KAKO POSTAVITI EKONOMSKE ODNOSE NA TRŽIŠTU ENERGIJE ZA OSTVARIVANJE

POLITIKE OČUVANJA KLIME

SAŽETAK

Uvođenje namjenskog poreza, ili naknade na CO2 kao jedinstvene mjere za sve kupce energije

koje koriste fosilna goriva za transformaciju energije je najjednostavniji, najjeftiniji i najefikasniji

način da se cijena politike očuvanja klime ugradi u cijenu energije. Ovo pretpostavlja da se svi

drugi oblici prikupljanja sredstava za pojedine mjere klimatske politike ukinu, da postoji samo

jedan izvor i da se iz prikupljenih sredstava financiraju mjere smanjenja emisija, obnovljivi

izvori, energetska učinkovitost, tehnološki razvoj i edukacija.

Što se tiče implementacije novog modela rješenja treba tražiti u postojećim modelima,

procedurama i odnosima, kako bi se povećanje nove administracije svelo na minimum.

Moguća rješenja su: u preuzimanju dijela ili u cijelosti troškova PDV-a iz Fonda koji bi upravljao

sredstvima posebnog poreza ili naknada na CO2. Ovo omogućava da potpora bude do 25% i

nema utjecaja na državni proračun. Druga mogućnost je uvođenje posebnih premija za

izvođene projekte, tamo gdje je potrebna potpora veća od 25% ili potpora kreditiranju putem

poslovnih banaka ili izvođača radova.

U novom sustavu potrebno je izbjeći bilo koje oblike privilegiranosti i sačuvati tržište energije

kao temeljni odnos u energetskom sektoru.

Za sve nove projekte treba propisati ciljeve energetske učinkovitosti na najvišoj razini. To se

posebno odnosi na zgradarstvo, gdje je potrebno zakonski definirati standarde izolacija i

energetske učinkovitosti.

Za sve uređaje i postrojenja odrediti standarde kvalitete i isključivati s tržišta sve one uređaje i

postrojenja koja ne zadovoljavaju minimalnu energetsku učinkovitost.

U prometu je od velike važnosti smanjiti starost automobila i uključivati u promet sve

učinkovitije automobile. Jedan dio mjera može biti restriktivan i isključivanjem iz prometa, zbog

starosti i visine emisija CO2, a drugi dio može biti poticajan.

UVOD

Sadašnje stanje energetske politike može se opisati kao stanje bez jasne klimatske politike, s

postojanjem parcijalnih segmenata energetske politike u okviru kojih se rješavaju pojedina

pitanja klimatske politike. Opravdano se postavlja pitanje što je klimatska politika, kako se ona

definira i mjeri, i što su mjere za provođenje klimatske politike. Ako se postavi jednoznačni

kriterij da je posljedica klimatske politike povećanje temperature zbog povećanja emisija CO2,

a osnovna mjera promjena povećanje ili smanjenje CO2, onda su energetska učinkovitost i

obnovljivi izvori mjere za ostvarivanje klimatske politike.

Politika obnovljivih izvora u EU i Hrvatskoj, iako uporište ima u cilju smanjenja emisija, u svojoj

realizaciji je postavljena kao ravnopravni cilj klimatskoj politici, a realizira se kao jedan

zatvoreni sustav, financiran i mjerljiv unutar same politike za obnovljive izvore, i to samo u

segmentu proizvodnje električne energije, dok je u ostalim područjima korištenje obnovljivih

izvora riješeno djelomično ili nikako. Osim neusklađenosti s klimatskom politikom, postavljeni

sustav prikupljanja financijskih sredstava i potpore obnovljivim projektima za proizvodnju

električne energije je neusklađen i s osnovnim načelima optimalne raspodjele opterećenja, jer

je proizvodnja iz elektrana na obnovljive izvore energije povlaštena, zakonska je obveza

preuzimanja ukupne proizvodnje, zajamčene su otkupne cijene proizvedene električne

energije, pa se cijeli problem funkcioniranja elektroenergetskog sustava prebacuje na

konvencionalni dio proizvodnje. Rezultat su kontinuirani pad cijena energije na razini vele

trgovine s trendom daljnjeg smanjenja u korelaciji s trajanjem postojećeg sustava poticanja

obnovljivih izvora. Direktna posljedica, je zaustavljanje rada plinskih elektrana i smanjenja

izgradnje novih elektrana.

Za ostvarivanje cilja energetske učinkovitosti nije postavljen zatvoren financijski sustav

osiguranja sredstava i poticanja mjera, akcije su pojedinačne, bez povezanosti i harmonizacije

s klimatskom politikom. Na ovaj način najveći prioritet, u mjerama smanjenja emisija CO2,

ostaje sistemski neriješen i povećanje energetske učinkovitosti ostvaruje se primarno kroz

tehnološki razvoj. Posebno je važno istaknuti prioritetno povećanje energetske učinkovitosti u

zgradarstvu, koje predstavlja najveći financijski, organizacijski i društveni izazov.

Kod ekološke održivosti dogodile su se najveće promjene. Dok se do otvaranja pitanja

očuvanja klime, problem ekološke prihvatljivosti promatrao u nadzoru pojedinačnih izvora

energije, što je bio manje zahtjevan problem, uvođenjem zaštite klime kao ključnog parametra

razvoja, problem je dobio potpuno novu dimenziju. Osnovni uvjet smanjenja emisija CO2 i

drugih stakleničkih plinova s ciljem da se do 2050. godine smanje za više od 80%, a u

proizvodnji električne energije više od 95%, daje sustavu planiranja i realizacije razvoja

potpuno nove zadaće.

Iskustva u dosadašnjem razdoblju implementacije pojedinih segmenata klimatske politike

pokazuju djelomične rezultate, što dovodi u pitanje kontinuitet sastavnica te politike:

Trgovanje emisijama, kao instrumenta tržišnog načina određivanja cijene zaštite klime,

nije dalo očekivane rezultate. Sustav je skup i administrativno zahtijevan.

Sustav poticanja obnovljivih izvora dao je početne rezultate, ali nakon implementacije

više od 10%, počinje proizvoditi negativne učinke. Dodatni problem je privilegiranost

obnovljivih izvora, koji su izazvali destrukciju tržišta električne energije i niz negativnih

pojava.

Sustav poticanja energetske učinkovitosti je dao skromne rezultate, prije svega

kontinuiranim tehnološkim razvojem, a manje poduzimanjem određenih mjera,

Rješenje problema smanjenja emisija u prometu je na početku.

Cijene emisija su obeshrabrile tehnološki razvoj CCS tehnologije.

Sadašnja politika očuvanja klime s načinom kako se provode mjere je neodrživa, kako s

naslova problema koje izaziva u primjeni, tako i s mogućnosti ostvarivanja dugoročnih ciljeva

smanjenja emisija CO2 do 2050. godine. Osnove nove implementacijske politike treba tražiti

u:

Jednoznačnosti politike, jedan cilj: CO2 i mogućnosti mjerenja ostvarivanja cilja,

Ekonomske povezanosti svih segmenata klimatske politike preko jednog jedinog

instrumenta: porez ili naknada na CO2, jedinstvena mjera za sve energetske izvore,

sve tehnologije i sve mjere smanjenja CO2 ,

Financiranje aktivnosti smanjenja emisija po jedinstvenim kriterijima i prioritetima koji

proizlaze iz doprinosa smanjenju emisija CO2,

Oslobađanje tržišta energije administrativnih ograničenja i privilegiranih pozicija,

omogućavajući da tržišta „dišu punim plućima“.

Prva mjerljiva konzekvenca provođenja politike očuvanja klime i smanjenja emisija su (veliki)

troškovi koji će povećati cijenu energije.

Drugi ključni čimbenik je tehnološki razvoj, koji nije zadovoljavajući za ciljeve koji se planiraju,

te ga je nužno na svaki način poduprijeti.

Treća važna dimenzija očuvanja klime je potrošnja energije, odnosno učinkovitost potrošnje u

svim dimenzijama, koja se ostvaruje dodatnim investicijama i tehnološkim razvojem.

Četvrta dimenzija su obnovljivi izvori energije, njihovo korištenje i način financijske potpore,

budući da je njihova cijena znatno veća od klasičnih izvora. I kod obnovljivih izvora je važna

dimenzija tehnološki razvoj, koji je u proteklom razdoblju dao velike rezultate, a jednako tako

se očekuje i u budućnosti.

Peta dimenzija su fosilna goriva i njihovo daljnje korištenje bez emisija.

Šesta dimenzija su nuklearne elektrane koje osim energetske, klimatske, sigurnosne i

tehnološke komponente, imaju problem prihvaćanja od strane javnosti i političku dimenziju.

Zajedničko za sva pitanja je cijena provođenja klimatske politike, način plaćanja te cijene,

distribucija financijske potpore i tehnološki razvoj. Jedino moguće rješenje je da se definira

jedinstvena klimatska politika, da se sva sredstva prikupljaju po istom kriteriju: emisija CO2, te

da se distribuiraju prema svim mjerama politike očuvanja klime. To upućuje na uvođenje

posebnog poreza na CO2 i napuštanje sustava trgovanja emisija. Za EU stopa bi bila jednaka,

da se izbjegnu bilo kakve špekulacije.

U konceptu provedbe, ni jednim mjerama ne smije se narušiti temeljna postavka energetske

politike EU - otvoreno tržište energije.

Za izgradnju nove energetske politike EU potrebno je odabrati temeljne sastavnice, koje se ne

mogu dovoditi u pitanje ili destruirati ostalim politikama, kao:

Otvoreno tržište energije u cijelom svom obimu i po istim pravnim načelima,

Jedinstvenu klimatsku politiku, jednoznačnu u načinu prikupljanja sredstva, posebne

takse na emisije CO2,

Distribuciju sredstava prema mjerama po kriteriju postizavanja maksimalnog smanjenja

emisija za minimum novaca. Poticaje rješavati na investicijskoj strani, poticaj

investicijama, ne destruirati tržišta energije,

Kontinuirano ulagati u tehnološki razvoj i ostvariti sinergijski učinak na EU razini.

Najveći rizik za ostvarivanje sinergije između politika dostupnosti, sigurnosti i ekološke

održivosti je dodatna razina cijena energije i ekonomska prihvatljivost za kupce. Moguće

ublažavanje efekta povećanja cijene je dobro dimenzioniranje prioriteta, kao povećanje

energetske učinkovitosti u zgradarstvu koje omogućuje i povećanje cijene energije bez

negativnog učinka na troškove za energiju.

1. POREZ ILI NAKNADA NA CO2

Uvođenje namjenskog poreza ili naknade na emisiju CO2 kao jedinstvene mjere za sve kupce

energije koje koriste fosilna goriva za transformaciju energije je najjednostavniji, najjeftiniji i

najefikasniji način da se cijena politike očuvanja klime ugradi u cijenu energije. Ovo

pretpostavlja da se svi drugi oblici prikupljanja sredstava za pojedine mjere klimatske politike

ukinu, da postoji samo jedan izvor i da se iz prikupljenih sredstava financiraju mjere smanjenja

emisija, obnovljivi izvori, energetska učinkovitost, tehnološki razvoj i edukacija.

Uvođenjem namjenskog poreza ili naknada na CO2, povećava se cijena proizvodnje energije,

što je nužno da se u cijenu koštanja energije uključe i troškovi očuvanja klime. Pitanje koje se

nameće je, kolika je cijena emisija i da li se ona može tržišno odrediti. Očito je da se dosadašnji

pokušaji određivanja cijene emisija tržišnim mehanizmima nisu pokazali dobrim i da nisu

polučili nikakve rezultate. Vjerojatno je tome doprinijelo što je financiranje obnovljivih izvora

izuzeto iz tog sustava, kao i financiranje nekih drugih mjera. Zato je trgovanje emisijama CO2

u startu reducirano za određene segmente klimatske politike, pa svako zadržavanje ne daje

garancije da će se polučiti očekivani rezultati. Emisije su izvedene veličine koje se ne mjere,

pa je trgovanje emisijama trgovanje administrativnim „pravima“, što podrazumijeva složeni

administrativni sustav, skup sustav nadzora, potencijalno veliki rizik od korupcije i

nemogućnost da se obuhvate sve emisije.

S druge strane, uvođenje posebnog poreza ili naknada na CO2 je jednostavniji sustav, temelji

se na prodaji energije koja se mjeri i obuhvaća svu energiju od fosilnih goriva po istim načelima.

Sustav prikupljanja se temelji na već uspostavljenim sustavima poreza i naknada, nema novog

sustava administracije pa prema tome ni rizika od korupcije. Neusporedivo je jeftiniji u svojoj

provedbi. On je pravedan, jer se poštuje osnovno načelo, tko više stvara emisija, taj više plaća.

Ključno pitanje je visina stope posebnog poreza ili naknade, kako je odrediti. Visina stope je u

korelaciji s ciljem koji se želi ostvariti, raspoloživim tehnologijama i tehnološkim razvojem,

strukturom proizvodnje i dostignutim stupnjem energetske učinkovitosti. Ovo upućuje da je

stopa posebnog poreza ili naknade instrument politike klimatskih promjena:

da je u korelaciji s postavljanim ciljevima smanjenja emisija - što su veći ciljevi, bit će i

viša stopa,

da je u funkciji tehnološkog razvoja - što kvalitetniji tehnološki razvoj, manje cijene

novih tehnologija, stopa će biti niža,

da je u funkciji organiziranosti društva - što je bolja organiziranost, manji su troškovi i

manja je stopa,

da je u funkciji jasnoće vizija razvoja društva i ciljeva, posebno u kreiranju

zakonodavstva, standarda i normi za budući razvoj energetskog sektora,

da je u funkciji sinergije znanosti, obrazovanosti i razvoja gospodarstva i znanosti, veća

sinergija, manja stopa.

18,2%

17,4%

9,0%10,2%

28,0%

1,0%

8,6%2,7% 3,3%1,6%

Udjeli sektora u

prihodu

Za EU je poželjno da je stopa jedinstvena na cijelom području EU, kako bi se izbjegle

špekulacije u trgovanju energijom temeljem razlika u stopi posebnog poreza ili naknade.

Slika 1. Prihod od poreza na CO2 i udjeli pojedinih sektora u prihodu za Hrvatsku

Ukupno je u 2013. godini u Hrvatskoj za poticanje obnovljivih izvora i smanjenja emisija prikupljeno 115 mil. eura, što je oko 6,75 euro/t CO2.

2. OBNOVLJIVI IZVORI

Za implementaciju politike povećanja korištenja obnovljivih izvora u većini zemalja EU odabran

je model obveznosti otkupa sve proizvedene energije iz obnovljivih izvora, cijena proizvodnje

putem zajamčene tarife (feed-in tariffs) na određeni broj godina (trenutno u Hrvatskoj 14

godina), u pravilu bez dodatnih obveza za proizvođače energije. Sa stanovišta investitora to je

najjednostavniji i najbolji model koji je doprinio ubrzanoj implementaciji obnovljivih izvora.

Sa stanovišta elektroenergetskog sustava, dok su bili mali postoci obnovljivih izvora, manji od

10%, sustav je mogao prihvatiti i servisirati sve potrebe. Nakon toga ta podijeljenost sustava

na povlašteni dio i drugi koji se treba prilagođavati počela je izazivati sve veće probleme, ne

samo u sposobnosti održavanja potrebne sigurnosti sustava, veći u ekonomskim

pokazateljima poslovanja nepovlaštenog dijela sustava. Cijene energije na vele tržištu su

počele padati i postoji značajna statistička povezanosti pada cijene s povećanjem proizvodnje

obnovljivih izvora.

Model zajamčene cijene proizvodnje iz obnovljivih izvora je najviše doprinio intenzivnoj

implementaciji obnovljivih izvora, ali je proizveo velike probleme u ostalom dijelu energetskog

sustava. Važno je prepoznati sve karakteristike obnovljivih izvora i odabrati rješenja koja imaju

manje sadašnjih problema, a daju pozitivan poticaj njihovoj daljnjoj implementaciji. Važno je

napomenuti da obnovljivi izvori ostaju jedna od najvažnijih mjera klimatske politike.

Nedostaci sadašnjeg modela:

0

200.000

400.000

600.000

800.000

1.000.000

1.200.000

1.400.000

1.600.000

4,5 15 25 35 45 55 65 75

tisuća €

Prihod od poreza na CO2 Građevinarstvo

Poljoprivreda

Usluge

Kućanstva

Sredstva za poticanje obnovljivih izvora prikupljaju se od krajnjih kupaca izvan bilo

kakve politike klimatskih promjena. Iz razloga što su na kraju sustava cijena, ne utječu

na vele tržišnu cijenu energije, iako kupac plaća ukupnu cijenu.

Povlaštenost u plasmanu proizvedene energije, na koje stanje na ostalom dijelu tržišta

ne utječe,

Povlaštenost u snošenju troškova uravnoteženja proizvodnje i svih ostalih troškova.

U ovakvom modelu potpore obnovljivih izvora najveću korist imaju proizvođači opreme,

financijske institucije i investitori, koji nemaju motiva da se prilagođavaju tržištu.

U novom modelu potrebno je postaviti nove odnose kako bi se otklonili nedostaci postojećeg

modela, a i dalje zadržao poticajni odnos prema povećanju implementacije obnovljivih izvora.

Tako bi trebalo:

Uvođenje posebnog poreza ili naknade za CO2 te financiranje implementacije

obnovljivih izvora iz tih sredstava da bi se obnovljivi izvori uključili u politiku očuvanja

klime.

Ukidanje povlaštenog statusa obnovljivim izvorima i pozicioniranje obnovljivih izvora u

ravnopravni tržišni odnos kao i druge izvore energije. Ovim se dovodi cijeli lanac, od

proizvođača opreme, financijskih institucija do investitora u zavisni odnos prema

ostvarenoj cijeni proizvodnje, te pozitivno utječe na smanjenje cijene investicije i

troškova kapitala.

Prebacivanjem poticaja s troškovne strane, poticanja cijene proizvodnje, na

investicijsku stranu, stavlja se investitora u priliku da se „bori“ za plasman vlastite

proizvodnje. Poticanje investicija može biti i kroz udjel u vlasništvu, a bez sudjelovanja

u ostvarenoj dobiti.

Prebacivanje poticaja na investicijsku stranu imat će za posljedicu i smanjenje troškova

investicija, odnosno cijenu opreme, jer će nesigurnost plasmana proizvodnje pozitivno

utjecati i na konkurenciju.

Uključivanjem posebnog poreza ili naknade u cijenu, povećat će cijenu energije u cijelom

tehnološkom nizu, a ne samo na kraju kod krajnjeg kupca. To će izazvati pozitivan efekt na

razinu potpore, što je viša cijena električne energije, manja je potpora za pojedine tehnologije

obnovljivih izvora.

Analiza za vjetroelektrane je prikazana kroz tri slike (Slika 2.), u kojima je varijabla visina

investicije, iskazana kroz tri razine za tri različite godine (procijenjeni utjecaj tehnološkog

razvoja), te cijena električne energije na tržištu. Za očekivanu razinu investicija u

vjetroelektrane u 2020. godini, poticaj je nepotreban za razinu cijene električne energije na

tržištu od nešto više 0,065 €/kWh, a za razinu investicije u 2030. godini, poticaj je nepotreban

za cijenu električne energije na tržištu od nešto više 0,055 €/kWh.

Ova kratka analiza pokazuje da se izborom modela, stavljanjem svih sudionika u procesu

investiranja i izgradnje obnovljivih izvora energije u jednaku razinu nesigurnosti i rizika

(investitora, proizvođača opreme, financijske institucije i opskrbljivača), poticajno utječe na

razinu poticaja.

Slika 2. Odnos investicija i poticaja za vjetroelektrane za različite cijene el. energije

0

200

400

600

800

1000

1200

1400

1600

0,045 0,055 0,065 0,075 0,085€/kW

LCOE, €/kWh

2014 g.Pripadajuća

investicija uz

zadanu razinu

LCOE, €/kW

Potrebni

poticaj

2014.g. u

ovisnosti o

LCOE, €/kW

0

200

400

600

800

1000

1200

1400

1600

0,045 0,055 0,065 0,075 0,085€/kW

LCOE, €/kWh

2020 g.Pripadajuća

investicija uz

zadanu razinu

LCOE, €/kW

Potrebni

poticaj

2020.g. u

ovisnosti o

LCOE, €/kW

0

200

400

600

800

1000

1200

1400

1600

0,045 0,055 0,065 0,075 0,085

€/kW

LCOE, €/kWh

2030 g.Pripadajuća

investicija uz

zadanu razinu

LCOE, €/kW

Potrebni

poticaj

2030.g. u

ovisnosti o

LCOE, €/kW

3. ENERGETSKA UČINKOVITOST

Sve analize ukazuju da je energetska učinkovitost prvi prioritet u mjerama za očuvanja klime.

Povećanje energetske učinkovitosti bio je zaseban cilj, s puno administrativnih mjera, kao

certifikacija zgrada, energetski pregledi, označavanje proizvoda, direktive, ali nikad nije postala

dio politike klimatskih promjena. Prva i osnovna stvar je da energetska učinkovitost postane

dio politike očuvanja klime, te da se financijska sredstva za provođenje mjera osiguravaju

putem posebnog poreza ili naknada na emisije CO2. Time energetska učinkovitost dobiva svoj

izvor financiranja i poticaj da se ona povećava.

Kod energetske učinkovitosti prepoznaje se nekoliko razina problema odnosno mogućnosti.

Energetsku učinkovitost može se podijeliti na nekoliko grupa: zgradarstvo, trošila i uređaji,

postrojenja, upravljanje potrošnjom. Svaka od skupina ima različit „radni vijek“, tehnološki

razvoj se različito manifestira, ekonomija promjena je različita. Ono što zgrade dijeli od ostalih

skupina je trajanje zgrada, i u pregledu povijesne kvalitete zgrada može se očitati i odnos

društva prema energetskoj učinkovitosti u pojedinim razdobljima. Druga karakteristika je da se

stan ili kuća vrlo sporo mijenjaju, ponekad u cijelom životu samo jedan stan ili kuća, dok se

trošila i uređaji te ostalo što spada u kategoriju energetske učinkovitosti, mijenja u znatno

kraćim ciklusima.

Promatrajući energetsku učinkovitost u zgradarstvu, energija za grijanje i hlađenje je najveći i

najvažniji izazov, u energetskom, ekonomskom i organizacijskom smislu. Kod zgradarstva

potrebno je razlučiti nasljedstvo u izgradnji građevina i buduću izgradnju. Za budućnost je

potrebno odmah postaviti ciljeve visoke energetske učinkovitosti i izbjeći stvaranje nove

energetske neučinkovitosti, koju će trebati poboljšavati. Kod izgrađenih građevina potrebno je

iznaći samoodrživ model potpore promjeni energetske učinkovitosti, koji bi na godišnjoj razini

obnovio najmanje 3% zgrada.

Slika 3. Prihod od poreza ili naknada od CO2 od kućanstava za tehnologije grijanja i izolacije

Obnova zgrada je svakako prvi prioritet iz energetskih, klimatskih i socijalnih razloga. Zgrada

koja je energetski obnovljena, na razinu 50 kWh/m2, neusporedivo lakše podnosi dodatne

troškove očuvanja klime (posebni porez ili naknadu na CO2), nego neobnovljena zgrada. Iz

0,00

500,00

1000,00

1500,00

2000,00

2500,00

3000,00

3500,00

4000,00

Pri

hod,

kn

Porez na CO2, kn/tCO2

PP

ELLU

CTS

ELEN

UNP

PP_50kWh

ELLU_50kWh

CTS_50kWh

ELEN_50kWh

socijalnih razloga potrebno je da se u prvi prioritet stavi energetska obnova zgrada, kako bi se

lakše podnosili troškovi politike očuvanja klime.

U skupini uređaja i postrojenja ciklusi promjena su znatno kraći od zgrada, pa su za njih važni

tehnološki razvoj i standardi kvalitete. Moguće je upravljati tim procesom preko standarda

kvalitete, dopuštenja i zabrana plasiranja pojedinog proizvoda na tržištu, manjim dijelom i

poticanjem.

Industrijska postrojenja su u skupini kojoj je tehnološki razvoj presudan za povećanje

energetske učinkovitosti. Može se upravljati sa standardima i normama, a ciklusi zamjene su

relativno brzi, jer konkurencija ne dopušta predugo ostajanje u proizvodnji sa zastarjelom

opremom.

Kroz termin pametne mreže pojavljuju se sustavi upravljanja potrošnjom i proizvodnjom

energije, optimalno za kupca energije. Ovaj sustav je u razvoju, a preduvjet za masovnu

upotrebu je tehnološki razvoj komunikacijske i informatičke tehnologije. Sustav pametnih

mreža može znatno doprinijeti povećanju učinkovitosti, a presudno za brzinu implementacije

će biti komoditet rješenja koja moraju biti prilagođena za svakog građanina, a ne samo za

određenu razinu obrazovanosti. Uspostavljeni sustavi mjerenja i upravljanja morat će u sebi

sadržavati „pamet“, koja korisniku omogućava donošenje troškovno optimalnih odluka

jednostavnim aktivnostima.

4. PROMET

Smanjenje emisija u prometu je veliki izazov i nije ga moguće sprovesti jednom mjerom. Važna

je činjenica da je smanjenje emisija usko vezano za tehnološki razvoj, da će se prilike mijenjati

sukladno tehnološkom razvoju.

Ako bi se sudilo po prikupljanju sredstava iz prometa na ime emisija CO2, onda bi se moglo

zaključiti da se primjenjuju mjere iz programa očuvanja klime. Međutim, ako se promatra

suština koncepta zaštite klime, naknade nisu povezane s potrošnjom energije i ne može se

ocijeniti da je postojeći model usklađen s politikom očuvanja klime.

Sadašnji sustav davanja:

Posebni porez na motorna vozila

Temeljem Zakona o posebnom porezu na motorna vozila (NN 15/13, 108/13), porez se utvrđuje na temelju prodajne, odnosno tržišne cijene motornog vozila, emisije ugljičnog dioksida izražene u gramima po kilometru, obujmu motora u kubičnim centimetrima i razini emisije stakleničkih plinova.

Motorna vozila koja se isključivo pokreću na električni pogon nisu predmet ovo oporezivanja, a za „plug-in“ hibridna električna vozila iznos posebnog poreza umanjuje se za postotni iznos koji odgovara dosegu vozila u potpuno električnom načinu rada.

Posebna naknada za okoliš za vozila na motorni pogon

Posebna naknada plaća se pri registraciji vozila, odnosno pri ovjeri tehničke ispravnosti vozila. Određuje se i plaća prema vrsti vozila, vrsti motora i pogonskoga goriva, radnom obujmu ili snazi motora i starosti vozila.

Jediničnu naknadu i korektivni koeficijent te način obračunavanja i plaćanja propisani su:

Uredbom o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i mjerilima za utvrđivanje posebne naknade za okoliš na vozila na motorni pogon („Narodne novine“ br. 02/04.) i

Pravilnikom o načinu i rokovima obračunavanja i plaćanja posebne naknade za okoliš na vozila na motorni pogon („Narodne novine“ br. 20/04.)

Slika 4. Sadašnji sustav davanja temeljem postojećih pravilnika

Nova Uredba o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i mjerilima za utvrđivanje posebne naknade za okoliš na vozila na motorni pogon objavljena je u Narodnim novinama br. 114/14. te stupa na snagu 1. siječnja 2015.

Ovom se Uredbom propisuju jedinične naknade i korektivni koeficijenti na temelju kojih se obavlja izračun posebne naknade za okoliš na vozila na motorni pogon (posebna naknada), te pobliži kriteriji i mjerila za utvrđivanje posebne naknade.

Obveznici plaćanja posebne naknade su pravne i fizičke osobe vlasnici ili ovlaštenici prava na vozilima na motorni pogon. Podjela vozila u prometu na cestama definirana je posebnim propisom kojim se uređuju tehnički uvjeti vozila u prometu na cestama.

Iznos posebne naknade izračunavat će se umnoškom korektivnog koeficijenta s jediničnom naknadom za pojedinu vrstu vozila. Jedinična naknada za pojedine vrste vozila ovisna je o vrsti vozila (kategoriji) i broju prijeđenih kilometara. Korektivni koeficijent ovisan je o vrsti motora i pogonskoga goriva, radnom obujmu (volumenu), vrsti vozila, emisiji CO2 i starosti vozila. Obračun posebne naknade i rješenje o iznosu posebne naknade koju je obveznik plaćanja dužan uplatiti temeljit će se na podacima o vozilu i obvezniku plaćanja upisanim u popratnu tehničku dokumentaciju vozila, odnosno važeću knjižicu vozila ili važeću prometnu dozvolu, te podacima utvrđenim izravno na samom vozilu prilikom redovnih tehničkih pregleda.

Primjer obračuna posebne naknade za odabrane tipove osobnih vozila prikazan je u nastavku.

Slika 5. Posebna naknada za odabrane tipove osobnih vozila sukladno novoj Uredbi

Predloženi sustav davanja:

Smanjenje emisija ovisi o smanjenju potrošnje goriva. Tehnološki razvoj je kontinuiran i svaka

nova generacija vozila ima manju potrošnju. Brzina promjena ovisi o kupovnoj moći građana,

i kada je ona slabija, raste prosječna starost automobila, odnosno kada je kupovna moć

građana veća, smanjuje se prosječna starost automobila, ili građani brže mijenjaju stare

automobile za nove i tehnološki naprednije.

Bazirajući se na načelu „onečišćivač plaća“, predlaže se model u kojem je emisija CO2 u zrak

iz motornih vozila integrirana kao jedini kriterij obračuna davanja. Time se nastoji ostvariti

pravedniji način naplate za emisije CO2, uzimajući u obzir prijeđeni broj kilometara i potrošnju

Model vozila/trenutna davanja Prilikom registracije vozila Prilikom uvoza vozila Radni obujam motora Emisija CO2

C1 ADRIATIC 1.0i BVM (benzin) 68,40 kn 560 kn 998 cm3 99 g/km

C4 MEDVEŠČAK+ e-THP 130 BVM6 (benzin) 68,40 kn 1.900 kn 1199 cm3 110 g/km

C5 TOURER SEDUCTION HDi 160 BVM6 (dizel) 72 kn 18.400 kn 1997 cm3 133 g/km

Model vozila/posebna naknada <10.000 km 10.001<20.000 km >20.000 km

C1 ADRIATIC 1.0i BVM (benzin) 24,50 kn 36,75 kn 49 kn

C4 MEDVEŠČAK+ e-THP 130 BVM6 (benzin) 31,50 kn 47,25 kn 63 kn

C5 TOURER SEDUCTION HDi 160 BVM6 (dizel) 45,50 kn 68,25 kn 91 kn

vozila te time poštujući načelo tko više onečišćuje, više plaća. Uvođenjem takvog sustava

potiče se kupnja energetski učinkovitijih vozila i vozila s manjim emisijama stakleničkih plinova.

Slika 6. Ovisnost stope poreza i nadoplate za emisiju CO2 za odabrane tipove osobnih vozila

sukladno predloženom sustavu davanja

Na izbor goriva može se također posredno utjecati kroz posebni porez ili naknadu na emisije,

posebno u prijevozu teretnim vozilima, povećanim korištenjem stlačenog (ukapljenog)

prirodnog plina (SPP/UPP).

Prema analizama brojnih međunarodno priznatih institucija i konzultantskih kuća, budućnost

vozila sa sustavima SPP, koja pružaju i omogućavaju dodatna smanjenja emisija CO2 je

neupitna. Zapravo, čini se da su takva vozila pronašla svoje mjesto za dugoročno

pozicioniranje među alternativnim gorivima i pogonskim sustavima. Ipak, na temelju

dosadašnjih analiza iz različitih nezavisnih izvora, može se reći da se osjetnija penetracija SPP

vozila i značajnija prisutnost na tržištu neće dogoditi prije 2020. godine. Za očekivati je da će

biti potrebne značajne intervencije od strane automobilske industrije, nacionalnih, regionalnih

i lokalnih vlada kako bi se stimulirala potražnja za SPP vozilima.

Nove tehnologije, hibridi i električni automobili, gdje tehnološki razvoj tek treba dati rezultate,

u prvoj fazi trebaju imati financijsku potporu. Posebno je pitanje električnih automobila, gdje je

za njihovu značajniju implementaciju, a po nekim istraživanjima do 2050. godine više od 50%

osobnih automobila trebali bi biti na električni pogon, nužan razvoj infrastrukture punionica i

financijska pomoć u kupnji automobila. Koncept treba biti usklađen s prioritetima klimatske

politike.

Globalna automobilska industrija intenzivno ulaže u razvoj električnih vozila, a paralelno s time,

nacionalne i lokalne politike uočavaju nužnost aktivnog uključivanja i pružanja potpore razvoju

tržišta električnih vozila, čijim korištenjem se značajno može doprinijeti uspostavi gradskog

prometnog sustava bez emisija ugljikovog dioksida i drugih štetnih plinova. Treba naglasiti da

su električna vozila znatno učinkovitija sa stajališta potrošnje primarne energije i gotovo

neutralna sa stajališta emisija ugljikovog dioksida ako se pri punjenju koristi električna energija

dobivena iz obnovljivih izvora energije.

0

500

1000

1500

2000

2500

3000

3500

Porez 4,5€/t Porez 15€/t Porez 25€/t Porez 35€/t Porez 45€/t Porez 55€/t Porez 65€/t Porez 75€/t

Nad

op

lata

za

em

isij

e C

O2

[kn

]

Stopa poreza [€/t]

13000 km - C1 -998cm3

30000 km - C1 -998cm3

13000 km - C4 -1199cm3

30000 km - C4 -1199cm3

13000 km - C5 - 1997cm3

30000 km - C5 - 1997cm3

Za električne automobile može se s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da će biti prijevozno

sredstvo budućnosti, jer se u opskrbi gorivom/električnom energijom oslanjaju na

elektroenergetski sustav koji postoji, koji je dobro razvijen po cijelom području, u kojem su

uspostavljeni ekonomski odnosi na tržišnim elementima i kojeg treba samo dograđivati. Ključni

tehnološki izazov je razvoj skladištenja energije, baterije. Iako je ostvaren značajni napredak,

već sada postoje električni automobili s dohvatom iz jednog punjenja od 500 km, pravi

tehnološki napredak se tek očekuje.

5. MODEL ZA RASPODJELU POTPORE MJERAMA SMANJIVANJA EMISIJA CO2

Ulazni parametri

Model kao ulazne parametre koristi procjenu graničnih troškova smanjenja emisija CO2 (engl. marginal abatement cost, MAC) razvijenu od strane konzultantske tvrtke McKinsey & Company. U spomenutoj studiji analizirano je više od 170 mjera za smanjenje emisija CO2 u nekoliko različitih sektora – industrija, zgradarstvo, usluge, promet, otpad, poljoprivreda i šumarstvo.

Određen dio prikazanih mjera ima negativan iznos troška u svom životnom vijeku. Kako bi se omogućio jednostavniji izračun doprinosa pojedinih mjera, svi su troškovi pretvoreni u pozitivne vrijednosti, odnosno sve su vrijednosti translatirane za jednaku početnu vrijednost (100 EUR/tCO2) te su tako svi iznosi troškova pozitivni, pri čemu je zadržan apsolutan odnos između pojedinih mjera.

Opis modela raspodjele sredstava

Kako bi se odredila količina financijskih sredstava koju je poželjno dodijeliti određenom sektoru, ili određenoj grupi mjera za smanjenje emisije CO2 potrebno je odrediti koliki pojedinačni učinak na smanjenje emisije CO2 ima određena mjera s obzirom na sve dostupne mjere.

Dostupne mjere rangirane su prema učinku mjerenom u smanjenju emisije u tonama CO2 s obzirom na uloženi iznos novaca kroz cijeli životni vijek. Prema tome tržišni udio, tj. iznos dodijeljenih sredstava, za pojedinu mjeru računa se:

𝑆ℎ𝑎𝑟𝑒(𝑖) =

1𝑀𝐴𝐶(𝑖)

∑1

𝑀𝐴𝐶(𝑖)𝑖

Pri čemu je:

Share(i) – udio u ukupnom iznosu dodijeljenih sredstava koji pripadaju mjeri i

MAC(i) – granični trošak po toni smanjenja emisije CO2 za mjeru i

U modelu su razmatrani sljedeći segmenti unutar kojih je predviđeno poticanje mjera:

energetska učinkovitost (EU),

obnovljivi izvori energije (OI),

promet (PR),

otpad (OT).

Raspodjela sredstava

Rezultati su prikazani sumarno sa sredstvima raspoloživim za tri razmatrane godine (2014.-2016.). U nastavku su prikazana 3 slučaja te su prikazani tržišni udjeli pojedinih sektora ukoliko se razmatraju:

1. samo postrojenja obnovljivih izvora energije (OIE) koja nisu priključena na mrežu, 2. OIE postrojenja koja su priključena na mrežu, 3. OIE postrojenja koja su priključena na mrežu te CCS postrojenja.

Slučaj 1) Raspodjela sredstava bez uzimanja u obzir OIE postrojenja priključenih na mrežu:

Energetska učinkovitost

Obnovljivi izvori energije

Otpad Promet

67,33% 9,53% 3,67% 19,47%

Slika 7. Raspodjela dodijeljenih sredstava prema skupinama mjera za slučaj 1

Slučaj 2) Raspodjela sredstava uzimajući u obzir OIE postrojenja priključena na mrežu:

Energetska učinkovitost

Obnovljivi izvori energije

Otpad Promet

62,56% 15,94% 3,41% 18,09%

Slika 8. Raspodjela dodijeljenih sredstava prema skupinama mjera za slučaj 2

Slučaj 3) Raspodjela sredstava uzimajući u obzir OIE postrojenja priključena na mrežu te CCS

postrojenja:

Energetska učinkovitost

Obnovljivi izvori energije

CCS Otpad Promet

58,45% 16,24% 5,22% 3,19% 16,90%

Slika 9. Raspodjela dodijeljenih sredstava prema skupinama mjera za slučaj 3

Za Hrvatske prilike i potrebe od interesa je u ovom trenutku model 2, s obnovljivim koji su samostalni, ili su priključeni na mrežu. Potrebno je po istoj metodologiji napraviti detaljnu analizu za Hrvatsku, ali se može pretpostaviti da neće biti velikih promjena, jer su cijene opreme i usluga uravnotežene u EU, a cijena emisija CO2 bit će vjerojatno jedinstvena za cijelu EU.

Rezultati ukazuju na prioritete, a to je u prvom redu energetska učinkovitost, što je i logično, jer je potrebno najprije poduzeti jeftinije mjere povećanja energetske učinkovitosti, a onda tražiti rješenja za smanjenje emisije primjenom obnovljivih izvora energije i ostalim mjerama u prometu ili u sektoru gospodarenja otpadom. Rezultati također ukazuju na potrebu da se za energetsku učinkovitost treba osigurati dostatan izvor financijskih sredstava, a to omogućava uvođenje posebnog poreza ili naknade na CO2.

6. MODEL IMPLEMENTACIJE MJERA

Uvođenjem posebnog poreza ili naknade za CO2 utvrđuje se cijena očuvanja klime. Stopa

posebnog poreza ili naknade je instrument politike, nije fiksna i u funkciji je tehnološkog

razvoja, ciljeva i dinamike smanjenja emisija. Ideja vodilja novog sustava potpore smanjenju

emisija CO2 je da se prikupljena financijska sredstva od posebnog poreza ili naknada vrate u

poticanje mjera koje smanjuju emisije CO2.

U modelu implementacije važno je voditi računa o:

Prioritetima koji su u funkciji smanjenja emisija CO2,

Jednostavnosti modela s minimalno potrebnom administracijom i učinkovitim

kontrolnim mehanizmima

Kako se radi o velikom obuhvatu korisnika potpore, može se procijeniti da bi svaki građanin

mogao biti korisnik najmanje 1 put neke potpore. Zbog toga se mora voditi računa o

implementacijskom modelu koji bi jednostavno rješavao administrativne prepreke u korištenju

potpore.

Kod određivanja visine i dinamike potpore, potrebno je voditi računa o tipu mjere koja se

primjenjuje, učestalosti promjene uređaja i tehnološkom razvoju.

Primjerice, ako se radi o kućanskom aparatu koji se u prosjeku zamjenjuje svakih 5 godina,

novim kućanski aparatom u redovnom terminu kupnje građanin se usklađuje s najboljom

praksom. Potpora nije nužna.

Kod automobila, trenutna starost je iznad 12 godina, što znači da je ciklus zamjene 12 ili više

godina. U zadnjih nekoliko godina povećana je prosječna starost, što je suprotan trend od

očekivanja u primjeni najbolje prakse. Dva su pitanja koja treba riješiti, smanjiti prosječnu

starost automobila, što je pitanje standarda građana, i primjena novih tehnologija koji drastično

smanjuju emisije CO2.

Kod zgrada ciklusi promjene su najduži, a zgrade uglavnom ostaju u prostoru i namjeni. Kod

zgrada je potpora nužna. Visina potpore treba biti poticajna da se energetska obnova zgrade

napravi u interesu vlasnika zgrade i javnog interesa smanjenja emisija CO2.

Rješenja u uspostavi novog modela treba tražiti u postojećim modelima, procedurama i

odnosima, kako bi se povećanje nove administracije svelo na minimum. Moguća rješenja su:

U preuzimanju dijela ili u cijelosti troškova PDV-a iz Fonda koji bi upravljao sredstvima

posebnog poreza ili naknada na CO2. Ovo omogućava da potpora bude do 25% i nema

utjecaja na državni proračun. Ova mjera ima široku primjenu i ne stvara novu

administraciju.

Uvođenje posebnih premija za izvođenje projekta, tamo gdje je potrebna potpora veća

od 25%,

Potpora kreditiranju putem poslovnih banaka ili izvođača radova.

Cijeli sustav se temelji na kontinuirano otvorenom natječaju u kojem izvođači, banke ili

prodavači opreme, pružatelji usluga obavljaju sve administrativne poslove za svog klijenta za

korištenje financijske potpore, koja se realizira nakon što je projekt ili transakcija izvršena.

Sustav se može ubrzati u svim slučajevima kada se mogu licencirati proizvodi i oprema

unaprijed, za što se u prodaji u pojedinačnim slučajevima traži financijska potpora.

Uvođenjem posebnog poreza ili naknade od 15 eura/tCO2 ukupni prihod od posebnog poreza

ili naknade na emisije CO2 iznosio bi oko 300 mil eura, a za iznos od 25 eura/tCO2 u iznosu

od 500 mil eura.

Ako bi se primijenio model raspodjele sredstava potpore opisan u prethodnom poglavlju za

ukupno obnovljive (samostalne i na mreži), distribucija potpore prema glavnim skupinama

navedena je u tablici ispod.

Ukupno EU OIE Otpad Promet

56,88% 23,57% 3,1% 16,44%

300.000.000 € 170640000 € 70710000 € 9300000 € 49320000 €

500.000.000 € 284400000 € 117850000 € 15500000 € 82200000 €

U usporedbi s ostvarenjem u 2013. godini, jedino je cjelovito riješeno poticanje proizvodnje

električne energije iz obnovljivih izvora, dok su ostale potencijalne mjere skromno poticane, jer

nisu riješeni izvori financiranja.

Najveći iskorak se treba napraviti za najveći prioritet, energetsku učinkovitost. Za provođenje programa energetske obnove zgrada od 3% nacionalnog fonda zgrada (~3.700.000 m² za stambene zgrade, 287.000 m² za nestambene zgrade) potrebno je energetski obnoviti:

Stambene zgrade: 3.500.000 m² godišnje

Nestambene zgrade 300.000 m² godišnje

Cijena obnove stambenih zgrada se kreće do 800 eura/m2, a za poslovne zgrade može se uzeti oko 50% više, odnosno i do iznosa 1200 eura/m2.

Potpora % Eura Bonus % Eura Ukupno

Stambene zgrade 25 93118044 10 37247218 130365262

Poslovne zgrade 25 11972320 10 4788928 16761248

Ukupno 105090364 42036146 147126510

Uz potporu od 25%, na razini sadašnjeg PDV, i za dodatni bonus od 10% za troškove

financiranja projekta ukupna financijska sredstva potpore za financiranje 3% energetske

obnove zgrada iznosila bi 147.126.510 eura.

7. ZAKLJUČAK

Za realizaciju klimatske politike s radikalnim smanjenjem emisija CO2 potreban je potpuni

zaokret u pristupu i mjerama. Fokus treba biti na emisijama CO2 i na prihodnoj strani, putem

posebnog poreza ili naknada na CO2, i na rashodnoj strani u energetsku učinkovitost i

obnovljive izvore, tehnološki razvoj i nove tehnologije.

U novom sustavu potrebno je izbjeći bilo koje oblike privilegiranosti i administracije, politiku

poticaja temeljiti na doprinosu smanjenju emisija i sve u lancu realizacije projekata

(proizvođače opreme, financijske institucije, izvođače radova i investitore) učiniti podjednako

zainteresiranim za njegovu realizaciju.

Također je važno sačuvati tržište energije u cijelosti kao temeljni odnos u energetskom sektoru,

bez erozije s privilegiranim rješenjima i ekonomski usmjeravati mjere ka postizanju

postavljenih ciljeva.

Potrebno je kombinirati pristup smanjenju emisija:

Za sve nove projekte propisati ciljeve energetske učinkovitosti na najvišoj razini. To se

posebno odnosi na zgradarstvo, gdje je potrebno zakonski definirati standarde izolacija

i energetske učinkovitosti.

Za sve uređaje i postrojenja odrediti standarde kvalitete i isključivati s tržišta sve one

uređaje i postrojenja koja ne zadovoljavaju minimalnu energetsku učinkovitost. Ovaj

dio mjera treba uskladiti s tehnološkim razvojem i najboljom praksom,

U prometu je od velike važnosti smanjiti starost automobila i uključivati u promet sve

učinkovitije automobile. Jedan dio mjera može biti restriktivan (isključivanje iz prometa

zbog starosti i visine emisija CO2), a drugi dio može biti poticajan.

Sustav poticanja u zgradarstvu treba biti jednostavan, s minimalnom administracijom i

dohvatljiv za sve građane različitog imovinskog stanja i obrazovanosti.

Veliku pozornost treba posvetiti edukaciji, na svim razinama obrazovnog sustava, posebno

kroz javna sredstva komuniciranja.

Autori: Goran Granić, Laszlo Horvath, Željko Jurić, Toni Borković, Bruno Židov, Marko

Matosović, Martina Mikulić, Marko Karan.