Zbornik narodnih pjesama Kalevala

Kalevala (finski: Zemlja Kaleve, tj. Finska), finski narodni ep što ga je iz narodnih pjesama

kompilirao Elias Lönnrot (1802–84) sabrao i sistematizirao to cjelokupno stvaralaštvo i

objavio u posebnoj knjizi koju je nazvao Kalevala. Cijeli spjev vezan je uz nekoliko događaja

u kojima je prikazano nekoliko likova, koji nisu povijesni nego mitski među kojima se ističe

starac, pjevač i čudotvorac Väinämöinen, koji snagom riječi mijenja svijet doživljavajući

razne zgode i nezgode u odnosima sa drugim likovima. Drugi po značenju lik je kovača

Ilmarinena koji personificira genij uzdignut do magije. Treći po značenju je čarobnjak i

putnik Lemminkäinen koji predstavlja junaka, lutalicu i čarobnjaka. On ima funkciju tipičnih

junaka heroja ostalih europskih naroda (Orfeja, Herakla, Odiseja).

Tzv. Stara Kalevala, u 32 pjevanja sa 12.078 stihova, objavljena je 1835. godine. Nova

Kalevala, objavljena 1849., ima 50 pjevanja sa 22.795 stihova. Narodne pjesme koje su ušle u

Kalevalu najbolje su sačuvane u Kareliji, a smatra se da potječu iz zapadne Finske. Nastale su

vjerojatno u srednjem vijeku i sačuvale se u predaji pučkih pjesnika. Počele su se bilježiti tek

u 18. st.

U prvim stihovima Kalevale, Lönnrot opisuje tradicionalni način pjevanja runa uz zvukove

kantela, s pjevačima koji su sjedili u paru držeći se za ruke.

Nek je nama stisak čvrsti,

nek se nama spletu prsti,

i pjevajmo pjesme stare

na načine običajne.

Prvi (glavni) pjevač svome je supjevaču recitirao stih po stih neke pjesme, a drugi (pomoćni)

pjevač je ponavljao stihove i tako ih pamtio. Sjedili su jedan do drugoga (sa strane ili

sučelice) tako da su im se koljena dodirivala, te se lagano njihali, a njihovo je pjevanje pratilo

nazočno slušateljstvo.

U Kalevali se svakodnevni život isprepliće s mitovima i legendama. Glavni su likovi trojica

junaka: stari vrli Väinämöinen (šaman, čarobnjak, božansko biće), majstor mijeha (kovač)

Ilmarinen i lakoumni Lemminkäinen, potomci mitskoga finskog praoca Kaleve, koji žive u

Kalevali, zemlji junaka, i u sukobu su s narodom susjedne Pohjole (Sjeverne zemlje), kojim

vlada zla čarobnica Louhi. Ilmarinen prosi djevojku u Pohjoli i kako bi se mogao oženiti

njome, mora iskovati Sampo, čarobni mlin koji donosi vječno bogatstvo. Upravo uz njegovu

svadbenu svečanost vezana je središnja i najveća cjelina pjesama (pjevanja 20.-25.).

Posebne cjeline čine i pjevanja o otmici Sampa (39.-43.) te o tragičnom junaku Kullervu (31.-

36.).

Značajno je da prvo pjevanje završava rođenjem heroja, pjevača Väinamöinena. Sljedećih 9

pjevanja govori o njihovim doživljajima da bi se tek u 11. pjevanju pojavio Lemminkäinen

koji mora izvršiti nekoliko teških zadataka kako bi zadobio najljepšu kći sjeverne zemlje.

Najljepši je dio spjeva onaj kada Lemminkäinen mora sići u podzemni svijet kako bi ubio

labuda iz rijeke Tuonela koji je čuvar toga podzemlja, pri tome on nastrada, a tijelo mu

rastrgano na komade biva bačeno u rijeku smrti. Njegova majka nalazi dijelove tijela svoga

sina, sastavlja ih i oživljuje što je poznato i u ostalim narodnim književnostima. Posljednjih

10-ak pjevanja prikazuje trojicu likova u potrazi za sampom, a to je predmet čije ime

označava oružje i blago. Oko njega se vodi borba između sinova Kaleve i Sjeverne zemlje.

Spjev završava nagovještajem budućnosti preko Väinamöinen koji u bakrenom čamcu odlazi

daleko na horizont gdje će vječno boraviti, a svoje pjesme ostavlja narodu Finske.

U Kalevali je sačuvano pored događaja iz povijesti i mitologije cjelokupno bogatstvo finskog

folklora kao i kršćanskih legendi. U osnovi je radnje borba jednoga naroda protiv škrte i

neljubazne prirode sjevera.

Kalevala je pisana u osmercima bez rime, s obiljem aliteracija, ponavljanja i epiteta. Pojavivši

se u doba nacionalnog romantizma u Europi, Kalevala je dala značajan poticaj finskom

narodnom preporodu i stoji na početku moderne finske književnosti. Njome su se nadahnuli

književnici (A. Kivi, Juhani Henrik Erkko, J. Aho), slikari (A. Gallén-Kallela) i glazbenici (R.

Kajanus, J. Sibelius). Po uzoru na Kalevalu stvoren je estonski narodni ep Kalevipoeg, a na

nju se ugledao i H. W. Longfellow, pišući svoju epsku poemu Hiawatha. Kalevala je

prevedena na mnoge jezike.