KROLINŠKA I OTONSKA UMJETSNOST

ARHITEKTURA U DOBA KAROLINGA I OTONA

U umjetnosti ovog doba doživljavamo djela ozaren i duboke pobožnosti, goleme snage uobličavanja, znatnog zanatskom umijeća.

Preromanička arhitekturaOstalo ja samo nekoliko desetina građevina u njihovom prvobitnom izgledu. Mnogo

više je izgubljeno.

Arhitektura u AsturijiU toku cijelog IX vijeka u Asturiji je došlo do procvata umjetnosti. Sačuvano je više

od desetak građevina. Postoje bazilike pokrivene drvetom i dvorane s poluobličastim svodom. -katedrala u Ovijedu, crkva San Julijan de los Prado (Santuljano) – sagrađena je između 812-842. Kratak veoma širok bazilikalni naos sa otvorenom drvenom krovnom konstrukcijom. Golem transept polegao je ispred naosa, u pravoj liniji sa zidovima bočnih brodova. Na istoku su tri niska oltarska prostora sa bačvastim svodovima, sa zajedničkim ravnim završnim zidom. Interesantni su moćni stupcu naosa, naglašeni podnožjem i upornjacima. S polja su upadljivi veoma pljosnati krovovi. Građevinski dijelovi postrojeni su stupnjevito: bočni brodovi i aneksi, srednji brod, transept. Kitnjaste lizene poput potpornih stubaca raščlanjuju površine. Stupci nagovještavaju masivno građenje. Izrazito stupnjevit raspored i brižljiva obrada spoljašnjosti građevine ukazuju u istom pravcu. Zbijen izgled građevinskih dijelova u suprotnosti je sa starohrišćanskom tradicijom, iako je zadržan bazilikalni prostorni oblik naosa. Višepojasna slikana arhitektura sstubova sa gredana, zabatima i zavjesama, bez ikakvog je figuralnog elementa. -bazilika Teverga u Veldediosu – malih je dimenzija, a osvećena je 893. Sa potpunim bačvastim zasvođenjem sva tri broda stoje usamljena. Tijesno postavljeni potporni stupci podupiru svod i raščlanjuju zidove. -Naranko – za vrijeme vladavine Ramira nastale su dvije dvorane sa bačvastim svodom. Imaju dosta zajedničkih crta. Jedna je bila neka vrsta kraljevske dvorane, koja je u sebi spajala vidikovac i dvoranu za svečanosti. Naknadno je u njoj uređena crkva. Građevina je dovršena 848. i pokazuje usko, visoko uzdignuto i izduženo tijelo zidova, koje rasporedom otvora daje dvospratno zdanje. Nisko prizemlje je kao podrum. Poluoblica svoda raščlanjena je mnogobrojnim svodnim lukovima, a zidovi slijepim arkadama. U cjelini dekoracija je kitnjasta, a ne strogo konstruktivna arhitektura. -Santa Kristina da Lena – mnogobrojni stupci, poluobličasti svod glavne prostorije uspostavljaju očiglednu vezu sa Narankom. -San Miguel de Liljo – trobrodna je građevina, ali se jedva može uporediti sa tradicionalnim oblikom bazilike. Prostorija sa bačvastim svodom obrazuje brod. S polja se nad zatvorenim pravouglim zidovima bočnih brodova diže srednji brod, sa obje strane flankiran. Ne preglednost zdanja zbunjuje. Sve je tipično preromaničko i može se smatrati opštim obilježjem stila.

1

Ranoromaničko neimarstvo u Katalonji Ovdje postoje malobrojne, ali datovane građevina. Upadljiva zajednička crta svih

ovih građevina su trobrodne dvoranske crkve, zasvedene sa tri uzdužna bačvasta svoda, postavljena iznad rastavnih arkada. Nema dakle visoko uzdignutog srednjeg broda sa prozorima. Svijetlost dopire sa zapadne fasade. Brodovi sa svojim bačvastim svodovima su jako razdvojeni. S polja, sva tri broda pokriva zajednički plitak dvoslivni krov. Stoga korpus tih crkava izgleda jako jednostavan. Tehnika građenja je lomljenikom. -Montbui – najjenostavnija je sa tri broda sa tri apside na istoku, a ima ravan zapadni zid. Pogupirači su zidani okrugli stubovi. -Sen-Marten-di-Kanigu – slična je. Ali, srednji brod je visoko izdignut. Stubovi imaju djelimično trbušaste monolitne trupove sa svojevrsnim kapitelima. Ova građevina ima veliki zvonik.-Roda – najbogatije je raščlanjena. Ima transept i hor sa hodnikom okolo. Stubovi su izdvojeni i postavljeni zrakasto. Ovdje postoji obilje pojava koje ukazuju daleko unaprijed: bogato i na spratove izvedeno raščlanjenje, diferencijacija podupiračam, podjela prostora na traveje, hodnik oko hora. -crkva sv. Mihaila u Kuksi – takođe pokazuje neobično bogat raščlanjen prostorni nacrt. Naos je bazilikalan, a srednji brod je pokriven drvenim krovom. Lukovi u zidu su potkovičasti. Srednji brod je na zapadu duži od ostalih. Na istoku je pravougani hor okružen pravougaonim hodnikom.

Plošno raščlanjivanje pomoću lizena i lučnog friza pojavljuje se istovremeno i u Kataloniji, na Rajni i Mezi. Lizena, zidna traka bez zaglavnog i nožnog dijela, jeste ranoromanički protivoblik antičkog pilasrta, koji sa bazom i kapitelom izgleda organski učinkovit. Ovaj oblik postaje obilježje ranoromaničog stila. -opatijska crkva u Ripolu – najveća je ranoromanička crkva u Kataloniji. Osvećena je 977. god. -San Miguel, krstionica – to je kvadrat unutra zaobljen, sa uzdignutim kvadratnim srednjim prostorom, poligonalnom apsidom i malenom kriptom. Četiri jaka stuba i četiri slabija između njih odvajaju središte od hodnika unaokolo.

Provansa, dolina Rone, jugozapadna FrancuskaSve građevine nastale su ne početku XI vijeka. Obrazuju prijelaz ka romaničkoj

umjetnosti. -pročelna crkva sv. Filiberta u Turnisu – ovdje su dvije crkve podignute jedna povrh druge. Zasvedena prizemna dvorana kombinuje krstastorebrast svod u srednjem brodu sa poprečnim bačvastim svodom bočnih brodova. S polja je izgrađena plošna fasada koje priprema kasnije dvotoranjske fasade. -crkva sv. Petra u Vijeni – to je poznoantička dvorana znatnih razmjera sa bogatim dvospratno raščlanjenim unutarnjim zidovima pomoću stubova. U X vijeku podijeljena je na tri broda pomoću dva reda vitkih stubaca od tesanika sa polukružnim lukovima.

Preromaničke dvoranske crkve u gornjoj Italiji-crkva sv. Stefana u Veroni – jednobrodna poznoantička dvorana pretvorena je u trobrodnu dvoransku crkvu sa drvenim pokrivačem. Empore u bočnim brodovima obogačuju izgled građevine. Ima niske poprečne krakove i dvospratni hodnik oko hora.

2

Jugozapadna Francuska-Sen Ženerua – naos iz X vijeka bio je dvorana od jedva 12 metara širine i 15 m dužine, gotovo kvadratna presjeka. Kasnije su ugrađene dvije arkade sa stupcima, ali je ostao drveni pokrivačdvospratna pregrada arkada dijeli poprečno pravougaonu prostoriju od naosa. Hor predstavlja dvoranu zasvedenu sa tri paralelna bačvasta svoda i tri apside.

Država Langobarda774. godine Karlo Veliki je potukao Deziderija. Od tada je Franačka država južno

od Alpa bila čvrsto utvrđena. Ali, to je na umjetnost imao samo neznatnog utjecaja. Južno od Alpa preovladava bazilika, koja je sačuvala u IX i X vijeku bitne crte

ranohrišćanskog neimarstva. Tu je tanak zidni omotač triju brodova. Gornji dio zida sa mnštvom prozora probijenih u njemu kao da lebdi na arkadama nad tankim stubovima. Bočni brodovi prije su nekakvi prateći hodnici nego uobličene prostorije. Stub je više ukras nego nosač. Svjetlucavi mozaik pozne antike većinom je zamijenjen freskama. Ipak na mnogom jestima ima tananog ukrasa od štuko-gipsa, kao u sv. Salvatore u Breši i Čividali.

Jedva da igdje ima grupisanih građevinskih masa, ili čak zdanja sa tornjem i masivno obrađenim zapadnim dijelom, kao u karolinškom i otonskom neimarstvu. Izražena je okomitost srednjeg broda.

U građevinskoj plastici može se uočiti isti proces stilskih promjena i to po stilizovanju, uprošćavanju i zapiranju korintskih kapitela u karolinško doba, po često neukrašenim kapitelima u obliku piramide.

U Italiji ima mnoštvo značajnih kripti. Ona po pravilu sačinjava važan sastavni dio cjelokupnog zdanja. Počevši od VII vijeka mnoge crkve imaju kružne kripte. U njoj se nalazi grob svetitelja ili mučenika. Kripta do tada nije bila ništa više do podzemni hodnik. -kripta sv. Stefana u Bolonji – tu je jedna poprečni hodnik prema istoku proširen pomoću pet oltarskih udubljenja, od kojih je srednje u obliku krsta.

Klasični oblik kripte je dvoranska kripta, višebrodna, na slobodnim podupiračima zasvedena prostorija koja je, kao i druge vrste kripta, napola ili sasvim podzemno izgrađena.

Među preromaničkim crkvenim građevinama su jednobrodne crkve jače istaknute. Ni u jednom slučaju one nemaju monumentalne razmjere. Ova prostrane dvorane pretvarane su diobom u trobrodne hramove.

Crkve karolinškog i otonskog doba daleko su skromnijih dimenzija. Najpoznatiji jednobrodni tip karolinškog doba je tzv. troapsidna dvorana. Tri polukružna apside, poredane jedna do druge, otvaraju u istočnom zidu jednobrodne prostorije. -sv. Marija in Vale – vjerovatno je bila dvorska kapela. Njena četvrtasta glavna prostorija sa krstastim svodom okomita je i visoka. U istočnom zidu otvaraju se tri niska polukružna luka. Iza njih nisu apside nego tri pravougaone prostorije, čiji paralelni bačvasti svodovi počivaju na arhitravima i udvojenim stubovima.

Iz otonskog doba treba spomenuti malu skupinu zasvedenih krstoobaznih dvoranskih crkava. Poslije 991. odreda pokazuju brod sa bačvastim svodom, niske poprečne krake na istočnom kraju, takođe pokrivene bačvasto, i uzano nisko oltarsko udubljenje. Pored zasvedene dvoranske crkve poznata je i na jugu crkva sa drvenim krovom. Poznat primjer je

3

-crkva sv. Marija u Kastelseprio – poznata je po zidnom slikarstvu. To je malena dvoranska građevina sa drvenim krovom, pa i tri apside pokrivene su ravnim krovom. One se otvaraju, ne cijelom širinom, nego znatno suženo. Imaju oblik potkovice.

Najvažniji tipovi krstionica u gornjoj Italiji i jugoistočnoj Francuskoj su oktogon sa udubljenjima; rotonda sa kružnim hodnikom; građevina u obliku lista djeteline i «kvadrat» sa četiri podupirača. -sv. Donat u Zadru - pripada tipu okrugle ili osmougaone građevine sa kružnim hodnikom. Pripada IX vijeku i pokazuje okomitu proporciju, blokovanje stubaca i građevinskog tijela. -krstionica u Galijanu – dostiže vrhunac prostornog komplikovanja. Zidovi su s polja grubo građeni od lomljenika, šljunka i opeke. Obrazuju trupac sa četiri zaobljenja na uglovima, koja su uzajamno povezana. I krovovi su izvedeni kao povezana površina, i koje u sredini izbija osmostrana «laterna». U unutrašnjosti u sredini postoji okomiz četvrtasti prostor. Dole se on sastoji od četiri apside, proširen u obliku lista od djeteline. -kapela San Satiro u Milanu – sagrađena je oko 875. pripada poznokarolinškom dobu. Zastupa tzv. tip kvadrata sa četiri podupirača. Prostor prije svega kao da ima oblik krsta, sa bačvastim svodom nad kracima i osmougaojnom visokom laternom nad sredinom. Između apsida i udubljenja stoje stubovi, njih 12, i sa svoje srane obrazuju vijenac podupirača oko četiri glavna stuba.

Silna moć tradicije ranohrišćanske umjetnosti i bazilika sa stubovima, ispoljava se osobito upadljivo u rimskim crkvama. -San Đorđo in Velabro – sagrađena je 844. godine. Upotrijebila je antičke stubove raznog porijekla, tako da se podupirači i lukovi po visini i obliku smjenjuju bez ikakvog pravila. -Santa Marija ih Kosmedin – dva para pravougaonih stubaca prekidaju niz stubova i tako uvode ritmičku smjenu. -sv. Sofija u Beneventu – dovršena je oko 762. i bila je dvorska kapela beneventskog vojvode Arikisa. Ona je poligon sa kružnim hodnikom. Sv. Sofija je teško shvatljiva prostorija. Uski centralni šestougaonik okružen je sa šest antičkih stubova od mermera različite boje. Oni nose zaobljene lukove. Nad njima se diže šestostrano zasvedena laterna. Zasvedeni deambulatirij podijeljen je u dva kruga pomoću deset podupirača. Spoljnji zid je zvjezdasto prelaman. Samo tri apside na istoku i četvrtasto predvorje na zapadu pružaju izvjesnu orijentaciju. Kao podupirači kružnog hodnika sluče vitki čatvrtasti stupci od tesanika. Stoje uvrnuti jednim šiljkom ka sredini. Šest stubova i deset podupirača spoljnjog kruga međusobno su povezani polukružnim lukovima. To daje zamršenu mrežu lukova. Unutrašnji šestougaonik upisan je u desetougaoik, a ovaj opet opasan dvanaestougaonikom čiji kraci počivaju na jednom krugu.

Skupina karolinških dvorana sa tri apside najgušće je rasprostranjena u centralnoj oblasti Alpa, a sačuvano je i nekoliko primjera. -Misatil na Albuli – veličanstveni prizmatični prostor ovdje djeluje još nesmanjenom snagom, potenciran do monumentalnog utiska što ga ostavljaju tri apside koje se uz istočni zid dižu cijelom visinom. Prostrana nepodijeljena prostorija namjerno je uobličena tako. Osnovica apsida ja lahko potkovičast.

U sjevernom predgorju Alpa, južnoj Njemačkoj, Asturiji i Švajcarskoj, postoje bazilike najjednostavnijeg oblika, bez transepta. To valja utvrditi kao regionalnu osobenost.

4

Anglosaksonsko neimarstvo u Engleskoj-toranj Erls Bartona – najbolje očuvano djelo preromaničkog i romaničkog graditeljstva u Engleskoj. Pruža sažet utisak o osobenostima ove umjetnosti. To je četvrtast zapadni toranj, koji djeluje moćno, uprkos ne velikim razmjerama. Na uglovima vidimo karakteristično uspravno ivično kamenje naizmjenično redano sa položenim pločicama. To je posebna vrsta obrade ivičnog tesanika. Četiri sprata obilježena su pločama vijenaca. Zidne plohe podijeljene su na po šest uskih, visokih polja, veoma tankim lizenama, u stvari kamenim trakama. Cijeli toranj nije zapravo nazidan već ispreden oblicima. Datovam je u X vijek.

Erls Barton nije jedini, ali je daleko najznačajnijim najsvojevrsniji i najbolje očuvani primjer raščlanjenog tornja te vrste.

Tipičan nacrt anglosaksonske male crkve jednostavan je kao i na kontinentu: jednobrodna pravougaona dvorana kao brod, na koju se na istoku nadovezuje uvučena četvrtasta ili pravougaona oltarska prostorija. Na ostrvu prostorija je neobično izdužena i osim toga okomita, uska i visoka. Otvorena krovna konstrukcija čini svoje da spriječi dejstvo zatvorenog sandučastog prostora, a da izazove utisak dva paralelna visoka zida. -Bradford-on-Evon – brod je visok poput tornja. S polja bismo pod uzdužno usmjerenim dvoslivnim krovom prije naslućivali višespratnu palatu nego jednu jedinu crkvenu prostoriju. Aneksi imaju poprečno postavljene dvoslivne krovove; tako se dobija krstast oblik spoljašnjosti. S polja se Bradford ističe lijepim zidom od tesanika, kao i veoma plitkom galerijom slijepih lukova koji okružuju cijelu građevinu na tri-četiri visine. Crkva je datovana u X vijek.

Mada je anglosaksonsko naimarstvo pretežno zastupljeno jednobrodnim crkvama, ipak ima i nekoliko trobrodnih. To su bazilike sa stupcima. Zidu slični, uzdužno pravougli stupci od lomljenika nose poluobličaste svodove, jako naglašene sa dva koncentrična luka od rimskih opeka.

Preromaničko neimarstvo irske poznaje jednobrodne kamene crkve najpristije gradnje i neznatnih dimenzija. To su pravougaone prostorije, djelimično sa plitkim oltarski prostorom, djelimično bez njega. U početku su zidovi bili bez maltera. Zato su s polja često ukošeni. Tu nema bogatijeg prostornog oblika. Zvonici uvijek stoje izdvojeni; okrugli su, često takođe ukošeni i izvenredno vitki.

Franačka država; Merovinško neimarstvoOd Klodoviga do Pipna jedva da je očuvana neka građevina. Ali znamo de je

postojalo merovinško graditeljstvo. Iskopavanja su donijela obilje osnovica crkava, većinom jednostavnih.

Poslije sredina VIII vijeka započinje niz očuvanih karolinških spomenika, pobjedonosno započet ulaznim trijemom manastira Lorš kod Vormsa.-manastir Lorš – nije poznat nijedan slučaj da ozidana kapija, uobličena kao antički trijunfalni luk, stoji pred izduženim atrijumom u srednjoj osi glavne crkvene građevine. Glomazni tesanik kojim je građena rimska trijunfalna kapija ovdje se pretvorio u površinu gizdavo obloženu pločama. Reljef kao da se smežurao; umjesto zidanih lukova preko njega se nižu trouglovi, gotovo «razigrano», u svakom slučaju «dekorativno». Veoma je karakteristično da ova građevina sadrži «unutarnju prostoriju»na gornjem spratu je kapela sv. Mihaila, koja je, kao ulazni trijem, prostorno uobličena. Očigledan je i utjecaj antičkih oblika raščlanjivanja.

5

-Ahen – careva palatinska kapela. To je povremeno bilo sjedište carstva. Sagrađena je u godinama od 790. do 805. Podjednako je značajno i kao historijski spomenik i kao umjetničko djelo. Glavna prostorija «katedrale» je vitki osmougaonik koji je natkriven kupolom sa 14 m prečnika. Kupola tjemenom dostiže visinu od 31 metra. Po toj razmjeri ova unutrašnja prostorija djeluje istegnuto u poređenju sa dva i po stoljeća starijim San Vitaleom u Raveni, koji se poteže kao uzor. Djeluje kruto, tvrdo, jer je oganičena ravnim zidovima, dok se ravenski oktogon, sa osma velikih udubljenja, završava široko i mehko. U Ahenu je čak i svod razbijen na osam strana. Nije građen kao okrugla kupola, nego kao «manastirski svod». Ahenska centralna prostorija ostavlja utisak tornja. Tu okomitost prostorije,njeno uglasto omeđenje, treba shvatiti kao «franačko»zidovi oktogona jako su probijani. Ima tri reda lukova, a četvrti prozore. Nisko prizemlje sa polukružnim lukovima na uglatim stupcima odvojeno je vijencem isturenim daleko naprijed. Iznad vijenca su ugaoni stupci sa visokim polukružnim lukovima. U visoke lukove ugrađena je čuvena ahenska rešetkasta arkada: dva puta po dva stuba jedni nad drugima. Oko oktogona se nalaze kružni hodnici. Donji hodnik je mračan i nizak. Unutarnjoj osmostranosti odgovara spoljašnja šesnaetostranost. Spoljašnjost katedrale pokazuje zidove od lomljenika sa ivicama od tesanika. U unutrašnjosti su stupci i lukovi građeni od čistog tesanika. Ahenski oktogon nije stajao izdvojen kao «spomenik». To je crkva. Imao je oltarsku prostoriju koja je na istoku bila dodana kao malen dvospratni pravougaoni prostor. Naspram njega ima tornju sličan zapadni dio - «vestverk» - koji dola sadrži predvorje, a bočno je preko dva okrugla stepeništa povezan sa oktogonom. U zapadnoj osi imao je otvoren pravougaoni atrijum. -Žerminji-de-Pre – to je jedna od najčuvenijih građevina karolinškog graditeljstva. Osnova je tzv. «kvadrat sa četiri podupirača». Podupirači su ovdje četvrtasti stupci. Dvanaest lukova iste su visine, ali pomalo potkovičastog oblika. Četiri prostorije na uglovima prekrivene su niskim kupolama, četiri «kraka krsta» dižu se bačvastim svodovima jače uvis i tako naglašavaju taj drugi oblik. Još više, kao četvrtast toranj, penje se srednji travej. -crkva ženskog manastira u Esenu – katedrala, završava srednji brod na zapadu trostranom apsidom, koja tačno ponavlja sklop triju strana ahenskog oktogona. Nedostaje samo gornja zona zida sa prozorima.-sv. Marija na Kaptolu u Kelnu – empora zapadnog tornja zatvara se prema brodu ponavljanjem ahenske rešetkaste arkade. -ahenski vestverk stoji na početku dugog niza otonskih i romaničkih vestverka.

U okviru osnovnih oblika centralne građevine nastaju teritorijalna grupisanja. Oktogon sa kružnim hodnikom, u karolinškom i otonskom razdoblju, gotovo je sasvim ograničen na Ahenovu dalju oklinu. Okrugla građevina sa jednom ili više apsida javlja se pretežno u istočnom dijelu Srednje Evrope. Rotonda uz hor ograničena je gotovo isključivo na Burgundiju i susjedne krajeve. Najznačajnija iz te grupe je -Sen-Beninj u Dižonu – to je zasvedena okrugla građevina sa dva koncentrična deambulatorijuma na stubovima. -vestverk u Korveju – to je karolinški vestverk u njegovom najbogatijem i najpotpunijem obliku. Crkva benediktinskog manastira iz karolinškog doba 844. više ne postoji. 873-885. dozidan je vestverk, koji je pretrpio mnoge promjene. Već u XII vijeku skresanj je njegov srednji dio, golem četvrtasti toranj. Zapadni tornjevi na uglovima su uzdignuti. Tako je od prvobitne građevine sa srednjim dijelom naglašenim jakim plastičnim akcentima postala

6

veoma vitka, gotovo plošna fasada sa dva tornja. Izgled zgrade sa zapada moramo dopuniti otvorenim atrijumom. Zid vestverka, od lomljenika, bio je olijepljen. Bočni tornjevi bili su niži. Zapadni zid pomenutog srednjeg tornja nije bio u ravi prečelja, već znatno uvučen. U unutrašnjosti arkade stubaca ograničavaju četvrtasti prostor, čija četiri stuba nose svod. Svod obrazuju poluoblice koje se uzajamno presijecaju. Hodnici iza arkada koji ovu prostoriju prate sa sjeverne i južne strane prvobitno su bili pokriveni ravnim pokrivačem. Na zapadnim uglovima zavojite i bačvastim svodom pokrivene toranjske stepenice vode u vis, u glavnu prostoriju vestverka, na «hor sv. Jovana». Oltar na istočnoj strani jasno predočava da ulazimo u crkvenu prostoriju. Arkade stubaca sa polukružnim lukom, ali sada na dva sprata jedna iznad druge, okružuju kvadrat u sredini. -Centula – jedini karolinški vestverk koji je očuvan u većim dijelovima. Jače nego u Korveju djeluje s polja oblikovanje skupine. -crkva sv. Spasa u Verdenu – karolinška je crkva uz koju je dozidan u X vijeku vestverk. Čak i srednji toranj još stoji. Kao i u Korveju ostaje pitanje kakav je bio završetak s polja i iznutra. U svemu ostalom ispoljavaju se značajne analogije sa Korvejom: četvrtast srednji prostor, okružen sa tri strane sporednim prostorijama na dva sprata, sa stepenicama na zapadnim uglovima, na zapadu se graniči sa srednjim brodom manstirske crkve. -sv. Panteleon u Kelnu – u nešto kasnijem vestverku pokazuje jasnu težnju za razbistravanjem prostornih odnosa, koja već uvodi ranu romaniku. Postojeća frađevina predstavlja klasični slučaj otonskog vestverka. Postoji samo jedan velik četvrtast prostor koji se jednim velikim lukom otvara prema brodu. Dvospratne sporedne prostorije na tri slobodne strane podjednako su uobličene jednakim arkadama stubaca. Zahvaljujući rome sve djeluje pregledno, jasno i monumentalno. S polja je grupisanje masa jasno i određeno: četvrtast srednji toranj, poprečni kraci sa dvoslivnim krovom. -Ahenski vestverk – četvrtasti zapadni toranj flankiran je sa dva okrugla stepenišna tornja koja se kao uzglobljena priljubljuju između njega i centralne građevine. Jedna posebnost je velika niša portala koja poput apside zatvara predvorje.

Oko 1000. godine uočavaju se zapadne konstrukcije koje naglašavaju poprečnu gradnju. I ona je u svom nacrtu mnogooblična.

Mnogostruke i mnogoobrazne su i kombinacije zapadnog transepta i skupine tri tornja, zapadnog transepta i stepenišnih tornjeva. -Esenasko zapadno zdanje – osvećena je 1052. Ostaju nepouzdani datuma nastajanja raznih dijelova građevine. Najbolje je očuvano zapadno zdanje, koje s polja ostavlja utisak toranjske skupine – osmougaoni toranj flankiran sa dvije male kule. Sad je rešetkasta arkada postavljenu pred višespratnu, izvanredno zamršeno građenu emporu.

Među mnogim karolinškim bazilikama u Franačkoj državi dvije najpoznatije su: Stajnbah i Zelingštat. -Štajnbah u Odenskoj šumi – zagradio ga je Ajnhard. Dovršen je 827. Potpuno je očuvan srednji brod dug 17 metara. Gotovo je četvrtast u presjeku. Veliki četvrtasti stupci od opeke rimskog formata nose polukružne pregradne lukove; bočni brodovi su porušeni, a arkade danas zazidane. Na istoku se otvara velika polukružna apsida prema srednjem brodu, a u zidu iznad njenog luka nalaze se dva okrugla prozora. u ovom istočnom dijelu oba pregradna luka su veća, jer se graniče sa dvije susjedne prostorije, koje takođe imaju apside. Ove prostorije s polja djeluju kao transepti, jer su isturene ispred linije bočnih brodove i nose poprečno usmjerene dvoslivne krovove. Ispode istočne polovine crkve nalazi se dobro očuvana kripta krstaste osnove. Treba napomenuti da nije izabran

7

najjednostavniji oblik bazilike sa ravnim završetkom zida na istoku i zapadu i jednom apsidom srednjeg broda, nego komplikovaniji sklop prostorija. Važmo je napomenuti da je ova građevina sa stupcima. Stubac, to je jedan dio zida, postojan, čvrsta masa. Zid što ga on nosi zatvara prostoriju. Stubovi zahtijevaju kratka odstojanja. Arkade na stupcima, i kad su stupci uski, izgledaju kao da su u mnogo jačem uzajamnom odnosu. U Štajnbahu se naslućuje put koji vodi ka romaničkoj masivnosti, koju on svakako nema. -Zelingštat – sagrdio ju je takođe Ajnhard 828. Dvaput je veća od Štajnbaha. Nije dobro očuvana. To je bazilika sa stupcima, ali znatno duža od prethodne. Na zapadu je postojao samo jednostavan završni zid, dakle takozvana bazilikalna ili presječna fasada sa šprtalima. I spoljašnjost je sasvim jednostavna. Prvobitno je bio cjelovit transept, poprijeko isturen ispred naosa, otvoren poprečnim lukom prema srednjem brodu, ali nije uzdužnim lukovima čvrsto spojen s njim. Ovdje se na istočni zid transepta nadovezivala polukružna apsida. -sv. Justin u Hehstu – naos ima karolinška kapitele na stubovima. Upečatljiva unutrašnja prostorija, inače loše prezidane crkve, izrazito je okomita da mnogi istraživači na mogu da vjeruju da je tvorevina karolinškog graditeljstva. Niski poprečni kraci, izdvojeni kvadrat na presjeku, sasvim bi odgovarali karolinškoj građevini.

Zajednička crta gradnje istočnih dijelova razmatranih bazilika je to što nema presjecanja uzdužnih i poprečnih prostorija. Nema pravog kvadrata na presjeku brodova, pa prema tome ni čvrste povezanosti.

Najveći dio tvorevina Karolinškog graditeljstva, i baš one sasvim velike crkve, potpao je u nepovrat. Nijedna od njih ne može se pouzdano rekonstruisati sa svim važnim crtama. Na osnovu skica može se pretpostaviti da je bilo građevina sa dvostrukim horom, sa apsidama na istoku i na zapadu. Čuveni plan manastira Sankt-Galena jedan je od glavnih oslonaca za to. Ta karolinško doba utvrđeno je postojanje cjelovitih poprečnih brodova u svim zemljama tadašnje Evrope niski poprečni kraci izgledaju kao osobenost franačkih oblasti. Gradnja na stupce i zapadna zdanja, prije svega vestverk, a vjerovatno i crkve sa dvostrukim horom, jesu jasni znaci koji skupa ukazuju na otonski i romanički razvoj.

Građevine sa ravnim pokrivačem u otonsko dobaU ovoj oblasti gotovo isključivo prepoznajemo područje raspostranjenja vestverka.

Ovdje u naosima vlada stepeničasti prostorni oblik bazilike, koja sve više razvija u suprotnostima bogat stepenasto okomit prostor. Dok na jugozapadu Evrope bačvasti svod već u to doba postaje opšte uobičajen, dok na jugu ranohrišćanska bazilika na stubove ostaje pretežni ideal, ovdje se priprema romanička mnogočlana masivna gradnja; ovdje i dalje vlada ravna drvena tavanica, tj. otvorena krovna konstrukcija i sa njom strogo sandučasta prostorija. -Gernrode – 959. osniva ga markgrof Gero, kao ženski manastir. Sačuvan je u glavnim djelovima. To je djelo velikog bogatstva oblika i izuzetnog umjetničkohistorijskog značenja. Srednji brod je kratak i širok. Naos iznenađuje uzdužnim emporama iznad bočnih brodova. Svaki od dva uzdužna zida je probijen lukovima sa tri sprata. Četiri niska i široka pregradna luka bočnih brodova odvaja stubac, postavljen između dva stuba. Uprkos mnogostrukom probijanju uglavnom je sačuvana povezanost zidne površine, jer su zadržane visoke zidne trake između arkada. Tako nastaje igra plohe i otvora, podupirača i lukova. Na istoku je postojao cjelovit transept. Na spoljašnjosti transeptudrži ravnotežu četvrtast toranj na zapadnom emporom.

8

Stupnjevito građen sklad između usprevno postavljenih i položenih građevinskih dijelova ovdje nam prvi put sasvim jasno izlazi pred oči i u naprijed ukazuje na romaničko neimarstvo.

Osim Genrode u donjoj Saksoniji poznati su, ali slabije očuvani primjeri bazilike sa emporama: sv. Krst u Hildeshajmu i crkva na Mincenbergu kod Kvedljndurga.

Ali u Šampanji postoje tri srazmjerno dobro očuvane građevine tog tipa: Vinjori, Sen-Remi u Remsu i Montje-an-Der. U Normandiji se zatim nastavlja ovaj niz.

Crkve u donjoj Saksoniji i Šampanji su veoma slične, i to ne samo po tipu, nego i po bogatoj, lahkoj prozirnosti prostorne slike. -Vinjori – ovdje empori nedostaje pod. To je tzv. empora. U srednjem brodu dobiva se isto dejstvo kao kod pravih empora. -Sen-Remi u Remsu – svojom veličinom nadmašuje Gernrode i ostale bazilike s emporama. Djeluje veličanstveno kao katedrala. Visoki transept je daleko isturen i sa svoje strane izveden trobrodno i bazilikalno. Raščlanjivanja je bilo samo s polja. Sada to više nisu potporni stupci ili lizene, već tanki polukružni podupirači.

Kod bazilika se emporama postavlja se, pored pitanja o korišćenju i pitanje porijekla. Vizantija poznaje emporu kao sastavni dio svojih centralnih građevina. Ahen je ima takođe nad deambulaorijumom. U vestverku i drugim zapadnim konstrukcijama empore su pravilo. -sv. Mihailo u Hildeshajmu – gradnja je započeta 1010., a završena je 1033. godine. Pruža karakterističnu sliku otonske «crkve-zamka». Visoki sandučasti srednji brod razapet je između dva podjednako visoka i podjednako uobličena transepta. Ukrštava se s njima u dva izdvojena kvadrata. Zidovi srednjeg i poprečnih brodova međusobno su povezani lukovima. Tako nastaje povezanost svih uzajamni odnosa. S onu stranu poprečnih brodova nastavlja se srednji brod prema istoku i zapadu i završava se sa po jednom polukružnom apsidom. Srednji brod se sastoji od tri kvadrata, koji se prostorno ne mogu opaziti, ali su nagovješteni smjenjivanjem podupirača. Na uglovina tih kvadrata stoje stupci a između njih na jednakim odstojnjima po dva stuba. Ovo još nije građevina u zrele romanike, nego iz prvih vremena njenog nastajanja, ali sa mnogo početnih oblika. Bočni brodovi su niski i široki, znatno širi od polovine srednjeg broda. Kvadratna shema ovdje još nije prodrla. Zapadni hor ne leži u istom nivou sa naosom, osjetno je uzdignut nad podzemnom kriptom. Ova stupnjevitost poda je osobito karakterističan element preromaničkog i romaničkog uobličavanja prostora. U tjemenu apside hodnik ima jedan portal. Mada su transepti jednako građeni, horovi imaju različite oblike. Stepenice se nalaze u vitkim okruglim kulama, koje su s polja isturene, a stoje ispred sredine glavnih zidova poprečnih bordova. Tako se i s polja postiže naglašavanje mnogočlanog tijela crkve, koje u znatnoj mjeri odgovara unutarnjem prostornom nacrtu, osim kula. Dva tornja, zajedno sa tanseptima, stepenišnim kulama i horovima sazdaju kubičnu, bogato raščlanjenu, dvostožersku spoljašnju pojavu koja je od tada presudna za velike romaničke katedrale. Crkva sv. Mihaila sa 73 m dužine ravna je samo najmanjim otonskim katedralama. Istaknuta uloga koju ova crkva igra i historiografiji njemačke umjetnosti opravdana je kvalitetom gradnje.

Sve otale episkopske crkve bile su znatnih razmjera, imale krstoobrazne, djelimično dvohorske nacrte, većina ih je bila sa tupcima, i možemo ih zamisliti kao bazilike s drvenim pokrivačem. Isto tako upečatljivi su snažni pilastri i vijenci na okruglim tornjevima.

9

Osim ovih katedrala sa ravnom tavanicom, postoji veoma veliki broj ravno pokrivenih bazilika iz romaničkog doba. -Ciflih na donjoj Rajni – kanonička crkva.

Osim sv. Mihaila iz Hildeshajma, do kraja otonskog razdoblja jedva da ima primjera koji bi zaista bio neosporan. To stanje se mijenja tek u prvim decenijama vladavine Salijevaca.

Uz opšti izgled crkve sa istočni i zapadnim dijelom, oblik naosa svakako najviše određuje utisak, a tu je opet pored proporcija luk najvažniji dio. I u otonsko doba imamo naporedo i čistom vidu građevine sa stupcima i bazilike sa stubovima. Ne treba zaboraviti zidani okrugli stubac, koji nije istovjetan na sa stubom ni sa četvrtastim stupcem, na kojeg smo već nailazili u Kataloniji. -Sen-Filiber-de-Granile – opatijska crkva na ušću loare. Glomazni uglasti stupci tu su raščlanjeni, sa više uvučenih dijelova, i djeluju izvanredno snažno. Jedan podupirač u srednjem brodu dopire nešto više.

U današnjem spomeničkom fondu iz otonskog doba, sjeverno od Alpa, bazilika sa stubovima isto je toliko rijetka kao i u karolinškom razdoblju. -Obercel na Rajhenauu – tu su srednji brodovi sačuvali svoju fresko dekoraciju i tako najbolje prikazuju plošnost preromaničkog zida. Ove građevine imaju jake stubove čiji kockasti kapiteli ne dopuštaju da se pojavi sumnja u romanički stilski stav.

Smjenjivanje podupirača sa po dva stuba između stubaca unosi snažne akcente u red podupirača. Parno smjenjivanje stubova podupirača u Hildeshajmu našloje mnogostruka podražavanja u široj donjosaksonskoj okolini, tako da se može prosto označiti kao donjosaksonsko.

Zapadnjačka sakralna gradnja, naprotiv, u sve jačoj mjeri dovodi prostorije u neposrednu uzajamnu vezu. Štajnbah istura apsidu izvan linije istočnog zida transepta još jače na istok i tako postiže stupnjevitost apsida, bar u spoljnjem izgledu. Otonske građevine izdvajaju ovaj «horski travej» pomoću segmenata i lukova; u Gernrodeu iz toga već nastaje horski kvadrat. Apsida ili cjelokupni horski prostor se diže, a pristup se omogućuje preko stepenica ili čak stepeništa. Sklonost diferenciranju nivoa osjeća se uopšte svuda i ona određuje kao važan nagovještaj mnogodjelno prostorno rješenje otonskih crkava.

Uočava se i linija u množenju apsida. U Štajnbahu ih ima tri. U decenijama oko 1000. godine može se uočiti lijep motiv kružnog hodnika oko

hora – deambulatorijuma. Bočni brodovi dovode se u polukrug oko apside. To je završetak i kruna razvoja. Karolinško i otonsko graditeljstvo nije isključivo težilo sve većoj raznolikosti i sve višem bogatstvu pojave.

Crkvu u crkvi. Ili bolje rečeno ispod crkve, obrazuje kripta. Najraniji oblik, kružna kripta sa ispovjedaonicom ispod apside, često se nalazi u karolinško doba i sjeverno od Alpa. Pored kružna kripte susrećemo na karolinškom području više puta i tzv hodničku ili potkopnu kriptu, sistem hodnika koji se ukrštaju pod pravim uglom. U Sen-Medardu u Soasanu hodnici se množe, idu naporedo, visina i širina im se mijenja.Najrasprostranjeniji oblik kripte su dvoranske kripte. Sada umjesto hodnika postoji jedan jedini, zasveden i podupiračima podijeljen prostor. Za prostorni utisak dvoranske kripte važno je obrazovanje svoda, jer svodovi su u kripti mnogo bliži posjetiocu nego gornjoj crkvi, često neposredno nad glavom. I u dvoranskim kriptama ima bačvastih svodova. Kripta se uopšte upravlja prema obliku, crtežu osnove i prostornom rješenju gornje crkve.

10

Zemljište ispod apside pretvara se u prostor, uobličen podupiračima i svodom. Ponekad se kripta pretvara u pravu pravcatu donju crkvu.

I najjedostavniji oblik crkvene građevine na Zapadu pokazuje višestruko izloženu mnogoobličnost. Kao poznootonske crkve ovog tipa poznate su sv. Panteleon u Kelnu i sv. Patrokle u Sestu. Sve te crkve imaju sa istočne strane dograđene anekse nalik na poprečne krake. Treba kao najpoznatiju varijantu spomenuti «dvoranu sa tri apside», gdje tri apside jedna do druge i prilično iste veličine daju arhitektonsko dostojanstvo i svečan izgled visokoj i prostranoj, ponekad velelepnoj dvorani.

Gradnju manstira karolinškog i otonskog doba poznajemo gotovo samo posredno.-nacrt manstira Sankt-Galen – upoznaje nas bar sa jednim idealnim slučajem crteža osnove. Ovdje vidimo pravougaoni zasvedeni hodnik oko manastirskog dvorišta, okružen zgradama za fratre, neposredno naslonjen na crkvu koja nadvisuje sve. Sve je uklopljeno u strogi sistem pravougaonog oblika. U ovoj sistematici počiva i analogija sa karolinškim palatama.

I otonske palate poznajemo samo u njihovom crtežu osnove. Ali, u profanoj gradnji moramo ačunati sa značajnim arhitektonskim dostignućima, kako to pokazuju ostaci karolinškog atrijuma u Ahenu. S polja i iznutra bile su olijepljene i islikane, krovovi su bili drkčiji nago što ih danas vidimo, većinom ravniji i daleko istureni. Drvene nadgradnje i tornjevi vjerovatno su odigrali znatnu ulogu. Unutrašnjost nije bila uobličena kao uzorno-pregledna arhitektura, nego u mnogim slučajevima razdijeljena pregradama, opremljena oltarima i amvonima.

U ovom je razdoblju u prostranim oblastima Evrope pretežno vladala drvena gradnja. Često su čak i zamkovi i o odbrambena utvrđenja građeni od drveta. I znatan dio crkava je bio od drveta. Bilo je jednobrodnih i višebrodnih crkava, i to sa izdvojenim oltarskim prostorom.

Neimarstvo otonskog doba najtješnje je povezano sa slijedećim razdobljem Salijevaca. Mi čak i pojam otonskog u arhitekturi uglavnom izvodimo na osnovu građevina koje su nastale u toku salijskog razdoblja.

LIKOVNA UMJETNOST U KAROLINŠKO I OTONSKO DOBA

Prelazak franačkog kralja Klodovika u katoličku vjeru bio je u neku ruku pretpostavka za imitatio imperii, kakvu je i arijanski istočni Got Teodorih pokušao na talijanskom tlu. Bez djelatnosti jednog Viliborda, jednog Binifacija, zamišljene apostolski-univerzalno u smislu rimske crkve, djelo Karla Velikog ne bi bilo mogućno.

Novouspostavljena veza sa Rimom i sa papom, i tome dati odnos prema antici shvaćenoj kao hrišćanska prošlost, presudni su za zasnivanje hrišćanskog Zapada, srednjovjekovnog «carstva».

Karlo veliki i njegovo doba

Alkuin je bio duhovni pokretač kulturnog razvoja koji često nazivaju «karolinškom renesansom». Hristološki usredsređena teologija karolinškog doba vidi kralja kao namjesnika svemirskog uređivača Hrista u središtu zemaljske sfere. Franački narod postaje

11

novi izabrani narod okupljen oko novog Davida. Za kralja Karla njegovanje nauke i umjetnosti nije predstavljalo igrariju, već bitnu stranu vladanja pa i političku nužnost.

Presudni spoljnji utjecaji su bez sumnje najprije došli iz Italije, vjerovatno iz Rima. Vraćanje čovjekolikom uobličavanju u antičkom smislu predstavlja presudan momenat. Za obrazovanje stila bitno je i stapanje sa osrvskom umjetnošću usmjerenom na ornament.

Na pragu karolinške likovne umjetnosti stoji teološko raspravljanje oko sakralne slike. Od vremena cara Lava II u Istočnoj carevini bjesni ikonoborstvo. U svom programskom stavu prema ikonoborstvu Karlo se ispoljava kao čuvar rimske pravovjernosti i protivnik teokratskih zahtjeva nikejskog sabora i njegovih vizantijskih priređivača.

Često isticano odsustvo novozavjetnih slikarskih ciklusa u iluminaciji rukopisa teško da ima neke ikonografske razloge, jer u zidnom slikarstvu i u drugim granama umjetnosti postoje opširni ciklusi ove vrste.

Slikarstvo u karolinško doba

Očuvani spomenički fond iz vremena karolinške carevine mogao bi da nas navede na pomisao da su tzv. sitne umjetnosti bile stvarni nosioci umjetnosti toga vremena.

Prema knjževnim ukazivanjima može se pretpostaviti da su svi karolinški hramovi od značaja bili ukrašeni zidnim slikarstvom. Mnogobrojni sačuvani natpisi slika izvještavaju o tematskom krugu velikog karolinškog slikarstva. Otuda saznajemo da su mu veći ciklusi slika bili dobro poznati, odgovarajući rimskim, odnosno italskim uzorima. Neočekivano mnogobrojna su i svjedočanstva o rasprostranjenom njegovanju profanog zidnog slikarstva. Za carsku palatu u Ingelhajmu posvjedočen e obimen slikarski ukras. U kapeli palate nađene su slike iz Starog i Novog zavjeta, u palati je slika Karla Velikog bila uklopljena u cijeli niz prikaza paganskih i hrišćanskih vladara.

Karolinški umjetnici koji su stvorili sva ta djela ostali su anonimni. Kao osnovna funkcija slikarskog ukrašavanja crkve može se smatrati njegova kvazi-sakramentalna funkcija, a zatim dostojanstvo slike koja prema «Libri Carolini» počiva prvenstveno u njenom čitljivom značenju.

Mozaici Bez sumnje je odgovaralo težnji Karla Velikog za «rimskom»carskom

reprezentacijom što prva crkva carevine, 804. dovršena kapela ahenske palate, nije bila ukrašena zidnim slikarstvom nego skupocijenim mozaičkim radom. Prvobitni mozaik u kupoli prukazuje Hrista na prijestolu u mandorli, između 24 starca. Pokazuju prilično zreo stupanj karolinškog slikarstva.

Za neke druge crkve karolinškog carstva posvjedočene su slike u apsidi sa Hristom na prijestolu. -mozaik u dvorskoj kapeli Žerminji-de-Pre – sagradio je Teudulf. Za ovaj karolinški mozaik može se odrediti ikonografska ograničenost, kakva je pretpostavljena za slikarski ukras ahenske kapele. Slika raja u svodu prednjeg hora na žalost je propala, osim nešto malo ostataka. Dobro očuvana slika u apsidi pokazuje kovčeg zavjeta sa dva mala heruvima i dva velika anđela sa strane, na zlatnoj osnovi sa purpurnim, plavim i tamnosmeđim tonovima.

12

Vrijedno je pomena da početkom IX vijeka i u samom gradu Rimu začudo oživljava mozaička crkvena umjetnost. Ovi rimski mozaici ističu hijeratični stil. Obilježenb grafičkim elementima, prema kojim slika u Žerminiju izgleda življa i punokrvnija. Vizantijski utjecaj osjeća se i ovdje kao i tamo, u različitom prelamanju.

I njegovanje zidnog slikarstva kao da je u karolinško doba i u rimu dobilo svježe podsticaje. Znatna svjedodžbena vrijednost pripada ostacima fresaka u donjoj:-crkvi San Klemente – «Strašnom sudu» i «Vaznesenju». Dostojanstveni likovi tih slika, obilježeni grafički čvrstim crtežom, mogu se smatrati tipično rimskim. I u daljoj okolini Rima nalaze se tragovi karolinškog slikarstva.

Kod zidnog slikarstva u San Satiro, Milano i San Salvatore, Breša, datovanje se koleba. Veze sa freskama Santa Marije u Kastelsepriju, djelima visoke umjetničke vrijednosti i izrazito vizantijskog obilježja, ponovo dokazuju široku i trajnu tradiciju freskoslikarstva u Italiji. -opatija u Misteru – nalazi se u oblasti alpskih prevoja. U crkvi sv. Jovana čuva najveći ciklus karolinškog zidnog slikarstva velikog obima i neprocjenjivog umjetničkohistorijskog značaja. Pri obnovi je objelodanjen dekorativni sistem sa okruglo 100 alika, koji prekriva sve zidove crkve, jedini primjer potpuno islikanog karolinškog hrama božjeg. Ikonografski program širokog je raspona: u apsidama «majestas», flankirana sa «Traditio lehis» i jednim velikim krstom u medaljonu. Iznad njih «Vaznesenje»; 20 slika iz povijesti Davida i Avesaloma u najvišem pojasu, ispred njih tri reda sa najobimnijim novozavjetnim ciklusom iz karolinškog doba (48 prizora). Zapadni zid zauzima monumentalan «Strašni sud». Kolorit je gotovo monoton, opredjeljen raznim crvenkastim prelivima, ali ima i zelene, plave i crne boje. Fizionomije, držanje tijela i cijeli sklop slika su prije stereotipni, psihičke crte se gube. -ostaci slika u sv. Benediktu u Malsu – zajedno sa ostacima štuka, apsidalni zid mogao se dobro rekonstruisati. Hristos među anđelima u srednjoj apsidi, flankiran svecima u bočnim apsidama. Gornji završetak sačinjava friz od polufigura. Prije svega značajne su figure donatora sa obje Hristove strane, jednog duhovnika i jednog svjetovnjaka. Na zidovima broda nalaze se ostaci jednog starozavjetnog ciklusa.

Zidnom slikarstvu Mistera i Malsa, predstavniku «Renovacione» umjetnosti koja nosi pečat italskih uzora, stoji nasuprot jedna srazmjerno varvarska umjetnost u -freskama crkve sv. Prokula u Naturnu – osobito dobro su očuvani likovi u trijunfalnom luku i prizri iz djela apostolskih na južnom zidu. Umjetničkohistorijski značaj ovih fresaka možda leži upravo u tome što su one predstavnici jedne umjetnosti gotovo još netaknute karolinškom «renovacijom».

Novo karolinško slikarstvo moralo je u najčistijem obliku da dođe do izražaja u istočnofranačkim oblastima. Osim pomena u pisanim izvorima, sačuvani su na mnogim mjestima tragovi zidnog slikarstva. Npr. u Kelnu i u velikoj bazilici u Loršu, pored fragmenata figura koje stilski podsjećaju na dvorsku školu, valja pomenuti ostatke slikarskog ukrašavanja prostora u «solarijumu» ulaznog trijema. Rekonstrukcija pokazuje slikanu arhitekturu u vidu paviljona. U ovoj iluziji otvorene terase čovjek se osjeća bliže klasičnom ukusu ranokarolinške umjetnosti nego igdje drugo. -vestverk opatijske crkve u Korveju – na gornjem spratu nađene su figurativne predstave rađene kao skice, od kojih one bolje očuvane ukazuju na mitološku temu: Odisej u borbi sa zmijolikom Skilom.

Najbolje očuvana skupina karolinškog zidnog slikarstva u Njemačkoj nalazi se u

13

-freskama kripte sv. Maksimina u Trijeru – okupljene su oko oltara čiji zadnji zid zauzima slika raspeća veličine oko 2 x 3,5 m. Dobro su očuvani likovi pratilaca: Marije, Jovana, Longina i Stefatona. Na svodu su bili naslikani proroci, evanđelisti i dr. likovi u okviru slikane arhitekture. Stil likova karakteriše odsječen linearni sklop uz škrte pokrete. -freske u kripti Sen-Žermen u Oseru – obuhvataju nekoliko lineta, veličine oko 2 x 1 m, sa prizorima iz žitija sv. Stefana i dva simetrična idealizovana portreta dvojice sv. episkopa. Pokazuju karolinško zidno slikarstvo na vrhuncu: vezivanje za arhitekturu, izražajna snaga koja manje uobličava plastično a više se razvija iz same plohe, organsko uklapanje u bogat vegetabilan okvir. Sa ovim slikama se osjećaju i prvi nagovještaji plošnog slikarstva kakvo je karakteristično za pozno doba zapadnofranačkih Karolinga.

Minijatura Karolinška renesansa bila je najprije umnogome literarni, na «knjigu» oslonjeni

proces. Težnja za autentičnim tekstovima ne može se odvojiti od nastojanja da se oni umjetnički uobliče. Obim i visoki stupanj sačuvanog uzdižu karolinško rukopisno slikarstvo do posebnog značaja. Iza obilja umjetnički opremljenih rukopisa uvijek se osjeća lik cara Karla kao moćne pokretačke sile. U ahenskoj dvorskoj biblioteci bila je sakupljena «za jedan ljudski vijek najveća zbirka knjiga Zapada».

Srednjovjekovna minijatura dobija svoje obilježje iz odnosa teksta, ukrasa i slike. Tekst dostiže vrhunac u slikarski oblikovanom inicijalu, naspram kojeg se stavlja lik svetog autora. Povezivanje slova i ukrasa jeste gotovo kultni postupak. U inicijalu prije svega djeluje ostrvski utjecaj. Iz antika i iz Sredozemlja preuzeta je organski tjelesna, čovjekolika slika. Stoga treba pretpostaviti da su na karolinškom dvoru djelovali kao umjetnici sa ostrva tako iz Italije i Vizantije. Nastaje novi način prikazivanja ljudskog lika prema antičkom mjerilu jasno uočljiv, kao presudni doprinos karolinškog slikarstva.

U karolinškoj iluminaciji rukopisa očigledno su slabo njegovani ciklusi novozavjetnih slika. Pored religioznog njeguje se i profano likovno blago, prije svega u naučnim rukopisima.

U tehničkom pogledu karolinška iluminacija daje prevagu slikanju neprovidnim bojama, ali poznaje i crtež perom. U cijelom ranom srednjem vijeku umjetnost rukopisne opreme je pretežno monaška djelatnost.

Carev dvor bio je podesno mjesto za pokretanje reforme knjige u pogledu teksta i opreme. -Godeskalkov evanđelistar – nazvan je po pisaru. Knjiga hoće da probudi rimsko-imperijalnu tradiciju. Tekst na dva stupca uokviren je ornamentalnom trakom sa raznovrsnim motivima. Stranice sa inicijalima vezuju se za ostrvske uzore. Slike evanđelista i Hrista na prijestolu, koje zauzimaju cijele stranice, objašnjavaju se vezivanjem za rimsko slikarstvo VII i VIII vijeka. Pojedine simbolične predstave – prizora iz novog zavjeta uopšte nema – bacaju dopunsku svjetlost na izvire sa kojih se napajaju ikonografije i stil ove nove umjetnosti.

Ali tek u rukopisima koji slijede ovaj možemo potpuno uočiti bitno novi umjetnički momenat: potvrđivanje plastičnih i organskih povezanosti oblika koje su obilježje antičke umjetnosti. -Ada-rukopis u Trijeru – tu su veličanstveno i slobodno raspoređene figure koje sa spokojnim dostojanstvom vladaju prostorom slike.

14

«Dvorska škola» sastoji se od svega osam kodeksa i jednog odlomka. Njihova pojava djeluje veoma jedinstveno. Njena najljepša dostignuća su simbolične slike: Obožavanje jagnjeta u Soasanskom evangelijaru, predstava Hristovih predaka, antičkog portretnog karaktera i dubokomisaoni Izvor života u Godeskalkovom evanđelistaru. Pored svečano raskošne, bojama i oblicima bogate predstave «dvorske škole» javlja se jedna manje pretenciozan stil koji se nadovezuje sa slikovito-iluzionističke težnje pozne antike – «palatinska škola».

Minijature nove «palatinske škole»oličavaju sakralno hladnu umjetnost u klasičnom duhu, npr. u strukturi stubova na kanonskim pločama. Ova škola očigledno želi da se nadoveže na jedan rani stupanj «rimskog» stila, što ipak nije bilo mogućno bez posredovanja suvremenog doprinosa iz Vizantije.

Oba stila su nastavila da žive sopstvenim životom i čak su sa naposljetku međusobno povezala. Dvorska škola djelovala je dalje u Turu, dok se stil palatinske škole ispoljava u sjevernofrancuskim skriptorijama. -Ebonov evangelijar – u bijelo odjevenom jevanđelidti podvučen je stil palatinske škole do uskovitlane dinamike, koja likovima daje obilježje najviše produhovljenosti-Utrehtski psaltir – remski skriptorij. Rukopis sadrži psalme u galikanskoj verziji, pisane na tri stupca. Nekoliko pojedinačnih slika raspoređuju se skupno. Njegovi mnogobrojni prizori pružaju pravi kompedijum antičkog, ranohrišćanskog i karolinškog slikarstva. Mnoge kompozicije su ciklusi uzeti iz Starog i Novog zavjeta. On je u X i XI vijeku utjecao u Engleskoj na tzv. vinčesterski stil.

Umjetničko stvaranje u Remsu može se objasniti potporom dvora. Vanbračni sin Karla Velikog, Drogo, od 823. nadbiskup u Mecu, doveo je svojim

mecenstvom do procvata i značaja jednu skriptoriju u Mecu. Ispoljava se, u bogatu ornamentiku uklopljeno, uživanje u figuralnoj naraciji, koje je stilski tijesno povezano s Remsom. Osobenost da se u inicijale utisnu male slike bili su prvi začeci dati u dvorskoj školi Karla Velikog. Nadbiskupovi umjetnici iz toga razvijaju poseban stil, uz osobitu sklonost prema antičkom lišću, koje tek sada postaje karakteristični karolinški ukrasni motiv.

Istovremeno sa školom iz Meca razvija se na početku četrdesetih godina u čuvenom manastiru sv. Martina u Turu značajna skriptorija. Jedno važno obilježje rukopisnog slikarstva u Turu jeste naročita sklonost ornamentalnom sklopu. Ona se uvijek služi akantusovim lišćem i lukom koji ima namjenu okvira. -Vivijanova biblija – bila je posvećena Karlu Ćelavom. Figurama bogata slika posvete pokazuje uručenje Biblije vladaru.

I za cara Lotara rađen je u Turu jedan rukopis, u kojem slika vladara na prijestolu predstavlja vrhunsko djelo te škole. Umjetničke tekovine ove škole nastavljaju da žive u posljednjem velikom stilu karolinškog rukopisnog slikarstva, stilu Karla Ćelavog. Glavno obilježje ovog stila je preobilno eklektičko bogatstvo u kojem imaju udjela sve velike školja karolinškog rukopisnog slikarstva. -Codex Aureus iz sv. Emerama – na njemu se može dobro proučiti eklektičko obilježje ovog stila. Dvorskoj školi Karla Velikog duguju kanknske ploče; slika «Maiestas Domini» vezuje se za uzor iz Tura. Sa rasipničkim obiljem rasuti su ornamenti svake vrste, bez mnogo obzira na čitljivost inicijala. Karakteristična je slika vladara na prijestolu pod baldahinom.

15

U sjeveroistočnoj Francuskoj u Sent-Amanu, dolazi do procvata tzv. frankosaksonske škole. Uglavnom se odustaje od figuralnih predstava. Fantastični prepleti i životinjski motivi razvijaju se osobito rado u oštro ocrtanom okviru.

Vajarstvo u karolinško doba

Iz jednog ranosrednjovjekovnog opisa manastirske crkve u Centuli, proizlazi da su u crkvenu opremu spadali mramorni oltari, zlatom i srebrom optočeni ciboriji nad njima, predikaonice od mramora iskićene zlatom, bronzani svijećnjaci i polileji, i mnogi drugi likovnim ikurasima snabdjeveni elementi.

Polaznu tačku za razvitak plastike treba tražiti tamo gdje je Karlo našao uzore i za druge umjetnosti. Ajnhard bilježi da je Karlo stubove i radove u mramoru dao dopremiti iz Rima i Ravene. Izvanredno je značajno da je Karlo Veliki na dvoru gajio kraljevsku umjetničku djelatnost, kao što je livenje bronze. Za livenje rešetki i vrata u Ahenskoj kapeli najvjerovatnije su bili potrebni strani majstori. -Vučja vrata i tri bočna izlivena su u po jednom dijelu. Sva su podijeljena na pravougaona polja, poput kaseta udubljenih između profilisanih okvira sa antičkim ukrasnim trakama, kao i lavlje glave kao držači halki. Izvjesno je da su bronzana vrata i rešetke rađene na licu mjesta.

Posvjedočeno je jedno veliko bronzano raspeće ispred oltara sv. Spasa na empori. Takođe treba ukazati i na čuvenu statuu nekog karolinškog vladara na konju.mnogi je smatraju portretom Karla Velikog.

Karolinško vajarstvo služilo se mnogim tehnikama i materijalima. Pominju se iskucavani dar u metalu, reljefna plastika u mramoru, štuku, keramici i skulptura u drvetu. Većina ovog je poznato iz književnih izvora. Posebno su bile značajne dvije vrste karolinške plastike: kultni predmeti, prije svega krstovi i vladarski likovi. Sa plastičnim likom vladara karolinško doba se bez sumnje nadovezivalo na pravne običaje vezane za darivanje slike. -ploče na pregradama u sv. Petru u Mecu – rijetki su primjerci ranokarolinške reljefne plastike. Pored ornamentalnih motiva pokazuju lik nekog svetitelja pod arkadom sa šiljatim vrhom. Čeona strana kamena, koji je sa svih strana obrađen, pokazuje u jakom reljefu nekog svetitelja sa krstastim štapom na ramenu. -vršak oltarske pregrade u San Vičencu; -školjkasto zasvedena predikaonica u Romenmotjeu – na njoj je u veoma plitkom reljefu utisnut veliki krst sa volutama na krajevima, okružen biljnim motivima i prepletnom trakom. – svi ovi radovi zasnivaju se rimske i langobardske ornamentike sa tri trake.

Plastični radovi u štuko gipsu bili su rasprostranjeni prije svega na jugu karolinške carevine, pretežno služeći u dekorativne svrhe. -Žemini-de-Pre – mozaici su bili uokvireni biljnim ornamentima u štuko-gipsu. -crkva sv. Spasa u Breši – majstori štukature raspolagali su širokim repertoarom lozica, palmeta, rozeta, prepleta i arkadnog friza.

Uzevši u cjelini, umjetnost krupne plastike karolinškog doba ostavlja neusuglašen utisak. Ona se proteže od srazmjerno primitivnih štuko-radova do umjetnički i tehnički teških izrada od bronze u Ahenu. Nedostaje skulptura u kamenu.

Bitna dostignuća karolinškog vajarstva ostvarena su u djelima tzv. sitne plastike, osobito u rezbarijama u slonovači. Tu spadaju dvije pločice u pariskom Luvru sa

16

predstavom psalmopjevca Davida i prevodioca psalmi Jeronima. Iznenađuje koliko je snažno modelovanje, kao je osjetno dana prostorna dubina na ovim prvim tvorevinama. Pločice ničim ne pokazuju da je ornamentika rukopisa rađena pod jakim utjecajem ostrvskih motiva. Na pločice ovog Dagulfovog psaltira može se nadovezati niz drugih reljefa u slonovači. Mnogi od njih u formatu diptih odaju koliko je dubok utisak što su ga poznoantička djela od slonovače ostavile na njih.

Dvorska škola Karla Velikog njegovala je uskopravokutni diptih, kako za korice knjoga tako i za posebnu liturgijsku primjenu. -Lebiunusov pehar od slonovače – ukrasi od akantusa ga dovode u vezu sa bronzanim rešetkama ahenske katedrale.

Rezbari predmeta od slonovače služili su se novozavjetnim likovnim blagom daleko slobodnije nego karolinški minijaturisti. Stil dvorske škole u karolinškom rukopisnom slikarstvu izgleda da je bio veoma dugotrajan.

I remski stil je dao značajna djela u slonovači. Nekolike poče zastupaju neposredno živo-dinamični, sitnofiguralni stil Utrehtskog psaltira.-psaltir Karla Ćelavog – ploče prikazuju scene na kojima prorok Natan istupa protiv kralja Davida zbog ubistva Urije. Ovi reljefi se odlikuju velikom slobodom u pokretu i izrazu figura, dubokim zasijecanjem u tehničkom pogledu. -Liutardova skupina – ploča sa raspećem sa korica minhenske perikopne knjige Henrika II. Predstavljeno je raspinjanje na krst kao sveobuhvatni kosmički događaj u povijesti spasenja, sa bogatim simboličkim dodatkom. Razne figuralne skupine imaju jaku izražajnu snagu, uprkos sićušnosti. Okvir duboko duboko urezanog akantovog ornamenta ubuhvata sliku. -ploče od slonovače iz katedrale u Mecu – figuralna predstava reljefa pokazuje klasično držanje poznoantičkog kova.

Kristal Svjetlozračna priroda kristala objašnjava što su u karolinško doba najradije u kristal

urezali slike krštenja i raspeća Hristovog. Ima i komada koji prikazuju krst sa četiri simbolične životinje ili sa jednim anđelom.

Karolinško zlatarstvo

Sam materijal je nosilac viših snaga i značaja. Tvorevina zlatarstva nalaze se u srcu karolinške umjetnosti. Velike crkve u carevini opremljene su pozlaćenim oltarima, ciborijima, škrinjama i zlatnim oltarskim utvarima. -Engerski relikvijar – u obliku je kese i pruža dobru polaznu tačku, zato što ima veze sa poznomerovinškim radovima. Na prednjoj strani pokazuje krst rađen tehnikom ćelijastih umetaka; trake u istoj tehnici povezuju središnji kamen sa dvanaest drugih kamenova. Polja između njih ispunjena su životinjama u prilično grubom emalju, pticama, ribama i četvoronošcima. Na pozadini je u dvostrukom redu arkada prikazan Hristos između anđela. -korice iz Lindau-a – na sredini korica četiri antipodne dvopojasne figure Hristove ocrtavaju kosmološku figuru, koja se može uporediti sa longobardskim krstovima od zlatnih listića. Polja između krakova krsta ispunjena su motivima ostrvske zoomorfne ornamentike.

17

-Tasilov putir opatije Kremsminster – na njemu su ispisana imena donatora, vojvode Tasila od Bavarske i njegove supruge. Likovni ukras – dvopojasne figure Hrista i evanđelista na kupi, likovi svetitelja na podnožju – uklopljen u sveobuhvatnu ornamentiku, ikonografski odražava neku apsidalnu kompoziciju. Putir se sastoji samo od pozlaćenog bakra. -krst iz Bišofshofena – predkarolinški je, ali već ukazuje na budući razvoj. Visina mu je 158. cm. Sastoji se od pozlaćenog bakarnog lima prevučenog preko drvenog jezgra, sa biljnim i zoomorfnim motivima rađenim u tehnici iskucavanja i mnogoborjnim umecima od gleđi.

Nameće se pretpostavka da su i u zlatarstvu rimski i italski radovi najprije odigrali ulogu uzora. Kao najvažnije rimsko crkveno blago onog vremena ističe se:-emaljirani krst pape Paskala II – ukrašen je dragocjenim sitnofiguralnim slikama u emalju, koje se očito nadovezuju na mnogo starije rimske tradicije. -«talisman» Karla Velikog – nalazio se u riznici ahenske katedrale. To je relikvijar koji se nosi na grudima, na lancu, a odgovara tipu amajlije-bočice istočnjačkih hodočasnika. Talisman – prvobitno neka relikvija Bogorodice – bio je uklopljen među dragim kamenjem, safirima i smaragdima. Okov se sastoji od širokog zlatnog okvira sa povezanim palmetama u tehnici iskucavanja, filigranom, kao i optočenim kamenjem i biserom. -ibrik u riznici Sen-Morisa – takođe se dovodi u vezu sa Karlom Velikim. Sastoji se od dviju ispupčenih kalota u zlatnom emalju sa predstavom grifona kraj drveta života, i emaljnih traka na grliću. Plastični motivi akantusa na rubu emalja i na dršci, shvaćeni su kao karakteristične karolinške crte. -«Ajnhardov slavoluk» - relikvijar je visok oko 38 cm i od jdelimično pozlaćenog srebra. Izašao je iz radionice ahenskog dvora i iz duha karolinške renesanse. To važi kako za rimski oblik luka tako i za figuralni program. U hijerarhijskom poretku on vodi od zemaljske sfere valadara na konju, preko prizora iz Isusova života uvis ka Hristu na prijestolu. Nedostaje za dvorku školu karakteristična plastična inkrustacija dragog kamenja. -zlatni oltar u bazilici sv. Amvrosija u Milanu. Majstori koji su ga stvorili morali su biti upoznati i sa dvorskom školom, a i sa remskim figuralnim stilom. «Paliotto» je jedini sačuvani karolinški oltar rađen od plemenitog metala. Fenestela na zadnjoj srani otvara pristup grobu sv. Amvrosija. Prednja strana ukrašena je iskucanim zlatnim reljefima Hrista između simbola evanđelista i likova anđela i apostola. Na zadnjoj strani nalazi se dvanaest prizora iz žitija patrona crkve sv. Amvosija, iskucanih u srebru. Uže strane oltara sadrže gotovo istovjene kompozicije sjajne izrade: anđeli i svetitelji raspoređeni su u stavu obožavanja oko krsta bogato ukrašenog zlatom, emaljem, dragim kamenjem i biserima. Arhitektonski i dekorativni, slikarski i plastični elementi potpuno su uravnoteženi na ovom remek djelu zrele karolinške umjetnosti. Na ovom oltaru se susreći rimska sjećanja sa vizantijskim utjecajem. -zlatne korice Codex Aureusa u sv. Emeramu – iz vremena su Karla Ćelavog. Skupocjene korice stoje pod znakom «crux gemmata». Srednje polje nosi u zlatu iskucanu figuru Hrista na prijestolu. Ovaj reljef okružen je slikama evanđelista i čuda Isusovih, takođe tehnikom iskucavanja. -Arnulfov ciborij – ciboriji te vrste spadali su od ranohrišćanskih vremena u opremu značajnih crkava osobito u Rimu. Ovaj se može smatrati vjernom slikom oltarskog baldahina, namijenjenog vjerovatno za obavljanje službe božje pred carem, kad se nalazio na putovanju. Kultnoj namjeni ogovara ikonografija reljefa rađenih u tehnici iskucavanja. u

18

zabatima je predstavljeno božansko Trojstvo (božja ruka, jagnje u golub), koje prati arhenđeo sa štapom i globusom. -kovčežić iz Elvangena – način plastične obrade je sličan načinu obrade milanskog zlatnog oltara.

Otonski carevi i njihovo razdoblje

Krajem IX vijeka država Karla Velikog bila je na ivici potpunog sloma. Iz pometnje poslije smrti posljednjeg istočofranačkog Karolinga izišao je franački vojvoda Konrad kao kralj. On je na samrti odredio saksonskog vojvodu Henrika za svog nasljednika. Taj prijelaz vlasti na Saksonce u isti mah znači početak konačnog odvajanja istočnog od zapadnog dijela carevine, u kojem su još do 987. vladali kraljevi iz karolinške loze.

Po sinu Henrika I, Otonu i njegovim nasljednicima nazvano je i cijelo to razdoblje. Oton ponovo uvlači u svoje političke planove Italiju, odnosno papstvo; 962. godine on je krunisan za cara.

Svjesno nadovezivanje otonskih careva na Karla Velikog i njegovu zamisao carevine odgovara u njegovanju umjetnosti vraćanje na karolinški stil kao bitni temelj. Ali otonsku umjetnost ne treba shvatiti kao prosto kao nastavak karolinške.

Slikarstvo u otonsko doba

Što se tiče ukrašavanja građevina monumentalnim slikarskim tvorevinama, odmah pada u oči da se umjetnost mozaika, koju je Karlo Veliki njegovao po rimskom uzoru, u otonsko doba se više ne pojavljuje. Ali zidno slikarstvo se njeguje kako u duhovnoj tako i svjetovnoj oblasti. Očuvano otonsko slikarstvo nije toliko obimno kao tvorevine iz karolinškog doba, ali je značajno i raznovrsno na svoj način. -slike u sv. Đorđu u Obercelu (Rajhenau) – izgubljene su one u apsidi i na zapadnom zidu, dok su na zidovima srednjeg broda gotovo potpuno očuvane. To su sa obje strane četiri velika islikana polja sa Hristovim čudima, gore i dole obuhvaćene frizom u meandrima. Iznad stubova su medaljoni sa likovima rajhenauskih opata; između prozora uvrh zida postavljeni su proroci. Ovakvo uređenje zidova podsjeća na slikarsko ukrašavanje velikih rimskih bazilika, pogotovo što je i nizanje portreta pojedinih opata rimski motiv. U ikonografiji ćemo zapaziti svođenje na nekoliko čuda Hristovih, ali u isti mah svjesnije i uspješnije slikarsko iskazivanje. U pogledu stila jasnije se ističu linearni činioci. Ako likovi uslijed toga gube ponešto u plastičnom modelovanju i prostornom dejstvu, oni u isti mah dobijaju u površinskom učinku. Naglašenim pokretom i široko drapiranom odjećom zahvataju daleko oko sebe. Slike podsjećaju po tipu izduženih figura, po njihovom odmjerenom ritmu i po koloritu na srednjovizantijske e tvorevine. -ostaci fresaka Silvestrove kapele u Goldbahu (nedaleko do Rajhenaua) – i tamo su zidovi bili ukrašeni prizorima Hristovih čuda. Dobro očuvane slike u oltarskoj prostoriji prikazuju po dvojicu apostola na svijetloj osnovi. Maniristička izduženost, ali i gotovo grafički sklop likova podsjeća na istočnjačko slikarstvo. Većinom se datuju na kraj X vijeka. -Sen-Pjer-lez-Egliz Vijen – sa ikonografski bogatom dekoracijom apside : Raspeće praćeno predstavama Hristova rođenja, Iskušenja, Poklonjenja mudraca i dr. i ovdje su

19

likovi dati površinski, pa su i njihove akcije na otonski način prevedene u plošne vrijednosti.

O monumentalnom slikarstvu dosta saznajemo na osnovu pisanih izvora. Saznajemo o slikarima iz Italije koji su se odazvali pozivu i prešli preko Alpa. -ostaci fresaka u crkvi San Vinčenco u Galijanu – dijelovi fresaka se nalaze u Amvrosijanskoj biblioteci u Milanu.slika u apsidi pokazuje, po ranohrišćanskom tipu, Hrista kako stoji između arhanđela, dok mu se pobožno klanjaju duboko pognuti proroci Jeremija i Jezekil. To su snažni likovi sa upečatljivim pokretima-freske u Novari – majstor je iz Galijana. Na zidovima tambura u krstionici tog grada otkriveni su prije nekoliko godina ostaci ciklusa apokalipse. To su velike scene između naslikanih stubova. Ove freske pokazuju od kolikog je značaja morala da bude Italija za razvoj otonske umjetnosti sjeverno od Alpa.

Rukopisno slikarstvo pregledno je u tolikoj mjeri da se po njemu može nacrtati dobra slika historijskog razvoja, umjetničke raznovrsnosti. Počeci se svode na vladarske podsticaje. Ali nema vraćanja na hrišćansku antiku, nego na karolinšku prošlost. Povrh toga majstori se usmjeravaju prema suvremenoj umjetnosti u Vizantiji. Velika karolinška biblija i psaltir gube značaj. Otonske skriptorije usmjeravaju svu svoju snagu na prepisivanje jevanđelja i perikopa i sakramentarija, koji služe svečanom obavljanju liturgije. Novozavjetno lkovno blago ubrzo ulazi uredovno opremanje skupocjenih evanđelistara i evangelijara. I ciklusi svetaca ističu se u jačoj mjeri. Inicijal ispunjava cijele stranice.

Korvejski rukopisi se u početku strogo drže uzora iz tzv. frankosaksonskog rukopisnog slikarstva. Važni primjerci su: evangelijar u riznici esenske katedrale; Kvedlinburški evangelijar. Ova evanđelja imaju kao uvod po dvije ukrasne strane na išaranoj purpurnoj osnovi. Motivi ukrašavanja ograničavaju se na preplet i akantovo lišće, kolorit je uzdržan.

Tek donjosaksonski rukopisi iz poodmaklog X vijeka sadrže figuralne predstave. To su pretežno crteži perom, nevješto rađeni ali jake izražajne snage.

Dopuštena je pretpostavka da je Korvej održavao tijesne veze sa uglednom opatijom sv. Bonifacija u Fuldi, odakle su po svoj prilici potekli mnogi podsticaji u pravcu donje Saksonske.prava slava rukopisnog slikarstva iz Fulde počiva u raznim divotnim rukopisima sa sitnofiguralnim, dinamičnim prizorima i šarenim dekorativnim aparatom. -Getingenški sakramentar – sa stradanjem sv. Margarite i sv. Kilijana. Sa njima su u Fuldi stvorena najranija potpuno ilustrovana žitija.

Fulda je bila tijesno povezana i sa nadbiskupskim sjedištem Majncom. I u Majncu je radila neka skriptorija.

Zajednički pečat Korveja i Fulde nosi rukopisno slikarstvo u poznootonskom umjetničkom središtu donje Saksonske u Hildeshajmu. Mnogobrojni interesi i odnosi episkopa Bernvarda ogledaju se u eklekticizmu hildeshajmske umjetnosti. Korvejske pozadine sa tekstilnim šarama postaju karakteristične. -Geronov kodeks – pripisan je skriptoriji u Rajhenauu. Minijature su odreda kopirane sa karolinškog evangelijara iz Lorša. Ispoljavaju se nove otonske težnje. Neki dijelovi opreme ove knjige nadovezuju se na druge uzore: za posvetne slike pretpostavljaju se predlošci iz Tura. Ovi kodeksi uzajamno su povezni i srodnom ornamentikom inicijala sastavljenom od divnih spiralnih lozica i prepleta, koji svoje vreže šire preko punih stranica na početku teksta.

20

-psaltir nadbiskupa Egberta od Trijera – nastao je poslije 980. godine. Ornamentici inicijala odgovara gotovo jezovita navala fantastičnih bića iz bajke, koja su ugrađena u pupurne osnove i okvire mnogih ukrasnih stranica. Fiuralne predstave hijeratskog tipa oživljene su snažnim rasvjetljavanjem, slično načinu kako je to utvrđeno kod likova na freskama San Vinčenca u Galijanu. Egbertov kodeks sadrži mnogobrojne ilustracije evanđelja: prizori uokvireni jednostavno, sastavljeni su prozirno od svega nekoliko elemenata, likovi odaju smisao za modelovanje tijela koje se osjeća i pod odjećom antičkog oblika. Vjerovatni su utjecaj karolinškog slikarstva iz Tura. -majstor Gregorijanskog registra – njegovo umjetničko dostignuće jeste stapanje u organsku cjelinu antičkog slojevitog prostora sa tjelesno-plastično uobličenim figurama, pridruživši tome uravnotežen temperament u liniji i boji. Njegoe kompozicije, vizije sv. Gurgura i cara na prijestolu , ističu se izrazito spokojnom veličanstvenošću koja nikad više nije dostignuta. Čuvena slika cara Otona protkana je neobično gusto simboličnim i tipološkim nagovještajima. Vladar sjedi na prijestolu, krunisan rukom božjom, nad personifikacijom Zemlje. duhovni i svjetovni dostojanstvenici kao i kraljevi-stegonoše okružuju vlaara koji se ovdje, kao nigdje inače u ikonografiji otonskih careva, pojavljuje u svojoj dvostrukoj bitnosti: «čovječanski po prirodi, božanstven po milosti». -evangelijar u Mančesteru – pripisuje se majstoru Gregorijanskog registra.

Egbertov psaltir, Egbertov kodeks i tzv. Otonski kodeks iz Ahena, tijesno su uzajamno povezani u ornamentici inicijala. Zajednički im je ciklus novozavjetnih slika. -Evangelijar Otona III – korice su izvenredno raskošne, a u njihovu površinu, optočenu dragim kamenjem, utisnuta je vizantijska slonovača sa Uspenjem Bogorodice. Prebogata oprema kanonskim pločama, portretima evanđelista i sa ništa manje nego 29 cijelih slika iz Novog zavjeta čini ovaj evangelijar jednim od najraskošnijih rukopisa iz ranog srednjeg vijeka. Njegov antički odmjereni likovni jezik napušten je u korist neklasične, linijom za plohu vezane umjetnosti.

Stvaralačko razdoblje «rajhenauske» umjetnosti traje do dvadesetih godina XI vijeka.

Pod Heribertovim pontifikatom (999-1021) dolazi do znatnog poleta rukopisnog slikarstva u Kelnu. Stil ovih rukopisa, živopisno dinamičan, sa olabavljenim, šta više kolebljivim obrisom figura i arhitektonske kulise, predstavlja stvarnu alternatvu dvorskom «rajhenauskom» rukopisnom slikarstvu. Ali oba ta smjera se uzajamno približuju.

Treće značajno umjetničko središte, Regenzburg, dovodi poučno-teološke tendencije do vrhunca. Umjetnička polazna točka jeste Zlatni kodeks u sv. Emeramu iz dvorske škole Karla Ćelavog. U ikonografiji, sklopu slike i ornamentici svida se osjeća karolinški uzor. Treba istaći Raspeće sa djelimično latinskim, djelimično grčkim natpisom, a prije svega predstavu cara kog kruniše Hristos. -Uta kodeks iz Niderminstera – posebnu pažnju zaslužuju naspramne minijature raspetod Hrista i mis koju služi patron manstira Erhard. -Zlatni kodeks iz sv. Emerana – sv. Erhard kao sveštenik, đakon i sv. Sasudi obuhvaćeni su jednim baldahinom. Na tjemenu slike, jagnje sa knjigom obilježava krajnji apokaliptički smisao liturgijskog zbivanja. Naspramno ovoj trijadi stoji Raspeti Hristos ogrnut stolom i obilježen kao jerarh.

Sva značajna središta otonskog rukopisnog slikarstva – sa izuzetkom Kelna i Trijera – izrasla su pod carevim pokroviteljstvom.

21

-Codex Aureus u Nirnbergu – veza sa Trijerom je presudna za ovaj rukopis velikog formata.

Znatna je i umjetnost iluminacije rukopisa u evropskim zemljama izvan «carstva», mada se ne može uporediti po umjetničkoj raznolikosti ili duhovnoj snazi.

U Engleskoj Alfred Veliki počinje da poziva strane učenjake u umjetnike. U kraljevskoj prijestolnici Vinčesteru razvija se pod episkopom Etelvoldom značajna umjetnička škola. -Benedikcional – opremljen je sa preko 20 islikanih i ukrasnih stranica. U figuralno-ikonografskom pogledu objelodanjene su veze sa karolinškom umjetnošću, prije svega sa školom u Mecu.

Svoj najveći uspon «vinčesterski stil» u manirističkoj figuralnoj umjetnosti. Javlja se i stil «kenterberijske škole» u kojem se osjeća utjecaj Utrehtskog psaltira,

koji se od poznog X vijeka nalazi u Engleskoj. Umjetnost crtanja perom ostaje presudna za Kenterberij.

U srednjoj Francuskoj naizgled slabi engleski utjecaj. Stil figura nosi obilježje romaničke umjetnosti. Skriptorija iz Limoža vraća se plošnoj umjetnosti ranokarolinškog doba, ali je otvorena i otonski utjecajima. -Genjierski evangelijar – napisan je zlatnim i srebrnim slovima na purpurnoj osnovi, odgovarajući rukopisima karolinške i otonske dvorske umjetnosti.

Umjetnost X i XI vijeka u Španiji, nazvana «mozarapskom», ima malo veze sa kulturom arapskih osvajača. I ona se zasniva hrišćanskoj poznoj antici. Trakasto ornamentalni kolorit ranih rukopisa može se još uporediti sa poznomerovinškim rukopisnim slikarstvom.

Otonsko vajarstvo u plemenitom materijalu

I otonska umjetnost, kao i karolinška, gaji osobitu ljubav prema skupocjenom materijalu, zlatu, srebru, dragom kamenju i slonovači. U očima srednjeg vijeka zlato je otjelovljena svjetlost i u njoj se kao takvoj ogleda božanska svjetlost.

Nadalje su sa zlatom biser i slonovača unutarnje povezani. Na koricama srednjovjekovnih sakralnih knjiga preovladavaju u slonovači izrezane predstave Hrista ili svetitelja, često uklopljene u zlatne, dragim kamenjem optočene okvire.

Za otonsko doba karakterističnu je suptilnije produhovljenje, čiji vrhunac započinje u vrijeme Otona II. Izgleda da su po ugledu na hrišćansku antiku, čak i biskupske stolice i antependije ukrašavali rezbarijama od slonovače. -Kastelo Sforčesko u Milanu – jedna ploča donosi dragocjen historijski podatak. Predstavlja cara Otona sa suprugom i sinom kraj nogu Hrista na prijestolu. Carev lik se pripisuje Otonu II. -Bazilevski situla - pripada skupini carskih radova u slonovaču iz Milana. To je posuda sa mnoštvom figura. -skupinu pločica od dvadeset komada - čija današnja raštrkanost ne dopušta pouzdane zaključke o prvobitnoj povezanosti slika. Vjeruje se da su ove pločice, od kojih svaka prikazuje po jedan novozavjetni prizor, bile namještene na nekoj biskupskoj stolici. Mnoga polja su imala nekad zlatnu ili obojenu podlogu. Slike većinom sadrže samo po nekoliko figura.

22

-najbolji primjer vizantijskog utjecaja na otonsku slonovaču je poznata ploča sa predstavom kako Hristos svojom rukom kruniše Otona II i Teofanu, oboje u vizantijskoj dvorskoj nošnji.

Na djelima iz vremena Henrika II često se nalaze vizantijski reljefi od slonovače, na zlatnim koricama i na amvonu ahenske katedrale, kao i na kodeksima rađenim za Bamberg. -Madona iz Majnca od slonovače – njeno gotovo punoplastino uobličenje dovodi je u vezu sa majstorom Gregorijanskog registra. -situla od slonovače – djelo je iz poznog doba Henriha II u riznici ahenske katedrale. Likovni program sadrži značajan iskaz vladarske ikonografije: car i papa u pratnji biskupa, flankiraju apostola Petra. Kompozicija se razvija u okviru arhitekture stubova iznad kapija prizemlja koje čuvaju vojnici. -oko 1000. godine treba datovati ploču koja prikazuje Hrista na zemaljskom šatoru između sv. Viktora i sv. Gereona iz Meca. Na licima svetaca poigrava već nešto od one lukave ljupkosti kojom su obilježeni još i kelnski svetitelji iz poznogotskog doba. -slonovača na koricama Notkerovog evangelijara – slonovača je iz Liježa. Ploča prikazuje biskupa kako kleči pred Hristom u mandorli.

Iz ovih početaka proizišla je u toku XI vijeka tzv. sitnofigurativna skupina rezbarija slonovače iz krajeva oko Meze, koja je dugo vremena bila odlučujuća i za Keln.

Zlato i srebroMnogi radovi u slonovači, koji su služili kao ukras knjiga, većinom su bili uokvireni

zlatnim reljefima ukrašenim i dragim kamenjem optočenim okvirnim trakama. Sa sakralnim tijesno je povezano i profano zlatarstvo otonske umjetnosti.

Treba pretpostaviti da su u većini umjetničkih središta rukopisnog slikarstva bile smještene i zlatarske radionice.

Mogućan je dobar uvid u djelatnost prije svega onih zlatarskih radionica u krugu oko trijerskog nadbiskupa Egberta. -korice ehfernahskog Zlatnog kodeksa – zlatni ukras. Sklop korica podsjeća na karolinški «tip crux gemmata» sankt-emeranskog Zlatnog kodeksa. Ali kompozicija je slobodnija u odnosu iskucanih figura prema prostoru slike, a s druge strane ikonografski bogatija i simbolično strože promišljena. Na mjesto traka sa dragim kamenjem, na trijerskim koricama smjenjuju se filigranski okovi kamenja i emalj. -relikvijar za Petrov štap – 175. cm dugački relikvijar štapa dobio je oblik žezla sa loptastim vrhom. Ukrašavanje emaljnim trakama oko glave i reljefne slike trijerskih biskupa na trupu relikvijara čine ga u isti mah nekom vrstom pravnom spomenika. -Andrijina škrinja – glavno djelo Egbertovog zlatarstva. Veoma zamršeno djelo, ukrašeno pločama od slonovače, najtananijim emaljem i biljnim motivima sastavljenim od dragog kamenja. Škrinja je u isti mah bila i oltar za nošenje. Uža strana škrinja nosi veliku, vjerovatno iz Engleske donesenu rozetu rađenu u prekarolinškoj tehnici uzmetanja, sa vizantijskim zlatnikom u sredini.

Dok je većina zlatarskih radova iz Egbertovog razdoblja otuđena trijerskoj katedrali, riznica katedrale u Esenu, još i danas čuva niz dragocjenosti koje su joj nekad darivale njene opatice iz otonskog vladarskog doma. -krst sa korpusom od iskucanog zlata – u bogatom je okviru od dragog kamenja i sa gravirama na poleđini. Pločica od emalja kao donatorska kompozicija prikazuje Matildu, esensku opaticu, kako od svog brata, švapskog vojvode Otona, prima krst koji oboje

23

posvećuju Gospodu. Hristos sa rukama povijenim naniže odgovara jednom ikonografskom tipu kelnskog rukopisnog slikarstva. U opštem tipu krsta sa krajevima poput kapitela sadržan je u isti mah i odnos prema Lotarovom krstu, koji se takođe dovodi u vezu s Kelnom. -Lotarov krst – bogatije je ukrašen dragim kamenjem, biserima i filigranom. Carska namjena ove dragocjenosti proizlazi iz August-kameje na presjecištu krakova krsta. U ovoj ikonografiji po ugledu na Vizantiju dati su kako ukazivanje na nebeskog vladara Hrista tako i idealni lik, Hristu podobnog, cara pod okriljem krsta. Krst je datiran oko 1000. godine. -Zlatna Madona u riznici esenske katedrale – svojom visinom od 74 cm približava se krupnoj plastici. Drveno jezgro potpuno je presvučeno zlatnim limom. Figura nije podešena za frontalno gledanje, već je potpuno obrađena sa sivih strana. Kosi položaj djeteta, kome Marija pruža jabuku, daje izgledu s lica više živosti. -Madona s djetetom na prijestolu u Hildeshajmu – spada u vrijeme oko 1000 godine. Metalna oplata je sačuvana, ali je izgubila glavu i ruke. -carska kruna – historijski je najznačajnija dragocijenost otonske umjetnosti. Njeno tehničko-stilsko savršenstvo ne dopušta datovanje u vrijeme Otona I. Ona nije samo tvorevina visokog tehničkog savršenstva, sa dragim kamenjem optočenim ažuriranim okovom u obliku kandža, sa mrežom filigrana i slikama u emalju na zlatnoj osnovi. Ona se odlikuje dubokim smislom koji sve dijelove spaja u cjelinu: od simboličnog osmougaonog oblika da rasporeda dragog kamenja i slikovitog iskaza zlatnog emalja. Datovana je u doba Otona III, što izgleda prihvatljivo i sa gledišta zlatarske tehnike. -«Odigitrija» - na zadnjim koricama tzv. Dragocjenog evangelijara obrađuje jedan vizantijski motiv iskucan u pozlaćenom bakru. Iz Hildeshajma je.

Hildeshajmska osobenost je srebrni liv, ali on je izgleda proistekao iz Fulde. Iz Regensburga su od djela pozamašnog značaja, sačuvana bar dva djela zlatarstva:

-poklopac Utinog kodeksa – znatno je restauriran, ali središnji lik na prijestolju ostavlja upravo monumentalni utisak, usprkos plošnom modeliranju. -Gizelin krst – zavještala ga je mađarska kraljica Gizela, careva sestra, za svoju majku. Površinsko oblikovanje, naglašeno i u ivici od bisernih polja i emaljnih pločica, zajedno sa dekorativnim opštim obilježjem krsta, važi kao tipično «regenzburško». Lik Hristov na poleđini graviran, okružuje ukrasom od lozice, na način koji se može uporediti sa Bazelskim antepedijumom. -Ahenski zlatni oltar Henriha II – antepedijum čiji su reljefi sačuvani gotovo u punom broju i dobrom stanju. Igubio je prvobitni okvir. Grupisanje simbola evanđelista i prizora stradanja oko Maiestas Christi u sredini može se ubjedljivo rekonstruisati. Narativne kompozicije ograničene su na svega nekoliko likova. -Bazelski antepedijum – za razliku od ahenskog, na ovom frontalu vladaju samo pet velikih figura pod arkadama: Hristos nešto uzdignut između tri arhanđela i sv. Benedikta. Iznad arkada iskucane su izvanredno tanano rađene lozice oličenjima osnovnih vrlina. Cijela ploča uokvirena je slikovito i tima ostavlja gotovo utisak ikone. Ovdje se izgleda ukazuju osobito žive veze sa Carigradom

za zlatarstvo pod posljednjim otonskim carevima nije postojao skroz primijenjen, jedinstven dvorski stil, baš kao ni za rukopisno slikarstvo.

24