Kako objasniti građanima Tuzlanskog kantona da vlast novca nema ?

Posljednja dešavanja na liniji nezadovoljnih građana, s jedne strane, i vlasti, sa druge, se svodi na objašnjenja Vlade TK da para, za  poboljšanje socijalnog statusa nezaposlenih radnika propalih preduzeća,nema u buđžetima ili proračunima.

Glavna prepreka je u silini rastrošenosti vlasti koja traje od samog uvođenja PDV-a , od 2006. godine pa sve do početka 2009. godine , da bi se ista nastavila u ovim šest proteklih kalendarskih godina ili „godina mršavnih krava“: Nakon eksplozije rasta javnih rashoda , koja je uslijedila nakon prvih pozitivnih efekata uvođenja , obračuna i plaćanja poreza , došlo je do povećanja javne potrošnje koja je rezultirala rastu javnog duga koji su kumulirani u formi nastalih godišnjih deficita.Jednostavno rečeno trošilo se a da se istovremeno nije vodilo računa o javnim prihodima.

Kako se kriza produbljavala , i kako se istoj kraj ne nazire ,potrebe za javnom potrošnjom su rasle. Uzrok je u neefikasnom javnom sektoru u formi radno-pravnog statusa administracije u državnim organima vlasti, javnih ustanova i preduzeća. Brojka onih koji su tražili javni novac je bio u nesrazmjeru sa onim koji su isti trošili. Radi se o takvozaom efektu regresivnosti. Taj „ fenomen“ je prisutan u sistemu poreza, i mi ga svakodnevno osjećamo, a da nismo ni svjesni. Jednostavno rečeno radi se da se teret poreske presije ne snosi ravnomjerno prema dohodovnoj sposobnosti građana. Na primjer, kada građanim koji se vodi kao nezaposlen ima „ neki „ dohodak i kupuje i plaća porez na promet kupujući hljeb i mlijeko, u sistemu obračauna poreza, tzv. PDV-a, snosi isti teret kao i onaj sa visokim dohotkom. Taj poreski oblik teško pada konačnim platiocima s nižim dohocima. Trgovci taj porez ne snose već ga u plaćenoj cijeni snosi kupac.

Naravno trgovci pokušavaju skriti taj porez koji se u teoriji javnih finansija naziva evazija , a u suštini se radi o javnoj i drskoj pljački koja bi se morala najstrože sankcionisati. I naravno , umjesto da uplate novac u državnu kasu, taj isti novac stavljaju u svoj đžep. Isto se dešava i sa doprinosima. Umjesto da radniku obračunaju bruto platu tu istu platu poslodavci kradu za sebe ili isplaćujući istu u formi ličnih naknada preko neevidentiranih prometa u blagajni. Na taj način se cijeli sistem javnih finansija urušava i gubi svaki smisao.

Kako nema novca u buđžetima u formi javnih prihoda i kako se on rastrošno troši za zbrinutu klijentelu koja ništa ne radi, ljenčari u prenatrpanim kancelarijama ili uredima; naravno da istog nedostaje za socijalne i ekonomske programe. Tako nam budžeti liče, više, na parazitske “kasice prasice”, a manje, na izvore za rješavanje socijalnih i ekonomskih problema građana.

Umjesto da nezadovoljni radnici koji opravdano traže novac kako bi se regresivnost raspodjele istog ispravila u njihovu korist imaju odgovor od nosioca zakonodavne i izvršne vlasti da novca nema. Logično gledajući tog novca i nema jer je potrošen u plate neradnika i zaposlenih bez ikakve poslovne logike.

U takvog situaciji jedino je rješenje u uspostavljanju rada i reda. Kako nam ta disciplina u bh društvu ne ide “od ruke”, i kako je sve improvizacija i nered ili javašluk, šteta je

ogromna. Dolazi do gubljenja povjerenja u vlast i popuštanja praga socijalne izdržljivosti koje se manifestuje u sve manjim i neredovnijim plaćama onih koji revnosno i profesionalno obavljaju poslove u javnom sektoru i bez čijeg bi efikasnog rada imali velike štete: slabija bezbjednost, neefikasan sudski sistem, slabo obrazovanje, niske penzije, nizak nivo zdravstvenih usluga, malo novca za socijalno ugrožene i mala ili “ nikakva” kapitalna ulaganja.

I dok se šteta uvećava , a bunt građana povećava, bh društvo sve više slabi. Asimetričan sistem vlasti države BiH sa 14 Ustava, toliko skupština i vlada , stotine ministara, direktora i hiljade i desetine hiljada radno – pravno tretiran bez bilo kakve potrebe i svrhe, nema odgovor. I dok radnici propalih privatnih i državnih preduzeća traže da rade, silan novac se troši u javnom sektoru čiji iznos nadilazi brojku više od 11 milijardi KM i kumuliranih deficita od oko 2 ( dvije) milijardeKM , godišnje , koji se pretvaraju u javni dug . I dok stopa rasta društvenog prozvoda , koji je osnov potrošnje na godišnjem podioku od nula (0) do jedan ( 1), regresivnost poreza se povećava u želji “ vlastodržaca” da povećaju dažbine, kreditna zaduženja i da prodaju narodnu imovinu kao “ porodični zlatni nakit”.

Odgovor je samo jedan : poštenje, povjerenje, odgovornost i kompetentnost. Za početak bi bilo dovoljno i ono prvo, a to je da pošteno priznamo da se kralo i da svi oni koji su pokrali narodnu imovinu, moraju istu prijaviti i predati na raspolaganje građanima. Logično bi bilo da se to uradi na miran način , kao što bi i opravdano nezadovoljstvo građana trebalo usmjeriti na mirno rješavanje problema kroz istitucije pravosudnog sistema. U svakom slučaju radi se o boljem rješenju nego da “ ulica” dijeli pravdu i da se ispoljava destrukcija u kojoj , opet, nabolje prolaze kriminalci i manipulanti, na štetu poštenih građana. Vremena je za pametne, odgovorne i kompetentne odluke vlasti ostalo malo .

Na potezu je vlast koja je dobila povjerenje građana i od koje se očekuje da opravdaju povjerenje u dobijenim mandatima, te da se “ okruže” sposobnim a ne “ podobnim” kadrovima čija kompetentnost seže dalje od stranačke i famelijarne podobnosti. Iskustvo sa kvazi ekspertnom Vladom TK treba zaboravit, jer je propali eksperiment koji nije dorastao situaciji i očekivanjima poštenih građana.

Tuzlanskilist.ba/Izudin Kešetović