.

»Odlično«, rekla sam neuvjerljivo. »Nikad se nismo upoznali, zar

ne?«

Pojavilo se rame, vjerojatno kako bi odmah slegnuo njime.

»Drago mi je, Paule. Je li Danny tu?«

»Na poslu je«, reče Paul polako, glasom na rubu drskosti. Baš sam

blesava. Pa naravno, sredina je poslijepodneva. Obični su ljudi na poslu. Ja

nisam zato što je škola zatvorena. To me lijepo dovelo do sljedećeg pitanja.

»Zašto si ti kod kuće u ovo doba u radni dan? Ne bi trebao biti u

školi? «

»Više ne idem u školu.«

Zacijelo sam izgledala zbunjeno, jer je dečko odmaknuo vrata i

pomaknuo se da ga vidim. Bio je gojazan. Ne debeo – golem. Bio je viši od

prosjeka za svoju dob, ali zbog toga nipošto nije izgledao proporcionalno.

Salo mu je u slojevima visjelo na rukama, nabirući se oko zglobova. Torzo

mu je pod majicom kratkih rukava veličine šatora bio obavijen mekanim

nabreklinama. Nosio je zamrljani donji dio trenirke, a natečena, izobličena

stopala bila su mu bosa. Nokti na nožnom prstima bili su dugački i

okrhnuti, žutjeli su se na modrikasto-sivoj koži ukazujući na slabu

cirkulaciju, tijelo preopterećeno da bi učinkovito funkcioniralo. S naporom

sam odvojila pogled od njih i opet se suočila s njegovim. Lice mu je bilo

prkosno, ali bilo je i nagovještaja boli.

»Maltretirali su me«, objasnio je. »Sad se školujem doma.«

»Ah, tako«, rekla sam s razumijevanjem. Istodobno, nisam mogla

zamisliti da bi samostalno učenje u ovakvoj kući bilo baš lako. »Kako ti se

to sviđa?«

»U redu je.« Dečko je slegnuo ramenima. »Pa imam visoki kvocijent

inteligencije. Škola je ionako bila dosadna.«

»Lijepo. To je stvarno sjajno.« Nasmiješila sam se. »Kao što rekoh,

htjela sam vidjeti Dannyja. Znaš li kad će se vratiti? «

»Ne. Dolazi kad hoće.«

»Dobro.« Počela sam se odmicati od vrata. »Bilo mi je drago, Paule.

Ulovit ću Dannyja neki drugi put. Mogao bi mu reći da sam ga tražila.«

Paul je izgledao razočarano. »Nećete ući?«

Nisam htjela ulaziti u tu kuću. Paul ništa ne zna o Charlieju, a nisam

znala kad će se Danny vratiti, pa čak ni hoću li imati odvažnosti da

razgovaram s njim kad se vrati. K tome je kuća bila nevjerojatno zapuštena.

Ali bilo mi je jasno i da je Paul usamljen. Ako nije išao u školu, a Dannyja

nije bilo po cijele dane, vjerojatno nije često razgovarao s ljudima. Nikad ga

nisam vidjela da dolazi ili odlazi – doduše, to nije mnogo značilo. Nisam

izazivala pozornost kad sam bila kod kuće i nisam se baš previše družila s

ljudima. Ali imala sam dojam da Paul uopće ne provodi vrijeme izvan

vlastite kuće. A koliko ima godina, dvanaest? Premlad je da bi bio zatvoren.

Osjećala bih se krivom da odem, znala sam. Razočarala bih ga. Mi preživjeli

moramo se držati zajedno.

»Hvala«, rekla sam vedro, zakoračivši preko praga i jedva uspjevši ne

zadržati dah. Kuća je zaudarala kao svlačionica – stare čarape, vlažna

odjeća i znoj. Paul je zatvorio vrata za mnom i poveo me kroz hodnik do

kuhinje. Kuća je bila kopija naše, ali hodnik se činio drukčijim, mračnijim.

Ogledavši se, vidjela sam da su vrata dnevnog boravka zatvorena. Naša su

imala staklene plohe, a ova su bila puna. Zbog njih se hodnik činio manjim.

Bilo mi je drago što smo ušli u kuhinju, gdje je poslijepodnevno sunce

isticalo svaki trun prašine koji je lebdio u zraku. Prostorija je bila topla i

vrlo ugodna, sa sofom uz jedan zid i stolom u sredini prekrivenim

knjigama i raštrkanim listovima papira, a usred tog nereda stajao je laptop.

Čini se da je služila i kao dnevni boravak i kao kuhinja, i premda je bila jako

neuredna, imala je nešto domaće u sebi. Na cjedilu za posuđe bila je hrpa

tanjura i tava, ali bili su čisti. Kuhinjski elementi svodili su se na nekoliko

ormarića, ostatke opremljene kuhinje čiji su elementi ostavili tragove na

zidovima odakle je većina iščupana. Jedna su vrata visjela na šarkama,

otkrivajući red za redom konzerviranog graha i kutija žitarica, kupljenih na

veliko. Slupana mikrovalna u kutu izgledala je kao da je godinama bila u

čestoj uporabi. U kutu je brujao divovski zamrzivač pokraj velikog,

ulubljenog hladnjaka. Ali na hladnjaku je bio stereo sustav za iPod koji je

izgledao skupo, a na zidu nasuprot sofe bio je montiran televizor. Izgleda

da je Danny trošio novac na kućnu zabavu, ako već ne na kućnu udobnost.

»Sjednite«, rekao je Paul pokazavši prema stolu, pa sam otišla onamo

i izvukla jednu od stolica presvučenih vinilom. Naglo se nagnula na jednu

stranu kad sam je pustila, i vidjela sam da stoji na tri noge.

Iza mene se začulo smijuljenje. »Ne na tu. Noga je tamo, gledajte.«

Paul je pokazivao na kuhinjski pult, gdje je ležala noga od stolice

odlomljena na vrhu. »Danny ju je potrgao neki dan i...«

Prekinuo je bez razloga, kako se meni činilo, ali izgledao je

usplahireno. Glumeći da ne primjećujem, odabrala sam drugu stolicu i

sjela.

»Može čaj?« Paul otklipsa do kuhala.

»To bi bilo lijepo.« Držala sam fige da mi iz šalice koju ću dobiti neće

prijetiti botulizam i promatrala ga kako se mota po kuhinji skupljajući šalice

i vrećice čaja.

Pokreti su mu bili brzi i spretni, unatoč masi, iako je zbog sitnog

napora oko spravljanja čaja teško disao. Bilo je ispod svega toga određenog

samopouzdanja u načinu na koji se ponašao, što ne bih očekivala od dečka

njegove dobi. Počeo mi se sviđati moj susjed. Ulovio me kako ga gledam i

drsko se nasmiješio, imala sam dojam da mu je drago što sam pristala ući,

iako nisam bila sigurna zašto.

»Mlijeka?« upitao je mahnuvši rukom i otvarajući hladnjak. Vidjelo se

nekoliko dvolitrenih kartona punomasnog mlijeka, paket piva, čokoladni

deserti u posudicama i paketići cheddar sira i narezane šunke. Bez povrća.

Bez voća.

Paul je čekao odgovor, s mlijekom nagnutim iznad jedne šalice.

»Tek toliko«, rekla sam brzo.

»Šećera?«

»Ne, hvala.«

Ubacio je četiri pune žličice šećera u svoju šalicu i promiješao. Lecnula

sam se, najednom zabrinuta za caklinu na svojim zubima. Odmaknuo je

nekakve papire, zatim otapkao u stranu da uzme paket čokoladnih keksa iz

ormarića. Odmahnula sam glavom kad mi ih je ponudio. Svalio se na

stolicu nasuprot meni i izvadio tri keksa iz paketa, umočio ih u šalicu na

nekoliko sekundi, a zatim ih strpao u usta kao jednu ljepljivu masu. Gledala

sam opčinjeno kako mu se obrazi napuhuju kao udavu trbuh ispunjen

živim plijenom.

Kad je uzmogao govoriti, rekao je: »Mogu ih smazati u jednom

potezu.«

Kimnula sam. »Dobra tehnika.«

»Vježbao sam.«

Nasmiješila sam se u šalicu. Bio je bistar dečko, baš kao što je rekao.

Hrpa od nekoliko debelih knjiga bila je na stolu ispred njega, okrenula sam

je da pročitam naslove na hrptima. Programiranje. Računalni jezik. Teorije

računanja. Viša matematika. Filozofija tehnologije. Izgubila sam se, jedva

sam razumjela naslove.

»Volite li kompjutere?« upitao je Paul otvarajući knjigu na vrhu i

listajući stranice. Lice mu se ozarilo od same te riječi, i načas sam mogla

vidjeti dječaka skrivenog u tom plaštu od prezategnute kože.

»Ne znam mnogo o njima«, rekla sam opravdavajući se. »A ti?«

»Obožavam.« Počeo je čitati, pogleda zalijepljenog za stranicu.

»Genijalni su.«

»Jesi li... dobar s kompjuterima?« Nisam znala ni što da ga pitam.

»Da«, rekao je, što je zvučalo više kao izjava nego kao hvalisanje.

»Složio sam svoj. Ima moj operativni sustav. Dobro, baziran je na Linuxu,

ali ubacio sam svoje stvari. Kompjuteri su ono čime se želim baviti.«

Nakratko je podigao pogled s knjige, oči su mu sjale od entuzijazma. »I sad

se bavim njima.«

»Kako to misliš?«

Slegnuo je ramenima. »Sve je na internetu, ne? Nitko ne zna da imam

samo dvanaest godina. Radim testiranja za ljude, isprobavam stvari.

Izrađujem i stranice. Radim svašta. Imam prijatelja u Indiji, studira tamo.

Pokušavamo riješiti jednadžbu koju nitko dosad nije riješio.«

Prevarila sam se misleći da je u zamci. Sve dok mu radi internet može

ići bilo kamo, upoznavati se bilo s kim, biti to što jest, a da ga nitko ne

prosuđuje.

»Gdje nabavljaš knjige?«

»Preko interneta, uglavnom. Mogu se nabaviti rabljene, ne koštaju

tako puno. Ponekad naručim knjige iz knjižnice, Danny ih pokupi za mene.

Ali to ne volim toliko. Ne možeš ih zadržati koliko hoćeš. To me živcira.«

»Bavi li se i Danny kompjuterima?«

Paul odmahne glavom. »Ne kuži ih. Dobar je s mehanikom, auti i to.

Voli koristiti kompjutere, ali nije da ih voli.«

Bilo je prilično očito da Paul žali svoga brata. Smatrala sam se jednako

neupućenom u to kako računala zapravo rade – e-mail i kupovanje preko

interneta bilo je otprilike sve što sam znala – ali nisam htjela da me Paul

strpa među polukvalificirane korisnike kakav je bio njegov brat. Bilo mi je

važno steći njegovo povjerenje. Počela sam misliti da bih mogla pomoći

Paulu. Mogla bih ga spasiti, usmjeriti ga na pravi put. Trebalo mu je samo

malo poticaja.

»Znači, Danny ide na posao, a ti ostaješ ovdje, je li tako?«, upitala sam

obzirno, pazeći da mi u glasu ne bude nimalo kritike.

»Da. Više ne moram izlaziti. Obavljam kupovinu i ostalo preko

interneta i sve stigne dostavom. Danny nabavlja sve ostalo što nam treba.

Brine se o meni.«

Može se na razne načine brinuti o nekome. Danny je svome bratu dao

krov nad glavom i podupirao ga kad je napustio školu. Očito je poticao

dečka da uči o računalima. Vjerojatno mu je više bio tata nego pravi otac.

Ali ipak nije učinio ništa da spriječi katastrofalno debljanje. Paulu je

omogućeno da pobjegne od problema koje je imao u školi, umjesto da se

suoči s njima. Nije bilo idealno.

Dok sam ga promatrala, Paul je progutao još dva keksa i prešao na

kazalo knjige koju je držao, posve zaokupljen. Možda nije pošteno

kritizirati Dannyja. Bilo je nečega neumoljivog u Paulu, premda

prikrivenog njegovom mlitavom, nabreklom pojavom. Ako mu se jede,

može li itko išta učiniti da ga zaustavi? Nije baš da sam ja ikad mogla

spriječiti svoju majku da pije. Mogu li očekivati od Dannyja da bude

uspješniji sa svojim bratom?

Rukom sam podupirala bradu, promatrajući Paula kako čita. Zacijelo

sam učinila neki sitni pokret, budući da mi je lakat kliznuo na list papira i

udario u hrpu knjiga srušivši ih uz tresak na pod. Skočila sam sa stolice i

stala ih skupljati, izravnavajući zgužvane stranice i uredno ih slažući. Uz

određene teškoće, Paul se sagnuo da podigne nekoliko gusto ispisanih

listova velikog formata koji su pali pod njegovu stolicu. Od tog napora

zastenjao je kao starac, i najednom mi ga je bilo žao što je, iz kojeg god

razloga, potražio utjehu u hrani. Nije u redu što je dvanaestogodišnji dječak

gotovo nesposoban sagnuti se da podigne list papira.

Kad sam konačno podigla hrpu knjiga i stavila je na stol, opazila sam

lokalne novine koje su bile skrivene ispod hrpe. Ispod imena Carol Shapley

bio je članak o Jennyinoj smrti, pokraj njezine velike slike. Podigla sam

novine i stavila ih sa strane, nisam htjela staviti knjige na Jennyinu

fotografiju. To se nekako činilo kao nepoštovanje. I Paul je gledao u novine,

s čudnim izrazom lica.

»Vi ste joj predavali.«

Bila sam iznenađena. »Jenny? Tako je. Kako znaš?«

»Znam je iz osnovne škole.« Kad se bolje pogleda, oči mu nisu bile

tako svinjske kao što sam pretpostavljala, nego tamnosmeđe i prilično

lijepe. Bile su gotovo izgubljene u usjecima sala koji su se nabirali prema

sljepoočnicama, i dok sam gledala, nabori su se ovlažili. Protrljao ih je

prljavom šapom. »Znate li što joj se dogodilo? «

Odmahnula sam glavom. »Policija istražuje. Sigurna sam da će otkriti

tko joj je to učinio.«

Dobacio mi je pogled, pa se opet zapiljio u papir. »Ne mogu vjerovati

da je nema.«

»Često si je viđao?« upitala sam.

Slegnuo je ramenima. »Tu i tamo. Znao sam joj pomagati s

matematikom kad joj je trebalo. Bila je divna. Nikad ništa ružno nije rekla o

meni. Nije ju bilo briga za... za ovo.« Pokazao je na svoje tijelo, pokreti su

mu najednom postali nespretni. Ugrizla sam se za usnu kad mu se lice

iskrivilo, zario je glavu u ruke, ramena su mu podrhtavala. Ispružila sam se

preko stola i potapšala ga po ruci nastojeći ga utješiti. Nakon minutu-dvije

pogledao me, lice mu je bilo crveno i sjajno od suza.

»Samo... fali mi.«

»I meni«, prošaptala sam, i sama na rubu suza. »I meni.«

Dok sam izlazila iz kuće rekla sam Paulu da mora raditi i nešto drugo,

a ne po cijele dane sjediti za računalom.

»Trebao bi razmisliti o povratku u školu.«

»Škola je dosadna.«

»Škola je najbolje mjesto za tebe«, otpovrnula sam. »Nisu život samo

kompjuteri. Kad si posljednji put pročitao knjigu koja nije bila o matematici

ili strojevima?«

Izražajno je zakolutao očima. »Dobro, učiteljice. Pročitat ću nešto

drugo.«

»Potrudi se.« Mahnula sam mu i krenula preko ceste, počevši

razmišljati o romanima u kojima bi mogao uživati – mogu ih posuditi u

školskoj knjižnici. Očito je vrlo bistar dečko, ali morao bi proširiti horizonte.

Porazgovarat ću s Dannyjem o tome, odlučila sam. Mogla bih ga nakon

toga pitati za Charlieja. Od svih tih uništenih života – Charliejeva, moga,

Dannyjeva, čak i mamina – Paulov bi se mogao dovesti u red.

Miris njihove kuće satima mi je ostao u odjeći i kosi. Ne analizirajući

zašto, našla sam se kako opsjednuto čistim cijelu kuću – brišem prašinu,

usisavam, brišem, sve. Očistila sam kupaonicu i svoju sobu, ali ne i dnevni

boravak, gdje je mama provodila cijeli dan gledajući televiziju. Čaša pred

njom se punila kao čarolijom svaki put kad bi u njoj ostao još gutljaj. Kad

sam provirila iza vrata ošinula me pogledom kojim bi se Meduza ponosila.

Povukla sam se.

Tek kad sam na koljenima čistila pećnicu sinulo mi je da je to moja

reakcija na prljavu kuću preko puta, gdje je sve što sam dotaknula imalo na

sebi mastan sloj, a svaku površinu prekrivale su mrvice. Nisam mogla

zamisliti da bi nekome izvana naša kuća tako izgledala – neuredno,

zanemareno, prazno. Zalila sam biljke na prozorskoj dasci u kuhinji, iako su

bile napola uvele i posve neugledne. Pobrinula sam se da prozori blistaju i

podovi sjaje i zamijenila zagušljivost ustajala zraka kemijskim sredstvom s

mirisom limuna i oštrim povjetarcem izvana koji nije odgovarao godišnjem

dobu. Čak sam povadila i očistila sve iz kuhinjskih ormarića i zavlačila se u

njih. Uređaje koje sam jedva prepoznavala, a kamoli znala kako se koriste,

iznijela sam na pult, razbacani utikači visjeli su na uvijenim kabelima.

Sumnjala sam da bi ijedan prošao današnja sigurnosna testiranja: izgledali

su kao da će planuti čim se uključe. Našla sam blendere, miksere, čak i

nešto što sam s nevjericom identificirala kao aparat za jogurt. Bez krzmanja

sam napunila kutiju zastarjelim kuhinjskim priborom. Dobile smo letak

neke dobrotvorne organizacije kojim traže donacije. U subotu rano ujutro

prikupljat će stvari na ovom području, a traže kućanske potrepštine koje

ljudi više ne žele. Te se stvari sigurno mogu smatrati neželjenima. Iskreno,

nisam mogla zamisliti ni da ih želi itko drugi, ali to je svakako bolje nego ih

baciti. Otraga u jednom ormariću, iza naslaganih tanjura s ružičastim

cvijećem koje nisam prepoznala niti se sjećala da smo ih ikad rabili, našla

sam plastični tanjurić i čašu s motivom jagode. Čučala sam ispred otvorenih

vrata i okretala ih u rukama. Nisam ih vidjela godinama. To je bilo jedino

posuđe koje sam htjela upotrebljavati dok nisam krenula u školu. Bila je čak

i fotografija mame i mene u vrtu, kad sam imala oko tri godine. Jela sam

sendvič sa svoga tanjura, dok je ona držala dječji suncobran iznad moje

glave da me zaštiti od sunca i smiješila mi se. To je zacijelo bilo usred ljeta,

nosila je prugastu ljetnu haljinu s bretelama. Sjećala sam se vrlo jasno kako

sjedim s mamom na travi. Ljubav, blagost, skrb, nježnost – sve sam to nekoć

imala. Samo mi je sreća okrenula leđa isto kad i Charlieju.

Gutala sam suze. Iz nekog razloga, dirnulo me u srce to što je mama

sačuvala taj tanjur i čašu. Naravno, čuvala je opsjednuto mnoge stvari u

kući, ali to je bilo zbog Charlieja, pokušavala se pretvarati da se ništa nije

promijenilo od dana kad je nestao. Ovo je bilo drukčije. Ovo je bilo zbog

mene. Štoviše, takvu bi stvar normalna majka mogla učiniti. Bila je to jedna

sitna, krhka poveznica sa ženom koju nikad nisam poznavala, nešto na što

bih se mogla s njom nasmijati da je sve drukčije. Da se sve nije raspalo. S

uzdahom sam vratila tanjurić i čašu u ormarić i nastavila pospremati.

Padao je mrak kad sam završila. Odnijela sam kutiju s fosiliziranim

električnim uređajima na kraj staze, i u tom su se trenutku zalupila vrata

auta. Naglo sam se okrenula, sigurna da je netko iza mene, dok mi je srce

tuklo. Adrenalin se povukao pri pogledu na pustu cestu, kuće s praznim

prozorima poput niza lažnih pročelja u nekom gradu na Divljem zapadu.

Ništa se nije micalo. Nitko nije govorio. Pogledala sam lijevo i desno,

škiljeći da vidim vreba li tko u sjeni, zatim krenula prema kući. Osjećala

sam se pomalo smiješno promotrivši vidokrug prije nego što sam zatvorila i

zaključala vrata, ali na kraju krajeva još sam imala modrice od posljednjeg

budalastog razmetanja. Odsada, odlučila sam, osjetim li se ugroženom,

reagirat ću u skladu s tim. Zbog ignoriranja nagona mogla sam nastradati.

Naravno, nije važno koliko brava i zasuna imate na vratima ako ih

otvarate samo zato što netko zvoni. To sam znala. No sebi u inat, i unatoč

tome što je već prošlo deset i nisam nikoga očekivala, požurila sam se

prema vratima dok je zrak još titrao. Od zvuka su mi zatreperili živci i srce

mi je bubnjalo kad sam otvorila vrata, ostavivši ih na lancu, i dalje na

oprezu. Kroz uski prorez mogla sam vidjeti golemu hrpu ljiljana i ruža

umotanih u sjajni celofan i uvijene ukrasne vrpce. Cvijeće se zamamno

treslo, skrivajući od mene osobu koja ga je držala.

»Da?« rekla sam i nekako se nisam iznenadila, ali ipak sam se

razočarala, kad se buket spustio i pokazalo se Geoffovo lice.

»Nisam se nadao baš ovakvoj dobrodošlici, ali neka.« Oči su mu sjale

od uzbuđenja i cerio se kao da smo podijelili šalu, samo nas dvoje. »Htio

sam ti dati ovo.«

Zurila sam ukočeno, neočarana. »Zašto?«

»Mora postojati razlog?«

»Da mi kupiš cvijeće? Da, mislim da bi trebao.«

Geoff uzdahne. »Ugledao sam ga i pomislio da je lijepo poput tebe.«

Gurnuo je vrata, pa je lanac zazveckao. Namrštio se. »Nećeš skroz

otvoriti?«

»Mislim da ću ih ostaviti kako jesu«, rekla sam, odolijevajući porivu

da mu vratima prikliještim ruku.

Nasmijao se pomalo usiljeno. »Cvijeće ne može proći kroz otvor,

Sarah. Osim ako nećeš da ti guram cvijet po cvijet.«

»Nemoj, molim te. Čuj, Geoffe, ne želim zvučati nezahvalno, ali

stvarno ne trebam cvijeće.«

»Nitko ne treba cvijeće, Sarah. Ali ljudi ga vole imati.«

Držala sam kvaku, nastojeći zvučati odlučno. »Ja ne.«

»Šteta. Onda ništa od cvijeća za tebe.« Prije nego što sam išta mogla

reći, bacio je cijeli buket preko ramena. Čula sam kako je pao na tlo iza

njega. Zaustila sam da nešto kažem, pa opet zatvorila usta, zbunjena.

Sada neometan, naslonio se na dovratnik. Prije nego što sam stigla

reagirati, provukao je ruku kroz otvor i prešao mi preko boka, povukavši

me prema sebi. »Nekonvencionalno, ali ako se hoćeš tako igrati, u redu...«

Hitro sam uzmaknula izvan njegova dohvata. »Nikako se ne želim

‘igrati’. Kog vraga izvodiš?«

Opet je gurnuo vrata, snažno. Lice mu je pocrvenjelo. »Za Boga

miloga, samo sam srdačan, to je sve. Zašto se ponašaš kao da ti prijetim?«

»Možda zato što se tako osjećam?«

»Htio sam ti dati cvijeće«, nastavio je kao da ništa nisam rekla. »Samo

jedan buket. Ne moraš zbog toga biti takva kuja. Ti si rekla da želiš da

budemo prijatelji. Sama si to rekla. Ovo baš i nije prijateljski, Sarah.«

»Pa možda sam se prevarila.« Shvatila sam uz osjećaj nelagode da

Geoff neće ni otići ni prestati me gnjaviti samo zato što sam pristojna.

Pokušala sam ga ignorirati. Pokušala sam biti ljubazna, ali nepopustljiva.

Vrijeme je da budem gruba. »Žao mi je ako sam te dovela u zabludu u vezi

sa svojim osjećajima, Geoffe. Naprosto me ne zanimaš. Čak mi se ni ne

sviđaš, da budem iskrena. Mislim da bi me jednostavno trebao pustiti na

miru.« Tu baš i nije imao što krivo protumačiti.

Ugrizao se za usnu i zatim tako jako udario po dovratniku da si je

zacijelo ozlijedio ruku, ali kao da to nije opazio. Uzmaknula sam do

podnožja stubišta i uhvatila se za stup, srce mi je treperilo u grudima.

»Uvijek se radi o tebi, je li? Nikad nije kako ja hoću.«

»Uvijek je kako ti hoćeš! Ne slušaš. Nikad te nisam poticala da bilo što

radiš za mene. Nikad ne bih izašla s kolegom. A čak i da ne radiš u školi,

nikad ne bih bila zainteresirana za tebe. Nemamo ništa zajedničko.«

Odmahnula sam glavom. »Zaboga, Geoffe, pa ni ne poznaješ me.«

»Zato što pobjegneš svaki put kad ti se pokušam približiti.«

Uzdahnuo je. »Samo mi se prestani opirati, Sarah. Zašto me ne pustiš da ti

se približim? Zato što se bojiš biti sa mnom? Bojiš se doista nešto osjećati za

promjenu?« Glas mu je postao dubok. »Znam da je taj stav ledene princeze

samo gluma. Mogu te usrećiti. Znam kakve su žene. Mogu te naučiti da

voliš sebe i svoje tijelo, kao ja.«

Nisam se mogla suzdržati, nasmijala sam se. »Stvarno misliš da sam

frigidna zato što ne želim spavati s tobom? «

»A u čemu je onda problem?« Zvučao je uvrijeđeno. Doista nije

mogao shvatiti kako to da ga ne smatram privlačnim.

»Ne sviđaš mi se. Nisi mi drag. I, da budem iskrena, ne vjerujem ti.«

»Ma krasno. Divota. Što misliš, kako se ja osjećam? Mučim se da

budem dobar prema tebi, činim sve što mogu da budem uz tebe, a ništa ne

dobivam zauzvrat. Oduvijek si mi se sviđala, Sarah, iako ponekad znaš biti

uobražena kuja, ali dosta mi je, iskreno.«

Prekrižila sam ruke. Možda je napokon dosegao kritičnu točku.

Odgovaralo mi je to što smatra da je njegova bila zadnja sve dok je to

posljednje što moram čuti o toj temi.

»Pretpostavljam da misliš kako sam se ponašala kao pizda. Neka, u

redu je. Nisam iznenađena.« Geoff je nekoliko sekundi koračao amo-tamo.

»Znao sam da si uzrujana zbog smrti one cure, pa sam mislio da ti mogu

pomoći da to prebrodiš, Sarah. Kad bi mi samo dopustila da ti

pomognem...«

»Ne trebam tvoju pomoć, Geoffe«, rekla sam tiho.

Uperio je prst u mene kroz otvor. »Ne, nego ne znaš da je trebaš, ali ja

znam. Neću te ostaviti da sama prolaziš kroz to, čak i ako ti to želiš.«

Sjela sam na najnižu stubu s glavom među rukama. »Zašto me nećeš

pustiti na miru?«

»Zato što mi je stalo do tebe, Sarah.«

Nije mu stalo do mene. Stalo mu je do toga da me prekriži na svome

popisu. Bio je kompetitivan i nije mogao podnijeti neuspjeh, i to je bilo sve.

Nisam ga mogla gledati.

Udario je po vratima. »Mogla bi otvoriti. Radije bih razgovarao s

tobom kako spada.«

»Mislim da ne bi. Stvarno sam umorna, Geoffe. Možda bi trebao otići

kući.«

»Ah, daj me pusti. Što moram reći da te nagovorim?«

»Ne radi se o tome«, rekla sam, sa željom da već jednom ode. »Samo

trebam neko vrijeme biti nasamo. Hmmm... dao si mi dosta toga za

razmišljanje.«

Kimnuo je. »Dobro. Dobro, to je u redu.«

»Ideš onda kući?«

»Da. Još malo.«

»Još malo?«

Mahnuo je iza sebe. »Malo ću se zadržati ovdje. Da provjerim je li sve

sigurno. Čini mi se da trebaš nekoga tko će paziti na tebe. Drago mi je što

imaš čvrst lanac na vratima. Ima mnogo čudnih likova okolo. Ti si vrlo

ranjiva, Sarah, jesi li svjesna toga? Živiš sama s mamom?«

Namrštila sam se pokušavajući protumačiti njegovu promjenu

raspoloženja, pitajući se pokušava li me zastrašiti. Čak i ako to nisam

pokazivala, bojala sam se. Prepirka ga je uzbudila, a ne odbila. To mi se nije

sviđalo i nisam mu vjerovala, i još sam jednom imala snažan osjećaj da bi

on mogao biti taj koji je prije dvije noći bio na prilazu. Natjerala sam se na

kratki smijeh. »Ne osjećam se ranjivom. Osjećam se umornom. Idem u

krevet, Geoffe. Molim te, nemoj dugo ostati.«

»Samo malo. Vidimo se sutra, možda.«

»U redu«, rekla sam psujući u sebi.

Zakoračio je s trijema i veselo mi mahnuo, opet je bio dobrica, prije

nego što je krenuo natrag stazom. Zatim sam zatvorila vrata, zaključala sve

brave i navukla sve zasune. Sjedio je na zidu na kraju vrta, paleći cigaretu

kad sam provirila van. Izgledao je kao da je vlasnik.

Poskočila sam na šum iza sebe, okrenula se i ugledala mamu kako

stoji na vratima dnevne sobe.

»Tko je to bio?«

»Nitko.«

»Razgovarala si s njim dosta dugo.« Gucnula je iz čaše. Oči su joj

opasno sjale. »Zašto ga nisi pozvala unutra? Sramiš me se? Bojala si se da će

te prijatelj osuđivati zbog mene?«

»To mi nije prijatelj, mama«, rekla sam, osjećajući se strašno umorno.

»Nisam ga htjela u kući. To nema nikakve veze s tobom.« Sinula mi je ideja,

ideja koja se izoštrila u bojazan. »Ne obraćaj mu se ako ga vidiš. Ne otvaraj

vrata, u redu?«

»Otvarat ću vrata u svojoj kući ako hoću«, rekla je mama odlučno.

»Nemoj mi govoriti što da radim.«

»Dobro.« Podigla sam ruke. »Pusti ga unutra ako hoćeš. Koga briga?«

Uvidjevši da je prilika za svađu promakla, izgubila je zanimanje i

okrenula se da ode gore. Gledala sam kako sporo, teturavo napreduje, i

plakalo mi se. Nisam znala što ću s Geoffom, a nisam se imala kome

obratiti. Nisam znala jesam li pretjerano reagirala ili nisam. Imala sam samo

sumnje. Sve je ukazivalo na to da mu se sviđam, ništa više. To što bih se od

njega naježila policiji ništa ne bi značilo.

Doduše, jednog bi policajca to moglo zanimati. Kad bih se usudila,

mogla bih tražiti od Blakea da ga se riješi. Geoff mu se nije svidio kad su se

sreli ispred crkve. Dvojica muškaraca kružila su jedan oko drugoga kao dva

nahuškana psa koja procjenjuju svoje izglede u borbi, a ja bih uvijek stavila

novac na Blakeovu pobjedu.

Otišla sam u dnevni boravak i sjela na sofu susprežući zijevanje.

Odlučit ću što ću nakon što se dobro naspavam. Geoff je bio na sigurnom

izvan kuće, a mi na sigurnom unutra. A ujutro će sve vjerojatno biti mnogo

jasnije.

1992.

Nestao prije tri mjeseca

»Hodaš prekrasnom plažom i sunce je visoko na nebu«, kaže glas iza mene, slogovi su dugi i pjevni.

Hooodaš. Plaaažom. Dosadno mi je. Moram biti vrlo tiha I vrlo mirna, ne smijem otvoriti oči i moram slušati ženu koja i dalje govori o plaži.

»A pijesak je potpuno bijel i sitan, divan i topao na tvojim bosim nogama.«

Razmišljam kad sam posljednji put bila na plaži. Želim to ispričati ženi, Oliviji. Bilo je to u Cornwallu. Charlie me nagovorio da stanem blizu mora, pa je kopao rov oko mene. Bio je dubok i širok, i kad je kanal koji je kopao stigao do morske pjene, voda je stala prodirati i ispunjavati ga, sa svakim valom sve više. Nisam se bojala sve dok pješčani otok nije počeo nestajati pod mojim nogama. Tata me morao spasiti. Zasukao je nogavice i zagazio u vodu da me podigne i odnese mami koja je čekala. Nazvao je Charlleja opasnim Idiotom.

»Idiot«, kažem vrlo tiho, čak tiše od šapta.

Olivijin glas sad je još sporiji. Sluša samu sebe, usredotočuje se. Ne čuje me.

»Sad ću te vratiti, Sarah.« Odjednom se želim vrpoljiti, ili smijati, ili lupati nogama. »Ovdje si potpuno sigurna, Sarah.«

Znam da sam sigurna. Malko otvorim oči i virim u sobu. Zavjese su navučene, iako je sredina dana. Zidovi su ružičasti. Knjige su na policama iza stola koji je prekriven papirima. Nije baš zanimljivo. Ponovno zatvaram oči.

»Vratimo se na dan kad ti je brat nestao«, guče Olivia. »Ljetni je dan. Što vidiš?«

Znam da bih se trebala sjetiti Charlieja. »Svoga brata«, natuknem.

»Odlično, Sarah. I što on radi?«

»Igra.«

»Što igra?«

Svima sam rekla da Charlie igra tenis. Ona očekuje da kažem tenis. »Tenis«, kažem.

»Je li sam?«

»Nije«, odgovorim.

»Tko je još ondje, Sarah?«

»Ja.«

»A što ti radiš?«

»Ležim na travi«, kažem uvjereno.

»I što se tada dogodi?«

»Zaspim.«

Nastane kratka stanka. »Dobro, Sarah, izvrsno ti ide. Želim da se vratiš u vrijeme prije nego što si zaspala. Što se događa?«

»Charlie igra tenis.« Postajem razdražljiva. Vruće je u sobi. Stolica na kojoj sjedim ima sjajno plastično sjedalo i noge mi se lijepe za njega.

»I što se još događa?«

Ne znam što želi da kažem.

»Dolazi li tko, Sarah? Razgovara li tko s Charliejem?«

»Ne... ne znam«, kažem napokon.

»Razmisli, Sarah!« Čujem uzrujanost u Olivijlnu glasu. Zaboravlja ostati smirena.

Razmislila sam. Sjećam se čega se sjećam. Nema ničega drugog.

»Gladna sam«, kažem. »Mogu ići?«

Iza mene se začuje uzdah i zvuk rokovnika kako se zatvara uz tresak. »Nisi ni bila pod utjecajem hipnoze, zar ne?« kaže ustavši i zaobiđe ležaj da me pogleda. Lice joj je rumeno, a usne joj izgledaju suhe.

Slegnem ramenima.

Prođe rukama kroz kosu i uzdahne.

U hodniku, mama i tata skoče kad izađemo.

»Kako je bilo?« upita tata, ali obraća se Oliviji. Ruka joj je otraga na mome vratu.

»Dobro. Mislim da stvarno napredujemo«, kaže Olivia, a ja je iznenađeno pogledam. Smiješi se mojim roditeljima. »Dovedite je i sljedeći tjedan, da odradimo još jednu seansu.«

Vidim da su razočarani. Mama se okreće, a tata se počinje tapšati po džepovima. »Trebao bih platiti...«, počne govoriti.

»Ne brinite se«, brzo kaže Olivia, »možete to riješiti nakon završne seanse.«

On kimne i pokuša joj se nasmiješiti. »Hajde, Sarah«, kaže potom i ispruži ruku. Olivia me lagano zatrese prije nego što mi pusti vrat. To djeluje kao upozorenje. Oslobođena, trčim k tati. Mama je već na sredini hodnika.

Na putu kući, dok se kiša slijeva po prozorima automobila i kucka po krovu, kažem roditeljima da se više ne želim vraćati.

»Ne želim to čuti«, rekla je mama. »Ideš natrag, sviđalo ti se to ili ne.«

»Ali...«

»Ako se ne želi vraćati, Laura...«

»Zašto si uvijek na njezinoj strani?« Mamin je glas visok, ljutit. »Razmazio si je. Nije te briga koliko je meni stalo do toga. Nije ti stalo ni do tvoga sina.«

»Ne budi smiješna«, kaže tata.

»Nije smiješno pokušati sve što možemo da ga nađemo.« Pokaže palcem prema stražnjem dijelu auta, u mome smjeru. »Ona je jedina poveznica koju imamo s onim što se dogodilo Charlieju. A ne može nam – ili ne želi – reći što se dogodilo.Tako i njoj pomažemo.«

To nije tako. I to jako dobro znam.

»Prošli su mjeseci«, kaže tata. »Da je vidjela ili čula išta korisno, već bismo saznali. Moraš odustati, Laura. Moraš nam dopustiti da nastavimo živjeti.«

»A kako ćemo, dovraga, uspjeti u tome?« Mamin glas puca, trese se. Naginje se iza sjedišta da me pogleda. »Sarah, ne želim više čuti da se žališ. Ići ćeš natrag, razgovarat ćeš s Olivijom i reći joj što se dogodilo, reći ćeš joj što si vidjela, jer ako to ne učiniš... ako to ne učiniš...«

Prozor pokraj mene se zamaglio. Rukavom brišem mali dio tako da mogu gledati kako vani prolazi svijet. Gledam automobile i ljude i pokušavam ne slušati mamu kako plače. To je najtužniji zvuk na svijetu.

Poglavlje 10

Jutro je stiglo mnogo ranije nego što sam očekivala. Svjetlo je pulsiralo kroz

zavjese i trebalo mi je malo da shvatim kako je jarče od hladnog plavetnila

svitanja – a svitanje ionako ne sja dvaput u sekundi u pravilnim

intervalima.

Pridigla sam se na lakat, i nesuvisla buka izvana najednom se kao

protreseni kaleidoskop rastvorila na razlučive elemente. U drveću blizu

moga prozora ptice su ispuštale prodorne, isprekidane pozive na uzbunu i

zlovoljne cvrkute zbog uznemiravanja. Kao da odgovaraju, radioprijamnici

su krčali i pištali, a tihi glasovi mrmljali zvučeći užurbano. Motori su bili

upaljeni, više od jednog vozila. Dok sam osluškivala stiglo je još jedno u

slijepu ulicu, turirajući prije nego što se začulo kočenje i gašenje motora.

Nekome se žuri, pomislila sam i sjela, mičući kosu s lica. Zatim koraci,

ravnomjerni i odlučni, preblizu kući da bih se osjećala ugodno. Gaženi

šljunak letio je po cesti, i zadrhtala sam, najednom bez volje da otkrijem što

se događa. Poriv da se okrenem i navučem poplun preko glave bio je

gotovo neodoljiv.

Nisam to mogla. U idućem trenutku digla sam se iz kreveta, u dva

koraka bila sam na prozoru i povukla zavjesu u stranu da provirim van. Još

je bila noć, ili je bila pri kraju. Dva policijska vozila bila su parkirana na

drugoj strani ceste, svjetla su im blještala u sinkopiranom ritmu koji mi je

poremetio san. Točno ispred kuće bila je hitna pomoć. Stražnja vrata bila su

otvorena, i mogla sam vidjeti kretanje kroz poluprozirne prozore sa strane.

Grupica policajaca stajala je oko stražnjeg dijela vozila hitne pomoći;

lecnula sam se prepoznavši u jednom od njih Blakea. Njegov sam auto čula

kako se dovezao u slijepu ulicu, ostavio ga je pod kutom uz rubnjak

nekoliko metara dalje i u žurbi da izađe ostavio vrata otvorena. Vickers je

sjedio na suvozačkom mjestu, kapci su mu se objesili pod svjetlom sa

stropa. Brazde na licu su mu tamnije i dublje, pomislila sam, no je li tu

promjenu izgleda prouzročila igra svjetla, sitni sati ili briga koja ga je

izjedala, nisam znala. Možda sve troje.

Pustila sam zavjesu i naslonila se na zid. Nije mi bilo jasno to što sam

upravo vidjela. Činilo mi se da sanjam – da sam opet odmaknula zavjesu i

otkrila da je ulica potpuno pusta, gotovo se ne bih iznenadila. Bilo je nečega

nestvarnog u tome što sam vidjela sve te ljude na svome pragu – i to

doslovno. Odgrnula sam opet zavjesu i provirivši ugledala dolje glavu

čovjeka koji je hodao prema cesti iz smjera našeg trijema. Što je to radio? Što

se događa? Zašto ima toliko policajaca?

Električno vozilo iz lokalne mljekare bilo je parkirano na kraju ulice.

A ondje je bio i mljekar, sav zabundan zbog noćnog zraka; nosio je

reflektirajuću jaknu i ozbiljno razgovarao s jednim od policajaca.

Uniformirani službenik strpljivo je slušao, kimajući ali ne zapisujući, a radio

je okrenuo prema ustima kao da samo čeka priliku da govori. Nadala sam

se da mljekar nije u nevolji. Bio je drag čovjek koji je radio u sitne sate,

između povratka posljednjih noćnih ptica i prvih ranoranilaca, truckajući se

tiho kroz svoj svijet sjena. Nisam se mogla sjetiti što je to mogao učiniti da

pobudi zanimanje tolikog broja policajaca. A i hitna pomoć je bila ondje.

Prozor ispred mene počeo se zamagljivati. Nestrpljivo sam se

pomaknula na drugu stranu, i taj pokret bio je dovoljan da privuče

Vickersovu pažnju. Izašao je iz auta i naslonio se na otvorena vrata,

razgovarajući s Blakeom. Kad sam se pomaknula, pogledi su nam se sreli.

Bez vidljive reakcije nastavio je govoriti, ali nije skrenuo pogled. Blake je

bacio pogled prema meni preko njegova ramena, tako brzo i ležerno da se

činilo kao uvreda, zatim se okrenuo i kimnuo. Vidjela sam da me neće

pustiti da neometano promatram taj prizor. S naporom sam se otrgnula od

netremičnog pogleda Vickersovih blijedoplavih očiju i krenula prema

ormaru po odjeću. Htjela sam sići prije nego što netko pozvoni i probudi

mamu – imali su dovoljno problema bez njezina histeriziranja zbog svih tih

policajaca ispred kuće.

Izvukla sam uggsice s dna ormara i obula ih uguravši nogavice

pidžame u njih, zatim sam našla vunenu jaknu i navukla je preko glave ne

zamarajući se zatvaračem. Ljudi koji su se okupili vani izgledali su kao da

im je hladno, trljali su ruke dok su razgovarali, vidio im se dah na svjetlima

farova. Morala sam se slojevito odjenuti.

Trebala mi je vječnost da otključam ulazna vrata: petljala sam s

ključevima, a zasuni su zapinjali. Psovala sam ispod glasa dok sam se

mučila s njima. Poznata silueta pomaljala se vani, i silno sam se ponadala

da će Blake shvatiti da pokušavam otvoriti vrata, da nema potrebe da zvoni

ili pokuca zvekirom, da će se, ako to učini, mama sigurno probuditi...

Zadnji zasun muklo je odjeknuo i otvorila sam vrata. Blakeov izraz lica

promijenio se na djelić sekunde od čisto profesionalnog do veselog, dok je

promatrao donji dio moje pidžame s uzorkom kravljih šara.

»Zgodna nošnja.«

»Nisam očekivala goste. Što se događa? Čemu strka?«

»Dobili smo poziv...«, počeo je, ali razdraženo je prekinuo kad sam ga

ušutkala. »U čemu je problem?«

»Ne želim da mama zna da ste ovdje.«

Uz mračan pogled prema meni, Blake je pružio ruku i izvadio

ključeve iz ulaznih vrata, a zatim me zgrabio za ruku i izvukao iz kuće

pustivši vrata da se zatvore za mnom. Vukla sam noge dok sam ga slijedila

stazom, najednom se zbunivši kad sam opazila koliko ljudi stoji okolo i

gleda nas. Kad smo stigli do dvorišnih vrata rekla sam: »Ovo je dovoljno. I

htjela bih natrag svoje ključeve, ako nije preveliki problem.«

»U redu.« Spustio mi ih je na dlan, a ja sam ih stisnula prstima i

strpala u džep daleko od pogleda. »Reći ću ti zašto smo tu ako mi kažeš što

tvoj prijatelj Geoff radi u ovom kraju. Ne živi ni blizu ovog naselja, a našli

smo ga tu usred noći. Ima li to kojim slučajem veze s tobom?«

Bila sam osupnuta. »Nije valjda izazivao nevolje? Mislila sam da će se

smiriti i otići kući.«

Nešto je zatreperilo u Blakeovim očima i lice mu se veoma umirilo,

imao je onaj hladnokrvni ironični izraz koji sam prepoznala kao njegovo

pokeraško lice. »Znači, bio je kod tebe.«

Uzvrpoljila sam se. »Svratio je. Nisam to htjela, hoću reći, nisam znala

da dolazi, i nisam ga pustila unutra.«

Blake je čekao, ništa nije govorio. Ugrizla sam se za usnu.

»Donio je cvijeće. Popriličan buket. Nisam ga uzela.«

»Da to nije kojim slučajem ono cvijeće?«

Ostalo je nasred dvorišta gdje ga je Geoff bacio, ružna hrpa slomljenih

peteljki i zgnječenih latica. Plastični omot bio je zamrljan kondenzacijom.

»Gle, ne želim Geoffa uvaliti u nevolje«, rekla sam. Na svoje

iznenađenje mislila sam to ozbiljno. »Malo je pretjerao sinoć. Sigurna sam

da nije mislio ništa loše. Malo ga je uzrujalo to što nisam bila... nisam

htjela...«

»Uzvratiti«, sugerirao je Blake.

»Hvala. Da. Pa sam ga ostavila vani da se smiri.«

»Dobro. U koje vrijeme je to bilo?«

»Prošlo je deset kad je pozvonio, zatim smo neko vrijeme razgovarali.

Nisam ga se mogla riješiti.«

»I nisi ga pustila u kuću.«

»Nisam ni lanac skinula s vrata«, rekla sam jednostavno. »Bio je u

čudnom stanju.«

»Je li te uplašio?«

Pogledala sam Blakea i iznenada shvatila da je ljut, bijesan. Ali ne na

mene.

»Pa... da. Ne znam jesam li se trebala osjećati ugroženom, ali cijela ta

situacija s Geoffom jednostavno se otela kontroli. Nije htio prihvatiti ne kao

odgovor.« Odjednom sam gutala suze pokušavajući ostati sabrana koliko

sam mogla. »Radije mi reci. Što je učinio?«

U tom je trenutku jedan bolničar iskočio otraga iz vozila hitne pomoći

i zatvorio vrata prije nego što je pohitao naprijed. Vješto je okrenuo vozilo

uz minimalan napor i odvezao se iz Curzon Closea sa svjetlom koje se i

dalje vrtjelo, praćen jednim policijskim autom koji je također svijetlio. Dok

se zvuk motora stišavao prema glavnoj cesti, začula sam kako sirene

počinju zavijati. Možda sam to zamišljala, ali na Blakeovu licu bilo je

sažaljenje. Prije nego što je progovorio pogledao je iza mene i uspravio se,

neutralna izraza lica. »Zdravo, šefe. Sarah se upravo raspitivala za

gospodina Turnbulla.«

Okrenula sam se. Izbliza, Vickers je više nego ikad izgledao kao

smežurana i prastara kornjača.

»Nije dobro«, rekao je. »Jeste li što čuli, Sarah? Bilo što neuobičajeno?«

Odmahnula sam glavom i obgrlila se rukama, najednom promrzla.

»Što je bilo? Što sam trebala čuti?«

Policajci su izmijenili poglede. Na koncu je progovorio Blake, Vickers

se nijemo pozvao na čin. »Dobili smo poziv od Harryja Jonesa, lokalnog

mljekara, prije oko...«, pogledao je na sat, »četrdeset pet minuta. Nešto je

našao.«

Umjesto daljnjeg objašnjavanja Blake mi je opet položio dlan na ruku i

povukao me naprijed. Ovaj put nisam se opirala, nego sam zakoračila kroz

dvorišna vrata na pločnik. Lijevo je bio parkiran Geoffov auto, s dvama

kotačima na pločniku, prednjim krajem okrenut od mene. Desna guma bila

je rasporena i izgledala je poput raskupusane hrpe na kolniku. Na

stražnjem dijelu bila je zbrka od polomljenog stakla, a još stakla svjetlucalo

je na cesti. Ruku sam prislonila na usta, u šoku. Učinila sam još nekoliko

koraka na pomalo nestabilnim nogama. Iz tog kuta mogla sam vidjeti da su

bočni prozori tamni i prazni, stakla su razbijena na komadiće, nazubljene

krhotine stršale su iz prozorskih okvira.

»Ali zašto bi Geoff razbio vlastiti auto?« upitala sam Blakea i dalje ne

shvaćajući.

»Nije on. Mljekar ga je našao na prednjem sjedištu. Onaj koji je oštetio

vozilo isto je učinio i njemu, bojim se.«

»Molim?« Srce mi je tuklo u grudima, grlo me stezalo kao da ga netko

stišće. Navalila sam na dvojicu policajaca. »Nije valjda...«

»Ne, nije mrtav«, promrsio je Vickers. Glas mu je zvučao hrapavo i

izmoreno. »Ali nije u dobrom stanju, draga moja.«

»Ozljede glave«, objasnio je Blake. »Izgleda da ga je napadač iz blizine

izmlatio nekim tupim predmetom, vrlo žestoko. Vidiš kakvu je štetu

počinio na autu.«

Vidjela sam, i nisam mogla zamisliti kako bi itko preživio takav

napad.

Kao da mi čita misli, Vickers je kimnuo prema autu. »To što je bio

unutra možda mu je spasilo život. Okvir ga je zaštitio od najgoreg.

Ograničeni prostor, znate. Nema mjesta za pristojni zamah.« Oponašao je

zadavanje udarca, i želudac mi se okrenuo. Zanjihala sam se, osjetivši kako

mi znoj izbija na leđima i trnce pod grudima. Ruke i noge bile su mi ledene,

a u glavi mi se vrtjelo. Zatvorila sam oči pred tim prizorom, kao da ću ga

odagnati ako ga ne gledam. Tama je bila tako blizu, bilo bi lako skliznuti u

nju, daleko od svega. Ruke za koje sam znala da su Blakeove uhvatile su me

za ramena i snažno stisnule.

»Polako. Diši duboko.«

Nekoliko sam puta punim plućima udahnula čisti noćni zrak, i dalje

zatvorenih očiju, slabo svjesna da me okreće od auta, od dijela tla koji je bio

zamrljan tamnom tekućinom za koju sam sad shvaćala da je krv. Odveo me

do vrtnog zida i gurnuo me tako da sjednem na nj, držeći me dok mu nisam

uspjela mahnu ti i uvjeriti ga da neću pasti.

Mnogo kasnije čula sam ga kako objašnjava Vickersu da je Geoff

došao u Curzon Close vidjeti me, ali da ga nisam vidjela poslije pola

jedanaest. Muk je zavladao između dvojice detektiva. Gotovo sam čula

kako Vickersov um radi.

»Dobro«, rekao je naposljetku. »Dakle, naš je momak došao ovamo pa

je otjeran s očitanom bukvicom. Ali nije otišao daleko. Zašto?«

Oporavila sam se dovoljno da govorim. »Rekao je da se želi malo

zadržati. Rekao je... rekao je da okolo ima čudnih likova.«

»Točno tako se izrazio?« rekao je Vickers brzo. Kimnula sam.

»Što je time mislio?« upitao je Vickers, manje-više samog sebe.

»Možda je nešto vidio.«

»Možda je samo tražio izgovor da se zadrži«, rekao je Blake.

Osjetila sam kako se crvenim. »To sam i ja pretpostavila. Mislila sam

da se samo mora smiriti prije nego što ode kući. Pušio je kad sam pogledala

van.«

Vickers protrlja lice rukama, proizvevši suh, hrapav zvuk na

čekinjama koje su mu počele prekrivati bradu. »Dakle, momak je sav živčan

i ne zna gdje mu je glava, pa se odluči ohladiti ovdje.«

»Mislim da je to bilo djelomice iz razloga jer mi je htio pokazati da

neće otići samo zato što sam ja to tražila.«

Vickers kimne. »Najvjerojatnije. Dakle, sjedi ovdje, gleda svoja posla,

koliko mi znamo... Provjerit ćeš okolo kad bude prikladnije vrijeme za

kucanje na vrata, može, Blakey? Samo se raspitaj je li u sitne sate itko čuo

išta čudno. Iako je ova kuća najbliža mjestu gdje se incident dogodio.«

Pogledao me. »Je li ono vaša soba, tamo gore? Ako vi ništa niste čuli, pitam

se tko bi drugi čuo. Nema mladih majki u ovoj ulici?«

Odmahnula sam glavom, to mi je bilo smiješno unatoč mome stanju.

Izgledao je razočarano. »One su najbolji svjedoci na svijetu. Budne u kasne

sate, nemaju što raditi osim hraniti dijete i gledati kroz prozor. Dojilje i

umirovljenici, to su moji omiljeni svjedoci.«

Nešto me grizlo duboko unutra. Pogledala sam prema kutijama i

torbama uz cestu i namrštila se.

»Što je?« upitao je Blake, budna oka.

»Ništa, ujutro bi trebali skupljati stvari ljudi iz dobrotvorne

organizacije. Mislila sam da sam ih čula ranije kako lupaju. Bila sam u

polusnu, stvarno ne znam koliko je bilo sati. Ali još je prerano za njih, nije

li?« Pogledala sam rastreseno na sat, i shvatila da ga nisam stavila. Opet

sam podigla pogled i vidjela da se Blake i Vickers značajno pogledavaju.

»Ne mislite da... Nisam valjda to čula?«

Nijedan nije reagirao, pustili su me da sama zaključim. »O, Bože.«

Blake pročisti grlo. »Ako nemate ništa protiv, gospodine, popričat ću

s policajcima. Moramo se dogovoriti oko premještanja vozila.«

»Ne možemo ga ostaviti da tu stoji«, rekao je Vickers kimnuvši. »Ali

neka dobro poslikaju prije nego što ga maknu, pobrini se da forenzičari ovo

shvate ozbiljno. Uostalom, riječ je o pokušaju ubojstva.«

Gledala sam njega pa Andrewa Blakea, čitajući im na licima ono što

nijedan nije htio izgovoriti naglas.

Kanili su postupati kao da je riječ o istrazi ubojstva. Što znači da su

veliki izgledi da će Geoff umrijeti.

Blake je prešao cestu i došao do policijskog auta koji je još bio

parkiran ondje, i dvojac u njemu izvirio je van da razgovara s njim. Gledala

sam kako čavrljaju i šale se dok je Vickers i dalje govorio, suho izgovarajući

riječi, više radi sebe nego radi mene.

»Dakle, sjedi ovdje usred noći. Možda je malo hodao okolo kako bi se

smirio zbog scene koju ste mu priredili. Je li se osramotio? To sam i mislio.

Ispao je budala pred djevojkom koja mu se sviđa i sad nastoji to preboljeti.

Vozi Golf. Lijep mali auto, ali ne napadaš nekoga da bi mu oteo auto ako

vozi Golf. Možda Merdžu, Jaguar ili BMW, ali ne mali Volkswagen. Osim

toga, ne napadaš nekoga u njegovu autu ako taj auto želiš. Krv i sve ostalo

posvuda. Tko bi se htio voziti u takvom svinjcu? Odvedeš ga nekamo na

cestu, opališ ga koji put da se ne može dići i praviti probleme, i zatim se

odvezeš kamo te god volja.«

Vickers uzdahne pogleda uperena u stražnji dio auta. Znala sam da

ne vidi razbijeni auto kakav je parkiran uz cestu, nego kakav je bio prije

nekoliko sati, besprijekoran, pomno održavan, čist i sjajan. »Dolazim

spreman da počinim štetu«, rekao je tiho. »Počinjem od vozača, je li tako?

Spriječim ga da se odveze. Otvorim vrata i počnem mlatiti. Uzvraća, ili

možda nema priliku, nego se povuče prema suvozačkom mjestu, pa više

nemam dobar kut. Mislim da sam se dovoljno pobrinuo za vozača, ali i

dalje sam bijesan. Još ne osjećam da sam se zadovoljio. No auto je još tu.

Mogu se iskaliti na njemu. Zato razbijam prozore na svojoj strani pa ga

zaobiđem da riješim stražnje staklo. Dobra, velika meta. Zatim izvadim nož

i sredim gume. Iz nekog razloga ne mogu otići na lijevu stranu auta.

Zašto?«

»Nema dovoljno prostora?« nagađala sam. Susjednu živicu trebalo je

podrezati, lišće se nadvijalo iznad nogostupa. Bilo je jedva mjesta za prolaz

između parkiranog auta i zaraslog grmlja.

Vickers se namršti. »Može biti. Ali može biti i da ne vidim auto s

druge strane. Gledao sam ga zdesna, možda zurio u njega. Postao je meta

za sve što osjećam. Poistovjećujem ga s osobom koju napadam.« Okrenuo

se da pogleda preko ceste u kuće okrenute prema nama. »Kao da je netko

motrio. Pitam se je li itko od vaših susjeda vidio nekog neobičnog da se

mota okolo.«

Pogledala sam u istom smjeru i najednom vidjela dvorišta i vrtove

kao potencijalne zaklone, osjetivši opet trnce koji su me danima spopadali,

dojam da me netko promatra. Pitala sam se trebam li išta reći Vickersu.

Pitala sam se postajem li luda.

Prije nego što sam mogla progovoriti, Vickers je nastavio. »Ovo

mjesto zločina mi govori da je napadač poznavao žrtvu i da je znao da joj

auto mnogo znači. Dakle, možemo ispitati gospodina Turnbulla o njegovim

poznanstvima kad bude sposoban razgovarati s nama.« Ton njegova glasa

odavao je što zapravo misli. Bude li sposoban razgovarati s nama.

Geoff je uvijek bio pedantan kad je auto u pitanju. Uredio bi ga prije

nego što bi ušao u njega, otresajući uvelo lišće i smeće ispod brisača, tražeći

oštećenja na prednjem i stražnjem kraju. »Auto je bio u besprijekornom

stanju. Vidjelo se da ga obožava«, rekla sam polako. »Za to ga niste morali

poznavati.«

»Ali morali biste ga poznavati ili znati nešto o njemu da ga tako

napadnete, shvaćate?« otpovrne Vickers. »Vidio sam dosta svakakvog

nasilja, i u ovom slučaju sve upućuje na ogorčenost.« Opet je pogledao auto,

s rukama na bokovima, i odmahnuo glavom. »Samo bih volio znati kako se

to uklapa.«

»Uklapa? Uklapa u što?«

Vickers mi dobaci pogled. »Vi ne mislite da ovo ima veze s onim što

se dogodilo jadnoj maloj Jenny Shepherd? Zašto bismo inače Blake i ja bili

ovdje?«

»Ali ne vidim...«, zaustila sam. Stavio mi je ruku na rame.

»Sarah, pogledajte činjenice. Imamo mrtvu djevojčicu. Taj čovjek,

kojega je poznavala, koji joj predaje u školi i živi na drugom kraju grada

pojavi se u ulici koja zračnom linijom uopće nije daleko od mjesta gdje je

živjela Jenny i biva gotovo ubijen od strane nepoznate osobe ili osoba.

Jenny je stradala nasilnom smrću. To je previše podudarnosti da bih ih

ignorirao. Sve što se dogodi u ovom naselju, bilo što, može imati veze s

Jennyinim ubojstvom. Sad imam dva vrlo nasilna zločina koja dobrano

nadmašuju uobičajenu kriminalnu aktivnost na ovom području. Razmotrim

li ih odvojeno, tu i tamo ću ostvariti napredak, možda mi se posreći pa

naletim na svjedoka, ili možda moj ubojica čeka priliku da prizna.

Vjerojatnost nije velika, ali događa se. Ako ih razdvojim, čekam pomak do

kojega možda nikad neće doći ni u jednom slučaju. No ako ih povežem,

počet ću opažati kojekakve pravilnosti, razumijete? Podudarnosti. To je

poput jednadžbe: trebaju vam dva elementa kako biste došli do trećeg.«

Inspektorovo lice bilo je ozareno zanosom prema poslu, doista voli to što

radi. Mene je na trenutak odvratilo pozivanje na jednadžbu, misli su mi

nekamo odlutale, a ustvari sam se prisjećala kako su mi govorili da nemam

talenta za matematiku, baš nimalo...

Vickers je nastavio: »Nemojte krivo pomisliti da sam zaključio kako

onoga tko je ubio Jenny valja kriviti i za ovo. Postoji mogućnost i treba je

istražiti, ali nisam se na to fokusirao, znate. Ta dva zločina mogu se

povezati na brojne načine, Sarah. Na brojne načine.«

Ulovila sam letimičan pogled tih prodornih očiju i, kao dobra učenica,

ponudila sugestiju. »Osveta?«

»Upravo tako.« Nasmiješio mi se očinskim osmijehom. »Naš momak

Geoff mogao bi biti do grla umiješan u ono što se dogodilo Jenny, i ne treba

biti genij da se to uoči. Štošta sam čuo o njemu. Znamo da je Jenny spavala s

nekim, a on je svakako imao priliku da je upozna, da joj govori kako je

posebna, da je navede da radi što god traži od nje. Ne bi bilo prvi put da

nastavnik nekoga iskoristi, zar ne?«

»Ali to se ne podudara s onim što je Jenny rekla Rachel«, prigovorila

sam. »Ni s fotografijom koju joj je pokazala.«

»Ne vjerujem«, reče Vickers oprezno, »u svaku riječ koju nam je

Rachel rekla. Možda joj je Jenny lagala da je zavede na krivi trag. A i Rachel

bi nam čak i sad mogla lagati. Netko nas možda pokušava navesti da

gledamo u krivom smjeru. Znate, nismo našli ni fotografiju ni išta drugo što

dokazuje da nam je Rachel rekla istinu.«

Nisam mogla vjerovati da je Geoff spavao s Jenny, nije bio takav, ali

znala sam da me viši inspektor neće slušati ništa više nego što je slušao

Rachel. »Jenny je bila trudna. Zar ne možete provjeriti DNK da otkrijete tko

je otac?«

»Hoćemo, bez brige. Ali trebat će neko vrijeme da dobijemo rezultate.

Osim toga, sad nije poanta u tome je li Geoff Turnbull kriv zbog

zlostavljanja Jenny Shepherd, nego smatra li možda netko da jest. Taj netko

zbroji dva i dva. Možda ima malo više informacija od nas. Možda je to

samo slutnja. No kako god bilo, smatra da mora nešto učiniti radi pravde za

Jenny, a nije spreman čekati da se panduri time pozabave.«

U glavi sam ugledala Michaela Shepherda, čovjeka kojega je bol

preobrazila, čovjeka mračna izraza u očima, i znala sam da Vickers vidi

isto. Mogla sam zamisliti eksplozivnu snagu koja se može osloboditi ako

takav spoj gnjeva, krivnje i sumnje dobije metu.

»Andy će u dogledno vrijeme«, rekao je Vickers kimnuvši prema

Blakeu, »popričati sa zainteresiranim stranama. Ne možemo ih buditi usred

noći bez ikakvih dokaza, ali vrijedi pročavrljati, zar ne?«

Uviđala sam kako se sve lijepo slaže, ali i dalje sam bila skeptična.

Nikad ne bih povjerovala da je Geoff kadar zlostavljati dijete, i to ne samo

zato što je tako opsjednuto proganjao mene. Jednostavno se nije slagalo s

onim što sam znala o njemu, o njegovom žarkom zanimanju za žene, ne za

djevojčice. Bilo mi je teško zamisliti da bi je on mogao zlostavljati i nikako

nisam mogla prihvatiti da bi je mogao ubiti. A opet, vidjela sam ga

uznemirenog prije nekoliko sati i nisam se mogla otarasiti sumnje koju sam

zbog toga osjećala. Nisam bila sigurna za što je Geoff kadar. Morala sam

pretpostaviti da je kriv za nešto, inače ne bi završio razbijene glave.

I ja sam osjećala krivnju. Slutila sam da bi Vickersa zanimao još jedan

nasilni incident, napad na mene. Nisam dijelila njegovu vjeru u moć

podudarnosti, ali to bi bio još jedan dio njegove slagalice. No kad sam

zaustila da mu to ispričam, riječi su zamrle neizgovorene. Prije svega, moji

razlozi da to ne prijavim još su bili na snazi. Drugo, možda neće shvatiti te

razloge. I treće, i dalje sam mislila da to nije važno. Ako sam sve vrijeme

bila u pravu i Geoff je taj koji me napao, on je sad potpuno izvan igre. Ne

moram se brinuti zbog njega dok je u bolnici.

No glavni razlog zbog kojega ništa nisam rekla Vickersu zapravo je

onaj temeljni: nisam mu vjerovala. I bila sam prilično sigurna da ni on ne

vjeruje meni. Je li registrirao smetenost koju sam osjećala zbog Geoffa ili je

imao neke svoje ideje, no prvi je put u onome što mi je govorio bilo oštrine.

S tim na umu, moram biti oprezna. S naporom sam se vratila u sadašnjost,

činjenicama da su mi noge hladne i da mi se strašno zijeva, i pripremila se

za nadmudrivanje s policajcem.

Vickers je bio umuknuo, ali sad se opet okrenuo prema meni sa sjajem

u prodornim očima. »Kad biste znali išta što bi moglo biti važno, s obzirom

na to što sam rekao, da znate da postoje poveznice za koje bih trebao znati,

rekli biste mi, zar ne?«

»Pa izostavili ste onu očitu«, rekla sam ukočeno, znajući da me

Vickers gurao u tom smjeru, znajući da bih izbjegavajući to spomenuti

izazvala daljnje sumnje umjesto da ih uklonim. »I ja sam poznavala Jenny.

Predavala sam joj. Našla sam njezino tijelo. I sve ovo«, mahnula sam prema

autu, ne želeći razmišljati o tome što predstavlja, »dogodilo se ispred moga

praga. Dakle, ja sam usred tih vaših podudarnosti, nije li tako?«

Vickers se slabašno osmjehnuo, i s tugom sam uvidjela da sam s

pravom bila sumnjičava. A sviđali ste mi se... Oslonila sam se na logiku

koliko god sam mogla. »Međutim, mislim da pogrešno zaključujete.«

Podigao je obrve.

»Ovo nema veze sa mnom. Ne znam ništa o tome što im se dogodilo.«

Glas mi je bio nekako slab, tanak, što je odavalo iscrpljenost. »Katkad su

podudarnosti samo podudarnosti. Zašto bi između tog dvoga bilo neke

veze?« Ili čak troga? Više nego ikad bila sam sigurna da sam bila u pravu

uskrativši Vickersu to oružje.

»Veza ne mora postojati, ali zasad ću pretpostaviti da postoji. Samo

zato što niste voljni ili sposobni to vidjeti, ne znači da ne znate nešto što bi

me zanimalo. Kad su u pitanju ovakva dva zločina, dva tvorna napada,

naravno da ću vidjeti vezu.«

»Mislim da tražite obrasce koji ne postoje zato što nemate blage veze

što se dogodilo Jenny. To dodajte u svoju jednadžbu.«

»Imamo nekoliko linija istrage. Trenutačno ne smijemo izlaziti s njima

u javnost, ali istraga je u tijeku.«

»Baš i ne zvuči tako«, rekla sam zajedljivo. »Zvuči kao da nemate

nikakve ideje ni dokaze, pa sve pokušavate uskladiti s hipotezom koju

razrađujete otkako je otkriveno Jennyino tijelo. Znam kako policija radi.

Ako nemate dokaze, postajete kreativni.« Sjetila sam se lica svoga jadnog

oca, kojega su iznova i iznova ispitivali. Oblaka sumnje koji je okružio moju

obitelj, koji je mogao raspršiti istražitelj samo da je mario. Opet sam se

oglasila, tihim i strastvenim glasom. »Možete zaboraviti na to da ću samu

sebe upetljati. Nisam umiješana u ovo i ne znam zašto okolnosti idu na

ruku tome da vi mislite da jesam. Znam samo da sam od početka davala

sve od sebe da surađujem. Ne znam zašto se ovo dogodilo Geoffu ni zašto

je Jenny ubijena, a da znam, davno bih vam rekla.«

»Vidjet ćemo«, rekao je Vickers, hladna pogleda. »Vidjet ćemo.«

»Jeste li gotovi sa mnom?«

»Zasad. Ali očekujte da ćemo vam se javiti.« Krenuo je prema

Blakeovu autu. »Nemojte otići na dugi odmor, u redu?«

Odvukla sam se natrag u kuću. U zrcalu u hodniku lice mi je isijavalo

bijesom, a kosa mi je bila raščupana. Usne sam stisnula u tanku crtu i s

naporom sam ih opustila. Znala sam da me Vickers htio uzrujati, i uspio je

u tome. Ali također sam smatrala da ne znam ništa što bi mu moglo biti od

koristi. Napad na mene bio je odvlačenje pažnje, ali sad mu to nisam mogla

reći – na kraju krajeva, imala sam priliku da mu to spomenem. I sad sam

tajila nešto policiji, osjećala se krivom zbog toga i izgledala kao da sam

kriva. Ne budem li pazila, sve će ovo zaista poći po zlu.

Jedino na što nisam htjela misliti bio je Geoff, ali čim sam si to

priznala nisam mogla misliti ni na što drugo. Pogledala sam na sat u

kuhinji – skoro pet – i odustala od ideje da se vratim u krevet. Dok sam si

spravljala čaj polako sam prošla činjenicu po činjenicu. Geoff je u bolnici. To

je loše. Vrlo loše. Ima ozljede glave. Želudac mi se stisnuo od te pomisli.

Mogao bi umrijeti. Mogao bi preživjeti, ali jedva. Mogao bi ostati trajno

hendikepiran. Mogao bi se potpuno oporaviti. Htjela sam vjerovati da je

posljednji ishod najvjerojatniji, ali jednostavno nisam znala. Blake i Vickers

izgledali su turobno kad su govorili o njemu. Dodala sam mlijeko u čaj, više

nisam bila sigurna da ga želim popiti, ali ipak sam ga pripremila.

Pokušavaju li me natjerati da se osjetim krivom kako bih im rekla sve što

znam?

Sjela sam za kuhinjski stol i promatrala paru kako se izvija iz šalice.

Ironično je to što sam, unatoč vikanju na Vickersa, bila sklona složiti se s

njim. Da sam samo bila malo ljubaznija prema Geoffu, da sam poduzela

nešto zbog osjećaja da me netko promatra, da sam ih nagnala da istraže tko

me napao, onda bi sve bilo drukčije. Iako mi to nije bio cilj, nekako sam bila

u središtu svega. Bilo bi lijepo shvatiti zašto.

1993.

Nestao prije deset mjeseci

Kos čeprka po travnjaku jednog sunčanog travanjskog dana. Sjedim na stubi pred kućnim vratima i migoljim prstima u cipelama. Pravila su vrlo jasna: smijem sjediti tamo, ali ne i izaći iz dvorišta. Ako mi se netko obrati, moram ući i pozvati mamu. Upozorena da se klonim ljudi, postala sam vrlo sramežljiva.

Kos je lijepa ptica sjajna perja i okruglih, crveno-jantarnih očiju kojima netremice zuri u mene dok skakuće po travnjaku i čupka grudice mahovine. Gradi gnijezdo u grmu božikovine u susjednom dvorištu, dovlači koliko god može toga do mjesta gdje njegova družica smeđeg perja organizira gradnju. Neumorno ga bodri pjesmom. Zaklanjam oči, pokušavam je vidjeti među granama, kad me pozdravi neki glas. Kos se vine s travnjaka preplašeno zalepetavši krilima. Skočim na noge spremna pobjeći unutra, ali čovjek koji stoji na kraju prilaza doima se prijateljski. Drži psa na uzici, crvenog setera, koji uzbuđeno poskakuje mašući repom.

»Lijepa večer, zar ne?«

»Da«, odgovorim gotovo nečujno.

»Je Ii ovo tvoja kuća?«

Kimnem.

»Mi smo se upravo doselili malo dalje. Broj sedamnaest.« Kimne u tom smjeru. »Imam kćer Emmu, tvoje je dobi. Ima devet godina. Koliko ti imaš?«

»I ja imam devet«, kažem.

»Odlično. Mogla bi koji put navratiti da se igrate. Ona traži nove prijateljice.«

Kimnem, ozarena. Nova prijateljica. Već zamišljam djevojčicu tamne kose, kao što ja imam svijetlu, djevojčicu koja se ne boji visine ni pauka, djevojčicu koja voli basne i balet, i oblačiti staru odjeću da bi glumila prizore iz knjiga.

Ulazna vrata iza mene otvore se tako silovito da tresnu o zid u kući.

»Makni se odavde!« Mami je lice iskrivljeno do neprepoznatljivosti. »Ostavi mi kćer na miru!«

Čovjek zakorači unatrag i povuče psa sa sobom, skamenjen od šoka. »Žao mi je... Ja... Trebao sam promisliti. Samo sam... Doselili smo se u ulicu pa...«

»Ima kćer«, kažem mami, želim da shvati, želim da ga prestane tako gledati.

»Ne učite je da ne razgovara s nepoznatima? Ne brinete se o njezinoj sigurnosti?« Preglasna je.

Čovjek se brzo ispriča i ode. Bez pozdrava. Nadam se da će se vratiti s kćeri, da ćemo ipak biti prijateljice kad joj objasnim sve o svojoj mami,Charlieju i pravilima.

Mama pričeka da se čovjek izgubi iz vidokruga, zatim me snažno zgrabi za ruku. »Ulazi, idi u svoju sobu! Rekla sam ti da ni s kim ne razgovaraš.«

»Ali...«, zaustim. Želim se obraniti.

»Ulazi!« Povuče me u kuću i zavitla prema stubištu, puštajući mi ruku dok gubim ravnotežu, pa padnem udarivši glavom u ogradu. Počnem plakati, tulim za tatom, za mamom, za nekakvom utjehom.

Mama stoji leđima okrenuta prema ulaznim vratima, naslanja se na njih s rukom na ustima. Oči su joj okrugle, vidim kako joj suknja podrhtava dok se trese. Lijevo od sebe zapazim pokret. Otac stoji na vratima dnevne sobe, ne gleda mene nego mamu. Prestanem vrištati, ali i dalje cmizdrim kako bih podsjetila tatu da sam tu, na podu, ozlijeđena.

»Laura«, kaže glasom koji ne zvuči kao njegov, »ovako dalje ne može. Vrijeđaš ljude. Vrijeđaš Saru. Moraš prestati.«

Mama klizne niz vrata, šćućuri se, ramena joj se tresu. Šapće tako tiho da je jedva čujem: »Ne mogu...«

Tata podigne ruke i uhvati se za glavu. »Ovako dalje ne može«, ponovi. »Ne mogu ovako živjeti.« Zatim se okrene i zalupi za sobom vrata dnevne sobe, ostavljajući nas obje.

Podignem se i odem gore, a mama ostane u hodniku. Odem u njihovu sobu, gdje u ogledalu vidim svoje crveno i izbezumljeno lice. Oči su mi velike, staklene od suza. Već se stvorila čvoruga, natiče iznad desnog oka, i pet crvenih tragova oko ruke, svaki na vrhu ima grimizni trag gdje mi je mama zarila nokte u meso. Knedla mi je u grlu jer znam da me ne voli, da sam je opet iznevjerila. Progutam je, i ta mi teška masa sjedne na želudac. Nisam sigurna što se dogodilo između mojih roditelja, ali znam da sam ja kriva. Nisam poslušala mamu i iznevjerila sam je. Odsada ću biti dobra. I više nego dobra. Bit ću savršena. I više je nikad neću razočarati.

Poglavlje 11

Iako se bolnice nikad ne zatvaraju, prošlo je osam kad sam nazvala St

Martin’s, kamo su odvezli Geoffa. To je bila najveća bolnica u kraju, u

viktorijanskoj građevini preuređenoj 60-ih godina u najboljem

brutalističkom stilu. Zauzimala je golemo zemljište blizu autoceste, imala je

veliku hitnu službu i bezbrojne raštrkane zgrade u kojima su bili smješteni

specijalistički odjeli. Geoff ima izgleda ondje, koliko god ozljede bile teške.

Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala kako kruže kazaljke kuhinjskog

sata, htjela sam nazvati, a opet sam se nekako bojala da će vijesti biti loše,

da ga više nema. Nije bilo licemjerno nadati se da će preživjeti. Nikad

nisam htjela da Geoff umre, samo da me pusti na miru.

Bez obzira na standarde medicinske opreme, telefonska centrala u

bolnici St Martin’s bila je daleko od moderne. Kad sam dobila hitnu službu

tresla sam se. Žena s napadnim južnoafričkim akcentom rekla mi je da

Geoff Turnbull jest njihov pacijent i da još nije budan. Trenutačno mi ništa

više nije mogla reći.

»Ah, molim vas...«, rekla sam, ošamućena od previše kofeina i

napetosti.

»Slušajte, upravo sam preuzela smjenu«, rekla je razdraženo. »Rekla

sam vam sve što sama znam.«

»U redu«, odvratila sam krotko. »Mogu li ga posjetiti? «

Nastupila je kratka stanka. »Ako hoćete«, reče glas, kao da je to

najčudniji zahtjev koji je ikad čula. Zbog naglaska je razvukla o u hoćete, pa

je ispala riječ s dodatnim samoglasnikom nevjerice.

Kad sam poklopila, osjetila sam glupo olakšanje. Sve dok nije mrtav,

ima nade. I odem li sjediti uz njegov krevet, čak i ako se ne probudi odmah,

imat ću se čime zaokupiti. Možda se čak osjetim manje krivom.

Bolnica je bila predaleko da bih pješačila. Umjesto da pozovem taksi

ili pogledam autobusne linije, nazvala sam Jules. Tako je brže. Osim toga,

dugovala mi je uslugu. U nekoliko navrata došla sam po nju kad joj je noćni

izlazak pošao po zlu. Može mi bar vratiti uslugu.

Vidjela sam da je loše volje čim je stala ispred kuće. Nije se smiješila

dok sam jurila prema autu. Bez šminke. Zamršena kosa svezana u rep.

Majica s kapuljačom i donji dio trenirke. To je Jules izvan službe, ravno iz

kreveta.

»Stvarno sam ti zahvalna za ovo«, rekla sam smještajući se na

suvozačko mjesto. Vozila je Toyotu koja je vidjela i bolje dane. Paketi

maramica i CD-ovi bez kutija bili su razbacani po stražnjem sjedištu. Filc

iznad njezine glave bio je išaran maskarom zbog navike da se šminka na

semaforima – četkica bi uvijek zapela za strop kad bi podigla štapić da

noktom razdvoji trepavice. Izgledalo je kao da je gnječila pauke.

»I bolje ti je. Nisam mogla vjerovati kad sam pogledala na sat.«

»Oprosti«, rekla sam, samo dijelom misleći ozbiljno.

»Kad si uopće naručena?«

»Hmmm... u pola deset.« Rekla sam joj da sam naručena u bolnicu, a

auto mi je na servisu. To mi se činilo lakše nego objašnjavati da idem

posjetiti Geoffa, kad zna što mislim o njemu. Od pomisli na razgovor koji bi

uslijedio razina stresa dodatno mi se povećala. Laž se činila jedinom

održivom opcijom. No sad kad sam se našla s Jules, zapitala sam se trebam

li joj se povjeriti. Ipak mi je prijateljica. Jedino nisam mogla odlučiti odakle

početi. Nikad joj nisam vjerovala dovoljno da joj ispričam istinu o svojoj

obitelji – ono što me pretvorilo u to što jesam – a sad nije vrijeme za to.

»Onaj tvoj auto je sranje«, rekla je Jules, mijenjajući brzine uz

škripanje i psujući. »Treba ti novi.«

Trebala sam nove ključeve, ali teta Lucy još ih nije poslala. Obećala je

da ću ih dobiti do ponedjeljka. U međuvremenu sam pretpostavljala da mi

je auto i dalje parkiran blizu kuće Shepherdovih. Nije mi se išlo

provjeravati.

»Jesi li nervozna?« Jules me gledala sa stvarnom, mada zakašnjelom

zabrinutošću. Shvatila sam da grizem usnu.

»Baš i ne, idem samo na kontrolu leđa.«

»Nisam imala pojma da imaš problema s leđima. Obično ih imaju

visoki, znaš? Primijetila sam maloprije da šepaš kad si izašla iz kuće. Otkad

te to muči?«

»Već neko vrijeme«, rekla sam neodređeno gledajući kroz prozor.

Nismo bile daleko od bolnice. Promet je bio gust, ljudi su izašli u vedro

subotnje jutro i krenuli u kupovinu. Jules se ubacila u kolonu vozila i

pogledala na sat na upravljačkoj ploči.

»Ima još vremena.«

»Hmmm, da.«

Ništa više nisam rekla, pa je Jules uključila radio i pjevušila uz neku

pop pjesmu koju nisam znala. »Oh, zato što mi lažeš... Nemoj me odbiti...«

Na koncu smo se dovoljno pomaknule da se može izvući iz kolone i

skrenuti prema bolnici. Projurile smo kroz ulaz i zaustavile se ispred

putokaza za dvadeset odjela.

»Kojim putem?«

Blenula sam u putokaz i očajnički čitala. Hitna služba bila je lijevo.

»Vozi lijevo.«

Auto se nije micao. »Jesi sigurna?« Jules se mrštila. »Mislila sam da

spadaš pod vanjske pacijente.«

Znak za vanjske pacijente uvijao se kao upitnik i činilo se da bi nas

odveo predaleko.

»Hm, ne. Specijalist kojemu idem ima ordinaciju blizu hitne službe«,

rekla sam nespretno. »Tamo zapravo moram.«

»Stvarno? Baš čudno. Inače budu potpuno odvojeni, zar ne?«

Kimnula sam, u nadi da će prestati ispitivati i samo me odvesti

onamo.

Pogledala me i uzdahnula. »Dobro, za tebe odustajem od ostatka

jutra.«

»Molim?«

»Idem s tobom. Užasno izgledaš, Sarah. Ne znam jesu li to živci, ali

izgledaš kao da uopće nisi spavala. I tako si tiha.« Potapšala me po koljenu.

»Ne brini se, nije problem. Samo ću parkirati pa možemo zajedno ući.«

»Ne!« rekla sam uspaničivši se. »Molim te, Jules. Išla bih sama.«

»Oprosti što sam predložila. Mislila sam da će ti to pomoći.« Stala je

ispred garaže za vozila hitne pomoći, lice joj je bilo gnjevno.

»Pretpostavljam da ćeš moći sama kući nakon tih svojih konzultacija.«

»Snaći ću se.« Odlučila sam ignorirati njezino naglašavanje posljednje

riječi, slutila sam da mi ne vjeruje. Bila je bolja prijateljica nego što

zaslužujem. Ali u tom trenutku bilo je bitno saznati kako je Geoff i što se

dogodilo. Uzela sam torbicu i otvorila vrata. »Hvala na prijevozu.«

»Ne znam o čemu se radi, Sarah«, odvratila je Jules zureći ispred sebe,

»ali nisam impresionirana. O čemu god da se radi, riješi to prije nego što se

vratimo na posao, u redu?«

Nisam joj odgovorila, ali sam zastala na putu u bolnicu i gledala kako

odlazi, u nadi da će mahnuti, da je voljna oprostiti mi.

Unutra sam stala u red iza pacijenata koji su opsjeda ženu za

prijamnim pultom zbunjujućim repertoarom problema, od kojih su svi

zahtijevali sjedenje na narančastoj plastičnoj stolici i čekanje. Iza dvokrilnih

vrata nalazila se obećana zemlja gdje se pružaju medicinske usluge, no

premda je bolničko osoblje ulazilo i izlazilo poput radilica na sunčan dan,

činilo se da nitko od ljudi u čekaonici nije primljen. Sve je više stolica bilo

zauzeto. Nisam imala ni najmanje volje da sjedim ondje i ponadala sam se

da neću morati čekati. Hitni odjel bio je veći od onoga u bolnici gdje sam

obično završavala s mamom, ali očito nimalo učinkovitiji.

Žena za prijamnim pultom iza zaštitnog stakla razvedrila se kad sam

konačno stigla do nje. Za razliku od većine ljudi u redu, nisam bila krvava

niti sam nerazumljivo buncala. Čak sam imala izravan zahtjev – samo sam

htjela vidjeti Geoffa. Svejedno je počela s otrcanom pričom da sjednem

lijevo na plastičnu stolicu, kad je liječnik u zgužvanoj plavoj kuti nahrupio

kroz dvokrilna vrata i prekinuo je.

»Karen, jeste li uspjeli doći do rodbine Geoffa Turnbulla?«

»Nisam stigla«, rekla je hladnokrvno, mahnuvši rukom prema redu.

»Malo sam zauzeta.«

Liječnik je prošao prstima kroz vrlo neurednu kosu i uzdahnuo.

»Trebat ćemo im javiti ako ga budemo morali operirati.«

To je bila prilika. »Možda ja mogu pomoći.«

»Tko ste vi?« Liječnik je zurio u mene. Imao je dug, zašiljen nos.

Osjećala sam se kao kukac koju proučava gladna ptica.

»Geoffova kolegica. Hoću reći, prijateljica. Mogu nabaviti broj

njegovih roditelja u školi gdje radimo. Ako hoćete.«

Liječnik je imao duboke podočnjake. Mahnuo je prema Karen i rekao:

»O, ne brinite se. To je njezin posao, samo kad bi ga počela raditi.«

Za to je od nje dobio otrovan pogled, ali nije se činilo da ga to dira.

»Ali dajte joj broj škole«, rekao je nacerivši se. »Olakšajte joj.«

Načrčkala sam ga na komadu kartona koji mi je gurnula ispod stakla.

»Dobit ćete izravno školsku tajnicu kod kuće«, objasnila sam. Janet je

vikendom morala primati hitne pozive kod kuće, što je bila jedna od

njezinih nesreća. Ovo je po meni svakako bio hitan slučaj.

»Hvala«, Karen se ljupko nasmiješila kad sam joj gurnula karton

natrag ispod stakla. Zatim se opet namrgodila, što je bilo namijenjeno

liječniku.

Liječnik se okrenuo prema meni.

»Došli ste vidjeti gospodina Turnbulla?«

»Hmmm, da... Ako mogu.«

Kimnuo je i krenuo prema dvokrilnim vratima. Jedno je krilo pridržao

ne osvrnuvši se, očekujući da ga slijedim. Pohitala sam pridružiti mu se.

»Moramo na intenzivnu. Usput, ja sam doktor Holford.«

»Sarah Finch«, rekla sam, pomalo bez daha. Bio je visok, štrkljast i

brzo se kretao, bilo je vrlo naporno držati korak. Hodnici su vodili u druge

hodnike dok smo jurili kroz hitni odjel. Strelice na podu pokazivale su put

prema radiologiji, a zatim prema hematologiji. Izgleda da je doktor Holford

išao vlastitom prečicom do intenzivne. Nikad neću naći izlaz. Požalila sam

što nisam povela Jules. Ili ponijela klupko vune.

»Nije u baš najboljem stanju. Držat ćemo ga na oku iduća 24 sata. Ako

mu oteklina u mozgu ne splasne, morat ćemo ga operirati.« Doktor Holford

je govorio otresito, rafalno ispaljujući riječi, kao da bujaju u njemu pa

prasnu. »Rekli ste da ste mu djevojka?«

Oklijevala sam u strahu da mi neće dopustiti da ga vidim ako nisam u

dovoljno bliskom odnosu s njim. »Hmmm, blizu«, odlučila sam na koncu.

»Neizvjesno je. Neću vam lagati. Idućih nekoliko sati je kritično. Neće

sjediti u krevetu, spreman za razgovor.«

Pokušala sam zamisliti kako bih se osjećala da sam emotivno vezana

uz Geoffa, da mi je dečko, da sam zaljubljena u njega. Bi li me osorni stil

doktora Holforda ohrabrio? Bi li me iživcirao? Bih li plakala?

Doktor Holford stao je ispred vrata na kojima je pisalo Odjel intenzivne

skrbi. Na zidu kraj vrata bio je prikaz prekriženog mobitela, pa sam kopala

po torbici tražeći svoj dok je mladi doktor ukucavao šifru kako bi otvorio

vrata. Kad smo zakoračili preko praga, jačina buke odmah se smanjila.

Svjetla su bila prigušena, za razliku od prodornih rasvjetnih cijevi zbog

kojih je ostatak bolnice izgledao tako blijedo. Šest odjeljaka bilo je oko

središnjeg pulta gdje su sjedile dvije sestre i ispunjavale grafikone. Pri

pogledu na doktora Holforda obje su se ozarile.

»Kako se držite?« upita ga jedna.

»Ne baš najbolje.« Zatim mi je objasnio: »Dupla smjena. Još malo pa

sam gotov. Dvadeset pet minuta sna u posljednja dvadeset dva sata.«

To objašnjava crvene oči i stil na rubu živaca. Kimnula sam i slabašno

se osmjehnula, izgubivši zanimanje za doktora Holforda jer sam na drugoj

strani prostorije ugledala čovjeka kojeg sam prepoznala. Sjedio je na stolici

ispred jednog odjeljka i čitao novine. Posljednji sam ga put vidjela u crkvi,

na misi zadušnici. Stajao je pokraj Blakea. Krupan čovjek jake građe i

boksačkog nosa, izgledao je kao da mu je strašno neudobno sjediti na maloj

stolici s jednom nogom ispruženom ispred sebe. Doktor Holford ju je

obzirno prekoračio; izgledao je sve više i više kao roda.

»Tu je taj vaš«, rekao je puštajući me unutra. Provukla sam se pored

policajca ne obrativši mu se, stisnuvši se od straha da bi me mogao

zaustaviti ili me pitati što radim. Nisam uspostavila ni kontakt očima, iako

sam bila svjesna da me njegov pogled pratio dok sam ulazila. Hodala sam

prema podnožju kreveta i dalje očekujući da me svaki čas zaustavi i zatraži

objašnjenje. Doktor Holford provjeravao je uređaje koji su zbog nečega

pištali s obiju strana kreveta, pa sam mogla neopaženo pogledati Geoffa.

Bilo mi je drago što imam trenutak ili dva da se priberem, jer ono što sam

vidjela bilo je strašno.

Da mi liječnik nije rekao da je to Geoff, ne bih ga prepoznala. Lice mu

je bilo natečeno i sjajno od modrica. Kapci su mu bili crni, podliveni krvlju.

Cijev s kisikom bila mu je u nosu, a druga je virila iz kuta usana. Glava mu

je bila većim dijelom zamotana, samo je na tjemenu virio čuperak. Užasan

kontrast u odnosu na izgled od vrata nadolje: zahvaljujući opsjednutosti

tjelesnom ljepotom bio je zdrav i vitak poput sportaša. Ruke su mu počivale

na pokrivaču s dlanovima prema dolje, nepomične. Prsa su mu djelomice

bila gola, bio je pokriven do pazuha.

Zacijelo sam ispustila tih zvuk, jer se doktor Holford osvrnuo.

»Upozorio sam vas. Ne izgleda baš najbolje, je li?«

»Pročistila sam grlo. »Kako je? Je li... bolje?«

»Nema promjena.« Liječnik me gledao, vidjela sam da mu se lice

smekšalo. Oči su mu zračile dobrotom i prodornom inteligencijom. »Čujte,

mogli biste sjesti i biti malo s njim. Govorite mu ako želite.«

»Hoće li mu to pomoći?«

»Možda pomogne vama.« Išuljao se iz sobe, promrmljavši nešto

sestrama na odlasku.

Na intenzivnoj je bilo vruće, zagušljivo. Svukla sam jaknu i prebacila

je preko ruke. Nekako sam se libila sjesti na stolicu smještenu kraj uzglavlja.

Bila sam varalica. Ta je stolica bila ondje za one koji su se zajedno s

liječnicima i sestrama borili molitvama i prošaptanim obećanjima Bogu,

pogađajući se s njime u nastojanju da spriječe odlazak voljenih osoba. To je

bilo prvi put da sam dobrovoljno provodila vrijeme s Geoffom. Ne mogu

lagati, pomoglo mi je to što je u komi.

Oprezno sam zakoračila prema stolici i spustila torbicu i jaknu na

pod, motreći na bilo kakvu reakciju na zvuk. Nije ni trepnuo.

Čula sam kako jedna od sestara vani grdi policajca. Imala je jak

karipski naglasak. »Ne, dragi. Nema mobitela ovdje. Znate pravila.«

Pažljivo sam sjela na stolicu. Odatle sam mogla vidjeti policajčevu

krupnu figuru nagnutu preko ruba pulta, gdje se naslonio kako bi se

poslužio telefonom koji je jednom rukom prislonio uz uho. Kožna jakna

nabrala se na zaobljenim leđima, zategnuvši se na šavovima kao jedreno

platno na jakom vjetru.

Dok sam ga promatrala, sestra je nečujno ušla u odjeljak zaklonivši mi

pogled. »Smiješ ga držati za ruku, dušo«, rekla je. »Ne boj se.«

Držati Geoffa za ruku bilo je vjerojatno posljednje što sam željela, ali

nisam to mogla priznati sestri. Čekala je, ohrabrujući me osmijehom.

Nesigurno sam pružila ruku i dodirnula nadlanicu blizu sebe, prekrivši je

dlanom. Bila je vruća i suha, ali ljepljiva na dodir. Prljava. Okrenula sam

mu dlan vrlo nježno i ugledala crnu prljavštinu koja mu je ispunila nabore i

vrhove prstiju, istaknuvši spirale i neravnine otisaka. Bilo je prljavštine i

crne osušene krvi. Pogotovo pod noktima. Stresla sam se i pustila mu ruku,

bilo mi je mučno.

To se dogodilo pred mojom kućom. Možda se dogodilo zbog mene.

Naslonila sam se na stolici i prekrižila ruke, stišćući dlan koji je dirao

Geoffov sve dok mi se nokti nisu žarili u kožu, nastojeći izbrisati sjećanje na

njegovu vruću, pomalo ljepljivu kožu na mojoj. Još sam je osjećala, kao

amputirani ud, fantomski iritans koji je nemoguće ignorirati. Zurila sam u

zid nasuprot i poželjela da ima prozor. Pitala sam se tko je za uređenje

odjela odabrao baš tu nijansu smeđe boje koja najviše podsjeća na dječju

kakicu. Pitala sam se zašto sam ondje. Pitala sam se hoće li se Geoff

oporaviti, hoće li mi ikad oprostiti, hoću li ja ikad oprostiti sebi.

Ne znam koliko dugo sam sjedila ondje kad sam začula glas Andrewa

Blakea. Prilično dugo, ali teško je pratiti vrijeme pri osjetilnoj deprivaciji

odjela intenzivne skrbi. Razgovarao je s policajcem ispred vrata, govorio je

tihim glasom tako da sam mogla uloviti samo ton, koji je bio ozbiljan.

Prepoznala sam mu glas prije nego što sam ga ugledala, i kad sam se

nagnula unatrag da ga vidim, otkrila sam da me dvojica policajaca

promatraju. Bilo je neskrivenog neprijateljstva na oronulom licu starijega.

Blake se mrštio. Ne obrativši mi se, gurnuo je laktom drugog policajca i

poveo ga van iz odjela. Osjećala sam razdraženost, djetinjastu uzrujanost, i

htjela sam potrčati za njima vičući, »Ionako nisam slušala! Baš me briga što

govorite o meni. Ne zanima me!«

Kraj mene je Geoff i dalje spavao. Stiglo je dopuštenje njegovih

roditelja za operaciju, i doktor Holford je ušao s kirurgom da ga pregleda.

Izašla sam i stajala sama na hodniku. Mogla sam misliti samo na to da

Geoff ne bi ležao ondje da sam drukčije postupala. Da mi je odbijanje bolje

išlo. Da sam ga pustila u kuću i porazgovarala s njim. Da je našao nekog

drugog koga će progoniti. Da sam predavala u drugoj školi. Da nikad

nisam ni postala nastavnica. Osjećala sam krivnju poput fizičkog tereta.

Razgovor je bio nemoguć. Naslonila sam se na zid, a sestre su tapkale za

svojim poslom bez nervoze, bez uznemiravanja. U susjednom odjeljku bio

je čovjek koji se stropoštao s neke nestabilne skele – bio je na granici života i

smrti. Teška kap koja je udarila čovjeka na ručku sad je bila pod kontrolom

na drugom kraju intenzivne. Posjetitelji su se natiskali u obje prostorije,

pepeljastosivi od užasa ili rumeni od zahvalnosti. Geoffu nitko nije došao

osim mene. Nisam poznavala njegove prijatelje. Roditelji su mu preslabi da

bi ga posjetili, rekle su sestre. Nisam znala ima li braće i sestara. Nisam

znala baš ništa o njemu, osim da sam mu se sviđala, i da je htio da se i on

meni sviđa, i da smo oboje loše postupali u vezi s tim. Počela sam

prihvaćati da sam reagirala pretjerano. Sjetila sam se svega što mi je

govorio – svega što je učinio – i vidjela to u novom svjetlu. Imao je dobre

namjere, mislila sam. Nije mi htio nauditi.

Tiho kuckanje na vratima iza mene natjeralo me da poskočim.

»Ispričavam se što prekidam, možemo li popričati?« Blake, izgledao je

ozbiljno.

Polako sam ustala, istežući udove ukočene od sjedenja. Njegov izbor

riječi odmah me iživcirao. Što bi prekidao? I što uopće želi od mene?

Osjetila sam zlovolju u sebi kako raste poput olujnog oblaka dok sam ga

pratila kroz odjel do vrata s oznakom Soba za rodbinu. Staklo na vratima bilo

je pažljivo prekriveno mutnozelenom zavjesom kako bi se omogućila

privatnost. Soba je bila mala i pretrpana namještajem, ali bar je imala

prozor, premda s pogledom na krematorijski dimnjak koji je trenutačno

ispuštao tamnosivi dim u vedro plavo nebo.

Blake je čekao kraj vrata, zatvorivši ih iza mene. Oprezno sam

koračala između stolica, oko stolića, prema prozoru, da pogledam van.

»Malo sam iznenađen što te vidim ovdje.«

Nisam se okrenula. »Zašto si iznenađen?«

»Mislio sam da ti se ne sviđa«, rekao je nehajno.

»I ne sviđa mi se.«

»Možeš li se, molim te, okrenuti?«

Možda je bilo formulirano kao pitanje, ali nedvojbeno je bila

zapovijed. Okrenula sam se, naslonivši se na prozorsku dasku. Blake je

sjedio na rubu stolića. Najednom sam shvatila da je namještaj premješten

kako bi se dobio improvizirani prostor za ispitivanje. Zato su stolice bile

nagurane, a razmještaj u sobi tako zbrkan.

»Sjedni tu«, rekao je Blake pokazujući na stolicu nasuprot sebi.

Tvrdoglavo sam se usprotivila. »Radije bih stajala. Sjedila sam

dovoljno dugo.«

»Ma je li?«

»Da«, rekla sam ukočeno. »Htjela sam vidjeti kako je Geoff. Nema

nikog drugog.«

Blake se naslonio na niskoj stolici i stavio ruke iza glave. »Ah,

shvaćam. Još netko za koga možeš preuzeti odgovornost, je li? Nije čudo da

tu glumiš Florence Nightingale.«

»Kako to misliš?« Bilo mi je drago što mi je svjetlo iza leđa, krv mi je

navrla u lice.

»Nije li to tvoja šablona? Nekome koga poznaješ dogodi se nešto loše,

a ti to moraš ispraviti.«

Namrštila sam se. »Kao na primjer?«

»Kao slučaj s tvojim bratom?« Posegnuo je ispod stolice i izvadio

novine koje je čitao njegov kolega. Bio je to tabloid s masnim crnim

naslovima. S mjesta gdje sam stajala mogla sam pročitati naslov koji se

pružao preko duplerice: TRAGEDIJA NASTAVNICE: NAŠLA SAM

JENNY, ALI NISAM MOGLA NAĆI SVOGA BRATA. I slika ispod, ja u

krupnom planu ispred škole, ne gledam u kameru, nabrana čela.

»Kad si nam kanila reći?« upitao je Blake pružajući mi novine.

Odmaknula sam se od prozora i prošla kroz prostoriju da ih uzmem,

a da nisam svjesno naredila udovima da se kreću. Jebem ti Carol Shapley.

Stvarno je vrlo brza ako joj je toliko malo trebalo od intervjua do

objavljenog teksta. Toliko o suosjećajnoj priči.

Tužna Sarah Finch gušila se dok mi je pričala kako je našla truplo

svoje omiljene učenice. I sama je doživjela tragediju, pa zna sve o

tome kako je izgubiti nekoga.

»Znam kako se Jennyina obitelj zacijelo osjeća«, jecala je. »Ali bar

imaju tijelo koje će pokopati.«

»Nisam to rekla«, promumljala sam, većim dijelom sama sebi, vrlo brzo

preletjevši pasuse. Sve je bilo tu: Charliejev nestanak, mamin živčani slom,

tatina smrt, Jennnyina smrt – ali priča je bila gotovo neprepoznatljiva,

ispripovijedana sladunjavo, rascjepkana na lako probavljive blokove za

lakomo čitateljstvo. Čitala sam do treće stranice, gdje je priča odlutala u

spekulacije o tome što se dogodilo Jenny i u ono što je Carol navela kao

moje usrdne nade za budućnost Jennyinih roditelja (»Nadam se da će ostati

zajedno i biti potpora jedno drugom. Prebrodit će to, ali nikad neće

zaboraviti.«). Nakon što sam pročitala zadnje retke načas sam zatvorila oči.

Nisam ponovno čitala – vjerojatno bih mogla citirati redak po redak – ali

sam se vratila na početak i gledala ne vidjevši riječi. Skanjivala sam se

odložiti novine i suočiti se s netremičnim pogledom koji je, znala sam, bio

uperen u mene.

»Žao mi je što ništa nisam rekla o svome bratu, ali nisam mislila da je

to važno«, rekla sam napokon, sjedajući i polažući dlanove na koljena radi

ohrabrenja.

Obrve su mu se podigle. »Stvarno? Volio bih da sam to saznao prije

medija. Kako su uopće doznali?«

Muklim glasom ispričala sam mu sve o Carol i njezinoj upornosti.

Objasnila sam da sam smatrala kako nemam izbora nego surađivati s njom.

»Lagala mi je«, rekla sam, otvorivši novine noktom. »Rekla je da neće

spominjati moje novo prezime niti išta po čemu bi me itko prepoznao. Zato

nema fotografije na kojoj poziram. Ne znam kad su ovu snimili. Vjerojatno

onog dana kad su se svi poredali ispred škole, dan nakon što je Jenny

pronađena.«

»Dan nakon što si je ti pronašla«, rekao je Blake oštro.

Podigla sam pogled. »Pa što?«

Nije mi izravno odgovorio, samo je gledao pored mene s ogorčenim

izrazom lica.

»Slušaj«, rekla sam, opet sve raspaljenija, »nemoj se dati zavarati da tu

ima išta više od podudarnosti. Nikome nisam pričala o Charlieju. Nikad ne

govorim o njemu. Takve stvari nije lako ubaciti u razgovor, zar ne? I ne

mogu očekivati od drugih da mare za to što mi je brat nestao i što to nikad

nisam uspjela preboljeti. Dogodilo se. Morala sam živjeti s time dok sam

odrastala, moram živjeti s time i sada, ali stvar je u tome da se većina ljudi

toga ne sjeća ili ne mari. Zato bar privatno mogu osjećati to što osjećam.« I

tako sam se navikla na potiskivanje da nisam ni znala kako biti otvorena

kad je to u pitanju. Skrivanje mi je bilo prirodno.

Slegnuo je ramenima. »Zašto si onda ostala? Sigurno je grozno živjeti

u istoj kući.«

»Mama«, rekla sam jednostavno i objasnila njezinu potrebu da ostane

na mjestu gdje je uvijek živjela, za slučaj da se Charlie nekim čudom pojavi.

Vrtio je glavom. »O tome govorim, Sarah. Ako se ona ne želi preseliti,

u redu. Pusti je. Zašto moraš živjeti s njom? Odrasla je. Samo zato što je

uništila svoj život ne znači da mora uništiti i tvoj.«

»Ne mogu je ostaviti.« Prelazila sam rubom nokta po šavu traperica,

opetovano, nesvjesno. »Svi su je drugi ostavili. Ne mogu joj to učiniti.«

»Baš kao što ne možeš ostaviti Geoffa da sam leži u komi«, rekao je

Blake strogo. Nagnuo se naprijed. »Shvaćaš li da bi stvari drukčije ispale da

si mi rekla kako se ponaša. Možda bi se suočio s optužbom za

uznemiravanje.«

Nisam dizala pogled.

»To nije netko koga bi trebala žaliti«, rekao je Blake, dijelom

razdraženo, dijelom suosjećajno. »Čak bi mogla reći da je dobio što je

tražio.«

»Ne misliš to ozbiljno.«

Uzdahnuo je. »Bio je umišljeni seronja, Sarah, koji nije prihvaćao

odbijanje. Iskorištavaju te sa svih strana, Sarah. Moraš se početi braniti.«

Kad sam pokušala šmrcanjem odagnati suze koje su me pekle u nosu,

Blake je uzeo kutiju rupčića sa stolića i pružio mi je.

»To je tvoje profesionalno mišljenje?« Nisam se potrudila ukloniti

sarkazam iz glasa.

»Ispričavam se«, rekao je ukočeno. »Izgleda da mi je teško biti

profesionalan kad razgovaram s tobom.«

Nakratko je zavladao neugodan muk, jer smo se oboje sjetili kad je

posljednji put bio potpuno neprofesionalan u mojoj prisutnosti. Nisam se

usudila pogledati ga.

»Obećao sam si da to neću spominjati«, rekao je Blake, gotovo sam

sebi, »ali činjenica je da te jednostavno ne razumijem. Ne znam zašto šepaš

ni otkud ti ta modrica na licu. Vidio sam je jutros, nema smisla da je sad

pokušavaš skrivati. Ne shvaćam kako se ovo«, zamahnuo je rukom po sobi,

»slaže s tvojim dolaskom u moj stan neku noć.«

Useknula sam se prije odgovora, odabravši najprije drugi dio. »Žao

mi je zbog toga. Nisam to trebala učiniti. Samo sam... Morala sam učiniti

nešto impulzivno. Osjetiti nešto, za promjenu. Te noći osjećala sam se kao

da tonem u živi pijesak. Uhvatila sam se za tebe.« Odvažila sam se na

pogled prema njemu. »Mislila sam da nećeš imati ništa protiv.«

Slegnuo je ramenima. »I nisam. Ali nije u tome poanta.«

»Gle, to što se neku noć dogodilo bilo je sjajno. Ali to nije moj život.

Moj je život svakodnevni odlazak u školu u nadi da dovoljno dobro

obavljam svoj posao. Navečer se vraćam kući i nikad ne znam što ću naći.

Kad je situacija dobra, ostanem kod kuće i ispravljam zadaće, a mama pije

dok se ne onesvijesti. Kad je loša, manje-više isto. Možda mi se to ne sviđa,

ali tako je kako je. Prije nekoliko noći samo sam načas htjela odmor od

svega toga, i bila sam dovoljno hrabra i glupa da to učinim. I vjerojatno sam

trebala naći nekoga tko nema veze sa slučajem da spavam s njim, ali

jednostavno...«. Zašutjela sam. Nisam mogla izgovoriti sljedeće tri riječi u

tom hladnom, mrtvom sobičku. Željela sam te. To bi bilo previše.

»Kao što rekoh, nisam imao ništa protiv.« Blake je zvučao kao da su

mu misli negdje drugdje.

Naslonila sam se. »Vjerojatno bi me trebao samo pustiti na miru.«

Mislila sam, ne pokušavaj me razumjeti. Ne pokušavaj me popraviti. Previše sam

poremećena.

On je očito mislio da govorim o Geoffu. »Ne vraćaš se valjda unutra

da odglumiš onesviještenu djevu?« Izgledao je zgađeno. »Imao sam bolje

mišljenje o tebi, Sarah. Sve sestre misle da je to velika tragedija za tebe, a ti

zapravo uživaš u pažnji.«

»Ne uživam«, rekla sam zgranuto. »Htjela sam samo...«

»Htjela si samo još jedan razlog da izbjegavaš živjeti svoj život. Ako se

oporavi, hoćeš li mu biti glavna njegovateljica? Slijediti ga i pustiti da

odlučuje kako ćeš voditi svoj život, kao što je sve vrijeme i htio? Hoće li ti

zamijeniti mamu i šefovati?«

»Sama donosim odluke«, rekla sam ustajući, bijesna. »Možda ih ne

razumiješ, ali to je moj izbor. Nitko me ne tjera da budem ovakva. Takva

sam kakva sam. I to što radim je ispravno.«

I on je ustao i zaobišao stol, kretao se brzo i stao tako blizu mene da

mu je lice bilo nekoliko centimetara od moga. »Samo nastavi lagati i sebi i

meni i možda jednog dana uvjeriš sebe da si sretna. Ali prije ili kasnije ćeš

zažaliti.«

»To je moj problem, nije tvoj.«

Oči su mu bila tamne. Osjetila sam vrtoglavicu, kao da padam. »Ono

što se dogodilo neku noć«, rekao je odrješito, »to je stvarno. Tako bi trebala

živjeti. Ovime«, i vršcima prstiju dotaknuo mi je grudi, odmah iznad srca.

Iživcirao me i bila sam bijesna na sebe, ali od njegova dodira sve sam

zaboravila. Privila sam se uz njega, morala sam ga osjetiti. Okrenula sam

lice prema njegovim usnama.

Nije bilo topline u njemu kad smo se poljubili, samo frustriranost i

ljutnja. Nisam marila. Nije bilo važno. Ništa nije bilo važno.

U sljedećem trenutku netko je ovlaš pokucao na vrata dok ih je

otvarao. Odskočili smo jedno od drugoga, znajući da smo već primijećeni i

da je prekasno.

»Ispričavam se što smetam«, rekla je karipska sestra. Zvučala je

sarkastično. »Šef vam je na telefonu.«

Blake je tiho opsovao i zgrabio svoju hrpu papira, uključujući novine,

prije nego što je projurio pored sestre bez ijedne dodatne riječi meni ili njoj.

Pogledala sam je bolno svjesna crvenila na svome licu, i također ništa nisam

rekla.

»Mhm«, namjerno se značajno nakašljala i otišla.

Nije bilo šanse da nakon toga ostanem uz Geoffov krevet. Odšuljala

sam se natrag u njegovu sobu da uzmem svoje stvari. Na izlasku sam mu

promrmljala ispriku. Što god Blake govorio, nisam mogla ne misliti da ću

morati dodati Geoffa na svoj popis obaveza; imala sam odgovornost prema

njemu, sviđalo se to meni ili ne. To nije bilo nerazumno. Blake se varao. I

tako je tipično za njega da misli kako zna što je najbolje za mene. Osim što

mi je bilo neugodno jer me sestra zatekla u njegovim rukama, uzrujalo me

to što sam se opet bacila na njega, što sam imala tako malo samopoštovanja.

Čak i sad tijelo mi je treperilo od uzbuđenja i frustriranosti, kao pravi

izdajica.

Jednom ili dvaput pogriješila sam na izlasku iz bolnice, zbunjena bez onog

nespretnog liječnika. Kad sam napokon našla vrata koja vode u izvanjski

svijet projurila sam kroz njih s osjećajem olakšanja, jedva dočekavši da

udahnem svježi zrak. Bio je lijep dan, vedar i topao. Zaklonila sam oči

zaslijepljena sunčevom svjetlosti koja se odbijala s vjetrobranskih stakala na

bolničkom parkiralištu pitajući se na koju stranu da krenem, pa isprva

nisam opazila da se do mene dovezao auto.

»Sarah«, rekao je veseli glas s vozačkog mjesta. »U kojem smjeru

ideš?«

Sagnula sam se i ugledala inspektora Vickersa. Kraj njega je sjedio

Blake i zurio kroz vjetrobransko staklo, namjerno ne gledajući u mene.

»Hmmm... Idem kući«, rekla sam oklijevajući.

»Idemo prema tvome kraju, daj da te povezemo«, rekao je Vickers.

»Sjedni.«

Zaista nisam znala kako to odbiti. Imala sam nekoliko kilometara niz

autocestu, što i nije lijepa šetnja kroz prirodu. Vickers mi nikad ne bi

povjerovao da sam rekla kako bih se radije prošetala.

»Hvala«, rekla sam na koncu i sjela otraga iza Vickersa. Blakeu su uši

bile crvene i nije se osvrtao. Uhvatila sam Vickersov pogled u retrovizoru.

Prepoznala sam proračunati izraz koji je imao kad smo razgovarali u

jutarnjim satima tog dana.

»Znači, trebala sam vam reći za svoga brata«, rekla sam smireno.

Bore oko očiju su mu se zgužvale, i shvatila sam da se smiješi. »Tako

je. Ali siguran sam da ste imali svoje razloge.«

»Ništa nisam htjela skrivati. Samo sam mislila da ne morate znati za

to.«

»Ustvari, već sam znao«, rekao je Vickers i zatim bar dvadeset

sekundi pretjerano kašljao. »Ispričavam se«, uspio je napokon reći.

»Cigarete. Nikad nemojte pušiti, draga moja.«

Očito je bio moj dan za besplatne savjete od policije. Pristojno sam se

nasmiješila, dok su mi se misli kovitlale. »Znači, znali ste?«

»Malo sam se raspitao«, rekao je, dobacivši mi opet ironičan pogled u

retrovizoru. »Provjerio sam vas nakon što ste dali izjavu kao svjedokinja.

Nije bilo teško saznati sve o vama. Vrlo žalostan slučaj.«

»I... I ne smeta vam što to nisam spomenula?« Nisam htjela govoriti o

tome pred Blakeom, ne dok sjedi ondje, ali on je od toga napravio problem,

nije li? Zašto Vickersa nije bilo briga? I zašto se nije potrudio reći to svojoj

ekipi?

Viši inspektor je progunđao: »Sarah, s godinama sam naučio da

svatko ima poneku tajnu koju ne želi podijeliti s policijom. Neke od njih

vrijedi saznati, neke ne vrijedi. Iskustvo vam kaže koje su bitne. Nije sve

važno, a ja nastojim izabrati što moja ekipa mora znati, a što ne mora.

Prosudio sam da slučaj vašeg brata nije bitan za ovu istragu.«

»I ja sam to mislila«, rekla sam s golemim olakšanjem.

»Ali reći ćete nam«, rekao je Vickers ubacujući se na glavnu cestu,

»ako još nešto tajite. Nema više tajni, u redu?«

Pogledi su nam se susreli u retrovizoru, i ovaj put ja sam ga prva

skrenula. Nisam se prevarila tog jutra. Uza svu toplinu i površnu

blagonaklonost, u tim hladnim plavim očima nije bilo povjerenja. Vickers je

nešto sumnjao, a nisam imala pojma što bi to moglo biti. Nisam mu

odgovorila, i ostatak vožnje u autu je vladao muk. To je bila jedna od

najglasnijih tišina koje sam čula.

1994.

Nestao prije godinu i osam mjeseci

»Gospođo Barnes! Gospođo Barnes!«

Prepoznajem glas iza nas, moja nastavnica, gospođa Hunt. Dignem pogled prema mami, pitam se je Ii čula, i ako jest, hoće Ii se zaustaviti. Nevoljko okrene glavu.

»Da?«

Gospođa Hunt je zadihana. »Možete Ii se, molim vas, vratiti... da popričamo... nakratko...?« Pogleda me s jednom rukom na grudima. »I ti, Sarah.«

Mama se okrene i slijedi je preko igrališta, a ja klipšem za njima i gledam mamine noge. Lijeva, desna, lijeva, desna. Znam što će gospođa Hunt reći. Sijede kose i debeljuškasta, gospođa Hunt već je nekoliko mjeseci moja nastavnica, dovoljno dugo da me procijeni. Nekoliko puta sam upozorena. Neću razmišljati o tome, odlučim, i ispraznim misli. To je trik koji sam naučila. Jednostavno se isključim kad osjetim da mi je svega dosta. Često to radim.

Opet u učionici, na svome terenu, gospođa Hunt izvuče stolicu za mamu, a meni pokaže na prvi red. Sjednem polako, šćućurim se na stolici Eleanor Price. Zamišljam da sam Eleanor, s njezinim debelim naočalama i jarkocrvenom kosom. Eleanor je nastavničina ljubimica. Voli sjediti u prvom redu, dovoljno blizu da pokaže gospođi Hunt na kojoj smo stranici udžbenika povijesti, dovoljno blizu da se ponudi kad zatreba prenijeti poruku drugoj nastavnici.

»Gospođo Barnes, htjela sam porazgovarati s vama o Sarah jer sam prilično zabrinuta njezinim sadašnjim učinkom. Razgovarala sam s kolegama koji joj također predaju i svi mislimo da se ne trudi dovoljno. Ne piše zadaće, gospođo Barnes. Sanjari u razredu. Zna biti vrlo gruba prema svojim kolegama i često je neuljudna prema meni.«

To je ono što je muči, razmišljam s određenim zadovoljstvom. Gospođa Hunt je omiljena nastavnica u školi, draga i vesela, svačija prijateljica. Ja nemam povjerenja u nju. Ne tražim pomoć od nje. Šmugnem iz razreda prije nego što ulovi priliku za razgovor sa mnom.

Mama se trudi pridobiti njezinu naklonost. »To je vrlo zabrinjavajuće. Ali sigurna sam da će se više potruditi. Zar ne, Sarah?«

Buljim u prazno. Ja sam Eleanor Price. Mene se to ne tiče.

»Djeluje vrlo povučeno«, šapne gospođa Hunt, pohlepno promatrajući mamino lice. »Postoje li ikakvi problemi kod kuće za koje bih trebala znati?«

Reci joj, želim viknuti. Reci joj za piće i svađe oko toga.

Mama nehajno podigne ruku kako bi maknula kosu s čela. Kad joj rukav sklizne dolje, lice gospođe Hunt slika je šoka i znatiželje. Mamina je podlaktica modro-crna. Ima i druge modrice, znam to, i druge tragove. Ona je šeprtljava pijanica. Često pada.

Čekam da objasni, ali prije nego što mama progovori, nastavnica se nagne naprijed. »Znate, postoje mjesta kamo možete otići. Skloništa. Mogu vam dati adresu...«

»Nema potrebe«, kaže mama.

»Ali ako kod kuće ima nasilja... Ako vas muž...«

»Molim vas«, kaže mama s podignutom rukom da je zaustavi. »Ne pred Sarom.«

Sad im posvećujem pozornost, potpuno. Ne može dopustiti da gospođa Hunt misli kako je tata odgovoran za njezine ozljede. Ne bi to mogla.

»Postoje stvari koje moram podnositi, ali ih tajim od nje«, govori mama tihim glasom. »Ona nema pojma...«

»Ali trebala bi znati!« kaže gospođa Hunt uranjajući prste u obraze kao da su od tijesta. »Kako joj to možete tajiti?«

Mama vrti glavom. »Radimo na tome, gospođo Hunt. Riješit ćemo to na kraju. Odnosi su nam sve bolji, zaista. I Sarah će se popraviti. Hvala što ste našli vremena da razgovarate sa mnom o njoj.« Ustaje, uzima svoju torbicu. »Uvjeravam vas da nam je Sarah najvažnija.«

Gospođa Hunt kimne, vlažnih očiju. »Ako išta mogu učiniti za vas...«

»Reći ću vam.« Mama se okrene prema meni s ohrabrujućim smiješkom. »Hajde, Sarah. Idemo kući.«

Ne govorim ništa dok ne napustimo školsku zgradu i izađemo na ulicu, daleko od gužve pokraj ulaza.

»Zašto gospođi Hunt nisi rekla istinu?«

»To se nje ne tiče«, odgovori mama kratko.

»Ali mislit će da tata... Hoću reći, na neki način je rekla da misli da ti je to tata učinio.«

»Pa?«. Mama se naglo okrene i gleda me. »Znaš, tvoj tata nije savršen, što god ti mislila.«

»On ti nije to učinio«, kažem, pokazujući na njezinu ruku. »Sama si to učinila.«

»Jednog dana«, mama tiho kaže, »shvatit ćeš da mi je tvoj otac veoma naudio, iako ne vidiš modrice.«

»Ne vjerujem ti.«

»Misli što hoćeš. To je istina.«

Oči su mi pune suza, i srce mi udara. »Da si bar mrtva«, kažem i mislim to ozbiljno.

Mama uzmakne na trenutak, zatim se smije. »Ako nešto trebaš znati, draga Sarah, to je da se želje ne ostvaruju.«

I ja to znam. U tome je u pravu, iako se baš u svemu ostalom vara.

Poglavlje 12

Kad smo stigli, Curzon Close bio je po drugi put toga dana pun policijskih

vozila, pa sam iznenađeno uskliknula.

Ne okrećući glavu Blake je odrješito rekao: »Imamo nalog za pretres.«

»Pretres? Mislila sam da to obično radite u pet ujutro.«

»Samo kad mislimo da ćemo uloviti nekoga dok spava«, rekao je

Vickers preko ramena, zaustavljajući se uz rub ceste. »Ovaj put prilično

smo sigurni da je kuća prazna.«

Imala sam neugodan osjećaj da znam o kojoj kući govori.

»Policajci nisu dobili odgovor kad su kucali okolo i raspitivali se što

se sinoć dogodilo«, nastavio je Vickers. »Nisu nam previše pomogli, da

budem iskren. U ovoj ulici ljudi čvrsto spavaju, ali dali su sve od sebe da

odgovore na naša pitanja. Dio je procedure provjeriti sve mještane da bismo

vidjeli ima li koga... zanimljivog, da tako kažem. I pojavio se nitko drugi do

vaš susjed preko puta, Daniel Keane. Znate ga?«

Počela sam odmahivati glavom pa stala. »Donekle«, rekla sam na

kraju. »Nisam razgovarala s njim godinama. Ne, zapravo ga ne poznajem.

Poznavala sam ga prije.« Blebetala sam. Prestala sam govoriti i ugrizla se za

usnu.

I Vickers i Blake su me gledali. Isti izrazi lica ukazivali su na to da su

zainteresirani.

Uzdahnula sam. »Gledajte, bio je Charliejev prijatelj, u redu? Nakon

što je Charlie nestao više nisam smjela razgovarati s njim. Vidim ga s

vremena na vrijeme, ali ne mogu baš reći da ga poznajem.«

Vickers se činio zadovoljnim. »Dobro, u tom slučaju možda ne znate

za prošlost gospodina Keanea. Prije nekoliko godina bio je u svakakvim

nevoljama. Optužbe za fizički napad, zapravo uglavnom tučnjave ispred

pubova, nešto krađa, prometnih prekršaja i slično. Sitne nepodopštine.

Uhapsili su ga zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda kad je neki jadnik

završio s frakturom lubanje, ali nisu imah dovoljno dokaza da ga optuže. A

zatim, čarolija. Nema više prekršaja. Prestao se uvaljivati u nevolje, našao je

posao, pa smo ga prestali držati na oku. Zvali smo radionicu gdje je

zaposlen, danas ga nisu vidjeli, očekivali su ga jutros kao i obično, no nije se

pojavio. Inače nemaju pritužbi na njega. Nikad prije nije kasnio na posao.«

Blake se uzvrpoljio na sjedištu. »Bolje da krenemo. Dečki čekaju.«

Postala sam svjesna da ih zadržavam. Zbunjena, uzela sam torbicu i

jaknu i promumljala Vickersu zahvalu na vožnji. Nisam pogledala Blakea

dok sam hitala prema ulaznim vratima, slabo svjesna ljudi koji su se počeli

raspoređivati ispred Dannyjeve kuće. Kad sam gurnula ključ u bravu

iznenada sam pomislila na Paula. I da je bio kod kuće, prilično sam sigurna

da ne bi otvorio policiji. Uplašio bi se. Vjerojatno je u tom trenutku bio

ondje. Okrenula sam se oklijevajući, pitajući se trebam li išta reći. Da je

Danny otišao, kao što policija očito misli, ne bi li poveo brata?

Dok sam ja krzmala na pragu, preko puta su se događaji brzo

razvijali. Na Vickersov znak glavom, mali tim uniformiranih policajaca

poredao se ispred ulaznih vrata. Onaj na čelu je viknuo: »Policija! Otvorite

vrata!« a zatim, ne čekajući reakciju, zamahnuo prema vratima ovnom za

probijanje. Savijala su se i naginjala dok je policajac opetovano udarao u

njih, ciljajući šarke. Na koncu su popustila i prvi se policajac povukao,

pustivši ljude koji su čekali iza njega da pojure unutra iz sveg glasa vičući:

»Policija!«

Krenula sam stazom prema svojim dvorišnim vratima obgrlivši se

rukama, jer sam unatoč jarkom suncu drhturila. Vickers i Blake stajali su

vani i čekali. Iznutra su dopirali zvuci trčanja, izvikivanje naredbi i

otvaranje vrata uz tresak. Uslijedila je kratka stanka. Netko je zaštropotao

po jednom dvorišnom prozoru, otvorio ga i viknuo: »Imamo problema s

jednim vratima, šefe.«

»Dajte si malo truda«, odvratio je Blake.

Opet lupanje. Oklijevala sam, a zatim se predomislila i odlučno

krenula preko ceste prema Vickersu.

»Inspektore, trebate nešto znati«, rekla sam dolazeći iza njega.

»Danny ima mlađeg brata...«

Dok sam govorila iz kuće je dopro povik. »Zovite hitnu!«

»Čekajte tu«, rekao je Vickers i pojurio prema vratima za Blakeom.

Stajala sam ondje premještajući se s noge na nogu, gledajući u kuću da

vidim ima li kakvih znakova da nešto nije u redu. Ako se nešto dogodilo

Paulu... pomislila sam no nisam mogla dovršiti misao.

Činilo se da je prošla cijela vječnost dok nije stigla hitna pomoć i

projurila pored mene. Usmjeravao ih je policajac koji je prišao prozoru na

zvuk sirene. Dok su ulazili, Blake se progurao pored njih i krenuo ravno

prema meni.

»Znala si za brata? Možeš ga identificirati?«

»Što je bilo?« prošaptala sam, a strah mi je stezao grlo. »Nije valjda...«

»Mrtav? Nije. Bar ne još. Kako izgleda?«

Progutala sam knedlu, razmišljajući. »Tamna kosa, smeđe oči. Ima

dvanaest godina, ali izgleda starije.«

»Građa?« upita Blake nestrpljivo.

»Krupan je. Pretio.« Bilo mi je žao što to izgovaram.

Uzdahnuo je. »To je on. Dvanaest godina? Isuse. Kako se s dvanaest

godina dovedeš u takvo stanje? Za to se stvarno moraš potruditi.«

»Mnogo je pretrpio«, obrecnula sam se zaštitnički. »Mislim da se sam

sebi ne sviđa previše.«

»To je prilično očito. Pokušao se ubiti.«

»Kako?« protisnula sam.

Jedan od uniformiranih policajaca koji je onuda prolazio odgovorio je:

»Objesio se na vrata, jadnik. Jebiga. Nije čudo što ih nismo mogli otvoriti.«

Pogledao je Blakea. »Skužili smo zašto nije uspio. Samo je rastegnuo štrik.

Onaj presvučen plastikom, pa je čvor skliznuo. Bio je pretežak a štrik

predug, pa je na kraju nogama dodirivao pod. Predebeo je da bi se objesio.

Bože, mislio sam da sam sve vidio.«

»Hoće li biti dobro?« upitala sam, mrzeći policajca zbog ležernosti s

kojom je govorio o Paulu.

Slegnuo je ramenima. »Možda. Obrađuju ga. Bio je skroz hladan kad

smo ga našli.«

Mukli udarci doprli su iz kuće, a Blake je rekao: »Iznose ga.«

»Podigni svoj kraj, stari«, rekao je jedan od bolničara dok su izlazili

kroz vrata. Dvojica policajaca pomagala su im s nosilima na kojima je ležao

Paul. Lice mu je skrivala maska s kisikom, ali nije bilo sumnje da je trbušina

njegova, kao i kuštrava kosa na vrhu nosila. Jedna debela ruka beživotno je

visjela ispod pokrivača.

»Samo naprijed«, začulo se iza mene, gdje se policajac koji je

razgovarao sa mnom naslonio na svoj auto cereći se.

»Pomogni nam«, rekao je jedan od nosača.

»Sa svojim leđima? Ni za živu glavu. Pa da se trajno ozlijedim.«

»Ovo nije vic«, rekla sam gnjevno Blakeu, nadajući se da će im reći da

začepe. »Nije on životinja ili takvo nešto. Na tim nosilima je dijete.«

Blake me ignorirao, pa sam frustrirano stisnula šake.

Ekipa hitne pomoći položila je nosila na stazu i spustila kotače.

Projurili su pored mene. Paul je izbliza grozno izgledao. Koža mu je bila

modrikasta, pa sam se upitala koliko dugo je bio ondje i koliko dugo bi bio

da policija nije provalila. Na što je Danny mislio kad ga je tako ostavio?

Blake je pošao za njima i nagnuo se u vozilo kad su ga unijeli. Vratio

se k meni turobna izraza, ali ono što je rekao bilo je ohrabrujuće.

»Kažu da je razgovarao s njima. Sad se pomalo gubi. Misle da će biti

dobro, ali neće ostati tu.«

Dok je govorio, vozilo je krenulo s uključenom rotirkom i sirenom.

Blake se opet okrenuo prema meni. »Dakle, ne poznaješ Dannyja, ali

poznaješ Paula.«

Lecnula sam se od njegova tona. »Ne baš. Samo sam jednom

razgovarala s njim. Ionako me nisi pitao za Paula.«

»Nisam znao za Paula«, rekao je Blake tiho.

Slegnula sam ramenima. »Jučer sam ga prvi put srela, dobro? Otišla

sam onamo...« Oklijevala sam, a zatim nastavila, objašnjavajući zašto sam

htjela razgovarati s Dannyjem, objašnjavajući kako sam mislila da mi može

nešto reći o Charlieju. »Paul je divno dijete. Dobroćudne naravi. I ne

podcjenjuj ga jer je debeo. Vrlo je bistar. Kladim se da zna više o računalima

i tehnologiji od svih nas.« Bilo mi je važno da Blake shvati kako je Paul

ljudsko biće, a ne obična gromada sala.

Blake me bezizražajno gledao. »Znači, do jučer nikad nisi bila u toj

kući.«

»Nisam.«

»I odjednom ti je palo na pamet da otkriješ što ti se dogodilo s

bratom?«

Kimnula sam. »Valjda je ovo s Jenny ponovno sve probudilo.

Najednom sam počela razmišljati o tome što mu se dogodilo. S tim inače ne

živiš iz dana u dan. Jednostavno veći dio vremena živiš s posljedicama.«

Blake je pogledao iza mene, pa sam se okrenula i ugledala Vickersa

kako se gega izlazeći iz kuće. Izgledao je još tmurnije i potištenije nego

inače. Kad je podigao nešto u desnoj ruci, nešto srebrno s resama, kao nikad

dotad osjećala sam se kao da sanjam, jer to što sam ugledala nije imalo

nikakvog smisla.

»To je moja torbica!«

Bila je to torbica koju sam nosila prije tri večeri, torbica koju mi je

uzeo zagonetni napadač. Otišla sam ravno do Vickersa i pružila ruku da je

uzmem. Izmaknuo ju je, a osjetila sam i da Blake dolazi za mnom.

»To je moje«, ponovila sam. »Odakle vam?«

Vickers je izgledao umorno. »Bila je u boravku, Sarah. Gdje ste je

ostavili.«

Odmahnula sam glavom. »Nisam je ostavila. Ne razumijete, izgubila

sam tu torbicu. Hoću reći, nisam je izgubila. Oteli su mi je.«

»Ne valjda još jedna priča«, rekao je Blake. »Uvijek postoji odgovor na

sve, je li?«

»Istina je«, rekla sam dostojanstveno, obraćajući se samo Vickersu.

»Netko me napao u utorak navečer. Gurnuo me i oteo mi torbicu. Zato ne

vozim svoj auto, nemam ključeve. Vidjeli ste da pješačim, upravo ste me

vozili. Zašto se ne bih odvezla do bolnice ako mogu?«

Vickers ju je otvorio i zavirio u nju. Spopao me strašno neumjestan

poriv za hihotanjem. Bilo je nečeg apsurdnog u čovjeku u sivom odijelu koji

prekopava po srebrnoj kožnoj torbici kao da je njegova.

»Nema ključeva«, na koncu je obznanio, i najednom mi više nije bilo

smiješno.

»Molim? Moraju biti unutra. Jeste li provjerili unutrašnji pretinac?«

Vickers me prijekorno gledao. »Tamo sam prvo pogledao. I moja žena

u njemu drži ključeve.«

»Mogu li ja provjeriti?«

Predao mi je torbicu bez riječi, pa sam je pretraživala neugodno

svjesna da me obojica gledaju. Razgrnula sam rukom papiriće i račune koji

su se nakupili na dnu torbice, tražeći ključeve. Našla sam olovku za oči i

balzam za usne, kemijsku koja je davno prestala raditi, nekoliko spajalica i

još nešto sitnica, ali ne i ključeve. Na kraju sam morala priznati poraz.

»Dobro, ali bili su unutra kad je ukradena. Bilo je i drugih stvari, moj

dnevnik, neke slike.« Pokušala sam se sjetiti što sam još izgubila.

»Dođite«, rekao je Vickers i zakoračio natrag. »Pogledajte sami.«

Blake je krenuo naprijed da me prestigne. »Šefe, forenzičari. Ne

možemo...«

»Već je priznala da je bila u kući«, reče Vickers blago. »Mislim da

forenzičari ionako ništa neće dokazati. Ali nećemo joj dopustiti da išta dira,

za svaki slučaj.«

Blake se suzdržao, ništa više nije rekao. Pomaknuo se unatrag i pustio

me da prođem.

Ušla sam pored njega u hodnik i pogledala oko sebe. Od jučer se ništa

nije promijenilo, osim štete koju je počinila policija prilikom provaljivanja.

Oljuštena boja prekrivala je izlizani sag gdje su vrata udarila o zid. Opet

sam osjetila vonj znojnih čarapa koji sam već primijetila, i još nešto, nešto

prodornije. Strah.

Za razliku od jučer, vrata dnevne sobe bila su odškrinuta. »Tu ste

našli torbicu?« upitala sam. »Smijem li ući i sama pogledati? «

»Samo naprijed«, rekao je Vickers. »Neće vam trebati dugo.«

Shvatila sam što je mislio čim sam gurnula vrata. Miris tijela koji je

prožimao kuću tu je bio jači, ustajao, pa sam se malo zagrcnula,

pokušavajući disati plitko na usta. Soba je bila mračna, jeftine rolete bile su

spuštene na dvorišnim prozorima. Dok Vickers nije pritisnuo prekidač kraj

vrata, jedino se sunčeva svjetlost probijala oko rubova tankih roleta.

Zatreptala sam od iznenadnog oštrog svjetla iz gole žarulje na stropu, prije

nego što sam pojmila kakav je nered otkrilo. Soba je bila praktički prazna.

Veliki krevet prekriven zamrljanom plahtom s gumicom, s uzglavljem

presvučenim prljavim blijedozelenim velurom, izgledao je kao da potječe iz

sedamdesetih. S jedne strane kreveta na podu je bila kutija maramica,

iskorištene su bile razbacane uokolo. S druge strane bila je hrpa otrcanih

časopisa – pornografija, shvatila sam zgađeno. Tanki, zgužvani poplun

zbačen prema podnožju kreveta vukao se po podu, koji je prekrivao

tamnosmeđi akrilni sag što je svjetlucao na svjetlu i lagano škripao pod

mojim nogama. Zidovi su bili prekriveni žućkastim papirom s bogatim

bisernim uzorkom, prave, ozbiljne tapete ne bi odgovarale toj sobi.

Izduženi prljavi trag na jednom zidu ukazivao je na to da je ondje nekoć

stajalo nešto veliko, možda sofa.

Okrenula sam se prema Vickersu. »Ali ovo je četverosobna kuća.

Zašto su se ovom sobom koristili kao spavaćom kad samo njih dvojica tu

žive?«

Vickers nije izravno odgovorio, nego me poveo dalje da vidim ono što

su prije zaklanjala vrata. Mali izubijani ormar za knjige bio je jedini

preostali komad namještaja u sobi, ne ubrajate li u namještaj videokameru

na stalku. Zbunjeno sam pogledala kameru, a zatim se okrenula Vickersu

radi objašnjenja. Umjesto toga pokazao je na ormar.

»Torbica vam je bila tamo, na najnižoj polici. Vidite li išta drugo što

prepoznajete? «

Prekoračila sam oprezno sag, nisam htjela razmišljati što bi moglo

živjeti u njemu ili kad je posljednji put usisan. Prošli su me žmarci kad sam

vidjela što je bilo na vrhu ormara.

»To su moje slike. Bile su u torbici.«

Netko ih je posložio naslonivši ih duž zida. Bile su male, kao za

putovnicu. Činilo se neumjesnim vidjeti ih ondje. Prišla su dvojica

inspektora i gledala mi preko ramena dok sam pokazivala. »Charlie.

Charlie i ja. Tata i ja. Mama i tata.«

Dnevnik je ležao otvoren i okrenut prema dolje. Posegnula sam za

njim mršteći se zbog zgužvanih stranica. Blake je ispružio ruku da me

spriječi. »Još nemojte ništa dirati«, rekao je tiho.

»Dobro, to je moj dnevnik.« Pogledala sam pomnije. »A ovo je moja

olovka... oh!«

»Što je?« brzo upita Vickers.

»Ma čudno mi je, jer sam mislila da sam je izgubila. Valjda je sve

vrijeme bila u torbici.«

»Kad ste je izgubili?«

»Prije nekoliko mjeseci. Svuda sam je tražila. Bila je tatina.« Bila je

srebrna, s ugraviranim njegovim inicijalima i osebujnim mrežastim

uzorkom urezanim u metal. »Mislila sam da sam je izgubila u školi. Sve

sam prevrnula dok sam je tražila. Ne mogu vjerovati da je sve vrijeme bila

u torbici.«

Policajci ništa nisu komentirali, a ja sam nastavila razgledati ostatak

polica, pregledavajući zbirku raznorodnih predmeta – kamen s rupom,

otrcanu kožnu nit s trima kuglicama, lubanju neke sitne životinje, možda

rovke. Bilo je nekoliko novčića i drugog smeća. Sustavno sam pregledavala

tu zbrku pokušavajući vidjeti što je još skriveno ondje, a da pritom ništa ne

diram. Rub moga privjeska za ključeve stršao je iza naslonjene razglednice

iz Škotske. Pokazala sam ga Vickersu, koji je pomaknuo razglednicu

vrškom svoje olovke i kimnuo kad je i sam ugledao ključeve. Na jednoj od

donjih polica uočila sam ukosnicu za koju sam znala da je nisam vidjela bar

šest tjedana i jeftinu narukvicu koju sam nosila u školi i skinula je nakon

pola dana iživcirana njezinim zveckanjem i težinom dok sam pisala na

ploči. »Ovu sam narukvicu sigurno posljednji put nosila u školi«, rekla sam

okrenuvši se prema Vickersu. »Nema šanse da mi je bila u torbici. Ostavila

sam je na klupi u učionici. Kako je, kvragu, završila ovdje?«

»To bismo i mi htjeli znati«, rekao je Vickers tiho. »Izgleda da mnogi

od ovih predmeta pripadaju vama, što je čudno, s obzirom na to da do jučer

niste bili u kontaktu sa stanarima ove kuće, kako ste sami izjavili.«

»Ne mogu to objasniti«, rekla sam, potpuno zbunjena. »Ne

razumijem. Kakva je ovo soba?«

Blake mi je dao znak da priđem kameri i pokazao na tražilo.

»Nemojte ništa dirati, samo pogledajte i recite mi što vidite.«

»Fokusirana je na krevet.« Dok sam izgovarala te riječi, upalila mi se

lampica. »Oh... hoćete reći da ovdje snimaju filmove? Kućne porniće?

Odvratno.« Najednom mi je bilo drago što ništa nisam smjela dirati. »A

Paul je zacijelo bio tu dok su ih snimali. Jadnik. Nadam se da mu Danny

nije dao da gleda.« Pogledala sam Vickersa. »Ali zašto su moje stvari tu?

Što se događa?«

Uzdahnuo je. »Sarah, morat ćemo pretpostaviti da ste u određenoj

mjeri umiješani u ovo.«

»Molim?« Nisam mogla vjerovati što je rekao. »Rekla sam vam,

torbica mi je ukradena! Ovo jesu moje stvari, ali nisam ih ja tu ostavila, ne

znam kako su tu završile.«

Blake je prišao vratima, gdje je prigušeno razgovarao s jednim od

policajaca koji su pretraživali kuću. Okrenuo se. »Gospodine, možemo li

popričati?«

»Ništa ne dirajte«, naglašeno je ponovio Vickers i pričekao da kimnem

prije nego što je izašao za Blakeom. Došao je jedan uniformirani policajac i

stao na vrata gledajući me. Nije govorio, a nisam ni ja. Samo sam stajala

ondje i promatrala pustu, tmurnu sobu s osjećajem mučnine.

Kad su se napokon vratili upitala sam ih što se događa.

Njih su dvojica izgledali još turobnije nego prije. Vickers se naslonio

na zid, izgledao je kao da su mu noge preslabe da ga podupiru, pa je pustio

Blakea da govori.

»Upravo smo bili gore, gdje su policajci našli veliku količinu kućne

dječje pornografije. U jednoj od soba na katu nalazi se napredna oprema:

računala, širokopojasni internet, prilagođeni videoprogrami, hrpe DVD-

ova.« Pokazao je na kameru. »Ovo snima izravno na disk. Ovdje su snimali

pa nosili gore i prebacivali na server. Ovakvim je stvarima prilično teško

ući u trag. Ljudi koji se time bave dobro barataju lažnim IP adresama,

hakiraju tuđa računala radi podataka, pa nam je to teško pratiti i otkriti tko

raspačava to sranje.«

»Ali zašto?« počela sam se tresti.

»Novac«, reče Blake kratko. »U tom biznisu vrti se velika lova. Ako

imaš dobar proizvod, možeš naplatiti koliko hoćeš. Stalno kruže isti filmovi

i slike. Pedofilima je zlo od gledanja istih klinaca i istih silovanja i mučenja.

Ima hrpa tipova spremnih platiti da vide novo zlostavljanje djece. Dobri

dobavljači rade i po narudžbi. Možete zatražiti da vam ostvare maštarije.

Ako dovoljno platite, dijete čak može vrištati vaše ime. Kao da ste stvarno

tamo, a ne samo pred računalom.«

Trznula sam se, bio mi je mrzak njegov bezobzirni ton.

»Ovo je profesionalna oprema.« Mahnuo je rukom prema sobi. »Ništa

ne ukazuje na to gdje se snima. Soba je očišćena, ništa osobno ne pojavljuje

se pred kamerom. Samo krevet i dio praznog zida. Ništa što bi policiji

moglo poslužiti kad bismo našli te filmove ili slike na internetu. Ova bi

soba mogla biti gotovo bilo gdje. Možemo samo uhapsiti mušterije, idiote

koji to plaćaju vlastitim kreditnim karticama.«

»Ne mogu vjerovati«, rekla sam vrteći glavom. »Ovdje? U ovoj kući?

Usred tihe, male slijepe ulice u predgrađu?«

Zatim se oglasio Vickers, tihim i jednoličnim glasom, bez emocija.

»Ovakve se stvari mogu događati, a da nitko ne zna. Nevjerojatno je što sve

ljudi ne vide ako ne znaju što bi trebali tražiti. Pogledajte Freda i Rose West.

Nitko iz Cromwellove ulice nije imao pojma što Westovi rade jer nisu mogli

ni zamisliti da ljudi mogu biti tako zli. Dobri ljudi ne razmišljaju o takvim

stvarima. Zli ljudi ne mogu razmišljati ni o čemu drugom.«

Govorio je o dobru i zlu sa silinom i strogošću kakvog starozavjetnog

proroka, i uvidjela sam da vjeruje u zlo, dobro staro zlo, ne u psihološka

opravdanja bazirana na odgoju i okolnostima.

»To je gotovo kreativno«, rekao je, većim dijelom sebi. »To je njihova

umjetnost, moglo bi se reći. Pomislite na sav trud koji je potreban, cijelu

organizaciju.«

Zgrožena, opet sam se okrenula prema Blakeu.

»Bacili smo gore pogled na slike i par DVD-ova. Trebat će nam neko

vrijeme da sve prođemo, ali u ovom stadiju čini se da su radili tematski.«

»Kako to mislite?« prošaptala sam.

»Jedna žrtva, nekoliko zlostavljača.«

»Nije Paul?« rekla sam. Srce mi se slamalo kad sam počela shvaćati

zbog čega je postao takav. Nije ni čudo što nije mogao živjeti s otkrivenom

tajnom.

Vickers odmahne glavom. »Ne. Nije Paul. Jenny Shepherd.«

Gledala sam dvojicu muškaraca s potpunim neshvaćanjem. »Jenny?

Ali kako? Što je radila u ovoj kući?«

»To bismo i mi htjeli znati«, rekao je Blake, a ja sam se osjećala kao

Alisa koja pada i pada u zečju rupu, kao da zemlja propada poda mnom.

Ništa više nije imalo smisla, osim što sam napokon shvatila kako je

djetinjasta, nerazvijena djevojčica kojoj sam predavala engleski mogla biti

četiri mjeseca trudna.

»A što je s Paulom?« rekla sam naposljetku. »Ne mislite valjda da je

umiješan.«

Vickers je izgledao zabrinuto. »Znam da je dijete, Sarah, ali nažalost

vjerujemo da je imao aktivnu ulogu.«

»Sami ste rekli, zna s računalima«, ukazao je Blake. »Kako se čini, on

je bio glavni što se tiče tehnologije. Sva računala bila su u njegovoj sobi.«

Vickers je uzdahnuo. »Imate li ikakvu informaciju koja bi dečka

mogla rasteretiti ili inkriminirati, rado bih je čuo, sad ili u postaji.«

Zurila sam u daljinu bez riječi. Nisam znala što da kažem. Samo sam

imala osjećaj da Paul ne bi dobrovoljno sudjelovao ni u čemu podlom i

zlom, ali dokazi protiv njega su se gomilali.

»Ne znam«, rekla sam naposljetku. »Mogu vam reći samo da se činio

dobrom osobom.«

Blake se uzrujao. »Mnogi se ljudi čine dobrima. Mnogi se ljudi čine

nedužnima. Ponekad nam je teško odmah raspoznati one koji su krivi, ali

na kraju obično uspijemo.« Pokazao je na hrpu stvari koje sam identificirala

kao svoje. »Ne mislite da biste nam neke stvari trebah objasniti? «

»Ja? Jeste li ludi? Ništa nisam imala s time. Ništa ne znam o tome.«

Čak sam i sebi zvučala kao da lažem. Gledala sam čas jednog čas drugog.

»Morate mi vjerovati.«

»Poznavali ste djevojčicu«, rekao je Vickers. »Živite u istoj ulici. Stvari

su vam ovdje. Vi ste poveznica. Kao i uvijek, Sarah, vi ste poveznica.«

»Ne mislite valjda da sam stvarno umiješana?« Ali ništa na njihovim

licima nije pokazivalo da mi vjeruju: Vickersove oči bile su hladne,

ledenoplave, a Blake je imao turoban izraz. Obuzela me čista panika, ali

sam je potisnula. Igrali su nekakvu igru – samo nisam znala pravila.

»Bolje da nam kažete što je bilo, Sarah, prije nego ovo ode dalje.«

»Nemam što reći. Ne mogu vam pomoći. Imala sam dug dan i

umorna sam.« Zvučala sam razdražljivo, ali nisam marila. »Idem kući. Kad

otkrijete što se ovdje stvarno dogodilo, javite mi. Jer ja nisam umiješana u

to, tapkam u mraku kao i vi.«

Okrenula sam se da odem ne čekajući odgovor, ali nisam učinila ni

dva koraka prema vratima kad sam osjetila da me netko zgrabio za ruku i

okrenuo me.

»Pustite me!« Zurila sam u Blakea.

»Nema šanse.«

Vickers me umorno gledao. »Ako nećete ovdje razgovarati s nama,

Sarah, preostaje nam samo jedno.«

»Ne razumijem što hoćete reći.«

»Hoću reći da ćemo vas morati odvesti u policijsku postaju i prisiliti

da ondje razgovarate s nama.«

Vickers je zatim izašao iz sobe proguravši se pored mene i ostavio me

da razmišljam o tome što je rekao. Čula sam ga kako u hodniku prigušenim

glasom razgovara s nekim koga nisam vidjela.

»Ne mislite valjda stvarno da sam umiješana?« Pokušala sam pročitati

izraz na Blakeovu licu, čekajući da prizna kako je sve to velika šala, da nisu

mislili ozbiljno.

»Ne znam što da mislim«, rekao je, a glas mu je zvučao čudno, oštro.

Gledala sam ga i nisam ga prepoznavala.

Prije nego što sam mogla reagirati, vratio se Vickers s još jednim

čovjekom. Bio je proćelav i gojazan, u četrdesetima. Čak i da nije stajao kraj

Vickersa, mislim da bih odmah znala da je policajac. Bilo je nečega u

njegovim očima, duboka razočaranost i nepovjerenje, koji su ukazivali na to

da je čuo previše laži. Počeo je govoriti jednoličnim, bezizražajnim glasom,

nižući riječi kao da deklamira nešto što je recitirao već bezbroj puta.

»Sarah Finch, uhićeni ste zbog sumnje da ste počinili ubojstvo Jenny

Shepherd. Niste dužni ništa reći, ali vašoj obrani može naškoditi ako

prilikom ispitivanja ne spomenete nešto na što ćete se poslije pozivati na

suđenju. Sve što kažete može poslužiti kao dokaz. Jeste li razumjeli?«

Nehotice sam zinula: klasična reakcija na šok. Pogledala sam Vickersa

da vidim njegovu reakciju, ali njegov pogled bio je uprt nekamo u daljinu.

Blake si je gledao u noge, nije me htio pogledati u oči.

»Ne smijete«, rekla sam, ne vjerujući da se to doista događa. »Sigurno

ne mislite da je ovo u redu.«

Vickers me ignorirao. »Detektive Smith, mogu li prepustiti vama i

detektivu Freemanu da odvedete gospođicu Finch u postaju? Nema potrebe

za lisičinama. Vidimo se tamo.«

Smith je kimnuo i pozvao me. »Vrijeme je da krenemo.«

»Nećete me vi privesti?« upitala sam Blakea i Vickersa. Nisam se

trudila prikriti ogorčenost u glasu.

Vickers odmahne glavom. »Odsada nećete imati posla izravno s

nama. Mi vas poznajemo, shvaćate? To bi mogao biti problem ako ovo dođe

do suda.« Blake se naglo okrenuo, pa sam se upitala je li Vickers nešto

nanjušio između nas ili je to doista rutinski postupak. Viši inspektor

ignorirao je svoga podređenog i završio: »Najbolje je da dalje preuzmu

ostali članovi ekipe.«

»Najbolje za koga?« upitala sam, ali nije bilo odgovora.

Detektiv Smith uhvatio me mesnatim dlanom za ruku i povukao me

prema hodniku, gdje smo morali pričekati da prođe skupina policajaca koji

su nosili kutije i vrećice s dokazima u vozila koja su čekala vani. Tvrdi

diskovi, CD-ovi, kutije DVD-ova i web-kamera vidjeli su se kroz prozirne

plastične vrećice. Jedan policajac nosio je nešto dugačko i teško zamotano u

smeđi papir. Štap za golf? Žarač? Nisam znala. U prolazu je uputio

Vickersu značajan pogled, a viši inspektor kimnuo je ozbiljno, bez riječi. Pa

još vrećica, osobnih stvari – odjeća, igračke koje su zacijelo pripadale Paulu,

uokvirene fotografije, razni dokumenti. Cijela kuća bila je isprevrtana, ništa

neće ostati kad završe.

A vjerojatno su isto kanili i sa mnom. Krajičkom oka pogledala sam

Vickersa i opazila tvrde crte njegova lica i odlučno stisnuta usta. U njemu

nije bilo nježnosti. Nisam ga mogla kriviti. O onome što se dogodilo u toj

kući nije se dalo razmišljati. Ja doslovno nisam mogla razmišljati o tome.

Stajala sam ondje kao zombi dok su policajci radili oko mene i jedva

slušala njihove užurbane razgovore. Treba im odati priznanje, nitko se nije

činio uzbuđenim zbog otkrića. Možda tek uznemirenim. Bilo je teško

prihvatiti spoznaju da je jedno dijete grozno patilo u toj kući, a nitko mu

nije pomogao.

Što se mene tiče, osjećala sam se omamljeno. Odrekla sam se

odgovornosti. Više nije imalo smisla raspravljati. Nije mi bilo jasno što se to

upravo dogodilo. Čak i ostavivši po strani činjenicu da očito imam ozbiljan

problem s policijom, nametalo se pitanje zašto su moje stvari bile u kući.

Dobro, znači da je Danny taj koji je nasrnuo na mene i oteo mi torbicu. To

objašnjava tko me napao, ali ne i zašto. I drugi predmeti, predmeti za koje

sam znala da ih nisam imala u torbici, predmeti koji su nestali prethodnih

tjedana i mjeseci. Kako su završili ondje?

Blake je izašao, a kad se vratio kimnuo je Vickersu. »Još nema

novinara. Ali ne bih se zadržavao, neće im trebati dugo da shvate što

propuštaju.«

Što propuštaju. Gorki okus ispunio mi je usta. To što propuštaju je

uhićenje. Pravog, živog sumnjivca privode na ispitivanje. Upravo sam

počela poimati da gotovo sigurno stojim u kući gdje je Jenny umrla.

Smith se okrenuo prema meni. »Hajde. Krećemo.«

Izašla sam iz mračnog, vlažnog hodnika na podnevno sunce, ne

osvrnuvši se da vidim slijede li nas Blake i Vickers. Svjetlo me načas

zaslijepilo. Prošao je trenutak, zatim je počelo čudno šuškanje, kao vjetar u

krošnjama. Zvuk je bio sve jači, postajući karakteristično ljudski. Na kraju

ulice stajala je većina susjeda – mala djeca s majkama koje su ih zaštitnički

obgrlile oko ramena, umirovljenici koji su triput dnevno odlazili u lokalne

trgovine radi malo ljudskog kontakta, sredovječne žene mrzovoljnih,

radoznalih izraza lica. Nisam htjela da mi se pogled sretne s bilo kim od

njih, iako sam osjećala da zure u mene s tupim zanimanjem. Od

razdražljivosti sam osjećala trnce na leđima. Propustili su prvi

senzacionalni događaj dana, jer je jadni Geoff pronađen u tako nezgodno

vrijeme. Sad ništa neće propustiti. Kao ni itko drugi. U nedostatku medija,

obveza snimanja svega što se događa zapala je moje susjede, koji su

ozbiljno shvatili svoju odgovornost. Na prvi pogled nisam shvatila zašto

troje ili četvero njih drži ruke u zraku, ali ubrzo sam shvatila da snimaju,

služeći se svojim mobitelima da zabilježe trenutak kad sam izašla iz kuće sa

Smithom ispred sebe i drugim policajcem iza i krenula prema autu.

Nesvjesno sam izravnala leđa. Nisam nosila lisičine. Neću teturati do auta

skrivajući lice kao krivac. Hodat ću visoko uzdignute glave i nitko neće

znati da sam uhićena. Ali krv mi je navirala u lice dok smo išli stazom.

Smith je otvorio stražnja vrata neobilježenog auta koji se upravo

dovezao. Stao je kraj njih čekajući da uđem, kao parodija šofera. Nisam ga

pogledala dok sam sjedala. Vrata su se zalupila, i po prvi put osjetila sam se

kao zatvorenica. Vozač je bio mlad, crvene kose i uskog lisičjeg lica.

Detektiv Freeman, pretpostavila sam, ali nisam mu se obratila, iako me

otvoreno odmjerio. Čekajući da Smith sjedne na suvozačko mjesto, zurila

sam iza mladog policajca prema svojoj kući. Nije bilo znakova života,

nikakve naznake izvana kako moja majka i ja živimo. Pomislila sam kako

bih mogla zatražiti da mi dopuste da joj kažem kamo me vode, ali dok sam

gledala kuću kako se prepušta suncu, obuzelo me malodušje.

Najvjerojatnije nije imala pojma što se zbiva. A opet, nisam joj to baš mogla

spočitnuti. Izgleda da nijedna od nas nije previše primjećivala zbivanja oko

sebe. Kako mi je moglo promaknuti zlostavljanje ranjivog djeteta koje se

odvijalo nekoliko metara od mojih ulaznih vrata?

Spopao me poriv da iskočim iz auta, otrčim pred vrata i udaram po

njima dok mama ne otvori, a zatim se uhvatim za nju i ne puštam je. Mogla

bi me zaštititi od policije i zauzeti se za mene, kao što bi dobra majka i

trebala. Bog zna što bi se zapravo dogodilo da sam pokušala, uz

pretpostavku da bi se uopće potrudila otvoriti vrata. Treptanjem sam ljutito

tjerala suze. Čeznula sam za domom koji nije postojao, patila za majkom

koju uopće nisam poznavala. Bila sam prepuštena sama sebi.

Kad je Smith zalupio vrata dovoljno silovito da se auto zanjiše,

Freeman se okrenuo prema njemu.

»Nije ono što sam očekivao.«

»Ne izgleda tako«, složio se Smith. »Što ne znači da nije kriva.«

Lice mi je gorjelo. »Slučajno i nisam. Ovo je greška.«

»To svi kažu.« Smith lupne kolegu po ramenu. »Krenimo.«

Motor se upalio, a ja sam se naslonila na sjedalo. Zapravo nisam bila

iznenađena što mi policajci ne vjeruju. Nisam to mogla očekivati od njih,

kad nisam uspjela uvjeriti Vickersa i Blakea, koji su me poznavali

kudikamo bolje nego oni.

»Pogriješili ste«, rekla sam dok smo skretali na glavnu cestu, kako bi

moja bila zadnja. Ali unatoč razmetanju, nisam mogla zanijekati da sam

prestrašena. Sad sam se mogla braniti jedino svojom nedužnošću, a imala

sam užasan osjećaj da to neće biti dovoljno.

1996.

Nestao prije četiri godine

»A sad, trenutak odluke. Koji sladoled želiš?«

Glumim da razmišljam. »Hmm. Mislim da ću možda... od čokolade?«

»Od čokolade? Vrlo neobično«, kaže tata. »Nije baš uobičajeno, ali mislim da ću i ja isto. Baš dobra ideja.«

Nas dvoje uvijek odaberemo sladoled od čokolade. To je svojevrsno pravilo. Čak i da želim neki drugi sladoled, ne bih ga uzela, jer bi tata bio jako razočaran.

Kupuje sladoled pa hodamo do rive. Dan je vedar i vruć, sredina je ljeta i pristanište je puno izletnika poput nas. U daljini spazim klupu i potrčim kako bih sjela prije nego što je zauzme netko drugi. Tata me sporo slijedi pomno ližući sladoled, izgladivši ga u šiljak.

»Požuri«, zovem ga, u strahu da će netko poželjeti podijeliti klupu sa mnom ako sama sjedim na njoj. Ustvari je zbog toga usporio. Sad se stvarno vuče, pa skrećem pogled, nervozna. Ponekad me zaprepasti to što tata zna biti tako djetinjast u svojim godinama. Nezreo, to je prava riječ. Kao da sam ja odrasla, a on dijete.

»Svaka čast«, kaže tata, napokon sjedajući pokraj mene. »Ovo je savršeno.«

I jest. More je srebrnkasto modro, šljunčana plaža bijeli se na sunčevu svjetlu. Iznad nas galebovi lete u krug i klikću. Ljudi su posvuda oko nas, ali na našoj klupi, dok me tatina ruka grli, osjećam se kao da smo u balonu. Nitko nam ništa ne može. Ližem sladoled i ponovno se osjećam sretnom, gnijezdeći se uz tatin bok. Volim te naše izlete, na koje idemo samo nas dvoje. Nikad to ne govorim tati, ali drago mi je što mama ne ide s nama. Ona bi sve pokvarila. Ona sigurno ne bi sjedila na klupi ližući sladoled i smijala se dvojici debelih, mokrih pasa koji se igraju u valovima.

Sjedimo ondje već nekoliko minuta, jedem kornet, kad tata premjesti ruku s moga ramena na naslon klupe i kaže: »Majmunko... moram ti nešto reći.«

»Što?« Očekujem neku glupu šalu ili nešto slično.

Tata uzdahne i protrlja lice rukom prije nego što nastavi. »Tvoja majka i ja... pa, ne ide nam baš najbolje već neko vrijeme. I zaključili smo kako bi bilo najbolje da se razdvojimo.«

Buljim u njega. »Razdvojite?«

»Razvest ćemo se, Sarah.«

»Razvesti?« Moram prestati ponavljati zadnje riječi njegovih rečenica, pomislim. Ali ne znam što bih drugo rekla.

»Sve će biti u redu, zaista. Viđat ću te često. I dalje možemo imati dane poput ovog, dolazit ću svaki vikend ako ću moći. I ti možeš mene posjećivati. Dobio sam novi posao, u Bristolu. Divan grad. Bit će nam jako zabavno.«

»Kad odlaziš?«

»Za dva tjedna.«

Za dva tjedna je prerano. »Znate za to odavno«, kažem optužujući.

»Htjeli smo sve srediti prije nego što ti kažemo.« Na tatinu su čelu stotine bora. Izgleda potreseno.

Obrađujem sve informacije što brže mogu, pokušavajući shvatiti. »Zašto ja ne mogu s tobom?«

Tata me blijedo gleda. »Kao prvo, zbog škole.«

»I u Bristolu postoje škole.«

»Ne bi ti nedostajale prijateljice?«

Slegnem ramenima. Odgovor na to pitanje je ne, ali ne želim uznemiravati tatu. Uvijek me pita za prijateljice. Stvorim mu dojam da sam prilično omiljena, nikad ne priznam da veliki odmor uglavnom provodim u školskoj knjižnici čitajući na miru. Nije da sam neomiljena – samo me ne primjećuju. Što mi odgovara.

»Mogla bih u rujnu krenuti ispočetka na nekom novom mjestu. To bi bilo dobro vrijeme za promjenu.«

»Znam, Sarah, ali... Mislim da bi za tebe bilo bolje da ostaneš s majkom.«

»Znaš kakva je. Kako bi moglo biti bolje za mene da ostanem s njom?«

»Sarah...«

»Ostavljaš me s njom, zar ne? Ti odlaziš, a ja moram ostati.«

»Ona te treba, Sarah. Ti to možda ne vidiš, ali ona te jako voli. Kad bi otišla sa mnom, mislim da ona to ne bi podnijela. Ne želim je tako napustiti. Ne bi bilo pošteno.«

»Zašto onda odlaziš?« upitam i zaplačem, a nos mi curi i jedva da kroz suze vidim oca. »Ako si toliko zabrinut za nju, zašto odlaziš?«

»Zato što moram«, kaže tiho, i izgleda nesretno. »Sarah, nije do mene. Nije moja ideja da odem.«

»Suprotstavi joj se! Reci joj da nas ne želiš napustiti. Nemoj samo otići«, vičem, a ljudi oko nas gledaju prema nama, gurkaju se, ali mene nije briga. »Zašto radiš sve što ona kaže, tata? Zašto joj dopuštaš da te gazi?«

Nema odgovor, a ja previše plačem da bih mu postavila zadnje pitanje, ono koje zaista želim postaviti.

Zašto ti nije dovoljno stalo do mene da kažeš ne?

Poglavlje 13

Freeman je krenuo zaobilaznim putem prema policijskoj postaji, vozio je

kroz sporedne ulice stambenih četvrti i uske odvojke dok nismo stigli pred

stražnji ulaz. Nijedan od policajaca nije mi uputio ni riječ dok je auto stajao

u leru pred brkljom, čekajući da se podigne. Smith je pročistio grlo.

»Ako se pitate zašto je takva gužva ispred postaje, javljeno je preko

radija da dolazite. Svi vas žele vidjeti. Bit ćete zvijezda.«

Nisam znala da je ispred postaje mnoštvo, ali provirivši između

prednjih sjedišta vidjela sam uniformirane policajce kako stoje u malim

skupinama i gledaju u auto. I izrazi lica bili su im uniformirani: uglavnom

gnušanje pomiješano s otvorenom znatiželjom i naznakom zadovoljstva.

Zadatak je obavljen. Ščepali su krivca. S uniformiranim službenicima

pomiješali su se i civili, koji su se držali jednako pravednički. Marija

Antoaneta ne bi se suočila s neugodnijim mnoštvom u svome posljednjem

javnom nastupu.

Freeman je tiho opsovao, vidjela sam da mu nije ugodno dovesti se

iza postaje pred toliku publiku. Stisnuo je gas i uletio na slobodno mjesto,

malo prejako zakočivši.

»Polako«, zarežao je Smith i okrenuo se prema meni. »Sve u redu?

Spremni za suočavanje?«

Detektiv mi nikako nije bio simpatičan. Činjenica da me uhićuje zbog

nečega što nisam učinila – na što nisam ni pomišljala – zapela mi je u grlu.

Nisam mu odgovorila, samo sam savila ruke u krilu. Bilo mi je hladno i

osjećala sam se pomalo odsutno, kao da se sve to događa nekom drugom.

Freeman je pokazao: »Iza onih vrata je stražar. Morate samo slijediti

detektiva Smitha i stati gdje vam kaže.«

Nijemo sam kimnula i kad je Smith otvorio vrata izašla sam iz auta

prema uputama i slijedila ga do rampe pa kroz vrata na kojima je pisalo

Pritvor. Nisam se usudila gledati ni lijevo ni desno, samo sam fiksirala

pogled na njegova široka leđa i nastojala držati tempo. Odnekud iza mene

dopro je zvižduk, prodoran i neočekivan, pa sam poskočila. To je bilo

poput signala gotovo nijemom mnoštvu, pa su se vrata zatvorila iza mene

uz brujanje povika i komentara. Uhvatila sam u prolazu svoj odraz na

staklenim vratima i osjetila blagu samilost prema mladoj ženi u veseloj

prugastoj majici kratkih rukava i izblijedjelim trapericama, mladoj ženi sa

slapom svijetlih uvojaka na leđima koji su se činili preteškima za njezinu

malu glavu, sa skamenjenim izrazom blijeda lica, s očima razrogačenim i

tamnim od straha.

Prvo što sam primijetila bio je miris. Slatkasti smrad bljuvotine

prikrivalo je sredstvo za dezinfekciju s mirisom borovine. Pod je bio

pomalo ljepljiv i sandale su mi zaostajale za stopalima dok sam hodala. Bila

sam tako nervozna da sam jedva osjećala noge. Želudac mi se stisnuo.

Veliki pult zauzimao je većinu prostora u hodniku do kojega smo

stigli. Detektiv Smith razmetljivo mu se primaknuo. Za pultom je stajala

službenica, majčinski tip svježe, zdrave puti. Pogledala je mene pa opet

Smitha. Rezignirano je upitala: »Koga to imamo?«

»Dakle, šefice«, rekao je Smith kimnuvši i malo se uspravivši, kao

dijete koje će izverglati što je naučilo iz katekizma.

»Ja sam detektiv Thomas Smith, a ovo je Sarah Finch. Uhićena je

danas u 12:25 u Curzon Closeu 7 prema nalogu višeg inspektora Vickersa

zbog sumnje da je ubila Jennifer Shepherd.«

Iza mene se čulo komešanje i najednom se Vickers našao kraj mene.

Iza njega sam ugledala Blakea kako stoji uza zid s rukama u džepovima i

zuri u prazno. Nešto mi je govorilo da jako dobro zna da ga gledam i nema

te sile na svijetu koja bi ga nagnala da uzvrati pogled. Preusmjerila sam

pozornost na Vickersa, koji je potvrđivao okolnosti uhićenja. Moga uhićenja.

Službenica se nagnula preko pulta. »Samo nekoliko pitanja,

gospođo.« Glas joj je bio služben, ozbiljan.

Pitanja su se ticala moje dobrobiti, odgovori su mi bili jedva čujni. Ne,

ne smatram se ranjivom osobom. Ne, nemam nikakve posebne potrebe. Ne,

nisam ni na kakvim lijekovima i ne smatram da moram k liječniku.

»A želite li odvjetnika?« rekla je s izrazom nekoga tko je pri kraju

otrcanog govora.

Oklijevala sam pa odmahnula glavom. Odvjetnici su za loše ljude koji

nešto kriju. Ja nisam učinila ništa loše. Lakše ću sve objasniti – i brže,

vjerojatno – ako ne moram surađivati s odvjetnikom.

»Znači ne«, rekla je zabilježivši to u obrazac. »Potpišite zapisnik, u

ovo polje.«

Uzela sam olovku koju mi je pružila i potpisala se gdje je pokazala.

Sve u skladu s propisima i pravilima.

Na licu mjesta ispraznili su mi džepove – stari izblijedjeli račun, nešto

sitniša i dugme koje sam kanila zašiti na košulju. Ostala sam bez torbice i

remena. Više nisam imala niti vezice niti išta drugo čime bih se mogla

ozlijediti. Oduzimanje osobnih stvari bilo je nekako najgore od svega. Bilo

je ponižavajuće i sramotno. Stajala sam pred njima, lice mi je gorjelo, i

plakalo mi se.

Službenica je uzela hrpu ključeva i izašla iza pulta, rastreseno

pjevušeći. »Ovuda, molim.«

Slijedila sam je kroz izubijana vrata koja su vodila do niza ćelija; neke

su očito bile zauzete, a na nekima su vrata bila otvorena. Smrad je bio

nepodnošljiv – ishlapjela mokraća, bljuvotina i povrh svega teški vonj

ljudskog izmeta. Na samom kraju hodnika službenica se zaustavila.

»Vi ste tu«, rekla je pokazujući.

Pogledala sam kroz otvorena vrata potpuno golu ćeliju koja je

sadržavala samo betonski blok veličine i oblika kreveta i nužnik u kutu koji

nisam htjela ni pogledati, a kamoli se njime služiti. Ušla sam i stala nasred

ćelije, gledajući oko sebe. Goli pod. Žućkasti zidovi. Visoki prozor. Jedno

veliko ništa. Iza mene su zatutnjala vrata. Metalni zvuk ključa koji se okreće

u bravi zastrugao mi je po prenapetim živcima. Osvrnula sam se i ugledala

službeničino oko kako viri kroz rešetku na vratima ćelije. Očito je bila

zadovoljna time što vidi, jer je bez daljnjih komentara zatvorila rešetku i

ostavila me samu.

Kad su se satima kasnije vratili, bila sam se smjestila što sam udobnije

mogla na goloj betonskoj ploči; sjedila sam s koljenima stisnutima uz grudi.

Trebalo mi je neko vrijeme da se bilo što u ćeliji usudim dodirnuti. Iako su

površine bile čiste i mirisale kao da su temeljito dezinficirane, nisam mogla

ne misliti na sve prijašnje zatvorenice. Nije bilo tjelesnih funkcija, slutila

sam, koje se nisu obavljale u toj ćeliji, osim možda rađanja.

Dugo sam čekala. Svaki put kad bi službenica zazveckala ključevima

u prolazu srce bi mi bolno poskočilo, i svaki put strah i očekivanje polako bi

nestajali. Osim kad mi je ponuđena šalica čaja (odbijena) i čaša vode

(prihvaćena), bila sam sama otkako su me zaključali u ćeliju. Voda je bila

mlaka i pomalo žitka, a dobila sam je u maloj kartonskoj čaši. To je bilo

daleko od dovoljnog, ali nisam se usudila tražiti još.

Dok sam sjedila ondje nastojeći ne paničariti, počela sam planirati što

ću reći na ispitivanju. Vickers me poznaje. Mogu se pozvati na njega, ili čak

na Blakea. Poštena sam, dobra osoba, i strašno su pogriješili. Valjda ću ih

uvjeriti?

Nisam još došla do toga da brojim opeke u zidovima ili nervozno

koračam amo-tamo, ali stvarno mi je već bilo dosta sjedenja u ćeliji kad se

začuo ključ u bravi i otvorila se vrata. Na njima je stajala službenica,

zajedno s čovjekom kojeg nikad prije nisam vidjela. Bio je sitne građe i

stajao je vrlo uspravno. Imao je mrko, zlovoljno lice i nosio je besprijekorno

modro odijelo i sivu kravatu. »Ovo je detektiv Grange«, rekla je službenica.

»Odvest će vas dolje na ispitivanje. Hajde, ustanite. Nemojte da čekamo.«

Polako sam sišla s klupe, adrenalin mi je strujao žilama i krv mi je

hučala u ušima. Izbliza se vidjelo da detektiv Grange ima sive pruge u crnoj

kosi, pa sam ga smjestila u četrdesete. Zbog besprijekornog držanja činio se

višim; navikla sam biti niža od baš svakoga s kim se upoznam, ali on me

nadvisivao manje od većine muškaraca. Službenica je bila dobrih pet

centimetara viša od njega.

»Ovuda«, rekao je Grange kratko, pa sam ga slijedila kroz vrata na

kraju vlažnog hodnika s ćelijama. Pojavio se još jedan prljavi prolaz, brzo je

krenuo kroz njega provjerivši pratim li ga i pridržavši mi protupožarna

vrata da prođem. Ponašao se uljudno, ali bez topline, pa sam bila vrlo

uznemirena kad smo stigli do vrata na kojima je pisalo Soba za ispitivanje 1.

Pridržao ih je i šmugnula sam unutra.

Smjesta sam prepoznala prostoriju prema sivim policijskim serijama

ili kriminalističkim dokumentarcima koje sam gledala. Stol je zauzimao

sredinu sobe, s dvjema stolicama na svakoj strani. Jedan kraj naslanjao se na

zid, i ondje je stajao glomazni magnetofon metalnim spojnicama pričvršćen

za stol i za zid, po svoj prilici kako ga gnjevni ispitanici ne bi mogli baciti na

istražitelje. Dvije videokamere bile su montirane ispod stropa, u suprotnim

kutovima prostorije, uperene u stol. Različiti kutovi dat će potpunu sliku o

tome što se događalo u sobi. Drugi čovjek naginjao se iznad magnetofona i

prčkao po njemu. Podigao je glavu kad sam ušla, odmjerivši me jednim

iskusnim pogledom. Bio je mlađi od Grangea, star tridesetak godina,

otprilike za glavu viši i dvadesetak kilograma teži. Meni je izgledao kao

ragbijaš. Košulja mu se zategnula na mišićavim ramenima, ovratnik mu se

zabio u vrat kad je okrenuo glavu, ostavivši blijedi trag na preplanuloj koži.

»Ovo je detektiv Cooper«, rekao je Grange i pokazao na jednu stranu

stola. »Sjednite, Sarah.«

Oklijevala sam. »Čekajte malo, tko ste vi? Gdje je viši inspektor

Vickers? Ili inspektor Blake? Ili ljudi koji su me uhitili?« Već sam zaboravila

njihova imena.

Grange je sjeo na jednu od stolica. Bio je zauzet raspoređivanjem

bloka i olovki prije nego što mi je odgovorio.

»Doveli su nas da vas ispitamo. Stručni smo ispitivači, dio istražnog

tima. Viši inspektor Vickers nas je brifirao.« Načas je podigao pogled, zatim

se vratio slaganju svojih olovaka matematičkom preciznošću. »Ne brinite

se. Znamo sve o vama.«

Nimalo ohrabrena spustila sam se na stolicu koju mi je pokazao.

Cooper je završio s onim što je radio na magnetofonu i sjeo kraj starijeg

detektiva, udarivši pritom jednu nogu stola. Sve se zatreslo, pa je

promumljao ispriku jer se poremetio raspored Grangeovih olovki. Stariji

policajac stisnuo je usne od negodovanja, ali kimnuo je Cooperu, koji je

uključio magnetofon i počeo govoriti. Glas mu je bio hrapav i dubok, ali je

posve u neskladu s tim i šušljetao. Bilo mi je drago što mogu time odvratiti

misli, shvatila sam da su mu sjekutići otkrhnuti. Jezik mu je zapinjao za njih

na praskavcima dok je držao uvodnu govoranciju za potrebe

magnetofonske snimke – vrijeme, datum, soba u kojoj sjedimo, policijska

postaja u kojoj se provodi ispitivanje, njihova imena i činovi. Kad je stigao

do kraja svoga uvoda pogledao me. »Ovaj se razgovor snima na

magnetofonsku i video vrpcu, u redu?«

Pročistila sam grlo. »Da.«

»Možete li, molim vas, reći svoje ime i datum rođenja?«

»Sarah Anne Finch. 17. veljače 1984.«

Cooper je prebirao po papirima ispred sebe kao da nešto traži.

»Dobro«, rekao je. »Sad ću vam opet pročitati upozorenje.«

Čitao ga je s lista ispred sebe, prekidajući kako bi objasnio što svaka

klauzula znači. Bilo mi je teško koncentrirati se. Htjela sam prijeći na pravo

ispitivanje, tako da mogu objasniti da sam potpuno nedužna a potom

zbrisati odavde. Nema šanse da to završi na sudu. Ne mogu mi suditi za

nešto što nisam učinila. To je nezamislivo. Jedva sam slušala, pa me Cooper

zatekao pitanjem.

»Oprostite, što ste rekli?«

»Odbili ste pravnog savjetnika. Možete li objasniti zašto?«

Slegnula sam ramenima i zacrvenjela se kad je pokazao na

magnetofon. »Hmmm, mislila sam da mi ne treba pravni zastupnik.«

»Osjećate li se dovoljno dobro da budete ispitani?«

Osjećala sam nervozu, umor, slabu mučninu i žeđ, ali nisam imala

volje i dalje otezati postupak. »Da.«

»Samo da potvrdim okolnosti vašeg uhićenja. Uhićeni ste danas, to je

10. svibnja, u Curzon Closeu 7, zbog ubojstva Jennifer Shepherd, je li tako?«

»Da.«

»I tamo vam je pročitano upozorenje, a tada ništa niste rekli.«

»Točno.« Nastojala sam izgledati smireno, pa sam podigla bradu i

gledala detektiva u oči dok sam odgovarala.

Dok je Cooper črčkao nešto po obrascu, Grange se nagnuo naprijed.

»Znate li zašto ste uhićeni, Sarah?« Govorio je tiho, promišljeno, i

bojala sam ga se ne znajući zašto.

»Mislim da je došlo do greške. Nemam ništa s Jennyinom smrću.

Nemam ništa s onim što se događalo u onoj kući. Bila sam u njoj samo

jednom, a to je bilo prije dva dana.«

Grange je kimnuo, ali nisam imala osjećaj da se slaže sa mnom – prije

da sam rekla ono što je i očekivao. »Dakle, ne znate zašto nas zanima

razgovor s vama?«

»Baš i ne. Poznavala sam Jenny, predavala sam joj. I našla sam njezino

tijelo. Ali razgovarala sam s policijom o tome. Razgovarala sam s višim

inspektorom Vickersom. Sve sam to objasnila. I znam da je u kući bilo

mojih stvari, ali ne znam kako su tamo završile. Sigurno ih nisam ostavila

ondje.« Glas mi je bio sve viši i brži, pa sam se naglo zaustavila,

obeshrabrena što zvučim tako usplahireno.

Grange je podigao ruku. »Razgovarat ćemo o tome ubrzo, Sarah, ako

može. Prvo bih vam htio nakratko ukazati na to kako mi vidimo vašu

umiješanost u slučaj, a vi mi možete reći što mislite.«

»Mislim da vam je prva greška to što mislite da sam uopće umiješana

u slučaj«, rekla sam nepokolebljivo.

Grange je okrenuo stranicu bloka ne obazirući se na to što sam rekla.

Čitao je nešto, pa sam nagađala da se podsjeća na moj slučaj. Zurila sam u

njega, strašno bijesna, nestrpljiva da čujem kako su me uopće mogli

povezati s Jennyinom smrću. Na Grangeu se ništa nije vidjelo, pa sam se

okrenula prema drugom policajcu. Cooper me fiksirao okruglim, lagano

izbuljenim očima, a olovka mu je bila podignuta iznad bloka, spremna

zabilježiti svaku moju reakciju na njihove riječi. Naslonila sam se na stolici i

prekrižila ruke. Osjećala sam neprijateljstvo prema njima i htjela sam da to

znaju.

»Istražiteljski tim sumnjao je u vas od početka«, napokon je počeo

Grange, a ja sam osjetila fizički šok od toga što je rekao. Istražiteljski tim

uključivao je višeg inspektora, Valerie Wade i Andyja Blakea. Nisu mogli

misliti da sam ja umiješana. On nije mogao.

»U istrazi ubojstva uvijek postoji upitnik iznad osobe koja otkrije

tijelo, osobito ako je povezana sa žrtvom. To ukazuje na to da je ta osoba

znala za to mjesto, osobito ako se provodila potraga, i omogućuje spremno

objašnjenje za forenzičke dokaze da je dotična osoba bila na mjestu zločina:

tragovi, otisci prstiju i obuće – takve stvari. To nam zamuti vodu. Svojom

prisutnošću kontaminirali ste ono mjesto u šumi, tako da ne možemo

dokazati da ste bili ondje u nekoj drugoj prilici, na primjer kad ste se

rješavali tijela.«

Prekinula sam ga. »Visoka sam metar pedeset sedam i rekla bih da

sam imala oko sedam kilograma više nego Jenny. Ne bih je mogla nositi do

mjesta gdje je nađena. To je izolirano mjesto, težak teren. Nisam fizički to

mogla.«

»Ne, sami niste. Smatramo da vam je u tome pomogao netko drugi i

da ste vi preuzeli odgovornost da počistite iza te osobe, znajući da se svi

tragovi koje ste vi ostavili mogu objasniti.«

»Tko drugi?«

»Doći ću do toga, ako može«, rekao je Grange uz prijekoran pogled.

Imao je scenarij koji je kanio pratiti, a ja sam pokušavala preskakati.

Povukla sam se. Doista sam htjela čuti što misle da sam učinila.

»Otkad je tijelo pronađeno stalno ste privlačili pozornost policije.

Silno ste se trudili umiješati u istragu, razgovarali ste s Jenniferinim

prijateljicama prije nego što ih je tim ispitao. Primijećena je vaša znatiželja, i

tim je sve više sumnjao. Vjerujemo da ste prenosili informacije o istrazi

svome ortaku, pa kad je postalo jasno da mu prijeti opasnost od uhićenja

mogao je pobjeći.«

»Danny«, prošaptala sam.

»Daniel Keane, da«, rekao je s određenim zadovoljstvom. »Ali ne

morate se brinuti zbog njega. Dobro smo obaviješteni. Uhvatit ćemo ga.«

»Nadam se da hoćete. On vam može reći da je to potpuna

izmišljotina. Godinama nisam razgovarala s njim, a kamoli se uortačila, ili

što već želite reći.«

»Ipak, zacijelo ste se šokirali«, rekao je Grange naginjući se preko

stola, »kad ste shvatili da vas policija ne vozi kući samo iz usluge. To znači

da niste imali vremena brzo poslati poruku Dannyju ili Paulu da će policija

izvršiti premetačinu kod njih. Nije bilo vremena da obrišu datoteke,

isprazne tvrde diskove, unište dokaze. Ni da uklone vaše osobne stvari iz

kuće.«

»Ne znam kako su te stvari dospjele onamo«, rekla sam neuvjerljivo.

»Rekla sam vam to. A rekla sam i inspektoru Vickersu.«

»Rekao je da je taj nastup zaslužio Oscara«, dometnuo je Cooper. »Ali

nikoga nije uvjerio.«

Grange je opet preuzeo. »Zatim ste branili Paula, rekli ste policajcima

da ga ne trebaju ispitivati, da je ranjiv. Svima je bilo jasno da ste se bojali da

će Paul zaboraviti priču koju ste usuglasili s njim kad ste prije dva dana bili

u kući. Paul je još dijete. Niste mogli računati na njega da vas štiti...«

»To je smiješno...«

»Je li?« Grange je bio poput grabežljivog morskog psa koji se

približava plijenu. »Jer nama se ne čini smiješnim. Vi ste doista posebni,

Sarah. Živite s majkom, predajete iz dana u dan u onoj finoj školi, gledate

sve ono što ne možete imati. Tim je djevojčicama sve tako lako, a nisu toga

ni svjesne. Pretražili smo vašu kuću, razgovarali s vašom majkom. Prilično

sumoran način života za mladu ženu, zar ne? Prilično dosadan. U njemu

baš i nema uživanja.«

Nastojala sam prihvatiti činjenicu da su mi pretražili kuću – moju

sobu, moje stvari. Lice mi je gorjelo od pomisli da mi tuđe ruke prevrću

odjeću, pregledavaju pisma i knjige. Prosuđuju me. I još gore, što ako te

ruke nisu pripadale strancima? Zamislila sam Blakea kako sjedi na rubu

moga kreveta, a na licu mu je izraz prijezira pomiješanog sa sažaljenjem. A

sažaljenje je zadnje što sam htjela od njega.

Vratila sam se u malu, zagušljivu sobu. »Ako ste razgovarali s

mamom, morala vam je reći da ne mogu biti umiješana. Bila sam s njom

kad je Jenny nestala.«

Grange nije ni trepnuo. »Nije nam bila u stanju previše pomoći, bojim

se. Ako ste se pouzdali u nju što se tiče alibija, morat ćete naći nekog

drugog.«

Naslonila sam se, osujećena. Naravno da nije mogla pomoći. Bila bi

beskorisna kao svjedokinja u moju korist, mrzila je policiju i brkala datume

i vrijeme. Zašto sam mislila da bi to mogao biti izlaz iz ove more?

Grange je opet bio u lovu. »Vi i Danny Keane ste oni koji su ostali.

Oboje ste se cijeli život borili za opstanak. Takve stvari zbližavaju ljude.

Bonnie i Clyde, znate kako to ide, samo što pljačke banaka ovih dana nisu u

modi, mnogo je lakše podvoditi neku djevojčicu, napuniti joj glavu

laskanjem i lažnim prijateljstvom i zlostavljati je pred kamerom.«

Stisnula sam se na stolici, ipak zastrašena. Grange je pogledao u svoj

blok, zatim se opet nagnuo naprijed. »Smatramo da ste se Daniel Keane i vi

urotili, prije svega da zlostavljate Jennifer Shepherd, a zatim da je se riješite

kad ste otkrili da je trudna.«

Odmahnula sam glavom. »Ne. Nema šanse.«

»Da«, ustrajao je Grange. »Vidjeli ste je u školi i shvatili da je ranjiva.

Bila je jedinica. Vjerovala je odraslima, zar ne? Navikla je biti neprestano s

njima, pa je bilo lako nagovoriti je i sprijateljiti se s njom. Nije živjela

predaleko od vas, pa je mogla smišljati izgovore da vas posjećuje navečer i

vikendom. Lagala je roditeljima, pomagali ste joj da izmišlja priče, zar ne?

A Daniel Keane ju je očarao tako da nije znala što je dobro, a što loše, i prije

nego što se snašla iskorištavali su je stranci, iznova i iznova, radi vaše

financijske koristi, i zahvaljivala vam je za tu povlasticu.«

Okrenuo se i Cooper mu je bez pitanja pružio fascikl koji je Grange

prelistao prije nego što me opet pogledao.

»Našli smo ove slike na računalima u kući. Možda će ih biti još kad

završimo pregledavanje računala, ali i ove su dovoljan dokaz da

podignemo optužnicu protiv onih koji su umiješani u zlostavljanje te

djevojčice.«

Otvorio je fascikl i opet prelistao sadržaj, zatim je nešto odabrao.

»Znate li da imamo klasifikacijski sustav za slike s pedofilskim

materijalom? Čine ga stupnjevi od jedan do pet, prvi je najmanje sablažnjiv.

Ovo je slika prvog stupnja.«

Gurnuo je fotografiju preko stola, i ugledala sam Jenny kako se

smiješi kameri gledajući preko ramena. Odjevena u donje rublje –

potkošulju i gaćice s ružičastim cvjetićima – klečala je s jednom rukom na

boku. Materijal potkošulje pripijao se uz grudi, otkrivajući da su potpuno

ravne i nerazvijene. Imala je u kosi kopču u obliku cvijeta i izgledala je vrlo

mlado i nevino.

»Prvi stupanj odnosi se na seksualizirano poziranje«, rekao je Grange,

naglašavajući svaki slog. »Ne nužno bez odjeće. Ništa drugo. Za

nadraživanje, moglo bi se reći.«

Progutala sam knedlu, potpuno zgađena. Pomisao da bi nekome ta

slika mogla biti erotična bila mi je nepojmljiva.

»Drugi stupanj.« Grange je gurnuo drugu fotografiju preko stola,

papir je prodorno blještao na glatkoj površini. »Solo masturbacija. Ili

seksualna aktivnost između djece bez penetracije. No u ovom slučaju, solo

masturbacija.«

Spustila sam na djelić sekunde pogled na sliku, zatim ga skrenula,

osjećajući kako mi naviru suze. »Prestanite«, protisnula sam. Nisam htjela

gledati. Nisam htjela znati da takve stvari postoje.

»Treći stupanj.« Još jedna fotografija kliznula je preko stola.

»Seksualna aktivnost između djece i odraslih bez penetracije.«

Zažmirila sam i okrenula se, sad već jecajući.

»Muškarcu je lice pikselizirano«, Grange se zanio, »ali mislim da

možemo reći da je to Daniel Keane. Ima tetovažu na desnom ramenu, je li

tako? Ovakvu? Keltski znak?

»Nemam pojma«, rekla sam, i dalje ne gledajući sliku. Neke stvari

nisam morala vidjeti, stvari koje nikad ne bih mogla zaboraviti ako ih

pogledam. Nos mi je curio i strašno sam šmrcala. »Mogu li dobiti

maramicu?«

»Zatim četvrti stupanj«, rekao je Grange ignorirajući me. »Razne

seksualne aktivnosti, djeca s djecom, djeca s odraslima. To uključuje oralni

seks, kao što možete vidjeti.«

Još dvije fotografije preletjele su preko stola; jedna je pala preko ruba

sletjevši na pod, na rub moga vidokruga. Ugledala sam je prije nego što

sam se mogla zaustaviti i odmah sam nagonski reagirala. Sagnula sam se,

okrenula glavu u stranu i obilato povratila po cijelom podu. Grange je

odgurnuo stolicu unatrag uz zatomljeni usklik i odskočio izvan dosega, no

nedovoljno brzo. Bljuvotina mu je poprskala besprijekorne hlače i cipele,

iako sam ja bila previše jadna da za to marim.

»Zaustavi vrpcu, Chrise«, oštro je rekao Grange, a Cooper je prije

nego što je to učinio brzo promrmljao: »Ispitivanje prekinuto u 18:25«.

Bila sam slabo svjesna da je Grange izašao iz sobe i da je ušla

uniformirana policajka. Cooper i ona poveli su me između sebe u drugu

sobu za ispitivanje i dali mi čašu vode. Isplahnula sam usta, osjećajući se

šugavo. U glavi mi je brujalo, a u grlu grebalo od poriva za povraćanjem.

Satima nisam jela, pa je ono što sam povratila bila gotovo čista želučana

kiselina.

Pričekali su dvadesetak minuta prije nastavka ispitivanja. Nisam

mogla ne pogledati posuvratke Grangeovih hlača kad je ušao u sobu,

opazivši vlažne mrlje gdje je netko pokušao spužvom obrisati tkaninu.

Čeljust mu je bila stisnuta od napetosti, ali obratio mi se dovoljno uljudno.

»Osjećate li se sposobni nastaviti ispitivanje?«

»Da.« Glas mi je bio promukao, pa sam pročistila grlo.

»Hoćete li još jednu čašu vode?« upitao je Cooper.

»U redu je«, prošaptala sam.

Grange se naslonio na stolici. »Dobro, nastavit ćemo gdje smo stali.«

»Bez fotografija«, brzo sam rekla. »Shvatila sam što ste htjeli.«

»Ostao je peti stupanj. Ne zanima vas?«

Stisnula sam šake nastojeći ostati pri sebi. Detektiv je očito patio od

kompleksa visine. Vikanjem na njega – osporavanjem njegova autoriteta –

ništa se ne bi postiglo. Pokušala sam s uljudnošću. »Molim vas, nemojte mi

više pokazivati slike.«

»U redu. Ne želimo opet promijeniti sobu za ispitivanje«, rekao je u

pokušaju da se našali. Cooper se glasno nasmijao. Meni osmijeh baš i nije

uspio.

»Vratimo se vama i Danielu Keaneu«, rekao je Grange. Dobro

raspoloženje je isparilo. »Spreman sam vjerovati da niste bili izravno

umiješani u zlostavljanje. Spreman sam vjerovati da prije niste viđali takve

fotografije. Ali sam i dalje prilično siguran da ste se osobno okoristili.«

»Nisam nimalo«, rekla sam svom snagom koju sam mogla skupiti.

Grangeu su se suzile oči. »Vjerojatno ste doživjeli šok kad ste shvatili

da je Jennifer trudna. Možda niste znali da su joj počele mjesečnice. Još je

izgledala kao dijete, no ustvari je već mjesecima imala menstruaciju. Znali

ste da će sve izaći na vidjelo kad joj roditelji saznaju za trudnoću i znali ste

da biste bili optuženi. Dobili biste vrlo ozbiljnu kaznu zbog podvođenja

djevojčice u svrhu zlostavljanja i zarađivanja na tom zlostavljanju, a nakon

eventualnog izlaska iz zatvora – koji ne bi bio ugodno iskustvo, kao što,

siguran sam, možete zamisliti – bilo bi vam zabranjeno ponovo raditi s

djecom. Ustvari, teško da biste se mogli zaposliti. Ulozi su za vas bili vrlo

veliki. Dovoljno veliki da biste mislili kako se djevojčice čija se iskoristivost

ionako bližila kraju — djevojčice prema kojoj ste se odnosili kao prema robi

i iskorištavali je radi svoje financijske koristi – možete s lakoćom riješiti.«

»Ne«, rekla sam vrteći glavom. »Ništa od toga nije istina.«

»Nije? A nije istina ni da ste se vi i Daniel Keane dogovorili da ćete,

izvučete li se nekažnjeno s ubojstvom Jennifer Shepherd, potražiti drugu

žrtvu kad se slegne prašina? To vam je donosilo lijep novac, bilo je previše

isplativo da biste potpuno odustali, osobito nakon što ste sve organizirali i

imali mušterije koje traže novi materijal.«

»To je potpuno besmisleno.«

»Znači, to nije razlog zbog kojega je Daniel Keane morao napasti

Geoffa Turnbulla?« Grangeov pogled bio je prodoran, motrio je moju

reakciju na spomen Geoffova imena. »Zato što se Geoff motao okolo, zar

ne? A imali ste ljude koji su htjeli neometano dolaziti i odlaziti, oprostit ćete

mi na izrazu, stalne goste malog kluba koji ste organizirali. Dosad smo našli

slike četvorice muškaraca koji su sudjelovali u zlostavljanju, većina je

slučajno mnogo starija od vas i Daniela Keanea, možda biste nam mogli

pomoći oko toga? Ne? Bili bi vrlo nezadovoljni zbog učitelja koji se

pojavljuje u svako doba dana i noći, nekoga tko bi mogao shvatiti što se

događa, tko bi mogao prepoznati žrtvu kada dolazi ili odlazi.«

»Zašto mislite da je Danny napao Geoffa?« upitala sam, zapevši na

prvom dijelu onoga što je Grange govorio.

»Našli smo željeznu šipku u kući, gurnutu pod krevet u crnoj vreći za

smeće. Bila je zamrljana krvlju i drugim tvarima. Bilo je vlasi na njoj koje

vizualno odgovaraju kosi Geoffa Turnbulla, iako će izvršiti DNK analizu da

to potvrde. Uvjereni smo da je to oružje kojim je napadnut gospodin

Turnbull.«

Naslonila sam se, smetena. Geoff bi se Dannyju našao na putu dok je

ovaj obavljao svoje prljave poslove u kući s druge strane ceste. Ali to je bio

vrlo radikalan način da ga se riješi. I, kako je Vickers rekao, činilo se

osobnim. Ostavila sam razmišljanje o tome za kasnije i usredotočila se na

ono što je govorio Grange. Ton mu se ublažio.

»Gledajte, Sarah, razumijemo da ste imali brojna loša iskustva u

životu, s bratovim nestankom i očevom smrti. Razumijemo zašto vas je

mogao privući Daniel Keane, on je jedan od rijetkih ljudi na svijetu koji bi

mogao razumjeti kako vam je bilo odrastati. Možda je sve to bila njegova

ideja. Možda vas je iskoristio. Možda ste mislili da će se stvari drukčije

razvijati. Možda niste shvaćali u što se uvaljujete dok nije bilo prekasno.«

Grange se doimao iskreno. Ni na trenutak mu nisam povjerovala.

»Trenutačno ste u velikoj nevolji, ali možemo vam pomoći ako vi

pomognete nama. Ako nam možete reći što se doista dogodilo Jennifer, ako

nam možete popuniti praznine, možemo vam ponuditi nagodbu. Ublažiti

optužnicu. Pobrinuti se da odslužite manju kaznu, možda da završite u

zatvoru otvorenog tipa.«

Nisam bila tako glupa da povjerujem u to što Grange govori, ali

mogla sam shvatiti što to znači. Imali su mnogo indicija, ali ne i prave

dokaze. Trebali su me da upletem sebe i pomognem im u isto vrijeme da

stegnu obruč oko Dannyja. Nisam imala ništa protiv toga da Danny završi

u zatvoru na duže vrijeme – još bolje, zauvijek – nakon što sam vidjela slike

na kojoj zlostavljaju Jenny. No morala sam ih natjerati da shvate da ja ne

samo da nisam bila glavni zločinac, nego i da nisam ni opazila što se

događa na drugoj strani ceste.

»Ovo se svodi«, rekla sam pomno birajući riječi, »na kombinaciju

podudarnosti i okolnosti. No razumijem zašto ste počeli sumnjati u mene.

Bilo je malo neobično što sam neprestano iskrsavala tijekom istrage, sad to

vidim. Ali u istragu sam se umiješala jedino zato što sam mislila da mogu

pomoći. Nitko nije pomagao kad mi je nestao brat. Tko god to učinio, želim

da ga uhvatite, i nadam se da ćete uhvatiti Dannyja Keanea, zaista. Ali sa

zlostavljanjem nemam ništa. Čak nisam znala da je Jenny poznavala

Dannyja.«

Zastala sam načas razmišljajući što moram reći. »Kažete da su moje

stvari bile u kući. To je točno. Ali, kao što sam rekla inspektoru Vickersu,

ovaj tjedan bila sam žrtva napada. Sad vjerujem da me napao Danny

Keane.«

Ustala sam, okrenula leđa policajcima i podigla majicu. Masnica na

ramenu pretvorila se proteklih dana iz crne u žuto-zelenu, ali još se vidjela.

Okrenula sam se opet licem prema njima i zavrnula nogavicu traperica da

im pokažem koljeno. Bilo je otečeno i izblijedjelo, čula sam Coopera kako je

sućutno zacoktao.

»Torbica mi je ukradena. Zato ne vozim, nemam ključeve.« Sjela sam.

»Da sam imala pristup toj kući, sigurno bih tražila svoje ključeve. Inspektor

Blake vidio me na misi zadušnici za Jenny. Može potvrditi da sam morala

pješačiti onamo, iako je bila vrlo kišna večer, i da mi je poslije trebao

prijevoz kući.«

»Ne znam kako je Jenny zapela Dannyju za oko kao potencijalna

žrtva, ali znam da su ona i Paul Keane zajedno išli u osnovnu školu. Ne

znam zašto je Geoff pretučen. Ne znam zašto sam ja napadnuta. Mislim da

na ta pitanja može odgovoriti samo Danny. Časna riječ, nisam razgovarala s

njim od puberteta.«

Grange se promeškoljio. »To jednostavno nije uvjerljivo, bojim se.

Živite nekoliko metara od njega.«

»To je istina. Razišli smo se.« Pamtila sam vrlo jasno u kakvim

okolnostima, samo sam se nadala da policajci neće tražiti da objasnim što se

dogodilo. »Otišla sam k njemu ovaj tjedan da ga ispitam što se dogodilo

mome bratu i tako sam srela Paula. Zaboravila sam i da postoji, da budem

iskrena. Godinama ga nisam vidjela.«

»Zašto biste ga sad ispitivali o bratu?«

Uzvrpoljila sam se na stolici, pokušavajući smisliti kako da to

objasnim. »To što se dogodilo Jenny... podsjetilo me na sve. Počela sam

razmišljati o tome kako se Shepherdovi osjećaju, a zatim sam razmišljala o

svojim roditeljima, osobito o tati. Nitko više ne mari za Charlieja, nitko

osim moje mame, a nju je to slomilo. Godinama sam se pokušavala

pretvarati da Charlie nikad nije postojao. Pokušavala sam pobjeći od onoga

što se dogodilo mojoj obitelji, ali nisam to mogla vječno ignorirati. Pomislila

sam da bih nešto mogla saznati. Pomislila sam da možda nitko nije

postavio prava pitanja ili razgovarao s pravim ljudima. Mislila sam...

Mislila sam da mogu sve popraviti.« Zvučalo je glupo nakon što sam to

izgovorila naglas, pa sam sjedila i gledala u svoje ruke; nisam htjela vidjeti

njihova lica.

Začulo se prigušeno kucanje na vratima, pa je Cooper zaustavio

vrpcu dok je Grange išao otvoriti. Izašao je u hodnik i zatvorio za sobom

vrata. Sjedila sam u tišini, ne pokušavajući razgovarati s Cooperom dok

sam čekala Grangea da se vrati. Učinila sam sve što sam mogla. Rekla sam

sve što sam imala reći. Nisam mogla ništa osim čekati, pa sam to i činila.

1997.

Nestao prije pet godina

Zvoni telefon. Ležim na sofi, režem ispucale vrhove kose škaricama za nokte i nemam namjeru javiti se, iako je telefon blizu.

Mama izlazi iz kuhinje i čujem da je ljuta kad podigne slušalicu, glas joj je oštar.

Govori kratko, na rubu pristojnosti. Nakon minute, nagne se iz hodnika. »Sarah, otac ti je na liniji. Dođi, molim te, razgovarati s njim.«

Ne krećem odmah. Usredotočena sam na zadnji uvojak, pažljivo baratajući škaricama kako bih skratila vlas s tri razdvojena vrha poput šiljaka na ostruzi.

»Odvratno«, kaže mama. »Odmah prestani s tim. Otac te čeka.«

Ustanem sa sofe i priđem joj, uzimajući telefon od nje bez riječi, čak i bez pogleda.

»Zdravo.«

»Zdravo, majmunko. Kako si?«

»Dobro.«

Tata zvuči veselo – previše veselo.

»Kako je u školi?«

»Dobro.«

»Trudiš se?«

Umjesto odgovora, uzdahnem u slušalicu. Kad bi mi bar vidio izraz lica. Teško je prenijeti zaboli me preko telefona bez riječi, a ne usuđujem se to izgovoriti.

»Slušaj, Sarah, znam da ti je teško, ali moraš se truditi, dušo. Škola je važna.«

»Baš«, kažem, namjerno lagano udarajući u podnu letvicu. Nosim teške čizme, Caterpillar, s debelim potplatima i metalnom kapicom; nagovorila sam tatu da mi ih kupi. Ne osjećam dodir kad mi se prst spoji sa zidom.

»Prestani s tim«, kaže mama iza mene. Stoji na vratima kuhinje, sluša. Još se više okrenem od nje, stisnuvši telefon između ramena i uha, pogrbivši se. »Tata, kad ću te moći posjetiti?«

»Uskoro. Stan je još malo pa gotov. Upravo sam obojio drugu spavaću sobu. Kad je uredim do kraja, možeš doći.«

»Prošla je cijela vječnost«, progunđam u telefon.

»Znam. Ali trudim se, Sarah. Moraš biti strpljiva.«

»Strpljiva sam«, kažem. »Već mi je dosta strpljivosti.« Zadajem podnoj letvici još jedan opaki udarac, i malo boje se oljušti sa zida. »Tata, moram ići.«

»Oh, u redu.« Zvučao je iznenađeno i pomalo utučeno. »Imaš planove?«

»Ne. Samo ti nemam više što reći.« Dobar je osjećaj biti zlobna prema njemu. Kao da je to i zaslužio.

Kratka stanka. »U redu onda.«

»Bok«, kažem i brzo poklopim slušalicu, tako da ne čujem odgovor.

Kad se okrenem, mama i dalje stoji prekriženih ruku i s poluosmijehom. Vidim da je zadovoljna mnome i na trenutak se osjećam dobro, prije nego što se uključe krivnja i ogorčenost. Ne zanima me što ona misli.

Dok odlazim u dnevnu sobu i svaljujem se na sofu, poželim da sam bila ljubaznija prema tati, ali sad je prekasno. Nema ga više.

Poglavlje 14

Ostavili su me prilično dugo da sjedim u sobi za ispitivanje. Grange se

vratio po Coopera, ali nije mi se obratio. Ušla je jedna policajka i stala

nijemo kraj vrata, naoko nesvjesna moje prisutnosti. Slijedila sam njezin

primjer, zureći u prazno s rukama oko koljena. Očekivala sam da će me na

kraju odvesti natrag u ćeliju. Imala sam jasan dojam da je ispitivanje

završeno.

Kad su se vrata opet otvorila, iznenadila sam se što sam na pragu

ugledala Vickersa. Riješio se uniformirane policajke trzajem glave i ušao

privukavši Cooperovu stolicu s druge strane stola – tako da može sjesti

nasuprot meni a da stol ne bude između nas. Polako se spustio na stolicu,

kao da ga bole leđa, i uzdahnuo prije nego što je progovorio.

»Kako ste?«

Slegnula sam jednim ramenom. Što mislite?

»Bit će vam drago čuti da smo razgovarali s mlađim Keaneom u

bolnici i da je kategorički opovrgnuo da ste upleteni u urotu. Potvrdio je

sve što ste nam rekli. Kako sada stvari stoje, bez drugih dokaza o vašoj

upletenosti, zadovoljan sam što niste doista povezani sa zlostavljanjem ili

ubojstvom Jennifer Shepherd.«

To nije bila gromoglasna potvrda moje nevinosti, ali prihvatila sam to

kao svojevrsnu ispriku i uvjeravanje da me više neće saslušavati.

»Nećete naći druge dokaze. Rekla sam vam, nisam u to umiješana.«

»Tako izgleda«, rekao je Vickers, sklopivši ruke ispred sebe i

proučavajući zglobove kao da ga nečime očaravaju. Nije ništa više rekao, pa

sam se pitala što čeka.

»Mogu li ići?«

»Mmm. Pa naravno da možete, ako želite. Shvatio bih ako želite kući.

Vjerojatno ste umorni i malo uzrujani.«

»Samo malo«, rekla sam suho.

»Da. Dakle, shvatio bih, kao što rekoh, ako želite otići.«

Nastala je kratka stanka. Znala sam da želi još nešto. Upitala sam se bi

li bilo previše nepristojno reći ne prije nego što čujem o čemu je riječ. »Ali?«

»Ali... pa kad sam rekao da smo razgovarali s Paulom, zapravo nismo

daleko stigli.« Protrljao je vrat smežuranom rukom. Znala sam da izigrava

umornog starca kako bi izazvao moju samilost, pa sam čekala da prijeđe na

stvar nimalo ganuta.

»Stvar je u tome da nam ne želi previše reći, Sarah. Uspjeli smo izvući

iz njega samo to da vi niste umiješani. Samo ponavlja, bez komentara, bez

komentara. Isprva nam čak nije htio potvrditi svoje ime i dob. Progovorio je

tek kad smo ga počeli ispitivati o vama. Ostavili ste jak dojam na njega.

Rekao je da ste bili ljubazni prema njemu.«

Bilo mi je strahovito žao Paula. Samo sam razgovarala s njim, ponijela

se prema njemu kao prema ljudskom biću. Kako je to moglo ostaviti tako

jak dojam na njega da je prekinuo šutnju kako bi me zaštitio? Za to je

zacijelo trebala velika hrabrost. Koliko god trpjela jer su me zatvorili, pa

ispitivali – preslušavali – ja sam bar odrasla i znam ponešto o svojim

pravima. I znam da sam nevina.

»Uopće ga ne biste trebali ispitivati. Naravno da sam mu zahvalna jer

je potvrdio što sam vam rekla. Ali on je dijete. Užasno je ranjiv. Upravo se

pokušao ubiti, za boga miloga. A ako ste u pravu što se tiče njegove uloge u

zlostavljanju Jenny – a ne kažem da jeste, na kraju krajeva prevarili ste se u

mom slučaju – mogu zamisliti koliko se srami što se to otkrilo.«

»Imate pravo«, rekao je Vickers trudeći se izgledati postiđeno.

Prividna nelagoda nije se dobro slagala s onim što sam znala o njemu – iza

toga se skrivala čista nesmiljenost – pa sam netremice zurila u njega

odbijajući reagirati.

Prebacio je jednu mršavu nogu preko druge i proveo neko vrijeme

gladeći tkaninu na gornjem koljenu. Naposljetku je podigao pogled prema

meni. »Mislim da nije pošteno tražiti od vas da nam pomognete, Sarah, s

obzirom na to što smo vam priredili, ali u teškoj sam situaciji. Mi nemamo

šanse da uspostavimo dobar odnos s dečkom. Nema nimalo povjerenja.

Godinama nije imao potporu ni od jedne pouzdane odrasle osobe, pa ne

reagira baš najbolje na nas ni na svoje stare učiteljice, a druge rodbine

nema. Doveli smo mu socijalnu radnicu, i znam da oni dobro rade, ali ova

je bila od koristi otprilike kao čep nekome s proljevom, oprostite na izrazu.

Morat ću apelirati na vašu dobrohotnost i želju za pravdom.«

»Što želite da učinim?«

»Pođite sa mnom u bolnicu. Odmah.« Vickers je odustao od drhtavog

staračkog glasa, i opet sam opazila kako znaju biti prodorne njegove

hladne, plave oči.

»Vama vjeruje. Sviđate mu se. Pitali smo ga s kim želi razgovarati i

jedino je na vaše ime dobro reagirao. Smatra vas nekom vrstom anđela.«

»Ne mogu vjerovati«, rekla sam, trudeći se sve to prihvatiti. »Kako

me u jednom trenutku možete optužiti za ubojstvo, a u drugom tražiti da

vam pomognem?«

»Imali smo osnovane sumnje da ste donekle umiješani u zločin«,

rekao je prijekorno. »Nastavili smo istragu i sad nam je drago što niste

umiješani. No vaše uhićenje bilo je ispravan potez – u pravnom smislu – a

tako ste i očistili ljagu sa svojeg imena.«

»Dakle, trebala bih biti zahvalna?« Tresla sam se od bijesa.

»To nisam rekao«. Vickers se malo smekšao. »Znam da vam je bilo

teško, Sarah. Da imam neku drugu mogućnost, pustio bih vas da odete kući

i oporavite se od ovoga. Ali nemam mnogo izbora. Moram saznati što Paul

zna, a ne mogu gubiti vrijeme dok se ne sprijateljim s njim. Zovu me

roditelji Jennifer Shepherd i raspituju se ima li kakvih novosti, iz tiska mi

postavljaju svakakva pitanja, pokušavam koordinirati lov na Daniela

Keanea pod golemim pritiskom šefova, a jedino što im mogu reći je to da

smo na pravom tragu. Možda ga još nismo ulovili, ali samo je pitanje

vremena, no on je sigurno taj koga tražimo.«

»Ne želim sudjelovati u tome«, rekla sam vrteći glavom. »Ne želim

gnjaviti ono jadno dijete radi informacija koje će mu teretiti brata.«

»Molim vas, Sarah. Znate kako je to kad nešto ne znate. Zbog

roditelja, pomognite nam.«

To je bilo to. Dobio me. Vickers na kraju uvijek nađe pravi pristup.

Možda nisam htjela pomoći policiji, ali nisam imala srca pustiti

Shepherdove da iščekuju istinu.

Inspektoru treba priznati da je uspio ne zvučati pobjednički dok me vodio

iz sobe pa kroz hodnik prema prednjem dijelu postaje. Komentirao je sobe

pored kojih smo prolazili: »A tu smo razgovarali s vama, sjećate se, one

noći kad ste našli Jenniferino tijelo. To je moj ured.« Većinu toga sam

zanemarila, pekli su me pogledi Vickersovih kolega. Očito je trebalo neko

vrijeme da se probije vijest o mome puštanju. Jedva prikriveno

neprijateljstvo bilo je uobičajena reakcija dok me Vickers vodio kroz

hodnik.

Stigli smo u prijamni dio postaje otvoren za javnost naišli na metež

koji je izazivao jedan čovjek. Vickers i ja zastali smo kao ukopani jedno uz

drugo, preneraženi. Visoki muškarac širokih ramena natezao se s dvojicom

uniformiranih pozornika i ženom. Žena ga je držala za ruku kao da joj život

ovisi o tome, i dok ju je pokušavao otresti sa sebe, okrenula je glavu i

prepoznala sam Valerie. Čovjek je vikao iz sveg glasa, sipajući uvrede

prema ženi u civilu za prijamnim pultom. Izgledala je skamenjeno iza

izgrebane i požutjele pregrade od pleksiglasa, i nisam je krivila. Bijes tog

čovjeka bio je kolosalan. Kad sam ga prepoznala, prošli su me trnci jeze.

Michael Shepherd bio je na samom rubu samokontrole i bilo je nemoguće

predvidjeti što bi mogao učiniti. I ako je znao da sam bila uhićena – ako je

znao da me policija sumnjiči za bilo što povezano sa smrću njegove kćeri –

onda nipošto nisam htjela biti u istoj prostoriji s njim, bila okružena

policijom ili ne.

»Hoću razgovarati s inspektorom, i to odmah!« zahtijevao je glasom

promuklim od oštrog gnjeva.

»Strpite se malo...«, smirivala ga je Valerie. Pomislila sam kako će te

riječi i način na koji ih je izgovorila vjerojatno izazvati baš suprotni učinak.

»Začepi«, zalajao je Shepherd. »Koji kurac ti znaš?«

Nisam opazila da se Vickers pokrenuo, ali najednom je stajao pokraj

te male skupine. Kad ga je ugledao, Shepherd je duboko uzdahnuo i

prestao se otimati.

»Nema potrebe za svađom, gospodine Shepherd. Ispričavam se što

prije nisam bio dostupan. Bojim se da sam bio zauzet.«

»Na vijestima su rekli da je netko uhićen. Je li to istina?« Michael

Shepherd žurno je izgovorio te riječi.

»Na pravom smo tragu.«

Trznula sam se kad je Shepherdova šaka tresnula o pult ispred njega.

»To mi uvijek kažete, ali ne govorite ništa konkretno. Ja jednostavno

ne... ne...«

Shepherd je smeteno vrtio glavom, bijes se pretvarao u zbunjenost i

očaj. Vickers nije mogao odoljeti a da ne baci pogled prema meni. Znala

sam da mu je drago što sam vidjela Jennyina oca u takvom stanju. Shvaćao

je da će me to više no ništa drugo sklonuti da izvršim ono što je tražio od

mene. Mrzila sam ga zbog toga, ali bio je u pravu.

Vickers nije računao na to koliko će se brzo Michael Shepherd

oporaviti i kako pazi na sve što se zbiva oko njega. Opazivši da je izgubio

Vickersovu pažnju, naglo se okrenuo da vidi što to policajac gleda.

Ustuknula sam kad su me njegove kao ugljen crne oči pronašle, a obrve mu

se skupile.

»Ti«, rekao je isprekidana daha i krenuo prema meni. »Ti si u tome. Ti

si ta koju su uhitili.«

Na Vickersovu paničnu naredbu dvojica uniformiranih policajaca

potrčala su da ga presretnu i povukla ga tako da je stajao nekoliko metara

od mene. Nisam uzmaknula, izdržala sam pogled Michaela Shepherda.

Njegova vrelina je pekla.

»Upravo sam vam htio spomenuti gospođicu Finch«, rekao je Vickers

sustignuvši ih i postavivši se između nas, što baš i ne bi bilo djelotvorno

ako bi se Michael Shepherd oslobodio. Svejedno, cijenila sam njegovo

viteštvo. »Drago nam je što možemo reći da nije imala nikakve veze s

ubojstvom vaše kćeri, gospodine Shepherd. Ustvari, pomaže nam da

saznamo više o tome što se dogodilo Jenny prije nego što je umrla, pruža

nam svu moguću pomoć.«

Shepherd me je i dalje probadao pogledom. Znala sam da bi me ubio

kad bi imao priliku, i dalje uvjeren da sam naudila njegovoj kćeri.

»Sigurni ste?« upitao je osorno.

»Nema sumnje. Ona nema ništa sa zlostavljanjem vaše kćeri, kao ni s

njezinom smrti.« Vickers je zvučao mnogo sigurnije nego maloprije u sobi

za ispitivanje, morao je uvjeriti Shepherda, i to brzo.

To što je rekao nagnalo je Shepherda da okrene glavu, ali nije ga

umirilo – baš suprotno. »Zlostavljanje?«

Na Vickersovu izboranom licu samo se na časak pojavila nesigurnost.

»Mislim da su vam to rekli. Detektivka Wade razgovarala je o tome s vama

i vašom suprugom danas poslijepodne.«

»Ispričala nam je laži«, prosiktao je Michael Shepherd. »To nije istina.

Ništa od toga nije istina. Ako ikome kažete, tužit ću vas.«

Vickers je ispružio ruku i lagano zamahnuo, kao da to može umiriti

čovjeka ispred njega. »Znam da je to teško prihvatiti, ali morate znati što se

dogodilo. Mislimo da je, hmmm, napastovanje izravno dovelo do

Jenniferine smrti, gospodine Shepherd. Istina je, nažalost, i postoji obilje

dokaza koje ćemo iskoristiti u progonu odgovornih. To znači da će neki od

njih biti dostupni javnosti, jer nema načina da to zatajimo medijima. Ne

kanimo objaviti slike i filmove, u to vas uvjeravam, ali nešto od toga bit će

pokazano na sudu i o tome će se izvještavati, ali bez pojedinosti.«

»Slike«, ponovio je Michael Shepherd, činilo se da ne shvaća što

Vickers govori. Opet se okrenuo prema meni. »Jeste li ih vidjeli? Jeste li

vidjeli moju Jenny?«

Nisam mu morala odgovoriti pa čak ni kimnuti da bi znao da jesam.

Htjela sam mu reći da nisam htjela pogledati, da ću dati sve od sebe da

zaboravim što sam vidjela, ako ću ikada moći, ali prije nego što sam uspjela

išta reći naglo se okrenuo prema Vickersu.

»Rekli ste joj? Pokazali ste joj? Koliko je još ljudi vidjelo te slike? Svi,

pretpostavljam. I svi su se smijali i zbijali šale. Ismijavali mi kćer. Moju

curicu, koja je za vas obična djevojčura, je li? Droca koja je dobila što je

zaslužila.« Lice mu se trzalo, brada tresla. Valerie ga je pokušala stišati, no

on ju je ignorirao.

»Svi će saznati. Svi će saznati za to, i ja tu ništa ne mogu.« Pao je na

koljena i podigao ruke prema licu, dok su mu se otimali bolni jecaji. Mi

ostali stajali smo oko njega u nijemom užasu, hipnotizirani potpunim

slomom te ljudeskare.

»Val, izvedi ga i daj mu čaj ili nešto, za boga miloga«, rekao je Vickers

napetim glasom. »Ima viskija u mojoj ladici. Uzmi ga i natoči mu dupli, pa

ga odvezi kući. Pripazi da ga novinari ne vide ovakvog.«

Zgrabio me za ruku i progurao me pored njih. »Ovdje ništa ne

možemo učiniti, ali možemo mnogo toga u bolnici«, rekao je, nestrpljivo me

povlačeći dok sam ja oklijevala. »Vidite sad zašto je to važno? Čovjek će se

uništiti ako ovo uskoro ne završimo.«

U biti, Vickers mi se sviđao i shvaćala sam što ga potiče. Nisam mu

rekla da otkrivanje Jennyina ubojice možda neće biti dovoljno da spasi

njezina oca, ali, to sam pomislila.

Izašli smo iz policijske postaje kroz bočna vrata koja su vodila na

parkiralište. U ćeliji sam izgubila osjećaj za vrijeme, pa sam se iznenadila

kad sam vidjela da sunce zalazi. Odmah na vratima zastala sam na trenutak

i udahnula dugo i duboko, zrak mi nikad nije bio slađi. Namjerno sam

pustila Vickersa da odmakne pedesetak metara, htjela sam trenutak za sebe.

Kad sam krenula za njim prema autu nešto je najednom bljesnulo. Osvrnula

sam se dezorijentirano i desno od sebe ugledala malo pogrbljenog fotografa

kako drži golemu kameru. Čim sam se okrenula i omogućila mu kut koji je

priželjkivao, okinuo je u brzom slijedu šest ili sedam slika, uz bljesak

prodoran i bezobziran poput stroboskopa. Podigla sam ruku da se

zaklonim od kamere, periferno svjesna da se Vickers okreće i trči prema

nama. Nije mi bilo jasno što se dogodilo, kako je fotograf znao tko sam, ali

shvatila sam s gorkom jasnoćom da sam izgubila nešto što sam se tako silno

borila sačuvati. Jedna slika bit će dovoljna da nikad više ne budem

anonimna. Policija je možda teška srca priznala da sam nedužna, ali znala

sam da priču ne prodaje nedužnost nego sumnje i spekulacije.

Nisam se dugo trebala pitati tko je odgovoran. Kad je Vickers ščepao

fotografa, netko je iskoračio iza auta.

»Sarah, hoćeš li popričati sa mnom o uhićenju? Zašto te policija

privela na ispitivanje? Kakve veze imaš s Jennyinom smrću?«

Morala sam joj priznati, možda je bila beskrupulozna novinarka

malog lokalnog lista, ali Carol Shapely imala je njuh za pronalaženje priča

kojemu nacionalni listovi ni izdaleka nisu dorasli.

»Tko vam je rekao da dođete ovamo?« grubo je dobacio Vickers preko

ramena. Gurnuo je fotografa uza zid i pritisnuo mu lice o opeke. Opazila

sam da pomalo sopće. No inspektor je bio jači nego što je izgledao, i

premda se čovjek otimao, mislila sam da nema nikakvih izgleda da se

oslobodi.

Carol se nasmiješila. »Posvuda imam izvore, viši inspektore Vickers.

Informiraju me.«

»E, pa ti vaši izvori su vas prevarili. Nema tu nikakve priče. I na

policijskom ste posjedu. Ne smijete čak ni stajati ovdje.«

Ignorirala ga je. Oči su joj poput reflektora prelazile preko mene, ništa

im nije promicalo. Osjećala sam se potpuno izloženom.

»Sarah, možemo napraviti nastavak prethodne priče, objasniti što ti se

danas dogodilo. Možemo potpuno očistiti tvoje ime.«

»Mislim da nećemo.«

»Zar ne želiš da ljudi znaju da si nedužna?«

Htjela sam biti što dalje od nje. Skrenula sam pogled bez riječi, znala

sam da će što god kažem iskoristiti da priča bude bolja.

Vrata iza mene tresnula su kad su dvojica uniformiranih policajaca

izašla smijuljeći se, isprva nesvjesni što se zbiva.

»Ovamo, momci«, promrsio je Vickers, i par je reagirao kao dresirani

psi na zvižduk, bez pitanja. Bilo mi je pomalo žao fotografa kad su mu

savili ruke iza leđa i svom snagom ga povukli na tlo. Vickers je otkoračio i

obrisao usta nadlanicom. Drugom rukom njihao je kameru na remenu.

»Trebalo bi pripaziti da se ne ošteti. Bilo bi grozno da se razbije, zar

ne?« Dok je govorio, rastvorio je šaku i pustio kameru da padne na tlo.

»Ajme. Baš sam nespretan.«

Fotograf se otimao policajcima koji su ga držali pa je zaradio koljeno

u rebra. Vickers ga je ignorirao; podigao je kameru i uključio je.

»Još radi«, vedro je rekao. »Nije li to divno? Moderna tehnologija u

najboljem izdanju.« Čučnuo je kraj fotografa. »Mogu li pogledati slike koje

ste upravo snimili?«

Čovjek je psovao, tiho i ogorčeno.

»Lakše malo da ne bi bio uhićen.«

»Ne možete me uhititi zbog psovanja«, rekao je čovjek bijesno.

»U članku petom zakona o javnom redu piše da mogu«, rekao je

Vickers podižući se. »Opsuj opet pa ćeš vidjeti mislim li ozbiljno. Za što je

ova tipka? Brisanje?«

Carol se primaknula Vickersu. »Ne smijete to raditi. Prijavit ću ovu...

ovu cenzuru. Policijska brutalnost. Zloupotreba moći. Pobrinut ću se da

imate velikih problema, nikad više nećete raditi u policiji.«

»O, ne, draga moja, varate se. Ja se mogu pobrinuti da vi nikad više ni

riječ ne napišete za Elmview Examiner. Eddie Briggs mi je dobar prijatelj i

nije vaš obožavatelj, gospođo Shapley, iako vam je šef. A tu je i vaš auto,

ako ga odem pogledati siguran sam da ću naći razloge da ga hitno

zaplijenim. Radi vaše sigurnosti, razumijete?« Nasmiješio joj se. »Mali

savjet: ne sukobljavajte se s policijom. Pobijedit ćemo.«

»Prijetite mi?«

»Da«, reče Vickers jednostavno. »I ako ste pametni, zaboravit ćete da

ste ovo vidjeli. Gospođica Finch potpuno je nedužna, i zbog toga sam vrlo

zadovoljan. Dovedena je na razgovor u policijsku postaju iz operativnih

razloga. Veoma nam je pomogla, vrlo je uviđavna i zaslužuje malo

poštovanja i privatnosti.«

»Zašto to radite?« Carol je imala stisnute usne, pa sam pomislila da

suspreže suze. »Zašto se zauzimate za nju?«

Nagnuo se tako da mu je lice bilo nekoliko centimetara od njezina.

»Zato što ne volim nasilnike, gospođo Shapley, i ne volim vaš način rada. I

držim vas na oku. Neću da bude anonimno proslijeđenih informacija.

Pročitam li ijedno slovo o gospođici Finch u novinama ili čujem ijednu riječ

o njoj na bilo kojem kanalu, smatrat ću vas osobno odgovornom. Pobrinut

ću se da više ne dobijete nijednu priču od policije iz Surreyja. Iskoristit ću

sve što mogu da vam zagorčam život. Vjerujte mi, gospođo Shapley, svaku

riječ mislim ozbiljno.« Tutnuo joj je kameru. »Jesmo li se dogovorili?«

Namrgođeno je kimnula.

»Pustite ga, momci.«

Uniformirani policajci povukli su se i pustili čovjeka da ustane.

Odjeća mu je bila zgužvana i prljava, a oči pune prijezira.

»Daj mi kameru.«

Carol mu ju je predala, pa ju je provjerio prelazeći rukama preko nje,

trljajući ogrebotinu. »Ovo je skupa oprema. Ako je oštećena...«

»Ako je oštećena, pošaljite račun Carol. A sad brišite. Dosta sam vas

gledao.« Bilo je nešto u Vickersovu držanju što je ukazivalo na to da nije

raspoložen za daljnju raspravu. Njih su se dvoje, mudro, po mome

mišljenju, udaljili bez ijedne dodatne riječi. Carol me uspjela bijesno

pogledati, a ja sam joj uzvratila ne trepnuvši, iako me od hladne mržnje na

njezinu licu prošla jeza.

Vickers kimne dvojici uniformiranih policajaca. »Hvala, momci.«

»Nema problema«, reče jedan od njih, glasom tako dubokim da je

grmio. »Kad god treba. Možemo li još kako pomoći? «

»Ne zasad. Možete svojim putem.«

Dvojac je krenuo preko parkirališta, staloženo kao da im ono što se

upravo dogodilo ide u rok službe – a zapravo i ide. Bila sam blago

iznenađena lakoćom kojom je Vickers ukrotio fotografa, ali zapravo nisam

trebala biti. I on je odslužio svoje kao uniformirani policajac na ulici, iako je

to bilo desetljećima prije.

Okrenuo se prema meni: »Jeste li dobro?«

Shvatila sam da drhtim i da su mi ruke hladne i vlažne. »Da. Valjda.

Hvala vam za ovo.«

Vickers se nasmijao. »Nema na čemu. Bilo mi je zadovoljstvo. Ta

Carol Shapley je zla krava i dovoljno vas je usosila za cijeli život.« Pogledao

me iskosa. »Osim toga, nadam se da je ovime možda donekle ispravljeno

ono što se danas dogodilo.«

»Ne bi se dogodilo da me niste uhitili«, napomenula sam.

»Potpuno ste u pravu. Onda vam i dalje dugujem uslugu jer ste nam

pristali pomoći s Paulom. Bez brige, neću zaboraviti.«

»Bez brige, neću ni ja.« Ali smiješila sam se dok sam to govorila.

Nisam mogla zamisliti kako će mi se Vickers moći odužiti, ali nije u tome

bila poanta. Zapravo mi je rekao da sam opet na njegovoj strani, na strani

anđela, i to je bio dobar osjećaj.

Završit ću dan gdje sam ga započela, shvatila sam dok sam pratila Vickersa

kroz hodnike do pedijatrijskog odjela u bolnici St Martin’s, gdje se Paul

oporavljao pod budnim okom inspektora Blakea. Kad je Vickers otvorio

vrata Blake je skočio na noge. Pogledala sam iza Vickersa prema krevetu

gdje je sklupčan na boku zatvorenih očiju ležao Paul.

»Hvala što ste došli, Sarah«, rekao je Blake gurnuvši ruke u džepove.

Ignorirala sam ga, usredotočivši se na Paula. Disao je hripavo, obrazi

su mu bili rumeni, a znojna kosa zalijepila mu se za čelo.

»Je li dobro?« upitala sam tihim glasom.

»Cijeli dan malo je pri sebi, malo nije. Liječnici su zadovoljni, kažu da

se dobro oporavlja, s obzirom na sve. Ne daju nam da dugo razgovaramo s

njim dok je budan, a i bojim se da ga ne smijemo buditi zbog vašeg

dolaska.«

»Ne bih vam ni dopustila«, rekla sam, iznenađena i prilično

iživcirana. »Nije mi teško pričekati. Stalo mi je do Paula.« Nisam rekla, iako

vama nije, ali riječi su visjele u zraku kao da sam ih izgovorila.

Vickers se ubacio prije nego što je Blake mogao odgovoriti. »Kad smo

već kod Paula, ovo je Audrey Jones, Paulova socijalna radnica.« Pokazao je

u kut sobe, gdje je sjedila sredovječna žena ruku prekriženih pod teškim

poprsjem nalik na jastuk. Pala mi je na pamet riječ »majčinski« – što god to

značilo. Ni Paul ni ja nismo imali iskustva s takvom majkom. Ustvari, Paul

se vjerojatno uopće ne sjeća svoje majke, jer je bio posve malen kad je

umrla. Audrey mi je ljubazno kimnula i nastavila sjediti. Nije baš bila

dinamična, niti osobito zainteresirana za posljednju posjetiteljicu. Sve u

svemu, bilo mi je jasno zašto nije bila od osobite koristi Vickersu. U sobi su

bile samo dvije stolice, a na jednoj je sjedila Audrey. Blake se odmaknuo od

druge, ali nije mi se činilo da je mogu uzeti. Bila sam tako umorna da mi se

vrtjelo u glavi. Morala sam sjesti i trebala sam kofein u velikim količinama.

»Mislite da će još dugo spavati?«

»Vjerojatno još pola sata«, rekao je Blake pogledavši na sat. »Probudi

se pa opet zaspi, ali trebao bi uskoro jesti, a radi toga će se probuditi.«

»Smijem li otići po kavu?« rekla sam okrenuvši se prema Vickersu.

Znala sam da više nisam zatvorenica, ali ipak još nisam osjećala da mogu

izaći iz sobe bez njegova dopuštenja.

Viši inspektor oklijevao je djelić sekunde, ali je pristao. »Mogli biste

povesti Andyja«, predložio je kad sam stigla do vrata, gotovo kao da se

naknadno sjetio. »Ja mogu pripaziti na Paula, a ti bi mogao na kavicu,

Andy. Kantina je u podrumu, čini mi se.«

Ne čekajući da odgovorim, Blake je grabio prema vratima. Očito

nisam imala izbora. Dobacila sam Vickersu pogled koji mu je, nadam se,

prenio, znam što smjerate, a zauzvrat sam dobila nedužan pogled njegovih

plavih očiju. Mogao je imati sjajnu karijeru kao kriminalac da je krenuo

drugim putem u životu, pomislila sam. Nitko na svijetu ne bi mogao

povjerovati da je kadar za bilo kakav prijestup. Bar ne na prvi pogled.

»Znaš, stvarno smo ti zahvalni«, počeo je Blake čim su se teška vrata

zatvorila za nama. »Osobito s obzirom na ono što se danas dogodilo.«

»Što sam bila optužena da sam pedofil i ubojica? Ah, zaboravi. To se

stalno događa.«

»Gle, ja nikad nisam mislio da je to istina.«

Zastala sam, pogledala ga na trenutak, pa produžila za njim vrteći

glavom. Šteta što su Blakeove noge toliko duže od mojih. Imao je

nepravednu prednost.

»Morali smo te uhititi. Nismo mogli drukčije. Više si puta rekla da

više nećeš surađivati.«

»I pretražiti mi kuću? Kopati mi po stvarima? Razgovarati s majkom?

To niste mogli a da me ne uhitite, je li?«

Trznuo mu se mišić na licu. »To nije bilo zabavno.«

Znači, bio je ondje. Okrenula sam se, htjela sam sakriti lice u strahu da

će lako primijetiti moju postiđenost.

»Ja nisam u to vjerovao, Sarah. Ali što sam trebao reći? ‘Nikako ne

može biti kriva, jer sam spavao s njom?’ Ni ne poznajem te, ne dovoljno.

Nisam imao ništa konkretno čime bih mogao pobiti argumente. Instinkt nije

dovoljan.« Govorio je punim glasom, pa sam ga mrko gledala. Sa

zakašnjenjem se sjetio gdje je i pogledao niz hodnik da provjeri je li slučajno

tko čuo.

»Mislim da nije ni vrijeme ni mjesto za razgovor o tome«. Pritisnula

sam tipku da pozovem dizalo zamišljajući da je to oko Andyja Blakea.

Naslonio se na zid i prekrižio ruke. »Ne želim da misliš kako danas

nisam dao sve od sebe da te izvučem. Zauzeo sam se za tebe.«

Nasmijala sam se. »Ne razumiješ. Nije me briga. Nije mi nimalo

važno jesi li vjerovao da sam kriva ili ne. Nije me briga što si mislio ni što

sad misliš. Nisam ovdje zbog tebe niti zato što me Vickers tako lijepo

zamolio. Samo želim pomoći Paulu i Shepherdovima i pokupiti se odavde.«

»Dobro«, rekao je Blake stisnute vilice. »Pustimo to, može?«

Nisam odgovorila. Dizalo je bilo prazno kad je stiglo, pa sam se

odmaknula što dalje od Blakea i naslonila se. Pritisnuo je tipku za podrum i

naslonio se s druge strane gledajući indikator koji se mijenjao dok se lift

spuštao. Nešto me drugo mučilo.

»Što je?« upitao je ne gledajući me, kao da sam nešto rekla.

»Jesi li morao reći ono unutra?«

»Što?«

»Da će se Paul probuditi radi hrane. Jesi li svjestan koliko bi ga to

povrijedilo da te čuo?«

»Isuse, nisam mislio... Nisam ni govorio o Paulu.« Uzdahnuo je.

»Svaka dva sata dolazi osoblje s kolicima. Jebote, gotovo probiju vrata.

Zvuči kao smak svijeta, iznenadio bih se da to može prespavati.«

»Oh«, rekla sam tihim glasom, ne uspijevajući smisliti što bih još

dodala sve dok nismo stali u red za plastične čaše s tekućinom koja se

pušila. Blake je uzeo nešto sivkasto što je trebalo biti čaj, dok sam se ja

odlučila za kavu. Sličila je na katran, i nadala sam se da je jaka kao što

izgleda. Blake je krenuo prema stolu koji je bio dovoljno daleko od ostalih

gostiju kantine da imamo malo privatnosti. Bili smo u prvobitnoj bolničkoj

zgradi, prostorija je bila velika – viktorijanska arhitektura u svome

najturobnijem izdanju. Zidovi su bili od bijelo obojene opeke, pojačani

lukovima s teškim radijatorima od lijevana željeza koji su radili punom

snagom unatoč ugodnom vremenu. Polukružni prozori nanizani iznad

razine tla propuštali su tričavu količinu prirodnog svjetla. No sve

osvjetljenje u to doba večeri bilo je umjetno, pa je kantina bila okupana

prodornim svjetlom štedljivih žarulja pod velikim sivim sjenilima. Mali

okrugli stolovi i plastične stolice što su ispunjavali prostor izgledali su

krhko u čvrstoj građevini koja je svjedočila o viktorijanskim graditeljskim

vještinama. U kantini nije bila gužva, samo nekoliko zauzetih stolova za

nekima osoblje, za nekima pacijenti u ogrtačima koji su sjedili s obitelji ili

sami. Topla hrana što se pušila pod grijaćim lampama izgledala je

dozlaboga loše kad smo prošli pored pulta; nisam mogla vjerovati da

vrijedi ustati iz kreveta i doći jesti u kantinu.

S druge strane stola Blake je vrlo usredotočeno miješao čaj,

ignorirajući me. Možda ga Vickers nije poslao kako bi bio siguran da neću

pobjeći. Možda je doista mislio da mu podređeni treba odmor.

Nemilosrdno svjetlo pridavalo je Blakeovoj koži blijedu, sivkastu nijansu.

Izgledao je iscrpljeno.

»Jesi li dobro?« upitala sam. Najednom sam htjela znati.

»U redu je. Umoran sam.«

»Bar napredujete.«

Lecnuo se. »Kad ne hapsimo ljude koji nemaju veze sa slučajem.«

»Zaboravi to, ozbiljno. Preboljet ću.«

Otpio je čaj i lice mu se zgrčilo. »Isuse. Kakva je kava?«

»Vruća«, rekla sam, gledajući dim kako se izvija iz šalice ispred mene.

Nisam mogla prestati razmišljati o nečemu što je Grange rekao. »Andy,

htjela sam saznati jednu stvar. Rekli su... Rekli su da su od početka sumnjali

na mene.«

Promeškoljio se. »To je samo takav postupak, Sarah.«

»Je li? Zato što sam razmišljala... Kad si me odveo na ručak, to je bio

dio plana, zar ne? Pokušao si saznati više o meni. Vjerojatno te Vickers

poslao.«

Blake je imao dovoljno stida da mu bude neugodno. »To nije bio

najgori zadatak koji sam dobio, vjeruj mi.«

Doista sam se trudila prethodnih nekoliko dana da ne pretpostavljam

ništa o Andyju Blakeu. Pazila sam da ništa ne očekujem. Sigurno nisam

zamišljala da je pred nama budućnost. No sve do ovog trenutka nisam bila

sigurna da nikad ničeg neće biti između nas.

Uspjela sam se slabašno nasmiješiti. »Mislila sam da ti se sviđam.«

»I sviđaš mi se. Gle, Sarah, sve što se otada dogodilo nema ništa s

poslom. Upoznao sam te, kad, prije šest dana? I na početku me zanimalo

jedino da saznam više o tebi. Ali stvari su se promijenile.« Nagnuo se preko

stola. »Ti možda misliš da mi nije stalo do toga što se dogodilo između nas,

ali mogao bih ostati bez posla sazna li se za to. Bilo je riskantno, Sarah, i

glupo, no nisam požalio ni na trenutak.«

A rizik je vjerojatno bio dio uzbuđenja, pomislila sam nesretno.

»Sigurno ti se to često događa, da se žene bacaju na tebe.«

»Zato što sam tako dobra partija«, rekao je glasom punim sarkazma.

»Gle, događa se tu i tamo, naravno.«

Sjetila sam se policajke u postaji koja me bijesno gledala, mahnite

odlučnosti Valerie Wade da razdvoji Blakea i mene, pa sam pretpostavila

da se to ne događa samo ponekad.

»To ne znači da idem za tim«, nastavio je Blake. »Nisam nikad, ako je

bilo povezano s poslom. Dok se ti nisi pojavila.«

»Kako laskavo«, rekla sam suho, još ne popuštajući. »Ali ipak si me

uhitio. Čak me nisi ni ispitivao.« Povrijeđenost je odzvanjala u mome glasu,

unatoč trudu da je potisnem.

»Takav je postupak«, reče Blake brzo. »Ne vjeruj u ono što vidiš na

televiziji, istražitelji to nikad ne rade. Grange i Cooper su obučeni za to.

Dobro to rade.«

»Vjerujem ti.« No zapravo nisam bila impresionirana njihovom

tehnikom.

»Sarah, znao sam da nisi umiješana, iako mi ne vjeruješ.«

»Što da jesam? Kao što si rekao, ne poznaješ me. Što da su dokazali da

sam sudjelovala?«

Naslonio se i slegnuo ramenima. »Ako počiniš takav zločin, moraš

dobiti što si zaslužio. Kad prijeđeš granicu, gotovo je.«

»I nema povratka?«

»Ne, ako se mene pita. Zato radim ovaj posao, jer neki ljudi ne

spadaju u društvo. Način života koji su odabrali škodi drugima, a moj

posao je spriječiti ih. Vrlo jednostavno.«

»Što s Paulom?«

»Što s njim?«

»On je samo klinac. Vjerojatno je bio natjeran da sudjeluje u tome.

Nije mi baš ugodno ispitivati ga o tome. Ne želim biti ta koja će ga

namamiti da uplete sebe. Zanima me što će mu se dogoditi.«

»Na sudovima je da odluče, ne na tebi.« Blake me pogledao i namrštio

se. »Moraš shvatiti da je učinio nešto vrlo loše, Sarah. Počinio je ozbiljan

zločin i bez obzira na okolnosti zaslužuje kaznu. Kriminalci moraju

odgovarati za ono što su učinili. Užasno me živcira način na koji se brane

kad ih dovedemo pred sud. Nikad nisu oni krivi. Uvijek imaju neki

izgovor, čak i kad priznaju krivnju. Ali za ovakvo nešto nema izgovora.

Dovoljno je star da zna razliku između dobra i zla, a ako ima olakotnih

okolnosti sud će ih uzeti u obzir.«

»Sve je crno-bijelo, je li?«

»Što se mene tiče, jest.« Opet sav u poslu, izvadio je presavijeni list

papira iz stražnjeg dijela traperica. »Imam za tebe popis pitanja koja bih

htio da mu postaviš. Nekoliko stvari svakako moramo saznati prije nego što

razgovaramo s njegovim bratom.«

»Ako ga uhvatite.«

»Uhvatit ćemo ga.« Zvučao je vrlo sigurno u sebe. Doduše, činili su se

jednako samouvjereni i kad su mene uhitili. List papira je ležao ispred

mene, još nerastvoren. »To je samo da imaš odnekud početi. Ne moraš se

držati pitanja baš tim redoslijedom, ali potrudi se da dobiješ odgovore koje

trebamo.«

»Dat ću sve od sebe«, rekla sam, najednom nervozna. Opazio je to i

nasmiješio se.

»Bit ćeš dobra. Samo polako i nemoj se zbuniti. Mi ćemo biti tamo, ali

nećemo upadati ukoliko stvarno ne zapneš.«

»To je samo razgovor.«

»Iznenadila bi se kako je lako zaboraviti većinu važnih pitanja kad si

unutra«, upozorio je Blake. »Sve izgleda lako dok sjediš tamo, ali kad slušaš

odgovore i postavljaš potpitanja, možeš skrenuti s bitnog i nikad se više

nećeš vratiti na glavno pitanje.«

»Razumijem.«

Skinula sam kapicu s olovke i rastvorila papir. Popis je bio kraći nego

što sam očekivala. Kako je Paul upoznao Jenny? Odakle im ideja da je

zlostavljaju? Tko je smislio plan? Kako je Paul umiješan? Zašto ništa nije

učinio da to spriječi?

»Mislim da nije pošteno pitati ga ovo«, rekla sam pokazujući na

posljednje pitanje. »On je samo dijete i potpuno je ovisan o bratu. Što biste

očekivali od njega? Da zove policiju?«

Blake je uzdahnuo. »Gle, ako ti kaže da se previše bojao da bi išta

učinio ili da su mu prijetili, to bi mu moglo pomoći. U pravu si, vjerojatno

nije imao izbora nego pomagati, ali to moramo znati prije nego što

razgovaramo s njegovim bratom.«

»U redu.«

»Dobiješ li priliku, htjeli bismo znati i kako su nagovorili Jenifer da

pristane na to i da sve taji. Jesu li joj prijetili? Potkupljivali je darovima?

Nismo našli ništa neobično kad smo pretražili kuću Shepherdovih, nikakve

uređaje koje nisu kupili roditelji, nikakav nakit. Bila je negativna i na

droge.« Valjda sam izgledala iznenađeno, jer je Blake objasnio: »Navuci ih

na drogu i za dozu će učiniti praktički sve.«

Unatoč zagušljivosti u kantini, zadrhtala sam. »Možda su koristili

nešto na što je niste testirali.«

»Teško«, reče Blake kratko. »Kako god bilo, zbog nečega se vraćala i

šutjela. Moramo saznati zbog čega.« Promiješao je čaj. »Također želimo da

ga pitaš za druge zlostavljače, moramo ih što prije identificirati, a dosad

nismo našli nikoga tko ih prepoznaje. Informatički stručnjaci pokušavaju

ukloniti pikselizaciju na licima. U međuvremenu šaljemo njihove slike

drugim postajama da vidimo hoće li tko opaziti poznatu tetovažu ili

madež, ali nemamo baš puno za nastavak.«

Kimnula sam. Tome se nimalo nisam protivila. Ljudi koji su

zlostavljali Jenny zaslužuju kaznu.

Blake mi je zacijelo nešto pročitao na licu, jer je ispružio ruku preko

stola i dodirnuo mi dlan. »Hej, nemoj se previše uživjeti u sve to. Znam da

ti je teško.«

»Dobro sam«, rekla sam, nastojeći samu sebe uvjeriti da je tako.

»Možda to samo misliš. Tjeramo te na nešto za što nisi obučena i što je

velika odgovornost. Rekao sam šefu da mislim kako je to loša ideja.«

»Zašto? Misliš da nisam sposobna postaviti nekoliko pitanja?«

Odmahnuo je glavom. »Probleme ti može stvoriti to kako ćeš se nositi

s nekim pitanjima, Sarah. Moraš biti spremna čuti neke neugodne stvari.«

»Danas sam vidjela i čula prilično toga, hvala na pitanju«, rekla sam

ravnodušno, razmišljajući nehotice o sjajnim fotografijama koje mi je s

takvim užitkom pokazivao Grange.

»Da, ali nisi morala ostati pribrana. Nisi morala tempirati pitanja. Nisi

radila intervju koji nikamo ne vodi.« Zavalio se na stolici i protegnuo.

»Znam da misliš kako ćeš ući i on će ti ispričati sve što se dogodilo,

uključujući i kako mu je brat ubio Jennifer Shepherd, ali moram ti reći da

najvjerojatnije nećeš ništa izvući. On nema prave razloge da ti vjeruje. A

može vraški puno izgubiti ako bude iskren. Nisi baš zastrašujuća i nema

smisla da me tako gledaš, ne tresu mi se noge. Ne shvaćaj to osobno. Samo

možda nećeš čuti ono što očekuješ.«

Znala sam da je u pravu, ali ipak me živciralo što mi govori da neću

uspjeti. »Vraćamo se?«

Blake je pogledao na sat. »Da. Popij kavu.«

Gledala sam dopola ispijenu šalicu. Sad kad se ohladila bila je još

manje primamljiva nego kad je bila svježe skuhana, ako se tako može

opisati što su učinili s njom. »Ne, hvala.«

»Ne krivim te.«

Na povratku nismo razgovarali. Kad je dizalo stiglo na četvrti kat,

Blake je dugačkim koracima krenuo prema pedijatrijskom krilu, a ja sam

klipsala za njim čitajući pitanja. Osjećala sam kako mi trnci prolaze niz leđa.

Riječi na stranici kao da su lelujale. Najednom sam usporila vukući noge.

Pred vratima Paulove sobe sam zastala, pokušavajući ujednačiti disanje.

Blake se osvrnuo.

»Hajde. Što prije uđeš, prije će biti gotovo.«

»Samo se... pripremam.«

»Uđi«, rekao je blago i otvorio vrata. Još sam jednom udahnula, kao da

zaranjam u duboku vodu, i ušla.

1998.

Nestao prije pet godina i sedam mjeseci

Otac kasni. Debelo kasni. Ležim u krevetu i mazim se sa svojim praščićem, mršteći se na sat pokraj kreveta. Skoro je jedanaest sati, a nije nazvao. Inače ne kasni toliko. Svaki put kad pored naše kuće prođe automobil, a to nije često, ustanem i pogledam je li to on. Ne znam zašto mi je stalo. Doputuje svaka dva tjedna, i svaki put sve je isto. Doveze se iz Bristola petkom navečer i dođe do kuće pozdraviti me. Čeka me u autu jer mu mama ne dopušta ući. Provede tu i subotnju noć u Travelodgeu, a subotom zajedno izađemo i radimo nešto što bi trebalo biti zabavno, poput šetnje prirodom ili izleta u neki dvorac ili safari park – no zapravo je dosadno, nešto što nikada ne bih odabrala da to nije zbog tate.

Pokazuje mi slike stana iz Bristola, slike sobe za koju kaže da je moja i ormara koji mogu napuniti odjećom. Nikad nisam bila tamo. Mama mi ne dopušta. Tako da tata dolazi svaka dva tjedna s izrazom lica poput umiljatog psića, kao da zna da to nije dovoljno, ali se nada da mi to ne smeta.

Ipak mi smeta. I sad sam dovoljno stara da to pokažem. U zadnje vrijeme razmišljam bih li mu rekla da se ne zamara dolaskom svaki drugi tjedan – jednom mjesečno bilo bi mi dovoljno. Ali znam da njemu to puno znači.

Ili mu ne znači? Ležim na leđima i promatram sjene koje drveće stvara na stropu spavaće sobe. Morat ću navući zavjese prije nego što odem spavati. On ne dolazi. Možda mu je dojadila ta duga vožnja radi dviju noći u sranju od hotela, lako mi je ovog vikenda rođendan. Možda mu jednostavno više nije stalo do mene.

Puštam da mi suze teku po licu prema kosi. Nakon nekog vremena suze mi odvrate pažnju. Pokušavam se namjestiti tako da padaju jednako na obje strane. Iz nekog razloga, desno je oko puno suznije od drugog. Na trenutak zaboravim zašto plačem, a potom se sve vrati. Ionako je to glupost. Više mi nije ni stalo.

Nakon dvije sekunde dokazujem da lažem sama sebi, kad se ispred kuće zaustavi auto pa skočim s kreveta da pogledam kroz prozor. Ali to nije tatin šugavi Rover. To je policijski auto. Stojim kraj prozora i ne mogu se pomaknuti dok gledam kako iz auta izlaze policajci, stavljaju kape na glavu i sporo prilaze kući. Ne žure se, i to me zabrinjava.

Kad policajci nestanu ispod trijema, išuljam se kako bih sjela na vrh stepenica, skrivena od pogleda, ali tako da mogu čuti.

Mama otvara vrata i prvo što kaže je: »Charlie!«

Glupača. Nisu ovdje zbog Charlieja. Čak i ja to znam.

Mrmljanje, mrmljanje, mrmljanje. »Gospođo Barnes.« Mrmljanje, mrmljanje. »Gospodin Barnes vozio je po autocesti. Vrlo mračno.« Mrmljanje, mrmljanje. »Vozač kamiona nije ga uspio izbjeći...«

»Nije imao vremena da se izmakne«, odjednom jasno čujem kako govori jedan od policajaca.

Ne mogu a da sve ne povežem. Ne želim znati što govore. lako to ne mogu Izbjeći. To nije ono što želim. Nisam željela da bude ovako. Noge su mi bose i jako su hladne jer sam izvan kreveta po noći u veljači, i još su ulazna vrata širom otvorena. Grčim prste na nogama što jače mogu, poželim da policajci izađu iz kuće i vrate se u auto, kao da ih mogu premotati unatrag skupa s cijelim danom. Premotavam i premotavam do dana kad je tata posljednji put bio ovdje, pa prije toga, pa prije nego što je otišao. Ništa od toga nije se dogodilo. Ništa od toga nije stvarno.

Još ima vremena da se sve promijeni i popravi. Još ima vremena da sve na kraju bude u redu.

Poglavlje 15

Ovaj put televizor u bolničkoj sobi bio je uključen, a Paul je sjedio u krevetu

naslonjen na jastuke i brzo mijenjao kanale. Nije maknuo pogled s ekrana

dok me Blake slijedio unutra. Zastala sam uz podnožje kreveta i upitno

pogledala Vickersa, koji se zgrbio na jednoj od stolica držeći se kao netko

tko je na rubu strpljenja.

»Nešto smo pojeli«, obznanio je kimnuvši kako bi pokazao da govori

o Paulu. »Ali nije nam baš bilo do priče.«

Paulu su se trepavice trznule, ali nastavio je zuriti u televizor. U

bolnici je bilo samo pet kanala, i na njima nije bilo baš ničega vrijednog

gledanja, ali to mu nije smetalo. Na jednom kanalu išle su vijesti, i lecnula

sam se kad se glavna ulica pojavila iza još jednog novinara koji je

obavještavao naciju o najnovijem napretku u lovu na Jennyina ubojicu. Paul

nije reagirao, samo je nastavio mijenjati kanale. Pretpostavila sam da mu je

televizija samo taktika za otezanje, da je zapravo ne gleda. Paul kojega sam

srela u petak – zar je to stvarno bilo samo dan ranije? – nipošto nije bio

neinteligentan. Besmisleno prebacivanje kanala bilo je dimna zavjesa.

Oči su mu bile crvene, pod njima natečene modre sjene, a sad kad je

sjedio mogla sam vidjeti trag na vratu – gruba, modrosiva linija koja se

pruža preko vilice do uha. Nije to bio poziv u pomoć, to je bio ozbiljan

pokušaj. Da je upotrijebio neko drugo uže... da je policija bila malo sporija...

nisam se usudila razmišljati o tome.

Osjetila sam dodir na križima, Blake me značajno pogledao.

»Dobro, dobro«, nijemo sam izustila bijesno mu uzvrativši pogled.

Polako sam zaobišla krevet tako da stanem između Paula i televizora.

»Zdravo. Drago mi je što te opet vidim, Paule. Kako se osjećaš?«

Pogledao me na trenutak pa oborio pogled.

»Nema dosta stolica, hoće li ti smetati ako sjednem na krevet? I mogu

li ugasiti televizor da možemo razgovarati? «

Slegnuo je ramenima. Sjela sam, uzela mu daljinski upravljač iz ruku i

pritisnula tipku za isključivanje. Kad se televizor ugasio u sobi je zavladala

tišina. Sjedila sam nakratko osluškujući kako Paul hripavo diše. Grlo ga je

sigurno veoma boljelo, ako se može suditi po modrici na vratu.

»Hoćeš li nešto popiti?«

»Da, molim«, zahroptao je, pa sam mu natočila čašu vode iz vrča na

noćnom ormariću pokraj kreveta. Otpio je pa nespretno odložio čašu.

»Paule, policija me zamolila da razgovaram s tobom jer misle da ćeš

mi odgovoriti ako ti postavim neka pitanja.«

Podigao je pogled pa se opet nijemo zapiljio u svoje ruke.

»Znam da misliš da si u nevolji, ali sve će biti u redu«, rekla sam

uvjereno, iako sam bila prilično sigurna da mu lažem. »Samo moramo znati

što se dogodilo. Molim te, Paule, samo mi reci istinu ako možeš. Ako na

nešto ne želiš odgovoriti, samo reci i krenut ću dalje, u redu? «

Osjetila sam prije nego čula kako Blake reagira na moje riječi, ali

Vickers je prijekorno podigao ruku i namrštio se kad sam ga pogledala.

Postavljat ću pitanja, ali neću zastrašivati Paula. Uostalom znala sam – a

znao je i Vickers – da će pitanja na koja odbije odgovoriti otkriti više nego

sami odgovori. Paul ništa nije rekao, pa sam mu se nagnula bliže. »Je li to u

redu?«

Kimnuo je.

»Dobro.« Nisam morala pogledati na list papira u ruci da se sjetim

prvog pitanja. »Kako ste tvoj brat i ti upoznali Jenny?«

»To sam vam već rekao«, Paul je govorio razgovijetno, polako,

naglašavajući kraj svake riječi. Boja mu je navrla u lice, pa sam znala da je

uznemiren.

»Znam da jesi«, rekla sam umirujućim tonom. »Ja se sjećam, ali ovi

policajci ne znaju za to. Reci mi ponovo, zbog njih.«

»Škola«, rekao je Paul na kraju, nakon što je na trenutak zurio u mene.

»Osnovna škola«, pojasnila sam.

»Da. Bila mi je školska prijateljica. Pomagao sam joj oko matiša, bila

je... bila je dobra prema meni.«

»I ostao si u kontaktu s njom kad se preselila u drugu školu?«

Slegnuo je ramenima. »Znala je gdje živim, pričali smo o tome jer smo

bili jedini u razredu koji su živjeli u tom naselju. Jednog dana netko je

pokucao na vrata, bila je to ona. Imala je problema s geometrijom, nije ju

kužila, pa je pitala mogu li joj pokazati.«

»I pokazao si joj«, rekla sam.

»Da.« Glas mu je bio osoran i tih. Čak i uzevši u obzir promuklost,

zvučao je uzrujano.

»Znači, Paule, Jenny i ti provodili ste vrijeme zajedno u tvojoj kući. A

roditelji joj nisu za to znali.«

»Njezin tata me nije volio. Zvao me debeli čudak.« Paulu su se oči na

trenutak napunile suzama, pa je zatreptao, šmrcajući.

»Kako je onda provodila vrijeme u tvojoj kući?«

»Govorila im je da je s prijateljicama. Jedna cura živjela je u blizini, pa

bi se, kao, biciklom odvezla k njoj. Imala je mobitel, tata joj ga je dao tako da

je može kontrolirati, no ona mu je lagala da je na jednom mjestu a bila je na

drugom.« Paul se slabašno nasmijao prisjećajući se. »Kad bi je roditelji

nazvali pitala bi ih hoće li pričati s prijateljičinom mamom, a ja bih tamo

sjedio i usrao se. Bila je takva, uvijek se smijala, uvijek igrala igrice.«

Kimnula sam i pogledala popis pitanja. Bilo mi je teško natjerati se da

izgovorim te riječi, ali nisam ih mogla vječno izbjegavati.

»Paule, znaš da je policija našla... neke stvari u tvojoj kući. Slike.

Filmove. Jennyine slike, na kojima svašta radi. Kako si... Hoću reći, jesi li se

ti prvi sjetio toga?«

Povrijeđeno je odmahnuo glavom, obrazi su mu se zatresli. »Ne. Sve

su to smislili oni, on i ona.«

»On?«

»Danny. Rekao sam mu da to nije u redu. Nije joj se smio približavati,

nema veze što je ona govorila. Prestar je za nju.« Pokušao se uspraviti u

sjedeći položaj, uzrujano lamatajući nogama. Brzo sam ustala da me ne bi

udario.

»U redu je, Paule. Samo polako. Uzmi još vode.«

Dečko je nekoliko puta duboko, drhtavo udahnuo, zatim poslušno

otpio. Voda je klokotala dok ju je gutao, nitko drugi u sobi nije se

oglašavao. Mogla sam osjetiti kako policajci žele da prestanem okolišati.

»Jednom se nešto zacijelo dogodilo«, rekla sam tiho, opet sjedajući,

»jer se spetljala s tvojim bratom, je li tako?«

»Ne znam«, rekao je Paul. Lice mu je bilo jako crveno.

»Je li ga se bojala?«. Trudila sam se da mi glas bude što blaži. »Zato se

uvijek vraćala? Je li joj prijetio?«

»Ma kakvi«, rekao je Paul. »Nije bilo tako. Ona... Sviđao joj se.«

»Vjerovala je da su cura i dečko?«

»Valjda. Glupo, zapravo, fakat je stariji od nje.« Paul uzdahne.

»Danny nije bio zainteresiran za nju. Ne stvarno. Ona je samo... Voljela je

biti s njim. Za njega bi sve napravila.«

To sve značilo je strašna poniženja. Usta su mi se osušila, teško sam

gutala nastojeći se usredotočiti na zadatak koji sam morala obaviti. Blake je

mislio da neću biti sposobna. Nisam htjela da bude u pravu. Uzela sam

nekoliko sekundi da udahnem puštajući slike da izblijede, pa krenula dalje.

»Je li bila tvoja ideja da preko interneta prodajete filmove i slike s

njom?«

Paul je odmahnuo glavom pa slegnuo ramenima. »Donekle. Danny se

toga sjetio, ali ja sam morao smisliti kako to napraviti, sakriti našu IP

adresu, naći servere za slike, napraviti stranice.« Unatoč svemu, zvučao je

kao da se ponosi svime što je postigao. »Zarađivali smo dobru lovu. Ljudi

iz cijelog svijeta kupovali su našu robu.«

Više nisam mogla izdržati. »Ali Jenny je patila da biste vi mogli

snimati te slike.«

»Svejedno«, rekao je Paul, a nos mu se nabrao.

»Ne, nije svejedno. Govoriš o tome kao da je to bio zakoniti posao, ali

Jenny je bila zlostavljana, Paule. Nemoj mi reći da to nisi znao.«

Uzvrpoljio se. »Zapravo nisam znao za hrpu toga što se događalo.

Danny me tjerao da ostanem u svojoj sobi uvijek kad su... znate.«

Mogla sam pretpostaviti.

»Jesi li sretao druge ljude koji su dolazili u kuću?«

»Ne. Morao sam ostati gore.«

»Znaš li što su radili u tvojoj kući?«

»Tulumarili, tako je zvučalo.« Nedvojbeno mu je bilo neugodno.

Pitala sam se što je čuo. Pitala sam se koliko je Dannyju bilo teško

nagovoriti svoju »djevojku« da se stavi na raspolaganje tim muškarcima.

Pitala sam se je li ponekad vrištala.

»Dakle, nisi ništa vidio kad su se slike i filmovi snimali. Jesi li poslije

gledao slike ili filmove?«

»Ne.« To je bila čista laž. Uši su mu gorjele, bile su grimizne, ali nije

skrenuo pogled. »Danny je rekao da će sve prekinuti ako me ulovi da

gledam. Rekao je da će me prebiti na mrtvo ime. Samo sam trebao sve

namjestiti i pustiti njega da prebaci materijal.«

»Je li te ikad udario?« Možda će zvučati smiješno, ali ponadala sam se

da će reći kako jest. Zlostavljani Paul imao bi razlog da provodi plan.

»Ne. On samo priča. Živog ću te oderati, razbit ću mu glavu, otkinut

ću joj glavu, jebeš ovo, jebeš ono...« Paul se nasmijao. »Stalno se nešto pravi.

Ja ga samo ignoriram, uglavnom.«

»Kažeš da ti je rekao kako će prestati sa svime budeš li gledao slike,

zar nisi htio da prestane?«

»Ma kakvi. Bilo je baš dobro, znate. Jenny je uvijek bila vesela kod

nas. Bila je stvarno sretna, većinu vremena. Cmizdrila je tu i tamo, ali takve

su cure, ne? I Danny je bio sretan što više nismo švorc. A ja sam mogao

pomoći. Bilo je dobro zarađivati lovu. Htio sam to, zbog Dannyja.«

Pročistila sam grlo. »A je li Jenny bila plaćena za svoj dio?«

Blijedo je gledao. »Sumnjam. Mislim da ništa nije tražila. Morala bi

skrivati od roditelja, pa joj je sve bila prevelika gnjavaža, čini mi se. Htjela je

samo biti s Dannyjem.«

Jadna, glupa Jenny, zaluđena čovjekom koji je bio spreman

iskorištavati je kako bi si financirao životni stil. Loša je sreća što je naišla na

nekog takvog u tako ranoj dobi. A još gora sreća to što je Danny bio zgodan

dečko, srnećih očiju i finih crta lica, što privlači tinejdžerice. A najgore od

svega bilo je to što je bio spreman ubiti je nakon što završi s njom.

»Ispričaj mi kako je umrla.« Glas mi je bio neutralan, kao da pitanje

nije toliko važno, ali dlanovi su mi se znojili. Kradomice sam ih obrisala o

posteljinu, svjesna da se Vickers i Blake naginju i suspregnuta daha čekaju

da Paul progovori.

Namrštio se. »Ne znam ništa o tome. Stvarno. Već sam vam to rekao

kad ste bili u našoj kući.«

Kimnula sam, bio je to rekao. Koliko sam mogla vidjeti, govorio je

istinu. Dakle, Danny je uspio ubiti Jenny i riješiti se trupla tajeći to pred

Paulom. Pretpostavila sam da je čak i Danny smatrao kako neke stvari Paul

ne bi trebao znati.

»Kad si je posljednji put vidio?«

Na trenutak je razmislio. »Sredinom prošlog tjedna, poslije škole.

Zatvorila se u dnevnom boravku s Dannyjem, ali nije ostala dugo. Istrčala je

a da me nije ni pozdravila. Bila je zbog nečega uzrujana, ali Danny nije znao

zbog čega.«

Bila sam potpuno sigurna da je Danny Keane točno znao zbog čega.

Mogla sam zamisliti. Zbunjena i uplašena Jenny povjerava čovjeku kojeg

voli da je trudna, a Danny se uspaniči. Nije mogla reći roditeljima za njega.

Možda je odbila pobačaj. Možda ga nije ni predložio. Najlakše je bilo

prekinuti dva života jednim potezom i riješiti cijeli problem jednom

zasvagda. Ali nije uspio ukloniti problem. Donio ga je ravno pred svoj prag.

I moj.

»A kako se Danny ponašao otada, od sredine prošlog tjedna?«

»Toplo-hladno. Bio je jako šokiran kad je čuo da je Jenny... znate.

Došao je psujući, upalio Sky News i satima gledao. Nije mogao vjerovati da

je nema.«

Ili se osjećao krivim zbog toga što je učinio. Ili je uzbuđenje koje je

osjećao dok ju je ubijao ponovno proživljavao kroz iscrpne izvještaje na

informativnim kanalima. Ili je gledao kako bi ulovio neki nagovještaj da mu

je policija za petama.

Paul je nastavio, dječje otvoreno. »Bio je u bedu, tiho je plakao svaki

put kad se pojavila njezina slika. Mislio sam da će pošiziti kad je gledao

prvi izvještaj. Odvalio je nogu s one stolice, znate, one koju sam vam

pokazao.«

Sjećala sam se stolice. Mogla sam zamisliti Dannyja kako sjedi za

stolom, skače od bijesa i straha: bijesa zato što je otkrivena, straha da će ga

uhvatiti. Nije išlo po planu, pa je tresnuo stolicu nogom.

Ne znam što mi se pokazalo na licu, ali Paul me zabrinuto gledao.

»Vjerujete mi, ne? Fakat se iživcirao. Sve je bilo gotovo. Sve što je radio.«

»Sve što je radio bilo je ilegalno. Sve što je radio bilo je uzrok patnje

tvoje prijateljice.«

»Bila je OK«, rekao je Paul namrgođeno. »Htjela je pomoći. To je bio

njezin izbor.«

»U to mi je teško povjerovati«, otpovrnula sam ne mareći zvučim li

ljutito. »Uostalom, ako je to bio tako dobar posao, sigurna sam da biste bez

problema našli drugu djevojku da je zamijeni. Danny je mogao angažirati

nekoga, sigurna sam.«

»Da, ali Jenny je bila savršena, izgledala je kako i treba i znala je vas.

Nikad više ne bi imao takvu sreću.«

Trgnula sam se. »Kako to misliš? Zašto je bilo važno da me poznaje?«

»Danny je kao opsjednut vama.« Paul se nasmijao. »Tjerao je Jenny da

nosi raspuštenu kosu jer ste je tako vi nosili kad ste bili njezinih godina.

Tjerao ju je i da se oblači kao vi. Stvari kojih se sjećao da ste ih nosili, topiće

i to. Išao je kupovati odjeću za Jenny, iznenadio bi je poklonima, nosila je to

po našoj kući. Nije to mogla odnijeti doma da roditelji ne vide. Nikad nije

saznala da je to zbog vas. Ali stalno je tražio od nje da mu priča o vama, što

ste rekli u školi, kakve ste volje bili. Nikad mu nije bilo dosta. Ona je znala

pošiziti na to.«

»Zašto je tvome bratu«, rekla sam uz određene teškoće, »bilo stalo do

mene? Godinama se nismo čak ni obratili jedno drugome. Ni ne poznaje

me.«

»Zna on puno«, rekao je Paul uvjereno. »Znao vas je držati na oku,

znate, gledao je kad dolazite i odlazite, pazio da je sve OK. Htio je znati sve

što ima veze s vama. Ustvari«, počeo se rumenjeti, »kaže da je zaljubljen u

vas.« Posljednja rečenica bila je izgovorena tihim, hrapavim glasom, pa sam

načas pomislila da sam krivo čula. Pogledala sam dvojicu policajaca.

Vickers mi je kimnuo ohrabrujući me da nastavim. Blake je podigao obrve.

Znači, i oni su čuli.

»Nemoguće«, rekla sam hladno okrenuvši se prema Paulu. »Ne može

voljeti nekoga koga ne poznaje.«

»Može.« Paul je zvučao sigurno. »Jednostavno može. Godinama je

zaljubljen u vas.«

Slika mi je promaknula u glavi. »U dnevnoj su sobi police, zar ne? I na

njima je svašta, slučajni predmeti kao što su ključevi, olovka, stare

razglednice, zapravo razno smeće. Stvari koje se inače ne stavljaju na

police.«

Paul je kimao. »Danny to zove svojim ormarom za trofeje. To su sve

stvari koje su mu jako važne. Drži ih tamo jer ja ne smijem unutra, misli da

ću nešto potrgati. Ali ih gledam kad je na poslu i nikad ništa nisam

potrgao.«

»Paule, dosta stvari na toj polici pripada meni. Znaš li kako su

dospjele onamo?«

»Jenny mu ih je nabavila.« Zvučao je potpuno ozbiljno. »Uzimala je

sve što je mogla s vašeg stola ili iz vaše torbice kad je bila u školi. Znala je

ulaziti u učionicu prije svih drugih i dok bi bila sama unutra tražila bi stvari

za Dannyja.«

Sjetila sam se kad sam ušla u učionicu za vrijeme stanke za ručak i

zatekla ondje Jenny, pola sata prije njezina sata engleskog. Bila sam se

našalila na račun toga, prisjetila sam se, i gorak okus ispunio mi je usta.

Mislila sam da je tako zagrijana za engleski, tako voljna učiti. Mislila sam

da voli moje satove. Još jedna stvar koju sam krivo shvatila.

Nakon što ništa nisam rekla, Paul je uzdahnuo. »Sve je to sjebano, zar

ne? Svi pokušavamo raditi neke stvari za druge ljude. Jenny je snimala

filmove i krala stvari jer je htjela impresionirati Dannyja. Ja sam na to

pristao jer je to značilo da ću je stalno viđati.« Molećivo me pogledao.

»Možda ne bi dolazila samo radi mene. Mislim da se ne bi zamarala time da

nije bilo Dannyja. Čak i ako nije dolazila da bi vidjela mene, to nekako nije

bilo važno.«

»Znači, dolazila je zbog Dannyja, a ti si Dannyju pomagao zbog nje.«

»Sve bi napravila za njega. A ja bih sve napravio za nju. I znam da vi

to ne kužite, ali Danny... Danny bi napravio sve što treba samo da vam se

približi. Sva lova koju smo zarađivali... Štedio je da može kupiti kuću.

Nabaviti pristojan auto. Planirao vas je pozvati da izađete. Samo je o vama

pričao.«

Nitko ništa nije rekao. Najednom je postalo jasno zašto mi je Paul tako

očajnički htio pomoći, zašto mi je dovoljno vjerovao da govori o tome što su

on i njegov brat činili. Danny me htio zaštititi – opet, pomislila sam

zadrhtavši, potisnuvši neželjenu uspomenu natrag u najmračnije zakutke

uma. Paul je samo davao sve od sebe za svoga brata, kao i uvijek. Pitala

sam se zašto u bolnicama uvijek mora biti tako vruće. Zrak u sobi bio je

težak i gust i najednom nepodnošljiv.

Upravo tada začulo se tiho kucanje na vratima. Blake im je žurno

prišao i otvorio ih, i nagnuvši se kroz otvor šaptom s nekim razgovarao.

Letimično sam opazila nezgrapnu glavu – moj stari prijatelj koji je dežurao

ispred Geoffove sobe. Osjetila sam laganu krivnju pri pomisli na Geoffa.

Zaboravila sam na nj veći dio dana. Naravno, imala sam vlastite probleme.

Paul je naslonjen na jastuke gledao kroz prozor. Vickers je ustao i

natezao pojas na hlačama, polako, nesvjesno. Znala sam da je potpuno

usredotočen na razgovor koji se vodio iza vrata, da je vjerojatno zaboravio

da sam ja ondje. Socijalna radnica i dalje je sjedila u kutu s istim

dobrostivim izrazom lica. Kao da nije čula ništa od Paulove ispovijedi.

Pitala sam se kako možeš sjediti i ležerno slušati iznošenje žalosnih i

prljavih pojedinosti zločina koje su braća počinila a da nešto ne osjetiš? Ako

ćemo pošteno, ogorčenost nije idealna reakcija za socijalnu radnicu. No bila

bi dobra makar nekakva naznaka svjesnosti.

Blake je pustio vrata da se zatvore i obratio se Vickersu kao da nikog

drugog nema u sobi. »Imamo ga.«

Vickers je ispustio tihi grleni zvuk: zadovoljstvo, velika mačka prede

jer je ulovila plijen. Okrenuo se prema Paulu. »Ostavit ćemo te na miru,

mladiću. Koncentriraj se na oporavak i ne brini se zbog svega ovoga.«

To je ozbiljno mislio i ljubazno izgovorio, ali Paula se nimalo nije

dojmio. Zatvorio je oči, isključivši sve ostale. Nisam mogla ne osjećati da se

Vickers vara – Paul je itekako imao razloga biti zabrinut. Pitala sam se kako

će postupati u njegovu slučaju – hoće li ga goniti ili će uzeti u obzir njegovu

dob i suradnju pa ga samo dati na skrb. Nije bilo nikoga drugog tko bi se

brinuo o njemu. Bilo to dobro ili loše, bio je prepušten sebi.

Vidjevši da će me ostaviti, skočila sam i pošla za Vickersom, koji je bio

Blakeu za petama na izlasku iz sobe.

Tri su se policajca okupila u hodniku radi dogovora. Pustila sam teška

vrata da se polako zatvore za mnom i čekala da završe. Policajac bikovska

vrata primao je upute revno kimajući dok je Vickers govorio glasom

pretihim da bih ga čula. Nakon nekoliko minuta krupni policajac odvojio se

od ostalih, promrmljavši oprostite kad se progurao pored mene u Paulovu

sobu. Smjena straže, pretpostavila sam, što je značilo da Vickers i Blake

imaju pametnijeg posla.

»Jeste li ga našli?«

Okrenuli su se, kao da sam ih zatekla; Blake je pogledao Vickersa kao

da traži dopuštenje da mi kaže što se zbiva. Stari je kimnuo.

»Pokupili su Daniela Keanea prije sat vremena na autobusnom

kolodvoru Victoria. Voze ga sad ovamo, pa krećemo natrag u postaju.«

»Odlično«, rekla sam. »Pozdravite ga u moje ime ako budete imali

priliku.«

»O, ispitivat ćemo ga o vama, bez brige. Mora štošta objasniti.«

Vickers se činio nemirnim. »Trebali bismo krenuti, Andy. Oprostite,

Sarah, ali mislim da moramo ići.«

»Dobro. Shvaćam.«

»Nije vam problem otići odavde kući?« upitao je Blake. »Na prijamu

će vam dati broj taksija.«

»Ne brinite se za mene. Vjerojatno ću opet provjeriti kako je Geoff

prije nego što odem.«

Naglo su se umirili. Gledala sam jednog pa drugog, imali su isti izraz

lica.

»Što je?«

»Sarah...«, počeo je Blake, ali Vickers ga je pretekao.

»Žao mi je, ali preminuo je.«

»Preminuo?« ponovila sam glupo, nadajući se da sam krivo shvatila.

»Umro je danas popodne malo poslije dva.« Inspektorov glas bio je

blag. »Bojim se da nijednom nije došao svijesti.«

»Ali... ali rekli su da će se oporaviti.« Bilo mi je teško prihvatiti to što

se dogodilo.

»Imao je obilno krvarenje u mozgu izazvano ozljedama glave koje je

pretrpio u napadu.« Blake je prešao na stil čitanja iz notesa. »Ništa nisu

mogli učiniti. Žao mi je.«

»To je onda dvoje«, prošaptala sam.

»Dvoje?«

»Jenny i Geoff. Dvoje ljudi koji bi trebali biti živi. Dvoje ljudi koji nisu

zaslužili to što im se dogodilo.« Glas mi je čudno zvučao u ušima –

beživotno, bešćutno. »Ne dajte mu da se izvuče.«

»Nećemo«, rekao je Blake s uvjerenošću.

»A da malo sjednete?« predložio je Vickers. »Na nekoliko minuta, pa

idite kući i odmorite se. Hoćete li da vam nekoga nazovemo?«

Odmahnula sam glavom.

Izvadio je debeli smeđi kožni novčanik, sjajan kao kesten od

višegodišnje uporabe, i izvukao posjetnicu. »Zatreba li vam što, tu je moj

broj.« Pokazao je. »Nazovite me ako trebate.«

»Hvala.«

»Ozbiljno to mislim.« Ispružio je ruku i potapšao me po ramenu.

»U redu.« Zaokupila sam se stavljanjem posjetnice u torbicu. »Molim

vas, ne brinite se zbog mene. Bit ću dobro.«

»Tako treba«, rekao je Vickers. »Ionako ćemo biti u kontaktu. Javit

ćemo vam što kaže.«

Kimnula sam i uspjela izvući poluosmijeh, koji se činio dovoljnim da

ih umiri. Krenuli su prema dizalima, brzim tempom. Ja sam stajala na

sredini hodnika prelazeći iznova i iznova prstima po remenu torbice, sve

dok me djevojka u pidžami nije zamolila da joj se maknem s puta. Skočila

sam u stranu i gledala je kako mukotrpno napreduje, vukući infuziju na

stalku mnogo višem od sebe. Bila je posve usmjerena prema cilju, kamo god

da je išla. Naslonila sam se iscrpljeno na zid i pitala se kako je to imati cilj.

Nikad u životu nisam se osjećala tako beskorisnom.

Hodnik nije bio idealno mjesto za stajanje i nakon što sam se treći put

nekome morala maknuti s puta krenula sam prema vratima s oznakom

Izlaz. Otvorila sam ih, našla se pred stubištem i odvukla se do prizemlja,

sileći se da stavljam jednu nogu ispred druge držeći se za ogradu. Ondje

sam našla vrata koja je netko ostavio otvorena i izašla na popločeni prostor

s nekoliko raštrkanih vrtnih klupa. Izgleda da je to bio prostor za pušenje

za pacijente koji su dovoljno pokretni da tu i tamo izađu na cigaretu.

Metalne posude bile su pričvršćene na krajevima klupa, svaka s hrpom

opušaka, pa je trpki vonj spaljenog duhana lebdio u zraku. Prostor je sad

bio pust, noćni zrak bio je stupanj ili dva hladniji nego što je ugodno. Sjela

sam na klupu najudaljeniju od vrata i prekrižila ruke drhteći duboko u sebi,

što nije imalo nikakve veze s temperaturom zraka.

Sve je to bilo previše. Ta mi se rečenica neprekidno ponavljala u glavi.

Previše. Previše patnje. Previše tajni. Nisam uopće mogla shvatiti što

osjećam zbog vijesti da je Geoff umro. Samo zato što nije htio prihvatiti ne

kao odgovor, Geoff se našao na nečijem putu. Ego ga je doveo do sraza s

čovjekom koji je gajio pravu opsesiju, koji nije htio dopustiti da išta stane

između njega i onoga što je želio. A ono što je Danny Keane želio očito sam

bila ja.

Privukla sam koljena grudima i čvrsto ih stisnuvši rukama naslonila

čelo na čašice. Ništa od toga nije bila moja krivnja. Ništa od toga nije se

dogodilo zato što sam ja nešto učinila. Nisam ni posebna ni iznimna. Danny

je projicirao na mene nešto što nisam, pretpostavio je da sam osobita onako

kako ja ni u snu ne bih tvrdila za sebe. Jednostavno sam obična. Jedino sam

drukčija po krivnji koja me uhvatila u klopku mučnog života poput leptira

na skupljačevoj ploči. No zbog mene je Danny Keane ostavio krvave otiske

u mnogim ljudskim životima – Shepherdovih, Geoffove obitelji, jadnog

debelog Paula. Zarila sam nokte u nadlaktice. Bila sam žrtva, kao drugi, čiji

su se mali trofeji pojavljivali na policama Dannyja Keanea. To nije nešto što

sam željela.

»Nadam se da će te mlatiti dok ne poplaviš«, rekla sam naglas

zamišljajući Dannyjevo lice, sjajne oči, visoke jagodice kojima je malo koja

tinejdžerica mogla odoljeti. No dok sam izgovarala te riječi nešto mi je

odvlačilo pažnju. Nešto je stršilo na površini moje svijesti. Usredotočila sam

se, tragajući za tim, što god to bilo, vrteći unatrag misli koje su se borile za

pozornost. Što je to bilo? Nešto važno... nešto što sam vidjela, a nisam

razumjela. Trofeji.

Naglo sam shvatila i zgrabila rub klupe, otvorenih usta, dok mi je srce

tuklo u grudima. Drhtavih ruku kopkala sam po torbici tražeći telefon,

prebirući po papirićima u potrazi za prokletom Vickersovom posjetnicom.

Gdje li je? Ovo nije... zašto nosim toliko sranja? Računi... popis za

kupovinu... Možda sam je ostavila gore na pedijatrijskom odjelu. Ili nisam.

Držeći posjetnicu kao da je neki dragocjeni, krhki predmet, utipkala

sam broj mobitela, provjerivši brojke, sileći se da usporim. Naravno,

govorna pošta. Nisam se zamarala ostavljanjem poruke, umjesto toga sam

utipkala broj postaje.

Službenica je zvučala kao da je pri kraju vrlo duge smjene.

»Trenutačno nije dostupan, da vas spojim s njegovom govornom

poštom? «

»Bit će dostupan za mene«, rekla sam, potrudivši se ubaciti

zapovjednički prizvuk u glas, pomislivši kako bi bilo djelotvornije da mogu

kontrolirati drhtanje glasa. »Recite mu da nešto mora hitno saznati prije

nego što razgovara s Dannyjem Keaneom. Recite mu da je od životne

važnosti da razgovara sa mnom.«

Uz prigušen zvuk razdraženosti ostavila me da čekam. Nestrpljivo

sam lupkala nogom, instrumentalna verzija pjesme Islands in the Stream

cviljela mi je u uhu u falšu. Nisam se bila spremna okladiti da ću ga dobiti,

usprkos dramatiziranju, i gotovo sam se prenerazila kad sam mu čula glas

na drugom kraju linije.

»Halo, da?«

»Morate ga pitati za ogrlicu«, rekla sam bez uvoda. »Onu na ormaru

za knjige. Kožna, s kuglicama. Kožna traka.«

»Pričekajte«, rekao je Vickers otresito. Čulo se šuškanje, pa sam

zamislila kako lista dosje. »Imam fotku, da. Na gornjoj polici. Zašto je

važna? Je li pripadala Jenny?«

»Ne, nije«, rekla sam turobno. »Pripadala je mome bratu. A Danny

Keane nikako je ne bi smio imati. Charlie je nikad nije skidao onog ljeta kad

je nestao. Čak ni u kadi. Nosio ju je kad sam ga posljednji put vidjela, a ja

sam bila posljednja osoba koja ga je vidjela prije nego što je nestao, osim

onoga tko ga je oteo.«

»Jeste li sigurni?« upitao je Vickers.

»Bez sumnje«, rekla sam. »Hoćete li me nazvati i javiti mi što je

rekao?«

»Bez sumnje«, ponovio je Vickers i spustio slušalicu.

Sjedila sam i osluškivala tišinu, petljajući po mobitelu. Stvari se nikad

ne razviju onako kako sam mislila. Godinama sam pretpostavljala da je

moja majka griješila kad je mislila da ja mogu razriješiti tajnu onoga što se

dogodilo Charlieju. Zamjerala sam joj što je nerazumna, to nam je zatrovalo

odnos i zagadilo tlo na kojemu je stajao tako da ništa drugo nije moglo rasti.

A sad se počelo činiti da je bila u pravu, koliko god mi bilo mrsko to

priznati.

Osjećala sam se posve izmoždenom, morala sam prikupiti energiju da se

pokrenem. Bilo je vrijeme da odem kući.

1999.

Nestao prije sedam godina

Park je noću drukčiji. Mračno je pod drvećem, kamo ne dopire ulična rasvjeta, i sve što vidim crveni je žar Markove cigarete. Rasplamsava se i blijedi dok uvlači dim, i vidim mu dio lica, liniju obraza, spuštene trepavice. Ponekad mislim da mu se sviđam, a ponekad nisam baš sigurna. Stariji je od mene tri godine. Upravo je iz prve položio vozački. I dovoljno je zgodan da se glave okreću za njim dok se šepiri glavnom ulicom. Sve cure u mojoj školi lude su za njim.

Začuje se šuškanje: Stu mijenja položaj, sjeo je kraj Marka. Pomičem se nastojeći zauzeti što manje mjesta. Počela je padati slaba kiša, i naša grupica se stisnula. Annettin lakat je blizu moga boka I dok se svi smiju šali koju je Stu izvalio, ona me njime oštro odgurne. Namjerno. Ne sviđam joj se.

»Hajdemo igrati bocu istine«, kaže držeći bocu votke i tresući je tako da se gutljaj koji je ostao unutra bućka. Naslonim se na Markov bok, nadajući se da će reći ne. Mučno mi je. Htjela bih da mi prebaci ruku preko ramena i priča sa mnom na onaj svoj zabavan, tih način. Zapravo nije bitno što kaže. Nego to kako se osjećam uz njega.

»Premračno je«, kaže druga djevojka, i netko – Dave – izvadi lampu od bicikla i upali je. Lica u krugu izobličena su od pića, spuštenih kapaka i mokrih usta. Ja nisam pila koliko i ostali, i ne želim igrati bocu istine, ne s ovim ljudima i ne sad. Kasno je i umorna sam, i stalno provjeravam je li mi ključ u džepu, tako da se mogu tiho vratiti prije nego što mama shvati da sam izašla.

Najednom donesem odluku. Ustajem dok se Annette glasno smije. »Nisi za, Sarah?«

»Idem kući.« Zakoračim preko njihovih nogu, nagnem se da očistim put od grana dok izlazim na čistinu. Iza mene se začuju koraci, Mark me slijedi ne obazirući se na zadirkivanje prijatelja. Obgrli me rukom, i osjećam se ugrijano, paženo, mislim da će me otpratiti kući – ali vodi me dalje od puta, prema čuvarevoj kolibi, nekoliko stotina metara od društva.

»Ne idi«, promrmlja mi u kosu. »Nemoj otići.«

»Ali želim.« Odmičem se od njega smijuljećl se, a on mi stisne ruku. »Jao. To boli.«

»Šuti. Samo šuti«, kaže i povuče me u zaklon uza zid kolibe.

»Mark«, kažem, buneći se, a on me gurne na zid tako da udarim glavom. Zatim su mu ruke na meni, hvata, pipa, drpa, ja hvatam zrak od šoka i boli, a on glasno diše i tiho se smije. Ne prestaje me maltretirati, a zatim se začuje šum u blizini, i ugledam Stua

kako prilazi, a kraj njega Davea. Oči su im raširene, znatiželjne. Tu su da spriječe da pobjegnem.Tu su kako bi gledali.

»Voliš ovo, je li?« kaže Mark. Stavi mi ruke na ramena i gurne me tako da padnem na koljena pred njim, i tada shvatim, znam što želi od mene. Petlja po svojim trapericama, disanje mu se ubrza, a ja zatvaram oči, dok me suze peku ispod kapaka. Hoću kući. Bojim se učiniti ono što želi, a bojim se i reći ne.

»Otvori usta«, kaže, i pljusne me po licu tako da ga pogledam, da vidim što drži. »Hajde, kurvo. Ako ti nećeš, ima bezbroj cura koje hoće.«

Ne vidim što se događa, ali odjednom se pojavi jako svjetlo koje mi kroz kapke izgleda crveno i začujem Davea kako psuje visokim i uplašenim glasom. Dvojica bježe trkom, skližući se po travi, i prije nego što Mark uspije reagirati začuje se šupalj zvuk i on se savije padajući na bok, otresajući nogama. Skočim, oči su mi stisnute zbog uske zrake svjetla koja, sad vidim, dopire iz ručne lampe, I tko god je drži okreće se od mene prelazeći svjetlom po Markovu tijelu, preko donje polovice; hlače i gaće su mu zgužvane oko gležnjeva.

»Pičko«, kaže osoba koja drži lampu, i prvo pomislim da govori meni. »Ne možeš naći neku svoje dobi da je iskoristiš?«

Zakorači naprijed i silovito udari Marka po bedru, a Mark zastenje. Lampa se okreće i na trenutak vidim poznato lice: Danny Keane, Charllejev prijatelj. Ne razumijem. Otkoračim, a lampa prelazi po sjenama, nalazi me, prelazi mi preko majice. Poderana je sprijeda, shvatim, prtljajući po dronjavim rubovima pokušavajući ih skupiti. Na trenutak zavlada muk dok Danny zuri u mene i ja gledam u njega, očima stisnutim zbog svjetla lampe.

»Idi kući, Sarah«, kaže Danny beživotnim glasom. »Idi kući i ne radi to više. Ti si samo dijete. Budi dijete, za boga miloga. Ovo nije za tebe. Samo idi kući.«

Okrenem se i potrčim, jurim po travi kao da me netko lovi, i iza sebe začujem tupi udarac, pa još jedan. Moram pogledati što se događa. Danny sjedi na Marku, i polako, metodično izbija mu prednje zube teškom lampom, dok Mark vrišti i vrišti.

Dok trčim, znam dvije stvari. Mark više nikad neće razgovarati sa mnom. I nikad više neću moći pogledati Dannyja Keanea u oči dok sam živa.

Poglavlje 16

Ne prvi put, sjedila sam kraj majke na sofi i nisam imala pojma što misli.

Činila se usredotočenom na televiziju, gledala je neki kviz koji nikad prije

nisam vidjela i nikako ga nisam mogla shvatiti. Iritirale su me jarke boje

kulisa i uzvici publike, radije bih sjedila u tišini. Usta su mi bila suha, i

poriv da se vrpoljim bio je gotovo neodoljiv, ništa nije moglo ublažiti nemir

koji sam osjećala. Pliš na naslonu za ruke naše prastare sofe dobro mi je

došao da ga krišom malo cupkam. Za materijal to nije bilo nimalo dobro, ali

donekle mi je laknulo. Podvila sam noge ispod sebe da spriječim

kompulzivno tapkanje u ritmu ubrzanog pulsa, pa sam sad osjećala trnce

kao da sam na iglama. Želudac mi se stezao. Nisam jela satima – nisam

mogla misliti na jelo. Jedina misao koju sam imala i koju sam opsesivno

premetala u glavi, bila je: Što je rekao?

Poziv je stigao prije dvadeset minuta, nakon cijelog dana čekanja. Bio

je Vickers, pitao je vrlo pristojno je li mi majka tu, može li navratiti i

porazgovarati s objema, budući da ima informacije za koje smatra da bi nas

zanimale. Recite mi odmah, gotovo sam ga preklinjala, ali znala sam da

neće. U njegovu glasu nije bilo ničega osim profesionalne uljudnosti.

Namjerno ili ne, opet me isključio. Ponovno sam bila na pogrešnoj strani

zida između policije i civilnog svijeta.

Upozorila sam mamu čim sam prekinula razgovor s Vickersom. Rekla

sam joj da policija dolazi u kuću drugi dan zaredom, da to ima neke veze s

Charliejevim nestankom. Nije se činila iznenađenom. Nije se uhvatila za

prsa, nije razrogačila oči, nije joj skočio tlak. Dugo je to čekala. Mogla sam

samo pretpostaviti da je taj trenutak proživjela u glavi više puta nego što

mogu zamisliti, pa je nije imalo što iznenaditi. Sjedila je kraj mene, daleka i

nedokučiva kao zvijezde, i nisam mogla naći riječi da je upitam kako se

osjeća. Čak nije razgovarala sa mnom o pretresu koji je policija izvršila

prethodnog dana, o pitanjima koja su joj postavljali. Po povratku iz bolnice

stajala sam u svojoj sobi i dugo zurila u nju, nastojeći je vidjeti Blakeovim

očima, nastojeći vidjeti što je bilo otvarano, a što pomicano. Činila se

čudnom – nekako promijenjenom – pa sam se okrenula i izašla uz osjećaj

klaustrofobije koji je zastro stid što me pratio otkako sam čula za pretres.

I sad sam čekala da policija opet dođe, ovaj put nestrpljivo. Na kraju

nisam ni bila u dnevnoj sobi kad su stigli pred vrata. Otišla sam u kuhinju

kako bih pristavila vodu za čaj, iako se nijednoj od nas nije baš pio. Izvan

maminog vidokruga mogla sam nervozno koračati i vrpoljiti se koliko me

volja. Dugotrajno šištanje vode koja se približava vrenju praktički je

blokiralo zvukove iz drugih dijelova kuće, pa sam se sledila začuvši glasove

iz hodnika kad se kuhalo ugasilo. Zaboravivši na čaj izjurila sam iz kuhinje,

dok mi je srce mahnito tuklo.

»Zdravo, Sarah«, rekao je Vickers gledajući iza moje majke, koja je

otvorila vrata. Zgodna policajka koju sam prepoznala iz postaje stajala je

kraj Vickersa. Nema Blakea. Nije ni važno.

»Izvolite«, rekla sam pokazavši prema dnevnoj sobi. »Sjednite. Jeste li

za šalicu čaja? Upravo sam zakuhala vodu.« Nakon sve one nestrpljivosti,

otezala sam. Sad kad su tu, ne želim čuti što imaju reći. A nisam mogla

zamisliti ni kako će se mama s tim nositi.

»Ne bismo u ovom trenutku«, rekao je Vickers krenuvši prema

dnevnoj sobi. »Ali vi sebi slobodno natočite.«

Odmahnula sam glavom bez riječi i spustila se na tvrdu stolicu kraj

vrata. Mama se dostojanstveno smjestila u tatin stari naslonjač. Policijski

službenici zauzeli su sofu. Policajka je nelagodno sjela na rub. Vickers se

nagnuo naprijed s laktovima oslonjenim na koljena i prelazio prstima desne

ruke preko zglobova lijeve, iznova i iznova. Isprva ništa nije govorio, samo

je prelazio pogledom s mame na mene. Trenutačno nisam mogla

protumačiti njegov izraz – zar nije bilo novosti? Možda sam se prevarila za

ogrlicu. Možda ih je Danny zavlačio. Možda je odbio odgovarati na pitanja.

Protrljala sam ruke o traperice i pitala se kako početi.

»Kako vam možemo pomoći, inspektore?«

Oglasila se mama; iznenađeno sam je pogledala. Sjedila je ondje

mirno poput kraljice, potpuno vladajući situacijom. Počela sam ugrubo

računati koliko je popila tijekom dana i zatim odustala. Dovoljno da joj se

ukoči kralježnica, no ne toliko da ne bi mogla primiti posjetioce kao dama.

Ruke su joj bile sklopljene u krilu, drhtanje koje bi je odalo nije se opažalo.

»Gospođo Barnes, kao što vjerojatno znate, istražujemo ubojstvo

djevojčice koje se dogodilo na ovom području prije nekoliko dana. Tijekom

te istrage na vidjelo su izašle neke stvari u vezi s nestankom vašeg sina.

Imam razloga vjerovati, gospođo Barnes, da je Charlie ubijen vrlo brzo

nakon što je 1992. nestao, i znamo tko je odgovoran.«

Mama je čekala, i dalje prisebna. Nisam mogla disati.

»Charlie je bio prijatelj dječaka po imenu Daniel Keane, Danny, koji je

živio u Curzon Closeu 7 s majkom i ocem, Adom i Derekom. Danny je

provodio mnogo vremena s Charliejem, i s njim je zapravo i obavljen

razgovor nakon Charliejeva nestanka. Tada je zanijekao da išta zna o tome

gdje je Charlie, a nije bilo razloga misliti da laže. Privukao nam je pozornost

u vezi s ubojstvom Jennifer Shepherd, djevojčicom koju sam upravo

spomenuo. Nakon što smo ga pritvorili, otvorili smo pitanje Charliejeva

nestanka, i ovom prilikom bio je od veće pomoći. Rekao nam je mnogo toga

što prije nismo znali.«

Vickersov glas malo se stišao. Iako nije bilo ni daška propuha naježile

su mi se dlačice na rukama. Jedva sam disala.

»U vrijeme Charliejeva nestanka nismo znali da je Derek Keane bio

aktivni i okorjeli seksualni napasnik. Djelovao je na ovom području

napadajući žene tijekom razdoblja između petnaest i dvadeset godina.

Istodobno je fizički i seksualno zlostavljao svoga sina i mnogu drugu

djecu.«

»Ne Charlieja«, rekla je mama stresavši glavom.

»Ne isprva«, rekao je Vickers ozbiljno, turobno. »Daniel Keane tvrdi

da se silno trudio da njegov otac nikad ne ostane sam s Charliejem i da je

uspješno tajio vašem sinu da je zlostavljan. Derek Keane vrebao je

djevojčice i dječake iz siromašnih četvrti, uglavnom djecu koja su dana na

skrb, koju je upoznavao u klubu za mlade, nekoć aktivnom u ovom naselju.

»Ne vjerujem da je ijedan dan u životu radio pošten posao, ali uspio je

postati majstor za sve u klubu. To je bilo savršeno mjesto da upozna ranjivu

mladež i stekne njihovo povjerenje i to je u cijelosti iskoristio.«

Klub se zatvorio prije deset ili dvadeset godina. Zgrada, u biti hala od

crvene opeke s visokim prozorima s rešetkama koja je 50-ih preuređena u

klub, na kraju je srušena. Nikad nisam išla onamo – bila sam premlada prije

Charliejeva nestanka i previše zaštićena poslije. U mojoj dječjoj mašti klub

se činio kao zemlja čuda, mjesto gdje djeca vladaju, a roditelje puštaju

vladarskom milošću. Čeznula sam za tim da me puste onamo, žudjela sam

da povirim unutra. Visoki prozori, tada tako primamljivi, sad su poprimili

izrazito zlokobno značenje. Skrivali su više od nevine zabave. Grčevito sam

progutala slinu, tjerajući se da slušam što Vickers govori.

»Derek je bio nasilan u kući i izvan nje i redovito je u kraćim

razdobljima boravio u zatvoru. Prema Dannyju, obitelj je živjela u strahu od

Dereka, i njegova raspoloženja određivala su tempo njihova života. Kad je

bio veseo, naučili su biti veseli zajedno s njim. Kad je bio ljut, povučen ili

pijan, nastojali su ga se kloniti.«

»Ljeti 1992. situacija u domu Keaneovih bila je mjesec ili dva prilično

mirna i stabilna. Derek je bio obuzet nekom spletkom kako bi zaradio novac

– nekakvom prijevarom s osiguranjem vozila. Mnogo vremena provodio je

sa svojim kompanjonima, vozili su se u različite dijelove zemlje kako bi

inscenirali prometne nesreće. Danny je izjavio da se zbog toga opustio. Kad

Dereka nije bilo, Charlie je mogao slobodno doći i provoditi vrijeme kod

Keaneovih. Sastajali su se radije tamo nego ovdje jer nisu morali uključivati

Saru u svoje igre.« Vickers me pogledao kao da se ispričava prije nego što je

nastavio, ali nisam se naljutila – zvučalo je istinito.

»Drugog srpnja Charlie je otišao odavde kasno poslijepodne. Kao što

znate nije potvrđeno da ga je itko ikad više vidio ili razgovarao s njim

nakon što ga je vidjela Sarah. Sad znamo da nije otišao daleko. Otišao je

ravno preko puta k svome najboljem prijatelju.«

Mama se nagnula naprijed, bijele kosti sjale su kroz tanku kožu

napetu preko zglobova. Da joj ruke nisu bile tako grčevito stisnute u krilu,

ne bih znala da ju je uzrujalo policajčevo smireno iznošenje činjenica.

»Nažalost, Danny nije bio kod kuće. Otišao je u supermarket s

majkom, dijelom zato što nije htio ostati kod kuće nasamo s ocem. Derek se

bio vratio s dugog putovanja i nadoknađivao je san. Danny nije htio

riskirati da ga slučajno probudi.«

»Vjerujemo da je Derek otvorio vrata kad je Charlie pokucao. Umjesto

da mu kaže da briše, pozvao ga je u kuću. Znao je biti ljubazan kad je htio, a

Danny je, naravno, tajio Charlieju zlostavljanje. Charlie nije imao razloga za

strah.«

Vickers je zastao i pročistio grlo. Prepoznala sam to kao taktiku

otezanja. Slijedio je teži dio. Završite s tim, nijemo sam ga nagovarala.

Ispričajte do kraja.

»Nismo sigurni što se dogodilo u kući, ali na temelju onoga što je

Derek rekao sinu, mislimo da se Charlieju nešto dogodilo dok su on i Derek

bili sami. Možemo pretpostaviti, s obzirom na njegovo prethodno

ponašanje, da je Derek iskoristio priliku koju mu je omogućila prazna kuća

kako bi zlostavljao Charlieja. Međutim, Charlie nije bio poput njegovih

uobičajenih žrtava. Bio je hrabar i inteligentan i imao je blizak odnos s

roditeljima. Znao je da je to što se dogodilo loše. On se nije dao utješiti ili

zastrašiti kako bi šutio. Derek se zacijelo uspaničio, znajući da će biti u

ozbiljnoj nevolji kad Charlie ode kući i potuži se roditeljima. Kad su se

Danny i njegova majka vratili kući, Charlie je bio mrtav.«

Posljednja riječ pala je poput udarca u potpunoj tišini sobe. Mama se

naslonila u naslonjaču, s rukom na grudima. Izgledala je izmoždeno. Iako

sam to očekivala iako sam to godinama znala – šok potvrde cijelu me

stresao.

»Derek nije bio osobito pametan, ali bio je lukav i imao je nagon za

samoodržanjem«, nastavio je Vickers nakon kratke, pristojne stanke. »Znao

je da ćete vi i vaš suprug, gospodin Barnes, brzo dići uzbunu nakon što se

Charlie ne vrati kući. Sakrio je tijelo u prtljažnik automobila, što je slučajno

bio najriskantniji dio njegova plana, jer je auto bio parkiran na prilazu

ispred kuće. Ove kuće nemaju garažu, pa nema privatnosti. Ali imao je

sreće i nitko ga nije opazio. Kad su se Danny i njegova majka vratili kući,

jedini znak da se nešto dogodilo bilo je Derekovo čudno raspoloženje. Bio je

razdražljiv i uronjen u vlastite misli. Poslao je Adu da provede večer kod

prijateljice, rekao joj je da ni ne pomišlja vratiti se kući dok joj ne javi da

može. Pokušala je povesti Dannyja, ali Derek joj je zabranio, rekao je da

treba sinovu pomoć. Ako je Ada kasnije posumnjala da joj je muž

odgovoran za Charliejev nestanak, nikad o tome nije govorila ni Dannyju ni

ikome drugome, koliko mi znamo.«

Mama je kimnula, nefokusirana pogleda. »Ali sigurno je posumnjala.

Sjećam se, znate, dala mi je cvijeće«, mrmljala je, uglavnom sebi. »Ružičaste

karanfile. Nije mogla ni razgovarati sa mnom. Ružičasti karanfili.«

Znajući da je mama kadra nastaviti tako u beskonačnost, nadglasala

sam je. »Ali Danny je ostao kod kuće. Kad je shvatio što se dogodilo?«

»Kad mu je otac pokazao Charliejevo truplo«, rekao je Vickers

turobno. »Derek je čekao da padne noć, što je sigurno bilo prilično stresno,

jer u to doba godine sunce zalazi dosta kasno. Potom je natjerao Dannyja da

s njim uđe u auto. Vozili su se nekoliko kilometara prema Dorkingu, do

mjesta usred ničega gdje ima jedna uličica koja se pruža iza malog

gradilišta. Tamo je bio odvojak za željezničare koji je vodio do pruge. Jedan

Derekov prijatelj radio je na održavanju u Britanskim željeznicama i rekao

mu je za odvojak. Iz kuća se nije vidio, nasip je na tom dijelu obrastao u

stabla i grmlje. Željeznički odvojak tada nije bio u uporabi. To je bilo

idealno mjesto da se riješi tijela.« Vickers je uzdahnuo. »Mislim da se

Danny nikad nije oporavio od šoka kad je otvorio prtljažnik tatina

Cavaliera i ugledao truplo svoga najboljeg prijatelja kako leži u njemu.

Derek ga uopće nije upozorio, samo mu je rekao da ponese svjetiljku i

lopatu dok je on nosio Charlieja na nasip.«

Nisam se mogla natjerati da osjetim sažaljenje koje je Vickers očito

očekivao. Sigurna sam da je to bilo traumatično za Dannyja. Imao je užasno

djetinjstvo. To je istina. A ipak je pustio moje roditelje da žive u bolnom

neznanju oko toga što se dogodilo njihovu sinu. Čuvao je očevu tajnu, čak i

kad je odrastao. Rekao je istinu tek kad su ga stjerali u kut. Da nisam vidjela

Charliejevu ogrlicu, Vickers ne bi znao da ga išta treba pitati o tome, a

mama bi se i dalje očajnički nadala, svaki dan pomalo umirući. I onda još

Jenny. Svladao je lekcije kojima ga je podučavao otac. Zlostavljani dječak

pretvorio se u zlostavljača. Ubojičin sin pretvorio se u ubojicu. Nisam

prema njemu mogla osjećati ništa doli prijezir.

Mama se promeškoljila u naslonjaču. »Kako je Charlie umro? Niste

rekli kako je ubio moga dečka.«

Na Vickersu se vidjela nelagoda. »Bojim se da ne znamo. Nećemo

znati dok ne nađemo tijelo i izvršimo autopsiju, a čak i tada, nakon toliko

vremena, naći ćemo samo ostatke. Kosti«, pojasnio je, krivo protumačivši

izraz užasa na mome licu. Znala sam dobro što znači taj izraz, samo nisam

mogla shvatiti zašto je to morao reći pred mojom majkom.

Ali umjesto da se raspadne, kao što sam očekivala, mama je kimala.

Pri pogledu na to, ako mi se već nije upalila žarulja, polako me obuzimala

sumnja. Bila je to vrlo slaba slutnja da žena za koju sam mislila da je

poznajem nije ono što sam vjerovala da jest. U njoj je bilo snage, snage i

čvrstine, iako ja to prije nisam vidjela ili prepoznala.

Vickers je nastavio govoriti, podižući zastor koji se spustio prije

šesnaest godina. »Dugo je trebalo da iskopaju grob. Danny nagađa da je

prošlo više od dva sata dok mu otac nije završio. Tlo je bilo tvrdo i puno

korijenja, nije bilo lako doprijeti duboko. Ali zacijelo je bio odlučan, jer je

obavio dobar posao. Većina takvih grobova ističe se na kilometar. Životinje

ulaze u njih. Nanjuše raspadanje, iskopaju trupla, ili njihove dijelove, i

dadu nam mig da treba nešto istražiti. Ili vidite iskopanu zemlju

nagomilanu iznad tijela pa znate da je nešto u zemlji; uglavnom, ne možete

pogriješiti da se radi o grobnom humku. Reći ću ovo za Dereka Keanea:

našao je dobro mjesto na koje ne ide mnogo ljudi i iskopao dovoljno

duboku rupu, i vjerojatno zato nikad nismo našli Charlieja.

Činjenica je i da su i supruga i dijete bili u prevelikom strahu od njega

da bi i pomislili ikome reći da je umiješan. Također, bio je pametan jer je

prisilio Dannyja da mu pomogne riješiti se trupla. Ada ne bi htjela da joj sin

upadne u nevolje, koliko god joj odgovaralo da nađe način kako da

zauvijek strpa muža u zatvor. Istina, držao ju je izvan kuće dok se bavio

Charliejevim truplom, pa možda nije bila sigurna. Čak i da je sumnjala, nije

ništa poduzela. A Derek je natjerao Dannyja da se boji vlastite sjene. Dečko

nikad nikome ništa nije rekao. Bio je uvjeren da će i njega strpati iza

rešetaka. Otac mu je tvrdio da će to što je on učinio smatrati gorim, jer dok

je Derek postupio impulzivno, Danny mu je hladnokrvno pomogao

zakopati tijelo.«

»Jadno dijete«, rekla je mama, pa sam je pogledala, iznenađena i

nemalo šokirana, prije nego što sam shvatila da ništa ne zna o tome što je

učinio Jenny. Ja sam smatrala da je Danny zlo, čisto zlo, i nije me baš

zanimalo zašto je postao takav.

»Zašto vam je sad sve to rekao?«

Vickers se promeškoljio na rubu sofe. Zurila sam preklinjuće u njega.

Nisam htjela da mama sazna kako sam umiješana. Od pomisli da joj sve to

moram objašnjavati obuzela me slabost.

»Ah... dobili smo neke nove informacije koje su nas dovele do toga da

ispitamo gospodina Keanea. Mislim da je čekao da ga pitamo, da budem

iskren, gospođo Barnes. Uglavnom, čim su naši istražitelji spomenuli

Charliejevo ime, sve nam je ispričao. Razgovarali smo s njim i o drugim

temama, i mislim da možemo reći kako tada nije bio tako susretljiv.«

Dobacio mi je značajan pogled, a ja sam suspregnula uzdah. Naravno da

Danny neće otvoreno priznati da je ubio Jenny, ne kad nema nikog drugog

koga bi okrivio.

»Kako možete biti sigurni da sve ne izmišlja?« Mamin glas bio je

čvrst, ali pogled joj se činio napetim.

»Vjerujemo da nam govori istinu, gospođo Barnes, inače ne bih bio

ovdje«, reče Vickers blago. »Nema nikakvog razloga da nam laže o

Charlieju.«

Pročistila sam grlo, a njih su se troje okrenuli prema meni. Policajka se

prenula, kao da je zaboravila da sam u sobi. »Što se dogodilo Dannyjevoj

majci? Derek je i nju ubio, zar ne, nekoliko godina nakon Charlieja?«

Vickers uzdahnu. »Bilo je mnogo lokalnih govorkanja o mlađem

dečku, Paulu. Ljudi su govorili da i nije Derekov sin, da je začet dok je

Derek 1995. bio u zatvoru. Datumi se ne poklapaju, a i nema šanse da bi se

Ada usudila biti nevjerna mužu, čak i ako su ga strpali u Pentonville. Ali

govorkanja su bila dovoljna da Dereku padne mrak na oči. Ada je završila

slomljena vrata na dnu stubišta, i bila je hrpa dokaza da je pretučena.

Trebali su ga optužiti za ubojstvo, ali su računali da će ga lakše osuditi za

ubojstvo bez predumišljaja.« Vickers je vrtio glavom. »Porote znaju biti

čudne kad se radi o obiteljskim ubojstvima. Nikad ne znate na koju će

stranu. Dovoljno je da jedan lajavac koji sumnja u svoju ženu počne braniti

optuženog, i možete ih sve izgubiti. Kao ovce su, kuda jedan povede, drugi

ga slijede, iako je to protiv zdravog razuma. Dobio je pet godina, izašao je

nakon tri. No nedugo poslije toga sreća ga je napustila.« U Vickersovu

glasu nedvojbeno je bilo prizvuka zadovoljstva. »Nije bio više od par

mjeseci na slobodi kad je otišao Bogu na istinu. Kasno jedne noći, nakon što

se vratio iz puba, pao je niza stube u svojoj kući i razbio lubanju. Nikad se

nije probudio iz kome.«

Vickersu nije mogla promaknuti podudarnost. Tako je Ada poginula.

Upitala sam se, uz trnce nelagode na leđima, je li to bilo Dannyjevo prvo

ubojstvo. No prema onome što sam čula ove večeri, Derek je to zaslužio, pa

i više od toga. Nitko ne bi tugovao zbog smrti Dereka Keanea.

»I tako su dvojica dječaka ostali sami. Kad mu je majka umrla

Dannyju je bilo osamnaest i zapravo je sam odgajao Paula. Razmišljali su da

Paula dadu na skrb, ali Danny ih je uspio uvjeriti da ga ostave. Kako god

bilo, tada je postojala tendencija da se obitelji zadrže na okupu.« Vickers

slegne ramenima. »Možda bi mu bilo bolje u skrbničkoj obitelji ili da je

posvojen. S takvim nasljeđem zapravo nikad nije imao mnogo izgleda.«

Na trenutak smo sjedili u tišini, razmišljajući o sudbini obitelji Keane.

Zatim se mama promeškoljila. »I što će sad biti?«

Dobacila sam joj letimičan pogled, a zatim je opet pogledala, zapravo

se zapiljila u nju. Lice joj se nekako izgladilo, izgubilo je onaj zgrčen izraz

koji sam tako mrzila. Samo načas vidjela sam ženu koju sam poznavala

jedino s fotografija snimljenih prije nego što je Charlie nestao, i bila je lijepa.

»Sad tražimo Charlieja«, rekao je Vickers bezizražajno. »Planiramo

pretražiti područje koje nam je Danny opisao, počinjemo sutra ujutro u

sedam. Vodimo ga sa sobom da nam može pokazati gdje je prema njegovu

sjećanju otac kopao. Njih su dvojica prešli određeni put od ulaza. Nadam se

da će prepoznati mjesto kad ga vidi, tako da nam može pomoći da suzimo

područje pretraživanja. Inače ćemo tjednima biti tamo.«

»Nemate naprednu opremu za pretraživanje, kao na televiziji?«

upitala sam.

»Te stvari nikad ne funkcioniraju. Po mome iskustvu, ili dobijete

informaciju iznutra ili se spotaknete o leš. No mi imamo Dannyja, koji

surađuje. Naći ćemo Charlieja. Bez brige.«

Ustao je, zglobovi su mu rafalno zapucketali, što je zvučalo kao paljba

iz ručnog oružja, i pružio mojoj majci ruku. »Znam da je ovo užasan šok za

vas, gospođo Barnes. Predložio bih da vam moja kolegica skuha šalicu

čaja.«

»Neću...«, zaustila je mama, ali nježno ju je prekinuo.

»Htio bih nakratko popričati sa Sarom, ako može, prije nego što

odemo.«

Policajka je stajala uz mamin lakat i kad joj je Vickers kimnuo

pomogla joj je da ustane. Bila sam spremna na to da će se mama prepirati s

njima, ali iznenadila sam se kad sam vidjela kako krotko slijedi ženu prema

kuhinji. No kad je stigla do vrata zaustavila se i stavila ruku na kvaku, radi

oslonca ili efekta ili oboje.

»Moram vam zahvaliti, inspektore Vickers.«

»Nema potrebe. Stvarno nema potrebe.« Vickers je gurnuo ruke u

džepove i pognuo glavu. »Imate li kakvih pitanja ili trebate malo

ohrabrenja, nazovite me. Sarah ima moj broj. I javit ćemo vam se čim nešto

nađemo.«

Kad se mama našla u kuhinji iza zatvorenih vrata, Vickers je krenuo

van pred kuću, a ja sam ga slijedila.

»Nije priznao da je ubio Jenny, u slučaju da niste pogodili.«

»Zašto nisam iznenađena?« Čvrsto sam prekrižila ruke, štiteći se od

hladnoće. Opet je počelo kišiti, kapi veličine novčića padale oko nas su

poput udaraca čekića.

»Seks je bio njezina ideja. Pristao je jer je htio nešto zaraditi, na poslu

ga ne plaćaju dovoljno.« Vickersov ton bio je rezak. »Nalazio je zlostavljače

među tatinim starim pajdašima. Izgleda da im je to bilo zajedničko,

zanimanje za klince.«

»Mislim da ne želim čuti više«, rekla sam i zacvokotala zubima.

»Ono što nam je ispričao potvrđuje što nam je Paul rekao, sve je radio

zbog vas.«

»Bože...«

»Izgleda da je uvijek mislio da vas nije vrijedan. Dizao vas je u

nebesa. Zato je ostvarivao maštarije s malom Jenny, koja nije znala što radi.

Nezreo je. Nedorastao. Boji se žena. Djecom je lakše upravljati.«

»Shvaćam«, izustila sam. »Hvala na objašnjenju.«

Vickers kimne. »Znam da bi vam bilo draže da vam nisam to rekao,

ali tako je najbolje. Istjerajte to na čistac. O tome će se pisati kad dođe do

suda, morate se pripremiti za publicitet.«

»Hoću li svjedočiti?« Nisam mogla zamisliti ništa gore nego da stojim

pred sudom, optužujem Dannyja, gledam ga u oči...

»Ovisi o tužilaštvu i odvjetnicima, ali ne vidim razlog. Zapravo

nemate ništa važno reći, zar ne? Ne sad kad je Danny priznao. Niste

svjedočili ničemu što se ondje događalo.« Dok je to govorio Vickers je

trznuo glavom u smjeru broja sedam.

»Ne«, rekla sam tupo, »nisam ništa opazila.« Bila sam izgubljena u

vlastitoj tragediji, slijepa za drugu koja se odigravala preko puta. Spuštala

sam glavu, okretala lice. Promaknuli su mi svi znakovi.

Vickers se nagnuo kraj mene i viknuo: »Anna!«

Otvorila su se kuhinjska vrata, i njegova policajka žurno je izašla, s

izrazom olakšanja. Vickers se okrenuo i pošao stazom prema svome autu.

Opet sam ga slijedila, navukavši rukave džempera preko dlanova.

»Inspektore, htjela sam samo reći... Hvala vam što ništa niste rekli o

Dannyju i meni pred mamom.«

»Prava je dama, zar ne? Dostojanstvena.«

»Zna biti«, rekla sam, pomislivši na brojne prigode kad je bila sasvim

suprotno. Doduše, istina je da me nije iznevjerila pred policijom.

Vickers se okrenuo od mene i pognuo da uđe u auto. Prišla sam i stala

kraj vrata: »Inspektore... mogu li sutra s vama?«

Stao je kao ukopan. »Mislite na kopanje? Zašto?«

Slegnula sam ramenom. »Čini mi se da bi netko od obitelji trebao biti

ondje.«

»Znate da će tamo biti i Daniel Keane.«

Kimnula sam. »Klonit ću ga se, obećavam. Zaista mi se ne razgovara s

njim.«

Vickers je podigao desnu nogu u auto i ispružio ruku kraj mene da

uhvati kvaku. Odskočila sam da mu se maknem. »Znate biti vrlo uvjerljivi

kad to želite. Ali neću nikakve scene. To vam nije prilika za osvetu.«

»Ni u snu. Samo... Htjela bih doći. Da budem ondje za Charlieja.«

Uzdahnuo je. »Trudimo se poštovati želje obitelji u ovakvim

prilikama. Iako se to protivi mome stavu, poslat ću Blakea da vas pokupi

sutra ujutro. Budite spremni u 6:30.«

Ozarila sam se. »Hvala.«

»Nemojte mi zahvaljivati. I uzmite gumene čizme ako ih imate. Jeste li

čuli prognozu? Trebat će nam arka ne prestane li uskoro padati.« Vrteći

glavom, Vickers je zalupio vratima. Gledala sam kako odlazi, čudno je što

mi je bilo drago da nam je baš on rekao za Charlieja. Nisam znala kako će

mama reagirati kad se ta vijest slegne, ali bar ju je saslušala pribrano i

povjerovala u nju.

Kiša se sve ozbiljnije pojačavala. Unatoč tome prisilila sam se da prije

nego što uđem u kuću pogledam preko ceste u kuću broj sedam. Prozori su

bili mračni, zavjese navučene. Kuća je izgledala napušteno, a sva sitna

oštećenja koja sam ranije opazila sada su izgledala gore, kao da počinje

propadati i raspadati se pred mojim očima. »Nadam se da ćeš se srušiti«,

rekla sam glasno, mrzeći je, mrzeći ono što je predstavljala. Sve te godine

čekanja. Svu tu bol.

Na Dannyja Keanea i dalje sam gledala kao na čudovište a ne žrtvu.

Odabrao je ići očevim stopama, iako je bolje od ikoga znao koliko boli to

može izazvati. Bilo je teško prihvatiti da se preko puta, ni pedeset metara

od mojih ulaznih vrata, dogodila takva katastrofalna izopačenost mašte,

samosvijesti, obične čovječnosti. To što sam znala da se to dogodilo nije

nimalo olakšavalo razumijevanje.

Mama je držala čašu kad sam se vratila u dnevnu sobu, što me nije

iznenadilo. No razlika koju sam opazila u njezinoj pojavi još je bila tu.

Podigla je pogled kad sam ušla.

»Jesu li otišli?«

Kimnula sam.

»Je li te iznenadilo to što je rekao?«

Nisam točno znala kako joj odgovoriti. Je li mislila na Dannyja? Ili na

to da je Charlie mrtav? »Nisam znala da je Derek Keane bio tako zao«, rekla

sam na kraju, neuvjerljivo.

»Nikad mi se nije sviđao«, rekla je mama i otpila dug gutljaj iz čaše.

Viski, sudeći prema izgledu. »Nikad mi se nije sviđalo što se Charlie igra s

Dannyjem. Tvoj otac« – ukočila sam se, spremna skočiti u njegovu obranu –

»uvijek je mislio da sam snob, jer Keaneovi nisu baš bili situirani, a Danny

je uvijek izgledao... pa, prljavo. Ali nije mi se sviđao taj Derek. Svratio je

ovamo, odmah nakon što smo se doselili, i pitao trebam li kakvu pomoć po

kući, znaš, sitne popravke. Zapravo je mnogo toga trebalo popraviti, kuća je

bila vrlo trošna. Loša otprilike kao i sad«, rekla je uz lagani smijeh,

ogledajući se pomalo iznenađeno, kao da je nije istinski vidjela desetak

godina. »Ali bilo je nečega u njemu. Oči. Bile su... pohlepne. A ja sam bila

sama u kući, samo s tobom. Bila si tek beba. Rekla sam, ne, u redu je, i

odmah nakon toga zalupila vratima, nisam ga čak ni pozdravila. To je bilo

stvarno nepristojno. Inače to ne bih učinila. Ali bilo je nečega u njemu što

me plašilo.« Uzdahnula je. »Znaš, drago mi je što znam. Za Charlieja.«

Iskapila je čašu i odložila je. »Idem u krevet.«

»Možda me neće biti ujutro kad ustaneš. Odlazim rano.«

»Tamo gdje će kopati?«

Smislila sam dvanaest različitih laži u glavi pa odustala. »Da.«

»I ja bih učinila isto na tvome mjestu.«

Zinula sam. Bila sam spremna iznijeti joj sve razloge zašto bih trebala

ići, sve argumente koji bi je uvjerili da je to ispravno. To što se pokazalo da

za to nije bilo potrebe bilo mi je jako čudno.

Ustala je i prišla mi, i oklijevajući samo trenutak zagrlila me i stisnula.

»Ti si dobra kći, Sarah«, šapnula je, a zatim prošla pored mene i uspela se

stubama prije nego što sam uspjela reagirati. A dobra kći je sjela na sofu i

rasplakala se kao ljuta godina – zbog majke, zbog oca, zbog Charlieja, i

Jenny, i svih njih, svih žrtava, i plakala ondje duže nego što je željela

priznati.

2002.

Nestao prije deset godina

Spavaća soba je mala, pregrijana, puna ljudi koje ne poznajem, a ja sjedim na podu s koljenima uz grudi. Iz linije trešti plesna muzika snažnog basa. Toliko je glasna da osjetim ritam kako mi titra u grudima. Dvije se djevojke opušteno ljube u kutu, dok ih grupa momaka s kreveta zadirkuje; djelomice se zabavljaju, djelomice su zaprepašteni. Držim šalicu za kavu u kojoj je votka od borovnice, ljepljiva kao sirup protiv kašlja i jednako primamljiva.

Soba je mračna, osvijetljena samo stolnom lampom koja je zaokrenuta tako da osvjetljava zid. Ne znam ni čija je to soba ni kako su je u roku od dva dana uspjeli ukrasiti jastucima, posterima i sagom na podu, tako da nije bezlično, institucijski stroga kao moja niže u hodniku. Ljudi plešu, razgovaraju, upoznaju se. Pokušavam odlučiti koji izraz da složim na licu, odlučivši se za ukočeni smiješak. Skamenjena sam. Nikad se neću uklopiti. Pogriješila sam odabravši ovaj fakultet, ovaj studij, ovaj studentski dom. Visoki, sportsko građeni tip progura se kroz rulju i ugleda me. Student druge godine kojeg sam danas već vidjela na uvodnom okupljanju. Djeluje mi zastrašujuće odrastao i zreo. Pruža ruku kako bi uhvatio moju, podižući me na noge.

»Dođi sa mnom«, urla mi na uho.

»Kamo?« pitam, ali ne čuje me. Odvuče me iz sobe niz hodnik do stubišta, gdje je manja skupina ljudi. Ne prepoznajem većinu njih, ali jedno ili dvoje studira sa mnom. Stubište je hladno i tiho. Djevojka s probušenim nosom koja se čini odsutnom otvara prozor i puši protiv svih pravila. Mlitavo pokušava rukom istjerati dim kroz prozor, ali većina dima vraća se unutra i kovitla oko nas. Mislim da bih htjela cigaretu. Voljela bih se nečim zabaviti.

Stavljam čašu votke kroz ogradu na nezauzetu stubu i sjedam gdje su mi drugi oslobodili mjesto. Student s druge godine sjeda kraj mene i stavlja mi ruku oko ramena. Ne mogu se sjetiti kako se zove. Ne dolazi u obzir da ga pitam. Predstavlja me svima. Razgovaraju o ljudima koje ne poznajem, o tulumima na kojima su bili prošle godine i o poslovima koji ih čekaju idućeg tjedna, dok brucoši razmjenjuju priče i postavljaju pitanja. Ostali djeluju tako pametno, tako zabavno. Povremeno i meni postave pitanje, pa kratko odgovorim na njega, smiješeći se dok me ne zaboli lice. Neki od njih poprilično su pijani. Neki su potpuno pijani. Nitko osim mene nije trijezan, pa osjećam da mi je dosadno i da sam dosadna.

Ne znam tko je započeo, ali najednom se poveo razgovor o obiteljima.

Jedan momak, kojeg ne znam otprije, okrene se i pogleda me. »A ti? Imaš li mlađu sestru za koju bih trebao znati?«

Svi su prasnuli u smijeh, poznat je po tome da spava s mlađim sestrama koje dođu u posjet, zaključujem.

»Ni mlađu ni stariju. Žao mi je.«

»A braću?«

To je samo uobičajeno pitanje. Nema drugih nakana. Prije nego što promislim, čujem se kako odgovaram: »Ne, ni braću.«

To je to. To je sve što trebam reći. Nitko ne postavlja dodatna pitanja. Nitko ništa ne sumnja. Tako je lako lagati, tako je lako biti jedino dijete, bez prošlosti, netko koga se prihvaća zdravo za gotovo, netko tko se sviđa drugima. S lakoćom sam ostavila deset godina iza sebe. Osjetim da mi je nešto kliknulo u glavi, nešto za što mislim da je sloboda. Tek kasnije, mnogo kasnije, prepoznajem to kao gubitak.

Poglavlje 17

Bila sam spremna za polazak davno prije nego što je Blakeov auto stigao

pred kuću. Provela sam još jednu nemirnu noć, probudivši se na koncu u

pola pet od zvuka blagog, nepopustljivog bubnjanja po krovu. Razmaknula

sam zavjesu da vidim kišu, hipnotizirana pukom količinom vode koja se

vrtložila uz slivnike i tekla niz cestu. Tlo je već bilo natopljeno, susjedni

travnjaci izgledali su kao močvare. Gledala sam nekoliko sekundi prije

nego što me trgnula spoznaja da od kopanja možda neće biti ništa ako

vrijeme ostane ovakvo. Nakon svih tih godina, komu se žurilo osim mami i

meni? Ugrizla sam se za usnu, nisam mislila da možemo još čekati.

Uvelike mi je laknulo kad sam vidjela da se pojavio Blakeov auto. Ne

da je bio točan, nego je čak i pet minuta uranio. Istuširala sam se i tiho se

odjenula ne uznemirujući mamu, navukavši traperice koje su mi, pokazalo

se, bile prevelike i stajale mi nisko na bokovima. Pogledala sam se u zrcalo.

Trbuh mi je bio uvučen, rebra su mi se ocrtavala pod beživotnom kožom.

Kad sam posljednji put sjela i pojela pravu hranu? Nisam se mogla sjetiti.

Nije bilo nikakvih izgleda da ću tog jutra uspjeti sjesti i doručkovati, grlo mi

se stezalo od pomisli na hranu. Umjesto toga našla sam remen i prekrila ga

dugom majicom kratkih rukava i vjetrovkom s kapuljačom. Nije baš visoka

moda, ali poslužit će.

Prije nego što je Blake imao vremena ugasiti motor, dotrčala sam do

auta s podignutom kapuljačom.

»Krasno jutro«, rekao je i zagledao se u moje noge, mršteći se. »Nisi se

sjetila čizama? Te tenisice neće dugo izdržati.«

»Zašto su svi opsjednuti time što nosim na nogama?« Mahnula sam

plastičnom vrećicom koju sam držala u ruci »Tu su mi čizme.«

»Tamo kamo idemo sad je praktički močvara. Nasip drži sreća i nešto

korijenja. Još par sati ovakvog vremena i sve će se otklizati na tračnice.«

»Ma valjda neće«, rekla sam, opet nervozna.

Nasmijao se. »Nisam siguran. Jučer smo otišli onamo i bacili pogled

da vidimo kakva nam oprema treba, i uvjeti su bili užasni. Vickers si je

uništio cipele. Jadnik, ima samo dva para.«

Nasmiješila sam se, previše napeta za smijeh. Osjećala sam čudan spoj

emocija – pomiješano uzbuđenje i jezu, a povrh toga svijest da je važno ne

uzbuđivati se previše, da možda ništa neće naći, da je Danny Keane možda

lagao.

»Kako ti je mama?«

»Iznenađujuće dobro. Zapravo je dobro primila vijest. Očekivala

sam... Nisam očekivala da će biti smirena.«

Dobacio mi je pogled. »Šefa se jako dojmila. Obično nije takva?«

»Nije«, rekla sam iskreno. »Zna biti teška. Ponekad nije zabavno biti

blizu nje.«

»To sam i mislio.« Naravno, Blake ju je upoznao kad su pretraživali

kuću. Promeškoljila sam se.

»I što sad?« Gledao je cestu, pa mu nisam dovoljno dobro vidjela lice

da bih mogla pročitati izraz.

»Kako to misliš?«

»Mislim...« Prekinuo je pa pokušao opet. »Ispravi me ako griješim, ali

imam dojam da si ostala s majkom kako bi se iskupila za ono što se

dogodilo kad je Charlie nestao. Uz pretpostavku da ćemo ga danas naći,

sve je gotovo. Ovo je kraj. Moraš početi razmišljati kamo ćeš dalje, što ćeš

raditi. Ne činiš mi se kao najpredanija nastavnica na svijetu.«

»Tako je očito?«

»Tako se ne živi, Sarah. Moraš učiniti što je dobro za tebe, a ne za

druge. Dovoljno si mlada da si promijeniš život, da učiniš što god želiš.

Samo moraš odlučiti što želiš raditi.«

»Nije to tako lako.«

»Naprotiv, to baš jest tako lako.« Auto je preo, a kad se zaustavio na

semaforu Blake se okrenuo i pogledao me. »To nije nešto čega se treba

plašiti, znaš. Bit ćeš sretnija.«

»Možda.« Nisam to mogla zamisliti. Mamini problemi počeli su s

Charliejevim nestankom, ali to ne znači da će ispariti kad ga nađu. Možda

će me trebati više, a ne manje, sad kad zna što se dogodilo. Nastavit ćemo

kao i dosad koliko god bude trebalo. To je sve što sam znala.

Brisači su prošištali naprijed-natrag osam-devet puta prije nego što

sam opet progovorila. »Hoće li Danny biti danas tamo?«

Blakeu su se kapci trznuli kad je registrirao promjenu teme. »Da, i

kloni ga se. Bit će vezan i pratit će ga policajci, bit će pod našim nadzorom,

ali ipak te ne želim blizu njega.« Ne gledajući me rekao je: »Potpuno je

opsjednut tobom.«

»To je tako čudno. Ni ne poznaje me.«

»To je još gore. Zaljubljen je u predodžbu o tebi. Može te pretvoriti u

što god želi«, rekao je Blake ozbiljno. »I ne daj se zavarati, opasan je.«

Ta mi je riječ u glavi škljocnula kao ključ koji se okreće u bravi. »Još

nije priznao? Da je ubio Jenny?«

»Ne, to nije. Ali priznao je za Geoffa Turnbulla, usred noći. Dobro su

ga pritisnuli, i na kraju je priznao. Fizičkih dokaza bilo je napretek. Ona

željezna šipka koju smo našli u kući bila je oružje. Rekao je da je motrio na

Geoffa, viđao ga je kako dolazi i odlazi i nije mu se sviđalo kako se ponaša

prema tebi. Tada je jednostavno pukao.« Blake se malo namrštio,

usredotočivši se na cestu. »Ne znam što se dogodilo one noći, ali što god da

je Danny vidio s druge strane ceste, odlučio se umiješati. Geoff je bio laka

meta. Danny čak nije mogao tvrditi da je to bila poštena borba, iako to nije

nikakva obrana. Ustvari, jedina mu je izlika da te htio zaštititi.« Blake me

brzo pogledao. »Ali nemoj to shvatiti kao da si ti kriva, čuješ li me? Nisi

tražila od njega da to učini.«

Ali sam poželjela da Geoffa nema, i nisam doista marila kad sam

saznala da je u bolnici, a nisam se mogla vratiti i sve ponovno proživjeti

kako se ne bih morala osjećati posramljenom. To će ostati sa mnom, što god

Blake rekao.

»Ne možemo ga pritisnuti za Jenny. Neće o tome, iz kojeg god

razloga. Rado govori o svemu ostalom, gotovo je ponosan, ne možeš ga

ušutkati kad krene priča kako je pametno zarađivao na tome. Ali kad

dođemo do toga kako je umrla, umukne. Sve poriče. Još nismo nimalo

napredovali, ali hoćemo.«

»Sigurna sam u to«, rekla sam uvjereno. Htjela sam da sve prizna, da

propjeva o svemu. Morao je pomoći svome ocu da se riješi Charliejeva

tijela, i mogla sam shvatiti zašto je napao Geoffa, iako sam to osuđivala. No

zbog onoga što je učinio Jenny osjećala sam da je istinski zao. Tako je

iskoristiti i odbaciti kad je završio s njom... Okrenula sam glavu od Blakea i

progutala knedlu, nastojeći se pribrati.

Auto je skrenuo u usku ulicu obrubljenu ljetnim jorgovanima koji su

našli uporište u zapuštenim dvorištima i sporednim zgradama. Žilavi

listovi meli su bok auta dok je Blake gmizao pored vozila parkiranih s

desne strane.

»To je to?« upitala sam, osjetivši da mi dlanovi postaju vlažni. »Ne bih

nikad pretpostavila da je to ovdje.« Nisam u glavi imala jasnu sliku o

lokaciji koju je Vickers opisao, pa sam se iznenadila kad sam je vidjela i

shvatila koliko je blizu mjesta gdje smo živjeli.

»To je mjesto za koje znaš samo ako si iz okolice ili radiš na željeznici.

Obično ovdje nema parkiranih auta, to su sve naši.«

Shvativši da je riječ o opsežnoj operaciji, prošli su me žmarci

nelagode. To je tako dugo bila moja privatna žalost, činilo se sebičnim

dovući sve te ljude – možda njih tridesetero – u neku sumornu uličicu.

»Hvala ti za ovo«, rekla sam na kraju.

»Nema potrebe za tim«, promrmljao je Blake. »To mi je posao.«

»Mm. Ali hvala ti i za sve ostalo.«

Dobacio mi je pogled iskosa prije nego što se opet okrenuo kako bi se

usredotočio na usku cestu ispred nas. Mladi policajac micao je oznake,

propuštajući Blakeov auto tako da se može parkirati blizu kraja uličice.

Prepoznala sam Vickersov auto, Blake se zaustavio iza njega. Ugasio je

motor, pa smo načas sjedili slušajući romon kiše na krovu auta.

»Kad se ovo završi...«, zaustio je.

»Pitala sam se...«, rekla sam istodobno, zatim se nasmijala. »Ti prvi.«

»Razmišljao sam nešto... Napravili smo ovo obrnutim redoslijedom,

zar ne? Kad se sve ovo završi volio bih te upoznati, Sarah. Otkriti kakva si

doista.«

Kiša se u potocima slijevala niz vjetrobransko staklo. Gledala sam

kako mu se sjene pomiču na licu i osjećala se tako sretnom da je gotovo

boljelo. »Voljela bih to«, rekla sam naposljetku.

Blake se nagnuo i privukao me k sebi. Poljubila sam ga s predanošću i

zahvalnošću, bez daha, na nekoliko trenutaka gotovo zaboravivši gdje smo,

svjesna samo njega, osjećajući se konačno potpuno sigurnom. Usne su mu

se iskrivile na mojima, pa sam se odmaknula i vidjela da mi se smiješi.

»Dobro onda. Drago mi je što smo to riješili. A sad obuj čizme.«

Dok je izlazio iz auta psujući kišu, navukla sam čizme zadrhtavši od

vlažne hladnoće koja mi je prožela tabane. Osjećajući noge kao da nisu

moje, izašla sam i čekala podignute kapuljače da Blake završi s

pripremama. Zrak je bio ispunjen mirisom natopljene trave i lišća. S mjesta

gdje sam stajala vidjela sam stube koje se spuštaju do visoke metalne

ograde i iza nje stabla.

»Ovuda«, rekao je Blake pokazujući prema ogradi. Polovica mene

htjela je pobjeći. Druga polovica htjela je projuriti kroz nju ne čekajući

Blakea koji je prtljao po mobitelu. Napokon mi je prišao i poveo me kroz

vrata uz riječi: »Pazi kamo staješ.«

Gusta kopriva obrasla je ogradu, ali netko ju je ugazio stvorivši usku

stazu između stabala. Kopriva je bila mokra od kiše i skliska pod nogama;

pratila sam Blakeove tragove, fokusirana na tlo. Staza je vodila desno,

paralelno s prugom koja je bila jedva vidljiva između stabala. Lijevo od

mene tlo se naglo spuštalo, pa sam se s mukom držala na nogama,

održavajući ravnotežu hvatajući se za dobrodošla debla. Nakon nekoliko

stotina metara Blake je skrenuo lijevo i krenuo niz kosinu, osvrćući se da

provjeri pratim li ga. Silazila sam oprezno i polako, u strahu da ne izgubim

ravnotežu i otkližem se na dno nasipa u nanosu vlažnog lišća i blata. Čula

sam glasove ispred nas, i kad smo zaobišli mlada stabla bukve ugledali smo

iskop. Kopanje je bilo u punom jeku, šator od bijelog platna stajao je iznad

mjesta gdje su policajci radili iskapajući zemlju i pomno je prosijavajući pod

nadzorom, između ostalih, i višeg inspektora Vickersa.

Blake je stao na rubu čistine i okrenuo se prema meni. »Hoćeš li prići

malo bliže?«

»Dobro mi je ovdje.« U zraku se osjećao težak, zasićen miris iskopane

zemlje, a u daljini je vlak zazviždao s dva tona. To je bilo tiho ali samotno

mjesto, pa sam osjećala nelagodu.

»Zašto mislite da je ostavio Jenny u šumi?«

»Tko, Danny?« Blake slegne ramenima. »Tko zna.«

»Ne bi li ovo bilo bolje mjesto? I dovoljno ga se sjećao, trebao je

pomisliti na njega. Nikad je ne bi našli da ju je ostavio ovdje. Kao Charlieja.

I izvukao bi se.«

»Onda sreća naša što nije.« Blake mi je dodirnuo ruku. »Jesi li dobro?«

Opet sam u mislima vidjela čistinu u šumi. »Nije ju ni pokopao. Nije

ju zapravo ni pokušao sakriti. Po položaju u kojemu je ležala, kao da je htio

da je netko nađe.«

»Možda je bio ponosan na to što je učinio.«

»Možda.«

Vickers nas je spazio i krenuo prema nama. »Jutro. Sve u redu? «

Kimnula sam. »Jesu li što našli?«

»Nisu još«, rekao je viši inspektor žustro, »ali samo zato što se ne

žure. Sigurni smo da kopamo na pravom mjestu. Danny je naznačio

lokaciju koje se sjeća kao mjesta pokopa, iako nije bio potpuno siguran je li

to bilo tu ili malo dalje. Forenzičari su proveli neka ispitivanja i misle da je

tu«, rekao je pokazujući preko ramena na iskop, »a i pas za leševe došao je

na ovo mjesto.«

»Pas za leševe?«

»Dresirani su da nanjuše trupla. Psa možeš dresirati da traži bilo što,

drogu, hranu, eksploziv, novac, sve što ispušta miris koji može

identificirati«, objasnio je Blake.

»Ali nakon svih tih godina sigurno nema ni traga mirisu.«

Vickers slegne ramenima. »Za nas možda nema, ali psi su mnogo

osjetljiviji na miris nego mi. A ovaj je prilično siguran da tamo među onim

drvećem ima nečega vrijednog istraživanja. Samo radimo polako, tako da

ne oštetimo tijelo. Želimo ga izvući u jednom komadu.«

»Što mislite, koliko će trebati?« upitala sam, ali netko u šatoru pozvao

je Vickersa pa je otišao bez odgovora.

»Moglo bi potrajati«, rekao je Blake. »Je li ti dobro ovdje ili hoćeš

pričekati gore?«

Pokazao je iza mene gdje je malo uz kosinu između nekoliko stabala

bila raširena velika plava cerada. Nekoliko ljudi stajalo je pod tim

improviziranim zaklonom promatrajući radove, uključujući vodiča pasa i

njegova smeđe-bijelog španijela. Drveće je donekle štitilo od kiše, ali lišće je

bilo preopterećeno, tu i tamo krupne kapi pale bi s njega na tlo. Vjetrovka

mi je bila teška i hladna na ramenima, jer ih je kiša natopila umjesto da se

slijeva. Okrenula sam se prema Blakeu.

»Idem gore. Javi mi ako se što dogodi.«

»Znat ćeš. Uvijek se digne velika galama kad nađu ono što traže. Ali

bit ćemo u kontaktu.«

Krenuo je pridružiti se društvu u bijelom šatoru, a ja sam se verala uz

nasip. Noge su mi se klizale u čizmama, sad su već bile teške od blata, pa

sam ih vukla dok sam hodala. Stigavši pod plavu ceradu osjetila sam se u

neprilici kad su mi ostali napravili mjesta. Spustila sam kapuljaču i čučnula

kraj španijela. Sjedio je uspravno kao svijeća, pazeći na svaki zvuk i pokret

oko sebe. Čokoladnosmeđe oči plamtjele su mu od pozornosti.

»Smijem li ga pogladiti?« upitala sam vodiča, i kad mi je to odobrio

prešla dlanom preko nakošene pseće lubanje, nježno mu gladeći uši. Digao

je nos u zrak uživajući u pažnji. Bilo je lako zaboraviti sumorni posao koji

obavlja.

Nisam podigla pogled kad se još nekoliko ljudi naguralo pod ceradu,

samo sam se malo pomaknula da im napravim mjesta. Netko je razgovarao,

ali nisam slušala, misli su mi bile dolje, pod bijelim platnom, a kad je neki

glas rekao: »Zdravo, Sarah«, okrenula sam se bez razmišljanja i ugledala

Dannyja Keanea.

Bio je udaljen pola metra, ne više, pa sam se skamenila na mjestu gdje

sam čučala, nisam se mogla pomaknuti. Motrio me netremice, a ja sam se

samo mogla sjetiti izraza na Blakeovu licu kad je u autu govorio o njemu.

Potpuno je opsjednut tobom... ne daj se zavarati, opasan je...

Prošlo je nekoliko sekundi dok nisam shvatila da su pokraj Dannyja

dva policajca, da ih ima još oko nas i pod nasipom koji bi čuli kad bih

vrisnula, da mi, unatoč svemu što sam znala o njemu i o onome što je

učinio, u tom trenutku zapravo nije prijetnja. Polako sam ustala i malo se

odmaknula. Odjeća mu je bila sva mokra i pripijena uz tijelo, usko kao u

hrta i mršavo kao da je trkač na duge staze. Kosa mu se zalijepila za čelo i

dok sam ga gledala podigao je obje ruke daje makne. Na zapešćima je,

vidjela sam, imao lisičine. Držao je cigaretu i lakomo je uvlačio dim dok me

gledao kako se uspravljam.

»Jesi dobro?«

Zurila sam u njega. »Što si rekao?«

»Samo... ovo ti je sigurno jako čudno.« Pokazao je na iskop. »Nakon

toliko vremena si tu, čekaš da nađu Charlieja «

»Da, neobično je.« Ne toliko kao razgovarati s čovjekom za kojega

znam da je nasilni ubojica bez savjesti, ali ipak neobično. Počela sam se

pitati nije li Danny Keane nervozan. Prešao je jezikom preko usana kao da

su suhe, glavu je držao lagano okrenutu od mene gledajući me iskosa. To je

bilo uznemirujuće.

Trebala sam napustiti zaklon pod ceradom i krenuti nizbrdo, što dalje

od Dannyja. No dok sam stajala ondje počela sam razmišljati. Dugovao mi

je objašnjenje. Sve te stvari počinio je navodno za mene. To mi je bila prilika

da čujem njegove razloge. Ako sam htjela da razgovara sa mnom, morao je

povjerovati da ga ne mrzim.

»Hvala ti što si im rekao gdje da traže. Mislim na Charlieja.« Nastojala

sam da mi glas bude miran, lagano sam se osmjehivala. Meni se to činilo

potpuno lažnim, ali reagirao je osmijehom.

»U redu je. To je bilo najmanje što sam mogao učiniti.«

Pročistila sam grlo. »Hm... kako si se sjetio gdje je zakopan?«

»Takve se stvari ne zaboravljaju.« Zatim se nagnuo prema meni,

napola šapćući: »Mislio sam da ćeš me se bojati.«

»Zbog onoga što si učinio? Ili zato što si me napao?« Mogla sam čuti

kako mi glas drhti, ali on možda nije.

»Nikada.« Odmahnuo je glavom. »Sve si krivo shvatila.«

»Napao si me«, ustrajala sam. »Imao si sve one stvari u svojoj kući i

bilo ti je uzbudljivo uplašiti me.«

»Nije. Nisam te htio zastrašiti. Nisam to pokušavao.« Lice mu se

smekšalo. »One noći kad sam te držao osjetio sam kako ti srce kuca kao

ptičici.« Glas mu je bio nježan. »Gdje si uopće bila? Čekao sam te satima.«

Ignorirala sam pitanje. Susprezala sam bijes drhteći iznutra, ali izvana

sam i dalje bila staložena. »Ako me nisi pokušavao zastrašiti, što si zapravo

pokušavao?«

Okrenuo se od mene i zatresao glavom prije nego što je odgovorio.

Glumio je opuštenost, ali znala sam da nastoji dobiti na vremenu. Na kraju

je rekao: »Gle, samo mi je trebao način da ti se približim, u redu? Mislio

sam da bih ti mogao vratiti stvari i da bi nam to dalo priliku da počnemo

razgovarati. Kad Jenny više nije bilo, nisam znao kako da ostanem u

kontaktu s tobom.«

Ostane u kontaktu? Nije shvaćao da uhoditi nekoga i krasti od njega

nije pravi odnos. Gotovo mi ga je bilo žao. Gotovo.

»Nismo ni bili u kontaktu. Ne poznaješ me. Nemaš pojma kakva

sam.«

»Poznajem te cijeli život«, rekao je jednostavno. »I... i isto toliko dugo

te volim. Što god da si učinila, volio sam te. Samo sam ti htio biti blizu. Da

te zaštitim.«

»Zato si napao Geoffa?«

»Onog drkadžiju?« rekao je i nasmijao se. »Dobio je što je zaslužio.«

»A Jenny? Što je ona zaslužila?«

Prije nego što je odgovorio odozdo se začuo povik. Pas je jurnuo

prema bijelom šatoru vrteći repom od uzbuđenja dok je vodič trčao kraj

njega. Danny se okrenuo i zurio za njima. Vidjela sam ga prvi put kako

spada iz profila i dahnula. Blijedo svjetlo kišnog jutra nije moglo sakriti

popriličnu modricu na obrazu, natečenu, u sredini tamnu poput cikle. Nisu

nježno postupali s njim, očito.

Iako sam znala što znače zvukovi odozdo, ignorirala sam ih. Bila sam

usredotočena na Dannyja, čekala sam da odgovori.

»Jenny?« Oči su mu bile prazne. »Kako to misliš?«

»Misliš da je zaslužila umrijeti?« Glas mi je drhtao i progutala sam

knedlu.

»Naravno da nije.« Pogledao me kao da sam luda. »Bila je samo

klinka.«

»Znači, izvan sebe si. Mislim, jer je mrtva.«

»Da. Falit će mi. Ali...« Načas je zastao pa se nasmiješio. »Ne bi mi

toliko falila kad bismo ti i ja mogli biti prijatelji. Ili bilo što drugo.«

Naježila sam se. »Ako ti toliko nedostaje, zašto si je ubio? «

To kao da ga je zapeklo. »Kako me to možeš pitati? Ti od svih ljudi.

Nisam. Moraš mi vjerovati, stvarno nisam. «

»Tko onda? Jedan od onih koje si dovodio kući da je zlostavljaju?«

»Ma kakvi«, rekao je uvjereno, okrenuvši se da baci opušak. Pogodio

je drvo na kosini uz kišu iskara. »Ma kakvi. Nisu znali tko je ona. Brinuo

sam se o njoj, znaš. Stalno sam pazio na nju da joj ne bi naudili.«

Naudili... nije imao ni blagu predodžbu o značenju te riječi. Zgađena,

okrenula sam se i gotovo se sudarila s Blakeom, koji je teško disao kao da je

upravo trčao uz kosinu. Zgrabio me za ruku, pa sam posrnula kad me

povukao iza sebe, dalje od Dannyja.

»Što to izvodiš, Milesy?« Bijesno je zurio u mladog policajca

zaduženog za Dannyja, koji se približavao posrćući, zabrinuta izraza na

licu. »Jesam ti rekao da ga držiš što dalje od nje?«

Dannyjev pogled preletio je s Blakea na mene, čelo mu se lagano

nabralo. Pitala sam se što je to primijetio na Blakeovu licu. Prije nego što je

išta rekao – prije nego što sam čula kako Milesy mucavo objašnjava da su se

morali skloniti zbog nevremena i da nisu imali kamo – maknula sam

Blakeov dlan sa svoje ruke i skliznula niz kosinu, što dalje od male skupine,

ne mareći kamo idem. Usredotočila sam se na put između stabala, oprezno

koračajući između korijenja. Nisam se zamarala kapuljačom. Kapi su mi

padale na čelo i slijevale se kroz kosu. Tlo je svjetlucalo, stabla su blistala od

vlage i krupne kapi padale su s lišća svuda oko mene. Jedna me pogodila

između ovratnika i vrata. Mogla sam osjetiti kako mi curi niz leđa i moči mi

majicu.

Iza mene su dopirali zvukovi, šuštanje lišća i pucketanje grančica.

Netko se žurio, i nisam se iznenadila kad me časak potom Blake okrenuo

prema sebi, lica napeta od bijesa.

»Jesi li sad sretna? Jesi li dobila što si htjela?«

»Nisam to planirala. Kako sam i mogla? Rekao si mi da mi neće biti

blizu.«

»Rekao sam ti i da se držiš što dalje od njega. Što ćemo s tim? «

»Kanila sam se udaljiti...«

»Ali si ga prije toga htjela nabrzinu ispitati.«

»Mislila sam da će mi možda reći ono što nije htio reći vama«, rekla

sam mirno. »Mislila sam da meni možda želi reći istinu, s obzirom na to da

očito gaji osjećaje prema meni.«

»Da smo to htjeli od tebe, mislim da bismo te pitali. I mislim da bismo

našli bolje mjesto za taj razgovor od željezničkog nasipa gdje nikakvo

priznanje ne bi bilo snimljeno niti nužno provjerljivo.« Blake se udaljio

nekoliko koraka pa stao vrteći glavom. Zatim se opet okrenuo prema meni.

»Postoje načini na koje se to radi, Sarah. Nasumično postavljanje pitanja

ništa neće riješiti.«

»U pravu si«, rekla sam dok je u meni rastao bijes. »Zašto onda vi to

niste riješili ako ste takvi stručnjaci? Zašto vam nije priznao da je ubio

Jenny? Moraju postojati neki dokazi. Forenzika. DNK. Morate imati neki

način da mu onemogućite da se izvuče. Shepherdove boli briga za Geoffovo

ubojstvo. Žele pravdu za svoju kćer.«

»E pa morat će pričekati. Tužilaštvo još ne želi podići optužnicu. Kažu

da se sve temelji na indicijama. Na suđenju bi svaki branitelj rasturio to što

imamo. Treba nam više i, vjeruj mi, tragamo. Imamo ga što se tiče Geoffa,

silovanja Jenny i snimanja i raspačavanja dječje pornografije. S tim će se

suočiti na suđenju. To može potrajati, nisu brzi, ali neće biti nikakve greške.

Neće se izvući, Sarah.«

Okrenula sam se, razdražena. »To nije dovoljno.«

»To je sve što zasad imamo.« Blake je na trenutak zastao, a kad je opet

progovorio glas mu je bio nježniji. »Ionako nismo zato ovdje. Možda si već

skužila, ali došao sam ti reći da su našli ljudske ostatke.«

Dakle, to je bilo to. Znala sam čim sam čula komešanje.

»Jesu li sigurni da je to Charlie?« izustila sam lagano se njišući.

»Pregledao ih je forenzički antropolog i kaže da kosti odgovaraju dobi

žrtve i vremenu koje su vjerojatno provele u zemlji. Ali od znanstvenika

nikad nećeš dobiti izravan odgovor. Odnijet će ih na analizu u labos.

Potvrdit će pomoću zubnog kartona i uzoraka DNK za nekoliko dana.

Zasad se sve poklapa s onim što nam je ispričao Danny. Položaj tijela,

lokacija, sve. Ako to nije Charlie, onda je riječ o slučajnosti nad

slučajnostima.«

»Hvala što si mi rekao«. Mislila sam to iskreno ali glas mi je bio

bezizražajan.

»Hoćeš pogledati?«

»Ne. Ne želim... ne želim vidjeti kosti. Možeš li me odvesti kući? «

»Naravno.« Malo je oklijevao prije nego što je to rekao, kao da se

skanjivao, ali ton mu je bio uljudan. Potražio je ključeve u džepu i pružio

mi ih. »Moram javiti Vickersu kamo idemo. Možeš se sama vratiti do auta?«

Uzela sam ih bez riječi i stala klipsati natrag, lijevo od pruge. Nisam

previše razmišljala o tome što radim, samo sam se usredotočila na

koračanje, povremeno podižući pogled da vidim jesu li vrata još na vidiku.

Našla sam ih bez previše teškoća, dijelom me navodilo krčanje iz

radioprijamnika policajca koji ih je čuvao. Prošla sam nijemo pored njega i

odvukla se stubama poput kakve starice. Kad sam stigla do auta shvatila

sam da sam rukom tako čvrsto stisnula ključeve da mi je na ruci ostao

blijedocrveni trag. Sjela sam na suvozačko mjesto i čekala, ne razmišljajući

ni o čemu, prelazeći vrhovima prstiju preko ureza iznova, i iznova, i iznova.

Put natrag činio se mnogo kraćim. Blake je brzo vozio, kočio je naglo na

semaforima i psovao ispod glasa druge vozače. Promet je u ponedjeljak

ujutro bio gust. Htio se vratiti na iskop, u slučaju da nađu još nešto. Rekao

mi je da traže i druge ljude koji su nestali u prethodnih dvadeset pet

godina, za vrijeme kriminalnih aktivnosti Dereka Keanea. To je previše

dobro odlagalište za leševe da bi ga se iskoristilo samo jedanput, rekao je

Blake. Mislili su da će ih biti još. Nisam mogla dijeliti njegovu uzbuđenost.

Počela sam se osjećati klaustrofobično, kao da mi nešto začepljuje usta i nos.

Zlodjelima Dereka Keanea kao da nije bilo kraja. Oskvrnuo nam je živote

svojom izopačenošću, a njegovo nasljeđe živjelo je u njegovu

poremećenom, opasnom sinu.

Pred kućom sam se brzo oprostila od Blakea. Bio je mislima na poslu.

Dok sam hodala prilazom spustio je prozor i doviknuo za mnom: »Javit ću

ti za par dana što je ustanovio patolog.«

Mahnula sam u znak potvrde, ali znala sam kakav će biti ishod.

Danny nije imao razloga lagati. Bilo je sasvim jasno što se dogodilo

Charlieju. Posljednji trenuci bili su mu strašni: bio je uplašen, povrijeđen i

bijesan. Slika koju sam imala o bratu toliko je uljepšana sentimentalnošću

da si sad nisam mogla predočiti što bi učinio. Moj izmaštani junak, pametni

i snalažljivi stariji brat, sigurno bi se suprotstavio. Ali dijete u tako očajnoj i

strašnoj situaciji možda bi umjesto toga zaplakalo za majkom. I to je ono,

pomislila sam zatvarajući lagano za sobom ulazna vrata i ostavljajući čizme

na otiraču, što je svih tih godina najviše mučilo mamu. Bez obzira na to

koliko ga je voljela – a voljela ga je više od svega – nije ga mogla spasiti.

U kući je bilo tiho. Skupila sam poštu s otirača, odvojivši podstavljenu

kovertu s rukopisom tete Lucy. Moji rezervni ključevi, napokon. Otići ću po

auto ili bar pozvati pomoć na cesti čim završim posao u kući. Pošta je bila

poškropljena kišnim kapima i vlažna na dodir. Ostavila sam je na stoliću u

hodniku, nisam još imala volje otvoriti koverte. Umjesto toga otišla sam u

kuhinju. Kuhinjski sat otkucavao je sekunde poput kornjaša u drvetu, zvuk

se miješao sa škrapanjem kiše na prozorima. Zurila sam smušeno u sat. Bilo

je tek devet sati. Mislila sam da je u najmanju ruku vrijeme ručka.

Od pomisli na ručak zakruljilo mi je u želucu. Gladna sam, pomislila

sam skidajući natopljenu vjetrovku i vješajući je na naslon kuhinjske stolice.

Proizvođačeva definicija nepromočivosti nije se slagala s mojom. Majica mi

je na ramenima bila tamna od kiše, a koža hladna.

U hladnjaku sam našla paketić slanine i nešto jaja kojima je nedavno

prošao rok trajanja, ali bila sam spremna riskirati. Uzela sam tavu i krenula

spravljati najmasniji i najnezdraviji doručak koji sam mogla zamisliti.

Pržena jaja stapala su se s uvijenim trakama slanine u lokvi šištavog ulja.

Upravo to mi je trebalo. Skuhala sam čaj i prepržila kruh te postavila stol,

pripremivši i mjesto za mamu u slučaju da namiriše hranu i osjeti glad.

Pržena slanina ispunila je zrak božanstvenim mirisom, možda je namami

da dođe jesti. Sklonila sam tavu s vatre i ostavila je na štednjaku, spremnu

za uporabu ako se mama pojavi.

Doručak je prilično dobro ispao. Bogati žumanjak razlio se po tostu,

dok se slanina uvila u slane vrpce, tu i tamo s bijelim točkama čiste masti.

Jela sam metodički, ugrijana toplom hranom i jakim čajem. Morat ću reći

mami da su našli Charlieja, ali nisam si dopuštala razmišljanje o tome za

vrijeme jela. Još nisam bila spremna. Voljela je Charlieja takvom snagom,

takvom žestinom, i često mi je govorila da to neću razumjeti dok ne budem

imala vlastitu djecu. Od pomisli na to užasnuto sam se stresla. Ako je to

ljubav, uopće ne želim sudjelovati u tome.

Još nije bilo zvuka odozgo kad sam pokupila zadnje tragove

žumanjka s tanjura i odnijela posuđe u sudoper.

Morat ću se popeti i probuditi je. Natočila sam ostatak čaja u čistu

šalicu. Bio je taman kao umak nakon što je tako dugo stajao u čajniku, ali

mislila sam da joj neće smetati. Skrenula sam u hodnik da pokupim koverte

sa stolića, nabrzinu ih pregledavši. Računi i reklame, kao i obično. Ništa

uzbudljivo. Stavila sam ih pod ruku i oprezno krenula gore, držeći šalicu

objema rukama. Vrata njezine sobe bila su zatvorena, kao i kad sam otišla.

Sve je izgledalo potpuno uobičajeno. Nije bilo razloga da oklijevam, nije

bilo razloga da mi glas zadrhti kad sam je pozvala: »Mama?«

Tišina. Pokucala sam lagano opet, pogleda uperena u čaj koji je

prijetio da će se preliti preko ruba šalice svaki put kad sam se pomaknula.

»Mogu li ući?«

Znala sam da nešto nije u redu čim sam otvorila vrata. Znala sam što

se dogodilo a da nisam ni zakoračila u sobu. Mama je bila organiziranija od

Paula, nije počinila nijednu pogrešku. Uredno poslagane bočice lijekova

stajale su na noćnom ormariću, bez čepova, prazne. Na podu boca viskija –

ostalo je u njoj za čašu-dvije. Kraj nje prevrnuta prazna boca. U postelji,

uredno pokrivena, sitna figura koja je nekoć bila moja majka. Ležala je na

leđima, s rukama uz tijelo, voštana lica na polusvjetlu koje je dopiralo kroz

lagano razmaknute zavjese. U sobi se osjećao kiseli miris koji sam povezala

s mrljom na njezinu vratu i ramenu te na madracu; u jednom je trenutku

povratila, ali ne dovoljno da bi se spasila. Pružila sam ruku i vrlo nježno

dodirnula joj nadlanicu. Hladna. Nije bilo potrebe da provjeravam bilo.

Više je nema. Čula je dovoljno da zna kako se Charlie neće vratiti i krišom

otišla dok nisam pazila.

Tražila sam, isprva mirno, poruku koja je, pretpostavljala sam, trebala

biti ondje. Ništa na noćnom ormariću. Ništa na podu. Ništa u rukama niti

među posteljinom. Ništa u komodi. Ništa u džepovima odjeće koju je

nosila. Ništa. Ništa. Ništa. Napustila me, a nije se udostojila ni oprostiti se.

Tada me pogodila spoznaja da je više nema, i pojurila sam iz sobe u

kupaonicu. Sva ona ukusna hrana uzburkala se u meni. Stigla sam do

školjke prije nego što mi se podigla do grla. Povratila sam sve što sam

pojela tog dana, povraćala sam dok u ustima nisam imala samo peckavi

okus žuči, budući da mi se želudac potrudio potpuno okrenuti. Kad je bilo

gotovo svalila sam se uza zid i privukla koljena uz grudi, balansirajući

laktovima na njima. Pritisnula sam donjim bridom dlana oči dok su se iza

kapaka kovitlala i njihala jarka svjetla.

Nakon nekog vremena ustala sam i nagnuvši se iznad umivaonika

isprala usta hladnom vodom. Ruke su mi se tresle, opazila sam odsutno. U

kupaonskom ogledalu izgledala sam iscijeđeno, upalih obraza, blijede kože.

Najednom sam vidjela kako ću izgledati kad ostarim.

Iz hodnika sam kroz otvorena vrata pogledala u maminu sobu.

Vidjela sam izbočinu od njezinih stopala ispod pokrivača. Više se nikad

neće pomaknuti. Nikad. Nikad. Nisam to mogla prihvatiti. Kao da mi je

mozak odbijao suočiti se s onim što se dogodilo. Možda je to bio šok, ali

mogla sam razmišljati samo dva koraka unaprijed.

Znala sam da bih trebala obavijestiti neke ljude. Neke stvari treba

obaviti. No umjesto da ih obavim, otišla sam tamo gdje sam ostavila

svežanj koverti kod vrata i izvukla onu u kojoj su mi bili ključevi. Trebala

sam nekoga tko će me zagrliti i reći mi da će sve biti u redu. Trebala sam

nekoga tko će govoriti umjesto mene, tko će suvislo i razumno objasniti što

se dogodilo mojoj obitelji. Jedina osoba koja bi to možda mogla – jedina

osoba kojoj sam to mogla reći, jer on bi znao što učiniti – bio je Blake.

Pokupit ću svoj auto kao što sam kanila i odvesti se k njemu, i on će se

pobrinuti da sve bude u redu.

Ljudi ginu u požarima jer odbijaju promijeniti planove. Ljudi će se

upustiti u nešto opasno širom otvorenih očiju jer se boje nepoznatog.

Moj se život pretvara u pepeo, a ja se jedino uspijevam pitati hoće li

mi auto još biti ondje gdje sam ga ostavila.

2005.

Nestao prije trinaest godina

Na putu sam kući, idem po preostale stvari koje želim, i to će biti kraj te priče. Sve ostalo je riješeno. Ben nam je u Manchesteru pronašao kuću, koju ćemo dijeliti s četvero prijatelja s fakulteta. Dobila sam posao u turističkoj agenciji. Plaća nije bajna, ali su povlastice odlične – jeftini letovi i smještaji koje si inače ni u snu ne bismo mogli priuštiti. Ben i ja već smo isplanirali kamo ćemo putovati iduće godine: Maroko, Italija, Phuket za Božić. Sve dolazi na svoje mjesto.

Samo moram reći mami, pokupiti svoje stvari i pobjeći glavom bez obzira.

Osjećam mučninu dok razmišljam o tome. Njišem se u ritmu vlaka, gledajući polja kako promiču kraj mene. Sve u meni vrišti da ne bih trebala ni razmišljati o tome da se vratim kući nakon diplome, da sam donijela ispravnu odluku. Taj dio moga života je završen. Čak mislim da mama ne želi da se vratim. Ali još joj nisam rekla. Nisam joj rekla za Bena, da sam dvije godine u vezi s njim. Ben, koji zna da vjerojatno nikad neće upoznati moju majku, ali ne i zašto. Nisam rekla Benu ni za Charlieja, ni za tatu, ni za išta što me učinilo takvom kakva jesam. Previše tajni. Previše prešućivanja. Morat će doći do velike ispovijedi ovih dana, kako bi saznao u koga je ustvari zaljubljen. Ali ne još.

Prvo mama.

Kuća izgleda prazno dok hodam ulicom i teglim torbu, prozori su tamni. Mama nikad ne izlazi, ali nema smisla pozvoniti. Pronašla sam ključeve i ušla, svjesna čudnog vonja trule hrane i još nečega.

Kad upalim svjetlo, odmah je ugledam kako u čudnom položaju leži na dnu stubišta. Nisam svjesna da se krećem ni da ispuštam torbu, ali odjednom sam kraj nje i govorim: »Mama! Čuješ II me? Mamice?«

Nisam joj se tako obraćala godinama.

Ispusti tihi glas, i odahnem od olakšanja, ali hladna je, a boja lica joj je sablasna. Noga ispod nje savijena je pod oštrim kutom, i znam da je slomljena, znam i da je već dugo ondje. Ispod nje je na sagu tamna mrlja I tu je vonj jači, amonijak.

»Nazvat ću hitnu«, kažem jasno i odem do telefona koji je sve vrijeme bio nekoliko centimetara od njezina dohvata. Ruka me uhvati za zapešće Iznenađujućom snagom, pa gotovo vrisnem. Pokušava govoriti, kapci joj trepere.

Nadvijem se nad nju pokušavajući ne reagirati na vonj njezina tijela, na njezin dah, osjećajući jezu, sažaljenje i sram. Trebalo joj je nekoliko sekundi da opet progovori.

»Ne... ostavi me.«

Progutam slinu pokušavajući se riješiti knedle koja mi je zastala u grlu. »Neću, mama. Obećavam.«

Zovem hitnu, pa sjedim uz njezin krevet, pa razgovaram s doktorima, pa pospremam nered po kući. Nazovem Bena i kažem mu da sam se predomislila. Puštam ga da misli kako mi nikad nije bilo stalo do njega. Puštam ga da misli kako sam lagala. Ne odgovaram na pozive i ignoriram poruke prijatelja. Spaljujem sve mostove. Izoliram se od sviju.

I nikad mi ne pada na pamet – niti jednom – da sam krivo shvatila, da ponovno nisam razumjela svoju majku.

Ne ostavi me?

Baš i ne.

Ne. Ostavi me.

To ima mnogo više smisla.

Poglavlje 18

Policajac ispred kuće Shepherdovih izgledao je kao da se dosađuje. Sklonio

se pod trešnju u dvorištu, ali kiša mu se i dalje u potocima slijevala niz

reflektirajući prsluk i sa štitnika kape. Novinari su većinom prešli na

zanimljivije priče. Tu i tamo netko bi sjedio u autu sa zamagljenim

prozorima i motrio.

Na dnevnom svjetlu mogla sam vidjeti pojedinosti koje nisam opazila

za vrijeme prethodnog posjeta – travnjak su razrovale noge brojnih

posjetitelja. Zastala sam na trenutak da pogledam kroz ogradu prije nego

što se okrenem i pođem prema svome autu.

»Sarah!«

Odmah sam znala tko je to, čak i prije nego što sam se opet okrenula i

ugledala Valerie Wade kako stoji na vratima kuće Shepherdovih i viri kroz

kišu. Ah, krasno. Potpuno sam zaboravila da će ona biti tu. Samo mi je još

trebalo da nazove Vickersa i javi mu da sam bila ispred kuće Shepherdovih.

Imala sam osjećaj da mu se to neće svidjeti.

»Mislila sam da si to ti«, rekla je likujući. »Baš sam gledala kroz

prozor i vidjela te kako stojiš. Nešto si htjela?«

Htjela sam pobjeći od nje, ući u auto i zauvijek otići iz Elmviewa, ali

to nije bilo moguće, osobito zato što je moj auto i dalje trebao pomoć da se

pokrene. A sad sam bila još manje voljna objašnjavati što radim u ulici

Shepherdovih i zašto mi je auto tako dugo ispred njihove kuće. Morala sam

blefirati. Osim toga, nešto sam htjela reći Shepherdovima. Nikad neću imati

bolju priliku. Kao da je bilo suđeno.

Ušla sam kroz dvorišna vrata i krenula stazom, svjesna policajca koji

me promatrao ispod trešnjine krošnje.

»Bih li mogla popričati sa Shepherdovima? Nikad zapravo nisam

imala priliku razgovarati s njima o tome što se dogodilo Jenny, a... stvarno

bih to voljela.«

Netko se kretao u kući iza Valerie, začula sam žagor koji je bio previše

prigušen da bih razabrala riječi sa svoga mjesta. Valerie se povukla za

korak.

»U redu. Uđi, Sarah.«

U hodniku sam se najednom smela pa sam odugovlačila zaokupivši

se traženjem mjesta gdje ću odložiti kišobran s kojeg je kapalo i skidanjem

jakne. Hodnik je odisao gustim, opojnim mirisom ljiljana, ali primiris

jezerske vode ukazivao je na to da su im najbolji dani prošli. Povezala sam

miris s bogatim aranžmanom pokraj telefona. Debeli bijeli cvjetovi bili su

prošarani smeđim mrljama, na rubu raspadanja, s klonulim laticama. Nitko

se nije potrudio skinuti celofan prije nego što je stabljike gurnuo u vazu.

»Jesi li za šalicu čaja?« upitala je Valerie, a kad sam kimnula krenula je

u kuhinju i ostavila me ondje neodlučnu kamo da krenem. Okrenula sam se

da pogledam iza sebe i sledila se pri pogledu na stube. Na predzadnjoj je

sjedio Michael Shepherd s podlakticama na koljenima. Okrenuo je velike

dlanove da ih pogleda, proučavao ih nekoliko sekundi pa ih pustio da

padnu. Kad je podigao pogled, opet su me zapanjile kao ugljen crne oči. I

dalje su gorjele divljom žestinom, ali sad je to bio posljednji žar vatre koja

se gotovo ugasila. Izgledao je iscrpljeno, ali nimalo oslabljeno,

samopouzdanje i moć koje sam prije opazila pretočili su se u čistu

odlučnost da izdrži. Zatekla sam se kako opet razmišljam o svome ocu,

pitajući se je li bio tako jak ili tako izgubljen kao čovjek ispred mene.

»Što hoćete?« Glas mu je bio hrapav, kao da ga nije previše rabio u

posljednje vrijeme.

»Htjela sam razgovarati s vama i gospođom Shepherd«, izustila sam,

nastojeći izgledati smireno i pribrano. »Ja... Ja vjerojatno razumijem bolje od

većine ljudi kroz što prolazite. I nešto sam vam htjela reći. Nešto što biste,

po meni, trebali znati.«

»Stvarno?« Ton mu je bio uvredljivo nehajan, prožet sarkazmom. Krv

mi je navrla u obraze i ugrizla sam se za usnu. Uzdahnuo je, ali je ipak

ustao. »Onda dođite i razgovarajte.«

Slijedila sam ga u dnevnu sobu, uočavajući posvuda znakove

zaštićenog, udobnog života koji je okrutno i nepovratno prekinut. Jennyine

fotografije stajale su u okvirima na većini površina i visjele na zidovima –

fotografije s ponijima, baletnim suknjicama i bikinijima, svom opremom

djeteta iz srednje klase koje ni u čemu ne oskudijeva. Priuštili su joj svaku

moguću prednost, pružili svaku moguću priliku koju su imale njezine

prijateljice iz bogatijih obitelji. Gledala sam slike, Jennyin osmijeh, i

pomislila kako je nitko od nas nije poznavao. Niti ono što sam saznala o

njezinom tajnom životu nije mi pomoglo da je bolje shvatim. Znala sam što

je činila, ali uopće nisam mogla shvatiti zašto, a nije, slutila sam, niti itko

drugi. Sve od čega smo sada mogli krenuti bile su laži Dannyja Keanea.

Kuća možda jest bila u prilično skromnom naselju, ali i ovdje se dalo

maha porivu za poboljšanjem. Jednom je bila proširena, pa se prizemlje

činilo gotovo dvostruko većim od kuće u kojoj sam provela cijeli život.

Dvostruka staklena vrata dijelila su dnevni boravak od blagovaonice.

Odgovarajuća vrata vodila su odatle u stražnje dvorište, gdje sam mogla

vidjeti vrhunski vrtni namještaj i ugrađeni roštilj. Kuhinja, vidljiva kroz

otvorena vrata, bila je skupo opremljena, s bež elementima i crnim

mramornim radnim površinama. Golemi televizor dominirao je dnevnim

boravkom, s ekranom tako velikim da je slika bila izobličena. Zvuk je bio

isključen, a voditeljica na Skyu revno je i pretjerano naglašeno izgovarala

riječi, lica iskrivljena u nastojanju da izgleda ozbiljno i udubljeno u ono što

je čitala s blesimetra. Velika sofa bila je okrenuta prema televizoru, i na njoj

je obgrlivši se rukama sjedila gospođa Shepherd i slijepo zurila u ekran.

Nije podigla pogled kad sam ušla, pa sam imala vremena opaziti radikalnu

promjenu i na njoj. Koža joj je bila prekrivena mrljama i upaljena oko nosa i

očiju. Kao i prije, kosa joj je bila ravna i slijepljena. Nosila je gornji dio

trenirke, traperice i tenisice; blistava vanjština kojom se nekoć isticala

davno je nestala, bila je to funkcionalna odjeća i visjela je na njoj. Dok je

Michael Shepherd kipio od gnjeva, njegova žena kao da se sledila od

žalosti.

»Sjednite«, rekao mi je Shepherd osorno, pokazavši na naslonjač

bočno od sofe. Sjeo je kraj žene i uzeo je za ruku, stisnuvši je tako snažno da

su mu zglobovi pobijeljeli. To je iz nje izvuklo kratki krik prosvjeda, ali i

uspjelo prekinuti njezino snatrenje.

»Diane, ovo je... jedna od Jennyinih nastavnica.« Pogledao me tupo i

prešao rukom preko čela. »Ispričavam se, ne sjećam se kako se zovete.«

»Sarah Finch. Predavala sam Jenny engleski.«

»I što ste to htjeli podijeliti s nama?« Zvučao je nepovjerljivo i kivno.

Diane Shepherd zurila je beznadno u mene. Sjedila sam uspravno i stiskala

dlanove.

»Došla sam porazgovarati s vama zbog... zbog ovoga.« Pokazala sam

na ekran, gdje je novinar stajao ispred drveća u pozadini. Crvena vrpca koja

je prolazila dnom ekrana vrištala je: »Policija iz Surreyja otkrila truplo na

željezničkom nasipu – pouzdani izvori navode da je riječ o dječaku

Charlieju Barnesu koji je nestao 1992.« Prizor uživo je nestao, zamijenila

gaje uobičajena Charliejeva fotografija koju su koristili svi mediji: školska

fotografija na kojoj se simpatično kesi u kameru, s očima punim života.

Okrenula sam se prema Shepherdovima, koji su ne shvaćajući gledali u

ekran. »Charlie je moj... hoću reći, bio je moj brat. Imala sam osam godina

kad je nestao. Policija je jutros našla njegovo tijelo.«

»Moja sućut.« Vilica Michaela Shepherda bila je tako jako stisnuta da

je jedva protisnuo riječi kroz zube.

»Stvar je u tome da ga je ubio otac Dannyja Keanea.« Znala sam da će

ih to ime uzdrmati. Slijedio je teži dio. »Kad je Jenny nestala, sve mi se

vratilo. Bila sam... Bila sam na neki način umiješana u to otpočetka. Ja sam

ta koja je našla Jenny u šumi, možda to već znate.«

Njih su dvoje zurili u mene. Diane je izgledala ošamućeno, usta su joj

bila malo otvorena. Muž joj se mrštio, nisam znala zašto. »Naravno da se

sjećam. Svako malo negdje biste iskrsnuli«, rekao je napokon.

»Čaj!« Valerie je dokloparala iz kuhinje s pladnjem punim šalica.

»Nisam znala hoćeš li šećera, Sarah. Na pladnju je, ima i mlijeka, možeš si

dodati. Za vas dvoje znam kakav čaj volite« – neumjesno se zahihotala kad

se sagnula kako bi Shepherdovi uzeli svoje šalice. Na pladnju su ostale

dvije šalice pa sam razočarano shvatila da nam se Valerie kani pridružiti. I

Michael Shepherd je to opazio, pa je intervenirao prije nego što je uspjela

sjesti.

»Mislim da bismo ovaj razgovor radije zadržali za sebe, Val. Možeš li

nas ostaviti na nekoliko minuta?«

»Naravno.« Boja joj je navrla u lice. »Bit ću u kuhinji ako me

zatrebate.« Otklipsala je natrag noseći svoju šalicu, visoko uzdignute glave.

Nije mi se nimalo sviđala, ali osjetila sam zrnce sažaljenja prema njoj: što je

mislila da će postići ovdje, osim što će bezbroj puta skuhati čaj? Čekala se

vijest o priznanju, to sam znala, i mogla je stići svaki čas, ali ipak mi se

činilo da je Shepherdovima nužno potrebno da neko vrijeme budu sami.

»Što ste ono htjeli reći?« potaknuo me Michael Shepherd. Zapravo,

nisam htjela nastaviti.

»Radi se o ovome... Moji su roditelji mnogo prepatili nakon

Charliejeva nestanka. Nisu mogli živjeti s tim što se dogodilo, nisu mogli

živjeti jedno s drugim, i to ih je na kraju oboje uništilo. Ne želim da se isto

dogodi vama. Nitko ne zaslužuje proći kroz ono kroz što su oni prošli. Ako

ništa drugo, voljela bih da nešto dobro ispadne iz onoga što su oni

proživjeli.« Duboko sam udahnula. »I još nešto.«

»Da?«

»Danny Keane... stvari koje je počinio su grozne. Užasne. Ali trebate

razumjeti zašto ih je počinio.« Bila sam im spremna reći da sam ja kriva, da

ne trebaju kriviti sebe. Kakve veze ima ako okrive mene?

Michael Shepherd se uzvrpoljio. »Je li priznao? Keane?«

»Nije, koliko ja znam«, morala sam priznati.

»Mislio sam da ste možda čuli prije nas. Izgleda da ste dobri s

policijom.«

Ton mu je bio neugodan, i opet sam pocrvenjela. »Upoznala sam ih, to

je sve. Kao što ste rekli, svako malo iskrsnem.« Pretvarala sam se da otpijam

čaj, pokušavajući dobiti na vremenu. Bio je prevruć da ga pijem. Ogledala

sam se tražeći mjesto da odložim šalicu, nisam je htjela staviti na ulašteni

stol kraj svoga lakta bez podmetača. Na kraju sam je spustila na pod.

»Gledajte, zapravo sam došla reći...«

Začulo se struganje kandži po pločicama. Mali, prljavi

zapadnoškotski terijer dojurio je u dnevni boravak iz kuhinje i glave

nagnute na stranu poskočio prema meni simpatično dašćući.

»Prokleto pseto!« Michael Shepherd skočio je sa sofe i nadvio se nad

psa koji je sjedio uz moje noge za svaki slučaj mašući repom.

Diane se uzvrpoljila. »Pusti ga. Nikome ne smeta.«

»Trebao sam ga se riješiti«, dobacio je Michael preko ramena ženi,

saginjući se da odvuče psa za ogrlicu u kuhinju. Grubo je postupao prema

njemu, i psić je cvilio, šćućurivši se pred njim. Držala sam se za naslone za

ruke, htjela sam se umiješati, ali znala sam da ne smijem. Kad je ušao u

kuhinju mogla sam ga čuti kako čita bukvicu Valerie. »Već sam rekao, da

nije više ulazio u kuću. Mjesto mu je vani.«

»Samo je utrčao kad sam otvorila vrata.«

»Ne zanima me, Valerie. Moraš bolje paziti.«

Pogledala sam Diane, oči su joj bile zatvorene. Usne su joj se micale

kao da se moli. Usta su joj bila suha, prekrivena komadićima mrtve kože, a

kapci su joj bili upaljeni. Treperili su dok sam je gledala, i načas mi je

uzvratila pogled.

»Je li to Jennyin pas?«

Prošao je časak-dva prije nego što je odgovorila. »Archie. Mike ga ne

može smisliti.«

To je bilo očito prema načinu na koji je postupao prema njemu.

»Valjda ga podsjeća na nju. Sigurno je bilo grozno kad se Archie pojavio

bez nje.«

Počela se tresti tako žestoko da sam smjesta zažalila što sam je

podsjetila. Pogled joj je bio nefokusiran, činilo mi se da je negdje daleko, da

je potpuno zaboravila da sam tu. Kad je progovorila, morala sam naćuliti

uši da je čujem.

»Kad se pojavio? Ali Archie je sve vrijeme bio tu...« Dok joj je glas

slabio, kao da je dolazila k sebi. Sjela je malo uspravnije i pročistila grlo.

»Hoću reći, da. Bio je to šok. Uopće nismo očekivali Archieja na vratima, jer

je trebao biti s Jenny.«

Ali maloprije nije to rekla.

Sjedila sam u naslonjaču kao da me netko zakucao za njega,

skamenjena od užasa. Osjećala sam kao da se sve što sam dosad znala i

razumjela najednom pomaknulo za petnaest stupnjeva, formirajući novu i

krajnje užasnu stvarnost. Sigurno se varam, rekla sam si. Još sam u šoku

zbog onoga što se dogodilo s mamom, zbog Charlieja. Vidim smrt i nasilje

svuda, u svemu, i to što zamišljam je nemoguće. Nezamislivo.

Što ne znači da nije istina.

Okrenula je glavu, napeto osluškujući zvukove iz stražnjeg dijela

kuće. Glasovi su se udaljavali, kao da su Valerie i Michael izašli u stražnje

dvorište. Ima vremena, pomislila sam, ne mnogo, ali nešto ima. Možda

dovoljno.

»Diane«, rekla sam pažljivo, tihim i ravnomjernim glasom, »ako se

stvari nisu odvijale točno kako ste rekli policiji, u redu je. Ali ako ima ičega,

bilo čega, što mislite da bi trebali znati o tome što se dogodilo Jenny, mislim

da bi sad bilo pravo vrijeme da im to kažete.«

Oborila je glavu i zurila u ruke isprepletene u krilu. Tresla se od

napetosti. Vidjela sam kako se muči u želji da govori. Čekala sam, jedva se

usuđujući treptati.

»Ubit će me.« Bila je to sjena rečenice, omaknula joj se dok je izdisala,

a ja sam se lecnula od straha u njezinim očima kad me pogledala.

»Zaštitit će vas. Mogu vam pomoći.« Morala sam je pritisnuti i,

znajući što činim i mrzeći se zbog toga, rekla sam: »Zar ne želite ispričati

istinu, Diane? Za Jenny?«

»Sve što smo činili bilo je za nju.« Pogled joj je bio na slici na stolu kraj

nje, slika s odmora mlađe Jenny u kupaćem kostimu, plavo nebo iza nje,

smiješi se dolje prema kameri. Muk je zavladao u sobi i gotovo sam

poskočila kad je Diane opet progovorila. »Nema smisla, zar ne? Ništa od

toga nema smisla. Mislila sam da ima. Ne znam zašto.«

»Shvaćam da se bojite, Diane, ali ako samo...«

»Bojala sam se«, prekinula me. Glas joj je sad bio jači. »Bojala sam se,

zato sam činila što je htio. Ali više neću lagati za njega. Misli da je postupio

ispravno, ali kako je to moguće? A nisam ga mogla spriječiti. Ništa nisam

mogla učiniti da je spasim, jer je sve moralo biti savršeno za Michaela. Ne

može podnijeti ako sve nije... savršeno.«

»Čak i Jenny?«

»Osobito Jenny. Znala je da joj ne bi dopustio neposlušnost. Trebala je

znati da je to opasno.«

Sjetila sam se Michaela Shepherda u policijskoj postaji, scene koju je

napravio kad je shvatio da će svi saznati da mu je kći bila zlostavljana. Tada

sam na to gledala kao da je želi zaštititi, čak i nakon smrti. Prevarila sam se.

Htio je zaštititi njezino ime. Htio je zaštititi sebe.

Dianein glas opet je oslabio, bio je tako tih da sam jedva mogla

razabrati riječi. »Bio je shrvan zbog bebe.«

»Mogu zamisliti.«

»Ne. Ne možete. Znate na što me natjerao? Natjerao me da je ostavim

tamo. Svoje dijete. U mraku, na hladnoći i kiši, bez ičega da je zaštiti, sve

dok netko – vi – nije naišao na nju. A ja sam mu to dopustila.«

Suze su joj klizile niz lice. Silovito ih je obrisala, brišući nos rukavom.

Nisam je više morala nagovarati: priča je pokuljala iz nje kao bujica koju

nisam mogla zaustaviti ni da sam htjela. Kao da je čekala priliku da nekome

ispriča što je učinio njezin muž.

»Saznao je za njezina dečka. O, nije znao cijelu priču. Nismo imali

pojma da je bilo... drugih. Pretpostavljali smo da se potajno sastaje s

Dannyjem jer je znala da ne bismo to odobrili. Michael joj je rekao da ne

može imati dečka dok ne navrši osamnaest, znate, pa čak i da je Danny bio

njezine dobi ne bismo im dopustili da se viđaju.« Zatreptala je, tiho

šmrcajući. »Pitala sam se je li to razlog zašto je hodala s njim. Jer trebala je

biti savršena, tatina curica, a bilo joj je teško živjeti po tim pravilima. Ali

opet, možda je samo navikla raditi ono što joj kažu. Možda ju je tako onaj

čovjek uvjerio da radi one stvari. Izgledala je tako mlado, zar ne? Bila je

zapravo još dijete i kad mi je rekla da je trudna jednostavno nisam mogla

vjerovati.« Diane me pogledala s tjeskobom u očima. »Ništa mu nisam

trebala reći. Trebala sam joj pomoći da se riješi djeteta. Zaboravili bismo sve

to. Bila bi mi tako zahvalna, jer je bila zabrinuta, znala je da je premlada za

dijete i znala je da će joj se otac uzrujati. Ali uvjerila sam je. Rekla sam joj da

će sve biti u redu. Rekla sam joj da ćemo se brinuti o njoj, kao i uvijek.

Nisam znala... Nisam znala...«

Gotovo je vrisnula posljednjih nekoliko riječi, zatim je nadlanicom

pritisnula usta; grudi su joj se nadimale dok se trudila pribrati.

Znala sam da bol može utjecati na ljude na čudne načine. Znala sam

da histerija može izazvati žive halucinacije, da manjak sna i duševni nemir

mogu navesti ljude da brkaju maštu i činjenice. Znala sam da je krivnja

najrazornija od svih emocija, da bi se svaki roditelj osjećao odgovornim

zbog neuspjeha da zaštiti svoje dijete. Ali nisam mogla ne vjerovati u svaku

riječ koju je Jennyina majka izgovorila. Pogledala sam kroz staklena vrata

blagovaonice prema mjestu gdje je Shepherd stajao u stražnjem dvorištu.

Kiša je prestala, iako su oblaci bili niski i čelično sivi. Zapalio je malu

cigaru. Vijuge plavog dima udaljavale su se od njega komešajući se u zraku.

Morala sam saznati više. Ali morala sam biti brza.

»Kako ju je ubio?«

Odmahnula je glavom, zatvorenih očiju, i opet rekla: »Nisam znala.«

»Shvaćam, Diane. Niste mogli znati.« Pokušala sam opet. »Što se

dogodilo?«

»Kad smo mu rekle, udario ju je.« U glasu joj se čuo šok. »Nije mogao

podnijeti da mu je lagala. Zatim joj je rekao da je prljava. Morala se okupati.

Tražio je da je odvedem u kupaonicu. Natjerala sam je da se skine... Mislila

sam da će to pomoći. Mislila sam da će se smiriti kad mu ne bude na oku.

Ionako sam mislila da ne krivi nju...«

»I onda?«

Kapci su joj zatreperili, namrštila se. »Ostala sam u kupaonici. Jenny

je bila uzrujana, jako uzrujana, i nije htjela da je ostavim. Kad je on ušao bio

je strašno ljut što sam ja tamo. Nazvao me droljom, kurvinom majkom, i

rekao mi je da mogu gledati ako hoću. Zatim je stavio ruke na njezina

ramena, tu...«, pokazala je na ključnu kost, gdje sam vidjela modrice na

Jennyinoj koži. »Gurnuo ju je dolje tako da joj je glava bila pod vodom i

držao ju je tako dok se nije prestala otimati. Nije dugo trajalo. Vrlo je jak.

Pokušala sam ga zaustaviti, ali nisam mogla. Toliko je jak.

Zatim ju je odnio i ostavio je u šumi. Nije ju ni pokrio. Preklinjala sam

ga da je zamota, ali nije htio. Nije imala ništa da je ugrije...«

»Diane, morate reći policiji što se dogodilo.«

Razrogačila je oči. »Ne. Ubio bi me. Morate mi vjerovati. Ubio bi me

istog trena.« Izgledala je uistinu prestrašeno.

Izvadila sam mobitel iz torbice i stala pretraživati kontakte. »Dajte da

nazovem inspektora Vickersa. On će razumjeti, zaista. Pomoći će vam.«

Ruke su mi se tresle, prsti su mi se ukočili. Pokušavala sam zvučati

samouvjereno radi Diane, ali jedva sam baratala telefonom. Od buke iz

kuhinje srce mi je skočilo u grlo.

»Je li sve u redu?«

Valerie je stajala na vratima. Nikad mi nije bilo tako drago što je

vidim. Skočila sam iz naslonjača i dotrčala do nje, gurajući je u kuhinju.

Htjela sam je maknuti od Diane tako da mogu slobodno govoriti. Morala

sam je natjerati da shvati što je Michael Shepherd učinio. Ona će znati što

treba poduzeti.

Nije se opirala, poslušno je zakoračila unatrag, ali kad smo nestale iz

Dianeina vidokruga zastala je kao ukopana, poput mazge.

»Što se događa? Ostavili smo vas same na nekoliko minuta.«

»Samo slušaj, Valerie, moram ti reći...«

»Ako si uzrujala Diane...«

»Za boga miloga, začepi!«

Zurile smo jedna u drugu, obje razdražene. Dopustila sam si luksuz

da potrošim sekundu na želju da umjesto nje preda mnom stoji neki drugi

pripadnik policije. Duboko sam udahnula »Ispričavam se, Valerie. Ovo je

vrlo važno. Samo... samo slušaj.«

Počela sam joj govoriti što mi je Diane ispričala, zapinjući, brzajući i

ponovno objašnjavajući. Lice joj je problijedjelo čim je shvatila što govorim.

»O, moj bože. Moramo nekome reći.«

»Kanila sam nazvati inspektora Vickersa«, počela sam, ali Valerieine

blijedoplave oči kao u porculanske lutke pogledale su preko moga ramena i

raširile se od užasa. Osjetila sam žmarce na leđima i prije nego što sam se

okrenula, a kad sam ugledala isto što i Valerie vrisak mi se oteo iz grla prije

nego što sam ga uspjela zatomiti. Michael Shepherd stajao je na vratima

držeći svoju ženu otraga za vrat. U drugoj ruci držao je crni samostrel

opaka izgleda, oko pola metra od jednog kraja do drugog, uperen ravno u

nas. Jedna strelica već je bila namještena, spremna za ispaljivanje, a druga

mu je bila zataknuta za pojas.

»Da više nijednu od vas nisam čuo.«

Nagonski sam se odmaknula od Valerie, tako da meta bude šira. Od

straha su mi pokreti bili nezgrapni. Bila sam prespora. Izgubila sam vrijeme

s Valerie. Nisam se trebala zamarati time da joj objašnjavam, trebala sam

pobjeći. Predugo sam otezala, kao i obično. Moj bijes je poput užarene žice

rezao hladnu maglu straha, i uhvatila sam se za nj spašavajući si život,

znajući da će mi on omogućiti da ostanem usredotočena, da će me spriječiti

da odustanem. I dalje uzmičući prišla sam rubu radne površine i stala,

posegnuvši jednom rukom iza sebe, nastojeći se sjetiti je li na pultu bilo

ičega što bih mogla upotrijebiti kao oružje. Shepherd je gledao Valerie, lice

mu se smračilo od bijesa.

»Ruke«, procijedio je i podigao samostrel. »U zrak, odmah.«

»Čekajte, Michaele, stanite malo«, rekla je Valerie pokušavajući se

nasmiješiti. »Znam da ste uzrujani, ali ovo nije način da riješimo ovu

situaciju. Samo odložite oružje i pustite Diane pa ćemo porazgovarati o

ovome.«

»Nema načina da se riješi ova situacija. Ova kuja«, žestoko je zatresao

Diane, »ne zna držati jezik za zubima. I sad ti znaš za to, i ti znaš za to.«

Pokazivao je samostrelom. Kad je zamahnuo njime prema meni, osjetila

sam kako mi se želudac zalijepio za kralježnicu. O, Isuse. Podigla sam ruke

u visini ramena napola svjesna da se nekontrolirano tresu.

»Ovo ništa neće riješiti, Michaele. Samo ćete se još dublje uvaliti, a

riješiti nećete ništa. Možemo razgovarati o tome što se dogodilo Jenny.

Možemo nešto smisliti«, rekla je Valerie.

Nisam bila ni najmanje uvjerena da će Valerie svojim tonom dadilje

ikako utjecati na ponašanje Michaela Shepherda. Samo nekoliko koraka

dalje nalazio se policajac, odmah iza njega izvjestitelji svjetskih medija. I

ukoliko netko nešto ne poduzme, umrijet ćemo u toj kuhinji a da nitko od

njih to neće znati. Valerie je samo otežavala situaciju. Diane je bila poput

potrgane lutke, glava joj je visjela na stranu. Sumnjala sam da je uopće

svjesna što se zbiva. Znači, ostala sam samo ja. Spustila sam ruke i gurnula

ih u džepove nastojeći izgledati opušteno.

»Gledajte, Michael, žao mi je što sam postavljala previše pitanja.

Mislim... Mislim da sam zbunila Diane. Samo mi je htjela objasniti. Samo

smo razgovarale. Mislim da to nitko ne bi shvatio ozbiljno.« Da nisi uperio

samostrel u mene, to bi možda zvučalo uvjerljivije...

Michael Shepherd se nasmijao, grozan zvuk bez humora. »Dobar

pokušaj. Ne pokušavaj se pretvarati da joj nisi povjerovala.«

»Vjerujem da ne morate ustrijeliti nikoga od nas«, rekla sam smireno,

crpeći zadnje pričuve staloženosti koje sam stvorila godinama smirujući

mamu kad bi bila u opasnom raspoloženju. Bila sam prestrašena, ali sam

znala da to ne smijem pokazati. »To neće pomoći ni vama ni nama. Mislim,

što ćete učiniti? Ustrijeliti svakoga tko dođe u kuću saznati gdje smo? Nije

baš neki plan, zar ne?«

Oči su mu zasjale. »Imam itekakav plan. Između ostalog, riješiti se

ljudi koji me živciraju, poput tebe, ti mala uobražena kujo što dolaziš

ovamo i popuješ nam.«

»Mislila sam da će to pomoći, ali prevarila sam se. Žao mi je.«

»Nije to samo tako. Moja žena ti je rekla stvari koje nije smjela.

Pokazala je da joj se ne može vjerovati. Bila je nelojalna. Čim je dobila

priliku da me izda, iskoristila ju je. To je neprihvatljivo.« Snažno joj je

stisnuo vrat dok je izgovarao tri posljednje riječi, i Diane je iz čistog straha

ispustila tanki zvuk. Čulo se da nešto curi: spustila sam pogled i ugledala

lokvu mokraće pod njezinim nogama. I Shepherd je to opazio. »Gadiš mi

se, pizdo«, šapnuo joj je na uho. »Ne možeš se kontrolirati, je li? Jadno. Baš

kao tvoja kći. Od tebe je to naslijedila, je li? Je li?«

Diane je sad otvoreno jecala, i dalje čvrsto stisnutih očiju, lica tako

iskrivljena od boli i užasa da je bilo gotovo neprepoznatljivo. Mogla sam

osjetiti napetost u prostoriji, bila je metalna, poput krvi. Ubit će je. Vidjela

sam mu to na licu.

»Gdje ste nabavili samostrel?« bubnula sam, očajnički pokušavajući

privući njegovu pozornost. »Nisam ni slutila da ga imate.«

Dobacio mi je pogled u kojemu nije bilo ničega osim prijezira, ali

trenutak kasnije ipak je odgovorio. »Imao ga je prijatelj iz teretane. Kupio

ga je preko interneta, zanimaju ga takve stvari. Tražio sam da mi ga posudi.

Novinari iz tabloida i paparazzi su nam se verali preko ograde, prilazili

prozorima, gnjavili nas iz dana u dan. Rekao sam da mi treba da ih

uplašim. Bez brige, Val, legalan je. Lijep je, zar ne?« Nagnuo ga je da mi ga

pokaže Pogledala sam smrtonosni mehanizam od žica i metala i definitivno

mi se smučilo. S te udaljenosti, čak i ako nije bio dobar strijelac, nismo imale

šanse.

Dok smo Shepherd i ja razgovarali, Valerie je iskoristila priliku da se

primakne stražnjim vratima. I sad je, našavši se na dva koraka od njih,

odigrala svoj potez: naglo se okrenula i zgrabila kvaku, očajnički je tresući.

Nisam vidjela Michaela Shepherda da cilja i nisam čula hitac, ali najednom

je uski crni prut virio između njezinih lopatica, pa se nagnula naprijed i

pala kroz vrata koja je uspjela otvoriti. S mjesta gdje sam stajala vidjela sam

joj samo stopala. Pala je nespretno, prsti jedne noge bih su pritisnuti o tlo

tako da joj je cipela gotovo spala, a drugo stopalo bilo joj je iskrivljeno pod

čudnim kutom. Čekala sam u bolnoj napetosti da se pomakne, da joj cipela

skroz spadne. Nitko ne bi dugo izdržao u tom položaju. Ali nije bilo

nikakvog pokreta.

Opet sam pogledala Michaela Shepherda, koji je zurio u Valerie s

čudnim izrazom lica. Bio je to dijelom ponos, a dijelom začuđenost time što

je postigao. »Jedan hitac«, rekao je i pustio ženu, izvukao drugu strelicu i

pažljivo je stavio na samostrel.

»Mike, molim te.« Diane je tako jecala da su joj riječi bile izobličene.

»Ne čini to. Moraš prestati.«

Kao da se opustio kad je vidio kako je lako ispaliti strelicu – kako je

lako ubiti. Pokreti su mu bili polagani, ali potpuno usredotočeni. Mislim da

nije ni čuo što mu je rekla. Osjetila sam kako u meni raste panika i pokušala

je potisnuti.

Diane je opet pokušala. »Samo pogoršavaš situaciju. Molim te,

prestani.«

Na to je podigao pogled. »Pogoršavam? Kako je mogu pogoršati?

Može li išta biti gore od načina na koji ste ti i tvoja kći pravile budalu od

mene? Kako može biti gore od toga da me namjerno kriviš zbog svega što

se dogodilo? To bi ti odgovaralo, je li? Da odem u zatvor bila bi slobodna, je

li? Mogla bi otići, započeti negdje novi život i zaboraviti sve ovo.« Uperio je

samostrel u nju. »E pa ništa od toga. Već sam ti to rekao. Rekao sam ti da ću

te prije ubiti nego te pustiti, i hoću. Jedina je razlika što ću uživati u tome,

jer da ti kažem, Diane, dobit ćeš baš ono što zaslužuješ.«

Sad je bila histerična, vrtjela je glavom i vrištala. Očajnički sam se

ponadala da ju je policajac vani možda čuo, ali nije bilo nikakvog zvuka na

ulaznim vratima. Svijet se sveo na jednu prostoriju, prostoriju koja je

zaudarala na mržnju, nesreću i krv, a mi smo mogli biti i posljednji ljudi na

svijetu.

Nakon što je stavio strelicu privukao ju je k sebi i poljubio je u glavu,

zarivši lice u njezinu kosu. Oči su mu bile zatvorene, i u djeliću sekunde

upitala sam se je li to moja prilika, je li to jedina prilika koju ću dobiti, ali

nisam se mogla pomaknuti. Gurnula sam jednu ruku iza sebe prelazeći

njome preko pulta u sve širim krugovima, nadajući se čudu. Nešto sam

okrznula vrhovima prstiju i posegnula za tim – što god to bilo – gotovo

jecajući. Nije se premišljao kad je Valerie oduzeo život. I meni će učiniti isto.

Samo čekaj, rekla sam si. Čekaj.

Ponovno sam posegnula, mišići su mi se napeli, i prstima sam

dodirnula hladni metal.

»O, draga moja«, rekao je Michael Shepherd. Riječi su mu bile

prigušene. »Toliko sam te volio. Umro bih za tebe. A ti si sve odbacila.«

Lagano je gurnuo Diane tako da je zateturala nekoliko koraka ispred njega.

Čim je uhvatila ravnotežu, posve otupjela polako se okrenula i stala licem

prema njemu. U njoj više nije bilo otpora. Stajala sam iza nje pa joj nisam

mogla vidjeti lice, ali vidjela sam Michaelovo. Na trenutak je izgledao

ožalošćeno, pa sam pomislila: Ne može to učiniti.

No bio je čovjek od principa, čovjek kadar oduzeti život vlastitoj kćeri

jer se razočarao u njoj, čovjek koji je zahtijevao potpunu poslušnost. Mogao

je to učiniti. Ovaj put čula sam tup udarac, i Diane se na mjestu srušila, ne

ispustivši glasa. Dok je padala opet sam posegnula iza leđa, istegnuvši se

nekoliko zadnjih centimetara potrebnih da uzmem ono što je bilo na pultu, i

prije nego što je njezina glava udarila o popločeni pod strpala sam to u

stražnji džep. Stekla sam prednost za koju Michael Shepherd nije znao, ali

ako sam se prevarila to će sve učiniti mnogo gorim. Nisam si mogla

dopustiti da razmišljam o tome. Istina o tome što će mi se dogoditi ležala

mi je pred nogama.

Ciljao joj je lice, i strelica joj je prošla kroz desno oko. Izgledalo je

groteskno. Zlo. Odvratila sam pogled nakon jedne sekunde prestravljenosti

i pritisnula rukom usta uvjerena da ću povratiti, uvjerena da sam sljedeća.

Kuhinjski pult zabijao mi se u leđa, i godila mi je ta bol. Fokusirala me. Sad

sam sama. Nitko me ne dolazi spasiti. Sve je na meni.

Michael Shepherd gledao je u svoju ženu. Zatim je opet podigao

samostrel i mirno ga pogledao prije nego što ga je odložio na stranu.

»Nemam više strelica. Za tebe ću morati smisliti nešto drugo.«

»Zašto?« Nastavi razgovarati s njim, Sarah, samo pričaj...

Čelo mu se nabralo. »Kako to misliš? Ne mogu te pustiti da odeš na

policiju i sve im kažeš.«

»Policija sve zna«, rekla sam. Glas mi je bio vrlo smiren. Tuđa slabost

činila ga je moćnim. Bilo je vrijeme da vidimo kako se nosi s nekim tko se

ne boji, iako sam se tresla od užasa. Nadala sam se da to ne vidi. »Samo su

čekali da sami sebe inkriminirate. Dva trupla u vašoj kuhinji, rekla bih da

ste učinili dovoljno da vas uhite.«

»Misle da je Danny Keane ubio Jenny. Sama si to rekla.«

Nasmijala sam se, ogledajući se oko sebe. »Mislim da ste na neki način

dokazali da su bili na krivom tragu. Kako ćete ovo prikazati kao tuđe

djelo?«

Slegnuo je ramenima. »Pa što? Koga briga? Nemam namjeru čekati da

me uhite. Pobrinut će se za tebe pa odoh odavde.«

»Nije me briga hoćete li pobjeći ili ne. Ovamo sam došla jedino zato

što sam se osjećala loše zbog Dannyja Keanea, osjećala sam se odgovornom

za ono što je radio, jer to je radio da bi mene impresionirao. Sad kad znam

da nije ubio Jenny, boli me briga što će se dogoditi. Ne morate me ubiti,

Michaele, bez obzira na nju.« Pokazala sam na truplo njegove žene.

»Zaslužila je sve što je dobila.«

»A Valerie?«

»Živcirala me«, odgovorio je jednostavno.

»I mene.« Oprosti mi, Valerie, ne mislim to, ali moram nekako ostati živa.

»Iako je vjerojatno ne bih zbog toga ubila.«

Michael Shepherd me pogledao i nasmijao se, doista se nasmijao. »Ti

si neka skulirana ženska, je li?«

»Sve sam već vidjela. Ništa me više ne može iznenaditi.« Smiješak koji

sam mu uputila činio mi se više kao grimasa.

»Ma nemoj?« Protegnuo se i zijevnuo ne potrudivši se pokriti usta,

pokazujući mi ružičasti jezik i snježnobijele zube. Vrat mu je nabrekao, žile i

tetive isticale su se kao na anatomskoj skici. Bio je strašno jak i dvostruko

krupniji od mene. Morala sam i dalje govoriti. Gurnula sam ruke u stražnje

džepove traperica nastojeći izgledati opušteno, uvijajući prste oko

predmeta koji sam onamo sakrila.

»Gledajte, shvaćam zašto ste to učinili.«

»Stvarno?« Pogledao me oštro, sumnjičavo.

»Naravno. Jenny vas je stvarno iznevjerila. Imala je tolike povlastice.«

Ogledala sam se zadivljeno. »Mislim, pogledajte ovu kuću. Dali ste joj sve, a

ona se ponašala kao da to nije ništa.«

Proizveo je zvuk duboko u grlu koji je zvučao kao da se slaže.

Oprezno sam ga ispipavala, pokušavajući zamisliti kako bi mogao

opravdavati to što je učinio. Laži koje si je govorio lebdjele su mi u glavi.

Diane mi je dala naznake na koji način razmišlja. Samo sam ih trebala

pratiti. No to je bio opasan put.

»Ja to razumijem«, nastavila sam, »ali porota možda neće. Morate

zbrisati odavde prije nego što policija otkrije što ste učinili. Možete pobjeći –

negdje se skloniti ili otići u inozemstvo, ili tako nešto – ako odmah odete.

Na vašoj sam strani, Michaele. Ne želim da trpite zbog tuđih pogrešaka.

Sve su one zaslužile to što su dobile, ali vi ne zaslužujete zatvor. Ostat ću

ovdje i praviti se nekoliko sati da je sve u redu, to bi vam trebalo biti

dovoljno da nestanete.« Dok sam izgovarala te riječi bijes mi je rastao u

grudima skrućujući se u tvrdi, vreli kamen iza prsne kosti koji mi je

otežavao disanje.

Namrštio se. »Zašto bi mi pomogla?«

»Recimo da sam vidjela mnogo nepravde u životu. Zašto vam ne bih

pomogla? Vi niste kao Danny Keane. Vi ste imali dobre razloge da učinite

to što ste učinili. Nadam se da bih na vašem mjestu i ja imala hrabrosti

učiniti isto.«

Na trenutak sam pomislila da sam pretjerala, da mi neće povjerovati,

ali bila sam u pravu kad sam mislila da je Michael Shepherd vjerovao u

vlastitu nepogrešivost. Kimnuo je. »U redu. Spreman sam. Samo začepi na

sekundu. Moram razmisliti.«

I ja sam razmišljala. Razmišljala sam kako mu nikad neće pasti na

pamet da je sam pretvorio svoju kćer u ono što je bila. Oteo joj je

samopoštovanje. Natjerao ju je na pokornost. Stvorio je u njoj glad za

ljubavlju i odobravanjem koju je Danny primijetio i iskoristio. Za sve je bio

kriv Michael Shepherd, i od te spoznaje osjetila sam gorčinu u ustima.

»Mogao bih te zavezati i ostaviti ovdje. Ne vjerujem ti da nećeš

pozvati pomoć, ali ne možeš bogzna što učiniti ako si svezana, zar ne?«

Kimnula sam.

»Treba mi nešto čime ću te vezati. I nešto da ti začepim usta.« Napola

se okrenuo od mene jednom rukom trljajući glavu, i u tom djeliću sekunde

kad nije mislio na mene odgurnula sam se od pulta prema njemu. U istom

sam trenutku izvukla škare koje sam pokupila s pulta i zarila mu ih sa

strane u vrat, okrenuvši ih prije nego što sam ih izvukla. Mislim da nije

uočio moj pokret niti je znao što se događa sve dok vrela, crvena krv nije

štrcnula iz njega. Jednu je ruku prislonio uz vrat. Smrtno sam ga ranila, krv

je obilato brizgala iz njega natapajući mu košulju koja je od sivo-žute

postajala blistavo crna. Žustro sam se odmaknula – ne dovoljno brzo da

izbjegnem početni štrcaj, ali dovoljno brzo da nije imao vremena zgrabiti

me. Nije to ni htio. Svu je pozornost usmjerio na sebe. Pokušao je zadržati

krv pritišćući rukama vrat dok je stenjao, ali crvenilo mu je curilo kroz prste

i teklo mu niz ruke škropeći bijele pločice. Klonuo je na ormariće i spustio

se na jedno koljeno razrogačenih očiju, zaprepašten. Krv se počela skupljati

oko njega i razlijevati po podu tekući kroz fuge između pločica. Pomislila

sam kako je ima neobično mnogo i gotovo odmah u glavi mi se pojavila

asocijacija. Ipak, tko bi pomislio da u starcu ima toliko krvi?4 Postupila sam

ispravno i to nije bilo moguće poništiti, kao što nije bilo moguće oživjeti

Jenny.

»Molim te...«

I dalje držeći škare još malo sam se povukla osjećajući ljepljivu krv na

ruci i u kosi. Gledala sam ga u oči i pomislila na koje je sve načine izdao

svoju obitelj, i pomislila sam na svoga oca i shvatila da je i on mene na neki

način izdao, i na moju majku, koja je uzimala tako puno uz tako malo

poštovanja prema meni, i bilo mi je drago, drago što sam imala priliku

iskaliti se na nekome, drago što netko može patiti zbog svih nepravdi koje

su učinjene meni i oko mene, drago što je to on. Jenny je dvaput bila žrtva.

Od njega je mogla očekivati da je brani, ne da je ubije.

U tom trenutku sve sam ih mrzila, sve ljude koji misle da drugi

postoje samo zato da bi zadovoljavali njihove potrebe. Mrzila sam Dannyja

Keanea i njegovog zlog oca, mrzila sam muškarce bez lica koji su čekali u

redu za zlostavljanje nevine djece. I mrzila sam čovjeka ispred sebe, koji je

mogao zamijeniti sve njih, jedinog koji mi je bio dohvatljiv. Zurila sam mu

u oči i čekala da umre, i nisam mrdnula prstom da mu pomognem. Trebalo

je tek nešto više od minute. Ne dugo. Činilo se dugo.

Pokrenula sam se tek kad je skliznuo zadnjih nekoliko centimetara i

ispružio se na pod, a oči su mu postale mutne. Odložila sam škare na pult

ostavljajući crvene mrlje na svemu što sam dirala. Otvorila sam slavinu i

pustila vodu da mi teče u usta, mućkala je i pljuvala, od okusa metala mi se

4 William Shakespeare, Macbeth, 5 čin, 1. prizor, 26. redak, prev. Milan Bogdanović. (op. prev.)

povraćalo. To je zadah još po krvi5… Nasapunala sam ruke i oprala ih,

sapunica je bila ružičasta od krvi Michaela Shepherda. Imala sam krvi pod

noktima i revno sam je uklanjala. Kad su mi ruke bile čiste sjela sam za

kuhinjski stol, najednom iscrpljena. Izvadila sam mobitel i zurila u nj.

Moram nazvati Vickersa. Moram mu reći što se dogodilo, jer se sad moram

izvući iz ovoga. No prije nego što ikoga nazovem – prije nego što itko vidi

što sam učinila – trebala sam priču.

Ali u idućem je trenutku nestala svaka pomisao da ću se izvući. Iza

mene se začuo zvuk, i nisam se morala osvrnuti da bih shvatila da sam se

gadno preračunala.

Kad sam se okrenula, Valerie je gledala ravno u mene. Uspjela se

pridići u sjedeći položaj i nasloniti se na kuhinjski ormarić. Strelica joj je i

dalje stršala iz leđa, ali bila je živa.

Kad sam ustala i krenula prema njoj, oči su joj se zažarile. Shvatila

sam da se boji – mene – pa sam stala nekoliko koraka od nje.

»Isuse, Valerie. Mislila sam da si mrtva. Jesi li dobro?«

»Sve sam«, rekla je Valerie pomalo hripavo, »čula. Nisi ga morala

ubiti. Htio te... pustiti.«

»Ne možeš to znati.« Počela sam se tresti.

»Čula sam ga.« Oči su joj bile hladne. »Reći... ću im... što si učinila.

Ubila... si ga.«

Gledala sam je i mrzila je, stvarno je mrzila.

»Pa što? Zar zaista misliš da će ikoga biti briga? Zar misliš da nije

zaslužio smrt? Učinila sam svijetu uslugu, kravo glupa.«

Umjesto odgovora, polako je podigla ruku da mi pokaže mobitel koji

je držala u ruci. Njezin. I ekran je svijetlio. »Jeste li ovo čuli, gospodine? U

kući Shepherdovih. Da... Hitna, da. Bit ću... Bit ću dobro.«

Prekinula je vezu i pustila mobitel da uz štropot padne na pod, kao da

joj je pretežak. »Čak i da jest... zaslužio... nije na tebi... da odlučuješ.«

Tada sam se okrenula od nje i sjela za stol, ispružila ruke ispred sebe i

više joj se nisam obraćala. Upravo sam naučila nešto što sam već davno 5 Isto, 5. čin, 1. prizor, 50. redak. (op. prev.)

trebala znati. Nikad nisam ni sanjala da mogu dobiti točno ono što želim i

gledati kako mi se to u rukama mrvi u prah.

Začula se buka ispred kuće; policijski je radio žamorio dok je policajac

udarao po ulaznim vratima a onda se ramenom probio unutra. Bila sam

periferno svjesna da još nekoliko uniformiranih policajaca ulazi u kuhinju,

naginju se iznad tijela, bolničara koji su se pobrinuli za Valerie i nakratko

zastali da me pitaju jesam li i ja ozlijeđena. Odmahnula sam glavom. Samo

sam htjela biti sama. Prostorija je bila zakrčena ljudima i bučna, i poželjela

sam da svi odu.

Kad je stigao Blake čula sam mu glas prije nego što sam ga ugledala.

Podigla sam pogled i vidjela kako se progurao pored policajca u uniformi

gledajući me izbezumljena izraza lica. Čučnuo je kraj mene i maknuo mi

kosu s obraza. »Mislio sam da sam te izgubio. Mislio sam da ni tebe više

nema. Jesi li dobro? Je li te ozlijedio?«

Sjedila sam skamenjena, nesposobna govoriti dok me držao u naručju.

Činilo se da nije svjestan znatiželjnih pogleda policajaca i bolničara oko nas.

»Što se dogodilo? Što god bilo, možeš mi reći. Dobro je, Sarah. Sve će

biti u redu.«

Neće me htjeti kad sazna. To je bio izbor koji sam morala učiniti. S tim

ću morati živjeti.

Preko njegova ramena ugledala sam Vickersa. Obuhvatio je prizor

jednim pogledom, zaobišao tijelo Diane Shepherd i sagnuo se da se obrati

Valerie. Dotad su je već prebacili na nosila i upravo su je trebali odnijeti u

kola hitne pomoći. Nisam čula njihov razgovor, ali kad se uspravio lice mu

je bilo mrko.

»Andy«, rekao je dotaknuvši Blakeovo rame. »Idi se pobrini za Val,

molim te. Saznaj u koju bolnicu idu. Želim popričati sa Sarom.«

Vidjela sam da Blake želi ostati. Uspjela sam mu se lagano osmjehnuti

i prošaptati: »Idi.«

Dok sam gledala kako se udaljava osjećala sam da će mi srce puknuti.

Znala sam da će mu ispričati, znala sam što će misliti.

Trenutak poslije pogledala sam Vickersa. »Nije bio s vama, znači. Nije

čuo što ste vi čuli.«

Inspektor je odmahnuo glavom. »Nazvao sam ga i rekao mu da ćemo

se naći ovdje. Ali saznat će.«

Odvratila sam pogled. »Da.«

»Sarah, slušajte me«, rekao je Vickers. Izvukao je stolicu i sjeo.

Nagnuo se i uzeo me za ruke, govorio je glasom pretihim da bi ga itko

drugi čuo. »Samo slušajte. Vi ste ranjiva mlada žena.«

Nasmijala sam se. »Recite to Michaelu Shepherdu.«

Snažno mi je stisnuo ruke, pa sam ga iznenađeno pogledala. Lice mu

je bilo ozbiljno, a glas mu je imao prizvuk važnosti. »Upola ste manji od

Michaela Shepherda. Ustrijelio je Valerie, ubio svoju ženu pred vama i

priznao da je ubio svoju kćer. Je li tako?«

»Da.«

»Bojali ste se za svoj život.«

»Da.«

»Prijetio je da će vas ubiti.«

»Da.«

»Zatim vas je napao.«

Pogledala sam Vickersa i znala da želi da lažem.

»Niste imali izbora nego pružiti otpor. Uspjeli ste uzeti škare i

naslijepo ste udarili.«

Kimnula sam.

»Kad se srušio niste znali što ćete. Bili ste u šoku i smeteni. Umro je

prije nego što ste imali priliku sjetiti se pozvati pomoć. Oprali ste ruke. Dok

se to događalo, Valerie se dovoljno oporavila da me nazove. Poslao sam

ljude ovamo da se pobrinu da ste sigurni, i našli su vas u stanju šoka. Tek

kad sam ja stigao osjećali ste se dovoljno sigurnom da mi ispričate što se

dogodilo. Hoćete li zapamtiti sve to?«

»Valerie...«

»Zaboravite na nju«, rekao je reskim tonom. »Ona će učiniti što

budem tražio.«

»Nije važno«, rekla sam, a očaj u mome glasu šokirao je čak i mene.

»On će znati. I nikad mi neće oprostiti. «

»Andy? Zašto to govorite? Shvatit će, Sarah. Ako itko, Andy će

shvatiti. Sam bi to učinio da se vama što dogodilo.« Govorio je još tiše, i te

su riječi bile poput zrake što se probija kroz tamu koja je prijetila da će me

progutati. »Živite svoj život, Sarah. Zaboravite ovo i živite svoj život.«

Htjela sam vjerovati da je to moguće, doista jesam, ali nisam se

zavaravala. »Ne ide to tako, inspektore. Sve ima cijenu.«

Ali nisam mogla ne nadati se da griješim. Nisam mogla ne misliti, čak

i dok sam to izgovarala, da sam dovoljno platila. Dosad sam sigurno

dovoljno platila.

Kuća je pusta. Namještaja nema: prodan je, darovan dobrotvornoj organizaciji, bačen na otpad. Sagovi su uklonjeni, ostao je samo drveni pod. Zidovi su goli, svjetliji na mjestima gdje su nekoć visjele slike. Obilazim posljednji put, provjeravajući da ništa nije zaboravljeno. Sobe se čine veće, stropovi viši. Ništa ne remeti mir. Nema duhova u mojoj kući – ne više.

Silazim niza stube, jedna mi je ruka na ogradi. Koraci mi odjekuju. U kuhinji je tišina potpuna. Slavina koja je kapala napokon je popravljena. Sata nema. Hladnjak je isključen.

Čuje se buka iz prednjeg dijela kuće, pa se vraćam u prazni hodnik. On stoji ondje, gleda u kartonsku kutiju nasred poda.

»Je li to sve?«

Kimam. »To je to.«

Čučne i podigne preklope da pogleda što je unutra. Nekoliko fotografija. Nešto knjiga. Dječja čaša i tanjur s motivom jagode.

»Ne nosiš baš mnogo.«

Nasmiješim mu se i pomislim kako nosim puno toga – na ovaj ili onaj način. On vidi da se smiješim i točno zna zašto.

»Dođi«, kaže, i ja dođem. Njegove ruke kao da su stvorene za to da grle baš mene. Ljubi me u tjeme. »Odnijet ću kutiju u auto. Javi kad si spremna.«

Gledam kako odlazi, zatim uđem u pusti dnevni boravak pa opet izađem. Ne znam što tražim. Imam sve što trebam.

Izlazim van i zatvaram vrata za sobom posljednji put. Odlazim i ne osvrćem se.

Zahvale

Dugujem zahvalnost mnogim ljudima koji su mi svjesno ili nesvjesno pomogli u

pisanju ove knjige.

Frank Casey, Alison Casey, Philippa Charles i Kerry Holland neprekidno su

me poticali: bez njih bi mnogo, mnogo sporije napredovala. Njima mnogo dugujem.

Go raibh míle maith agaibh go léir.

Anne Marie Ryan čudesno je nadarena urednica i prijateljica, zapažala je oštro

kao britva što se moralo izrezati iz prvog koncepta.

Rachel Petty nije samo našla rupu u zapletu, nego je odmah predložila i

savršeno rješenje, i time spriječila moj živčani slom.

Moj divni agent Simon Trewin bio je itekako važan, neumoran je i uvijek

zabavan. Njegova pomoćnica Ariella Feiner jednako je sjajna, i njezin me

entuzijazam usmjerio na ovaj put, uvijek ću joj biti zahvalna. Također sam silno

zahvalna Jessici Craig, Lettie Ransley i svima iz United Agentsa za sve što su za

mene učinili.

Gillian Green savršena je urednica – puna razumijevanja, uvijek spremna

pružiti pomoć i poticaj da bi ova knjiga ugledala svjetlost dana. Ona i Justine Taylor

obavile su izvrstan posao primijetivši pogreške, loše odabrane izraze i nedosljednosti

– za sve koji su preostali kriva sam u cijelosti ja. Vrlo sam sretna što je knjigu objavio

Ebury Press i htjela bih zahvaliti svima koji su se posvetili zadaći objavljivanja moje

knjige i profesionalno je odradili.

Na koncu, htjela bih zahvaliti svojim partnerima u zločinu, mačku Fredu i

mužu Jamesu. Fred mi je uvijek pravio društvo tijekom pisanja ove knjige. Nikad

nije uspio obrisati cijeli roman za vrijeme čestih prepada na tipkovnicu, ali je tu i

tamo utipkao koji zabavni komentar.

Bez Jamesa ništa od ovoga ne bi bilo moguće, ne mogu ni navesti na koje je sve

načine dao svoj doprinos. Ima moju zahvalnost i moje srce.