Jill Mansell • DO MJESECA I NATRAG

Jill Mansell

Do mjeseca i natrag

Prevela s engleskoga Lidija Toman

Naslov izvornikaJill Mansell

To The Moon and BackCopyright © 2011 by Jill Mansell

Copyright © za hrvatsko izdanje Lidija Toman i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati

u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Cinu, mojoj drugoj polovici.Mislili smo da nećemo potrajati ni šest mjeseci, zar ne?

A evo nas, dvadeset pet godina poslije.Možda bismo se jednog dana mogli i vjenčati...

Velika hvala mome divnom sinu Coryju jer je smislio savršen naslov za ovu knjigu.

Zahvala

1

Prvo poglavlje

»Što bi ti bez mene?«Svježe otuširana, Ellie je stajala na vratima spavaće sobe i upijala

taj veličanstveni pogled. Doista, postoji li ljepši prizor od prezgodnog dvadesetosmogodišnjaka koji na sebi ima samo bijele bokserice i koji u jednoj ruci drži glačalo, a u drugoj suknju?

A tek kad pomislim da je moj, samo moj. Da, imala je vjenčani list kao dokaz.

»Dobro, ne moraš odgovoriti. Znam što bi.« Jamie se sagnuo i iskopčao glačalo iz utičnice. »Izašla bi u zgužvanoj suknji.«

»Moguće.« Ellie je pričvrstila svoj ručnik boje limete oko gru-di. »Ali ne moram izaći u zgužvanoj suknji, zar ne? Zato što imam tebe.« Nagnula se preko daske za glačanje i utisnula poljubac u usnice koje joj nikad neće dosaditi.

»Dakle, zahvalna si?« Jamie se poigravao rubom njezina ruč-nika.

»Jesam. Vrlo sam zahvalna. Hvala ti, hvala ti do Mjeseca i natrag.«

»Ako se hoćeš odužiti, mogao bih smisliti način na koji to možeš učiniti.«

Ellie je s uzdahom pokazala na sat. »Ali nemamo vremena. Pogledaj mi kosu. Moram se odjenuti, našminkati... jooj, ne, prestani, bježi!« Zgrabila je suknju iz njegove ruke i izmigoljila se iz njegova

Jill Mansell

2

stiska prije nego što stvar izmakne kontroli. Večeras izlaze odvoje-no. Ona izlazi s kolegicama s posla, na izvedbu mjuzikla The Rocky Horror Show, a maskiranje je bilo obavezno. To je razlog zbog kojeg će večeras odjenuti tu crnu suknju, kupljenu u Caritasovoj trgovini, koju je nježno unakazila vrtnim škarama i načinila cik-cak rub. Bila je savršena za zabavu povodom Noći vještica. Leži na dnu ormara otkad je kupljena, ali večeras će poslužiti svrsi. Bit će savršena, u kombina-ciji s natapiranom kosom, izrazito našminkanim očima i mrežastim čarapama.

»Dobro, neka ti bude. A što ću ja obući?« Jamie je pokazao prema košuljama koje je izglačao dok se Ellie tuširala. »Plavu? Ili bije-lu?« Jamie je išao na proslavu godišnjice mature, u Guilford.

»A što kažeš na ružičastu?« upitala je Ellie. Jamie je napravio grimasu, onakvu kakvu pravi kad mu se nešto gadi.

»Ne znam baš. Ne bih večeras.«»A zašto ne?«»Zato što... zato. Radije bih obukao plavu.«Ellie je izvadila košulju boje fuksije i zavodljivo zamahala njome.

»Ali predivna je! Pogledaj samo tu boju. Zašto je nećeš obući?«»Zato što ne želim da mi ljudi prilaze i govore kako nisu znali

da sam homić.«»Ma daj, molim te. Samo zato što je ružičaste boje?«Jamie ju je oštro pogledao. »To je vrlo gej ružičasta boja.«Dobro, možda je bila gej ružičasta, ali on bi je nosio sa stilom.

»Kupila sam ti je za Božić! Mogao si je odnijeti u trgovinu i zamije-niti.« Ellie je u nevjerici mahala glavom. »Ali si rekao da je divna!«

»Nisam htio povrijediti tvoje osjećaje. Osim toga«, nastavio je Jamie hrabro, »volim je gledati. Ali ne bih je baš... nosio.«

»Ova boja bi ti zbilja pristajala.«»Obući ću je uskoro, obećavam.« Skinuo je plavu košulju s

vješalice i odjenuo je. Muškarci... tko će znati s njima? »U redu. Neka ti bude. Ali

samo čekaj idući Božić. Neće biti poklona pa ćeš razmisliti hoćeš li ponovno omalovažavati moj odabir košulje. Idućeg Božića nećeš dobi-ti ama baš ništa.«

DO MJESECA I NATRAG

3

Jamie se nacerio od uha do uha. »Znači li to da ni ja tebi ne moram ništa kupiti?«

»Samo čekaj. Bit će ti žao. Ne, miči ruke s mene!« Vrišteći od smijeha, Ellie se našla stjerana u kut sobe. »Rekla sam ti, nemamo vremena!«

Jamie ju je obujmio oko struka i čvrsto je privio uza se. »Pone-kad«, zavodljivo joj je mrmljao na uho, »moraš dobro posložiti pri-oritete i naći vremena.«

DDDDDDRRRINNNGGGGGGGG, oglasilo se zvono na ulaznim vratima. Jamie se primio za srce i teturao unatraške, kao da je pogođen metkom. »Ne, ne, nije pošteno...«

»Oh, kakva šteta. Baš kad sam se htjela predomisliti.« Ellie je poskakujući prošla pokraj njega i provirila kroz prozor.

Odozdo, s pločnika, mahnuo joj je Todd. I Ellie je mahnula njemu.

»A kad pomislim da mi je nekoć bio prijatelj.« Jamie je širom otvorio prozor i viknuo: »Uranio si.«

»Znam.« Todd je raširio ruke, vrlo zadovoljan samim sobom. »Zato što si mi rekao da ne kasnim.«

Jamie je zakolutao očima. »Prvi put u dvadeset godina ovaj tip je uranio.« Ponovno je provirio kroz prozor. »Gle, trenutačno smo zau-zeti. Učini nam uslugu i trčkaraj oko zgrade kojih desetak minuta?«

»Daj, briši!«»Eto, možeš i to. Zbriši nakratko.«»Nema šanse. Prestani se zafrkavati i otvori mi vrata.« Cupka-

jući s noge na nogu i trljajući ruke, Todd je dodao: »Vani je kao na Sjevernom polu. Smrzavam se.«

»Divno izgledaš«, rekao je Todd kad je Ellie konačno izašla iz spa-vaće sobe, odjevena i spremna za polazak. Poljubio ju je u obraz. »Nemam riječi. Pošla si u crkvu?«

»Ha ha.« Ellie je voljela Todda, što je bilo u redu jer ipak je on bio Jamiejev najbolji prijatelj. Njih dvojica su nerazdvojni već gotovo dvadeset godina. Jedan su drugoga nadopunjavali i imali su jednak smisao za humor. S lakoćom su zbijali šale jedan na račun drugoga

Jill Mansell

4

i nikad im nije bilo dosta. Jamie i Todd bili su poznati kao komični duo. Ellie je strahovala da će se Todd jednog dana skrasiti s djevoj-kom koja se njoj neće svidjeti. Doista, što bi moglo biti gore od toga? Kako bi se nosili s time? To bi moglo sve pokvariti, a ona ne bi mogla podnijeti takvu situaciju. I stoga su se nadali i molili da Todd odabere dobru djevojku.

»Onda? Jesmo li spremni?« Jamie je ove večeri bio vozač; zvec-kajući ključevima, poveo je Ellie i Todda prema vratima. »Idemo. Gdje te trebamo ostaviti?«

Ellie je još jedanput nasprejala kosu šljokicama, za sreću. »Na stanici podzemne željeznice. Svi se sastajemo u Frog & Buckettu.«

»Ne ideš podzemnom željeznicom sama i tako odjevena.« Jamie ju je uštipnuo za stražnjicu dok je prolazila stubama pokraj njega. »Odvest ćemo te do puba.«

»Bljak.« Todd je napravio grimasu. »Usta su mi puna ovog spreja.«

»Otvori ih.« Ellie je pogledala unutra i rekla: »Ups, imaš šljo-kica u ustima.«

Jamie se nasmijao. »To će mu pomoći kad sretne djevojke koje su mu se sviđale u školi. Moći će voditi sjajan razgovor.«

Ellie je obrisala šljokice s Toddova obraza. »Neka Bog pomogne tim djevojkama.«

Kad se Ellie vratila kući, u četvrt Hammersmith, bilo je već jedan sat ujutro. Bila je promukla od pjevanja, a stopala su joj gorjela, što je bio dokaz da je provod na Rocky Horroru bio odličan. Cijelo su vrijeme skakale i plesale, iz dubine grla pjevajući riječi pjesama koje su svi znali napamet. Poslije, na povratku u Frog & Buckett na posljednju čašicu, nastavile su izvoditi The Time Warp, i to cijelim putem.

»Deset funti i pedeset centi, srce.«Platila je vozaču, izašla iz taksija i osvrnula se oko sebe, gledajući

je li i Jamie stigao kući. Nije bilo auta, ali možda je parkirao iza ugla. S prozora nije dopiralo svjetlo, ali to može značiti da je već zaspao.

Kad je ušla u stan, vidjela je da je sve mirno i zaključila da je ona stigla prva. To nije bilo loše jer je još uvijek bila prepuna adrenalina.

DO MJESECA I NATRAG

5

Ako se Jamie ubrzo vrati, mogla bi ga zavesti i nadoknaditi ono što su propustili kad ih je prekinuo Todd. Toddus Prekiditis, ha. Njihovo živuće kontracepcijsko sredstvo. Ellie se nasmiješila i upalila svjetlo u dnevnoj sobi. Napravila je tost i uključila DVD plejer. U tom tre-nutku je spazila kako telefon bljeska. Pritisnula je gumb i poslušala glasovnu poruku koju je ostavio netko čiji glas nije poznavala, ali za čije ime je već čula.

»Heeej, Jamie, što se zbiva? Ovdje Rodders, čovječe. Pa gdje ste? Rekli ste da ćete doći. Javite se. Propuštate genijalnu zabavu.«

Poruka je završila. To je bilo to. Rodders je bio nadimak Roda Johnsona, koji je organizirao tu proslavu godišnjice mature u Guild-fordu. Njegov poziv je stigao prije sat vremena, što uopće nije imalo smisla, osim ako Jamie i Todd nisu uranili, zavirili unutra i zaključili da prostor izgleda kao rupetina, pa su zbrisali prije nego što ih netko spazi.

Zbog čega drugog se njih dvojica ne bi pojavili na proslavi?Jedini zvuk u sobi, kucanje sata koji im je poklonila Toddova

baka za vjenčanje, sada se čuo mnogo glasnije. Ellie je brzo izvadila mobitel iz torbice, koji je bila isključila još prije pet sati, kad su ulazili na predstavu.

Sedam propuštenih poziva. Jedna poruka. Srce joj je divlje tuklo u prsima, a njezina svijest kao da se podijelila u dva dijela. Prvi dio joj je govorio da se ovo ne događa, da je došlo do pogreške, da će sve biti u redu i da će se Jamie svakog trenutka vratiti kući.

No nekako, u isto vrijeme, druga polovica njezine svijesti slušala je smireni ženski glas kako joj govori da je Jamie Kendall imao pro-metnu nesreću te je moli da što prije nazove ovaj broj...

Tlo joj se stalo izmicati pod nogama. Drugi glas, ovaj put muški, rekao joj je da dođe u bolnicu Royal County u Guildfordu. Jamie je u kritičnom stanju, nastavio je glas — ne, ne, to je nemoguće, vikao je, pak, glas u njezinoj glavi — i upravo ga voze na odjel za intenzivnu njegu.

6

Bip. Bip. Bip. Bip. Bip. Zvuk EKG uređaja odzvanjao je u Ellieinim ušima. Dok god se

čuje taj zvuk, sve će biti u redu. Svakim atomom svojeg bića molila je da otkucavanje ne prestane.

Bilo je četiri ujutro, ali odjel za intenzivnu njegu bio je preplav-ljen plavo-bijelom svjetlošću. Veći dio osoblja bio je zauzet brigom oko starijeg pacijenta na drugom dijelu odjela. Izvikivale su se upute i zveckali su aparati, ali Ellie se posve isključila. Morala se usredotočiti samo na zvukove EKG uređaja. I na Jamieja, koji je ležao na krevetu poput voštane lutke ljudske veličine.

Kako se ovo moglo dogoditi? Kako?Lijeva strana Jamiejeve glave bila je sva natečena, ljubičastomo-

dre boje. Nije reagirao ni na što i bio je u dubokoj komi. Koža mu je bila topla, ali kad ga je Ellie primila za ruku, njegovi prsti nisu obujmili njezine. Kad ga je dozivala imenom, on nije pokazivao ni najmanju reakciju. Nije reagirao ni dok mu je liječnik snažno priti-skao prsnu kost.

Zaboga, nije mogao ni disati sâm. Uređaj je to obavljao umje-sto njega. Tijelo mu je bilo obavijeno plastičnim cjevčicama. Svaka njegova tjelesna funkcija bila je elektronički praćena. Sve je izgledalo kao u nekom filmu s vrlo realističnim specijalnim efektima. No ovaj je put sve bilo stvarno. Sva zgrčena od straha, Ellie je poskočila kad je osjetila nečiju ruku na svom ramenu.

Drugo poglavlje

DO MJESECA I NATRAG

7

»Oprostite«, rekla je medicinska sestra. »Možemo li vas zamo-liti da nakratko izađete?«

»Zar ne mogu ostati? Htjela bih ostati.«»Znam, dušo.« Medicinska sestra je bila vrlo ozbiljna i samo je

odmahnula glavom, pokazavši pritom na pojačanu aktivnost na dru-gom dijelu odjela. »Samo nakratko. Izađite i popijte šalicu čaja, a mi ćemo vas pozvati čim budemo mogli.«

To nije bilo pitanje, već naredba. Nesigurnim, drhtavim hodom izašla je iz sobe upravo u trenutku kad su ulazila trojica liječnika u bijelim kutama.

Bilo je vrijeme da nazove Jamiejeva oca. O, Bože, kako će mu to reći? Ali mora mu reći.

Molim te, samo neka sve ovo nestane.Vani je temperatura bila ispod nule. Zubi su joj cvokotali.

Tlo je bilo sklisko od mraza, a lokvice su bile smrznute. Kako li se Jamie osjećao kad mu je auto proklizao na zaleđenoj cesti? Što mu je proletjelo glavom kad je shvatio da je izgubio kontrolu nad upravljačem? Ellie nije mogla podnijeti pomisao na to, ali svejedno nije mogla prestati misliti. Glavom su joj prolazili strašni prizori. Da barem postoji dugme koje će pritisnuti i isključiti ružne misli. Je li Jamie vrisnuo kad je njegov auto pogodio zaštitnu ogradu na cesti? Hoće li se sjećati svega kad se probudi ili neće imati pojma da se dogodila nesreća?

Hajde, učini to, govorila je samoj sebi. Nazovi Tonyja u Los Angeles i reci mu što se dogodilo. Hoće li moći doći ili će ga spriječiti obaveze sa snimanjem?

Ellieine su ruke drhtale dok je tražila broj u svom telefonskom adresaru. Vremenska razlika između Londona i Los Angelesa iznosila je osam sati pa je ondje sada bilo osam i trideset navečer. Kako će mu to priopćiti? Koje su najprikladnije riječi? Hajde, pritisni »Pozovi«. Učini to. Što prije završiš s time, to ćeš se prije vratiti Jamieju.

Poslije nekoliko sekundi začula je poznati glas na drugoj liniji. Učini to sad.

»Tony?« Bila je svjesna da će mu slomiti srce. Glas joj je napu-kao od tuge. »Tony, tako mi je žao. Došlo je do nesreće...«

Jill Mansell

8

Petnaestak minuta poslije medicinska sestra ju je potražila u čekaonici za članove obitelji. Kad je ponovno ušla na odjel za inten-zivnu njegu, dočekala ju je tišina. Komešanje koje se maloprije odvi-jalo sada se smirilo, a oko kreveta spomenutog starijeg čovjeka bio je navučen zastor.

»Sad je sve u redu, nije li?«Sestra je nježno odgovorila: »Nažalost, izgubili smo ga.«Izgubili? Želi li ona reći da je čovjek iza zastora mrtav?Oh, ne, to se događa samo na televiziji, u drugoj dimenziji. Ne

ovdje, pred njom, u stvarnom životu. »Sjedni, dušo.« Medicinska sestra ju je vješto posjela na stolicu

pokraj Jamiejeva kreveta. »Duboko udahni. Donijet ću ti čašu vode. Sada moraš biti jaka.«

Jaka? Ellie je progutala knedlu. Osjećala se snažno koliko i mačić koji se tek omacio. Jamie je ležao na odjelu na kojem se umire, a svaki je trenutak bio strašniji od prethodnog. A ona je na sebi imala odjeću za Noć vještica, odjeću koja nije mogla biti neprikladnija, no nije htjela otići kući i presvući se jer nije mogla ostaviti Jamieja...

Oh, Jamie, probudi se. Molim te, otvori oči i reci mi da će sve biti u redu.

Mrtvo su tijelo smjestili na metalna kolica i pokrili plahtom, a zatim su ga odvezla dvojica bolničara. Stigla su i dva nova paci-jenta, mršava žena žute puti i tinejdžer. Oko njihovih kreveta jecali su rođaci i čudno pogledavali u Ellie i njezinu razrezanu suknju i mrežaste čarape. Kad sestre nisu gledale, poljubila je Jamieja u obraz, no njegovo lice kao da više nije bilo njegovo. Na čelu i obrazu ostali su mu tragovi šljokica.

»Oprostite zbog ovih šljokica«, Ellie je rekla sestri kad je ponovno prišla Jamieju da mu provjeri vitalne znakove.

»Nema veze. Obrisat ćemo ih vlažnom vatom, da mu ne bi ušle u oči. Hoćete li da pogledam imamo li ovdje kakve odjeće da se pre-svučete ili ćete pozvati prijateljicu da vam donese?«

Ellie je imala dojam da je još noć, ali sat je pokazivao već devet i trideset ujutro. Vani je ugledala dnevnu svjetlost. Trgnuvši se, shvatila

DO MJESECA I NATRAG

9

je da je već trebala biti na poslu. U stvarnom svijetu život je tekao dalje, kao da se ništa nije dogodilo.

»Nazvat ću prijateljicu.«Ponovno je izašla i nazvala ured. Javila se Paula, glumeći da je

ljutita. »Ljenčino jedna. Ja sam popila mnogo više nego ti, a svejedno sam uspjela doći na posao na vrijeme.«

»Paula, ja sam u bolnici i t...trebam tvoju pomoć...«

Upalih očiju, neispavana i shrvana tugom, Ellie je sjedila uz Jamiejev krevet. Miris antiseptika na odjelu uvlačio joj se u pore. Liječnici su ulazili i izlazili. Obavljale su se brojne pretrage. Paula je stigla tak-sijem, sva uplakana i prestravljena. Donijela je odjeću i higijenske potrepštine, s čestitkom na kojoj je pisalo »Brzo ozdravi«, a koju su potpisale sve Ellieine kolegice na poslu. Nisu je pustili na odjel pa je samo čvrsto primila Ellie za ruke i jecala. »Strašno. Ne mogu vjerovati. Ali bit će dobro, zar ne? Hoću reći, neće umrijeti?«

Ellie se nijemo pokorila Paulinu zagrljaju. Osjetila je gole-mo olakšanje kad se Paula konačno odlijepila i otišla; nije mogla do čekati da se vrati Jamieju i sluša njegove otkucaje srca na EKG uređaju.

Prošlo je još nekoliko sati kad joj je ponovno prišla medicinska sestra i rekla da je došao Todd. Ovaj put, zato što još nisu došli čla-novi obitelji i zato što je bio Jamiejev nastariji i najbliskiji prijatelj, sestre su ga pustile na odjel.

Ellie je stegnulo u želucu kad je ugledala Todda kako prilazi krevetu. Po licu i rukama imao je modrice i posjekline. Zadržali su ga na promatranju preko noći, šepao je, ali općenito je sve s njim bilo u redu. Stavio je ruke na njezina ramena, ali Ellie se stisnula. Nije htjela da je itko dodiruje i grli; koža joj je bila previše osjetljiva. Osjećala se kao da ima gripu, kad i najobičnije češljanje uzrokuje bol. Kako dvoje ljudi mogu biti u istom automobilu, doživjeti istu prometnu nezgodu, a jedan se od njih izvuče gotovo bez ogrebotine?

Nije bilo fer. Uopće nije bilo fer. Premda je voljela Todda, pitala se zašto se baš on izvukao. Zašto baš Jamie mora ležati bez svijesti u bolničkom krevetu. Znala je da ne može to izgovoriti naglas, da to nije pristojno i da bi time povrijedila Todda. Ali valjda je tako u

Jill Mansell

10

životu; nikad nije bilo fer. Dobrim se ljudima događaju strahote, a lošima sjajne stvari.

Doduše, Todd uopće nije bio loša osoba. Ali on nije bio taj kojeg je voljela svim srcem.

Todd je istinski volio Jamieja. Ellie je sjedila i promatrala ga kako stavlja ruku na Jamiejevo rame. Stisnutih usnica i blijed kao krpa, Todd je gledao u svog najboljeg prijatelja.

Bip. Bip. Bip.Bip. Bip.Biiiiiiiiiiiiiiiiip......»Oh, Bože, što se događa? Ne, ne, ne —«»Nemojte paničariti.« Prišla je sestra i ponovno pričvrstila elek-

trodu koja je ispala nakon što je Toddov rukav slučajno dotaknuo Jamiejevu ključnu kost. »Evo«, rekla je kad se zvuk nastavio. »Sad je sve u redu.«

»Oprostite.« Vidljivo potresen, Todd se odmaknuo od kreveta i obrisao znoj s gornje usnice.

Kad se medicinska sestra udaljila, a njih dvoje ponovno ostali sami, Ellie je upitala. »Kako se to dogodilo?«

»Ne znam.« Todd je bespomoćno slegnuo ramenima. »Nismo vozili prebrzo. Auto je naprosto skrenuo i proklizao. Bilo je kao u usporenom snimku, ali u isto se vrijeme činilo kao da se sve ubrzava. Ja sam rekao ›sranje‹, a Jamie je rekao ›u kurac‹. Toddove su ruke pobijeljele od žestine kojom je stiskao šake. Trudio se da ne zaplače. »Nismo ni znali da je poledica na cesti, sve dok nije bilo prekasno.« Utihnuo je. »A zatim smo samo... sletjeli s ceste.«

Todd je otišao. Obavilo se još nekoliko pretraga. Jamiejeve su modrice postale još modrije. Stigla je noć, a s njom i Jamiejev otac. Tony je nazvao odjel i javio da je upravo sletio na Heathrow te da je na putu za bolnicu. Medicinska sestra koja je razgovarala s njim prepoznala je njegov glas i povezala dva i dva. Već za nekoliko minuta cijelim se odjelom proširila vijest da je Jamie sin Tonyja Westona... znate, onog glumca. Ispod njihove profesionalne maske raslo je uzbuđenje. Proma-trajući njihovo komešanje i hvatajući se za slamku, Ellie se pitala hoće

DO MJESECA I NATRAG

11

li se sada još više truditi da se Jamie oporavi. Čak je pomislila da im ponudi gotovinu, u slučaju da im treba dodatni poticaj.

A zatim joj je glavom prostrujio vrlo slikovit prizor i ona se laga-no nasmiješila. Zamišljala je Jamieja kako u nevjerici gleda bankovni izvještaj nakon što se vratio iz bolnice i kako zahtijeva da mu kaže na što je potrošila sav njihov novac.

Poslije četrdeset i pet minuta pojavio se i Tony. Tony je bio čovjek u pedesetima, preplanuo i zgodan, a osoblje ga je odmah prepoznalo kao poznatog glumca koji se odselio u Ameriku i postao Englez višeg staleža, unatoč tome što je rođen u siromašnoj kućici na općinskom imanju u Basinstokeu. Osoblje cijelog odjela moralo je pri-krivati oduševljenje što ga vidi uživo, a Ellie je osjetila samo olakšanje. Sad je netko drugi mogao biti glavni. Naime, stigao je Jamiejev otac, a on je bio prava odrasla osoba. Suze iscrpljenosti potekle su joj niz obraze kad ju je Tony zagrlio.

»Oh, dušo.« To je bilo sve što je Tony rekao, sve što je uop-će trebao reći. Mirisao je na unutrašnjost aviona, na kavu i skupu košulju. Bio je neobrijan. Okrenuo se prema Jamieju i promatrao ga u tišini. Činilo se da mu cijelo tijelo vibrira od boli. Konačno je pro-mrmljao: »O, moj dječače.« I tada mu je od tuge prepukao glas i on je ponovno utihnuo.

Ubrzo se pojavio liječnik i predstavio im se. Ellie ga je promatrala kako obavlja razne neurološke testove, koje su i drugi liječnici obavljali u redovnim intervalima još otkad je Jamie stigao na odjel. Proučavala mu je izraz lica, pokušavajući otkriti bilo kakav znak, čekajući da pre-stane izgledati tako tmurno i ozbiljno. Očekivala je da se okrene prema njima, sa smiješkom prepunim olakšanja, i da im kaže: »Oporavlja se. Dajte mu još nekoliko sati, a nakon toga će se probuditi.«

Hajde, izgovori to.Molim te, izgovori to.Smiješak se nije pojavio. Ellie i Tony sjedili su pored Jamiejeva

kreveta, u tišini, i gledali ozbiljnoga liječnika kako zapisuje nešto u bolničke bilješke. Konačno se okrenuo prema njima. Ellie je obuzeo osjećaj kao da joj je netko naglo izmaknuo stolicu. Uši joj je ispunio neobičan zvuk; zar je to način na koji nas priroda štiti od riječi koje ne želimo čuti?

Jill Mansell

12

Taj iznenadni, neobični zvuk u njezinim ušima bio je snažan, ali ipak nije bio dovoljno snažan da ne može razabrati što se oko nje zbiva. Strah joj je zamrznuo srce. Osjetila je kako Tony pokraj nje odmahuje glavom, ali ostatak njegova tijela kao da je bio paraliziran. Prišla im je i jedna od starijih sestara, a na licu je imala izraz prepun suosjećanja.

Ne činite to, molim vas, nemojte to izgovoriti, Jamie bi vas mogao čuti...

»Jako mi je žao«, rekao je liječnik, »ali testovi stalno pokazuju isto. Otkazale su sve moždane funkcije.« Zastao je. »Razumijete li što to znači?«

Ne, ne, neeeeee...»Govorite nam da je njegov mozak mrtav.« Tonyjeve riječi bile

su prožete agonijom. »Nema ga više. Više nema mojeg dječaka.«Liječnik je pognuo glavu, žalosno potvrdivši njegove riječi.

»Bojim se da je tako.«