Uredio Leonardo Marušić Preveo s engleskoga Predrag Raos Lektorirala i korigirala Branka Perković-Jardas Nakladnik LEO-COMMERCE d.o.o., Rijeka - Zagreb Tel. 051/625-476 01/615-0320 Za nakladnika Leonardo Marušić Priprema za tisak LEO-COMMERCE, Rijeka i "< va je knjiga posvećena uspomeni na moju mamu, čiji me razigrani duh, bezuvjetna Ijubav i poticaji i dalje blagoslivljaju. CIP - Katalogizaoija u publikaciji Sveučilišna knjižnica Rijeka UDK 821.111-32 = 163.42 ALLENBAUGH, Kay ,,: Čokolada za žensku dušu / Kay Allenbaugh ; <preveo Predrag Raos>. -Rijeka: Leo-commerce, 2002. Prijevod djela: Chocolate for a woman's soul. ISBN 953-218-022-2 i ■' 'i ,)..'.*; i'-'; ISBN 953-218-022-2SADRŽAJ : < It« f >' ««;>itev. ,v ", u * Uvod 15 Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima Kako pronaći savršenog partnera Kay Allenbaugh 19 Nesanica u San Franciscu Penelope Pietras 22 Po drugi put V/č. Wendy Craig-Purcell 26 Može i bez potpisa Irene B. Levitt 29 Medij od pet dolara Jan Hibbard 32 Dovršenje Alex Merrin 36 Crni pojas iz upoznavanja Connie Merritt 39 Srodne duše Vatricia Forbes Giacomini 428 Sadržaj II Uz Božju pomoć Let 603 ðonna Hartley 49 Daj mi javi Shirley Elkin 52 Znojionica Kay Allenbaugh 54 Što vam treba? Diann Roche 56 Nisam kriva Vlč. Mary Omivake 60 Sustvoriteljica budućnosti Barbara Marx Hubbard 63 Vječno prijateljstvo Marlene L. King 66 ^3f\.a::'';".': 1.■ ■ ■ v? jjj yu¥^.vi:^:ii::::^, ot ž......,. Ženska intuicija , ,, Pismo ljubavi Sušan Miles 71 :^m"* Darovi od srca Sheryl Nicholson 73 ■' Nema lakih rješenja Burky Achilles 76 Snaga cvijeća Rosita Perez 79 Anñeo u patroli Kay Allenbaugh 81 Moć predočavanja Daniette Mane 84 * Baka zna najbolje Maggie Bedrosian 86 ■ Životni plan Gladys Laioler 87 Sadržaj , $ IV Put kroz prepreke Joeova slika Phjllis Mabry 90 ' U špilju Vlč. Edivene Gaines 93 Savršeno vjenčanje Penelope Pietras 96 Bliski susreti Kimberlj Jacobsen 98 Dragulj od gospoñe Goldberg Ursula Bacon 101 . Mamin sasvim poseban dan Connie Hill 104 ,:-y Ideš li dalje Suzy Sutton 107 ■■,■■ k«;u:!; v ■■■■■■'■* * Hrabrost da se ide dalje

Iza dvostrukog vrhunca Emory Austin 111 Nošena rijekom izobilja Kathlyn Hendricks 115 Annina priča Ann V. Graber 118 Svijet naopako Edith Eva Eger 123 . >',-' Hvala ti na čudu, seko Jann Mitchell 126 i Nikad nije kasno Mildred Cohn 129 Hoćeš li ozdraviti? Vlč. Mary Manin Morrissey' l$2.10 Sadržaj VI Prelomnice Bolje od punjenja čarapa Lola D. Gillebaard 137 Anketa Shelly Marks 140 A skoro nisam otišla Joanna Slan 143 Nasukana u kamionskom svratištu ðonna Hartley 146 Tehnički napredna mudrolija Lynne Goldklang 148 Mali stakleni anñeo Mary Jane Mapes 150 Super role na drvenom pločniku Pam Gross 153 VII di'■■■■. Na duge pruge i! Krpenjara Ann i ja Christine B. Evans ISiP U Baština ljubavi Joan Borjsenko 159 •'"■". ; Hrabrost i slava Caroljn Fox 163 Moja ljubavna veza s Vladimirom Sharon Hyll 166 Ponekad je povratak moguć Vlč. Mary Murraj Shelton 169 Bez greške Anita Cheek Milner 172 Kad iolirasteš bit ćeš umjetnica Kathy Lamancusk:>>i Sadržaj 11 VIII Poñi za strašću Sanjalica April Kemp 179 ;"< Veslanje uzvodno Harriet Roth 182 Magija bijesa Eleanor S. Field 184 Utjecajni ručak Marguerite Murer 187 Šuti i pleši Mari Pat Var ga 190 X , Jednoga dana Kay duPont 192 ;;{V .'.■' ■■' ' ix Nov način postojanja Ne morate kući s posla •..... : dolaziti premoreni! Ann McGee-Cooper 197 Bijeg ispod pete Wendy Natkong 200 Hod po vatri - zagrijava mi »dušu« Fran Fisher Vrata sudbine Jody Miller Stevenson 206 Voli me, ne voli Christine B. Evans? 209 Što želiš učiniti s ostatkom života? Linda Blackman 211 »Službeni« zagrljaji Vlč. Mary Omioake 215\2 Sadržaj ' X Sućut i nježnost Put u slobodu Barbara Rogo// 219 " Velikodušnost Jenm/er James 225 Posvećeno Nealy Sušan P. 226 Ma jesi to ti? Jean Houston 229 I; ;' Ritual Tootsie Rollsa Mary LoVerde 233 Tko ne rasipa, ima Linda Ross Sivanson 235 Intenzivna njega Patty Rosen 239 ■■ XI :/A Naučimo se smijati samima sebi Posljednji veliki raspikuća Joanna Slan 243 Tijesni prsluci Pa(sy Dooley 246 Pol vijeka baš mi šmeka Anita Cheek Milner 240 ■■ Mudri starac ]acqueline Gillis Elliott 251 Počišćena Miz Wells Hope Mihalap 254 Glavna mažoretkinja Candis Fancher 256 »: <■ 13 Još čokoladnih priča? 239 Suradnice 261 Zahvala 278Uvod oticajne nam priče hrane dušu, podižu duh i griju ^ One nam pomažu da shvatimo i sebe i svoj ^r život. Počašćena sam što je u Čokoladi za žensku dušu šezdeset osam dinamičnih žena sa mnom podijelilo svoje najmilije I niče. Njihove su autorice motivacijske predavačice, duhovne voditeljice, savjetnice, terapeutkinje, autorice bestselera, i njihov |c rad utjecao na tisuće ljudi diljem Amerike. A tko bi poticajne priče i mogao ispričati bolje od žena koje su posvetile karijere podizanju i poticanju drugih? Ove će priče djelovati na vaše emocije. Smijeh, suze, trenuci razmišljanja - sve će to izbiti na površinu kad s autoricama počnete dijeliti čaroliju i čuda, savršeno izabrane trenutke i spoznaje do kojih su i same došle. Neke će vas od tih priča natjerati ila se zamislite nad sobom, dok će vam druge dati poticaj da »krenete« za sljedećim snom u svom životu.

Istinite priče u Čokoladi za žensku dušu uzvisuju i slave pravu žensku bit: mudru, duhovitu, hrabru, snažnu, nježnu, intuitivnu, brižnu i razigranu. U mnogim ćete od tih životnih zgoda vidjeti sebe - i to što vidite, jako će vam se svidjeti! Otkrijte dakle te zajedničke niti što ih sve mi žene srećemo na svom životnom putu. A zašto takav naslov? Neke stvari naprosto idu zajedno. Izmeñu žena i čokolade postoji prirodna veza. Žene znaju da, kad baš sve drugo zakaže, čokolada uvijek pomogne. Čokolada potiče stvaranje endorfina »dobrog raspoloženja« u našem tijelu.Uvod I IuiiS nimkn kako to čini bogata i brižna moć čokolade, tako če i |iiU*t // Čokoladi za žensku dušu obogatiti vaš život hraneći vam i tetofcli dušu. Čokolada za žensku dušu nastala je na božanski poticaj, jer je nvc počelo snažnom porukom što sam je jednoga jutra neočekivano primila. Dok sam se spremala da počnem dan, osjetila sam prisutnost više sile. Kao da mi je neki glas prišapnuo: »Napiši poticajnu knjigu Hrabre žene.« Ta je poruka zahtijevala svu moju pažnju i energiju. Shvatila sam je doslovno i nisam je mogla ispustiti. Od tada sam shvatila i da pisanje knjige ima mnogo veze s postavljanjem pitanja o vlastitoj hrabrosti. Knjiga koju nazvah »Hrabre žene« nije baš tekla dobro, pa mi je duh počeo venuti. Zapela sam i počela sumnjati u svoje snage. Na koncu, još nikad nisam napisala knjigu! I tko sam ja da se uopće upuštam u takav projekt? Riječi su, meñutim, navrle same od sebe tek kad sam postala iskrena prema samoj sebi pa knjizi dala naslov koji volim i koji mi nešto govori. U meñuvremenu sam shvatila i da sam onu početnu poruku pročitala krivo. Ona nije bila: »Napiši poticajnu knjigu Hrabre žene«, nego: »Napiši poticajnu knjigu, hrabra ženo.« I tada se sve promijenilo! Otkrila sam da me Bog uzima za partnera i potvrñuje da sam zaista »hrabra žena«. Kad god bih počela gubiti samopouzdanje, prisjetila bih se izreke: »Ako znaš tko korača s tobom, čega se bojiš?« Pri pisanju i kompiliranju tih poticajnih priča naučila sam i mnogo o sebi. A žarko bih željela da one na vaš život utječu pozitivno kao i na moj. Dok u Čokoladi za žensku dušu istražujete priču za pričom, sladite se njihovim okusom. Pročitajte knjigu od korica do korica ili nasumce okrečite stranice, znajući da će vam se baš priča koju u tom trenutku najviše trebate otkriti sama od sebe. I ako -pronaći ljubav na svim pravim mjestima »Da bi tvoj brod mogao pristati, moraš mu najprije napraviti luku.' Nepoznati autorKako pronaći savršenog partnera V. U i *! ■' raga Abby je stalno ponavljala da muževi ne ostavljaju supruge radi druge žene - no moj je to učinio i njome se oženio. Našavši se najednom sama u trideset osmoj Rodini života, potražila sam zaklon u svom radu. Rad mi je poma-f,;io da zaboravim na svoj bolni razvod. Pretpostavljam da sam mogla potražiti partnera, ali za tri me godine nije privukao nitko koga sam upoznala. Neka se moja prijateljica baš bila uključila u radionicu zvanu »Kako pronaći savršenog partnera«. I upozorila me, ako se ne osjećam dostojnom da steknem savršenog partnera, ili ako svim srcem ne vjerujem da je on već krenuo prema meni, da u tom slučaju za mene ovo i nije zgodan trenutak da nastavim s tim procesom. Ona mi je korake na tom putu opisala ovako: 1. Napravi dug popis osobina koje bi voljela naći kod svog partnera. 2. Pozorno prouči taj popis i skreši ga na oko petnaest kvaliteta koje su ti kod njega bitne. 3. Proñi taj popis još jednom i vidi imaš li sama sve te kvalitete koje tražiš u drugom. (To je trenutak za vlastiti osobni rast.) 4. Stvori u svom životu otvoren prostor za tu osobu, i to tako da se oslobodiš svih usputnih veza i odnosa bez perspektive. 5. Sa zahvalnošću se okreni prema Višoj Moći, jer je tvoj savršeni partner već krenuo prema tebi. Nećeš ga morati ni tražiti a niti forsirati taj proces. Možeš ga samo pratiti javna mamim, u mm20 Čokolada za žensku dušu Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 21 i ne brinuti za ishod. A sad se opusti. Spremala sam se napraviti popis. U njemu bi bila svojstva poput: čovjek od duha i s razvijenim smislom za šalu, čovjek koji svojim djelovanjem mijenja svijet, čovjek koji je vjeran, kojeg poštujem, koji bi volio živjeti na vodi i koji se zna brinuti za svoju damu. Dok sam se svakodnevno vozila na posao, izražavala sam zahvalnost zbog djelovanja Duha u svom životu i osjećala kako me preplavljuje milost. Bio je to unutarnji proces sagledavanja toga tko sam i što želim stvoriti u životu. Vidjela sam svoju budućnost i osjećala radost. I umjesto da samo tražim svog savršenog partnera, počela sam raditi na sebi da i sama postanem partner kakvog tražim. U to sam vrijeme u bolnici u kojoj sam radila pohañala napredni kurs iz menadžmenta. Naš savjetnik Eric učio nas je što su to poslanje, vizija, vrijednosti i partnerstvo. Zaista sam mu se divila kako to radi. A divila sam se i

njegovoj slatkoj ritici. Misli mi, meñutim, nisu išle dalje od toga, zato što imam 172 centimetra, pa sam pred očima imala višeg muškarca, možda nekog od 183. A Eric je imao jedva 170. Dok sam pohañala Ericov tečaj nastavila sam identificirati svoje osobne i profesionalne vrijednosti. Na osobnom sam planu bila odlučila da više nikad neću ući u brak bez spiritualnog temelja i zajedničkih vrijednosti. Osim toga sam iz vica bila otišla i spiritualistu, i on me upitao: »Kako gledate na niske muškarce?« Moj je odgovor bio: »A zar bih uopće morala?« On je pak nastavio pa mi rekao da se moj životni drug zaista zna brinuti za svoju damu, da je vrlo inteligentan, a bilo je i nešto o ladanjskom klubu. Rekao je da će naše hodanje biti lako. Nekoliko mjeseci kasnije angažirala sam Erica da preko vikenda na plaži pomogne mojim ljudima u izgradnji tima. Ponu- dio se da će me onamo odvesti da usput možemo isplanirati »cunsii. U nevezanom sam ga razgovoru upitala za adresu njegova metlu, u gradu dva sata od mojeg. Rekao mi je da je njegov ured i im (iountrv Club Roadu (Cesti ladanjskoga kluba). Za tog smo se vikenda počeli opažati na nov način. Pojavila nc privlačnost, ali ni on ni ja nismo znali što da s tim počnemo. Upitno me bi li me mogao usput odvesti kući — ta riječ je samo ii jednom malom, četverosatnom skretanju! Dok me je vozio kući, skupila sam hrabrost i rekla mu da me privlači. I on je na svu sreću za mene osjećao isto. Kad me |ti Kric dopratio do vrata, držao se jako smeteno. Kasnije mi je rekao da nije znao da li da me poljubi ili mi samo pruži ruku. Kompromisno me je zagrlio. Držao se pravila da se ne petlja s klijent icama. Ali nije znao da se u igru uplela Božanska Providnost. A onda je sljedeći tjedan nazvao mog šefa i zatražio dopuštenje da ic sa mnom sastaje. Nakon godinu dana hodanja, a za kojega je Eric došao do onog što sam ja već znala, u proslavi našeg vjenčanja i blagoslovu naše kuće na vodi pridružila su nam se naša četiri Kina i stotina prijatelja. Da nisam prošla kroz proces pronalaženja vlastitih vrijedno-Kli i življenja po njima, ne bih ih ni mogla potražiti u drugom Čovjeku. Dobro, znam da sam u svoj popis zaboravila staviti »visok«. Ali da jesam, možda bi mi promakao Eric, moj momak po ključu »Pronañite savršenog partnera«. Možda je on tustom nizak, ali je zato po svom načinu života i brizi prema svojoj dami pravi orijaš. Kay Allenbaugh>''// iipom trenutku ja i ne pucam na uspješnu vezu. 'uh! Miiiii> tražim nešto što će me spriječiti da se Bacim pod autobus. I Mutim se da što manje očekujem. U biti samo tražim sisavca. 'J'oje ona krajnja granica, ali i tu sam vrio fCe.ksibiCna.« Lucille, u filmu Bye Bye Love ,,.... ,,, ,: ■,, Nesanica u San Franciscu /\jk ^Tdobi od trideset četiri godine doživjela sam ostvare-\,,^M M nje većine svojih djevojačkih snova. Živjela sam u C/C/ super stanu u San Franciscu, radila zanimljiv posao i imala sjajne prijatelje. Pa ipak je još ostalo nešto o čemu sam sanjala, a što mi je i dalje izmicalo - nisam naime našla nikog koga bih zavoljela i za nj se udala. U srednjoj školi nisam imala dečka. Na koledžu su često cimerice na sebe preuzimale zadaću da mi preko važnih vikenda dogovaraju slijepe sastanke. Čak i nakon što sam navršila dvadesetu, i dugo pošto su nestali i astma, i pristići, i salo — kad sam zaista postala lijepa i uspješna - i dalje nisam u sebi vidjela osobu s kojom bi netko drugi želio podijeliti život. Pripišimo to traumama iz djetinjstva, velikim i malim. Mnoštvo mi je toga otki-nulo sve komad po komad samouvažavanja. Razumije se da nisam bila svjesna unutarnjih uvjerenja koja Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 23 ini pravu ljubav miču izvan domašaja. Tu i tamo bi se znao pojavili netko s dovoljno jeftinog šarma da me opusti i sasvim mi /Mvrti glavom. Obično su to, meñutim, bile samo kratke romanse knji* bi mi najprije osvijetlile, no ubrzo potom i potamnile nade. Kad sam jednom započela karijeru i počela raditi kraj mno-lilva fascinantnih muškaraca, počela sam u njima i stvarno uživati luio u prijateljima. Ipak se moj ljubavni život i dalje sastojao većinom od kratkotrajnih, labavih veza s dugim meñurazdobljima »ninoće. Tada sam si još samo rijetko dopuštala da sanjarim o muškarcu s velikim »M«. Bilo je to početkom osamdesetih godina koje su se tako bojale vezivanja, i kad se činilo da bi monogamni odnos koji bi se otegao preko Božića bio čista perverzija. A onda |c i/.išao Neivsiveck s člankom o manjku muškaraca, i u njemu je »Injalo da su šanse za udaju ženi od karijere i starijoj od trideset |i*ilnake otprilike onima da je ubiju teroristi. Te su vijesti bile na perverzan način utješne. Sad kad sam krivicu mogla prebaciti na čistu demografiju, prestala sam se pitati što to sa mnom ne valja i počela nositi s mišlju da bih možda mogla ostati sama. Zadovoljila sam se s još jednom tanušnom vezom, ovaj put s čovjekom koga sam upoznala na odmoru u Meksiku. Jon je bio politički savjetnik u San Franciscu, nedjeljni pilot, i bio je intro-Npektivan, zgodan i zabavan. Jasno mi je dao do znanja da ne želi ništa ozbiljno. Od same pomisli na kuću, klince i kosilicu naježila bi mu se koža. Zapravo ne nadao da bi u roku od godine dana mogao dobiti prekomorski posao. I danas se rastužim kad

pomislim s kakvom sam ga lako-i?om uvjeravala da ne očekujem nikakvo dugoročno vezivanje. Nastavili smo se povremeno viñati, poput dva planeta u orbiti, katkad i vrlo bliski, no nikad i potpuno u partnerovu svijetu. Na moj se roñendan, meñutim, Jon pojavio s lijepim daro-Čokolada za žensku dušu vima odjećom i nakitom, pa me izveo na večeru i ples. Učinilo mi se da smo bliži nego ikad, pa sam se počela pitati bi li sve to napokon ipak moglo profunkcionirati. A onda mi je sutradan rekao grubo i bez okolišanja, da će se na zabavi, na koju smo sljedećeg vikenda oboje kanili doći, pojaviti s drugom ženom. Kad se naljutim, obično se rasplačem, no taj je dan moj bijes bio poput suhog leda, pa sam ga zamolila da nestane iz mog stana Moja je ljutnja ostala u meni tjednima tvrda i ledena, pa čak i kad me bio nazvao da pokuša popraviti stvar. Rekao mi je da je napokon dobio onaj posao - godinu dana u Africi. Želio bi prije polaska medu nama srediti stvari, pa bi li stoga bila tako dobra da s njim večeram? »Ma nema teorije«, rekoh, i sama začuñena što se nisam smekšala. »Ako još jednom osjetim bliskost, provest ću ,os eodinu dana u čekanju, sa svim sumnjama i nadama, a to si ne mogu priuštiti. Osim toga, očekujem da ću se, dok se ti vratiš, ' udati!« Udati! Otkud mi samo to? Ta moja proklamacija Tonaže mogla zapanjiti više nego i mene samu. Ali kad je otišao u inozemstvo, i dok ga nije bilo, počela su mi se dogañati čuda. Gdje god da bih pošla, nailazila sam na privlačne muškarce koji su tražili moj telefonski broj. Neke sam od njih sretala na zabavama, drugi bi mi sami uljudno prilazili u vlaku, čak i na ulici Ti su ljudi u svom ponašanju, pažnji i uvažavanju prema men'i bili skoro staromodni. Prvi mi je put u životu kalendar bio pretrpan »pravim« sastancima. Jedan je od tih ljudi bio David susjed u mojoj stambenoj zgradi. Već nakon jednog sata našeg prvog sastanka učinilo mi se da Davida poznajem godinama. Otkrila sam da imamo slične hobije i : ' da nas zanimaju slične stvari. Dan još nije ni bio gotov, a vec smo isplanirali naš sljedeći izlazak. Uskoro sam, kad bi David otišao na službeni put, pred vratima počela nalaziti cvijeće a meñu poštom romantične razglednice. Još nikad nisam upoznala Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 25 I muškarca koji bi bio tako ljupko uporan, tako otvoreno zaljubljen, tako pouzdan i velikodušan. I naravno da sam se i ja zaljubila u nj. Jon se vratio u San Francisco i zapanjio zatekavši me obuzetu planovima za vjenčanje. Ne znam što je kasnije bilo s njim, ali David i ja smo u braku već šest sretnih godina. Dok sam bila sama, ljudi bi mi govorili da ću otkriti pravu ljubav kad na to budem »spremna«. Stalno sam mislila da to već jesam, ali sad znam da nisam bila - sve do onog dana na telefonu, kad sam sebe dovoljno zavoljela da zatražim ono što zaista želim i zaslužujem. .........-<•■-/• pENEL0PE PlETRAS , '«' i* ' « ,'t'V. • II, , , / I , Po drugi put usan je beznadno romantična, rekoh svojoj pastvi. Svoju sam nedjeljnu propovijed razvila oko priče o Sušan i Warrenu. Moja je poruka bila da ljubav djeluje na misteriozan način. A za tu je priču sad bio pravi trenutak, zato što sam na kraju službe trebala obnoviti tridesettrogodišnji bračni zavjet svojih roditelja. U trenutku kad se Sušan upisala u pastorsku školu, u njoj je vrijedilo nedodirljivo pravilo: Ako si u braku, ostani u braku; ako si razvedena, ostani razvedena. Učenici su bili upozoreni da sad nije trenutak za donošenje dugoročnih intimnih odluka. Sušan nije nikad igrala po pravilima. Već se usred prve godine vratila kući i udala za svog dečka. I onda se s Warrenom vratila u školu. Činilo se da su savršen par. Susanini su prijatelji ostali zapanjeni kad je objavila, i to odmah poslije diplome, da je odluka da se uda bila prenagljena, i da taj odnos ne funkcionira. I sad je mogla misliti samo na to kako da pokrene vlastitu crkvu i na ljude kojima će služiti. Sušan nije bila spremna na taj put krenuti s Warrenom. I tako su se razveli, a ona je zaronila u svoje nove pastorske dužnosti. Mnogo godina kasnije, njezina je crkva evala, ali je Sušan i dalje tražila dugotrajnu, ljubavlju ispunjenu vezu. Jadala se zbog stvarnosti s kojom se suočavaju mnogi pastori samci -nezgodno je nalaziti se s nekim iz pastve, ali je zato teško naći nekog »vanjskog«. Nakon što su se on i Sušan razveli, Warren se oženio drugom ženom. I tako ga nije vidjela sedam godina. Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 27 Sušan je priznavala da u svom srcu shvaća kako bi, kad bi se sve moglo ponoviti, ovaj put ostala s Warrenom. Shvatila je da je on za nju bio savršen. I sad je tražila nekog baš poput njega za koga bi s udala. Sušan je osjećala da će se, ako jasno shvati što zapravo želi, pa ako to i glasno izgovori i u to vjeruje - početi dogañati čuda. A tako je i bilo. »I sad vam moram javiti dobru vijest«, rekoh svojoj pastvi. »Sušan i Warren danas će se vjenčati.« Nastavila sam svoju priču, upoznajući pastvu s preskočenim dijelovima. Nakon što je propao i drugi Warrenov brak, i on je

prošao kroz duševno buñenje i počeo čeznuti za ponovnim susretom sa Sušan, svojom najvećom ljubavi u životu. Pronašao je Susaninu crkvu i u nekoliko se navrata pokušao natjerati da u nju i uñe. Kod trećeg je pokušaja oprezno otvorio vrata i sjeo u zadnji red. Kad ga je Sušan ugledala, srce joj je skočilo u grlo. Intuitivno je shvatila da joj je molba uslišana na vrlo poseban način. Uskoro su se opet zbližili, i tako se Warren tiho aktivirao u crkvi kao dragovoljni crkvenjak. »I ja sam beznadno romantična«, završila sam pred svojom pastvom, pa polako napravila krug da se mogu nadiviti svojoj krasnoj haljini s ušivenim biserima. Mogla sam lako proći za nevjestu. Bila sam se odjenula sve u šesnaest u čast svojih roditelja i moći dugogodišnje ljubavi u njihovu životu. Svi smo nosili cvijeće za skorašnju ceremoniju. Zatim sam pastvu vratila u sadašnjost i rekla joj da se i meni, kao i Sušan, bilo teško sastajati s nekim iz crkve. Čak sam se bila i našalila te rekla kako sam čula da iza mojih leña pričaju kako bismo John, naš novi crkvenjak, i ja bili zgodan par. Pa im rekoh: »Sad znate kako je, uz takve tračeve, teško biti s nekim iz pastve!« Kongregacija je zaurlala od smijeha, a John je pocrvenio kao crveni karanfil u svome zapučku. Služba je bila gotova i crkvenjaci su se povukli u dno crkve. Sve sam prisutne podsjetila28 Čokolada za žensku dušu da ostanu sjediti kako bih mogla obnoviti zavjet svojih roditelja. Otišla sam u dno crkve pa na trenutak nestala iza ugla i našla se u predvorju. Orguljaš je ispunio crkvu poznatim tonovima »Svadbene koračnice«. Kad sam se ponovno pojavila, ovaj put ruku pod ruku s Johnom, pastva je samo zapanjeno zinula. Moj je otac izišao na podij i objasnio: »Danas će se obaviti dva obreda. Moj i ženin, te Susanin i Warrenov. Sušan i Warren danas su s vama i žele se s vama upoznati. Sušan je vaša pastorka, Wendy Sušan Craig, a Warren je taj pristali crkvenjak, John Warren Purcell.« Prošli smo čitavom dužinom središnjeg prolaza praćeni smijehom, suzama radosni-cama i slavljem. Niti sedam godina kasnije ja još ne igram po pravilima. Pastor u gostima, a kojeg sam bila potajno pozvala da obavi obred, sad je ustao i dočekao nas kod oltara. Zatražio je od nas da ponavljamo za njim, i tako smo razmijenili bračni zavjet - i po drugi put. »Uzimaš li ti, Johne, ovdje prisutnu Wendy...« Zapalio je dvije svijeće pa ih spojio u jednu. Nježno smo se poljubili, pa na zid iza oltara postavili transparent. Dok smo se vraćali prolazom, sad već kao muž i žena, pastva je pročitala što na njemu piše: »Ljubav po drugi put još je ljepša.« ,, ̂"';' ,'' &!; vič. Wendy Craig-Purcell ¥ Može i bez potpisa o profesiji sam grafolog. Iako mi je struka sjajan *Tzvor materijalne sigurnosti, ipak mi je taj jedinstveni talent iz ljubavnog života napravio šmarn! Svaki put kad bi me privukao neki tip, odmah bih analizirala njegov rukopis u svjetlu duge i trajne veze. Nisam željela nikakva iznenañenja. Analiza rukopisa pokazala se jednostavnim sredstvom za eliminaciju muškaraca i to još prije nego što bi me i izdaleka zainteresirali. Zašto se zamarati ako nemamo ništa zajedničko? Nakon što sam od prijateljica čula toliko priča o muškarcima koji su na koncu ispali »šonje«, bila sam prilično sigurna da ću si, osloncem na svoje profesionalno grafološko znanje, zaštititi leña. No ta je metoda imala i svoje ružno naličje - pojavila se, naime, nestašica muškaraca koje bih protjerala kroz svoj sustav. Nakon mnogo godina nadom ispunjenih sastanaka i analiza, napokon sam samoj sebi priznala da »onaj pravi« u mom slučaju vjerojatno ni ne postoji. Ali me onda na teniskom susretu za samce dočekalo iznenañenje jer sam upoznala muškarca koji je, po svemu sudeći, imao baš sve što sam tražila - osjećajnost, inteligenciju i materijalnu neovisnost. Intuicija mi je rekla da taj tip mnogo obećava, ali sam ipak željela biti sigurna. Aha, pomislih. Odmah ću otkriti što je on zapravo. Stavit ću u njega svoj lakmus. Dat ću mu da nešto napiše i otkriti istinu. On je to bespogovorno odbio! Čak se i nasmijao. »Zašto bih to učinio?« upitao me je. »Mogla bi mi iz ruko-30 Čokolada za žensku dušu piša pročitati koješta i otkačiti me još prije nego što se i upoznamo. Ne, želim da to, koliko je god moguće, bude na ravnopravnoj osnovi. Možemo razgovarati, ali ti neću ništa napisati. Bar ne sada.« Taj mi je frajer uzeo volan iz ruku. Uzeo mi je štaku koja mi je govorila što mislim o nekome, i tako me prisilio da se oslonim na promatranje, intuiciju i osjećaje. Bez svoje grafologije nisam vjerovala ni samoj sebi, pa kako da onda vjerujem njemu? Grafologija mi je uvijek omogućavala da prodrem u unutarnje muškarčeve tajne. Mogla sam procijeniti da li lako oprašta ili je zlopamtilo. Doznala bih i je li prirodno velikodušan ili je u novčanim stvarima cjepidlaka. Mogla sam doznati i je li osjetljiv na tuñe osjećaje ili je zadubljen u sebe i samo gleda kako da se zaštiti. Mnogo godine proučavanja pokazale su mi da prvi dojmovi nisu uvijek i istiniti. Uvjeravala sam sebe da bi ga, ako mi ne želi ništa napisati, najbolje bilo zaboraviti. Možda nešto skriva! Tako se u meni nastavljalo natezanje izmeñu srca i uma. »Izgleda mi savršen za tebe«, govorilo je srce. »Zašto mu ne dati priliku?« Ali bi se u tom trenutku ubacio ego: »Daj pazi malo. Na tuñem si terenu.« Analizirajući vlastiti rukopis, postala sam bolno svjesna vlastite ličnosti: zbog starih se rana vjerojatno više nikad neću zaljubiti. Neki me sitni, tihi glasić, odnekud iznutra, pitao: »Želiš li zaista tako proživjeti ostatak svojih

dana?« Znala sam da moram prekinuti s prošlošću jer inače budućnosti neće ni biti. I dok su tako srce i glava nastavljali boj, odlučila sam stisnuti zube. Bilo je već vrijeme da se prestanem otimati - i počnem vjerovati ljudima. I tako sam prvi put poslušala intuiciju i nastavila se viñati s »onim možda pravim«. Danas znam da u životu ima i ponečeg čime ne mogu vladati i što ne mogu analizirati. Kad sam pustila srcu da se otvori, naučila sam kako u nekoj vezi biti potpuno i do kraja, a da Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 31 ipak do kraja ne znam i njezin ishod. Promatrala sam kako se taj čovjek odnosi prema svojoj djeci. Poštovala sam njegov brižan odnos prema sinu i kćeri. Obožavala sam kako mu se na zatiljku kovrča kosa, baš kao i izraz ljubavi i nježnosti koji bi mu se pojavio u očima kad bi me pogledao, i to što mi, kad bismo se u kinu držali za ruke, nikad ne bi prstima prestajao trljati palac. I tako sam napokon shvatila, i to bez ikakve dodatne potvrde u rukopisu: »onaj možda pravi« zapravo je »onaj pravi«. A njegov rukopis, kad sam ga napokon vidjela, samo je potvrdio ono što sam o njemu, uzdajući se u se, već bila otkrila. A kad smo razmijenili bračnu prisegu, namjerno nismo htjeli ništa napismeno. Na našem obredu vjenčanja jednostavno smo piogovoiih iz sica. IjRENT B LEVITT JJ i » . . Vi »v 'V 1." *' 1 > ,...,. ■ ,„., , VHI) , ,,.,,, < ' t1,,»Sasvim si zaboravila na sebe, i to ti je jedina mana.« Nepoznati autor Medij od pet dolara obrovoljno sam se bila ponudila da gosta predavača na našoj konferenciji, profesora koji je govorio o v_^^__ smrti i umiranju, povezem tri sata dugom vožnjom do daleke zračne luke. Profesor je imao doktorate iz sociologije i psihologije, i zadivljavao me svojim dubokim razumijevanjem pitanja o tome što pokreće ljude i što je u životu važno. Dok smo se vozili nisam mu se bila baš jako otvorila, no on je ipak znao čitati izmeñu redaka. Iako sam se ja držala suzdržano, on mi je pričao o svom privatnom životu i obitelji. Uz njega sam se osjećala začuñujuće ugodno. Osjećala sam kao da nam je mnogo toga zajedničko. Bodrio me je da ispunim san o diplomi iz sociologije i navodio me da o svom životu počnem razmišljati na nov način. A onda, onako iznebuha, najednom se okrenuo prema meni i rekao: »Imate li vi pojma koliko ste privlačni i šarmantni?« Nije očijukao; samo me je promatrao. A zašto se nisam osjećala privlačnom? I zašto sam se bila pomirila da za svog muža obavljam posao koji ne volim? Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 33 Misli su mi se u bljesku vratile na Allena. Moji su me bili upozorili da ga se klonim. »Nije on tvoj tip«, svi su mi govorili. U dvadeset osmoj godini života, u braku koji baš nije izgarao od strasti, morala sam se svojski truditi da sebe uvjerim kako je sve u redu. Nekoliko dana kasnije Jeanne i Darlene prokomentirale su kako sam rastresena na kuharskom tečaju. Rekla sam prijateljicama kako me obuzeo nekakav neobičan osjećaj očekivanja. One su se samo pogledale pa progovorile u jedan glas. Morala bi potražiti velečasnu Marty, rekoše mi. Ona zaista zna svoj posao i može joj se vjerovati. Čak je bila policiji i FBI-u pomogla u nekim istragama. Velečasna je Marty, naime, bila medij. »Daj stani malo«, rekoh. S obzirom na svoje tradicionalne vjerske nazore, osjećala sam kako se u meni budi otpor prema njihovu savjetu: »Nešto se u tebi pokušava dogoditi. Zrela si za išči-tavanje!« Kad su se povezle prema kući velečasne Marty, pošla sam za njima. Odlučile smo da ja uñem prva. Odlučna da velečasnoj Marty otežam posao, neću joj reći ništa — o meni bi sve morala »znati« i sama. Parkirale smo se kraj malene kućice s čipkanim zavjesama na prozoru. Nisam mogla vjerovati da su me na to uspjele nagovoriti. Oklijevajući sam pošla za Jeanne i Darlene do vrata velečasne Marty. Na njima je bio maleni natpis: VELEČASNA MARTY, MEDIJ. SEANSA $5. Moje su prijateljice s kuharskog tečaja ostale u drugoj sobi dok sam ja s nevjericom zijala u velečasnu Marty u njezinoj šašavo ureñenoj kuhinji s podom od linoleuma. Velečasna Marty nije gledala u kristalnu kuglu. Začudilo me njezino držanje. Bila je kao nekakva bakica - sićušna, tiha i puna razumijevanja. Velečasna je Marty odmah krenula na stvar i rekla kako sam nedavno upoznala muškarca s Istočne obale udobnog kao stara cipela. Kao34 :•.■:(■■>>■#(,■!'.■■■: Čokolada za žensku dušu da me pogodila bomba. Savršeno mi je opisala njegovu obitelj. I opet točno u metu. Zatim mi je velečasna Marty rekla kako moj muž za nekoliko dana kreće na put. Potom mi je obzirno razotkrila da me AUen vara, te mi

opisala nekoliko mojih prijateljica koje je pokušao zavesti, a meni je bilo jasno na koga misli. Sledila sam se u stolici. Rekla mi je kako me čeka dvostruki gubitak -braka i posla. No iza toga slijedi dvostruka pobjeda - nova karijera i novi brak. Velečasna mi je Marty rekla kako ću se sretno udati za čovjeka koji mi savršeno odgovara, te da ćemo imati dječaka i djevojčicu. S mukom sam apsorbirala sve te informacije. Sljedeći glas koji sam čula kao da je bio glas moje pokojne svekrve! Iako nikad baš nismo bile vezane, njezine su riječi bile blage i mudre dok mi je govorila da nastavim život bez njezina sina. »Medena« -svekrva me uvijek tako zvala — »on se nikad neće promijeniti.« Ostala sam bez riječi i učinilo mi se da sam se našla u helikopteru, pa da sad iz njega gledam svoj život. Prvi sam put shvatila da je moj brak čista katastrofa, i da se u njemu već dugo osjećam sama. Najednom sam se suočila s nečim što nikad nisam željela vidjeti — da su Allenu lov na suknje i zanemarivanje vlastite žene već prešli u naviku. Od tog me svjesnog shvaćanja zaboljelo srce. Kad sam s praga velečasne Marty zakoračila u noć, pucalo mi'je srce. Izmijenila sam nekoliko riječi s prijateljicama i odjurila u svoj auto. Potražila sam najbližu telefonsku govornicu i nazvala Kris, svoju najbolju prijateljicu. »Nećeš vjerovati što sam upravo učinila«, rekoh joj. Kris je potvrdila moje najgore strepnje. »Allen mi se uvaljivao«, rekla mi je blagim glasom. »Dugo sam se borila s pitanjem da li da ti to kažem, ali baš nisam bila sigurna da bi ti to bila spremna čuti. Jan, ja nisam jedina tvoja prijateljica kojoj se Allen uvaljivao.« Počela je redati imena. Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 35 Bilo je očito koliko me Kris voli i koliko joj je teško što mi sve to mora reći. Sad sam shvatila da ne želim svoj život proživjeti s Allenom. Pred samo nekoliko sati bila sam spremna ostati nasukana u tom kratkotrajnom, preljubničkom braku, i to samo zato što su me tako odgojili. Odluci da se nikad neću razvesti davala sam veću vrijednost negoli kakvoći vlastitog života. I sad su mi dostajala dva susreta - s profesorom i medijem - pa da se otresem Alle-nova stiska. Kad sam se vratila kući, nisam zatekla AUena. Pokupila sam naša dva psa, spremila kovčeg i otišla od kuće. I nisam se ni osvrnula. Godinu i pol dana kasnije upoznala sam Jima, ljubav svog života, pa se za nj i udala. Odavno sam diplomirala, a Jim me smatra neodoljivom. Nakon dvadeset godina još smo najbolji i prijatelji i ljubavnici. I blagoslovljeni smo s dvoje lijepo popunjene djece, dječakom i djevojčicom. Zahvalna sam profesoru koji je i nehotice napravio pukotinu u mom zaštitnom oklopu. A hvala i tebi, velečasna Marty. S tih pet dolara što sam ih potrošila prije toliko godina napravila sam najbolji posao u životu. \)r -,.;,;_, , ..;,;J,v •':,;, ;■]:•: JAN HlBBARD ■.■ '■■'■.-,.■■?Dovršenje r i MŠTuce * Ja smo )e<^no8 popodneva razgovarali o svojim ^"^£f~\ bivšim intimnim partnerima koji su nam bili važni u vL^^Or životu. Pri tom otvorenom i iskrenom razgovoru, u tom dijeljenju prošlosti, namjera nam je bila produbiti bliskost u vlastitoj vezi. Ta je razina iskrenosti bila i osvježavajuća i zastrašujuća. Ispričala sam Bruceu o svom vrlo posebnom odnosu s Tomom, a u svojoj privatnoj verziji Mostova kotara Madison. Tom i ja smo se bili upoznali koncem sedamdesetih, kad sam radila na nekom projektu tisućama milja od doma. Medu nama se dogodila jedna od onih kozmičkih privlačnosti. Rodili smo se na isti dan iste godine, i do srži smo uživali kad bismo se našli skupa. A i kakva strast! Šest mjeseci kasnije moj je projekt bio završen, pa sam se teška srca vratila kući. Tom i ja smo sljedećih pet godina nastavili našu interurbanu romansu. Bili bismo zajedno kad god bi on zbog svog redateljskog posla došao na Zapadnu obalu. Nešto kasnije Tom se preselio u New York pa sam ga pošla obići. Iako sam ga voljela, a svidio mi se i Manhattan, nisam mogla ni zamisliti da bih svoga sina odgajala u džungli na asfaltu, tako daleko od tihih oregonskih šuma. Naša veza kao da se počela raspadati. Ali ni on ni ja nismo bili spremni izreći očito. I onda smo se jednoga dana jednostavno prestali dopisivati i nazivati se. S vremena na vrijeme u proteklih bih dvanaest godina, kad Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 37 god bih na nj pomislila, u srcu osjetila nekakvu čežnju. Pokušala sam ga potražiti. U New Yorku ga nije bilo na popisu, baš kao ni u Washingtonu, ni u Los Angelesu. Nisam imala pojma kamo je mogao otići. Što se dogodilo s mojom kozmičkom ljubavlju? Na tome mjestu moje priče Bruce me pogledao s potpuno zbunjenim izrazom na licu i rekao: »Hoćeš reći, kad bi tog Toma danas srela, da bi razmišljala bi li opet htjela biti s njim?« Hmm. Na to pitanje zaista nisam znala odgovor. Ipak sam znala da je taj odnos nezavršen, i da još u mom srcu zauzima svoj kutak. Počela sam moliti i tražiti dovršenje te veze — ali nisam imala pojma gdje da potražim Toma. Pet mjeseci kasnije netko je rekao nešto što me podsjetilo na Toma, i tako mi se nekoliko dana vrtio po glavi. U meni se obnovila odluka da ga potražim i razriješim naš odnos. Usred tog istog tjedna Bruce i ja smo odletjeli u

posjet njegovim roditeljima u Montani. Otišli smo na aerodrom, prijavili se na blagajni, pa se okrenuli da poñemo prema ulazu na pistu. I najednom, eto ga! Tom je stajao na niti tri metra od mene. Naši su se pogledi u isti čas spleli. Srce mi je zalupalo kao poludjelo. »Tom?« »Alex?« A Bruce je zinuo: »Tom?« Naš je razgovor bio kratak. Baš je sletio i čeka avion. Oženio se, ima obitelj, i živi u velikom gradu. Karijera mu je slijedila veliku strast: kazalište. Bilo je rano popodne, a u dahu mu se osjećao miris alkohola. Kod mene je već počeo proces oporavka. Kad smo Bruce i ja nastavili prolazom prema našem avionu, oko sebe sam najednom osjetila slobodan prostor. Bruce se držao smeteno. Pogled mu je postavljao milijun pitanja. Kratko sam ga pogledala i rekla: »Čekaj, moraš me shvatiti. Uz Božju sam pomoć upravo oslobodila golemi novi prostor da u našoj vezi budem potpuno s tobom.« Nisam zapravo ni shvaćala koliko mi je mjesta u srcu zauzimao Tom. To što sam srela Toma i pustila ga da ode, obnovilo je u38 Čokolada za žensku dušu meni vjeru u moć molitve. Ja sam bila odlučila za što da se molim, a Bog je, kao u nekakvoj sjajno sročenoj drami, napisanoj samo za mene, odredio i kako će se to ispuniti. Alex Merrin ■•'»' ■'■'.■ Sf i pojas iz upoznavanja > asmiješi se, duboko udahni, kreni polako i sigurnim korakom... Koliko sam već puta održala taj ohrabrujući govor? Deset puta? Stotinu? Oh, o tome ne želim ni misliti. Sve je to i prestrašno za riječi. Prvi sastanak. Eto, sve sam rekla. Čovjek bi pomislio da sam se nakon dvadeset godina udovi-štva navikla na paniku, suha usta i blagi probavni poremećaj. Znate već na što mislim — na ludu nadu i nijemu molitvu da taj muškarac bude »onaj«. Mislim, o sastancima sam s muškarcima naučila ponešto. Postoji u tome lijepa i ružna strana. Ružna je da je bitna igra brojeva. Ružna je... da je bitna igra brojeva. Tajna je u upornosti, strpljivosti i planiranju. Moraš se pojavljivati i pokazivati. I tako sam se stalno pokazivala. Nakon nekog vremena to je kod mene postala prava nauka. Uvijek bih na sebi imala »odjeću za prvi sastanak«, nešto prikladno za većinu situacija (obično kratak sastanak na kavi ili ručku), i u čemu bih se osjećala uglavnom pristojno. Uvijek bih predložila sastanak u istom restoranu. Voljela sam biti na svom terenu za slučaj da mi najednom zatreba izlaz. Ako su konobari i mislili kako je pomalo čudno da se često pojavljujem s različitim muškarcima, nikad mi to ničim nisu odali. Samo su se u nekoliko navrata sućutno nasmiješili kad bi moj kavalir zaključio da bismo mogli podijeliti glavno jelo. Ili kad bih, u slučaju sastanaka naslijepo, morala proći kroz restoran do muškarca koji je, otkako mi40 Čokolada za žensku dušu se sinoć opisao, dobio petnaest kila i izgubio lijep dio kose. Nasmiješi se, duboko udahni, kreni polako i sigurnim korakom... Kad već govorimo o igri brojeva. Neki svakako zaslužuju zaborav... pa ipak ih se još sjećam: Jednog visokog i prekrasnog koji mi je ispričao kako ljudi koji su mu ubili ženu sad i njemu rade o glavi - i sve to dok smo ručali vani na terasi okrenutoj prema ulici. Crkvenjaka koga sam upoznala u crkvi i koji je zatim za užinu popio sedam (da, sedam!) čaša šampanjca, nakon čega me htio odvesti do mog auta. I predsjednika kompanije koja proizvodi pumpe, a koji je uranio na naš prvi sastanak. Pomislila sam da je vodoinstalater, i da mi je došao popraviti pokvarenu kanalizacijsku crpku. Nasmiješi se, duboko udahni, kreni polako i sigurnim korakom... Razumije se, nisu baš svi prvi sastanci tortura. Na njima se našao i jedan plastični kirurg svjetskoga glasa koji me je pokupio u svoj Rolls-Royce pa mi ga onda dao da se u njemu čitav tjedan vozikam po svom gradiću. Kao i naftaš koji je po mene poslao svoj privatni avion da me doveze na sladokusnu večeru što ju je za mene sam skuhao. Pa policajac koji je prije sastanka kupio pet kilograma mrkve i iscijedio je u svježi sok, a onda, kad je na povratku k meni nestalo struje, s potegnutim pištoljem pretražio čitavu kuću. I uspješni vlasnik restorana koji me je odveo u Park City na skijanje. Nasmiješi se, duboko udahni, kreni polako i sigurnim korakom... Od vremena do vremena naprosto bih zagorjela, pa bi me spopala želja za »brzim upoznavanjem«. Na jednom od tih brzih, neki mi je trezveni analitičar pomogao da se otarasim mnogih stavova koji su me sprečavali u sklapanju prave veze. Poslije toga je moje upoznavanje postalo ciljanije. A s tim je ciljanjem došla i bolna spoznaja da skupljam krive muškarce. Morala bih se pozabaviti pitanjem kakva to vrsta muškaraca »dobro pristaje« do kraja života. Ali mislim, za mene to nije bio nekakav poslovni Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 41 čovjek koji visoko puca. (O, kvragu, morao bi imati stalan posao, a ne se stalno baviti nekakvim velikim poslovima!) I nije to bio netko tko se već nekoliko puta ženio. I neću ga sresti ni na jednom mjestu na koje zalazim. Dala sam svima na znanje da sam opet slobodna za upoznavanje. Nasmiješi se, duboko udahni, kreni polako i sigurnim korakom...

Ne želim ni brojati noći za kojih sam u svoj dnevnik napisala da se Bog sa mnom zacijelo okrutno šali. Zašto bi mi inače u srcu bila tolika čežnja za partnerom? Tako sam se iz godine u godinu molila da mi ili ta čežnja izañe iz srca, ili da mi on uñe u život. I nastavljala se nalaziti s muškarcima. Nasmiješi se, duboko udahni, kreni polako i sigurnim korakom... Sad dolazi ključni trenutak. Gledam preko prostorije i opažam čovjeka koji mi je na našem prvom sastanku predložio da se naši zlatni retriveri upoznaju i zajedno prošeću. Čovjek koji je zapisivao imena mojih prijatelja i roñaka, eda bi zapamtio ljude koji su mi važni. Onaj isti čovjek koji je pričao o novcu i seksu i strahovima i nadama i snovima prije nego što me i pokušao poljubiti. Čovjek koji je pobijao sve moje ranije predodžbe o četr-desetsedmogodišnjem neženji. U toj prostoriji ja vidim i naše bliske prijatelje i drage članove obitelji. Vidim kako naše mame plaču. I slušam kako svira Pachelbelov Kanon u D. I čujem kako mi srce divlje udara u ušima. Dok krećem kroz prostoriju prema njemu i pastoru, osjećam da je uz mene Bog i da mi govori: »Nasmiješi se, duboko udahni, kreni polako i sigurnim korakom...« rif CONNIE MERRITT r!lSrodne duše c/fi /"j 7"*" ras! S mog se poslužavnika srušila čaša, pa se razbila i ^"^m na sve se strane razlilo mlijeko. Rumena sam se lica *Q„.^jr pognula da pokupim skrhano staklo. »Ne brinite, ja ću«, rekao je muški glas. Kad sam podigla pogled, opazila sam da me gledaju svijetloplave oči i veličanstven smiješak. I tako smo se Don i ja upoznali - na kampusu Sveučilišta Colorado u ljetu 1952. Onamo sam došla u ljetnu školu. U njoj je bio i Don. On je posluživao u mojoj ženskoj blagovaonici. Uskoro me Don počeo zvati na sastanke, a ja sam bila toliko smetena da pred njim nisam mogla ni jesti. Bio je ozbiljan i vrlo inteligentan i lijep kao princ iz bajke. Dok mi je pokazivao Boul-der i vozio me na vrhunce i pokazivao sav planinski sjaj Colorada, gutala sam svaku njegovu riječ. Iznenadilo me je što sam ga privukla. Sama sam se sebi činila tako mladom i nedoraslom. A Don se prema meni odnosio kao prema princezi. Ponašao se prema meni kao prema odrasloj osobi koja se služi razumom. Bio je vrlo otvoren, i mogli smo razgovati o osjećajima - što je meni bilo nešto sasvim nepoznato. To je ljeto bilo nekakva kombinacija predugih predavanja i prekratkih sastanaka s Donom. Plesali smo uz »I Onlv Have Eyes for You«. A kad je došao trenutak da se vratim kući u Houston, najednom me je shrvala tuga. Svaki smo si dan pisali. U rujnu se Don s bratom dovezao u Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 43 Texas da me obiñe. Bila sam uzbuñena i nervozna. U panici, zapravo. Romansa na veliku udaljenost bila je kao san. A sad je postala stvarnost. Kad su otišli, tata me pozvao na razgovor. »Trish,« počeo je, »volio bih da znaš da mi se tvoj dečko sviña. Čini se da je to dobro odgojen i pametan mladić, i vjerujem da će u pravnoj struci daleko dogurati. Meñutim...« I taj mi je meñutim sve rekao. »Previše je tu prepreka«, rekao je tata. »Kao prvo, on je katolik. Kao drugo, on je Talijan. I kao treće, živi predaleko od tebe.« Ostala sam zgromljena. Srce mi se popelo u grlo. Kao iz velike daljine slušala sam kako tata govori o katolicima i o tome kako oni ne priznaju kontrolu rañanja, o razlikama u mentalitetu i o tome kako bih morala u Teksasu završiti koledž. I kao da je time sve riješeno, napokon je zaključio: »Mislim da bi sad bilo dobro da tom mladiću napišeš pismo i da mu to kažeš.« Za svih svojih osamnaest godina života nikad svom ocu nisam rekla ne. Bila je 1952., i radio si što ti se kaže. Moj je brat čitavog života bio »buntovnik«, dok sam ja igrala suprotnu ulogu. I tako sam plačući napisalo to pismo u kojem sam Donu rekla kako bi bilo preteško nastaviti našu vezu. Ipak je jedan dio mene bio u panici. Obuzimao me je silan strah da bi taj bistri, lijepi, otvoreni mladić mogao u mene biti zaljubljen. A nisam mogla ni zamisliti da odem od svoje obitelji i prijatelja. Odgovor je bilo pismo na devet stranica. Rekao mi je kako je to već i sam bio naslutio i koliko ga je to rastužilo. Pismo je bilo nježno i puno razumijevanja, i brižno se trudilo da me utješi. Rekao mi je kako me želi ostaviti s najljepšim i najmirisnijim uspomenama na ono malo vremena što smo ga proveli zajedno. I kako želi da se tog ljeta u Coloradu sjećam kao jednog od naj-bljepših trenutaka svojega života. Pismo je bilo tako lijepo da ga nisam mogla baciti. Pa to44 Čokolada za žensku dušu nikad nisam ni učinila. Sačuvala sam Donovu sliku i pismo zajedno sa svojim privatnim dnevnicima. Moj otac je pet mjeseci potom umro od srca. Pisala sam Donu i to mu rekla, ali mi se on nije javio. Počela sam se sastajati s drugim čovjekom pa se za nj napokon i udala. Bio je to netko iz blizine. Netko tko je poznavao tatu i koga je on odobravao. Netko tko mi je pomogao da prebrodim tatinu smrt. Dobili smo četvero prekrasne, lijepe djece i proživjeli mnoge krasne rane godine. Ali smo kročili različitim filozofskim i duhovnim stazama, na što se na kraju više ipak nismo mogli oglu-šivati, i tako je nakon dvadeset sedam godina naš brak doživio slom. Prodali smo svoj dom, i ja sam kupila kuću u gradu. I baš sam stavljala knjige na policu kad sam naišla na svoj dnevnik, na Donovu sliku i ono pismo. Još sam jednom razmotala te tanke, požutjele stranice, i na njima ugledala mrlje od suza. I osjetila jaku potrebu da mu napišem pismo - i pozdravim ga nakon trideset godina.

Prosjedila sam pola noći pišući i prepravljajući to pismo. Ispričala sam mu što je sve sa mnom bilo. Osjetila sam silan izljev energije. Riječi su same padale na stranicu. Rekla sam Donu kako mi na to pismo ne mora odgovoriti, ali da sam ga ipak morala napisati. Prije mnogo godina bio mi je rekao kako bi se volio baviti pravom u Denveru. Pogledala sam u denverski imenik i u njemu našla njegovo ime. Poslala sam to pismo puna uzbuñenja i očekivanja, zbog nečeg sigurna da ću na nj dobiti odgovor. Kad sam tjedan dana kasnije na kuverti ugledala poznat rukopis, odložila sam taj trenutak. Prije no što sam ga otvorila, neko sam vrijeme samo gledala u pismo. Rekao mi je kako je prije tri mjeseca izgubio ženu i da nisu imali djece. A prije trideset godina, poslije posjeta Houstonu, bio se preselio. Tako da nije Kako pronaći ljubav na svim pravim mjestima 45 primio moje pismo u kojem mu javljam da je tata umro. Poslije nekoliko mjeseci i mnogih telefonskih razgovora, odlučili smo se naći. Izabrali smo neutralno mjesto, Santa Fe. Ni on ni ja još nikad nismo bili u tom gradu. Kad sam sišla s aviona, pogledom sam potražila Dona. I ugledala isto nasmiješeno lice i svijetloplave oči, samo što je kosa u meñuvremenu posije-djela. Kad smo si krenuli ususret, srce mi se popelo u grlo i ruke su mi se tresle. Kad smo se zagrlili, premostili smo trideset godina. Smjesta smo počeli razgovarati kao stari znanci, jedan drugom dovršavajući rečenicu, jedan drugog poznajući u dušu. Čitavu je godinu potrajala naša interurbana romansa, dok sam se ja spremala da mu se doselim, a on prebolijevao svoj gubitak. Bili smo zaista srodne duše. Sljedećeg smo se travnja i vjenčali. A zapanjenim prijateljima i članovima obitelji koji su me pitali: »Kako se možeš samo tako pokupiti i ostaviti obitelj i prijatelje?« jedini je odgovor bio smiješak. A u sebi, i sebi, rekla bih: »Ma vidi kako mogu.« Do tog trenutka svog života već sam bila naučila poznavati svoje srce. Naučila sam osluškivati taj sitni, tihi glasić, obazirati se na taj intuitivni dio sebe. Naučila sam vjerovati sebi. PATRICIA FORBES GlACOMINIII Uz V * ozju pomoć '■)'■■' 'C' ■',■'.! '■■frMtižćš pustiti da tvojim životom upravlja ona ista sila ■'■■■■■''•"■*''■■ zbog koje cvijeće raste i planeti se gibaju, !l :v:' a možeš to učiniti i sama.« ,, . v '*:,..:■.,■.,.. :. Marianne Williamson . .»Uvjerena sam da katkad moramo malo umrijeti da bismo stvarno mogli mnogo Uvjeti. Rosita Perez \' i ■'". ; ■, Let 603 ad je Continentalov DC-10 uzletio na kraju staze, ajednom sam začula zastrašujuće zvukove. Ubrzavši se do 270 km/h, počeo se uspinjati. Najednom se začula eksplozija. Obuzeta silnim strahom, gurnula sam glavu meñu koljena i obgrlila noge u tom zaštitnom, protuudarnom položaju. Avion se u plamenu srušio na tlo. U djeliću sekunde čitavu je lijevu stranu letjelice zahvatio požar. Vatra je suknula sto metara u vis i sve se prekrilo crnom čañom. Proteklih sam sedam godina proživjela kao glumica, boreći se u Los Angelesu za opstanak. U emotivnom, financijskom, duhovnom i duševnom pogledu udarila sam o samo dno. Nije mi više ni bilo do života. Kao bivša miss Havaja, sad sam se vraćala u Honolulu da uzveličam novi izbor mišice. Dok sam ulazila u avion, bezbroj sam si puta rekla: »O, da mi se život promijeni. Da više nikad ne bude isti, ili to ili neka umrem.« U trenutku, meñutim, eksplozije, središte se mog doživljaja stvarnosti dramatično pomaklo. \50 Čokolada za žensku dušu Najednom se, niotkuda, na mene spustio nekakav sveproži-majući mir. Osjetila sam se zaštićenom. Kao da me najednom okružio nekakav štit. Našla sam se u središtu bijeloga svjetla. Umjesto da se sva skutrim od straha zbog toga što se zbiva i s avionom i sa mnom, najednom sam se ispunila mirom i radošću. I osjetila bezuvjetnu ljubav. Svu me obavila bijela svjetlost, i tad začuh poruku: »Bio ti je dan ovaj život. Sto si s njim učinila?« A onda su mi kroz glavu proletjela četiri pitanja: »Voliš li samu sebe? Voliš li svoje roñake i prijatelje? Živiš li u skladu sa svojim ciljevima i snovima? I ako danas umreš, hoće li ovaj planet zbog tebe biti bolji?« I tad sam zavrištala: »Ne! Želim živjeti!« Dok mi se podivljali plamen sve više primicao, probila sam se nekako do izlaza, i bila sam zadnja koja je kliznula niz tobogan za spašavanje. Dok sam se šepajući udaljavala od zapaljenog zrakoplova, shvatila sam da mi je život pružio i drugu šansu. Sve dalje čisti je dobitak. Učinilo mi se da sve svoje krive životne odluke vidim

ispisane krupnim slovima na školskoj ploči, i onda sam ih obrisala spužvom. S tako izbrisanom pločom, bit ću odgovorna za sve što učinim od danas pa nadalje. Eksplozija je raznijela avion na komade. Kraj mene su trčali preživjeli, vrišteći i plačući. Polako sam za njima šepesala prema žicanoj ogradi. Odlazila sam od smrti. Katastrofe zasijecaju do srca života. One odvajaju pljevu izvanjskog od zrnja istine. One stvaraju zajednički nazivnik ljubavi i sućuti prema ljudima koji s nama trpe. Neka mlada žena, duboko potresena, neobuzdano je ridala i držala pod ruku muškarca koji ju je tješio. Neka postarija dama jecala je u zagrljaju prijateljice, i ona ju je s ljubavlju ljuljuškala, kao dijete. Muževi su grlili žene kao nikad ranije. Ravno im je iz duše izlazila ljubav, i svi su je i davali i primali ne stideći se nimalo svoje potrebe za njom. Uz Božju pomoć 51 Danas znam da u životu nije važno ono što ti on daje, već što od njega učiniš. Život je dragocjen dar; i ja sama stvaram njegove plodove. I što sad radim drukčije? Nikad ne oklijevam reći »Oprosti« i »Volim te«. A kad želim shvatiti što se to zbiva s mojim životom, gledam sebe, a ne druge. Ne znam hoću li doživjeti sutrašnji dan, i zato svaki živim kao da mi je posljednji. » \i ■ « , . DONNA HARTLEY (tffi M ' I l'l »\,' , • iUz Božju pomoć Daj mi javi essie je sjedila za kuhinjskim stolom i pisala pisma. Kad sam prošla kroz vrata, opazila sam Reeda kako leži na slamarici kraj Jessieina stola. Reed je bio njezin šnaucer i stalni pratilac tijekom proteklih jedanaest godina. Proveli su te godine kao sijamski blizanci. A sad je Reed bio na samrti. Na oči su mi navrle suze, pa sam se svalila u najbližu kuhinjsku stolicu i poslušala njezine uspomene o tome kako je kupala Reeda i pjevala »Sweet Violets«. Nagnula se i potapšala ga po nepomičnom tijelu, pa mu se obratila glasom punim ljubavi, glasom majke koja zna da on sad zadnji put sluša njezine riječi. A njemu su se uši jedva i trznule u znak prepoznavanja tog umiru-jućega glasa što ga je za tolikih godina. Dok mi je prijateljici od svega toga pucalo srce, nisam mogla suzbiti svoju bol. Nisam uspjela naći riječi utjehe, pa sam se pognula, potapšala Reeda, rekla mu da ga volim, pa polako natra-ške izišla kroz vrata. Promrmljala sam da ću je nazvati kasnije. Odvezla sam se kući, emotivno rasuta zbog tog tužnog prizora i bujice vlastitih tužnih sjećanja na smrt svog voljenog Peppera. Nekoliko sati kasnije veterinar je humano izvršio djelo kojega smo se svi grozili, i onda je Jessie odvezla Reeda kući i pokopala ga iza kuće kraj gredice s cvijećem. Baš pravo mjesto za psa koji je bio tako vjeran i mio. Onda se Jessie kratko pomolila i vratila u kuću i počela život bez Reeda. Kasnije, pred spavanje, Jessie je otišla u kuhinju popiti toplo mlijeko - bio je to večernji ritual u kojem su uvijek bile i malene sive šape što bi mahale po zraku i molile za večernji zalogaj. Samo što večeras, i od danas nadalje, neće biti ni poslastice od kokica za Reeda a ni samoga Reeda. Od sada će biti samo škripavi zvukovi stare kuće, prevelike, presamotne i preprazne za jednu samu ženu. Jessie je obrisala suze što su joj navirale i prelako i prebrzo, pa da se rastrese, uključila večernje vijesti i pošla se otuširali. Kad je izišla iz kupaonice na dnu hodnika, skamenila se na mjestu. Na vrhu stuba stajao je Reed! »Reed! Sto ti tu radiš? Znaš da tu ne smiješ biti!« uskliknula je Jessie. Nato je Reed svojim uobičajenim ukočenim korakom potrčao prema Jessie, a kad se pognula, žudno joj je njušnuo lice kao da se nikad ništa nije dogodilo. Ne znajući što da misli, Jessie je ponovila zabrinutim šap-tom: »Reed, znaš da tu ne smiješ biti!« Ali prije no što je stigla i udahnuti, Reeda je već nestalo. Kad mi je Jessie ispričala što se dogodilo, makinalno sam je upitala: »Jessie, jesi baš sigurna da je to bio Reed?« »Da, znam da je to bio Reed. Trenutak prije no što sam ga ponijela u auto da ga odvedem veterinaru, pritisla sam ga na srce i rekla: 'Ne znam što se dalje zbiva s vama malenima, pa daj mi javi je li ti dobro.' Reed je bio najposlušniji od svih pasa što sam ih ikada imala. Rekla sam mu da mi javi - što je on i učinio.« ;. Shirley Elkin " . . ' ' ' , c/ftZnojionica »isam mogla vjerovati da ulazim u znojionicu, obredno mjesto američkih domorodaca. Plava sam, modrooka i uglavnom njemačke krvi. Imam četrdeset tri godine, mati sam četvorice odraslih dječaka i radim u bolnici. A onda smo moj muž Eric i ja pošli na odmor na plažu u grupi pristalica alternativne medicine. Kad nam se ukazala prilika da sudjelujemo u indijanskom obredu, Eric nije oklijevao. On je baš takav, čovjek spreman »sve jednom pokušati« kad god je riječ o novim pustolovinama. Mene je ipak trebalo malo pogurnuti. Dok smo nas dvanaestero sjedili u krugu u sićušnoj, metar i pol visokoj kolibici od kolaca i granja, sličnoj šatoru, ja sam se još opirala. A onda je indijanska vračara zapjevala i stala slaviti duhove. Srce mi je podivljalo.

Sa strahom sam gledala slaganje usijanoga kamenja u središtu našega kruga. Može li kamenje eksplodirati? Hoćemo li ostati bez zraka? Hoću li se onesvijestiti? Sve je bilo tako pretijesno. Uzalud sam pokušavala obuzdati podivljalo disanje. Bilo mi je tako vruće da sam se, u čistoj panici, nagnula i gurnula lice u zemlju samo da ga ohladim. Jedan sat kasnije teturajući sam izišla iz kolibe. Bila sam potpuno iscijeñena i iscrpljena. Srušila sam se nauznak u pijesak. Da. Napokon je gotovo. Bila sam na sigurnom i na svježem zraku. Više nisam ni tražila. I onda najednom, kad sam podigla pogled na zvijezde, pred očima mi se ukazala majčina slika. To me zgromilo. (Mati mi je umrla mlada, u četrdesetoj, kad je meni bilo tek Uz Božju pomoć 55 petnaest godina.) Njezino je nasmiješeno lice zauzelo mjesto punog Mjeseca. I tad mi se obratila riječima koje sam samo ja čula. »Daj se pogledaj!« rekla je. »Učinila si toliko toga i stigla tako daleko. Ukazale su ti se šanse koje ja nikad nisam imala.« Bila je jako zadovoljna mnome, i osjetila sam kako me ovija njezina ljubav. A onda su mi kroz glavu bljesnuli svi važni dogañaji koje nisam s njom podijelila. Sjetila sam se svoje tjeskobne boli u trenutku kad je umrla, i kako sam šest mjeseci kasnije zatekla svog stoičkog brata blizanca pružena na krevetu, kako jeca i tuguje; sjetila sam se svoje promocije u seniore, mature, diplome, Majčinog dana svake godine, svog vjenčanja, maminih unuka, bolnog razvoda, prekrasnog drugog braka, promjena karijere. A poželjela sam s njom podijeliti i duševnu glad, smijeh i suze, ljubav prema filmovima, sve poglede koji su mi pali na majke i kćeri. I mislila sam kolike je trenutke propustila. A sad sam shvatila da je ona čitav život bila sa mnom. Nakon nekoliko se trenutaka rasplinula, a ja sam ostala tako ležati, osjećajući čistu radost i čuñenje, kupajući se u toplini te slike zaostale na mrežnici. Ne bih znala objasniti kako, no ipak sam znala da je to bilo stvarno. Da sam kukavički zbrisala iz te znojionice, bio bi mi promakao jedan od najnezaboravnijih doživljaja u životu. A bila mi je dana ta krasna prilika da se izliječim i da čujem mamine riječi: »Volim te, draga kćeri.« ..A?f..-.v:..;.K'v,:-r,v.' KAY ALLENBAUGHŠto vam treba? aj sam dan bila uranila. Još prije prvog sastanka bila sam odvezla prijateljicu na Kansas City International Airport pa se vratila uobičajenim putem. Dok sam se primicala grananju gdje sam trebala skrenuti lijevo, bila sam na lijevoj od četiri trake. A onda mi je auto počeo skretati desno, i to skoro nehotice, kao da mi je netko uzeo volan iz ruke pa sad vozi umjesto mene. Glasno sam se obratila samoj sebi: »Ma zašto to radiš?« no ipak nastavila vožnju. Bijeli kostim što sam ga imala na sebi savršeno je pristajao tom lijepom ljetnom danu. Znajući da sam sklona po lijepom vremenu voziti prebrzo, uključila sam kontrolor brzine i prepustila se uživanju u krajoliku. Nastavila sam cestom, sve pjevajući, kad mi je najednom neki glas u glavi rekao: »Uspori.« Pogledala sam na brzinomjer i vidjela da vozim samo 100 km/h, pa sam pomislila »Sve u redu«, i samo odmahnula rukom. Trenutak kasnije, taj glas koji kao da je dolazio sa stražnjeg sjedala, najednom je dreknuo: »Uspori!« Zapanjena time, nagazila sam na kočnicu i skoro stala. Imala sam taman dovoljno vremena da izgovorim »Ma kakve su to priče?« kad je maleni bijeli automobil ispred mene počeo gubiti vlast nad sobom. Smjesta sam se prebacila na pomoćnu traku predosjećajući da će se dogoditi strašna nesreća. U trenutku kad je bijeli auto- Uz Božju pomoć 57 mobil prešao sve tri trake i zabio se u ogradu brzinom od oko 120 km/h, ja sam već bila stala. U trenutku kad sam iskočila iz vozila, kraj mene se zaustavio još jedan auto. Iz njega je izletio muškarac i upitao: »Zašto ste nagazili na kočnicu? Tada se još ništa nije dogodilo.« Ja sam mu odgovorila: »Ne znam.« A onda je on rekao: »Baš vam hvala. Spasili ste mi život!« Upitala sam ga kako, našto je on nastavio: »Vozio sam prebrzo, otprilike 140 - kasnio sam i pokušavao nadoknaditi vrijeme. Već sam nakupio toliko globa zbog prebrze vožnje, pa kad sam vidio da ste nagazili na kočnicu, pretpostavio sam da ste opazili policiju. Zato sam i ja zakočio. A da nisam, bio bih se našao ravno kraj tog auta u trenutku kad je počeo gubiti vlast nad sobom.« I dalje ošamućen, ušao je u auto i odvezao se. Dok sam prilazila razbijenom automobilu nasred ceste, šap-tom sam se obratila Bogu: »Zašto baš ja? I što ja uopće znam o prvoj pomoći?« U bijelom je automobilu za volanom sjedila mlada trudnica a kraj nje njezin muž, i činilo se da su teško stradali. Krv na sve strane. On je razbio zube, a oboje je plakalo od straha. Shvatila sam da će nam trebati pomoć i bolnička kola. Zaustavio se automobil, i žena je iz njega upitala: »Sto vam treba?« Odgovorila sam: »Policija i bolnička kola. Ovo je dvoje teško stradalo!« Ona se odvezla potražiti telefon uz cestu. Dok sam se vraćala prema stradalima da im kažem kako pomoć već stiže, netko mi je doviknuo iz automobila u prolazu: »Morate ih izvući. Iz automobila nešto curi!«

Prišla sam da otvorim razbijena lijeva vrata, ali mi je žena rekla da su se zaglavila. U prozoru je bilo oštro razbijeno staklo, pa sam shvatila da će morati izaći kroz vrata. Upregnula sam sve snage i potegla. Zvuči nevjerojatno, no vrata su popustila. Pomogla sam uplašenoj ženi da izañe iz auta i pomogla jojČokolada za žensku dušu Uz Božju pomoć da sjedne, a onda sam se trkom vratila po muža. Njegova su vrata bila nalegla na ogradu, a na prednjem se sjedalu pojavila prepreka. Tako nije mogao kliznuti do vozačeva mjesta. Preuzela sam na rame dio njegove težine, pa se digao i izišao kroz prozor. Pomogla sam mu da legne na cestu kraj žene. Krvario je tako teško da sam pomislila: Kao kruh bi nam sad trebala dva ručnika. U tom je trenutku neka žena zaustavila auto i doviknula: »Što vam treba?« Rekla sam joj, i ona je posegnula na stražnje sjedalo i dohvatila vrećicu Kmarta s dva ručnika što ih je netom bila kupila. Vratila sam se stradalnicima, pa muškarcu pomoću ručnika na ruci napravila podvezu, a drugi mu stavila pod glavu. Znala sam da sad slijedi šok, pa će im trebati pokrivači da se ugriju. Sad se najednom zaustavila još jedna žena i upitala: »Sto vam treba?« Rekla sam joj da mi trebaju dva pokrivača. Žena je otišla do stražnjih vrata svoga kombija pa iz košare za rublje s čistom posteljinom izvadila dvije deke i rekla da sad mora ići. Kad sam tako pokrila i muškarca i ženu, shvatila sam da sam učinila sve što sam mogla. I pomislila: Sad bi mi trebao liječnik - i to smjesta! Podigla sam pogled i na rubu ceste ugledala čovjeka u bijeloj uniformi. Trčao je prema nama. Nisam vidjela nikakvo vozilo: kao da se stvorio iz zraka. Rekao mi je da je liječnik, no trenutno slobodan. Počeo je paru pružati prvi pomoć, a ja sam se odmaknula. Uvjerena sam da sam, u trenutku kad je stigla policija i rekla da mogu ići, izgledala vrlo zbunjeno. Misli su mi bile preplavljene milošću tog čuda. Kad god bih nešto zatražila, to bi se istog časa i stvorilo. I tako sam prvi put u životu shvatila koliko smo zapravo svi mi zaštićeni. Naši su anñeli od nas samo jedan šapat daleko, stalno spremni da u našem životu obave Božje djelo. Shvatila sam da još jedva imam vremena stići na sastanak. Kad sam stigla, dok sam prolazila kroz uredska vrata, najednom sam se sjetila da sam sva u bijelom. U nevjerici sam spustila pogled. Nakon svega kroza što sam prošla, na odjeći mi nije ostala ni mrlja. DlANN ROCHE 1 i: I ' >• < < 'Hi'!'' , '; <» !'.! l' 'l ! |Uz Božju pomoć 61 »To što jesmo, (Božji je dar nama. To što postanemo, naš je dar 'Bogu.« Nepoznati autor f&:& Nisam kriva od stresom i umorna, vozila sam prema brdima u južnoj Californiji. Bila sam pripravnica i prolazila \ J^ kroz program od dvanaest stupnjeva. Iako sam u životu već vidjela čuda, ipak sam se još mučila da shvatim tu Višu Silu koja se može i hoće odazvati i na moj sasvim osobni zov. Dok sam duboko razmišljala o riječima jedanaestog stupnja, »Kroz molitvu i meditaciju trudimo se poboljšati svoju svjesnu vezu s Bogom«, riječ svjesnu stalno mi je iskakala pred oči. U to sam se doba pitala: »Kako to Bog izravno komunicira sa mnom kroz tu takozvanu 'svjesnu vezu'?« Moj je um bio jednostavno preslab da shvati, i to bez sumnje, Božju prisutnost i moć. U toj točki u vremenu, samo sam jedno znala zasigurno: Brodolom svih aspekata mojega života jasno je pokazivao koliko se duboko, korjenito i nepopravljivo osjećam krivom! Čitav je moj život bio prožet stidom, stidom od svega: od batinanja do silovanja, od alkoholizma do financijskoga sloma. I tako sam tada, na toj californijskoj autocesti, dok sam vozila prema brdskom utočištu, doviknula Stvoritelju Svemira: »OK, treba mi Tvoj znak. Daj da stupimo u tu svjesnu vezu! Ali nešto konkretno! Nešto i to smjesta! Pokaži mi da stvarno postojiš! Pruži prema meni ruku. Pošalji mi poruku i pomozi mi, tako da u mom umu više ne bude sumnje da stvarno postojiš.« (Kad je čovjek neznalica, može mu se oprostiti i takav pristup!) Kad sam prestala vikati, preda me se ubacio srebrni kom-pakt. Na njemu je bila californijska registarska pločica po narudžbi, a glasila je NT GILTY.l Sledila sam se zbog izvjesnosti spoznaje da je to ta poruka koju mi je poslala Viša Sila. Bog mi je poslao poruku ljubavi i pomirenja, poruku da mi nismo ono što smo griješili, da nas ne čine naše rane. Da mi nismo okolnosti koje su nas stvorile. Nego da smo ljubljeni. Počela sam vjerovati da sam odreñena za život s nekakvim ciljem. Znala sam da sam odreñena za nešto više od onog što sam doživjela u prošlosti.

Sljedeći sam vikend otišla u crkvu, i tu su nas pozvali da ustanemo i izreknemo svoj najviši cilj. Ustala sam i začula svoj glas: »Postati ću pastor!« Kako? Zar je to istina? Ali to sam već zaista znala. A budući da sam od Boga već bila primila jedan znak, shvatila sam i da je ta neočekivano izražena namjera bila naprosto još suptilniji znak, još jedno podsjećanje na to koliko sam ljubljena. Bila sam spremna nadići samu sebe. Ali to nije sve... ' '■.■■' Nekoliko godina kasnije, baš kad sam svoju pastvu u Kan-sasu upoznavala s tom pričom, meñu njom se u posjetu našla i mlada žena, seksualno zlostavljana i premlaćivana. Sljedećeg tjedna, dok smo zajedno objedovale, opazila je, pod prozorom gdje je sjedila, maleni srebrni kompaktni automobil. Na njemu ' Skraćeno od »Not guilty« (nisam kriv, nije kriv), službene formule kojom osuñenik (i sud) odbacuje optužbu. (Op. pr.)62 Čokolada za žensku dušu je bila kansaška registarska pločica po narudžbi: NT GILTY. Prijateljica koja ju je dovela u moju crkvu nazvala me i uzbuñeno rekla: »Tvoja nedjeljna poruka o praštanju i ljubavi duboko je promijenila život moje prijateljice.« Rekoh joj: »Hvala što si mi to rekla«, a na trenutak pomislila: »Uh-uh.« Nakon tolikih godina čudesa i tisuća koincidencija koje su me odvele u ispunjen, smislen i radostan život, jedan je dio mene i dalje sumnjao u »nevidljive ruke pomoćnice«. U ruke Božanstva koje stalno rade da nas bude i vode. Ali kad sam se te večeri s posla vozila kući, sve su se moje sumnje trajno izbrisale. Kad sam se ubacila u rijeku prometa, što je usred najveće gužve jedva miljela autocestom, izvjesni je srebrni kompaktni automobil, a koji još nikad nisam vidjela, kliz-nuo ravno pred mene. I baš kao na onom automobilu - već ste pogodili - kansaške su registarske pločice po narudžbi i ovaj put prenijele vječnu Božju poruku svima nama: NT GILTY! «;. Vlč. MARY OMWAKE './'"■'''..'.'.'/i':'^': Vi ,, 'l ■ If ■ ' \'y ":'■' .j'1'1'"1' ''.' ''" ■ ■( l'',.>)" ■'■(■'■'■•' '' f't.'ll'1:! t ■■•■■■■. v. '■. O'Sfv w r;:WU#.}< «■»:*;: \'t) Sustvoriteljica budućnosti 'odine 1965. imala sam trideset pet godina i petero ' malene dječice. Životna sudbina kao da mi je već bila odreñena - bila sam majka s punim radnim vremenom. Jako sam voljela svoju djecu, no nešto je tu očito nedostajalo. Kao dijete i zatim kao mlada žena, prošla sam kroz bogatu i raznovrsnu naobrazbu koja me je naučila da postavljam pitanja, istražujem i vježbam intelekt. Godine su polako protjecale, a u meni je rasla tuga - pa sam lijek potražila u knjigama. Čitala sam upravo nezasitno, sve dok nisam naletjela na fundamentalnu knjigu Prema psihologiji postojanja (Toivard a Psychology ofBeing) Abra-hama H. Maslowa. Bila je to rasprava o pitanju što to ljude čini veselima, zdravima i produktivnima - o tome što ih dovodi do, kako je on to nazvao, »autoaktualizacije«. I otkrio da je tim ljudima jedno beziznimno zajedničko: naime da visoko vrednuju svoj posao. Shvatila sam da nisam neurotik, nego da sam samo nedovoljno razvijena, kako u intelektualnom, tako i duševnom pogledu. Materinstvo nije moj poziv! Visoko sam cijenila obiteljski život i u njemu nalazila radost, ali rañanje i odgoj djece nije bio moj »poziv«. Sredinom šezdesetih ta je misao graničila s radikalizmom. Nedugo nakon te epifanije, jednog sam sudbonosnog veljačkoga dana šetala ladanjem u Connecticiitu, i dalje duboko zamiš-64 Čokolada za žensku dušu ljena nad svrhom svog postojanja. Temperatura je bila ispod nule. Podigla sam pogled prema nebu, najednom nadahnuta tim studenim no savršeno lijepim danom, pa postavila univerzumu nekoliko pitanja: Kakva je naša priča? Kako smo dospjeli ovamo? Koji bi se dogañaj u našem dobu mogao usporediti s Kristovim roñenjem? Sto se to dogaña našem planetu? Roñena u židovskoj agnostičkoj obitelji, nisam imala nikakve vjerske ni metafizičke podloge, ali sam osjećala sve jaču potrebu da istražim ta šira životna pitanja. Dok sam razmišljala o tim pitanjima koja su mi se činila bez odgovora, osjećala sam kako mi se na njih vraća poruka, kao da mi dolazi velik dar: blistav pogled koji će mi reći što to zapravo pokreće svijet. Najprije su se pojavila viñenja rata, zagañivanja, bola. Osjećala sam kako se zemlja bori za dah, kako se hrve sa svojim tešim bremenom. A onda sam unutarnjim okom ugledala svjetlost - ono planetarno svjetlo što su ga kroz čitavu ljudsku povijest gledali mistici. Osjećala sam kako se od tog svjetla zemlja kupa u ljubavi i kako na trenutak zahvaća svačiju pažnju. Svi smo mi bili jedan narod, i bili smo izliječeni, i bili smo jedno sa zemljom - i blistali i živjeli u radosti. I tada sam začula riječi: Naša je priča roñenje. Ono zbog čega su Krist i svi veliki avatari dolazili na zemlju, ono sto su nam željeli otkriti, zbiva se upravo sada. Svi smo mi jedno tijelo. I rodili smo se za univerzalni život. Sad idi, barbara, i pričaj svoju priču. Bila sam shrvana radošću. Primila sam svoj poziv! Za mene je značenje mog viñenja bilo jednostavno i jasno: Jedno smo s Bogom i prirodom, i nećemo preživjeti kao planet ako se ne budemo voljeli.

To me viñenje motiviralo preko trideset godina. Kroz predavanja, knjige što sam ih napisala, kroz organiziranje grupa, obraćala sam se ljudima, pričala im priču o našem roñenju, ličila ih o važnosti ljubavi i mira. Sjećam se kako sam, prije Uz Božju pomoć 65 nego što ću krenuti na taj put, pričala svojoj djeci da im je mati pionir, i da ih nikad neću ostaviti, ali da moram ići dalje i pričati svoju priču. Moj me je devetogodišnji sin Wade zagrlio i rekao: »Zato mame i postoje - da stvaraju budućnost.« Nikad nisam bila zadovoljna tek pukim promatranjem. Zato sam odlučila postati aktivnom sudionicom, i u zajednici s drugima, za ovaj i buduće naraštaje, stvarati svijest prožetu ljubavlju. <.-1^..:<>ivr.;?:,:y; Barbara Marx Hubbard 1,1.' . ,,Vječno prijateljstvo motivacijskom seminaru slučajno sam sjela do Julie. Tu smo imali prilike obilato pričati o sebi i tako smo otkrile jedno zajedničko područje zanimanja. Riječ je bila o strasti za duhovne i »nevidljive« dijelove života. Rekla sam joj da se bavim proučavanjem djelovanja snova. To je zanimanje bilo ljepilo koje će spojiti naše staze. Na kraju smo dana razmijenile posjetnice i obećale da ćemo se uskoro opet naći. Kad smo zajedno sjele za ručak, Julie je usput spomenula kako u donjem dijelu nogu osjeća povremene uznemiravajuće bolove. Pokazat će se da će sljedećih nekoliko mjeseci biti prena-bijeno emocijama i ključno razdoblje njezina života. Postajala je sve nepokretnija zbog bolova i grčenja mišića. Čitava litanija liječnika, a zatim i neurologa, pokušavala je dijagnosticirati što to uzrokuje sve veći nedostatak vlasti nad udovima. Nakon beskrajnih i bolnih pretraga Julie nije dobila nikakav konačni odgovor. I zato je počela sama istraživati svoju bolest. Nikad zapravo nisam znala što je to Lou Gehringova bolest (ili ALS) sve dok se Julieina sumnja nije usredotočila baš na nju -sumnja da ju je pogodila baš ta podmukla bolest. Poučila me o njezinim simptomima, liječenju, popratnim pojavama i, onom najgorem, to jest prognozi. Nažalost, njezine su se sumnje obistinile. Pet godina pošto sam je upoznala, Julie je shvatila da joj otkucava sat. Mnogo smo razgovarale o onom što vjerujemo o smrti i umiranju, a ona je govorila kako ne želi biti nikomu na teret, i kako bi željela dostojanstveno otići iz ovog života. Julie Uz Božju pomoć 67 je osim toga i sve češće razgovarala s Bogom. Kad se već bližio kraj, glas joj je rekao da je vrijeme da se od kuće preseli u stacionar. Julie je često govorila kako želi otići iz ovog svijeta te da je spremna za polazak. Za mene je to bilo teško, no ipak vrlo posebno doba života, jer sam kroz posjete Julie učila štovati sadašnji trenutak. Ali vrijeme nam je istjecalo. Moja draga prijateljica bila je već u aktivnom razdoblju umiranja. Za zadnjeg smo mog posjeta sklopile sporazum. Ona mi je rekla da će mi se, bude li to ikako moguće, javiti poslije smrti. Zbog neke obaveze izvan grada, a koja se nikako nije dala odgoditi, nije me bilo na Julieinoj zadušnici. Mjesec dana kasnije muž i ja smo otišli preko vikenda u našu kolibu na obali. Tu sam uspjela zaliječiti V rane i razmišljati o toj zapanjujuće jakoj i hrabroj ženi od koje sam toliko naučila o čudu ljudskoga duha. Druge sam noći u kolibi usnula vrlo stvaran i živ san. Julie je stajala u našoj spavaonici. Sva je blistala, bila je opet čitava ona, titrala je od života i smiješila se. Pružila je ruke prema meni i čvrsto me zagrlila, a onda me zadržala ispruženim rukama tako da joj mogu vidjeti oči i svu njezinu radost. I tada je rekla sasvim razgovijetno: »Mi ne umiremo!« Bilo je to više od sna - znala sam da sam doživjela nešto vrlo stvarno. I bilo je sasvim logično da me Julie potraži na takav način. Znala je da se moj radni život vrti oko umjetnosti i snova. Prodrmala sam muža i kad se probudio rekla mu da me Julie posjetila, pa mu ispričala što mi je rekla i kako je krasno izgledala. Dok smo se vraćali kući, nisam mogla prestati misliti na Julie, na to kako je izgledala i kakve je osjećaje izazvala u meni. A onda sam se rasplakala i pomislila: Julie, tvoja snaga i duh i zadivljujuća hrabrost uzdrmali su mnoge živote i srca. Prva ja, nakon što sam te upoznala, više nikad neću biti ista. Prije nego što smo stigli kući, zastali smo kod njegovog i68 Čokolada za žensku dušu mog ureda da pokupimo poštu prispjelu preko vikenda. Otkrila sam da su mi poslali program s Julieine zadušnice. Kad sam otvorila kuvertu, na ovitku je letka bilo njezino blistavo, nasmiješeno lice. Bila je to baš ista ona slika što sam je vidjela u snu! Na unutarnjoj je stranici bila otisnuta pjesma američkih domorodaca, a koju je Julie bila izabrala pred smrt. Počinjala je riječima: »Ne stoj na mom grobu i ne plači, jer mene tu nema.« A zadnji je stih glasio: »Ne stoj na mom grobu i ne plači, jer ne umiremo.« MARLENE L. KlNG i li m intuicija ,!'.;.'' --,,.; ■'■:! ,',;>< ,.■'■#.■■.

'''.)••'* .i r'<''': ^Mif\je kad vidiš smiraj i znaš komu ■ ': '. treba zahvaliti.« • '-..■■ Nepoznati autorPismo ljubavi /j J aj je listopadski dan bio bistar i sunčan, savršen za ^^m popodnevnu šetnju. Moja je kći Janice pojahala Lady, V_-<^ svoga najmilijeg konja, a ja sam sa sobom povela i psa. Slijedile smo ograde pašnjaka, dok nam je pod nogama i kopitima pucketalo lišće, pa pričale o životu i ljubavi i promjenama. Pričale smo o tome kolike smo sretnice što živimo u tako lijepom kraju. Ona mi je pak pričala o novoj registarskoj pločici što ju je baš bila naručila. SA LA VIE, objavljivat će ona. »Takav je život.« Stići će u siječnju. Željela je trenutnu, PARTY N, zamijeniti nečim novim, poput BLONDIE ili SUN FUN.2 Kad sam izrazila iznenañenje zbog konačnog izbora, rekla mi je da joj je u zadnji čas pala na um. Ponosila sam se njezinim držanjem i gracioznošću, tom odraslom djevojkom, blagom i umiljatom, u koju je izrasla. Sa svoje dvadeset dvije godine bila je lijepa i iznutra i izvana. Kad smo se vratile kući, osjetila sam joj se bližom no ikad. Shvatila sam koliko smo jedna dio druge, i kako smo to oduvijek bile. Kad sam to povjerila mužu i prijateljici, predložili su mi da joj napišem pismo i da joj kažem koliko sam uz nju vezana. Baš prekrasna ideja, pomislih - učinit ću to čim prije. Ali su praznici dolazili i prolazili, i dobre su mi namjere blijedjele. 2 SA LA VIE čita se kao »C'est la vie« (takav je život), PARTY N je »par-tyin'«(slavimo, »brijačina«), a SUN FUN je uživanje u suncu, zapravo popravljanje raspoloženja zbog fotosinteze vitamina u koži pod djelovanjem ul-traljubičastog svjetla. (Op. pr.)72 Čokolada za žensku dušu A onda sam se 28. prosinca u 11.30 uvečer probudila iz nemirnog sna. Muž i ja bili smo na odmoru u Phoenixu. Tiho sam se iskrala iz hotelskog kreveta i ponadala se da ga svjetlo svjetiljke neće probuditi. Pomislila sam na Janice i odlučila joj napisati to pismo ljubavi. Misli su mi se same izlile na papir, i počele joj pričati koliko je ono naše jahanje bilo iznimno, koliko sam uz nju vezana, i kako ću je uvijek voljeti. Stavila sam pismo u kuvertu pa se opustila i utonula u miran san. A onda je u 2.00 u noći zazvonio telefon i razderao mi grudi. Janice je zakazalo srce, bio je to razvoj onog srčanog šuma iz djetinjstva. Morali smo se vratiti kući. Naša kći to nije preživjela. Dok sam se vozila kući, čvrsto sam stiskala pismo, kao da će ono nekako sačuvati vezu meñu nama. Dok smo prilazili autocesti, preko ulaza se graciozno izvila duga: bio je to dar od Janice. U vlastitoj sam glavi začula njezin glas: »Baš mi je lijepo, mama, tu gdje sam sada.« A kasnije, još istog dana, prijatelj koji je s njom bio do samoga kraja, ispričao mi je što se dogodilo. Bili su se vozili u njegovu autu, i ona se smijala, i onda se najednom srušila i umrla. Opazio je da je sat na upravljačkoj ploči u tom trenutku bljesnuo i pokazao 11.38. I tada sam shvatila da sam baš u tom trenutku pisala ono pismo. Utjeha što sam je našla u spoznaji da smo u trenutku njezina prelaska bile vezane čistom ljubavlju bila je upravo neizmjerna. Znala sam da se riječi što sam ih bila napisala njoj odnose i na mene. Sad zajedno postojimo u novom i drukčijem odnosu, i osjećamo veću bliskost i veću sraslost no ikada. I tako ćemo zauvijek i ostati - povezane čistom ljubavlju. Njezina je nova registarska pločica stigla nedugo nakon njezine smrti. Glasila je: SA LA VIE. Takav je život. ; ,„ - , SUŠAN MlLES Darovi od srca arovi nam od srca napose trebaju za praznike. U tom svijetu što juri navrat-nanos, toliko je lakše kupiti nešto na kreditnu karticu negoli dati dar od srca. Prije nekoliko godina počela sam pripremati svoje četvero djece na misao da će Božić ovaj put biti mali. Ako imate djecu kao ja, onda znate da je odgovor bio: »Da, Mama, naravno, to si nam već jednom rekla!« Bila sam naime izgubila svaki kredibilitet zato što sam im to isto rekla i lani, baš kad sam prolazila kroz razvod, no onda sam izišla van i do daske opteretila sve kreditne kartice, pa čak i izumjela neke kreativne tehnike financiranja. Ali će ove godine svakako biti drukčije, no oni to nisu pušili. Tjedan dana prije Božića upitala sam se: »Sto ja to imam, pa da ovaj Božić bude poseban?« U svim kućama u kojima smo živjeli prije razvoda našla sam vremena da budem unutrašnji dekorater. Naučila sam kako se lijepe tapete, postavljaju keramičke pločice, sama sam šivala zavjese od plahta i odgovarajućih posteljnih prostirki, i radila još koješta. Osim toga sam se ljutila na tu ružnu najamnu kuću, s tim ružnim crveno-narančastim sagovima i tirkiznozelenim zidovima. Nisam na nju željela trošiti novac zato što mi je neki unutarnji glas vikao: »Tu nećemo ostati dugo!« Nitko od djece nije za tim puno žalio - jedina je iznimka bila moja kći Lisa. Iako je imala samo osam godina, ipak sam uvijek osjećala da je od sve moje djece Lisa možda najprivrženija obitelji. Nju je ta selidba posebno pogodila. Izgubila je sigurnost staroga doma, a povrh svega je još i ostavila svoju krasno urešenu sobu -74 Čokolada za žensku dušu s tapetama s tratinčicama - koja je bila njezino sasvim posebno sklonište. Sad je bio trenutak da iskoristim sve svoje talente. Nazvala sam svog bivšeg da raspravimo o darovima za djecu. Zamolila sam ga da za Lisu kupi posebnu prostirku za krevet, a ja sam kupila odgovarajuću posteljinu.

Na Badnjak sam potrošila petnaest dolara za galon boje, a osim toga sam kupila i najljepši listovni papir što sam ga ikad vidjela. Moj je cilj bio jednostavan: bojat ću i šivati i ne prekidati rad sve do Božića ujutro, tako da neću ni imati vremena žaliti sebe na taj tako poseban obiteljski praznik. Te sam večeri svakom djetetu dala tri komada listovnog papira s kuvertama. Na vrhu su svakog lista bile riječi: »Što volim kod svoje sestre Mije«, ili »Što volim kod svoga brata Krisa«, ili »Što volim kod svoje sestre Liše«, ili »Što volim kod svog brata Erika.« Djeca su imala petnaest, trinaest, osam i šest godina, i bilo je potrebno dosta uvjeravanja s moje strane dok su povjerovali da jedno na drugom mogu naći nešto što im se sviña. Dok su oni pisali u osami, otišla sam u svoju sobu i zamotala nekoliko kupljenih darova. Kad sam se vratila u kuhinju, već su bili završili pisanje i zatvorili kuverte, pa smo se svi izgrlili i izljubili za laku noću. Djeca su pohitala u krevet, a Lisa je dobila posebno dopuštenje da može spavati u mom krevetu, ali je morala obećati da neće poviriti u svoju sobu sve do Božića ujutro. I tada sam krenula s poslom. Dovršila sam zavjese, oličila zidove i onda se, u sitne božične jutarnje sate, odmaknula da se malo divim svom remek-djelu. Čekaj - zašto na zidove ne staviti još i duge i oblake, a u skladu s posteljinom? I tako sam povadila svoje kistove i spužvice za šminkanje, i u 5 ujutro je već sve bilo gotovo. Preumorna za razmišljanje o našem ubogom srušenom domu, vratila sam se u svoju sobu, gdje sam zatekla Lisu nauznak Ženska intuicija 75 u svom krevetu. Zaključila sam da ne mogu spavati s rukama i nogama posvuda po sebi, i zato sam je nježno digla i odnijela je u njezinu sobu. Kad sam joj položila glavu na jastuk, ona me upitala: »Mama, je li već jutro?« »Ne, bombončiću. Ne otvaraj oči dok ne doñe Djed Mraz.« Probudilo me Lisino hvala. »Jao, mama, kako je to lijepo!« Nato smo svi ustali i posjedali oko bora i otvorili ono nekoliko umotanih darova. Zatim je svako dijete dobilo tri kuverte. Pročitali smo te riječi suznih očiju i crvenoga nosa. Napokon smo stigli i do »bebe« obitelji, do Erika koji kao najmlañi nije očekivao da će o sebi čuti išta lijepo. Kris je napisao: »Kod svog brata Erika jako volim što se ničega ne boji.« Mia je napisala: »Kod svog brata Erika volim što može sa svakim razgovarati.« Lisa je napisala: »Kod svog brata Erika volim što se može više od ikoga popeti na drvo!« Darovi od srca - eto od čega su satkane uspomene. U meñuvremenu sam financijski opet stala na noge, i od tada imamo »velike« Božice, s mnoštvom darova pod borom... ali kad se prisjećamo najljepših Božića, svi uvijek spomenemo baš taj. A napose se dobro sjećam laganog potezanja za rukav, i male ručice svijene oko mog uha, i Erikova šapta: »Božey Mama, ja nisam ni znao da me vole!« •• './wi ' ., SHERYL NlCHOLSON , \Nema lakih rješenja rošli je tjedan Jessie željela novi madrac za Barbie Umjesto onog što ga je brat isjekao za svoje Z-Botse i Mighty Morphin Power Rangerse. Ovaj tjedan Jessie želi Ryana, dečka što ga je nedavno upoznala. »Mama, bilo je tako cool«, veli Jessie i gricka zanoktice. Pružam joj mrkvu, i ona je gloñe podjednako odlučno. »Drago mi je što sam otišla u crkveni kamp. A taj je dečko Ryan tako cool. On je bio u mojoj obiteljskoj grupi, pa smo šetali oko kampa ruku pod ruku, i tako čitavog vikenda. Rekao mi je da sam ja njegova sestrica.« »Koliko ima godina?« »Sedamnaest. Ima tu šiznutu plavu kosu s kojom možeš raditi što hoćeš. Doñe mu pa odjednom stavi pet štipaljki za kosu. A konjski mu rep strši ravno iz tjemena, tako da mu se kosa nikad ne plete za naušnice.« »Hmmm. A gdje taj Ryan stanuje?« »Preko rijeke. Baš je nazvao i rekao, ako me treba prebaciti na grupu mladih u srijedu uvečer, da će me povesti.« »Ali ti tu priču s Ryanom ne shvaćaš baš jako ozbiljno? Pa upravo si se pozdravila s njim u kampu - molim? - pred nekoliko sati?« »Da, ali znaš, on to samo hoće biti fin, i htio je da znam da će sad u srijedu biti na grupi mladeži i da... Pa se pitam bih li smjela poći.« Osjećala sam kako kćerino djetinjstvo upravo istječe. Sto je Ženska intuicija 77 moguće. Pet godina razlike izmeñu Jessie i Ryana nije ništa. Ni blizu onih sedamnaest godina razlike izmeñu njezina oca i mene. Zna se dogoditi. »U srijedu je misa?« upitah. »A što je s onim poslom poslije škole a što si ga preuzela za Tensfeldtove? Ako u šest moraš otići s te svoje grupe, kad ćeš napraviti zadaću? A osim toga sad počinje i trčanje. Svaki dan po milju-dvije u tim krasnim Reeboksi-cama, novim kao ispod čekića, a za koje sam dala pedeset devet dolara pojest će ti mnogo vremena.« »Ali, mama, kad moram ići u tu srijedu. Kod njega mi je još plava štipaljka za kosu.« Od Barbie do Ryana, i sve to za jedan vikend. To se ne bi trebalo dogoditi prije bar osmog razreda.

»Srijeda mi zvuči sasvim OK.« OK za pisanje zadaća i skakanje po trampolinu, i za ponašanje kao da joj je dvanaest, a ne petnaest godina. »Zašto ga ne nazoveš i kažeš mu da ćete se tamo naći?« »Zbilja? To je tako cool.« Zatim počinje plesati s bežičnim telefonom. Poslije tuširanja zatječem Jessie kako sjedi na krevetu naslonjena na zid i okružena zbirkom plišanih životinja. U toj šarenoj hrpi prostrt leži Duke, naš hrt, s glavom u Jessieinu krilu. »Sto je bilo?« pitam i rušim se u okretni stolac za ljuljanje kraj njezina kreveta. »Mama, kod Ryana se javila neka cura, a nije mu mama.« »Možda mu je sestra«, pokušavam usred grobne tišine spasiti stvar. Našto Jessie prevrće očima. »Mama, ali on nema sestru, samo malog brata. To je bila Andrea.« »Tko je Andrea?« Osjećam se kao da čitam roman u kojega je svaki drug list slijepljen. »Bila je u kampu. I ona ima sedamnaest godina, i katkad78 Čokolada za žensku dušu sam je vidjela s Rvanom kod potoka, kako se drže za ruke.« Gledam kako joj se u očima skupljaju suze dok gloñe ružičasti nokat sve do mesa. Hvatam je za ranjenu ručicu, i Jessie me pušta da je držim dok mi se penje u krilo. Umjesto da popustim pred impulsom pa joj postavim još koje pitanje ili stavim točku na čitavu tu priču s Rvanom, opuštam se i počinjem je ljuljuškati, jer što drugo i učiniti? Prisjećam se kako to izgleda kad čovjek nije siguran u sebe. I kako je važno bilo znati da me osim roditelja voli još netko. I kako je bilo važno znati sve što ljudi misle — svi, dakako, osim roditelja. U njezinim godinama ja nisam znala što želim, ali sam to željela pa makar crkla. »Ja bih samo željela da se sviñam i Ryanu i svima.« Jessie povezuje riječi sred isprekidanih udisaja i trlja obraz o rame mog kućnog haljetka. Pušta me da je ljuljuškam i namatam na prst krajeve njezine grube crne kose. Pjevušim joj uspavanku što smo je obično pjevale zajedno, ali je sad pjevam sama. Znam da ne postoji jednostavno rješenje. Ljubav se rješava unutra. .< • ' BURKY ACHILLES C/fi ..„., . f( (■*» I f* f"f /M 0 ajveće nam zlo ne čine naši neprijatelji. Pokatkad / I / dopuštamo da našu jedinstvenost, individualnost i kL/ W samouvažavanje malo-pomalo, iz dana u dan, habaju oni koji nas najviše vole. To sam shvatila onog dana kad sam zaključila da na svom sprovodu ne želim cvijeće. Trebala sam govoriti na Konferenciji o ljudskim pravima, Ušla sam našoj najmlañoj kćeri, još usnuloj, da je poljubim pred odlazak. Ona je otvorila jedno oko i prostenjala: »Bez veze.« ; ,, Smela sam se. »Sto je to bez veze?« ' ; ,-. »Pa cvijeće u tvojoj kosi, mama. Za to je još prerano.« Nasmiješila sam se i krenula prema garaži. Dok sam prolazila kraj kuhinje, kći broj dva podigla je pogled s jutarnjih novina i takoñer se izrazila jednom riječju: »Bljak.« Prestala sam se smiješiti. Jedan »bez veze« i jedan »bljak« otprilike je najviše što mogu primiti natašte. Dok sam se savjetovala sa zrcalom, progonile su me riječi kćeri broj tri: »Mama, od tri stotine ljudi koji će se danas tamo pojaviti, koliko će ih imati cvijeće u kosi? I zar ti to ništa ne govori?« Ipak sam ostavila cvijeće u kosi. Znala sam da za to nije prerano. Ili, da kažem istinu, bilo je već skoro i prekasno. Mnogo godina kasnije, nakon što sam održala predavanje o kreativnom življenju za upravu udruge trgovaca nekretninama,80 Čokolada za žensku dušu poštom mi je stigla karta. Na kojoj je pisalo: »Želio bih vam javiti, da sam, otkako sam vas prošli tjedan slušao, počeo nositi cvijeće u kosi.« A potpis je bio: »Wayne Cochran, trgovac nekretninama«. ROSITA PEREZ i i, ' . .1 U I hl I1 Anñeo u patroli olicijska djelatnica Berniece Johnson jedne je mokre "T hladne noći u Portlandu, Oregon, baš odrañivala grobljansku smjenu. Dok je tako kružila, preko radija je začula da se na jednom od osam portlandskih mostova dogodila nesreća. Pozornica Johnson od mjesta je nesreće bila dvadeset minuta daleko, ali ju je jak unutarnji osjećaj natjerao da krene u pomoć kolegi. U tom jakom pregnuću što ga je osjećala nije bilo nikakve logike. Nije bilo zatraženo

nikakvo pojačanje, a osim toga je bilo i pozornika bližih poprištu. Pa ipak je produžila preko Marquama, jednog od mostova preko rijeke Willamette što je dijelila istočni od zapadnog dijela Portlanda. Na poziv su drugi reagirali brzo, pa je stoga krenula natrag, prema drugom kraju grada. A onda ju je opet obuzeo jak unutarnji osjećaj, i baš ju je on zadržao da ne krene pristupom prema dva sljedeća mosta. Dok se približavala Fremont Bridgeu, čula je unutarnji glas: »Tu skreni.« Kad je pozornica Johnson krenula preko Fremonta, opazila je maleni automobil pogrešno parkiran uz rub ceste. Automobilu su radili žmigavci. Opazivši u parkiranom automobilu muškarca i ženu, krenula je u rutinsku provjeru. Zavirila je u auto i upitala: »Imate poblema?« »Da«, odgovorila je žena, a niz lice su joj tekle suze. »Moj k€ muž hoće ubiti, hoće skočiti s mosta.« ' •''Čokolada sku dušu Propisana procedura nalaže da se osoba u suicidalnom stanju privede radi procjene stanja. Johnsonovoj je njezina intuicija rekla da porazgovara s očajnikom što je sjedio za volanom i zurio ravno preda se. Počela je s nabrajanjem razloga zbog kojih si ne bi trebao oduzeti život. Rekla mu je da ništa nije tako crno da bi se zbog toga lišio života. Petnaest minuta kasnije nije više znala što bi mu još rekla. Na njemu se pak činilo kao da će svaki čas zaplakati. Umirila ga je riječima: »Samo jak i osjećajan muškarac može biti spreman zaplakati. Tako iz sebe izbacujemo bol.« Čovjek se uhvatio rukama za glavu, skljokao se i zajecao. Pozornica Johnson na ovo se nijemo pomolila: »I što da sada radim?« Tada je pozornica Johnson na stražnjem sjedalu opazila mušku bebu. Ispričala je mladom ocu o svojim ranama zato što je odrasla uz emotivno nedostupnog oca. Zatim ga je podsjetila da, bez obzira na to kroza što sada prolazi, ipak može i dalje voljeti svog malog i za nj se brinuti. Može ostati na svijetu da goji to dijete, da dječaka bodri dok raste, kako bi se u svijetu osjećao zaštićenim. Nato se čovjek rasplakao još jače, i ovaj je put pozornica Johnson čula Božji glas: »Ušuti!« Opet se nijemo pomolila: »I što da sada radim?« I onda joj je došlo da tom izmučenom čovjeku svjesno pošalje ozdravljujuće bijelo svjetlo. I sad ga je, i dok je automobilima odmahivala da proñu, ili samo stajala kraj auta i drhturila od studeni, stalno-vidjela okružena bijelim svjetlom. Jedan sat kasnije, kao cvijet kad reagira na dobro zalijevanje, taj čovjek što se htio ubiti ustao je iz pljuska bijeloga svjetla ljubavi što ga je na nj odašiljala pozornica Johnson. Zatim je zamolila mladića da doñe i sjedne u njezin patrolni automobil. Osjećala je da joj, prije nego što ga pusti da ode, želi nešto reći u četiri oka. I on joj je ispričao o svim pogreškama što Ženska intuicije 83 ih je učinio u životu. I o nevoljama što ih ima s ocem i majkom. Ona je s njim podijelila njegov osjećaj očaja. Ponašanje mu se umekšalo i smirilo - kao da je prošao kroz emotivno čišćenje. I tada se taj čovjek, nekoć na rubu samoubojstva, okrenuo prema policajki i zahvalio joj što je bila s njim. Ona mu je dotakla mišicu i blago prošaptala: »Prije nego što odete, htjela bih vam nešto reći. Kamo god da ste večeras bili pošli... ja bih vas našla.« ;.'..:-■■:;: ;i i^i:,, KAY ALLENBAUGH »Sto promatrate, povećava se.« Nepoznati autor Moć predočavanja f ad sam počela pisati knjigu, odlučila sam se zamis-)^1 kak° dijeli"1 autograme. Četiri tjedna kasnije /pozvali su me na Dodgerovu proslavu Božića za djecu iz središta Los Angelesa. Tamo će se pojaviti moj dečko, bivši Dodgerov bacač, a takoñer i vlasnik, ravnatelj i drugi igrači, i onda će svi djeci dijeliti autograme. Kad su djeca stigla, podijelili su im male bazometne3 kacige. Zvijezde tog sporta potpisat će se na svima njima. Pred svakim se igračem počeo stvarati red sitne i uzbuñene dječice. Bio je to poseban božični dar za sve mlade obožavatelje Dodgera. Prišla mi je djevojčica i pružila mi kacigu na potpis. Objasnila sam joj da ja nisam nikakva zvijezda, ali ona nije htjela ni Ako je »football« nogomet i »handball« rukomet, onda neka i »baseball« bude »bazomet«. Moglo bi se prigovoriti da »basketball« nije »košomet« nego »košarka«, no to se samo zgodno poklopilo. Iako se u bazometu lopta ne baca bazom, kao što se u nogometu baca nogom i u rukometu rukom, sufiks »met« dopušta velike slobode u tvorbi riječi - usp. npr. »puškomet« (domet puške, ne zrna), »strelomet« (domet strelice, ne luka) i »prstomet« (položaj prstiju pri sviranju na gitari). (Op. pr.) Ženska intuicija §5 čuti. Zaključila sam da će biti najjednostavnije da se naprosto potpišem. Učinilo mi se da me svi gledaju. Kroz glavu mi je prošlo sve moguće. Zamišljala sam kako se igrači pitaju: Tko je ta žena? Pretpostavila sam da misle: Otkud joj pravo da se potpisuje na Dodgerovu kacigu? Sto će reći roditelji kad pogledaju kacigu i na njoj ugledaju sve poznate Dodgere, a onda i moje ime!

A onda me je lupilo u glavu. Pa ja to zapravo dijelim autograme! A to sam i željela. Podigla sam pogled i našla se zatečena pred tim što sam ugledala. Za nekoliko sekundi, koliko mi je trebalo da se potpišem, ispred mene se stvorio dug red malene, lijepe dječice. Broj im se umnožio. Svi su oni pružali kacige i čekali da im se potpišem. Dok sam tako stajala, razgovarala s djecom i dijelila potpis za potpisom, osjećala sam se ispunjena ushitom i zahvalnošću. Ta je božična zabava bila za djecu, ali su i ona meni davala prekrasan dar. Tako sam upoznala ushit zbog dijeljenja autograma. I sada, kad god vježbam moć predočavanja, uvijek pred sobom, na pozadini svijesti, vidim sliku nedužne, vesele dječice. Jer djeci je to bar jasno: sve što sanjaš može se i ostvariti. Danielle MarieBaka zna najbolje Životni plan M, 'oja je mama vjerovala u najstarije od svih načela eti-sete, to jest u potrebu slanja zahvalnica. Kad je moja nećakinja Maura rodila prvo dijete, moja je majka poslala kartu i ček - bili su to darovi njezinoj novoj praunuci. Ček se našao na bankovnom izvještaju, pa je tako mama znala da ga je netko primio. Ali joj se Maura nije javila. Nekoliko sam mjeseci kasnije ispričala mami kako sam Mauru upitala je li baki poslala zahvalnicu, i kako je na to ona nervozno odgovorila: »Teta Maggi, pa ja sam baki poslala 'kozmičku' zahvalnicu.« Mama je trenutak šutjela. »Reci Mauri da ću joj drugi put poslati "hl:°; *■'■■""';" Maggie Bedrosian Smislila sam plan života u zelenih ljeta zori, ne znajući, bezazlena, da istina drugo zbori. U plan moj tek sretne sate, dane sunca, ruka stavi. Na obzorju niti oblak boga bure ne najavi. Ne ostavih niti mjesta, ja za tugu, dane zle, ne znajući da na putu već čekaju na mene. Nisam mogla niti znati moj prvenac da će bit na tom svijetu tako kratko, i prazninu ostavit. Sve dobiti, gubit ništa, bješe mog života plan. Duge samo očekivah - ali ne u kisni dan.Čokolada za žensku dušu Plan je velik uspjeh isko, za poraz ne osta mjesta. , Korak spor i obeshrabren ne slutjese moja cesta. A kad život ne po teče kako plan mu zada put - . ništa više ne razumjeh, i očaj me stisnu ljut. Život plan al' drugi ima — vješto li ga zaklanja! - , ■ da naučim mnogo više t;, • nego što i slutih ja. ,., Sad života sumrak veli: Blagoslov su patnje sve. , Njegov plan je mudar bio: on planira najbolje. prepreke ''I, !■ škripcu i sve se uroti protiv tebe, i to potraje sve dok ne pomisliš da više ne možeš izdržati ni minutu, tada nemoj nipošto odustati, jer će se baš tu i tada okrenuti vjetar.« Harriet Beecher StowePut kroz prepreke 91 Joeova slika /ts>ñ /ećini je od nas sasvim jasno da prvih nekoliko godina m/škole može biti presudno za čitav život. Znamo da su one P^ često ključne i za naš uspjeh u životu i samouvažavanje. Joeovi roditelji u tom pogledu nisu bili iznimka. Zato su se pobrinuli da Joeu pruže obiteljski život ispunjen podrškom i ljubavlju, pribave mu doživljaje koji će ga poticati i obogaćivati, kao i da ga nauče abecedu i brojanje do deset. I tako je postao zaista spreman za prvi razred. Joe je pošao u školu s velikim oduševljenjem. Volio je svoje razredne drugove, a i oni njega. Volio je i svoju učiteljicu te i od njih i od roditelja stalno primao ohrabrenja. Sve je ukazivalo na uspjeh, pa ipak mu je uspjeh izmicao. Teško je uspijevao shvatiti što se to oko njega zbiva, toliko je bio brz tempo učenja. Čim bi se našao na rubu shvaćanja, učiteljica bi prešla na drugu temu ili drugu tešku nastavnu jedinicu. Na kraju prvog razreda bio je

zaostao za mnogim suučenicima i to ga je sa'svim obeshrabrilo. Roditelji su se nadali da će preko ljeta narasti i da će mu ono donijeti zrelost, pa da će drugi razred biti bolji. Ali nije bio, i na kraju je školske godine učiteljica predložila dodatnu nastavu, ali su Joeovi roditelji rekli ne. Na kraju trećeg razreda, kad je Joe još više zaostao, ravnatelj je predložio ponavljanje. Roditelji su još jednom rekli ne. Tako je počeo i četvrti razred, a Joe je već bio nervozna ruševina. Nije htio ići u školu. Propatio je tri godine pri dnu liste uspjeha, i sasvim se sigurno nije tu želio ponovno naći. A bio je načuo da je četvrti razred posebno težak. I bio je. Hrvao se iz dana u dan i učio po čitavu noć, no ipak je stalno ostajao na dnu - sve do jednog crnog, turobnog, kišnog popodneva. Učitelji su, kad je riječ o vremenu, obdareni šestim osjetilom. Teški pojmovi, recimo razlomci, traže najsunčanije dane. I dan je počeo baš tako, ali kad je učiteljica počela predavanje, nebo je zastrla tama i izlio se pljusak. Koliko god da se trudila da ih zadrži na matematici, ipak su boj za njihovu pažnju dobile munje i gromovi. Rastresena olujom, djeca nisu shvaćala matematiku. Sva osim Joea. On je shvatio. I svi su mu odgovori bili točni. Učiteljica ga je potapšala po leñima i rekla da sad obiñe razred i svima objasni što je učinio. Nasmiješen i sretan zbog svog novoot-krivenog uspjeha, Joe je hitro krenuo kroz učionicu. Kad je završio sat matematike, učiteljica je svakom ñaku dala list bijelog papira. Sad je bio sat crtanja. Sva su djeca napravila što se od njih očekivalo - jer mračni, sumorni dani uvijek traže tamne bojice i tamne slike. I današnji dan u tom pogledu nije bio iznimka. Jedina je iznimka bio Joe. On je svoju sliku nacrtao u jarko žutoj, narančastoj, crvenoj. Papir mu je ispunilo veliko, svijetlo, blistavo Sunce. Joe se nastavio popravljati i te je godine pošteno zaslužio prelazak u viši razred. Njegova je učiteljica iz četvrtog razreda bila jako radoznala, željela je doznati što je to u njemu izazvalo promjenu, pa je pratila njegovo napredovanje i kroz srednjoškolske godine. Zašto ga je promijenio jedan mračan i sumoran dan? Tko zna u kojem će se trenutku dodirnuti učitelj i učenik? Joe nije bio pri vrhu svog razreda. Nije ni trebao biti. Glavno je bilo da je uspio, i on je to znao, a nakon mature je otišao u vojsku, pa su ga poslali u Vijetnam. Nije se vratio. Kad je čula za njegovu pogibiju, učiteljica iz četvrtog razreda otišla je k njegovima da izrazi sućut. Joeova ju je mati pozdravila i92 Čokolada za žensku dušu rekla da bi joj željela pokazati nešto u Joeovoj sobi. Kad su ušle, mati je pokazala Joeove najdraže stvari. Na zidu iznad kreveta visjela je, uredno pričvršćena i uokvirena, slika velikog, jarko žutog, narančastog i crvenog blistavog Sunca. Slavilo je onaj kišni dan kad se probudio, kad se i sam izbistrio. Na dnu je slike, velikim slovima, Joe bio napisao: TAJ DAN SAM POSTAO PAMETAN. i. ' ■ Phyllis Mabry i , < I ( . . j, ' I' ■. I',.,,.,. (t V , U špilju V to nam to stoji na putu i priječi nas da učinimo sve o smo sanjali? Da to nije strah? Za mene jest. Zbog toga sam se u Kaliforniji i upisala u radionicu zvanu »Probij se kroz svoje strahove i vjerovanja koja te sputavaju«. Bila sam spremna potruditi se da probijem još jedan sloj straha u svom životu. Nisam zapravo znala što očekujem. Zamislila sam da sjedimo u krugu i vodimo smislene razgovore o svojim strahovima, da se zbog njih obraćamo u molitvi, i to je onda to! I evo me tu gdje jesam, i taman sam stigla u kolibu, a oni nas već tovare u taj autobus i voze Bogu iza nogu, negdje u Kaliforniji. Kažu nam da ćemo se po konopcu vlastitim snagama spustiti kroz osamdeset centimetara široku pukotinu sve do tamne špilje duboke dvadeset pet metara! Mislim, nitko mi nije reako da i to spada u program. I evo me lijepo odjevene i u zlatnim tenisicama, s odgovarajućim nakitom i svakom dlakom na svojemu mjestu. Visine nisu za mene. Čitav sam si život govorila da me hvata vrtoglavica i kad se popnem na klupčicu. Nikad u tijelu nisam slomila ni košćicu, a niti sam za to ikad imala volje. Nikad u životu nisam učinila baš ništa što bi bilo bar malo u tjelesnom smislu opasno. I moram vam reći, živci su mi opasno proradili! Mnogo je lakše o svojim strahovima govoriti nego se kroz njih probijati. Ovo sigurno nije stvarno, sjećam se kako sam pomišljala. »Gola panika« je preblagi izraz. Nasmrt sam se bila uplašila.94 Čokolada za žensku dušu

Sve fasade, sva pretvaranja, naprosto su izletjeli kroz prozor. Bila sam kao nekakav idiot što samo slini i mumlja. I pomišljala: Kako da se iz toga izvučem a da ne ispadnem totalna krava? Govorili su nam nešto u stilu: »Ako to ne učinite, možete odmah ići kući, i to bez refundiran ja.« Mislim, tu su odmah zadobili svu moju pozornost! Znala sam da sve to daleko nadilazi svu tu priču o novcu. Taj skok je stvarno zadirao u samu srž mojega straha. Iako sam znala da moram, nisam to željela učiniti1. Za pet su nas minuta uputili kako se to radi. I to je sve? Osjećala sam se tako nedorasla zadatku. Mislim, što je s »pravom« poukom kako se to radi? Dali su mi rukavice i uvezali me u tu nekakvu svoju praćku. I tad sam doslovce počela nesuvislo blebetati sebi u bradu. Previše ustrašena čak i da se rasplačem, osjećala sam se suludo... zlo-stavljeno... ljutite.. glupo... ustrašeno... usamljeno. Moram to učiniti sama! Sjećam se kako su nam rekli: »Iza sljedećeg koraka više nema povratka.« A ja sam odgovorila: »O, moj Bože!« »Kad jednom prekoračite rub litice, bit ćete potpuno prepušteni samo svojim snagama«, upozorili su nas. »Ako ne povučete taj konopac, do smrti ćete tako ostati visjeti u zraku!« Ja sam cura iz Alabame. Tu, usred Kalifornije, sa svim tim stranim ljudima, bila sam bar dvije stotine milja udaljena od najbližeg Neimana Marcusa i sasvim izvan svog elementa. Jedan je tip u našoj grupi bio profesionalni mornarički časnik, a struka mu je bila spašavanje pilota iz mora. I taj čovjek je zviždukao! Došlo mi je da ga pljusnem po balavoj njušci. I tako je napokon došao red i na mene, i ja sam znala da moram krenuti. Ne možete ni zamisliti užasan strah koji me bio obuzeo i koliko me stajalo da zakoračim s te litice! Nikad u životu nisam osjetila veći strah — ali sam zakoračila i krenula niz konop. Put kroz prepreke 95 Kad sam se našla negdje na pola puta, ljudi koji su se već bili spustili počeli su mi dovikivati: »Dajte pogledajte kako je 1-i-j-e-p-o« - no ja sam bila u najdubljoj koncentraciji i stalno ponavljala »Isuse Kriste, Isuse Kriste, Isuse Kriste«. Činilo mi se da su prošli sati, iako mi je vjerojatno trebalo manje od trideset minuta da se sve milimetar po milimetar spustim do dna špilje. Kad sam napokon stigla na dno i kad su me otkvačili, pala sam na zemlju i poljubila dno špilje i rekla: »O hvala ti, Bože«, i doživjela staromodni napad južnjačke histerije - tresla sam se, plakala, vrištala. Čovjek koji je tu radio, i koji me je bio otkvačio, upitao me: »Gospoño, nije vam dobro?« A ja sam mu rekla: »Samo me pustite. Sve je u redu.« No tada sam shvatila, da je na dnu te špilje netko ostao zarobljen, da bih u tom slučaju učinila sve što je potrebno samo da ga spasim. Uvijek sam bila spremna za druge učiniti sve. Pa ipak, dok sam stajala u toj špilji, otkrila sam da to mogu učiniti i za sebe. Suočila sam se sa strahom i spasila tu ustrašenu djevojčicu u sebi. Neki je mudrac nekoć rekao da nismo hrabri kad se ne bojimo, nego kad nas strah ne priječi u djelovanju. A jedan nas je još mudriji naučio: »Ne boj se, stado malo. Gle, ja sam uvijek s tobom.« ;.;„,VVli, .,.,.,„ Vlč. EDWENE GAINESSavršeno vjenčanje ugo sam čekala na svog prekrasnog Davida, i zato sam i željela da naše vjenčanje bude savršeno. Da pobjegnem od predsvadbene nervoze, odlučila sam postati najorganiziranijom nevjestom u povijesti svijeta. U kompjuter sam stavila svaki zamislivi detalj obreda i prijama. Ipak je tu ostalo i još nešto nad čim nisam imala nikakve vlasti, i to me jako mučilo. Na naše je vjenčanje u Kaliforniju trebala doći i Davidova kći, šiparica iz Chicaga. Posljednjih je mjeseci moje komuniciranje s budućom pastorkom bilo prepuno emotivnih ispada i šutnje, dok se ona trudila nekako prihvatiti tatin novi život. Mogla sam shvatiti njezinu zbunjenost, ali smo David i ja davali sve od sebe da se osjeti uklopljenom u naš život. U trenucima kad se činilo da nam nije spremna poći ususret, pitali smo se je li uopće pametno nagovarati je da nam doñe na svadbu. Ipak smo joj poslali avionsku kartu i ponadali se najboljem. Na dan našega vjenčanja, dok sam se oblačila, iz susjedne sam sobe čula Mindy i tetku joj Jan kako se prepiru oko toga što će Mindy obući. Znala sam da se ne bih smjela miješati, ali je radoznalost bila jača. Povirila sam da vidim u čemu je spor, i srce mi je stalo. Mindy je nosila arhivski vrećasti kućni haljetak iz 1950-ih, tamnoplave dokoljenice i cipele u stilu vojničke cokule. »Nemoj to samo doživjeti osobno«, rekoh u sebi. »Ne daj da ti to pokvari dan.« Ipak sam osjetila olakšanje kad je Put kroz prepreke 97 Jan napokon uspjela nagovoriti Mindy da obuče mornaričko modru haljinu s biserima i obuje salonske cipele. U crkvi je Mindy stoički odstajala sva fotografiranja. Rekla je da je žuljaju cipele, ali sam znala da njezina nelagoda ima dublji korijen. Nisam znala kako da doprem do nje, a previše sam vremena bila isuviše obuzeta trenutnim zbivanjima a da bih se mogla baviti i njezinim raspoloženjima. Ali u hotelu, kad je glazba zasvi-rala prvi ples, shvatila sam da je nekamo nestala. »Jesi li je vidio?« upitala sam Davida. »Uh-uh. Zamolila me da joj dam ključ naše sobe.« Zastenjala sam. Već sam vidjela sobu oblijepljenu toaletnim papirom i krevet sa skraćenim plahtama.

»Htjela se presvući«, rekao je David i slegnuo ramenima. Baš kad je glazba javila da bi sad bio trenutak da nam se na plesnom podiju pridruže članovi naših obitelji, pojavila se Mindy, odjevena u vrećastu haljinu i vojničke cokule. David ju je uzeo za ruku i poveo je ukrug sale u pažljivom box-stepu. U njezinim samosvjesnim pokretima vidjela sam i svu svoju nespretnu adolescenciju, a na muževu licu ponos i radost što je osjeća svaki otac kad pleše s kćeri. Davidu očito nije bilo važno što to Mindy nosi, a u tom trenutku to nije bilo važno ni meni. Bila sam sretna što je s nama. Kad je prijam bio gotov pa smo krenuli u naš apartman za mladence, jedino što je odudaralo od savršenog reda bio je komad papira s hotelskim zaglavljem, preklopljen na krevetu. David ga je rasklopio i pružio mi ga sa suzama u očima. »Dragi ta i Penny, čestitam. Oboje vas jako volim. Pusa, Mindy.« Naše je vjenčanje na kraju ipak ispalo savršeno. ;.. ., Penelope Pietras»Život je ili smiona pustolovina — ili ništa.« Helen Keller Bliski susreti je kajakaškog partnera baš bio nazvao prijatelj splavar sa Srednjeg zapada. Upravo su bili dobili dopuštenje za spust jako traženom rijekom Selway u Iñahu - rijekom koja ti je mogla podići duh, ali te isto tako lako i spustiti u grob. Svake se godine dijelilo četrdeset dozvola za spust tom rijekom, i mi smo uvijek bili izmeñu četrnaest tisuća molitelja. I sad smo dobili premiju. »Startni« je datum za naš šestodnevni izlet kajakom kroz divljinu padao u sljedeću nedjelju. Kad sam se sjetila pogibije na Selwayu prije tri godine i to baš u ovo doba godine, u meni je, meñutim, porasla tjeskoba. Moji su prijatelji kajakaši imali nesreću da se prvi nañu na mjestu nesreće. U kajakaškim se ratnim pričama nikad ne preskaču slikoviti detalji, i tako sam, mnogo prije no što sam se prvi put i našla na rijeci Selway, točno znala gdje se dogodila kajakaška nesreća i gdje su nañena trupla. S prijateljima smo se našli na pedesetak kilometara od polazišta i raspravili o potankostima izleta. Rijeka je bila tri do četiri puta brža no što sam očekivala za planinsku rijeku. Želudac mi se Put kroz prepreke 99 vezao u čvor. Prišla sam obali i usredotočila se na zadatak. Pomolila sam se Bogu da sve proñe sretno. Morala sam spoznati svoje srce i sad sam bila i spremna i sposobna da se upoznam sa Sel-wayem pri visokom vodostaju. Bila sam nervozna, i za to sam imala valjanog razloga. Preda mnom je bilo osam kilometara nezaustavljive vode IV. i V. klase -vode što se pjenila, prštala i izvijala se u valove velike kao kuća, te stvarala lijevke velike kao autobus, spremne da progutaju nesmotrene. Kišilo je već dva dana bez prestanka, i rijeka se stalno dizala, a s njom i moja tjeskoba. Moji prijatelji kajakaši, redom muškarci, nastojali su mi smiriti nervozu te su mi govorili, ako ne želim osjetiti »saft«, da niz rijeku mogu i stazicom. Pa ipak, kad je zadnji put jedan od njih krenuo tom stazom noseći svoj čamac, iz kajaka ga je ugrizla zve-čarka. Biraj sama kako ćeš umrijeti, rekla sam u sebi. Bila sam prenapeta, živčana, ubrzano sam disala - bila sam dakle baš onakva kakva nisam smjela biti u trenutku kad sam morala skupiti sve snage da shvatim vodu. Sa svojih samo 55 kilograma gazila sam manje od muških kolega, i zbog toga sam na jedan njihov zaveslaj morala napraviti dva i pol. Izvukla sam se iz bezopasnog malog vira odmah iznad najveće strave dana - slapa zvanog Ladle (Kutlača). I začula kolege kako izvikuju poznati poklič: »Možda će ti trebati!« Prišla sam i preblizu kajakašu ispred sebe. I to je bilo opasno za oboje. Nisam očitavala vodu nego sam slijedila drugog kajakaša - i baš se tu sve počelo zapletati. Struja mi je zanijela kajak kroz zapjenjenu vodu. Bila sam pet-šest metara desno od sigurnog prolaza. Prije no što sam i shvatila što se zbiva, već je točno poda mnom bila litica s desetak metara dugom rupom, a koja je s obale izgledala kao brana. Kad mi je kajak frknuo naprijed, u mrtvi zračni prostor, kao da se zaustavilo i vrijeme. I tako sam krenula u salto mortale preko metar i100 Čokolada za žensku dušu pol visokog praga u uspjenjenu vodu pod njim. Pljusnula sam naglavce i osjetila se kao u Mavtagovoj perilici. Najednom su me neobjašnjivo moćne, kaotične sile počele usisavati, gurati prema gore i povlačiti prema dolje. Voda mi je istrgla veslo iz ruke. A onda mi ga je, kao čudom, sljedeća bujica ponovno utisnula u ruke. Da, možda će mi trebati. Uspravila sam kajak jednim jakim, hitrim pokretom. I tim sam se pokretom stvorila sred goleme ponjave bijele vode, okružene potpunim mirom. Pribrala sam se, zahvalila Bogu, nervozno se nasmijala, napravila dva zaveslaja natraške i ubacila se u ostatak brzaka. Povila sam se naprijed i agresivno zaveslala i nekoliko se trenutaka kasnije pridružila drugim kajakašima na brzaku ispod Ladle. Njihovi veseli kliktaji u meni su budili želju za plačem. Zadovoljstvo zbog toga što sam živa upravo me satiralo: uspjela sam preživjeti samo zahvaljujući vlastitoj vještini i Božjoj milosti. Te prve noći u kampu opet sam otišla do ruba rijeke, izgovorila zahvalnicu i pomolila se za zaštitu na rijeci što se pružala još miljama. Ostatak puta nije bio lak ni po kojem kriteriju, jer me je svaki brzac pun bijele vode lako mogao stajati stražnjega kraja. Pa ipak sam u svaki od njih ulazila sigurnija nego u prethodni.

Je li to bio moj zadnji opasni izlet? Ma nema teorije. Nastavila sam tražiti pustolovine, stalno sve nove i nove. Netko bi možda moj salto mortale u mrtvi zrak, i to što sam se kasnije samo srećom izvukla iz te rupe, mogao nazvati katastrofom. Meni je, meñutim, draže zamišljati da mi je to bio najljepši trenutak u životu. KlMBERLY JACOBSEN Dragulj od gospoñe Goldberg ,\ >'< -'i, 'V, reko osamnaest tisuća srednjoeuropskih Židova pobjeglih iz Hitlerova režima našlo je utočište u kineskom gradu Shanghaiu - a meñu njima smo bili i moji roditelji i ja. Shanghai je godinama bio prihvatilište ljudskog otpada što ga je zbog ovog ili onog razloga odbacio ostatak svijeta. Europski Zidovi pristigli 1938. i 1939. bili su zadnji doprinos toj ionako već pretrpanoj, pretijesnoj metropoli na kineskoj obali. U trenutku kad su moji roditelji shvatili da će ne odu li iz Njemačke ostati bez glave, većina je zemalja emigrantima već bila zatvorila vrata. Mjesto na kojem od onih malobrojnih oceanskih linijaša što su plovili na Istok bilo je prava premija, a ponekad ga uopće nije ni bilo. Čudesne okolnosti, čudna zbivanja i neobjašnjivi dogañaji omogućili su mojim roditeljima da u zadnjoj minuti osiguraju mjesto na njemačkom luksuznom putničkom brodu koji je u roku od dvanaest sati trebao zaploviti put Kine. Morali smo biti spremni. I uspjeli smo. Kad smo stigli u Shanghai, pozdravio nas je golem crni kukasti križ što se gordo kočio posred crven-bijele zastave Tisućljetnog Reicha. Vijorila se ona na vjetru, podignuta iznad luke na krovu njemačkog konzulata. Možda se obistinila tvrdnja Adolfa Hitlera da njegova »ruka seže daleko i zahvaća široko«. :v ,.,;,,, ...102 Čokolada za žensku dušu Put kroz prepreke 103 U trenutku kad smo stupili nogom na kinesko tlo, bili smo proglašeni ljudima bez domovine - i našli se u nezgodnom položaju tuñinaca u tuñoj zemlji. Baš kao i u slučaju drugih izbjeglica, i naša se mala obitelj borila za opstanak, no sve ono što nam je otac uspijevao pribaviti za život naglo je presahlo u trenutku kad je izbio rat izmeñu Amerike i Japana. Na Dan Pearl Harbora grad je zaposjela japanska vojska. Izmeñu Njemačke, Italije i Japana bio je stvoren trojni savez, i tako se život Zidova još jednom našao u opasnosti. Japanci su naredili svim židovskim izbjeglicama da se presele u odreñeno područje (to jest u najgori dio grada, u kojem su već živjele tisuće mještana), ostavivši im samo malo vremena da pronañu neki kutak ili rupu koji će nazvati domom. Prvo što sam u tom »konfiniranju« opazila bilo je da muškarci bjesne zbog zatočeništva a žene prave zavjese. Moja je mati razrezala sad već suvišnu večernju haljinu pa od nje napravila nabore i volane za jedini prozor u sobičku s tri puta četiri metra, a u kojem ćemo stanovati idućih šest godina. Živjeli smo tako jedni na drugima u najgorim mogućim uvjetima, no ipak smo brzo naučili kako da ih što bolje iskoristimo. Neki su se u tome snašli bolje od drugih, a meñu ljudima koji su mi uljepšavali život, tad star samo jedanaest godina, bila je sredovječna gospoña Rosa Goldberg, okrugloga lica i buci-buci. Da bi u sparnom, zagušljivom zraku beskrajnih shanghaiskih ljetnih dana našla malo olakšanja, Rosa Goldberg bi postavila svoj tronožac na kakvo sjenovito mjesto naše smrdljive i smećem zatrpane uličice, naizgled nesvjesna rijeka urina i »kahlica« preko ruba napunjenih ljudskim otpadom. Prijazna i susretljiva, znala je poimence većinu stanovnika našeg malog »prolaza«. Svakog bi nas jutra pozdravila veselim smiješkom, toplim bljeskom tamnosmeñih očiju, a onda bi nas svojim engleskim, s izgovorom u stilu »Jewish delicatessen« otpravila s ovom ili onom mudrom izrekom. Poruka što bi je upućivala uvijek je bila ista. Svako jutro kad bih se zaputila u svoj razred, improviziran u skladištu, ona bi me zaustavila, uhvatila za ruku, privukla k sebi, zagledala mi se u lice i upitala: »I onda? Sto ti, malena, svaki dan kaže gospoña Goldberg?« Kako sam dobro poznavala igru, zavrtjela bih glavom, tiho izustila da ne znam i pričekala. »Mislim, milena, onda će ti to gospoña Goldberg morati reći opet. Sad slušaj i pamti što ti govorim«, podučila bi me. »Idi i danas napravi čudo. Bog ima puno posla, ne može sve sam.« Lice bi joj zablistalo prema meni, a ruka bi joj ispustila moju. Zatim bi me prijazno potapšala po turu i pustila da produžim, nakon što mi je postavila cilj za taj dan i dala mi životu smisao koji će ostati moj sve dok sam živa. Pružila mi je krila da poletim, otvorila oči za svijet kojem su potrebna čuda, i stvorila u meni uvjerenost da mogu obavljati Božji posao. I do ovoga trenutka, svakog dana svojega života, svaki put kad izlazim iz kuće, uvijek začujem taj hrapavi, teški glas Rose Goldberg kako me zove, i tada se prisjetim da moram ići i danas napraviti čudo. Jer Bog ima puno posla i ne može sve sam. , ,: ;,,. URSULA BACONMamin sasvim poseban dan t Moja mama

očetkom osamdesetih godina, dok su moja dva sina još bila šmrkavci, svaki dan kad bih odlazila na posao ostavljala sam ih u vrtiću. Poput tisuća drugih zaposlenih mama, i mene su mučili članci i novinske priče o lošim posljedicama odrastanja u vrtiću. Usprkos sve većem broju žena na radnom mjestu, poruka društva kao da je i dalje bila: »Majkama je mjesto kod kuće uz djecu.« I točka! Kraj diskusije. Iako sam davala sve od sebe da uravnotežim zdrav obiteljski život s agresivnom stazom karijere, ipak sam bila puna grižnje i sumnje u sebe. »Hoću li svojoj djeci upropastiti čitav život šaljući ih u vrtić? Hoće li mi to zamjeriti? Da li bih kao majka morala ostati kod kuće?« Na Majčin dan 1993., na tradicionalnoj prigodnoj čajanci za osmi razred, odgovori su na moja pitanja došli na sasvim neočekivan način. U slavu tog dana djeca su napisala pjesme o svojim mamama. Sjedila sam i slušala pjesme o mamama koje peku kolače, prave kostime za Noć vještica, odlaze na roñendanske proslave i naizmjence jedna drugu voze u grad. Bilo je smijeha i mnogo suza dok smo sve slušale kako nas vide naši mali pubes-ceni. A onda je došao red na Justina. Kad je stupio pred nas zastao mi je dah, a želudac mi se triput preokrenuo. Kako će me opisati njegova pjesma? ( Kako ćemo te se sjećati? , , , Samo po uspomenama što ostanu za tobom. A uspomena na tebe bit će nježna i jarka kao latica mlade ruže. Ti kao žena koja si imala vlastitu tvrtku i bila vrlo uspješna u , poslu, \ Ostat ćeš zapamćena po tome kako si ispunila sve svoje snove, Kako si, uspinjući se na vrh, našla vremena i da paziš na djecu... Na dva dječaka, neobuzdana kao dva mlada majmuna. Bila si velika mama, velika supruga, veliki čovjek - O, mama, kako ti je zaboga sve to uspjelo? O tebi će se, mama, pričati legende. Kad mi je trebala pomoć, bila si uz mene. '■:: Na tvoje sam rame uvijek mogao položiti glavu.' Sto bih ja bez tebe? ' Kako bih uopće opstao? ' A htio bih, p zapravo reći, mama, samo da te volim. Justin U tih nekoliko veličanstvenih trenutaka, dok sam slušala njegove riječi, najednom su se smirile sve moje sumnje i strahovi zbog toga što sam zaposlena mama. I tada, u tom trenutku i na106 Čokolada za žensku dušu tome mjestu, shvatila sam, nakon toliko godina dadilja, kampova i vrtića, da mi to moj sin ne zamjera. Baš naprotiv, jasno mi je rekao da sam prolazeći kroz sve to, uvijek bila uza nj kad god me je trebao. I jasno mi je rekao da se s mnome ponosi. Kad je pročitao svoju pjesmu, Justin me je pogledao, onako u prvom redu. I uputio mi onaj široki, svjetlucavi, srebrni smijeh kakvim se mogu nasmiješiti samo djeca s aparatićem za zube. Prvi mi je poriv bio da mu pritrčim i zagrlim ga - onako kako bih zagrlila bebu - no ipak sam se svladala. Justin je već bio trinaestogodišnji mladić, i proces je »lepršanja iz gnijezda« već započeo. I zato su sve i/rekli samo podignuli palčevi jedne ponosne mame CONNIE HlLL v >,, •> . ■, v' Ideš li dalje Ideš li dalje, da dohvatiš nebo, U' ostaješ straga, od straha ozebo? Ideš li dalje, po nova znanja, U' oklijevaš stalno sred starih sanja? Ideš li dalje, do kraja snaga, ' U' strpljivo stojiš, uvijek otraga? Ideš li dalje, da vodiš ljude, U' dane gubiš, pa kako bude? Ideš li dalje, i posla se laćaš, da um svoj stalno krijepiš i jačaš? Ideš li dalje, vodeći smjele, spremne da tvore, daju i dijele? Ideš li dalje, i dobru se nadaš, U' korak jedan - pa kloneš i padaš? Ideš li dalje, ovdje i sada, po mjesto pod suncem, koje ti spada? Ideš li dalje, spreman za let, il' igraš na sigurno, tužno i opet? SUZY SUTTON•3 U fii

. i i V rabrost da se ide dalje »ZMtoi se širi ili skuplja proporcionalno čovjekovoj hrabrosti.« ,:,f,!;>c„ Anais NinIza dvostrukog vrhunca 'V; vijek sam vjerovala da noćne more imaju bar Jednu prednost. Probudiš se. Spašen. U umirujućoj stvarnosti dana, umigoljiš se još dublje u pokrivače dok ti se puls usporava do normale. Tako bar izgleda normalni tok ružnih snova: najprije san, pa olakšanje, te napokon ugodan osjećaj da se tebi ono zaista gadno dogaña samo u snima. Ili su mi se bar tako dogañali ružni snovi sve dok se jednoga dana nisam probudila na intenzivnoj skrbi u Duke Universitv Medical Centeru i ugledala svog muža Georgea nadvijena nad sebe. Čim sam otvorila oči zamolila sam ga da mi kaže istinu. Nisam mogla podnijeti pomisao da bih morala sama pogledati jesam li još čitava tu, jesu li moji »dvostruki vrhunci« još na svom uobičajenom mjestu. Jesam li još »čitava«. George je rekao »Volim te«, i onda: »Bio je maligni.« Sjećam se kako sam ležala u krevetu i bacala glavu naprijed-natrag po jastuku i vrištala »Ne!« koliko god mi je to dopuštala anestezija koja se polako gubila. I sjećam se kako sam mislila: Sve je to samo ružan san — a ipak sam budna! Imala sam zapravo rak dojke, i on mi je promijenio život. Najednom i potpuno i zauvijek. Nisam više bila u sigurnom svijetu. Nikad više. Dok sam taj dan ležala u bolničkoj sobi, tek mutno svjesna zatupljujuće žurbe oko sebe, očajnički sam gledala kako taj osjećaj zaštićenosti, što sam ga poznavala čitav život, naprosto odlazi112 Čokolada za žensku dušu kroz prozor. I tako se, uz rak i mastektomiju pojavio i taj ružni san koji nikad neće prestati: nisam više bila zaštićena - niti ću to biti ikad više. U prvi je čas strah obojao sve vidove mog života, i uvukao mi se čak i u jezik. Dok je u meni rasla tjeskoba, čak su mi i rečenice postale trzave i isprekidane. Ali sam onda, jednoga dana, pomislila na svoje neobične roditelje. Moj otac, profesor na koledžu, i moja mati učiteljica, nikad nisu išli utrtim stazama. Kad god bih se našla pred problemom, svaki put kad bi me zahvatila kriza, ili bih naletjela na koji od različitih i mnogobrojnih betonskih zidova bez kojih nema odrastanja, jedno bi od njih dvoje uskliknulo: »Ma zar to nije fascinantno! Baš se pitam na koliko to načina možeš riješiti!« I tada bismo krenuli, pa počeli istraživati različite mogućnosti i pretvarati probleme u pustolovine. I tako se, s tom stravom pred bolešću koja život i ugrožava i mijenja ga, rodila i fasciniranost pitanjem kako se s njom nositi. I kako se suočiti s novim izazovima. Oklijevajući sam se počela suočavati s tim svojim novim ja i novom slikom što su je drugi imali o meni. U to doba moj je liječnik u Dukeu bio, nema zbora, najne-pristupačniji čovjek što sam ga ikad upoznala. Izgledao je kao ruski car, onako masivan i dramatičan, s lavljom grivom valovite sijede kose. Kamo god da bi pošao, za njim je kaskala svita suradnika, ispunjena obožavanjem, odjevena u bijele haljetke i s bilježnicom u ruci, pa zapisivala svaku njegovu riječ. Zaklela bih se da bi se, kad bi zakoračio u moju sobu, uspravile čak i biljke u loncima. Bio je odrješit, sav u poslu, u vječnoj žurbi. Hvatala me panika, od koje mi se okretao želudac, zato što me je taj čovjek, kojem je bilo povjereno moje zdravlje — moj život - plašio do suza. U toj nenormalnoj situaciji, dok sam osjećala očajničku potrebu za umirenjem i toplom rukom na uzdrhtalom ramenu, taj me impozantni, distancirani doktor zastrašivao upravo totalno. Počela sam razmišljati o tome što bih mogla učiniti da ga natje- Hrabrost da se ide dalje 113 ram da u meni počne gledati čovjeka a ne bolest, jer sam nekako osjećala da bi takva veza mogla povećati moje izglede za ozdravljenje. {Kako fascinantno - kakve su mi opcije?) Dobila sam dopuštenje za \A2a2k. iz bolnice, pa sam otišla u robnu kuću i dala posebno za nj otisnuti majicu. Bila je to velika crna majica na kojoj je velikim bijelim slovima pisalo: JEDAN OD 10 NAJVEĆIH AMERIČKIH GRUDNJAKA.4 Jedva možete i pokušati zamisliti s kakvom sam nervoznom knedlom u grlu tu šašavu majicu darovala najmoćnijem kirurgu u Dukeu. On ju je samo pogledao, nasmijao se i rekao tiho začuñen: »To ste... napravili... zbog mene?« I onda me je još jednom lupilo: Svi smo mi slični. Bez obzira kakva bila naša uloga, naše zvanje, bez obzira kakva nam je sudbina u životu, svi mi tražimo nekoga zbog koga ćemo se osjetiti važnim. I zbog te se majice taj briljantni liječnik svjetskoga glasa najednom osjetio važnim. Dajte zamislite! Iskreno suočavanje sa stvarnošću i nastojanje da se s njom kreativno nosim počeli su utjecati i na druga područja mog života. Moji su odnosi s obitelji postali prisniji i otvoreniji. Dva tjedna poslije mastektomije moj desetogodišnji sin i nekoliko njegovih prijatelja pridružili su mi se u kuhinji. Ispitivački su me pogledali, a onda je Joe napokon propentao: »Danas nosiš umjetne grudi?« »Ne« - nasmijala sam se - »ostavila sam ih u spavaćoj sobi.« Nato su svi otišli van. Moja mama, koja je baš bila u gostima, začuñeno me upitala: »Ti zž\sX2. želiš da

tvoj sin i njegovi prijatelji raspravljaju o tvojim grudima?« »On se mora suočiti s činjenicom da bi mogao ostati bez majke«, odvratila sam. »Ako me želi odvesti u školu da to svima ispričam, ja ću 4 Neprevediva igra riječi. ONE OF AMERICA'S 10 BEST BREAST MEN dade se čitati kao »Jedan od 10 najboljih američkih stručnjaka za dojke«, ali i kao »Jedan od 10 Amerikanaca s najljepšim sisama.« Igre se ri-ječima u pravilu ne daju prevesti, nego samo zamijeniti drugima. (Op. pr.)114 Čokolada za žensku dušu otići. Hej, čekaj,« rekoh, jer sam se sjetila koliko mi je to puta bila rekla, »pa to je fascinantna ideja!« I tad su se počela dogañati čuda. Otpočela sam govorničku karijeru, i tako uronila u svijet poslova u stručna područja medicine, školstva, dobrotvornih i državnih ustanova. Ali moje prezentacije nisu bile o raku, nego su njime bile samo uzrokovane. {Fascinantno! Pitam se na koliko se načina mogu slaviti svakodnevne nove moguć-nosti, svakodnevna zadivljenost onim što leži pred nama.) Radujmo se svojoj spremnosti da zakoračimo i promatramo što će dalje biti. Rak me zauvijek oslobodio onog što zovem sindromom Scarlett O'Hare: »Mogu sklopiti novo prijateljstvo... sutra. Mogu stvoriti dojam... sutra. Mogu početi novi posao... sutra. Mogu se upustiti u novi rizik... sutra.« Najednom me bila pljusnula spoznaja da u svom špilu možda i nemam sedamdeset karata. Zato što mi nitko više nije mogao jamčiti da ću dožvijeti sutra, moj je život krenuo novim, mnogo bogatijim putovima. Postao je život u današnjem danu. I zar to nije... fascinantno? Oduvijek sam vjerovala da je u životu najvažnije postići sigurnost. A onda me veliki učitelj -rak - naučio da se život uopće ne vrti oko toga. Kao što me naučio i da ružni snovi mogu postati odskočne daske. Kakvu promjenu donosi odluka da iskoračimo izvan granica uobičajenog i očekivanog? Pet godina poslije završetka propisane radioterapije, pročitala sam u novinama da »doktor s Dukea« dolazi u Charlotte na simpozij o raku dojke. Kad sam ušla u stražnji red da ga poslušam, on me ugledao i zazvao imenom: »Emory! Emory Austin!« Poslije pet godina, poslije pet tisuća pacijenata, još me se sjećao. »O, Bože,« pomislila sam, »to je zaista fascinantno.« ,_, Emory Austin »I doñe dan kad rizika da ostanemo slqip[jeni u pupoCjku postaje BoCniji od rizika cvjetanja.« Nepoznati autor Nošena rijekom izobilja § £ / ve u )eku »bitke za alimentaciju« uspjela sam diplo-v^^mirati, magistrirati i doktorirati, sve to vrijeme radeći i vL^ kao terapeut. Iako sam kasnije u životu bila vrlo uspješna i sretno se preudala, čini se da sam se na području stjecanja alimentacije pokazala posve nesposobnom. Sin mi je imao dvanaest godina, a od oca sam mu bila razvedena već jedanaest godina. U jednom sam trenutku čak uspjela trijumfirati na sudu pa ishoditi povišicu sa 100 na 125 dolara mjesečno. Pa ipak je on, usrpkos svim mojim nastojanjima, od dvanaest mjesečnih obroka prosječno plaćao tri. Jednog mi je dana muž predložio da Chrisova oca oslobodim njegove, očito nevoljko vršene, dužnosti hranitelja. Kad sam razmislila o ideji da više ne tražim alimentaciju, najednom sam otkrila čvrsto ukopan skup vjerovanja: Hranitelji obitelji nisu žene nego muškarci... On u duši nije loš, daj mu još jednu šansu... On je Chrisu jedini otac i nema dru-116 Čokolada za žensku dušu Hrabrost da se ide dalje 117 gog... U životu se svi ubijamo od posla, i trebala bi biti sretna i zbog onog što ti daje... Kad sam bacila iskren pogled na svoja vjerovanja i osjećaje, shvatila sam da se u meni već godinama skuplja bijes. Bijes što već godinama moram puzati za tu bijednu crkavicu. Bijes na vlastita vjerovanja i naočnjake zbog kojih sam postala ovisna. Bilo je vrlo teško opaziti išta zbog čega bi se isplatilo i dalje čekati tu mjesečnu isplatu. Nisam željela ispuhati bijes. I što je najteže, nisam željela uvidjeti da je moj bijes sputavao Chrisa u ostvarenju odnosa s ocem. A Chris nije mogao uspostaviti vezu s očuhom Gayom prije nego što razriješi odnos s ocem. Odlučila sam tada da, oslonjena samo na vjeru, napravim skok. Duboko sam udahnula pa sjela i napisala pismo Chrisovu ocu i oslobodila ga svih daljnjih financijskih odgovornosti. Ne okrivljujući ga ni za što, dodala sam kako se odričem uloge posrednika izmeñu njega i sina. Od sada će svi kontakti i odnosi ovisiti samo o njima. Kad sam poslala to pismo, osjetila sam se i ushićeno i prazno. Mogu li zaista preuzeti punu odgovornost nad svojim financijskim stanjem? Dobro poznat osjećaj da sam žrtva bio je tako udoban; mogućnost da stvorim izobilje to nije bio. Provela sam mnoge dane sagledavajući sve nove mogućnosti za sebe. Morala sam odbaciti sidro prošlosti. Shvatila sam da sam utukla godine vukući vjedro na presahli zdenac i tužeći se na nestašicu. Kad sam napokon odbacila tu usku sliku svojih mogućnosti, počela sam se otvarati čarobnim silama svemira i rijeka i oceana koji su me svojim protjecanjem mogli odnijeti do mojih najdubljih snova. Dogodine su se moji prihodi udvostručili -as njima i samo-poštovanje. Još godinu dana kasnije su se utrostručili.

Kad otac nije pokazao nikakav odziv, Chris je napokon zatvorio vrata i Gay ga je posinio. Sva sam sretna gledala kako se Chris počinje okretati Gayu na dirljiv i pomalo smiješan način - kroz temperamente filozofske rasprave i masne viceve pri partiji kriketa. Ljudi koji bi ih prvi put vidjeli zajedno znali bi reći: »Chris, baš si pljunuti otac.« .■: .,u-:■- ,.-,■ KATHLYN HENDRICKS ^1 "/ ' "..'.' i, - ih.i u životu služe, zato da možeš skafcatu Vlč. Sharon Poindexter Annina priča me posjetila 10. rujna 1984., i tada je moj život - sam ga dotad živjela - stao kao ukopan. Tog pone- djeljka ujutro, dok sam se spremala na posao, sasvim sam sigurno sebe zamišljala kao samodostatnu i neovisnu osobu. Radila sam, vozila auto, uspješno hranila obitelj, svačim se zanimala i imala mnogo prijatelja. Život mi je bio ispunjen i preposlen. A onda sam pala... i ni makac... Sve od lanjske prometne nesreće u vratu sam osjećala nekakvu nelagodu, a i nekakvu sve veću otupjelost u lijevoj ruci i šaci. Otkrila sam da taj bol i pritisak u vratu mogu olakšati ziba-jući glavom preko ruba kreveta. Baš sam to tog kobnog jutra i činila, kad sam najednom skiznula s kreveta i pala točno na šiju. Kad mi je tijelo udarilo u pod, osjetila sam jeziv bol - kao da mi je netko n^žem prerezao leñnu moždinu - iza čega je uslijedio osjećaj kao da mi je niz kralježnicu protutnjao grom i izišao kroz sve živčane završetke. I poslije toga ništa - nikakvog ni osjećaja ni pokreta! Ležala sam sklupčana na podu kako sam pala i Hrabrost da se ide dalje 119 nisam se mogla ni pomaknuti. I onda mi je sinula strašna spoznaja: Ostala sam paralizirana! Iza te spoznaje trenutno je uslijedio šok. Tjeskoba što sam je u tim trenucima osjetila bila je ravna očaju. »O, Bože, samo ne to!« Za niti deset sekundi moj se život stubokom promijenio: od samodostatnosti do potpune bespomoćnosti. Na pola metra od mene zazvonio je telefon, a ja nisam mogla pomaknuti ni ruku, ni prste, niti bilo koji drugi dio tijela i skinuti slušalicu. Nisam mogla pozvati pomoć. Ležala sam tako užasnuta. Najednom je sve postalo nedosežno, sasvim izvan moje vlasti. Bila sam potpuno i bolno svjesna toga što me čeka. Bilo je 7.30 ujutro. Svi su već bili otišli svojim poslom. Bila sam sama. Nitko se nije trebao vratiti prije večeri. Hoću li ih dočekati živa? Počela sam zamišljati kakvim će najvjerojatnije slijedom poteći taj proces. S obzirom na gubitak motornih funcija i osjeta, a koji me počeo zahvaćati, vrlo je vjerojatno da će mi se uskoro čitavo tijelo početi isključivati. Disanje će biti sve teže i teže... dok ne izgubim svijest. Misli su mi poletjele: Što ako me nañu već u komatoznom stanju, pa se ne uzmognem usprotiviti tomu da me mehaničkim sredstvima održavaju na životu? Pomisao na blisku smrt nije bila ni izdaleka strašna kao mogućnost da budem prisiljena živjeti potpuno ovisna o tuñoj milosti i dobroj volji. Čitavu me progutao strah. Smlavio me silan nalet samosaža-ljenja. A onda je nešto duboko iz mene istupilo i preuzelo komandu, kao da želi reći: »Daj ne cmolji! Ne možeš si ni obrisati nos ni otrti suze, još ćeš se i ugušiti. Nije sad vrijeme da samu sebe oplakuješ. Iskoristi još to malo preostalog vremena da urediš kuću svoje duše.« Ne moraju baš emocije svime dirigirati. Mogla bi prevagnuti i viša mudrost. I tako sam pomno promotrila svoj život, sad kad se kraj činio tako blizu. Kako se čovjek priprema za smrt — mislim svjesno? I to ne120 Čokolada za žensku dušu dana kad ostarim, nego sada, možda već za koji sat. Y) i mi je misao da bih mogla obaviti »potpunu ispovijed s dje-i pokore«, kako su me bili naučili u mom katoličkom djetinj-t u- da zatražim oprost od svih koje sam uvrijedila i dadem ga svima kojima još nešto zamjeram. Pošto sam završila pregled svog života, osjetila sam veliko i všanje. Vidjela sam da mi je život bio bogat smislenim doživ l bli ik j ljajiitia. Neki su od njih bili jako veseli, mnogi bolni, no ipak je to u: givot ispunjen dogañajima, s mnogim izazovima i prilikama za j gevni rast. Mogla sam si oprostiti mnoge mane koje su mi se jje činile tako velikima. Počela sam se u mislima opraštati sa svima. To je bilo zaista #10. Tako sam bila vezana za drage mi ljude. S dubokom lju-i vlju i brigom pozdravila sam se sa svojim najbližima. Zapanjila nrn se otkrivši koliko je ljudi utjecalo na moj život. Počela sam iivaćati koliko smo svi mi bili povezani. U tom je trenutku lako voljeti čitav svijet i sve ljude u njemu. Dok sam tako plivala na tom valu prihvaćanja i ljubavi, osje-' ; 011 je govorio: »Bio je to lijep život!« Preplavili su me mir i k°)- Obuzeo me mir. Straha je od smrti nestalo. Sunce se ć bilo diglo visoko nad obzorom. Disala sam plitko i teško. cmrt će biti dobrodošao gost. Zadnja mi je svjesna misao bila: tt tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj. Sljedećih je nekoliko tjedana bilo uglavnom zastrto amnezijo^. Rekli su mi da su moji kolege, kad tog jutra nisam došla na 3, podigli uzbunu pitanjem »Gdje je Ann?«. Potražili su oju sestru, koja je takoñer »osjetila« da nešto nije u redu. Njasla me je oko podneva. Prvih sam nekoliko dana provela na • tenzivnoj njezi u kritičnom stanju. Kasnije su me prebacili na

j;el za neurološku rehabilitaciju. Za šest mjeseci nepokretnosti u meni se dogodio velik preobražaj. Počesto bih po vlastitoj volji otplutala u drugu dimenziju Hrabrost da se ide dalje 121 svijesti. Iz čega bih izranjala još više cijeneći život i s obnovljenim osjećajem smisla. Morala sam još nešto obaviti, nešto sasvim drukčije od svega što sam učinila ranije. Nešto što bih u slučaju potrebe mogla obaviti i iz invalidskih kolica. Sljedeće sam dvije godine utrošila na oporavak. Moj je liječnički nalaz glasio, dijelom: »Fraktura/dislokacija vertebre C5-6 s rezultirajućom kvadriparezom, mlohavom paralizom, nepotpunom lezijom leñne moždine.« Sto je značilo da ne mogu okrenuti stranicu, oprati zube, pritisnuti dugme na telefonu, sama jesti. Moje me noge nisu nosile. Živjela sam s kateterom. Nakon mjeseci u trakciji, s kopčom za kralješke, pri daljnjoj imobilizaciji u Halovom prsluku, fizičke rehabilitacije, alternativne medicine i ljubavlju ispunjene pomoći srodnih duša, moj je oporavak nadišao i najoptimističnije liječničke prognoze. To je potvrdio i poziv liječnice iz traumatologije, a koja mi je rekla: »Pregledavala sam našu arhivu i otkrila da ste poslije one preklanjske nesreće jako uznapredovali. Hoćete li mi zadovoljiti radoznalost i odgovoriti na nekoliko pitanja? Kad su vas dopremili na hitnu s traumatskom povredom leñne moždine, mi smo vas mogli samo imobilizirati i zadržati vam kralješke na pravome mjestu. Ali je ozdravljenje ovisilo samo o vama. Kako ste uspjeli?« Ispričala sam joj o onom unutarnjem doživljaju, onoj promjeni stava što se odigrala u meni. Budući da sam imala tako malo snage, shvatila sam da je ne smijem nimalo rasipati. Shvatila sam da moram tražiti ono bitno i smisleno. Shvatila sam što je to milost zahvalnosti. Shvatila sam da moram biti mirna i osluškivati - živjeti okrenuta prema unutra. Taj trenutak kad sam se očešala o smrt bio je zapravo budnica koja me pozvala u život. I kakve to veze ima s tjelesnim poboljšanjem? I te kakve! Postala sam otvorenom prema novim mogućnostima i prijemčiva na dobru volju i milosrñe što su mi ih drugi nudili. A osim što sam se oslanjala na konvencionalnu medicinu, posegnula sam i122 Čokolada za žensku dušu za komplement^rnim metodama, od akupunkture pa sve do s ljubavlju skuhane kokošje juhe. U profesionalnom sam se pak smislu prekvalificirala tako da mogu savjetovati one kojima treba duhovni poticaj' Radeći svoj sadašnji posao, ja potičem svakidašnje ljude da počnu živjeti nesvakidašnjim životom. Moja invalidska kolica pripadaju prošlosti- Uglavnom više i ne mislim na još preostale fizičke izazove, Jer mi 'e život bogatiji i dublji nego što mi se nekad činilo M )e u°pće moguće. Što bi se mnogima učinio kao životni udafac> bila je samo prepreka koja vodi u preobražaj, a za koju je Bog znao da Je m°gu preskočiti. X:'':.'< ', ' ' Ann V. Graber, t i ,>f U t Svijet naopako ila sam upravo navršila šesnaestu godinu kad su moju majku, sestru i mene odveli u zloglasni koncentracijski logor Auschwitz. Očajnički sam gledala kako mi majku odvode u plinsku komoru. U tom sam trenutku osjetila kako se moj svijet okrenuo naopako. U toj vremenskoj petlji užasa na životu su me držale još samo majčine riječi. Dok su je odvodili, pozvala je mene i sestru da poživimo punim životom. Njezine zadnje riječi, upućene nama, bile su: »Ne zaboravite, mogu vam uzeti sve osim onog što ste stavile u svoje misli.« I tako sam se od osjećaja da sam žrtva naših čuvara uzdigla do shvaćanja da sasvim moguće posjedujem unutarnju snagu da ih nadživim. Nekako ću, zahvaljujući svojoj odlučnosti da preživim, nadjačati njihovu kolektivnu odluku da nas eliminiraju. I tako sam se, čak i dok sam oblačila prugastu uniformu i stavljala kosu pod britvu, u sebi zaricala da ću se vratiti u normal-nost, kući, svojim satovima tjelovježbe i plesa. Onda je došao nacistički časnik da pridošlicama »zaželi dobrodošlicu«, pa upitao s kakvim smo »talentima« došli u logor. Moji su me supatnici gurnuli naprijed zbog mog poznavanja baleta. Tako sam morala zaplesati. Zatvorivši oči, u tom sam grotesknom zatvoru punom užasa vidjela Budimpeštansku operu, i zaplesala kao nikad u životu. Te sam večeri otkrila moć onoga što se zove »moć unutrašnjeg kad si bez vanjskog«. Sutradan je taj nacistički časnik našoj baraci poslao više124 Čokolada za žensku dušu hrane, i tada sam zaplesala - ni za koga drugog nego za doktora Mengelea, Hitlerova »Anñela Smrti« za koga se znalo da je ljude slao u smrt pod »tuševe« samo ako bi im se razvezala cipela. Zar je čudo da u takvim prilikama, kad život i smrt postaju ništavni kao pismo i glava bačenog novčića, ljudska osoba doživljava korjenitu promjenu? Dogme o »lijepom ponašanju« što sam ih bila naučila u svom zaštićenom

djetinjstvu sad je zamijenio svojevrsni životinjski instinkt koji bi u trenutku nanjušio opasnost i onda smjesta nešto i poduzeo da je otkloni. Za vrijeme podjele rada, moju su sestru dodijelili brigadi koja je trebala otići u drugi logor. Kako nisam mogla dopustiti da nas razdvoje, hitro sam joj se prikrpila. Čini mi se da sam na stražarevu licu vidjela čak i slutnju nekakve veselosti dok se pretvarao da to nije opazio, slijep na naše stisnute ruke. Stalno suočavanje s vlastitim strahom baš kao i stalno djelovanje pomoglo mi je da od sebe odbijem tupost kakvu može stvoriti stalni kontakt sa samovoljnom vlašću. Naučila sam kako da se »suočim sa strahom, a ipak učinim« - bio je to moj način vraćanja samouvažavanja. Neljudskosti su se nastavile, i nekoliko mjeseci kasnije, kad sam se onesvijestila od gladi, bacili su me na hrpu leševa smatrajući me već mrtvom. Istog su dana u taj logor smrti ušle američke snage. Bila sam preslaba da uopće shvatim što se zbiva. Neki je vojnik pogledao prema meni baš u trenutku kad sam pomakla ruku. U stacionaru je pazio na mene sve dok nisu javili da je opasnost prošla. Poslije nekoliko mjeseci u bolnici vratila sam se u zavičaj, grad Kassu na češko-mañarskoj granici. Od petnaest tisuća deportiraca vratilo se samo nas sedamdeset. Na ulici me pozdravila susjeda i rekla: »Čudi me da si se uspjela izvući. Već kad si odlazila bila si sama kost i koža.« Prije nekoliko godina bila sam se vratila u Auschwitz istom Hrabrost da se ide dalje 125 onom prugom koja je bezbrojne tisuće odvezla u smrt. Došla sam oplakati mrtve i proslaviti život. Osjećala sam potrebu da dotaknem te zidove, da vidim prične na kojima smo ležali kroz beskrajne noći dok nas je zapljuskivao smrad poljskog zahoda. Morala sam ponovno proživjeti sve te strašne dogañaje, detaljno koliko mi je to dopuštalo pamćenje, i osjetiti vlastitu emotivnu i tjelesnu reakciju. Sljedeći je korak u mom oporavku bio izlazak u javnost sa svojom pričom. Kad sam nedavno upitala publiku, a činilo ju je tri stotine studenata Teksaškog sveučilišta, tko zna što se dogodilo u Auschwitzu, u zrak su se digle samo četiri ruke! Nadam se da će mi jednoga dana moja unučad početi postavljati pitanja o tom vremenu kad je svijet stajao naopako. Jer ako se opet počne naginjati, da oni i milijuni drugih mogu izliti svu svoju ljubav i ponovno uspraviti svijet na pravu stranu. Edith Eva Eger ,, 1 'Vi' i I ' ' ' ' ' ' '» f > •> '« 1 f < ni V ' , i j r »• iHvala ti na čudu, seko raga moja sestro Sally, ovo je pismo zahvalnica, koje dajem u javnost zato što bi - kako ti to kažeš - moglo našu nadu prenijeti drugima. Kad sam te sredinom studenog ostavila u rehabilitacijskom centru, tjedan i pol poslije drugog udara u četrdeset šestoj godini života, ostala ti je oduzeta čitava lijeva strana i bila si prikovana za krevet, posve zbunjena, ne shvaćajući što se zbiva. Doktori su rekli da ćeš umrijeti ili u najboljem slučaju životariti s intenzivnim oštećenjima mozga. Hvala ti što si ih pobila. O, tko će opisati radost koju sam osjetila kad ste me sredinom siječnja, samo dva mjeseca kasnije, u zračnoj luci dočekale ti i naša mlaña sestra Jill! Onako uzvišena i uspravna - oslonjena na štap, i s novom frizurom, dok su ti niz lice tekle suze. Jesu li ti obrazi bili vlažniji od mojih? Došle smo da budemo sigurne da ti se dok si sama kod kuće ništa neće dogoditi - dok čekaš da ti se sin vrati iz škole i muž s posla. Tih nam je nekoliko dana pokazalo da ti to možeš i naučilo me daleko više nego što ti mogu reći. Da, ti još u lijevoj ruci osjećaš slabost, a pomalo ti je oslabio i sluh. Krivo izgovaraš neke riječi i ne snalaziš se kad govorimo prebrzo, ali ti si ostala netaknuta: tvoja oštra inteligencija, tvoj prekrasni osjećaj za šalu, tvoja uviñavnost i plemenitost, tvoja mila duša. Bilo bi dobro da su još mnogi tako cijeli kao ti. Hrabrost da se ide dalje 127 I sad sagledavamo novu stranu te naše stidljive i gdjekad bojažljive srednje sestre koja se voljela držati kuće, dok smo Jill i ja odlazile u pustolovine i uvaljivale se u nevolje. Hvala ti na tvom primjeru hrabrosti, čvrstoće i sposobnosti da, i kad su šanse sasvim mršave, i dalje ideš korak po korak. Gledala sam te kako i po nekoliko puta na dan vježbaš da ojačaš lijevu ruku, kako slažeš kocke i plastične čaše, pomičeš u obliku osmice krpu za suñe po stolu, i kako marljivo skupljaš spajalice i šarafiće i stavljaš ih u čašu. Vidjela sam te kako ukucavaš brojeve u bankomat da dobiješ stanje računa, i zatim sve ponovno kad si zaboravila svotu. I onda sam se najednom postidjela što meni katkad i čisto ustajanje iz kreveta izgleda kao prenaporan posao.

Hvala ti na tvojem smijehu. Kad si išla pregledati krv da vidiš djeluje li antikoagulans, rekla si da imaš sastanak s »vampirom«. A kad si pogledala sumorne bolničke fotografije što sam ih bila snimila, a na kojima si priključena na zmijolike cijevi, rekla si: »Vidi kako mi je taj dan bila strašna frizura!« Ljudi, ti si živa škola za razvedravanje. Kad smo svratili u tvoj ured došli smo u priliku da vidimo koliko je drugima stalo do tebe (što neki ne otkriju prije spro-^ voda). Tvoji su mi kolege ispričali od kolike si im pomoći bila kad su njihovi roñaci pretrpjeli udar. Pričali su mi o tvom oduševljenju i plemenitosti kad su dobili bebe, ili kad bi za Božić posvojili neku obitelj. Koliki izljevi ljubavi! Nekoliko si se puta ispričala što nas »gnjaviš«. Zar ne shvaćaš koliko smo sretni, draga Sally, što ti sve to napokon možemo uzvratiti? Jer tko bi osim tebe mogao božične darove donijeti u siječnju - darove što si ih kupila mnogo prije tog udara, no sad umotane u papirnate vrećice zato što ih nisi uspjela zamotati kao prave darove? Hvala ti što si nam ukazala na ono što je zaista važno - i što128 Čokolada za žensku dušu si rekla da si na svom popisu prekrižila ceketanje svom tinejdžeru zbog toga kako mu izgleda soba. »Jako sam se nervirala zbog stvari za koje sam vjerovala da su veliki problem - recimo zbog toga što sam debela«, bila si mi kazala. »Ali to što sam debela nije nikakav problem. Od svega na svijetu najvažnije je zdravlje.« Podsjeti me na to kad se sljedeći put popnem na vagu. A hvala ti i na pouci o blagosti prema samoj sebi. Kad si naopako obukla košulju i mi te na to upozorili, nisi samu sebe istukla zbog pogreške, kao što tako često činimo mi ostali kad nešto ne napravimo baš savršeno. Nego si samo rekla: »Joj, zeznula sam košulju!« pa je popravila. Ja sam majstor riječi, ali ti se ipak znaš bolje izraziti. Kao primjerice kad si čitala sva ona lijepa pisma koja su mi čitateljice poslale pošto sam napisala o tvom udaru. »Zar ljudi nisu stvarno predivni!« rekla si kroza suze. A uz kakao si zamijetila: »Drago mi je što nisam umrla. Koliko biste mi svi nedostajali.« I ti bi, Sal, nedostajala nama. Ali bih željela da shvatiš: bez obzira koliko čitav taj doživljaj bilo bolan i frustrirajući i za tebe i za sve kojima je do tebe stalo, ipak je on bio bogat i u ljubavi i u pouci. I zbog toga sam sretna. Baš ću zbog tebe biti strpljivija s čovjekom koji polako hoda ispred mene ili pokušava izračunati jesu li mu dobro uzvratili novac. Tko zna s čime se nosi taj neznanac, taj neznanac koji je nečiji otac ili majka ili sestra. .' •' I tako sam sretna, Sal, što si moja, moja čudesna sestra. Baš te volim, Sal. Janny < '■''."■ • ■ JANN MlTCHELL ',(} 1 Nikad nije kasno CfL. ^S rala treptajem vrpce na akademskom šeširu ostvario se oj životni san. U šezdeset osmoj godini života diplomirala sam na koledžu - i to s odlikom. Bio je to trijumfalni pa ipak i slatkogorki podvig. Proživjela sam brak ispunjen ljubavlju, putovanjima, prijateljima i djecom. A onda mi je umro muž. A nikad ništa nisam uradila sama. Nikad. Shvatila sam da bih sad mogla sjediti kod kuće i oplakivati svoj gubitak, no da bih mogla i učiniti nešto što sam čitavog života željala. Otići na koledž. Bila je to najjezivija odluka što sam je ikad donijela u životu. Pa čak je i tada donošenje te odluke bilo jedno. A njezino provoñenje nešto sasvim drugo. Bila sam tako nervozna prvi dan u školi. Upravo užasnuta. Hoću li se snaći? Hoću li stršiti kao natučeni palac? Hoće li profesori misliti da sam diletantica? Hoću li uspjeti obaviti svoj posao? Sto ako su svi pametniji od mene? Na kraju sam prvog dana bila tako umorna. '■■•' Ali i ushićena. Shvatila sam da ja to mogu. Iako je bilo teško, ponesenost je zbog učenja toliko toga novog bila vrijedna truda. Moja ljubav prema likovnom navela me da pod A upišem povijest umjetnosti. Bila je prava radost provoditi dane u slušanju stručnjaka. Jedno mi je od neočekivanih zadovoljstava bilo druženje s drugim studentima. Razlika u godinama nije bila nimalo nezgodna, iako me u prvi čas osupnulo što mi se svi ti klinci obra-130 Čokolada za žensku dušu čaju s »ti«. Ma bili su prekrasni; raspravljali smo o predavanjima, pa zajedno učili i šetali. Jedan me je mladić čak naučio raditi na računalu. A najbolje od svega: nitko ni riječi o kolesterolu. Osim toga su mi mnogi profesori (većinom tako mladi da sam im mogla biti mama) iskazivali veliku pažnju. Pretpostavljam da nisu bili navikli da se studenti toliko oduševljavaju njihovim predavanjima. S vremenom sam im čak počela služiti i kao povijesni izvor. Na satu povijesti nitko osim mene nije znao kako je to bilo proživjeti Veliku ekonomsku krizu. Ja sam znala, pa su me zamolili da pričam o svojim doživljajima.

Mnogi su moji znanci mislili da sam skrenula. Gdjekad sam to mislila i sama. Svi ti papiri, ispiti, sati istraživanja, luda trka kroz sveučilišni grad na sljedeće predavanje, iscrpljenost. Sve me to, meñutim, nije spriječilo u ispunjavanju svih akademskih dužnosti, u koje je spadao i tjelesni odgoj. Bila sam čvrsto odlučila da ću obaviti sve što treba da doñem do diplome. Moje su mi kćeri davale jaku podršku. Pričajte mi malo o zamijenjenim ulogama! Svoje smo posjete planirali prema mom rasporedu slobodnih dana. Pomagale su mi kod domaćih zadaća. Zgražale su se skupa sa mnom kad bih pričala o teškom profesoru i govorile mi da se prestanem toliko brinuti za ocjene. (Klele su se da im to vraćani milo za drago za sva ona njihova panična zvanja iz škole.) Doznala sam i da osim u razredu, mogu učiti i u inozemstvu, i to kroz ljetne turneje koje je sponzorirala škola. Jedan me izlet proveo kroz istočnu Europu (prije pada komunizma); na drugom sam pak istraživala umjetnost u Italiji. S pokojnim sam mužem mnogo putovala, ali to još nikad nisam učinila na svoju ruku. Jako sam se brinula kad sam prvi put krenula sama. Upoznala sam, meñutim, krasne ljude koji su me uzeli pod svoje krilo. Tako sam svladala još jedan korak u oslanjanju na vlastite snage. Malo sam slutila da će mi moj život u koledžu donijeti i zna- Hrabrost da se ide dalje 131 nje koje se ne uči iz knjiga. Kad se sada na sve to osvrnem, shvaćam da sam išla u školu da ostanem mlada. Nikad mi nije bilo dosadno. Tako sam se izložila novim idejama i pogledima na život. A što je najvažnije, stekla sam samopouzdanje, shvatila da toliko toga mogu postići i sama. Dan prije nego što je umro, moj me muž upitao ako bih se vratila na koledž. I rekao mi je da nastavim živjeti i ostvarim svoj san. Na svojoj promociji četiri godine kasnije krenula sam preko bine po diplomu. Upravo sam osjetila kako je ustao i zapljeskao mi. MlLDRED COHN ' ' •, i'Hoćeš li ozdraviti? ebecci su prije nekoliko godina presadili bubreg. Tijelo joj je u nekoliko navrata zapalo u stanje akutnog odbacivanja, i pritom toliko oštetilo novi bubreg da joj je posljednje godine radio sa samo osam posto. Čitavu je godinu gubila i težinu i energiju. S velikom je rezervom Rebecca opet stavila svoje ime na listu presañivanja u sveučilišnoj bolnici, ali je ipak znala da se nije još sasvim odlučila za još jedno presañivanje. Sve ono kroza što je prošla - kroz godine bolesti i bolova, dijalize, operacija, odbačenih transplantata - izazvalo je u njoj tešku potištenost i pitanje želi li ili ne želi živjeti. A bubreg nije došao prvog mjeseca... ni drugog. Nije došao ni trećeg. Jednog popodneva, dok je ležala u postelji sama sa svojom boli i nemoći, najednom je shvatila da može izabrati hoće li živjeti ili umrijeti. Bio je to veličanstven trenutak. Zaplesala je sa smrću. Dok se opuštala u dubokom osjećaju mira, shvatila je koliko joj je Bog blizu. A onda ju je najednom ubod bola i tuge vratio u sadašnjost. Osjetila je žaljenje što neće ispuniti svoje snove. I pomislila: Još nije kucnuo čas. Ne mogu pustiti svoje snove! Snove o ljubavi, punom životu, radosti, pustolovini. I u tom je trenutku donijela odluku. Izabrala je život. S dubokom odlučnošću, i potpunom predanošću, odlučila je poduzeti sve samo da ozdravi. I tada su se počela dogañati čuda. Shvatila je da kroz proces ozdravljenja ne može ni emotivno ni tjelesno proći sama. Potra- Hrabrost da se ide dalje 133 žila je svoju najbolju prijateljicu, koja je smjesta organizirala molitveno bdijenje. I sad su članovi obitelji, prijatelji i članovi crkve počeli moliti za nju. Sutradan se pomolila: »Sto se mora dogoditi da ozdravim?« Poruka koju je primila glasila je da mora biti s drugim ljudima, i da mora svoju priču glasno pustiti iz sebe, podijeliti je i podastrijeti drugima. Ali kako? Prijatelji su čuli njezinu molitvu, pa je zgrabili i strpali u auto. Odvezli su je na obalu, baš na tekući vikend-kurs, a tema je bila liječenje. Nijemo je sebi obećala da će već prve večeri s drugima podijeliti svoj bol, bez obzira koliko joj to neugodno bilo. Rebecca je povjerila grupi da je u prošlosti šutjela i trpjela. Te je magične noći, meñutim, otvorila srce, i iz nje je potekla čitava njezina borba. A onda je zatražila podršku. Grupa ju je poslušala i podmetnula leña pod njezino breme. A onda je otkrila da je s »Molim te, Bože, izliječi me« prešla na »Da! Da! Sigurno ću ozdraviti.« Jedne nedjelje ujutro, neka od žena što ih je Rebecca bila upoznala preko vikenda, morala je krenuti rano jer je do kuće imala dva sata vožnje. Spremila je stvari no ipak odlučila pričekati do svršetka jutarnje meditacije. Za te meditacije, Rebecci je stigao poziv. Novi je bubreg već čeka! Sve je, dakle, već bilo spremno -čekalo se samo da krene! Prije no što je krenula, Rebecca je stala u sredinu kruga ozdravljenja s četrdesetak ljudi koji su pjevali »Aleluja« i blagoslivljali je, voljeli je i slali joj ozdravljujuće svjetlo radi uspješnog presañivanja.

Te je večeri Rebecci bio ugrañen novi bubreg. Sutradan je ujutro bila izvršena provjera njegove funkcije. Nalazi su bili vrlo visoki, što je upućivalo na dijalizu. Poslije terapije dijalizom, ponovno su je provjerili, i rezultati su bili predobri da budu isti- 1134 Čokolada za žensku dušu niti. I zato su je testirali i treći put, i tada su stalno sve niži nalazi zapanjili čitavu medicinsku ekipu. Bila je bolja nego što je itko mogao i zamisliti. Zato što u obzir nisu uzeli i moć molitve. Rebecca je s lijeve strane imala brazgotinu, usmjerenu lagano prema dolje. To joj je ostalo još od one prve transplantacije. Sad je isti takav imala i s desne. One zajedno tvore, kako to ona zove, »moj prekrasni smiješak ravno posred trbuha«. Vlč. MARY MANIN MORRISSEY . \\ I I' I ' ' . ! U. , ■ > ' . ' i ' i; VI reComnice .. ■,■',' '', >■ \.\ ■.■';;■( »Kad hoćeš da sve bude kako ti želiš, onda je dobro da to ne poželiš na samo jedan način.« Jennifer James . ,, ,■,.,..Bolje od punjenja čarapa |Af: jeca zapravo ne vjeruju da će im roditelji ikad umrijeti. Ne vole čak ni da se razbole. Djeca očekuju da će mama biti uvijek uz njih, pa kud puklo. A kako mi je to najednom postalo jasno kad su mi rekli da imam rak. Rekla sam to svom mužu Hanku i briznula u plač. Brinula sam se kako da to kažem četvorici naših već velikih sinova. Odlučila sam to učiniti onako kako smo to uvijek činili u obitelji: »Reci pa kad puklo da puklo«. I tako, kad me prvi nazvao telefonom. , ■ > »Bok, mama.« ' . s i'i »Bok, maleni.« »Kako si?« »Nikako. Baš sam doznala loše vijesti. Doktor kaže da imam Duga stanka... i onda mali veli: »Je li to znači da ćeš umrijeti?« ' i Zove me i drugi. ■ ,' i ■*' < »Bok, mama.« , ■/.,■: .-.■■■ ; > »Bok, maleni.« .,,.:>;?.■■ ;. . ■'.". i »Sto se zbiva?« »Nažalost ništa dobro. Baš su mi rekli da imam rak.« Duga stanka... i onda mali veli: :;>,;\ »Ali mama... ti čak ni ne jedeš masno.« »sr. Zove i treći.138 Čokolada za žensku dušu »Bok, mama.« »Bok, maleni.« »Kako se život odnosi prema tebi?« »Ne baš dobro. Baš sam doznala da imam rak dojke.« Duga stanka... i onda mali veli: »Tata če se zbog toga sigurno jako brinuti?« Zove me i četvrti. »Bok, mama.« »Bok, maleni.« »Što je novog?« »Ništa dobro. Doktor veli da imam rak.« Duga stanka... i onda mali kaže: »Zašto se to nije dogodilo gospodi Walcott?« (Gospoña Walcott je susjeda koja voli tjerati djecu s pločnika vrišteći i vitlajući metlom.) Mislim, sve se to dogodilo 4. prosinca 1987. U subotu, 5. prosinca, dva dana prije uklanjanja dojke, otišla sam rendgenski snimiti grudi i skenirati kosti. Objavila sam svima u obitelji, ako mi se rak već proširio tijelom, da se tada ni neću dati operirati. Hank je želio poći sa mnom na pretrage. Ali mu rekoh: »Ne, ovaj put mogu izaći na kraj samo sa svojim emocijama. Ne treba mi još i muž koji nervozno seta u čekaonici. Kakve smo sreće, još bi nam mogli zaračunati rupu u sagu.« Provela sam čitav dan skidajući se i ponovno se oblačeći. Svaku su pretragu obavili u drugom hladnom sobičku. Poslije svake pretrage ušle bi bolničarke u bešumnim cipelama da mi uzmu krv iz ruke ili mi rendgenski snime prsa. A onda bi me, podjednako brzo i nečujno, ostavile s mojim užasom, čak i bez traga parfema da njime obilježe svoj izlazak. Ulazili su muškarci u bijelim kutama, hladnih ruku i praznog smiješka. Ubadali su me prstom i iglama, dok sam ja sjedila u nijemoj stravi, čekajući da liječnik zada i onaj konačni, zgrom-

Prelomnice 139 ljujući udarac, da mi kaže da se rak raširio po tijelu. Čekala sam užasnuta. Najednom se pojavio doktor. I rekao: »U ostalim dijelovima tijela ne vidim nikakav rak.« O, kako sam se molila da taj čovjek ima vid 20/20. Odvezla sam se kući kao začarana. Zaletjela sam se na prilaznu stazu, iskočila iz auta i potrčala prema ulaznim vratima. I onda iz dnevne sobe začula treštanje glazbe. Bila je to Mahalia Jackson, pjevala je »Tihu noć«. Naglo sam otvorila vrata i zakoračila. U kutu je dnevne sobe stajala najveća božična jelka što smo je ikada imali, urešena svim ukrasima što su ih klinci ikad izradili... pa čak i onim ružnim. I oko nje je stajala moja obitelj, i svi su bili u odijelima i kravati. Izgledali su kao da su se već spremili da me u sanduku odnesu do odra. »Sretan ti Božić, mama«, povikaše. »Sretan vam Božić«, prošaptala sam, »i Nova godina... I znam da ćemo ih još mnoge slaviti zajedno.« I tad smo se zagrlili i rasplakali. I tada sam ugledala stol postavljen najboljim porculanom, najboljim jedaćim priborom i svim okrhnutim kristalom. To je zajedničko veče bilo jedno od najljepših što smo ga ikad doživjeli. Nikad mi moji nisu izgledali tako dragocjeni... i Dominova pizza nikad nije bila tako ukusna. Lola D. GillebaardPrelomnice 141 »"Da Bi nešto novo -počelo, nešto staro mora -prestati. Kris King ,-r , ■f 'f,i 'i ' Anketa očetkom sedamdesetih godina, kao mlada djevojka, kadila sam u malenom južnjačkom gradiću u Louisiani, K^r provodeći anketu od vrata do vrata. Skupljala sam poli-tičko-sociološke istraživačke podatke za nekog doktoranda. Sa sobom sam, da smirim ljude, nosila preporuku gradonačelnika i šefa policije. Nikad neću zaboraviti jednog od ispitanika. Bio je vlasnik velike tvrke u gradu i vrlo cijenjen član zajednice. Pozvao me u kuću da u njoj obavimo dvadesetminutni razgovor. Bio je ljetni dan, vruć i sparan. U anketi je trebalo poredati skupine ljudi na ljestvici s vrijednostima od jedan do deset. Bilo je ukupno 20 kategorija, pa su se medu njima našli i poslovni ljudi i farmeri, žene i muškarci, republikanci i demokrati. Odgovarao mi je bez krzmanja sve dok ga nisam upitala za katolike i protestante. Tu je zastao. Upitao me kojoj vjeri pripadam. Objasnila sam mu da će biti bolje da mu to ne kažem da ne bih utjecala na nje- gove odgovore. Kako me očito nije želio uvrijediti, postavio je obje vjere jednako visoko. Sljedeća su kategorija bili Zidovi. Ne znajući da sam Židovka, počeo mi je pričati kako on zna sve »o tim ljudima« jer je s njima služio u vojsci. »Znate što,« rekao mi je, »nañe se i meñu njima pokoji princ, ali ako pustimo njih, svi su drugi gadovi i zlobne duše.« Sad sam se uplašila. Bila sam mlada Židovka, sama u kući s čovjekom koji nije bio samo antisemit nego je u svojoj zadrtosti još i nastupao pravednički. Željela sam samo što prije dovršiti taj razgovor i pokupiti se iz kuće samo što dalje od njega. Nastavio je drviti po Židovima te me istodobno stalno ispitivati jesam li katolikinja ili protestantica. A ja sam se samo smješkala i objašnjavala mu zašto će biti bolje da mu ne odgovorim. A on je nastavljao: »Znate već te Židove. Ne peru se i smrde. Ti znaju ići danima u istim čarapama i donjem rublju. A što da vam kažem o pohlepi. Mislim, ti će vas za pola groša isisati do zadnje kapi krvi.« Dok je u meni rastao strah, završila sam anketu i pozdravila se. Kad sam izišla, još me jednom upitao koje sam vjere. Željela sam pobjeći od te kuće, od njegove mržnje. Pa ipak se nisam mogla natjerati da ga ostavim s tom arogantnom, »informiranom« predrasudom. I tako, osjećajući se, s mrežastim vratima izmeñu nas, donekle sigurnom, rekoh mu istinu. »Gospodine,« rekoh, »ja sam Židovka.« On me trenutak gledao pa rekao: »Mislim, pa rekoh vam da se meñu njima nañe i pokoji princ. Zacijelo sam jednog baš upoznao.« »Ne, gospodine,« odvratih, »nego ste upoznali čovjeka koji je slučajno Židov. Ne princa, pa čak ni princezu. Čovjeka kakav ste i sam.«142 Čokolada za žensku dušu Smiješak se izgubio, a moj se strah produbio. Ali nakon naizgled vječnosti, dok smo gledali jedno drugom u oči, glas mu se smekšao a glava pala na prsa. : <• : , »Gospoñice,« reče, »oprostite.« ■ t ' ,,.'.. ;;,'.. ; V. ,v, Shelly Marks , , , \ !>:■>■. ;> ■■■£;{■■>■.■,■ J: A skoro nisam otišla v

to češ obuči?« Moj muž je na licu imao onaj nedužni 'Tzraz kojim bi obično prikrivao emocije. Ali poslije pet-naest godina braka, znala sam da zapravo pita: Je li to prikladno? Sto ne znači da se odijevam neprimjereno. Zapravo sam u »picanjenju« vrlo dobra, hvala na pitanju. Ali je David bio nervozan. Na koncu konca, ne dogaña se često da na večeru pozovete legendarnog pijanista Van Cliburna. »Čuj...« nakostriješila sam se za svañu. »Ako bi ti radije da ostanem kod kuće, to bi mi bilo još i draže. Toliko si dugo odgañao da potražiš nekog da nam pričuva djecu da sve mislim kako ti zapravo i nisam potrebna.« Tako je bio ispaljen i drugi plotun. Napetost je u našoj kući rasla sve otkako je David bio nazvao Cliburnova privatnog menadžera. Najprije je Vana bio pozvao na večeru s važnim njuškama iz glazbenog svijeta Saint Louisa, a onda i da sutradan doñe u naš dućan s klavirima i potpisuje Steinwaye. Ne trebam ni govoriti da je David bio napet kao klavirska žica. Cliburn je pravo nacionalno blago, besmrtnik u glazbenom svijetu; a mi smo se doselili u Saint Louis i otvorili dućan prije samo dvije godine. Ako večera i maestrovo pojavljivanje proñu dobro, bit će to klimaks velikog početka što ga je ovdje doživjela naša galerija glasovira. Ako proñu nikako, imat će se što popravljati. I imala sam i još jedan razlog za paniku. Kao što David jednom zgodom reče: »Tebe ljudi ili vole ili mrze.« Kad je riječ o144 Čokolada za žensku dušu moi kao da nije postojala nikakva sredina, nikakvi mlaki osjećaji. A osim toga je i moje poznavanje glazbe bilo vrlo skučeno. Istina, mati mi je bila profesionalna balerina. Odrasla sam slušajući klasike. Ali kad bi trebalo imenovati to što sam čula, ili se prisjetiti tko dirigira Chicaškim simfonijskim orkestrom, pa čak i reći u čemu je razlika izmeñu Bacha i Beethovena, sva bih se izgubila. Dok sam se oblačila za večeru, škripala sam zubima i mrmljala: »Bit ću čarobna. Bit ću čarobna. Bit ću čarobna.« Pred očima mi se pojavilo vrlo kratko, vrlo neugodno poskliznuće u konverzaciji: Mislim, gospodine Cliburn, vas klavir ima osamdeset osam dirki..? A u restoranu je društvo na večeri bilo tako veliko da smo ga morali podijeliti na dva stola. David mi je rekao da ću ja sjediti do gospodina Cliburna. »Zovite me Van«, rekao mi je taj dugi i visoki Teksašanin koji je na juriš osvojio Rusiju. Ljubezno je čavrljao sa svima za stolom. Uglavnom se raspravljalo o dirigentima i koncertnim dvoranama diljem svijeta. Ispričala sam se da se javim Franzu, jednom prijatelju za drugim stolom. Jeo je veliku i sočnu gljivu portobello. Poslužila sam se zalogajem. Kad sam se vratila na svoje mjesto, objasnila sam zašto sam otišla. »Oprostite. Ali kao da se ne mogu othrvati jelu na tuñem tanjuru.« Van me radoznalo pogledao. »Ne mogu ni ja. Mislim da u tome nemam nikakvog stida.« I tako je počelo prijateljstvo roñeno ako ne na nebu, a ono bar u Tonv'su, restoranu s pet zvjezdica, zemaljskoj verziji raja za nas ljubitelje dobrog zalogaja. Van je srknuo malo moje juhe od rajčica. Ja sam pojela jednu njegovu dagnju. I tako smo čitavo Prelomnice 145 veče jeli malo ja, malo on, jeli i raspravljali... pravili predstavu. Vidite, ja sam po profesiji govornica, pa su mi njegove misli o publici, praksi i živcima bile prava glazba za uši. I tako smo se žvačući i pijuckajući probijali kroz sve nova i nova jela pa naše prijateljstvo zapečatili - čim drugim negoli desertom? Bio je navalio da kušam pjenastu talijansku deliriju, a ja sam pak njega navukla na nekoliko žlica pite od sladoleda prelivene karamelom. Napokon sam odgurnula tanjur. Van ga je pogledao požudno. »I nećeš to pojesti?« Ja sam zahihotala. »Neću ja, ali hoćeš ti!« Pa gurnula tanjur preda nj. Mislim, strogo govoreći, vjerujem da jedna večera ne čini prijateljstvo. Ali ne znam, možda i znači, kad za klopom naiñeš na srodnu dušu. Nekoga tko voli ista jela i brine iste brige zaista je teško naći. ■k A kad samo pomislim da skoro nisam otišla. > ' .! , \ , i .• ,. u, >, ,• Joanna Slan ,,,Nasukana u kamionskom svratištu ozila sam se kući u Tahoe City poslije javne tribine u ' San Franciscu. Prognoze su najavljivale jaku mećavu na prijevoju, a ja sam se nadala da ću je preteći. Kad sam, meñutim, ušla u Auburn, California, s iznenañenjem sam otkrila da je prometna policija blokirala ceste zbog snježne oluje i »bitno smanjene vidljivosti«. Nitko nije mogao kroz barikade. Mislim, to je za mene bilo nešto novo. Otišla sam do prvog, drugog i trećeg motela u Auburnu, no nigdje baš nijedne slobodne sobe! Napokon sam našla mjesto u četvrtom motelu - svratištu za vozače kamiona. Upisala sam se i okrenula da izañem iz predvorja, kad sam se zabila u gospodina lijepog kao iz bajke. Predstavio se kao Den-

nis. »Budući da smo se zajedno nasukali,« rekao je, »što kažete da zajedno i večeramo?« Brzo sam ga preletjela pogledom i osjetila da nema opasnosti. »Može«, rekoh. »Samo da se prije odem u sobu raspremiti, pa se vidimo u restoranu preko puta.« Toliko mi je laknulo što sam ipak našla sobu, da nisam nimalo marila za zidove tanke kao papir u tom štedljivo grañenom motelu. Bila sam sretna već i što imam krov nad glavom! Tako sam čula i glas muškarca u susjednoj sobi. Razgovarao je telefonom. Čula sam njegov dubok, hrapav glas: »Da, radim Prelomnice 147 prekovremeno. Nasukao sam se u Auburnu i morao parkirati vozilo. Da se, meñutim, razumijemo, ništa još nije izgubljeno. Baš sam u predvorju upoznao nekakvu riñokosu. Vodim je na večeru, dat ću joj da se malo nacucla, i da vidiš što će biti!« Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Bio je to Dennis! A onda sam shvatila da smo se našli u apartmanu, u sobama odijeljenim spojnim vratima. Pokucala sam. »Dennis, hoćeš li mi učiniti uslugu?« upitala sam. ; • »Pa gdje si?« upitao je. »Eto tu«, odvratila sam. »U susjednim smo sobama.« On je otvorio vrata i rekao: »Naravno, treba ti nešto? Samo reci.« »Mislim, slušaj«, rekoh mu. »Kad dovedeš tu riñu s večere, obećaj mi da ćete biti tihi. Kroz te se zidove čuje svaka riječ.« Te sam noći otišla u krevet bez večere; ujutro sam već umirala od gladi. Osjećajući se sigurnom u gomili, doručkovati sam otišla u kafeteriju — s dvadeset pet vozača kamiona. Provirila sam kroz prozor i ugledala Dennisa. Ulazio je u svoj kamion. Nikakvo čudo što sam, čuvši ono sinoć, posumnjala da nešto nije u redu. Natpis mu je na boku glasio: FRITO LAY.5 , DONNA HARTLEY 5 »Lay« je »ležati«, ali i »povaliti«, tako da je taj Frito Lay zapravo Frito Povaljivač. (Op. pr.)Prelomnice Tehnički napredna mudrolija a, iziñi iz svoje sobe i nemoj gledati. Imam za tebe znenañenje. Sigurno će ti se svidjeti. sam pričekala u drugom dijelu svoje malene kućice. Moja već odrasla djeca uvijek su znala kakve igračke volim, pa sam već zamišljala novu svijeću za meditiranje, ceremonijalni predmet američkih domorodaca, nekakvu biljku - bit će to vjerojatno nešto spiritualno. Prošlo je nekoliko minuta, a moja je radoznalost sve više rasla. »Nije baš sasvim gotovo, ali sad možeš ući.« Caroline su riječi plesale u očekivanju moje reakcije. Odmah sam opazila nešto čudovišno na mom prije toga praznom pisaćem stolu, nešto što je zauzimalo skoro sav prostor. »Mama, zar nije prekrasan! Moja je škola uključena u neke specijalne projekte, i svi su profesori dobili najnovije kompjutere. A ja bih ti rado dala svoj stari model. Za tebe je savršen. Čak ću te i osobno instruirati.« Žudjela sam da kćeri pokažem ushit koji je očekivala, ali bi prozrela kroz moje laži. Gnušanje mi se prelilo čitavim licem, a iz usta mi je potekla istina. »Milo, baš ti hvala, ali ja ne radim s računalima. Ja sam ti još iz doba dinosaura, iz doba mehaničkih pisaćih strojeva i kar-bon-papira. Moj je prvi televizor bio crno-bijeli, a za avion sam prvi put čula u vlaku.« »Mama, ja znam da ti to možeš naučiti, i da će ti se svidjeti. Donijela sam ti čak i miša.« Ponadala sam se da misli na glo-davca, ali sam onda shvatila da se to odnosi na taj ružni predmet 149 sa zapetljanom sivom žnorom umjesto repa. A preda mnom je stajao kompjuter, nijemi podsjetnik na moju nesposobnost i odbijanje da uñem u elektroničko doba. Moja su me djeca i njihovi prijatelji uvijek smatrali ženom »u toku« ali je sad moja reputacija potamnjela. Prošli su mjeseci. Moj mi je pisaći stroj sasvim dobro zadovoljavao sve potrebe, iako sam stalno bila nadrogirana od isparava-nja korekturnog laka. A onda je taj zastarjeli prijatelj zacijelo shvatio da su mu dani odbrojani, pa se pokvario i crknuo. Nisam uspjela naći nijednu radionicu za popravak pisaćih strojeva a koja još radi. Shvatila sam da je nastupio trenutak za ulazak u svijet Macova, modema i miševa. »Carol, spremna sam postati kompjuteraš. Upomoć!« I smjesta je došla, i kroz sve joj je pore probijao trijumf. Bila je spremna preuzeti svog najproblematičnijeg ñaka. Ja sam pak uspjela razumjeti ponešto od onog što mi je objašnjavala, i do kraja dana već sam ga znala ukopčati i iskopčati iz struje. A istina je da sam se prilijepila za taj kompjuter kao maslac od kikirikija za džem od malina, i da sam za nekoliko tjedana već bila ovisnik, provodeći sate u pisanju pisama svem živom i mrtvom. Ali zapravo pretjerujem; te sam sate provodila igrajući kompjuterski pasijans. I više sam vremena provodila s mišem negoli sa svojim dragim mišićem.

Kako je bilo uzbudljivo otvarati um novom kompjuterskom dobu - i pritisnuti tipku »delete« (»izbriši«) svim svojim samoubilačkim monolozima u stilu »ja to ne mogu«. Sljedeća će mi stepenica biti upad u Internet i lebdenje kroz cjberspace. Drago mi je što računalo zauzima toliko mjesta. Ima u mom životu trenutaka kad mi treba veliki podsjetnik da smo stalno okruženi prilikama za rast. Lynne GoldklangMali stakleni anñeo , . g £ / isa je uskočila na stražnje sjedalo automobila, presi-V^jiajući se od oduševljenja. Uspjela je pronaći savršen božični dar za sve članove naše obitelji. Dok smo se odmicale od pločnika, Lisa mi je šapnula: »O, mama, našla sam tati košulju za petnaest dolara, kupila sam Joeyju trkaći automobil za deset dolara, a i Ragsu vreću kostiju da ima što glodati, i to za šest devedeset pet. I, mama, mislim da ćeš se oduševiti kad vidiš što sam kupila tebi.« Znala sam koliko je novaca Lisa ponijela u kupovinu. Sad sam znala i koliko je potrošila za božične darove. Kad sam brzo zbrojila sve što je potrošila na tatu, na brata i na psa, postalo mi je kristalno jasno da je na psa potrošila više nego na mene. Osjetila sam kako mi se u trbušnoj šupljini skuplja sve jača mučnina. Lisa, kako si na psa mogla potrošiti vise nego na mene? Ja sam te voljela, brinula se za tebe, za tebe bih rado dala i život! Kako si mogla tako malo misliti na mene? To neizgovoreno iz bola je preraslo u bijes. Ona i brat sad su se razbrbljali i otišli u svoj svijet. Nisam rekla ništa, dok je u meni rasla gorčina. Stigli smo kući i bez riječi izišli iz auta. Klinci su pošli za mnom u kuću. Lisa je i dalje bila sva ošamućena od uzbuñenja pred Božić, i vrlo se ponosila svojim darovima. Upitala me bih li voljela vidjeti darove što ih je kupila drugima. '• ?.;-:!;;"!i' »Ne«, kratko sam odrezala. »Neću ništa gledati.«' ■ <-\:.■■'"';•• ■'(■>. »Mama, što nije u redu?« . , ;; ■ ;; - »Ništa.« Laž je bila očita. ■■■■■:. ,■.■■;:- ' ,.,.- , ;\.:, ■;■.•..■;' Prelomnice 151 »Mama, znam da nešto nije u redu. Što je bilo?« Jedva sam mogla podnijeti i samu sebe. Imala sam već skoro četrdeset godina a ipak sam u sebi kuhala samo zato što je moja kći na psa potrošila više nego na mene. Nisam mogla vjerovati da sam toliko nezrela, ali kao da s tim osjećajima nisam mogla poduzeti ništa. »Lisa, sad se ponašam kao dijete zato što si za božični dar za psa potrošila više nego na mene. Željela bih da se tako ne osjećam, ali se osjećam. Sad idem gore, i vratit ću se kad se opet počnem ponašati kao odrasla osoba. A u meñuvremenu, eto kako se osjećam.« »Mama,« vrisnula je ona u nevjerici, »ja nisam čak ni razmišljala koliko to stoji! Tvoj sam dar kupila prvi, i kupila sam ga zato što sam znala da će te oduševiti.« I onda je briznula u plač. »A sad najradije nikom ne bih dala ništa. Kamoli sreće da nisam ni pošla u kupovinu.« Osjetila sam se strašno... ali su osjećaji nastavili navirati. Odjurila sam u svoju sobu, bacila se na krevet i zajecala. A kad su suze presahle, ostala sam ležati u tami i misliti: Kako sam se mogla tako ružno ponijeti prema Liši koju toliko volim? Možda je to bilo zato što se sama nisam osjetila voljenom. Ali sam ipak znala da me ona voli. Umila sam se i tiho kliznula u prizemlje, ispričala se kćeri i zamolila je da mi oprosti. Iako nikad neću moći vratiti bol koji sam joj bila zadala, ipak je to bilo najbolje što sam mogla učiniti. Nakon nekoliko sam godina tu priču bila ispričala prijateljici, i ona me upitala: »Kako ti to nije jasno, Mary Jane? Tvoju ljubav nije morala kupovati jer ju je već imala.« U to vrijeme nisam još samu sebe toliko voljela da bih vidjela svu ljepotu njezina nimalo skupog dara. Lisin je stakleni anñeo bio dar ljubavi. A na ljubavi ne piše cijena.152 Čokolada za žensku dušu To se dogodilo prije mnogo godina. Pa ipak svakog Božića kad oprezno razmatam krpu u koju je umotan maleni stakleni anñeo s wedgwoodski modrom svijećom, prisjetim se tog najvećeg od svih darova... i tog neusporedivog djeteta koje mi ga je dalo. Mary Jani: Mapes Super role na drvenom pločniku |io je to nekakav nejasan, a poznat osjećaj - osjećaj slobode doživljen sto godina ranije. Gibanje. Brzina. Vjetar. Uzbuñenje. Malena no ipak prisutna opasnost. O, da! Baš onaj ushit koji dolazi s vještinom i poznavanjem. Vidi, ja to mogu! Vozila sam se na rolericama drvenim nogostupom u Seasideu, Oregon. Bilo je to jednog prekrasnog kasnoljetnog popodneva. Dvije milje ravnog i glatkog pločnika, sunce, oceanski zrak. Nisam se mogla ne nasmiješiti, bilo je to tako neumoljivo neumorno kao sunčevo žuto veselo lice. Tijelo mi se gibalo prilično ležerno, pa čak i s mrvom gracioznosti. Odgurni se, klizi, odgurni se, klizi... ne podiži stopala previsoko. Zanjiši bokovima. Hej! Prejako odgurivanje znači previše klizanja. Daj malo kontrole. Gore i dolje! Gore i dolje! Milje i

milje... dok bi svako malo odnekud pokupila miris cigare kad god bih još jednom prošišala kraj muža što je na klupi čitao Toma Clancvja. Osjećajući kako se već umaram, informirala sam muža da ću kod sljedećeg prolaska stati. »OK«, odgovorio mi je. »Bit ću spreman.« Ali zaustavljanje nije vještina kojom sam već uspjela ovladati. Dok sam mu se približavala, usporila sam do upotrebljivije brzine. A on je ustao, raširio ruke i zavio me u krasan zagrljaj. »Ja sam tvoja stanica«, prošaptao mi je. A ja sam pomislila: Da. Kakva prekrasna metafora. Ti si moja sigurna, udobna stanica.154 Čokolada za žensku dušu Neko sam vrijeme prosjedila na klupi uživajući u tom trenutku svog života. Kraj mene je proskakutalo nekoliko pubes-cena, sve nešto razgovarajući izmeñu sebe. Napokon je jedan mladi čovjek od trinaestak godina zadivljeno pogledao moje klizaljke, pa se sagnuo i promrmljao taman toliko da možemo čuti: »Super role.« A onda je ubrzao korak da dostigne prijatelje. Našto smo muž i ja rekli uglas: »Super rolel?« I nasmijali se. Publika se za smiraj već počinjala skupljati kao fanovi 49 u nedjelju kad se igra za Super Bowl. Podigla sam se s klupe da još jednim protrkom što bolje iskoristim već izblijedjelo sunce. Gore-dolje, odgurni se i klizi. Onako izgubljenoj u tom uzvišenom ritmu i elegantnom zraku, skoro mi je promakla skupina žena. Pa ipak sam kutom oka ugledala kola na pedale zaustavljena uz pločnik. U njima su se udobno ugnijezdile četiri žene i, na način tako ženski, druževno šutjele. Pomislila sam da su se posve zadubile u taj dan što je nestajao sve centimetar po centimetar. Ali kad sam prolazila i našla se skoro već izvan dosega glasa, začula sam tih uzvik bodrenja: »Curo, samo daj!« Da im pokažem da sam čula, dala sam znak uzdignutim palcima i nastavila. I sad, kad god stavim rolerice, čujem glas koji mi veli »Super role« pa se nasmiješim. Kad pomislim na muža kao na sigurnu stanicu, opet se nasmiješim. I kad si u glavi odvrtim te sestrinske riječi podrške, i onda se nasmiješim. I sasvim mi je sigurno drago što nikad nisam zaozbiljno uzimala ljude koji su mi proricali: »Rolerice? Još malo pa ćeš imati šezdeset! Još ćeš se ubiti!« Ubiti se? A ja bih rekla da sam na nogostupu sasvim živa i zdrava! Pam Gross VII a duge pruge »Ne bojim se oluja, jer učim kako da jedrim svojim brodom.« Louisa May Alcott Krpenjara Ann i ja 'i! '*;?' ':<>;:» 'i' iV';■•)'■■',-" - '.%."''•; ■•■'■■. ednoga dana kad sam ja imala šest, a moja sestra osam godina, mama je donijela kući krasnu rukom izrañenu krpenjaru Ann i krpenjaru Andvja. Mama nam je "rekla da joj šapnemo u uho koja će koju. Ja sam, dakako, željela curicu s crvenim srcem na kojem je pisalo »Volim te.« Pa ipak, kad je na mene došao red, a kako sam znala da moja sestra hoće krpenjaru Ann, promrmljala sam: »Krpenjaru Andvja.« I tako sam se godinama pretvarala i pred sobom i pred drugima da volim krpenjaru Andvja. A imala sam mnoštvo razloga da izaberem baš njega. Budući da sam znala koliko bi mami bilo teško ako bismo sestra i ja izabrale istu lutku, pobrinula sam se za mamu. Osim toga sam se bojala da bi se sestra, ako bih je ja dobila, na mene ljutila i zavi-djela mi. Nisam bila dovoljno hrabra da zatražim nešto za sebe, a na njen račun! Zbog svih tih razloga, to ne bi bilo mudro. I tako sam tu dilemu razriješila na svoj način: prilagodila sam se i odrekla želje. Značajno je da sebi nisam smjela dopustiti da izaberem željenu lutku, ali je još značajnija bila moja nesposobnost da samoj sebi na duže od trenutka priznam da je želim. Nisam obmanula samo njih, nego i samu sebe! Kasnije, za terapije što sam je prošla kao mlada žena, ispričala sam svome mužu priču o tome kako nisam izabrala krpenjaru Ann. Zapanjila sam se kad sam otkrila da plačem, da lijem suze što sam ih zadržavala već dvadeset godina. Plakala sam nad158 Čokolada za žensku dušu gubitkom krpenjare Ann, a još više nad gubitkom te djevojčice koja se odrekla sebe radi mira u kući. To što nisam mogla biti to što jesam i željeti to što želim, za mene je bio izvor velike patnje. Na moj sljedeći roñendan, muž me promatrao kako razma-tam dar. Kutija je bila umotana u dječji ukrasni papir. Oderala sam papir s kutije i podigla poklopac. I iz nje me je gledala -samo moja krpenjara Ann. Danas imam čitavu malenu zbirku krpenjara Ann. Ona je za mene postala simbol ponovno stečene mene. Moja je najnovija krpenjara Ann visoka čitav metar i uljepšava malenu stolicu za ljuljanje u mojoj sobi. Ona me veselo podsjeća da je sasvim u redu znati što čovjek želi, i da je sasvim u redu kad si to čovjek i pruži. Danas više nije opasno da ja budem ja. Ciiristine B Evans »Ljubav je beskonačni čin praštanja.« Nepoznati autor

Baština ljubavi j/~\ d vremena do vremena, doživljaj zapanjujuće milosti mi /može u trenutku preobraziti naš odnos prema nama \_/ samima, drugim ljudima i svemiru i to u tolikoj mjeri da nas posve obnovi. Priča o smrti moje majke i našem zajedničkom ponovnom roñenju baš je jedan takav svjetlošću prožet trenutak. Na odgovor moje majke na vjekovječno pitanje zašto dobri ljudi trpe zlo duboko je utjecala činjenica da je većinu svoje obitelji izgubila u Holokaustu. Njezinu je vjeru razbio Hitler. Za nju je svijet bio mjesto bez Boga, na kojem više nema finih ljudi. Kad mi se otac razbolio od leukemije pa se onda i ubio jer mu je život zbog terapije postao nesnosan, mati se pretvorila u pustinjaka. I tako se posljednjih trinaest godina svog života viñala samo s članovima obitelji. Kad je majku izdalo zdravlje i bolest je prikovala za postelju, pitala sam se što misli o smrti. Na koncu konca, čitav se moj profesionalni život svodio na rad s ljudima pred odlaskom, a takva je sad bila moja mati. Ali u njezinu sam se slučaju osjećala sputa-160 Čokolada za žensku dušu nom. Bio je to slučaj postolareve djece koja hodaju bosa. Poželjela sam da mi majka osjeti ozdravljenje, mir duše i praštanje što sam ih susrela kod stotina drugih ljudi. U retrospektivi gledano, iza toga je stajala moja, a ne njezina potreba. Možda je zaista bila riječ o potrebi za oproštenjem prije njezine smrti. Naša je, meñutim, bilanca intimnih razgovora bila siromašna, i meñu njima rasprave o našem mišljenju o životu i smrti nisu bile iznimka. Nismo imale zajednički rječnik osjećaja. I zbog toga su se naši razgovori vodili uglavnom o politici, obitelji i sportu. Dok sam tako sjedila u majčinoj sobi pa gledala televiziju i čavrljala, nastavljala sam tražiti nekakav način da uspostavim dublju duševnu vezu. Jedne se večeri moj bivši muž zavukao u krevet do nje, pa je zagrlio i s ljubavlju joj stao pričati o inspirativnim predsmrtnim doživljajima za koje smo čuli. Ona ih je sve u dobrom raspoloženju odgurnula, pa prokomentirala da u to možemo vjerovati ako nam je od toga bolje, ali da oni njoj ne govore baš ništa. I onda, nekoliko tjedana pred smrt, Duh joj je pribavio doživljaj koji joj je nešto rekao. Mama je bila pravi oduševljenik bazometa, i kao Bostonka, prirodno je navijala za Red Soxe. Kao većina Bostonaca i ona je s velikim zanimanjem pratila sagu o trećem baznom igraču Wadeu Boggsu. Boggsova je prilež-nica istresla u novine neke gnusne tračeve koje joj je bio ispričao o drugim članovima momčadi, i tako je doživio javno poniženje. Medijima je ogranulo sunce trača. Iako sama nisam obožavateljica bazometa, ipak mi je jednog dana zanimanje privukao novinski članak koji je istraživao zašto se Boggs tako dobro snalazi u stresnim situacijima. A odgovor je bio upravo zapanjujući. Boggsu je nedavno umrla mati, i on je javio da mu se vratila kao putpuna trodimenzionalna prikaza! Stala ga je uvjeravati da svi učimo na pogreškama i da bi morao preuzeti odgovornost za to Na duge pruge 161 što je učinio pa nastaviti život. U isto se vrijeme ukazala i Bogg-sovoj sestri, koju je za bolesnička kolica vezala toliko uznapredovala skleroza multipleks da su joj čak i glasnice ostale paralizirane. Zamolila je kćer da joj na sprovodu održi govor, i kći se dovoljno oporavila da to i učini! Ispunjena najdivnijim ushitom, nazvala sam majku i pročitala joj članak. Jedanput da je i ona ostala bez riječi. Samo nekoliko tjedana kasnije baš sam bila s njom kad joj je disanje zapalo u krizu. Nazvala sam bolnička kola, i tako smo se kroz snijeg zadnji put odvezle u bolnicu. A na intenzivnoj njezi jedna vrlo Ijubezna bolničarka, koju je dobro poznavala iz ranijih boravaka, rekla joj je da se smrt bliži i upitala ju je li se s tim pomirila. Do tada jedva pri svijesti, majka je skoro uskrsnula i rekla svoju verziju dobrih vijesti. »Jesam li se pomirila sa smrću?« zahripala je. »Jeste li čuli ono o majci Wadea Boggsa?« Dok je tako ležala na samrti, mati se na nov način duboko zamislila nad onim vječnim pitanjem. Ni u jednom se trenutku nije upitala hoće li joj duša zaista nastaviti živjeti - jer ju je u to zacijelo već bila uvjerila utvara gospoñe Boggs. Umjesto toga je razmišljala o tome hoće li je na drugoj strani dočekati i pozdraviti je moj otac, njezin brat i roditelji. Nada u ponovni susret bila je za nju izvor golemoga mira. Onog jutra kad je umrla, otpremili su je u podrum, gdje je bio smješten radiološki odjel. Patila je od unutarnjeg krvarenja, i sad su pokušavali pronaći njegov izvor. Kad se ni nakon nekoliko sati nije vratila, moji su me poslali da je potražim. Našla sam je samu, na nosilima, u bolničkom hodniku. Čekala je na red za rendgen. Iako inače baš nisam svadljiva osoba, sad sam se okomila na mladog dežurnog liječnika i zatražila da pusti majku da se vrati u svoju sobu, gdje je njezini Čekaju da se s njom oproste. On je162 Čokolada za žensku dušu suho odvratio da najprije moraju postaviti dijagnozu i otkriti izvor krvarenja. Našto je mati odbrusila: »Mislite reći da tu čitav dan čekam samo na dijagnozu? Mogli ste pitati mene. Ja umirem -eto vam vaše dijagnoze.« Protiv takve logike nije imao argumenata, i onda ju je na naše iznenañenje pustio da ode. Odvezla sam se liftom gore stojeći uz njezina nosila. Dok smo se za tog kratkog uspona držale za ruke, obavile smo najvažniji posao u životu - razmijenile smo oproste i shvatile koliko se volimo. ,, ..;.

JOAN BORYSENKO ,. - U i i ■' *"if ■ ' Mt, ' i '> Hrabrost i slava a proslavim pedeseti roñendan, odlučila sam kupiti motocikl Harlev-Davidson, uzeti vreću za spavanje i šator, pa se provesti kroz svih pedeset država - kroz svaku u slavu jedne godine života. Plavooka i riñokosa slika u zrcalu bila je začuñujuće mirna s obzirom na to da je pripadala ženi koja je upravo donijela odluku o promjeni života. Znala sam da u proslavu tog meñaša želim učiniti nešto skandalozno, ali su i dalje ostale prepreke, strahovi i sumnje. Priprema za tromjesečnu pustolovinu nije bila malen pothvat. Nikad u životu nisam bila sama. Nakon braka koji je potrajao sedamnaest godina, moja su dva sina nastavila živjeti sa mnom sljedećih deset. Stariji mi je bio na koledžu, a onaj devetnaestogodišnji će si morati potražiti stan. Brinuo me njegov nedostatak iskustva kao i pitanje hoće li s njim sve biti u redu. A što je s mojom odvjetničkom kancelarijom? Nakon što sam se u četrdesetoj razvela, zaradila sam pravničku diplomu i razvila uspješnu praksu. A da od svega toga odem, učinilo mi se skoro neodgovornim. A onda je tu bila i ta važna veza. Voljela sam tog tipa, ali je bilo teško. Stalno sam bila napeta. Naše razgovore o trajnom vezivanju uvijek bi pratio neugodni unutarnji osjećaj. Počela sam se pitati jesam li s njim samo zato što ne mogu podnijeti samoću. Taj je neumorni unutrašnji glas znao da naš odnos neće podnijeti tromjesečno neviñanje. ......164 Čokolada za žensku dušu I napokon sam shvaćala da žena koja će se vratiti neće biti ona koja je pošla. I to me peklo. Jer žena koja sam bila jako mi se sviñala. A samotno putovanje dugo 22 900 kilometara, kroz svih pedeset država, očito će biti dogañaj koji će mi promijeniti život. No kako će me to putovanje promijeniti? Hoću li se ikad vratiti? Pa ipak je mnogo toga govorilo u moju korist. Tjelesno sam bila u dobrom stanju. U mehaničkom mi je pogledu motor bio zdrav. Imala sam povjerenja u dobru volju ljudi koje ću putem sresti. A osim toga sam imala i duboko povjerenje u samu sebe. Da bih prošla kroz koprenu straha, morala sam staviti na kocku sve sigurno i poznato. Stalno sam u mislima ponavljala frazu: »Učini to čega te je strah, i strahu je zajamčena smrt.« I tako sam krenula na to dugo putovanje, u kojem su bili predviñeni i posebni izleti na Aljasku i Havaje. To je putovanje bilo upravo čarobno! Činilo mi se kao da živim u mašti. Na Floridi sam plivala s morskim kravama ili lamantinima, na podu se kupaonice u Oklahomi srela s tarantu-lom, vidjela visoravni Kansasa, provezla se kroz zavijanje vjetra u Montani, osjetila veličanstvenost Brvceova kanjona i dotakla glečere Aljaske. No ono se najvažnije ipak dogodilo u meni. Taj mi je izlet postavio život u perspektivu. Nahranila sam i duh i dušu. Moj strah od samoće zamijenili su unutarnji mir i osjećaj ispunjenosti. Naučila sam visoko cijeniti vrijeme što ga provodim sama sa sobom. Danas je moj tempo sporiji. Više se ne bavim pravom, nego pišem. A sinovi su započeli pustolovinu vlastitog života. Odlučila sam se vratiti u svoj seoski dom u Oregonu i živjeti s roditeljima. Prije onog izleta nikad ne bih ni pomislila o povratku kući. Danas znam da je to gdje živimo manje važno od življenja s ljudima koje volimo. Još sam na putu zaključila svoju vezu, pa smo poslije nastavili svatko svojim putem. Na duge pruge 165 Kako me više nije progonio strah od samoće, upoznala sam »gospodina Prekrasnog« u tom — od svih mjesta — malom rodnom gradiću kojem sam se nekoć toliko opirala. Kad sam ga prvi put ugledala, baš se bio naslonio na svog Harlev-Davidsona, i gledao mnoštvo na mjesnom motociklističkom reliju. Kad sam skinula kacigu, pogledi su nam se sreli. I odmah sam znala što misli: Zar je zaista moguće upoznati silnu ženu koja voli voziti Harleva? Vjenčali smo se nekoliko mjeseci kasnije, i to zbog svih valjanih razloga. On me zove svojom »crvenokosom lijom«.6 A što se pak tiče pedesetogodišnjakinje koja se vratila s putovanja koje mijenja život, ona se doista promijenila - i sad mi se sviña još i više! r ,,,,. ' i' > V ' , , v Carolyn Fox ■,.<,,.,><< Carolyn Fox je naški Karla Lisac. (Op. pr.)Moja ljubavna veza s Vladimirom ' ilj je mog traganja bio auto. Šetala sam gore-dolje po prolazu, pažljivo ih pregledavala, tražila neki znak pre-poznavanja, srodnu dušu. Neki su bili prestari, pre-istrošeni, zapušteni. Drugi su pak bili premladi, što me navodilo na pitanje da nemaju nekakav problem? A onda sam ugledala svoj savršeni par. Uspostavili smo vezu, i mrežica se na njegovu hladnjaku obješenjački nasmiješila. Zgrabila sam muža za mišicu. »O, Don, vidi!« Morala sam ga dotaknuti. Prodavač je vidio izraz u mojim očima. »Idem po ključeve«, rekao je i otrčao u ured. Otključao je auto i ušao. Kad sam pomilovala volan, uzbuñenje mi je još više poraslo. Samo 85 000 kilometara.

Nije loše. Kardinalski crvena i okerna unutrašnjost. Osjećala sam se kao kod kuće - kako i treba biti. Posao je već bio sklopljen. I tako sam postala ponosna vlasnica tri godine starog volva. Uvijek sam se držala filozofije da čovjek mora autu koji vozi nadjenuti i ime. Tako se automobil osjeća važno, pa se uspostavlja veza izmeñu njega i vozača. Došla sam do uvjerenja da sve na svijetu posjeduje svijest. Zašto se prema automobilu odnositi imalo drukčije nego prema vlastitoj majci? Željela sam da moj auto shvati koliko je stalna naša zajednica. Smjesta sam shvatila da je taj auto muškoga spola. I tako sam ga instinktivno počela zvati Vladimir. Jednog sam prosinca opazila da ljudi naprijed na svoje auto- Na duge pruge 167 mobile stavljaju girlande. (Mislim da to ima nekakve veze sa Saint Louisom, zato što to nisam vidjela nigdje drugdje.) Tako sam je i ja kupila svom Vladimiru. I tako je on nosi svakog prosinca i baš mu lijepo pristaje. Smatrala sam da zaslužuje i mnogo više, i tako sam mu za Noć vještica kupila društvo - kostur za napuhivanje koji svakog listopada vežem na mjestu suvozača. Vladimir osim toga dobiva i mnoge druge znakove pažnje. On zna da ga volim - redovito ga hvalim i svaki put kad smo skupa potapšem ga po komandnoj ploči. Osim toga mu podilazim i drugim poslasticama, primjerice boljim benzinom, deluxe automobilskim šamponima, ekstra bogatim sredstvima za čišćenje kože — sitnicama zbog kojih se osjeća nekako posebno. Posljednje što sam kupila Vladimiru bila je minijaturna vjetrena svirala, napravljena da širi mir i harmoniju, a koju sam objesila na retrovizor. Zvuk joj je upravo božanski. Muž mi se zbog tolike odanosti automobilu smije već godinama. I on ima volvo - isti je to model kao i Vlad, ali tri godine noviji. Za Dona je njegov volvo »samo auto«, i stoga se nimalo ne osvrće na njegovo tjelesno i duševno blagostanje. Don smatra da su svi ti darovi i znakovi pažnje kojima zasipam Vladimira čista besmislica. U šali Vladimirovu polovicu garaže zove »svetom polovicom«. Ipak djela govore glasnije od riječi, i rezultati zbore za sebe. Vladimir traži samo rutinsko održavanje, dok se Danov auto stalno mehanički kvari - morao je čak promijeniti diferencijal. Jednom sam, vraćajući se sama s odmora, vozila njegov auto, i on je stao baš pred Jolietom u Illinoisu. Morala sam ga dati odvući do mjesnog mehaničara, i on mu je morao zamijeniti obje crpke. U dubini sam duše znala da mi to moj Vladimir nikad ne bi napravio. Vladimir će ove godine navršiti četrnaest godina a milje su 7 Neprevediva igra riječi. »Sacred half« je zaista »sveta polovica«, no to je i očita aluzija na »sacred calf« (»sveto« ili »zlatno tele«). (Op. pr.)168 Čokolada za žensku dušu mu već dobrano šesteroznamenkaste. Od tih smo godina jedanaest proveli zajedno, i on se za sve to vrijeme znao za mene brinuti. Njegov osjećaj svrhovitosti kad je riječ o službi dosad je bio besprijekoran. Don i ja smo nedavno otišli pogledati nove volvoe. »Neće ni on trajati vječno«, otpuhnuo je Don čangrizavo, ali se ja nikako ne mogu rastati od Vladimira. Je li istina što kažu da zahvaljujući ljubavi sve uvijek izgleda novo? Ne bih znala. Vladimir više ne izgleda onako lijepo i sjajno kao nekad, ali mu duh puca od snage kao onoga dana kad sam se s njim dovezla kući. Čini se da ćemo ostati zajedno dok nas smrt ne razdvoji. < t ! >\ 'r . ,i Sharon Hyll i '( M t V t ' ' ' ', ' ,' iri, '• ' 'i 1 ' / ' . >„■ I, I .,■•./!' i I I ' ' ' , I ' ' l < \! i ' >\ \ 1' > ' , I / ' i > > ' "< ' i . , V[' ,1 ), t ' i i'( I « u, I1 ■;•.//'• t ', ' , .4 /' > •,','. 1 > I' Ponekad je povratak moguć ' eorge je krupan momak. Jedan je od onih koji bi mogli ' biti i nečiji tjelohranitelji, samo što ima narav velikog plišanog mede. Nedavno je otišao u mirovinu i razveo se, i onda došao u moj ured da mi ispriča priču o nečem što mu se dogodilo. »Velečasna Mary,« reče mi, »prošlog ste nam Uskrsa bili rekli, ako odbacimo naviku koja nas sputava, pa ma koliko malena bila, u roku od godine dana čitav će nam se život preobraziti. I sad bih vam želio ispričati što mi se dogodilo.

Čitavog sam života imao naviku grickati drugi zglob na kažiprstu, ovako.« Savio je prst i stavio zglavak meñu zube. »Čak su mi se s obje strane stvorili žuljevi. I mislim, onda sam zaključio da bi već bilo vrijeme da se okanim te navike. I u tome sam za čitavu godinu prilično i uspio - ali prije da vas malo upoznam i s pozadinom svega toga. Kad mi je bilo šest godina, mog je malog brata na moje oči udario auto i ubio ga. Bio je dvije godine mlañi od mene. Baš sam bio pretrčao preko ulice, a on za mnom. A samo su mi dan ranije rekli da pazim na automobile i svog malog brata. Jako smo se voljeli, i meni se slomilo srce. Malo poslije toga počeo sam se gristi za nadlanicu desne ruke, i to izmeñu zglavaka dva prva prsta. Tu sam stalno imao170 Čokolada za žensku dušu žuljeve, i to velike otprilike kao pola dolara. Kad god bih osjetio bijes ili nezadovoljstvo, počeo bih se gristi za tu nadlanicu, uvijek na tom istom mjestu. Kad sam ušao u pubertet, pomislio sam kako je to previše djetinjasto, pa sam se počeo gristi za jedan zglavak na ruci. I tako sam to neprestance radio sve do lanjskog Uskrsa. A nakon što sam čuo ono od vas, zaključio sam da bi već bilo vrijeme odviknuti se od te navade. Ove godine u ožujku - skoro godinu dana poslije vaše uskrsne propovijedi - bio sam s unukom u parku. I opazio da sam taj dan opet počeo gristi zglavak. Kako to? A osim toga sam i osjećao veliku ljubav prema svom unuku dok sam ga tako gledao kako se ziba hodajući vlastitim nožicama. Pošto sam ga odveo kući, otišao sam u posjet prijateljima. Osjećao sam tjeskobu zato što mi je rublje što sam ga mislio oprati još bilo u prtljažniku. Kad sam se te večeri vozio kući, postajao sam sve tjeskobniji. Bio sam toliko razmrdan da sam shvatio da je zacijelo riječ i o još nečemu, a ne samo o neopranom rublju. Ovakav mi se čvor stvorio u želucu. Pomislio sam na svog unučica, koji je imao godina baš kao moj brat kad je poginuo. I onda sam shvatio da se sve to zbiva baš na godišnjicu bratove smrti od prije pedeset pet godina! Toliko volim tog malog, pomislio sam, i bojim se da mi ga nešto ne odnese. I baš sam tada shvatio da sam se baš tako osjećao kad sam izgubio brata. Nekako mi se spojilo u glavi da sam brata izgubio baš zato što sam ga toliko volio! Ali protekle sam se godine počeo mijenjati a da to zapravo ni sam nisam opazio. Dok smo bili u parku, počeo sam izražavati pravu ljubav prema svom unučicu - više ljubavi no što sam je dao svoj svojoj djeci, a bilo ih je pet na broju, baš kao i objema bivšim ženama. A poslije toga dana, svima sam im ispričao tu priču. Poku- Na duge pruge 171 šavao sam ispraviti to što sam svojima tolike godine uskraćivao ljubav - zbog straha da ću ih izgubiti. Velečasna Mary, danas mi je jasno, da sam i dalje nastavio gristi zglavak svaki put kad bih pobjesnio, bio tužan ili ojañen, da u tom slučaju ne bih nikad otkrio ništa od toga. I bilo je dovoljno da se oslobodim samo te jedne navike pa da shvatim toliko toga i pustim svu tu ljubav da izbije na površinu. I tako, vidite, kad ste nam rekli da će nam se, ako poduzmemo nešto sasvim sitno, za godinu dana promijeniti život, bili ste sasvim u pravu! Službeno sam u mirovini od prvog svibnja, ali sam tek sada i stvarno spreman za mirovinu. Ovog ću se ljeta samo igrati s unu-čićem. Osjećam se kao da mi se moj maleni brat napokon vratio!« .. , .■,■ . , ..„■„., „ ......Vlč. Mary Murray SheltonBez greške ,, /i *ije lako biti udana za čovjeka koji nikad ne griješi. / ■/ ^°' mu^ ^u<^ fizički je nesposoban priznati da je C/ P ikad bio u krivu. Ne vjerujem da njegova usta uopće mogu oblikovati riječi: »Oprosti. Pogriješio sam.« Taj aspekt njegove ličnosti nabolje će oslikati jedna nedavna zgoda. Neke sam večeri telefonom razgovarala s bratom, i on me upitao: »Je li ti Bud rekao da sam sinoć nazvao?« Našto sam se ja okrenula Budu i rekla: »Milo, nisi mi rekao da me brat sinoć nazvao.« Ne prekidajući koncentraciju pa čak ni ne pomakavši oči s televizora, muž mi je odgovorio: »Nisam još.« Anita Chi:i;k Milner se ujedine rad, odanost cilju i zadovoljstvo, i kad stigneš do tog dubokog vrela u kojem živi strast, ništa više nije nemoguće.« , Nancy Coey Kad odrasteš bit ćeš umjetnica /il'; /:[)• C1!,-«;1* ■;. - *j j i ■'■>■■, r.; ■'..;■(): ;,;' . I oje su me oduvijek fascinirale. Još kao dijete voljela sam slikati i risati voštanim bojicama. Mom još pred-školskom umu, svaka slika koju bih stvorila bila bi pravo remek-djelo! A onda sam pošla u prvi razred. Jednog su nam dana rekli da obojamo slike koje će odnijeti pitomcima staračkoga doma da im osvjetlaju dan. Svako je dijete dobilo jedan list bojanke. Takoñer su nam rekli da će ih trebati još nekoliko, pa će svatko tko završi ranije i dobro obavi zadaću moći obojati još poneku. A ja sam toliko željela obojati ih što više. Brzo sam

obojila crtež mnogim žarkim bojama pa podigla ruku, uvjerena da će moj rad biti dovoljno dobar da obojim još jedan list. Kad je učiteljica došla do mene i pogledala moj uradak, glasno me ukorila: »Kathleen, pa tvoj je papir strašan. Uzela si previše boja, a174 Čokolada za žensku dušu čak si i prešla crtu!« Ostala sam kao satrvena. Nisam dobila još jedan papir i tako sam morala sjediti mirno, zadržavajući u sebi svu neugodu, dok je ostatak razreda dovršavao projekt. Tog sam dana prestala crtati. Užasavala sam se satova likovnog koji su mi nekad bili najdraži od svih. Svaki put kad bih morala napraviti nešto umjetničko, sva bih se skutrila i uvukla u sebe. Ne sjećam se da sam do dana današnjeg dovršila ijedan umjetnički projekt — i tako sve od dana kad sam se zbog učiteljice počela osjećati nesposobnom i umjetnički nenadarenom, iako bih vam mogla pričati o mnogim radovima što sam ih prije tog dana dovršila. Otprilike četiri godine kasnije posjetila nas je jedna postarija mamina prijateljica. Bila je to baš simpatična žena, pa je satima pričala s njom. Pritom nikad nije spomenula ni umjetnost ni kreativnost. Malo poslije toga mama je od te prijateljice primila pismo kojim joj se zahvaljuje na gostoljubivosti. U pismu je bio i jedan pasus o svoj djeci u mojoj obitelji. Rekla je mami koliko lijepo misli o svima nama, pa nastavila nizati profesije kojima ćemo se, smatra ona, baviti kad odrastemo. Ne sjećam se što je bila predvidjela za moju braću i sestre, ali nikad neću zaboraviti onaj osjećaj topline koji me je bio prešao kad je mati glasno pročitala pismo. A u njemu je stajalo da ću ja, kad odrastem, biti slikarica. Slikarica! Tog sam popodneva iskopala staru kutiju voštanih bojica i papir za risanje. Sljedećih sam mjesec dana crtala sve što sam mogla, i to bez prestanka, iz minute u minutu. A prestala sam crtati kad sam jednog dana bacila pogled na sve što sam stvorila. Izgleda prilično dobro, pomislila sam. Tako dobro da bih to rado pokazala i svojoj učiteljici iz prvog razreda. Moj ponovno raspireni umjetnički duh napokon je poprimio mnogo novih oblika i izraza. Danas ja putujem svijetom i svake godine na tisuće ljudi naučim kako da budu kreativniji, kako Na duge pruge 175 da oblikuju lijepe projekte, i kako da u poslu i privatnom životu primjenjuju boje. O toj sam temi napisala trideset knjiga i objavila stotine članaka. Čak sam se pojavila i na petnaet videosnimaka, dobila sam i vlastitu televizijsku emisiju, a pojavila sam se i u mnoštvu drugih programa. Koliko bi drukčiji bio moj život, baš kao i život svih onih što ih svake godine dotaknem svojom kreativnošću, da mi jedna vremešna žena, koju sam vidjela samo jednom u životu, nije rekla da ću, kad odrastem, biti slikarica! Ona mi je dala važnu životnu pouku: da moram uvažavati jedinstveni umjetnički talent svakog čovjeka. Ja danas bodrim druge i učim ih da bojaju preko crte. Kathy Lamancusa1 ) VIII za strašću »Ti si sama svoja zemlja obećana, sama svoja nova granica.« Julia Cameron'i I ■ •I, 4 Sanjalica /?s^' f^^- sam ™a^a devet godina i živjela u gradiću u Sje- Arm yemoi Carolini, na poleñini sam dječjeg časopisa V_^^ »/otkrila oglas za prodaju čestitki. Pomislila sam: Ja to mogu. Izmoljakala sam od mame dopuštenje da mi pošalju komplet. Dva tjedna kasnije, kad je komplet i stigao, poderala sam omot od smeñeg pak-papira, zgrabila čestitke i izletjela iz kuće. Tri sata kasnije vratila sam se bez karata i s džepom punim novca, te izjavila: »Mama, ljudi se trgaju za moje karte!« (f I tako se rodila velika trgovkinja. Kad mi je bilo dvanaest godina, otac me odveo poslušati Žiga Ziglara. Sjećam se kako sam sjedila u mračnom gledalištu i slušala kako gospodin Ziglar svima diže duh do plafona. Otišla sam s osjećajem da mogu sve što hoću. Kad smo ušli u auto, okrenula sam se ocu i rekla: »Tata, voljela bih da i ja mogu raditi da se ljudi tako osjećaju.« Otac me upitao kako to mislim. »Željela bih biti motivacijski predavač, baš kao gospodin Ziglar«, odvratila sam. Tako se rodio i san. Nedavno sam počela ostvarivati svoj san o motiviranju ljudi. Nakon četverogodišnje veze s velikom kompanijom, jednom od onih 100 s Fortuneovog popisa, a koju sam počela kao trener prodavača a završila kao regionalna šefica prodaje, na vrhuncu sam karijere naprosto otišla. Mnogi su se zapanjili zato što sam otišla180 Čokolada za žensku dušu nakon što sam dogurala do šesteroznamenkaste plaće, te me stali pitati zašto sam spremna zbog sna sve staviti na kocku.

A tu sam odluku da pokrenem vlastitu kompaniju i ostavim siguran posao donijela nakon jednog regionalnog sastanka o prodaji. Tom je zgodom dopredsjednik naše kompanije održao govor koji mi je promijenio život. Upitao nas je: »Kad bi vam zlatna ribica obećala ispunjenje tri želje, koje bi to želje bile?« Dao nam je trenutak da ispišemo tri želje, a onda upitao: »A što će vam uopće zlatna ribica?« Nikad neću zaboraviti osjećaj moći koji me je u tom času obuzeo! Tada sam shvatila da je sve što sam do tada postigla -diploma, uspješna karijera u prodaji, javna predavanja, uvježbavanje i upravljanje u kompaniji iz Fortuneovih 100 najvećih - bilo samo priprema za ovaj trenutak. Kad sam kroz suze upoznala šefa sa svojim namjerama, taj mi je nevjerojatni voña, a kojeg sam toliko poštovala, odgovorio: »Nastavi s neodgovornom bez-obzirnošću i na koncu ćeš uspjeti.« Pošto sam donijela tu odluku, smjesta sam bila i stavljane na kušnju. Tjedan dana nakon što sam dala otkaz, muž mi je ostao bez posla. Nedavno smo bili kupili novu kuću i trebale su nam dvije plaće da podmirujemo mjesečne hipotekarne obroke, a sad smo se našli bez prihoda. Došla sam u napast da se vratim svojoj staroj kompaniji, znajući da su željeli da ostanem. Ali sam bila sigurna, ako se vratim da više nikad neću otići. I tako sam zaključila da mi je draže nastaviti nego na koncu ostati s punim ustima priča u stilu »da je«. I tako se rodila motivacijska govornica. Kad se čvrsto držim svojih snova, čak i kad je najteže, stvarno se počinju dogañati čuda. Za vrlo je kratko vrijeme moj muž našao bolji posao, nismo preskočili nijednu ratu otplate, a ja sam uspjela zabilježiti nekoliko predavanja kod novih klijenata. Tako sam otkrila nevjerojatnu moć snova. Poñi za strašću 181 Voljela sam svoj stari posao, i kolege i kompaniju iz koje sam otišla, ali je onda nastupio čas da se prihvatim svog sna. Da proslavim uspjeh, dala sam mjesnoj umjetnici da mi novi ured oboji tako da izgleda kao vrt. Na vrhu je jednog zida ispisala šablonom: »Svijet uvijek otvara put sanjaru.« April Kemp V ,' ' i'Poñi za strašću 183 »Samo oni fcpji vide nevidljivo mogu napraviti nemoguć&.\ - , .. Nepoznati autor , ../.-, .; Veslanje uzvodno jeca su mi uvijek u životu bila neobično važna. Kao teta u vrtiću, koja taj posao radi već dvadeset osam godina, bila sam stalno okružena djecom - tuñom djecom, jer vlastite nisam imala. Dok sam bila udana, a to je bilo prije dvadeset pet godina, pokušavala sam dobiti djecu. Poslije razvoda pokušala sam s umjetnom oplodnjom. Ali bebe ni od korova. Za nekoga koga je majčinstvo oduvijek privlačilo, to je bilo tužno da ne može tužnij e. Osjećajući da mi sad zaista istječe vrijeme, zaključila sam da je došao čas da se tim pozabavim doista ozbiljno! To će se dogoditi. I točka. Poduzet ću sve potrebne korake da dobijem bebu. Kad god naiñem na prepreku, samo ću je zaobići. Duboko sam u sebi znala da ću postati mama. Napustila sam odgojiteljski posao i posvetila se pripremama za majčinstvo. Iako su mi liječnici u klinici za plodnost rekli da su mi izgledi sve mršaviji, okružila sam se ljudima koji su mom snu davali podršku. Nisam odustajala čak ni kad sam osjećala da veslam uzvodno i to protiv jake struje. Novcem iz prijevremene mirovine uplatila sam transfer embrija. Dok je donirano jajašce već bilo spremno, spermatozoid I je bio škakljiviji. Sa strahom sam prišla čovjeku s kojim sam kraće vrijeme hodala. Sjećam se koliko sam nespretna i emotivna bila dok sam mu pričala o svom snu. Zamolila sam ga da donira spermu. Njemu su na oči navrle suze. Umjesto da pobjegne, osjetio se počašćenim da sudjeluje u mom strastvenom traganju. Nastavila sam sanjati o djetetu. Meditirala sam da ga dobijem. Kreirala sam afirmativne stavove u stilu: »Zdrava sam, vesela i trudna!« Napravila sam golemi plakat prekriven fotografijama beba i trudnica. Stavila sam ga na istaknuto mjesto u kući, tako da ga svi koji doñu vide i povjeruju skupa sa mnom. Usañivanje je embrija prošlo sretno - drugo nisam ni očekivala! Trudnoća je prošla bez teškoća. Carski je rez prošao glatko, i onda je 29. ožujka 1995. Zacharv Lee Roth zakoračio u život. Ima jedna analogija jako povezana sa mnom. Ja sam kao losos. A ženka lososa ima u životu samo jedan cilj: da se vrati u mrijestilište i odloži jaja. I zato mlati repom kroz brzace i preko stijenja. I biva tučena ali ne i potučena. Sto bilo da bilo, ta će odlučna ženka ili stići na cilj ili poginuti. A ja sam baš kao ta lososova ženka - i to uspješna! Teško mi je prisjećati se tih dana. Imam pune ruke posla igrajući se sa svojim sinčićem. Pravo je čudo gledati ga kako raste i mijenja se iz dana u dan. Pravo je čudo što sam oslonjena samo na vlastite snage, a ipak sam sposobna stvarati to prekrasno djetešce. Kad sam stigla do točke iz koje sam mogla vidjeti što to moram imati, ništa me više nije moglo zaustaviti. Već je i to što imam dijete čudo samo po sebi. Ali je to čudo upravo veliko čudo zato što sam ga dobila u pedesetoj.

Harriet RothPoñi za strašću w Magija bijesa, /rata su se razrec^a najednom naglo otvorila. A onda je ušla doravnateljica, poznatija kao »Tiranka«. I kad je prekrižila ruke na bujnim grudima i podigla obrve tako visoko da bi čovjek pomislio da joj niču iz tjemena, u čitavom se razredu začulo potmulo stenjanje. Tiranka nije bila obična dama. Zapravo dama uopće i nije bila, nego prije epitom tvrdnje: »Ja nisam OK, ali niste ni vi.« Dok sam nastavljala predavanje, duboko sam se zamislila nad pitanjem kakvu će sad igru zaigrati. Moji ñaci su se baš bili oduševljeno uključili u raspravu o aktualnoj popularnoj psihologiji i to polazeći od knjige Ja sam OK, ti si OK Thomasa Har-risa i Igre što ih ljudi igraju Erica Bernea. Zaista sam voljela stupati u interakciju sa svojim ñacima i tako postajati njihov »krizni savjetnik«. Umjesto da promatra dinamiku razreda, Tiranka je svoj ledeni pogled zalijepila za mene. Nakon groznih trideset minuta silno napetog promatranja, ustala je i krenula prema vratima. Svi smo se već bili pripremili za golem uzdah olakšanja, kad je ona najednom izvela strateški zaokret i srnula na mene. Zubi su joj bili stisnuti, i sad je u bijesu divlje ubadala prstom, spremna da secira današnju žrtvu. Režala je tako neobuzdano da sam joj osjećala dah pun gorčine. »Ma što vi mislite, gospoño Field, tko ste vi? Dajte pripazite malo što govorite ñacima. Zaboravljate da vi niste psiholog.« Dok se u meni dizao bijes, osjećala sam kako mi se krvni tlak penje izvan domašaja svakog mjernog instrumenta. Adrenalin mi je šiknuo a puls ñipio kao raketa. Oči su mi se napunile suzama, a srce zalupalo u transu primitivnog ratničkog plesa. Činila sam se što mogu da zadržim poklopac na svojoj uskuhaloj unutrašnjosti. Pošto je Tiranka dovršila svoju zadaću vrijeñanja i napokon izašla iz razreda, ñaci su se digli u moju obranu. Jedan je viknuo: »Ne bi je smjeli puštati bez čuvara!« Jedna je učenica dodala: »Trebalo bi je pripitomiti. Danas mi je u zahodu rastavila torbicu na komade iako sam je molila da prestane jer nemam ni cigarete ni drogu.« Ali mi je ipak na kraju do srca prodro tek drhtavi glas inače bojažljivog dječaka: »Ona je samo ljubomorna jer sa svojim problemima dolazimo vama a ne njoj.« Dok sam se te večeri vozila kući, i dalje se osjećajući kao Vezuv pred veliku erupciju, dugo su mi čuvane suze potekle kao vruća lava, paleći bez utjehe. A kad sam se napokon upuzala u krevet, nisam mogla zaspati. Stalno su mi se vraćale posprdne Tirankine riječi: »Ne zaboravite, vi niste psiholog. Sto vi mislite, tko ste vi? Vi niste psiholog. Vi niste...« Beskonačna je noć napokon ustuknula pred blistavom zorom. Kad mi je jutarnja zvijezda osvijetlila lice, u mozak mi je ušlo svjetlo, i začula sam vlastiti povik: »A zašto ne bih bila psiholog?« Na mjesto bijesa došla je strast, i onda sam već bila u autu, na putu prema sveučilištu. Prije nego što je Sunce prepustilo mjesto punom Mjesecu, već sam bila upisala prvi semestar kliničke psihologije. Naši nam učitelji dolaze u mnogo oblika. Katkad nas prema promjeni gurnu ljudi za koje bismo najmanje očekivali da će izvršiti pozitivan utjecaj. Tako je Tiranka, u nastojanju da mi slomi duh i stavi me na moje mjesto, u prvom zadatku zakazala no zato u drugom briljantno uspjela. Dok se vatra moga bijesa pre-186 Čokolada za žensku dušu tvarala u gorivo na novoodabranom putu, duh mi je upravo lebdio. Od tog je preobražaja u mojemu životu prošlo več mnogo godina. A jučer su se vrata moje ordinacije otvorila. I onda je unutra ušla nova pacijentica, nalik na čajnik koji samo što ne prokuha. »Doktorice Field,« rekla je a oči su joj se napunile suzama, »ja sam učiteljica. Doživjela sam tako strašan dan. Mrcvari me ta tiranka od ravnateljice. Očitala mi je bukvicu pred čitavim razredom. Tako me ponizila. Ja to više ne mogu trpjeti!« Osjetila sam kako u meni raste razumijevanje. ( ; . ■>" - »Mislim da vam mogu pomoći.« Eleanor S. Field I ' • I \'.\, Utjecajni ručak školi Katedrale sv. Ravmonda nosila sam crvenu plisiranu suknju sa škotskim uzorkom, bijelu bluzu s ovratnikom u stilu Petera Pana, bijele čarape i mokasine. U šestom sam razredu bila uvjerena da točno znam kako bi trebalo voditi našu školu. Mučilo me je što u školi ne postoji nikakav zajednički, školski duh. I zato sam zaključila da je moja zadaća spasiti školu. Pri kraju jednog svježeg jesenjeg dana odmarširala sam do sobe ravnateljice i od pradrevne tajnice zatražila da me najavi sestri Muriel. Sestra me, onako stroga u oporom sivom kostimu, upitala što želim. Iz mene su potekle riječi o tome kako nam treba više kolektivnog duha. Ona me presjekla i upitala hoću li s njom sutradan ručati. Očito je registrirala moju oštroumnost! Čitavim sam putem kući više skakala negoli hodala.

»Idem na ručak s ravnateljicom!« objavila sam prijateljima. »Imaš problema?« »Umrijet ćeš od dosade!« uskliknuli bi kolege. Kao i obično, prijatelji su mislili da nisam pri sebi. Oni su vjerovali da samo učitelji mogu promijeniti kolektivni duh škole. Sestra Muriel je za mene do pisaćeg stola dovukla golem naslonjač od crvene kože. Kad sam se u nj uspjela uspeti, prsti su mi jedva doticali pod. Pažljivo sam rasprostrla rubac po stolu i složila svoj divovski sendvič, paketić Cheetosa i tetrapak čokoladnog mlijeka. Sestra Muriel je učinila isto sa svojim sendvi-188 Čokolada za žensku dušu Poñi za strašću 189 čem od tunjevine, perecima i Oreosom. Nisam mogla vjerovati da jedna časna sestra jede Oreose! Dok je žvakala perece, sestra Muriel me zamolila da joj objasnim, i to potanko, što me muči. Strastveno sam počela lupetati o kolektivnom duhu škole. Nakon nekoliko minuta ona se nagnula prema meni i upitala: »I što bi ti učinila?« Aj-oj. To nisam znala. Polako sam joj počela iznositi ideje — a iza svake bi mi glas stavio upitnik. Poslije svakog prijedloga sestra bi me upitala: »Koja nam sredstva stoje na raspolaganju? Kako to možemo izvesti? Hoće li nam drugi ñaci dati podršku?« Tako smo skupa istrijebile šašave ideje i razradile dobre. Kad smo napokon izdvojile tri jake varijante, zatražila je da izaberem najmiliju. Sestra Muriel se zavalila u naslonjač i upitala me jesam li zaista zagrijana za taj projekt. Našto sam ja, s oduševljenjem nedužnog djeteta, uskliknula: »Da, sestro!« Pogledala me ravno u oči i rekla: »OK, onda ćeš uspjeti.« Mislim da sam taj dan letjela sve do kuće. Sljedeće sam tri godine ručavala sjedeći u tom golemom crvenom naslonjaču. Zbog sestre Muriel osjećala sam se važnom. I pri svakom sam se ručku izražavala sve bolje. Već sam mogla i predvidjeti što bi me mogla upitati. To je postala igra - u kojoj sam otkrivala koliko sam se spremila. Napokon sam već uspijevala doći na ručak s nekoliko solidnih ideja i radnim planom. Sestra Muriel bi me poslušala, pustila me da iskušam ideju, pustila me da s njom propadnem, i zatim pustila da opet probam. Kad bih dolazila na ručak, mislila sam da znam sve. Ali sam baš na tim ručcima sve naučila. Mnogo kasnije, kao učiteljica u prvom razredu, bila sam uvjerena da točno znam kako treba voditi školu. Duboko uvjerena da školi nedostaje kolektivni duh, zaključila sam da je moja zadaća spasiti školu. Naoružana idejama, uletjela sam ravnatelju u sobu. »Tom, moramo zajedno na ručak!« uskliknula sam. Sutradan smo sjedili za ručkom i raspravljali o mojim idejama. Dogovorili smo plan i Tom mi je dao zeleno svjetlo. Mislim da sam taj dan letjela sve do razreda. Kad sam stalnoj učiteljici rekla da se idem naći s Tomom, ona mi je objasnila da ravnatelji imaju jako puno posla, da učitelji zapravo ne mogu baš ništa promijeniti, i da promjenu donose administrativci. Zahvalila sam joj na razumijevanju situacije no ipak otišla do Toma. Tijekom smo se godina Tom i ja zaista sprijateljili. On je poticao moju samouvjerenost i spremnost da mu iznosim svoje ideje. Kad danas na sve to gledam, vrlo sam sretna što su i sestra Muriel i Tom našli vremena da poslušaju entuzijastičnog mladog stvora. Znam da su imali i previše posla, ali su ipak našli vremena za mene. Postoje trenuci u vremenu koji nas stvaraju takvima kakvi jesmo. U takvim se trenucima samopouzdanje stvara ili uni-štava. Tako sam došla da uvjerenja da svatko, bez obzira na životnu dob i položaj, može iznijeti ideju te izazvati promjenu. Nadam se da će jednoga dana i meni netko doći s idejom, i spremna sam takvu osobu pozvati na ručak. ,, ,„,,... MARGUERITE MURER M r IŠuti i pleši 'artha Graham, visoka svećenica modernoga plesa u Americi, jednom je zgodom rekla: »Ja sam plesačica i vjerujem da učimo iz prakse - pa značilo to da učimo plesati prakticirajući ples ili učimo živjeti prakticirajući život. Život ne treba tumačiti - treba ga doživjeti.« Godinama sam učila plesati. Rano bih dolazila na nastavu i onda se čitav sat pa i više zagrijavala i zauzimala kraljevske poze pred zadivljenim zrcalima na zidovima plesaonice. Divila sam se vlastitom savršenom izravnavanju i basnoslovnim istezanjima. Analitička interpretacija i tehničko savršenstvo ostavljali su me bez riječi. Kad bih se našla sama u studiju, postajala bih Margot Fontevn u trenutku kad pleše pas de deux s Rudolfom Nureve-vim... postajala bih Isadora Duncan, s lepršavim šalovima, i skandalizirala čitavu Europu svojim senzualnim interpretacijama. Da. U svojoj sam mašti bila zmaj! Sve dok ne bi počela nastava. Tad bi se zadivljena zrcala pretvorila u posprdnu publiku. Uhvatila bih odbljesak svoje ne baš savršene figure, pa bih se sva stresla pred tim što bih vidjela. Dok bi pogledi svih učenica bili na meni, pretvarala bih se iz primabalerine u nespretnu učenicu. Nalazite li sličnosti? Jeste li ikad pod tušem zamišljali da ste Pavarotti ili Maria Callas, dok biste izvan te parne komore bili na mukama čak i kad biste se morali pridružiti zboru za »Happy Birthdav«? Poñi za strašću

191 Sva izluñena, moja bi se učiteljica plesa okrenula prema meni i rekla: »Mari Pat, moraš se predati pokretu - potpuno zaplesati -ne plašeći se posljedica.« Ja bih tada kimnula glavom, stvorila dojam da sam razumjela, i onda opet bojažljivo zauzela mjesto na plesnom podiju. I tako se to nastavljalo mjesecima. Zato što su hladni mišići za plesača opasni, zimi bismo u studio dolazili umotani od glave do pete. Dok bi se razrañivali i zagrijavali, s nas bi u slojevima silazila odjeća. Jednog smo dana radili držeći se za motku otprilike jedan sat, kad je jedan učenik skinuo trenirku i tako otkrio majicu na kojoj je bila ispisana njegova životna filozofija. A te su riječi na njegovim prsima vikale: ŠUTI I PLEŠI. To me toliko zapanjilo da sam se skoro zabila u nj. Te su me riječi prostrijelile kao grom. Tako jednostavno! I tako istinito! U tom sam trenutku shvatila da se život zbiva baš u ovom času. To je ono stvarno! I sad je čas da prestanem planirati, zauzimati poze i odgañati. Čas da prestanem pričati o svom snu - i počnem ga ostvarivati. Napokon sam odbacila taj svoj negativi-stički solilokvij i žudnju za savršenstvom. I pustila svoju unutarnju glazbu. Tog sam dana postala balerina. Mari Pat VargaPoñi za strašću 193 »'Kad si rezerviran prema životu, i život je rezerviran prema tebi.« Mary Manin Morrissey ;jg<|floga ilff i i ' este li ikad poznavali nekoga tko je imao san tako zarazan da su svi u nj povjerovali? A na koledžu sam imala baš takvu prijateljicu. 5uzy Brown je bila lijepa, poletna plavuša s golemim blistavim zelenim očima i smijehom koji bi zaustavio prolom oblaka. Željela je postati klaun - pravi živi klaun u Barnumu & Baileyu — i za to bi svakodnevno vježbala. Obukla bi se u smiješnu staru odjeću, pravila salto mortale, naginjala se natraške dok ne bih pomislila da će puknuti, a onda bi počela stupati po sobi i pjevati: »Imam rumeni nos, i cipele mi braun, i postat ću na svi-jetu ponajveći klaun!« Sto je mogla i postati... da je pokušala. Kad sam je srela nekoliko godina kasnije, nisam je našla u srednjoj areni, i nije bila u odjeći na točkice, i nije nasmijavala ljude. Živjela je sama u sitnom stančiću, vezana uz slabo plaćen posao koji je mrzila, i imala je previše posla a da bi mogla otići u cirkus kad se pojavio u gradu. Imala je dvadeset pet godina, ■ ali je izgledala kao da joj je šezdeset pet. I znate što mi je rekla? Rekla je: »Kay, nije još sve gotovo. Jednog će mi se dana opet ukazati prilika. Jednog ću dana otići u cirkus. Jednoga ; dana...« I ja sam, kao i Suzy, imala san. A moj je san bio da postanem ! govornica na javnim tribinama, te da ljude potičem da čine i : postanu sve što žele. Ali najprije sam morala steći samopouzdanje da stanem u prostoriju punu ljudi, da otvorim usta i natjeram se da iz njih izañe nešto... bilo što. Ali sam se toliko bojala da ne bih znala povesti ni nijemu molitvu! Možda mi mozak i jest proradio već na dan roñenja, ali bi sasvim sigurno stao čim bih pokušala progovoriti na javnom skupu! I tako sam godinama govorila kako bih željela razviti govorničku vještinu. No ili sam imala previše posla, ili u besparici, ili sam bila bolesna, ili nisam znala kako. Ako se bojite nešto učiniti, onda je svaka isprika podjednako dobra. A onda sam jednoga dana, nakon što sam tolikima ispričala za svoj san i toliko se dugo za nj pripremala bezbrojnim sitnicama koje nisam znala čak ni prepoznati, najednom ostala bez isprika. I shvatila da se moram naprosto probiti kroz svoj strah od govorenja. Prvi put kad sam pokušala održati govor, u prostoriji je bilo samo desetero ljudi, i svakog sam do njih dobro poznavala. A dobro sam znala i što ću govoriti, ali kad sam ustala da progovorim, zakazale su mi sve tjelesne funkcije. Memorija se isključila. Oči su mi se zamaglile i više nisam vidjela publiku. Srce mi je lupalo kao da želi probiti prsa i izaći. Tijelo mi je zahvatio rigor mortis. Čak je i dezodorans izgubio djelovanje! Duboko sam udahnula, u glavi mi se zavrtjelo, okrenula sam se prijateljima -i sasvim se pribrano onesvijestila! Ali tako sam sve malo pomalo ipak naučila govoriti. Cak sam pobijedila i na nekoliko govorničkih natjecanja. Sa svakim194 Čokolada za žensku dušu sam uspjehom postajala sve hrabrija. I sa svakim porazom jača. A na koncu sam čak dospjela i u finale Meñunarodnog šampionata javnih govornika!

Sjećate se moje prijateljice Suzy Brown? Moja je lijepa i nadarena prijateljica u tridesetoj umrla od raka, a da nikad nije ništa radila u cirkusu. Njezin »jedan dan« nikad nije ni došao. Kad sam je posljednji put vidjela, rekla mi je: »Kay, voljela bih dobiti samo još jednu šansu.« Ali odgañanje je snova kao i odgañanje samoga života. Dva sna... dva raspleta... Ja sam napravila prvi korak, a Suzy je svoj odgodila. Kad bi nam se Suzy sad mogla obratiti, kladim se da bi nam rekla: »Ne boj se krenuti prema zvijezdama; zato ih je Bog i postavio tako daleko.« .,. , ....,, ... .„ , . ....,■ Kay duPont • IX ov način j postojanja / ' I. '! »Ne moiel otkriti nove oceane ako nemaš hrabrosti da iz vida izgubiš obalu.« " , , , Nepoznati autor , _ ,Ne morate kući s posla dolaziti premoreni! i • ,' l/l; * ';> ' ., \ ■"!:>: ok sam studirala kod doktorice Margaret Mead, opazila sam da nju resi nekakva sasvim drukčija energija. Ona je samo letjela oko nas, iako je od nas bila starija trideset i pet, pa i četrdeset godina! Jednog sam je dana upitala: »Margaret, otkud ti samo tolika energija, dok se mi ostali jedva vučemo?« Ona je na trenutak zastala i zamislila se, i malo se počešala po glavi, pa odgovorila uz široki smiješak: »Valjda je to zato što nikad nisam odrasla... iako sam ljude uspjela obmanuti da jesam!« To što mi je rekla uzela sam k srcu, pa sam počela prosijavati sve radosti djetinjstva. Već bi i sam spomen na igranje školice u nedjeljno predvečerje u meni oživljavao onu vrlo posebnu energiju što smo je svi iskusili kao djeca. No što ako bih postala još smjelija pa počela tražiti i neke prekrasne snove koji se nikad nisu ostvarili? Nikom nisam rekla da sam kao dijete htjela učiti stepovanje, da sam željela plesati na priredbi u lijepom kostimiču i sjajnim crnim plesnim cipeli- cama. Odrasla sam u Houstonu, a prva mi je susjeda bila premila djevojčica Linda Hovey. Bila je majušna i jako je sličila Shirlev Temple. Ja sam pak bila krupna, nezgrapna, pa su me stariji brat i njegovi prijatelji dražili zovući me »Miss Moose«.198 Čokolada za žensku dušu I tako sam poslije mnogo godina skupila svu hrabrost što sam je u sebi uspjela naći pa ušla u obližnju trgovinu s cipelama i zatražila plesne cipele broj 44. »Pa koliko je godina djetetu koje nosi broj 44?« upitala je prodavačica zapanjeno. »Još malo pa pedeset«, odgovorila sam tihim, smetenim glasom. Kasno noću, kad bi svi moji već bili u krevetu, stavila bih videokasetu filma Let's Top s Bonnie Franklin pa dozvala fantaziju da sam Shirlev Temple na pozornici. Jedne se noći moj muž Larry probudio pa prošao kroz dnevnu sobu na putu prema kuhinji i zdjelici suhog voća. Zate-kavši me na djelu, rekao mi je: »Hej, pa to ti skoro ide!« Oboje smo se nasmijali, pa sam mu ispričala o svom proživljavanju snova. On je, dok je bio mali, volio svirati saksofon i klarinet, i tako smo pregledali oglasnik i pronašli prekrasni stari klarinet. A onda smo otkrili nešto zapanjujuće: kad bismo poslije posla stigli kući sasvim ispražnjeni i izmoždeni, poslije dvadestak minuta svirke i nekoliko plesnih nastupa, oboje bismo se čudesno pomladili. Nadahnuti tim otkrićem, odlučili smo sebi priuštiti iznenañenje za naš 104. roñendan (njegov 54. i moj 50.). Iznenañenje će biti zajednički nastup, a svi će naši prijatelji biti pozvani da izvedu nešto u čemu su uživali kao djeca ili što su sanjali učiniti. Nismo mogli vjerovati kolika je energija bila utrošena u tu čarobnu noć. Stizali su prijatelji s kostimima, rekvizitima i scenarijima, okruženi misterijem. Baš kao mala djeca svi smo se borili da održimo onu osjetljivu ravnotežu izmeñu straha i ushita dok smo čekali na svoj red za nastup. Kad nastupaju odrasli ljudi, obično svi očekujemo da će vježbati sve dok ne postanu savršeni. Djeca, meñutim, vježbaju dok im ne dodija ili se ne umore, i tada kažu: »Zamislite da sam to izveo zaista Nov način postojanja 199 dobro!« A te smo to večeri zamišljali, i bjesomučno si uzajamno pljeskali. Za deset godina proteklih od te večeri koja mi je promijenila život, odvažila sam se podijeliti svoj djetinji san s mnogobrojnom publikom pred kojom sam stepovala zaista loše. Uživali su u mojoj djetinjoj hrabrosti kad bih na kraju zamolila da ustanu i zaplješću mi »kao Barbri Streisand kad bi bila bolja no ikad«. A u mnoštvu bi uvijek bilo i suza, jer bi onaj djetinji dio nas preklinjao za malo mjesta u našem preužurbanom životu.

Kad izvodim te skandalozne predstave, obično zaključim s dječjom igrom Ako smiješ! I kažem im: »Pozivam vas, ako smijete, da provedete neko vrijeme sa svojim snovima i maštarijama iz djetinjstva. A onda otkrijte vlastiti kreativni put kako da ih i ostvarite.« Nakon što sam doživjela ovacije na godišnjem sastanku neke kompanije, pristupio mi je vrlo uvaženi dvometraš, njezin generalni direktor, pa mi zahvalio: »Čitav sam život potajno priželjkivao da zastepujem. Uskoro ću navršiti šezdeset osmu, i danas ste mi dali hrabrost da ostvarim taj svoj životni san!« , Ann McGee-Cooper . .Bijeg ispod pete 3 I \ 'a. dvadeset godina što sam ih provela kao medicinska ehničarka, obavljala sam i dužnosti koje su zahtijevale golemu količinu hrabrosti. A sad sam morala upoznati i još jednu, sasvim novu. Prije nekoliko sam godina sjedila u trošnoj ordinaciji smještenoj u bolničkoj zgradi, već osuñenoj na smrt, u nekakvom neopisivom gradiću na jugu Teksasa. Zapalila sam cigaretu (bilo je to u doba kad se još smjelo pušiti u zgradi) i zagledala se u velikog žohara što se penjao zidom pred mojim pisaćim stolom. Tako sam započela svoj 457. dan akutnog samosažaljevanja. Uto je ušao Tim, kolega iz hitne, pa gnusnu bubu frknuo na pod i tresnuo je teškim potplatom terenske cipele. Ali buba nije crkla čak ni od takvog udarca. Isto je tako i sa mnom, pomislila sam. Po meni nemilosrdno gaze, a ja se stalno vraćam po još. U godini protekloj od razvoda, malo je bilo sretnih dana. Kao da je čitav moj život ovisio samo o spašavanju tuñih života. Da mi srce uopće kuca shvatila bih samo kad bih se javila na hitan poziv. Misli su mi se još jednom vratile na srž mog problema. Kad bih samo mogla naći pravoga muškarca... Najednom mi se smučilo. Ma o čemu ja to razmišljam? Zar ću protratiti čitav život čekajući na princa iz bajke? A za prvih ga trideset sedam godina mog života sigurno nije bilo u blizini. Ustala sam pa prošla kraj Tima i izišla na ulicu. Stala sam na pločnik i osvrnula se uokolo. »O, moj Bože!« rekoh sebi dok sam Nov način postojanja 201 se i dalje polako okretala. »Ovdje se nema što ni vidjeti: nikakvog pogleda, nikakvih zelenih krošanja ni vode, nikakvih oštrih vrhunaca. Čak ni brežuljka. Zašto sam uopće ovdje?« To je pitanje zapravo bilo ono tako mi potrebno unutarnje sagorijevanje. Nasmiješila sam se i osjetila kako u meni raste nada. Stojeći tako na pločniku Center Streeta, u svojoj odori, smijala sam se sve dok mi niz lice nisu potekle suze. Te sam večeri izvukla žuti blok. I na njemu napisala: »STO ŽELIM.« Pod tim sam naslovom ispisala osam stavaka: 1. da živim u lijepoj kući s pogledom na sve četiri strane svijeta; 2. da imam dobru plaću; 3. da još jednom imam crveni sportski auto; 4. da nikad više ne vidim žohara; 5. da imam krasan posao na kojem ću druge učiti zbrinjavanju hitnih slučajeva; 6. da se ponosim sobom; 7. da mi više nikad ne zatreba muškarac, osim za vodoinstalaterske radove; 8. da svojih sljedećih četrdeset godina provedem u miru i veselju. Radila sam tako sve do sitnih jutarnjih sati, dotjerujući svoju biografiju, a onda sam poslala primjerke na adresu hitnih službi u četiri sjeverozapadne države. Na mojoj se oproštajnoj zabavi skupilo preko pedesetero ljudi i svi su me oni upitali isto. »Wendy, kako možeš samo skupiti stvari i otići na Aljasku, gdje ne znaš ni živu dušu?« Neke su mi žene rekle: »Ja nikad ne bih mogla tako sasvim sama otići u divljinu.« Jedan me muškarac informirao da na Aljasci na jednu ženu dolazi sedam muškaraca. »Ideš po muža, pogañam?« »Aha.« A istina je bila da sam bila odlučila neko vrijeme uživati u vlastitom društvu. Sto još zapravo nikad nisam učinila. Za tjedan ću dana postati koordinator hitne zdravstvene službe za Južnu Aljasku. Posao je tražio i da čamcem i hidroplanom putujem do rubnih područja — u divljinu. Morala sam raditi i u tim izoliranim zajednicama te držati predavanja o hitnoj pomoći.202 Čokolada za žensku dušu Nisam ni znala da postoji takav posao, a bio je takav kao da sam ga izmislila samo za sebe. Dok sam taj dan prelazila pogledom po svim tim sumnjičavim licima, nisam osjećala baš nikakav strah. Samo radost. Uzela sam samo dva kovčega i četiri kutije nastavnog materijala. Očistila sam se od sve imovine. Dok sam se pozdravljala, shvatila sam da ne trebaš biti nimalo hrabar da pokupiš stvari i preseliš se na Aljasku. Hrabrost je došla u trenutku kad sam počela raditi onaj popis i odlučila po njemu i postupiti. Shvatila sam da mogu upravljati vlastitom sudbinom. Slabost je bila čekati na promjenu, umjesto da je sama stvorim. Tko mi je u životu potreban? Ja. O kome ovisim? O sebi. Koga volim? Sebe. Tko me usrećuje? Ja. Sebično, reći ćete. Sto posto. A osim toga, na Aljasci nema žohara. Wendy Natkong , Hod po vatri - zagrijava mi »dušu« 4 >.

/i * azvao me prijatelj Robert i javio kako je upravo / t\l / doživio »hod po vatri«. Sav ushićen, počeo me poti-y # cati da učinim isto, i rekao: »To je zapanjujuće lako -kao da proñeš kroz vrata straha.« Dojmila me je Robertova osobna pobjeda »uma nad materijom«. Proživjela sam duge godine sve vjerujući da ne mogu ništa postići ukoliko nisam spremna zavaljati uzbrdo golemu kamen-činu. Možda mi baš taj hod dade onaj tako potreban poticaj. Radionica je počela paljenjem goleme hrpe drva. Njegova će se temperatura popeti na 600-700 stupnjeva. To je dovoljno za taljenje aluminija. Pa ipak se od nas traži da bosi prijeñemo preko usijanog ugljevlja a da pritom ne opečemo noge! Uputili su nas da moramo postati svjesni tjelesnih osjeta i svojih misli, tako da možemo znati možemo li bez opasnosti prijeći preko ugljevlja. Ako opazimo da nam je tijelo napeto ili mislimo »Bojim se da ću se opeci«, onda i ne smijemo poći. Ako su nam, meñutim, opušteni i tijelo i duh, i ako mislimo: »Da, uvjeren sam da se ništa ne može dogoditi«, tad možemo krenuti. Učili su nas da vjerujemo vlastitoj intuiciji. Najveće je otkrivenje, meñutim, te večeri bio proces vizuali-zacije. Zatražili su od nas da počnemo razmišljati o svim svojim mogućim strahovima glede tog hodanja po vatri te da vizualizi-ramo ostvarenje svojih najgorih strahova. A mene je najviše plašila204 Čokolada za žensku dušu Nov način postojanja 205 slika kako ležim u bolnici i objašnjavam sestri kako sam se opekla. Jer sam se stvarno bojala što bi ona mislila o meni. Već sam je čula kako uzvikuje: »Frances, za kog si se vraga uopće i upustila u tu glupu ludoriju?« Nikad još nisam shvatila koliko mi je važno što drugi misle o meni. Zatim su od nas zatražili da vizualiziramo što bi nam se dogodilo po ostvarenju onog čega se najviše bojimo. Zamislila sam kako pričam sestri što sam to učinila i zašto. I vidjela je kako me tješi i izražava ljubav. Još jedno otkrivenje. Naravno da bi me ona voljela pa ma što da se dogodilo! Zatim nas je instruktor uputio u četiri jednostavna, a ipak tako važna stupnja koje moramo slijediti ako želimo prijeći preko ugljevlja a ne opeci se (a isto tako i u životu): 1. Shvatiti otkud polazimo. 2. Shvatiti kamo želimo stići. 3. Smisliti kako da doñemo do tog cilja. 4. Izvršiti planirano. "'' Nastupio je trenutak da izañemo i suočimo se s vatrom. »Hoću li se pouzdati u intuiciju ili iz straha odustati?« upitala sam se. Stajala sam tako osjećajući se istrošeno, obeshrabreno i poraženo nakon toliko godina zadržavanja i suzdržavanja. I odlučila sam se osloboditi! I tako sam se zarekla da ću se pouzdati u sebe i krenuti. I taj mi je prvi korak promijenio život. Čim sam zakoračila, osjetila sam osloboñenje. Činila sam ono što želim ne bojeći se što će drugi reći. Dokazala sam sebi da me strah ne može spriječiti da postanem to što želim biti. Bila je to prelomnica - i već sam stvarno koračala preko crveno usijanog ugljevlja. Kad sam došla do kraja tog silnog koračanja i stupila na hladnu, vlažnu travu, tabani su mi se već počeli žariti. Pomoću cijevi za zalijevanje sprala sam ugljevlje i pepeo i ušla u kuću, gdje sam na svjetlu mogla pregledati stopala. Nisu bila nimalo opečena, i nije bilo mjehura. Intuicija me nije iznevjerila. Poslije tog hodanja po vatri, postala sam, pred svako donošenje odluke i preuzimanje rizika, mnogo svjesnija signala iz svog tijela i uma. Intuicija mi je postala korisno oruñe za donošenje čak i najsitnijih životnih odluka. Kad mi danas progovori srce, uvijek otvorim uši. Pogledam kako stoji s intuicijom i smislim plan koji ću slijediti. I kod svakog koraka provjeravam da nisam skrenula s puta. Ostvarujem svoje najdublje želje i u životu se osjećam mnogo opuštenije i skladnije. Jučer sam koračala sa strahom. Onaj mi je hod po vatri zagrijao dušu i raspirio duh. Danas koračam samouvjereno i radosno, i zapanjujuća su čuda postala redovni sastojak mog života! ' ' '! " '■'■"■ '■■■■ '■■"■'.v'^,:'V ';/v.:T;; i . i \. Fran Fisher ■■$.■&.;!& ■... li ■■.■.■•'.■>.-..:,Nov način postojanja 207 »Svaki put kad izliječiš dio sebi, u svijet doneseš još malo svjetCa.« Nepoznati autor Vrata sudbine kilo je 10.30 ujutro, a već sam bila zakasnila na sastanak. Preda mnom je stajao naporan dan, u glavi mi je bila prava zbrka zbog svega što sam željela obaviti. Dok sam hitala ulicom prepunom ljudi u kvartu Pioneer Square u Seattleu, nesvjesna svog okoliša, najednom sam stala, skamenjena usred koraka. Negdje je na rubu vidnog polja bljesnulo zlato. I tada se život kakav sam poznavala jako polako počeo mijenjati, jer sam se našla pred korakom koji će me iz jednog polja stvarnosti prenijeti u drugo.

Stajala sam tako dok mi je srce lupalo a čitavo se tijelo znojilo. Nisam mogla dalje. Osvrnula sam se i nisam opazila ništa neobično - preda mnom je bila samo prljava zgrada od opeke u čijim se vratima skutrio neki muškarac. U prvi ga čas nisam prepoznala. Trebalo mi je zapravo nekoliko trenutaka da shvatim zašto sam uopće stala. Nikad ga ne bih prepoznala po dugoj, prosijedoj kosi i raščupanoj bradi. Poderana zlatna najlonska košulja kao i prljave smeñe hlače bili su mi nepoznati. Nikad nisam vidjela ni poderane cipele ni zelenu vojničku dolamicu u koju se bio umotao da se ne smrzne. Ali mi je pažnju privukao zlatni prsten. Rukom se čvrsto držao za kaputić kojim se zagrnuo kao pokrivačem. Taj je prsten bljesnuo na suncu baš dok sam prolazila. Kako sam se dobro sjećala tog zlatnog pečatnjaka. Kao dijete viñala sam ga svakodnevno. Polako sam počela shvaćati da je taj čovjek što spava u veži moj otac. Moj tata. Dok sam gledala tog čovjeka kojemu su i po ušima i po vratu gmizale uši, u povodnju su se vratile uspomene na lijepog i šarmantnog muškarca. Znam koliko je bio tražen kao plesni partner na elitnim plesovima u ladanjskom klubu. I sjetila sam se koliko mu je bilo važno da bude uvijek besprijekorno uredan, čisto izbrijan i odjeven po modi. I tada kao da mi je pred očima prošao čitav film mog života. Sjetila sam se mnogih zabava; čula sam ljude kako se smiju, vidjela ih kako piju i prenemažu se. A sjetila sam se i divljih svaña za večerom, i tako iz dana u dan. Incesta. Sarkazma. Razvoda roditelja. Sjetila sam se lijepih vremena. I vidjela sam oca dok u klubu zajedno pronalazimo zlatno uskrsno jaje. I pjesme što smo je skupa sročili, a koja je doživjela čast da bude i objavljena. Tatine ponovne ženidbe. Privatne škole. Vidjela sam i savjetovalište i nade u ozdravljenje. I sve mi je to bljesnulo pred očima. Stajala sam tako, smlavljena tugom i posramljena dok su mi se jučerašnje uspomene vraćale u bujici. I opet sam osjetila poniženje i nelagodu koju sam tako dugo proživljavala. Ljutito sam upitala: »Zašto, Bože, zašto baš u mojoj obitelji? Kakva je svrha svega toga? Zašto su baš moju obitelj tako teško pogodili alkoholizam, droge i zlostavljanje? Zašto?« Stajala sam tako i gledala oca, dok su mi niz lice tekle suze. Dubina je tog bola bila nepodnošljiva, pa ipak sam se u tom tre-208 Čokolada za žensku dušu nutku predala. I krenula u doživljaj trenutka koji mi je donio osloboñenje i ozdravljenje kao nijedan u životu. Počela sam shvaćati. Preda mnom je bio rječit izraz života što je ponovno otkrio vlastitu dušu. Vjerujem da svatko od nas bira svoj put i na svoj način otkriva što je zapravo život. Ne može to za nas učiniti nitko drugi. Provela sam duge godine u analiziranju, kritiziranju, prosuñivanju i osuñivanju svog oca. I sva se sabrala na to da ga promijenim. A u tom trenutku istine, najednom sam počela shvaćati da se zapravo ja trebam promijeniti. Umjesto da čvrsto držim, morala sam pustiti da stvari idu svojim tokom. Morala sam s osu-ñivanja prijeći na sućut. Morala sam poštovati njegov put spoznaje. I oboje nas sagledati u drukčijem svjetlu. Moj otac je jedan od najnadarenijih i najkreativnijih ljudi što sam ih ikad upoznala. Njegov je put samospoznaje vodio kroz alkoholizam, zlostavljanje i sad, kroz život na ulici. U tom sam se trenutku upitala jesam li spremna priznati vlastite bogomdane kreativne talente i hrabro zakoračiti u vlastitu veličinu. Ili ću dopustiti da mi loše navike, alkohol i strah od tuñeg mišljenja ukradu moje snove. Iako silno potresena, ipak sam nastavila promatrati tog nadarenog čovjeka sklupčanog u dovratku. I shvatila da tu nije riječ o dobru i zlu, o tome što se smije a što ne. Svatko od nas izabire vlastiti odgovor na životne izazove i tako doznaje to što doznaje. Bacila sam još jedan pogled na oca izvaljena u dovratku, pa otrla suze i prošaptala u bradu: »Hvala ti, tata, što si me naučio samilosti.« JODY MlLLER STEVENSON Voli me, ne voli? ave mi nikad ne kaže da me voli. Gdjekad se pitam je li mu do mene uopće stalo«, rekla mi je za ručkom moja dobra prijateljica Bonnie. Ja sam ih pak oboje dobro poznavala, pa joj rekoh: »Bonnie, pa on te upravo obožava. To je očito.« »Zbilja tako misliš? Poslije dvadeset sedam godina braka, nije baš sve kao u prvu godinu-dvije.« »Znam kako ti je, ali zašto nešto ne pokušaš?« upitah je. »Kad doñeš kući počni tražiti dokaze da te obožava, a ne dokaze protiv. I to samo dvadeset četiri sata. OK?« Bonnie se brzo složila. Nazvala me već sutradan. »Tvoja je ideja upalila«, skoro je povikala. »Kad sam došla kući, Dave me upitao: 'Kako je bilo na ručku?' Pomislila sam: Želi to znati zato što me obožava. Kad me je dozvao da doñem vidjeti smiraj, pomislila sam: 'Čini to zato što me obožava.' A onda sam se usred noći probudila i više nisam mogla zaspati. Dave me upitao je li sve u redu i počeo mi trljati leña. A onda su se počele dogañati čudne stvari. Kao prvo, opazila sam kakva je to ljudina. A što da drugo i osjećaš prema nekom tko te obožava? A onda, malo kasnije, kad je postao čangrizav, pomislila sam: Malo je čangrizav, ali je to sasvim u redu, zato što me obožava.«

»Baš lijepo po tebe«, rekoh joj. »Čekaj. Ima toga još. Jer su se promijenili i moji osjećaji210 Čokolada za žensku dušu prema samoj sebi. Ja i nisam tako loš čovjek. Zapravo sam vrijedna obožavanja.« Zahihotala je. Bonnie je shvatila da posjeduje moć mijenjanja vlastite percepcije. Mogla se vratiti kući istom starom braku, istim starim stavovima, svemu što bi i dalje opažala na onaj stari način. Samo zato što bi tražila potvrdu da je on ne voli, Bonnie bi propustila svu ljubav koja je stvarno postojala. Nekoć se Bonnie pitala: »Voli me? Ili me ne voli?« Sad zadivljeno otkriva sve kreativne načine što ih njezin muž iznalazi da bi joj dao odgovor koji je već oduvijek tu: »Voli me.« . V'¥ i. ■<■■' . '' . Christine B. Evans »H(ad zamračimo svjetCa, pozivamo osrednjost.« Kris King Što želiš učiniti s ostatkom života? ;;>,šsi<' ~rU^'iif'^:*-'JiA ■&} ■?( '■iriv/r1;111'.:1'."'!1. '' "!',Sj;':,'-.-'-;iilWi" ■}'} ■'::"",JŠ.^i'...1rti'S'jsi/fc'.iif'.j:i*.'■",/St'!:',''."i' .:SBi,f ■■1(»: i:;:*i^4tjS:fe3, /t '-^»HSvri^'fe'ffJ' ̂ 11 *',' i:?■;■,: /k >»ikad neću zaboraviti Cathy Martin, savjetnicu za pro- / I / fesionalnu orijentaciju u koledžu. Upoznala sam je kad ^y W sam se još na drugoj godini prebacila na Sjeverozapadno sveučilište. Cathy me pozvala u svoju sobu i upitala: »Sto bi željela raditi?« Mislila sam da sam spremna hrabro odgovoriti na to pitanje. I zato sam ponosno izjavila: »Htjela bih raditi na televiziji.« Nju moja deklaracija kao da nije ni najmanje dojmila. Pa me upitala: »A što bi to točno željela raditi na televiziji?« »Bilo što.« »To bi rado i mnogi drugi«, rekla mi je oštro. »Na televiziji vlada vrlo jaka konkurencija. Ako želiš uspjeti, moraš točno znati što želiš. I moraš smjesta odlučiti, sada i ovdje, što bi to zapravo željela raditi.« Pogledala sam Cathy ravno u oči i krenula s uvjerenjem:,.212 Čokolada za žensku dušu Nov način postojanja 213 »Željela bih biti televizijska reporterka i voditeljica vijesti.« Ona se nasmiješila. »Odlično«, rekla je. »Sad bar znaš što bi htjela raditi. Ali sada kad odeš, počni svima pričati kako znaš što želiš raditi u životu - da želiš biti voditeljica televizijskih vijesti i reporterka. A u dane kad osjetiš da u to baš nisi sigurna, počni svoju nesigurnost dijeliti s članovima svoje obitelji, prijateljima i sa mnom. Što se, meñutim, tiče ostatka svijeta, obraćaj im se kao da si sasvim sigurna u sve što radiš.« Izišla sam iz njezine sobe. Dobila sam smjer. Dobila sam i misiju - da postanem televizijska novinarka izvan svake kategorije. Diplomirala sam u prosincu 1973., pola godine prije roka, da steknem prednost pred onima koji će diplomirati tek u lipnju. Nakon nekoliko mjeseci, i nakon bezbrojnih odbijanja, napokon sam dobila prvi posao televizijskog reportera. U tom sam trenutku bila zapravo skoro prva, baš kao i najmlaña, suvoditeljica u Sjedinjenim Državama. I tako sam nastavila dok nisam postala televizijska reporterka, voditeljica i spikerica koju gledaju od obale do obale. Kad je nastupio trenutak da napravim sljedeći korak u karijeri, u mislima sam se vratila na Cathy Martin i to kako me motivirala da si postavim cilj, da postanem sve ono što mogu biti, da ostvarim svoj san. I tako sam se odlučila osloniti na svoju televizijsku prošlost i postati trenerom i motivacijskim predavačem, eda bih s drugima podijelila svoje tajne o tome kako da se prika-žemo u što boljem svjetlu i popravimo sliku o sebi, te tako pomo-gla ljudima da, osvajanjem svake publike, ostvare željene rezultate. U biti sam postala trener. Tako mi je mudrost Cathy Martin još jednom omogućila da ostvarim to što želim. I sve se to dogodilo baš meni! Probijanje kroz vlastite strahove i sumnje u sebe može biti dug proces ali i jednostavna odluka. Cathy Martin me naučila kako se donosi odluka - i zatim svom snagom baca na njezino izvršenje. Nema tome dugo, do mene je došla izvjesna Carol da potraži savjet o smjeru svoje karijere. Dok sam pretraživala misli da pronañem što bi u tom važnom životnom trenutku za nju bilo najbolje, najednom su mi opet u bujici došle riječi Cathy Martin. »Sto biste željeli raditi?« upitala sam je. Carol je na to pitanje već imala spreman odgovor. Ponosno mi je rekla: »Voljela bih govoriti pred publikom.« Potrudila sam se ne pokazati koliko me dojmila njezina izjava, pa je upitah: »A o čemu biste to posebno željeli govoriti?« :: »O skoro svemu što ljude bodri i uzdiže.« »Mnogi bi to željeli«, odgovorila sam joj oštro. »Na području govorništva vlada vrlo jaka konkurencija. Ako želite uspjeti, morate točno znati o čemu to želite govoriti. I morate smjesta odlučiti, sada i ovdje, što biste to zapravo željeli raditi.« Carol me pogledala ravno u oči i s

uvjerenjem izjavila: »Željela bih ljudima ublažavati bol i postići da se osjećaju bolje. Željela bih postići da ljudi zavole sebe i krenu u ostvarenje svojih snova. Željela bih biti profesionalni predavač i držati tribine na temu samouvažavanja.« Nasmiješila sam se. i" »Odlično«, rekoh. »Sad znate što biste željeli raditi. Ali sad kad odete, počnite svima pričati kako znate što želite raditi u životu - da želite biti profesionalna govornica koja govori o samouvažavanju. A u dane kad osjetite da u to baš niste sigurni, počnite svoju nesigurnost dijeliti s članovima svoje obitelji, prijateljima i sa mnom. Sto se, meñutim, tiče ostatka svijeta, obraćajte im se kao da ste sasvim sigurni u sve što radite.« Carol je s našeg sastanka otišla puna odlučnosti i samouvjerenosti. Četiri sam godine kasnije doznala da je postala jako traženi profesionalni predavač na temu samouvažavanja.214 Čokolada za žensku dušu Sad se i protiv volje moram upitati kad će ona predati dalje taj neprocjenjivi savjet koji mi je prije toliko godina tako velikodušno dala moja savjetnica iz profesionalne orijentacije. LlNDA BLACKMAN ,1,1 *l j J1 I , t I j) • . 11/ V I iKto.čK'fi'* I I . ' fj IS l »Službeni« zagrljaji j/^j/edne sam nedjelje svojoj pastvi podijelila karte za grlje- ^~m nJe' Možda ^e zazvučati malo srcedrapateljno, ali je na y\ svakoj od njih pisalo: »Vrijedi za jedno besplatno ,,/*' grljenje.« Iako su se ljudi smijali i na račun tih karata zbijali šale, ipak sam vidjela kako se jedan za drugim smekšavaju i uživaju u tome da se daju drugome. Jedna nedjeljna učiteljica vjeronauka u mojoj školi radi inače za poreznu upravu. Oduvijek sam njezine urede zamišljala kao birokratske, sumorne i hladne, s hrpama spisa. Ona je pak opazila koliko nam sve to grljenje u crkvi čini dobro. Odrastajući je naučila da bude privatna osoba. Prije nekoliko godina, da ju je netko pokušao zagrliti u crkvi, zacijelo bi bila briznula u plač ranjivosti i neugode. Ali danas više ne. Upitala se što bi se dogodilo kad bi u poreznoj upravi nekom dala kartu za grljenje. Za svoj je roñendan uzela čitav snop tih karata koje »Vrijede za jedno besplatno grljenje«. Kad ih je podijelila po raznim uredima, počela su se zbivati čuda. ' Ljudi koje je prepoznavala, ali se nikad nije s njima i stvarno upoznala, sad su dolazili s gornjih i donjih katova i stali je pitati je li ona ta dama koja za roñendan dijeli zagrljaje. Izvjesni je Bili čak želio znati do kojeg datuma vrijedi ta karta! Dvije godine poslije uvoñenja karata za grljenje, na posao se, zbog nove porezne sezone, vratila činovnica sa skraćenim radnim vremenom. I ona je nosila kartu za grljenje! Rekla je da ju je ponijela sa sobom za prvi dan, zato da joj pri povratku na posao mogu216 Čokolada za žensku dušu zagrljajem zaželjeti dobrodošlicu. Drugi pak namještenik, koji se trebao premjestiti u Colorado Springs, bio je sačuvao svoju kartu za grljenje, pa je taj zadnji dan i izvadio da skupi zagrljaje prijatelja iz porezne uprave. Bili, koji se tom kartom posebno ushitio, kasnije je dobio rak. Kad je odlazio u prijevremenu mirovinu, nikome ga nije bilo neugodno pred odlazak zagrliti. Možda to povezivanje zagrljaja i porezne uprave zvuči malo neobično. Pa ipak već i jedna žena koja je bila spremna preuzeti rizik izazvala je vrlo jasnu promjenu. Sad su ljudi i o sebi i o drugima počeli razmišljati na drukčiji način. U njezinu je uredu »službeno grljenje porezne uprave« postalo nešto sasvim obično. Samo zamislite koliko bi naš svijet postao bolji kad bismo svi bili spremni dijeliti karte za grljenje i to bez roka upotrebe i bez uvjeta. Kolobari što bi ih za sobom ostavio zagrljaj bili bi mnogo veći i trajali dulje od čeka kojim porezna uprava vraća preplaćeni porez Vlč. MARY OMWAKE X ucut i nježnost ■; ! »Da bi svjetiljka gorjela, Vi>' ntotamo u nju stalno dolijevati ulje.« ,.'.■..: .:. , Majka Tereza1 .A »9\[e sputava nas ljubav koju nismo primiti u prošlosti, nego ljubav koju ne dajemo u sadašnjosti.« Marianne Williamson Put u slobodu >j>V'^ad su pročitali moje ime i pozvali me da siñem kraj m~\ Ženske federalne popravne ustanove u Lexingtonu, \i_^^ ••'Kentuckv, ostala sam smlavljena.

Federalni su se šerifi nacerili. Znajući da vjerujem kako me iz maksimalno zatvorenog zatvora u Kaliforniji prebacuju u minimalno zatvoreni logor u Brvanu, Teksas, namjerno su moje ime ostavili za kraj. Dok sam u lisičinama nespretno silazila čeličnim stubama zrakoplova, grlo mi se steglo i izgubila sam glas. Nisam mogla kriviti šerife - za njih sam ja bila samo još jedna zatvorenica, osuñena kriminalka. Pod oružanom pratnjom, ja i druge zatvorenice bile smo odvedene u autobus kojem su prozori bili zatvoreni žičanom mrežom. Bio je već travanj, ali je kentackvjevski zrak još mogao ujesti. Stresla sam se, ali samo djelomično zbog studeni. Znala sam da je Lexington najdivljiji ženski zatvor u čitavom sustavu. I sad mi je čitava svijest zapela na jednom pitanju: Bože, o zašto? Zašto si me bacio sa svog dlana?220 Čokolada za žensku dušu Sućut i nježnost 221 U zatvoru sam bila već osam mjeseci. Slijedeći obrazac ponašanja većine preživjelih žrtava dugotrajnog seksualnog i tjelesnog zlostavljanja, nisam ocu znala reći ne kad je od mene zatražio da počinim kazneno djelo. Mene su osudili, njega ne. Priznala sam djelo i dobila najveću moguću propisanu kaznu — dvadeset i jedan mjesec. Kad sam je počela služiti, vrlo sam brzo shvatila da su nasilje, kaos i pretjerana strogost što sam ih vidjela pred sobom samo odraz svega onog što sam proživjela u djetinjstvu. Znala sam da moram promijeniti život. Zamolila sam da mi pošalju knjige o Istini, pa sam, dobivši ih, počela pisati afirmativne tvrdnje. Kad bih u glavi začula očev glas kako kaže Ti si ništa, zamijenila bih ga glasom Boga koji govori Ti si dijete moje ljubljeno. Pisala sam afirmativne tvrdnje za koje sam osjećala da nisu istinite, ali u kojima je ipak bila sadržana vizija onog za što sam znala da je istina: naime da me Bog voli bezuvjetno i da sam vrijedan čovjek. I tako sam stalno polazeći od početka, iz dana u dan, počela mijenjati svoj život, sve misao po misao. Stigavši u popravni zavod u Lexingtonu, ušla sam u mračnu noć svoje duše. Bila sam uplašena i osjećala se izdanom. Kakvog su smisla imale sve one molitve i afirmacije, ako sam se na koncu našla u još goroj situaciji? Dok se autobus približavao ulazu u zatvor, četiri metra visoka dvostruka ograda s bodljikavom žicom na vrhu jasno mi je davala naslutiti što ću naći unutar zidova. Pokušala sam se pomoliti. Zaista jesam. Ali sam osjećala samo golemu tugu zbog toga što još jednom, ma što da sam poduzela, baš ništa nije dalo ploda. Čuvar koji mi je pregledao papire, prokomentirao je to riječima: »Ovdje ste zbog prekršaja broj 313.« Oborila sam glavu, i dalje ne nalazeći vlastiti glas. Pošto su me skinuli i čitavu pretražili, i nakon što sam zadužila novu uniformu i posteljinu, dobila sam i knjižicu s pravilima i kućnim redom KPD Lexing- ton. Brzo sam pri kraju knjižice potražila prekršaj broj 313: »Laganje ili davanje varljive izjave osoblju kaznionice.« Sad mi je srce zakucalo još glasnije, jer sam shvatila da su me premjestili zbog nečeg što nisam učinila. Još sam se jednom našla zarobljena u nemoći da druge uvjerim u istinu. Na koncu konca, znala sam da u odnosima izmeñu stražara i zatvorenika postoje samo dva pravila. Prvo je da zatvorenik nikad ne vjeruje stražaru, a drugo da stražar zatvoreniku nikad ne vjeruje ni riječi. Dok su žene odvodili prema njihovim stambenim jedinicama, opazila sam da sve one imaju imena u skladu s Kentuckv-jem izvan žice, primjerice »Vlasnjača«. Jedna po jedna ili u grupama, sve su zatvorenice bile predane stražarima u stambenim jedinicama, dok napokon nisam ostala samo ja. Stražar me odveo do dizala u glavnoj zgradi, u kojoj su se bile smjestile i kan-tina i dućan. Nisam mogla vjerovati koliko se žena skupilo i u dvorištu i u zgradi. Stiskale su se jedna uz drugu i uz mene. Mnoge su me odmjerile, mnoge mi nešto dobacile i za mnom zazviždale. Sve to nije bilo nimalo prijateljski. Stražar u dizalo osim mene nije pustio nikoga, i na trenutak sam u strahu uhvatila njegov pogled. Hoće li mi učiniti što nažao? Ne, samo je skrenuo oči. Blago me izgurao iz dizala na drugi kat, i tu glasno zakucao na čelična vrata. Pojavio se stražar i pustio nas, i onda sam se začudila koliko je tu sve maleno. Ugledala sam samo dvije žene, i obje su bile u invalidskim kolicima. Gdje sam to ja? Stražar me odveo stubama do moje sobe. Ja i dalje nisam progovorila ni riječi. Na stubama sam srela nekoliko žena i začula treštanje televizora iz televizijske sobe. Osjetila sam kako u meni raste panika, i dok sam se uspinjala stubama, držala me samo jedna misao: »Nazovi Garvja.« Moj je muž Gary ostao uz mene kroz čitavu tu strašnu kušnju, i potpuno me podržavao u ozdravljenju duše. On je oduvijek vjerovao u mene, i u njegovim sam očima bila nedužna. Umjesto222 Čokolada za žensku dušu da se bave mojim zatočeništvom, Garvjeva su pisma i telefonski pozivi govorili samo o danu kad ću se vratiti kući u Kansas. On je bio moja jedina veza s vanjskim svijetom. Prije nego što sam otišla iz Kalifornije, nazvala sam ga da mu javim dobru vijest, naime da me prebacuju u Bryan, Teksas. Oboje smo bili ushićeni, jer smo se za mog tamnovanja dosad uspjeli vidjeti samo jednom. A u Teksasu će posjeti biti redoviti. U sobi u koju su me doveli bilo je pet žena i pet željeznih kreveta. Bacila sam svoje stvari na nespremljen krevet, pa se okrenula najbližoj ženi i napokon našla glas. »Gdje je telefon?« upitala sam. Rekla mi je da je dolje kraj stražarske postaje. Ostavila sam stvari na krevetu i vratila se niza stube pa pričekala čitav sat i pol na ostvaranje svog prava na petnaest minuta telefonskog razgovora. U trenutku kad se Gary javio na telefon, bila sam već pred slomom, i sad sam se, prvi put za skoro godinu dana, i rasplakala.

»Gary, ja sam u Lexingtonu!« zajaukala sam. »I mislim da ću tu i umrijeti!« Gary je već bio čuo moje priče o Lexingtonu, a što su ih prenosile zatvorenice dovoljno sretne da ih iz njega prebace k nama. Kad mi je začuo glas, i on se rasplakao. Kasnije mi je pričao da se nikad nije osjetio tako bespomoćno. Bila sam u rukama federalnog zatvorskog sustava. »Ne plači, malena«, stao me je preklinjati. »Ne mogu za tebe ništa učiniti, ali ti mogu pisati. Osvrni se i reci mi kako se zove tvoja jedinica, i pisat ću ti još večeras.« Obrisala sam suze, jer nisam željela da me koja zatvorenica vidi kako plačem, pa izvirila glavu iz govornice i pogledom potražila natpis, nešto poput »Vlasnjače«. I onda sam ga ugledala. Tamo, iznad stražarske postaje, stajao je jednostavan natpis: DOBRO DOŠLA U RENESANSU. Polako sam se nasmiješila, i osjetila kako kroz mene počinje strujati topla bujica smirenja. Shvatila sam da sam se, bez obzira na sve privide, našla na pra- •Vf.f Sućut i nježnost ,o. 223 vome mjestu. »Slučajnost« što se moja jedinica zove Renesansa, bila je samo jednostavan i jasan podsjetnik da sam još uvijek, i da ću uvijek biti, na Božjem dlanu. Sve je u najboljem redu, samo što još moram mnogo naučiti. »Gary,« prošaptala sam, i »sve je u redu. Sve će biti dobro. Moja se jedinica zove Renesansa ;i; - 'Preporod.'« I sad sam se skoro opet rasplakala, ali od radosti. j; Gary se, reagirajući na moj glas, malo smirio, ali nam je vrijeme j, već bilo isteklo, tako da ga nisam mogla još smirivati. To će morati doći kasnije. Dok sam se vraćala stubama, shvatila sam da me Bog nije zaboravio, a i da nisam uistinu u rukama Federalnog zatvorskog biroa. Bila sam baš na mjestu na kojem sam i trebala biti. Bila sam na sigurnom. Ali sam se onda najednom napela. Shvatila sam da sam prekršila važno zatvorsko pravilo: bila sam nepristojna prema ženama iz ćelije jer se, prije no što sam upitala za telefon, nisam predstavila. Uljudnost i lijepo ponašanje u zatvoru uživaju visok prioritet; kad je na jednom mjestu nabijeno toliko ljudi, čak i samo opaženi nedostatak poštovanja ima krajnje visoku cijenu. Počela sam se pitati neću li vrlo brzo upasti u prvi sukob u Lexingtonu. Kad sam ušla u sobu, opazila sam da mi je netko napravio krevet i da mi nema odjeće. Pogledala sam ženu u krevetu do mojeg. Mogla sam znati. Kad čovjek ima tako malo, čak i još jedne gaćice ili majica privlače upravo neodoljivo. Pretpostavila sam da mi je krevet spremila u zamjenu za odjeću. Uzdahnula sam i otvorila svoj ormarić, samo da malo odgodim trenutak sukoba. Znala sam da ću se za svoju odjeću morati tući. Ali umjesto praznog ormarića, zatekla sam svoju odjeću uredno obješenu, baš kao i zalihu paste za zube, dezodoransa, šampona, pa čak i losiona. Žene u sobi, koje su i same imale tako malo, sve su to podijelile sa mnom, koja sam imala još i manje. Pognula sam glavu i nasmiješila se. Ne samo da sam224 Čokolada za žensku dušu bila na sigurnom, nego upravo blagoslovljena. Kako sam kasnije doznala, Renesansa je zdravstvena jedinica namijenjena starijim i nemoćnim zatvorenicama. Zašto su me poslali baš u nju, i danas mi je misterij, zato što nisam bila ni stara ni bolesna. Ali sam bila na sigurnom. A što je s prekršajem broj 313? Čuvar se zabunio. Ovamo su me prebacili da budem »bliže kući«. Zatvor u Lexingtonu nije tako blizu kući u Kansasu kao Bryan, Teksas, ali je to ipak bilo veliko poboljšanje u odnosu na Kalifor-niju. Predstavila sam se ženama u sobi i zahvalila im na plemenitosti. Nijedna, meñutim, nije htjela priznati da mi je išta dala. Pošto sam se istuširala, povukla sam posteljinu da uñem u krevet, i tada opazila još jedno djelo ljubavi. Jedna je dama našla vremena da mi pospe plahte dječjim puderom, da postanu svilaste te da ne budu krute i ne grebu. Osjetila sam kako se u meni skuplja nesavladiva ljubav, pa sam pomislila: Bože, moj Bože, toliko me voliš da si našao čak i nekoga da mi napudra posteljinu. U Lexingtonu sam odslužila sljedećih pet mjeseci, a onda su me prebacili u poluslobodnu kuću u Kansas Citvju, gdje sam do kraja izdržala kaznu. Nastavila sam proučavati nadahnute tekstove i potvrñivati dobrotu što sam je vidjela u sebi i drugima. Kad sam se napokon vratila kući, upitala sam Garvja: »Vidiš li koliko sam se promijenila, promijenila u životnom smislu, otkako sam otišla u zatvor?« A on mi je odgovorio: »Ne, jer sad vidim osobu kakvu sam oduvijek vidio i oduvijek je pozna- vao.« Barbara Rogoff Velikodušnost romijenimo li način opažanja dogañaja u našem životu, promijenit ćemo, lako moguće, i našu reakciju na njih. Prije nekoliko sam godina bila odlučila u svom životu dodati desetpostotni faktor velikodušnosti, i to je izazvalo strahovite promjene, odreda pozitivne. Pretpostavimo da smo u svoj život unijeli desetpostotni faktor velikodušnosti: Pretpostavimo da ćemo, kad ručamo s prijateljicom, platiti deset posto više nego što je naš dio. Davanje je u prijateljstvu zacijelo vrijedno toga.

Pretpostavimo da će nešto što smo kupili na rasprodaji sutra negdje drugdje biti deset posto jeftinije. Velikodušnost smanjuje stres. Pretpostavimo da nas u deset posto slučajeva nasamare i da na ovaj ili onaj način gubimo deset posto svog dohotka. Unošenje velikodušnosti u život nije jeftino. Ali je vrijedno te cijene. Kad putujemo u neku drugu kulturu, pretpostavimo faktor velikodušnosti od dvadeset posto. Pa ako nas prevari taksist ili netko drugi, to će nam pokvariti najviše nekoliko minuta putovanja. Za putovanje je u druge zemlje nužna velikodušnost. Javno iskazana velikodušnost u privatnom će životu smanjiti stres, popraviti nam percepciju svijeta, poboljšati odnose s ljudima i povećati životnu radost. Tako ćemo na kraju imati više svega. Jennifer JamesSućut i nježnost 227 Posvećeno Nealy ječam se kad smo se onog dana vozili sat puta seoskom cestom, vraćajući se iz grada nakon dana utrošena kojekakve sitne poslove. U autu smo bili samo sin Alec i ja. Kratko smo vrijeme malo čavrljali, a onda je on naslonio glavu na bočni prozor i otpočinuo. Imao je četrnaest godina i razgovor s mamom nije mu više tekao glatko. Nešto kasnije naglo me je prenuo prekinuvši tišinu. '■ »Mama,« rekao je, »pokušao sam je maknuti ispred automobila, ali nisam do nje stigao na vrijeme.« O, Bože, pomislih, još se osjeća odgovornim za njezinu smrt. »Znam, Alec,« rekoh, »nisi ti tu ništa kriv.« Govorio je o onom danu prije devet godina, kad smo Bili i ja otišli na večeru, a djeca ostala kod kuće s dadiljom. Igrala su se vani, i našu je dvogodišnju kćer pred kućom udario auto. Alec joj je bio najbliži, pa je nježno uzeo njezino beživotno tijelo u naručje, želeći je oživiti. Držao ju je tako neko vrijeme, ali od toga ništa. Dadilja je pozvala pomoć. U panici i zbrci, Alecova je baka dreknula na nj: »Zašto je nisi maknuo ispred auta?« A on naprosto nije mogao misliti i tako shvatiti zašto je nije maknuo ispred auta. Svi smo mnogo tugovali i odlazili na psihološka savjetovanja. Alec i ja je dugo nismo spomenuli. Pretpostavljala sam da je nakon toliko vremena to ipak uspio svladati. A sad sam shvatila da nikakvo ponavljanje tvrdnje »Nisi ti tu ništa kriv«, pa činila to ja ili psihijatar, ne može Alecu olakšati dušu. O, Bože, pomislila sam, ne mogu se opet naći pred njezinom smrću. Bol je i preduboka. A eto, Alec ipak sjedi kraj mene, i dalje pun grižnje savjesti i samooptuživanja. Njegova mu bol u duši i dalje i živi i diše, i izjeda mu srce. On je na sebe preuzeo krivicu za tragičnu nesreću koja se nije dogodila njegovom pogreškom. Nisam znala što ću učiniti, ali sam se obavezala da ću učiniti nešto. Sutradan ujutro, dok smo se vozili kraj mjesne osnovne škole, razgovor mi je s Alecom još bio svjež u glavi. Najednom mi je na um pala ideja. Zamolila sam Aleca da pode sa mnom u razred dječjeg vrtića, i da malo promatra. On nije nikako mogao shvatiti zašto želim da poñe sa mnom. »Tako ćemo naučiti ponešto o odgovornosti«, rekoh. Kad smo ušli u prostoriju, klinci su imali pune ruke posla jer su slikali, bojali bojanke i modelirali u plastelinu. Opazila sam izraz na Alecovu licu kad smo ušli u prostoriju. On kao da je govorio: »Meni je četrnaest godina... što ja tu radim?« Ubrzo sam, meñutim, opazila da mu se pogled smekšao, pa je počeo opažati dječji smijeh i nedužnost i u tome uživati. Želeći ga polako uvući u razgovor, rekoh: »Bi li zamolio onu curicu tamo da ti pomogne kod domaće zadaće?« »Ne, mama. Ona je još klinka«, odgovorio je on. »Dobro, možda bi mogao zamoliti Tommyja, onog tamo, da nam trkne u dućan. Umirem od gladi.« »No daj, mama«, odgovorio je on. »On za to još nije dovoljno star.« »Mislim, kad bi koje od ove djece doživjelo nesreću i našlo se na samrti, bi li očekivao da će ga koje drugo dijete spasiti?« upitala sam. »Mama, pa kako bi to dijete moglo?« odgovorio mi je Alec bez razmišljanja. ,228 Čokolada za žensku dušu »Alec, kad se Nealy dogodila ona strašna nesreća, ti si imao samo pet godina. Ja znam da ti za tu nesreću nisi bio ni najmanje kriv i da je nitko, pa ni ti, nije mogao spasiti. Ali je važnije da si to sada i ti shvatio.« Alec me neko vrijeme gledao bez riječi. Shvaćanje onog što je upravo o sebi doznao polako mu je dopiralo do svijesti: da nije kriv za Nealvnu smrt. I tako je tog mog prekrasnog mladića preplavio neki novi mir. „ SUŠAN P. i Ma jesi to ti? ala sam osamnaest godina i bila sam zlatna djevojčica, na trećoj godini koledža bila sam predsjednica dramske grupe, članica učeničkog senata, dobitnica dvije nagrade kritičara za glumu i režiju izvan Broadwaya, kao i voditeljica razrednih igara. U razredu bi mi misli letjele tako brzo da bi se svima zavrtjelo u glavi, dok bih samo

izbacivala odgovore i impresionirala profesore i kolege. U društvenom sam pogledu bila na vrhu hrpe. Od mene su svi tražili savjet, telefon mi je stalno zvonio, i činilo se da me ništa ne može zaustaviti. Sve su mi prijateljice zavidjele, i bila sam u stanju galopira-juće nadutosti. Stare nas grčke tragedije upozoravaju: kad se oholost diže, mač sudbine pada. Moj slučaj nije odstupio od tog drevnog pravila. Moj se svemir srušio u hipu. Počelo je kad su mi umrla tri najbliža člana obitelji. A onda mi je naglo umro i jako drag prijatelj - dobio je perforaciju slijepog crijeva dok je sam kampirao u šumi. Onda su mi na glavu pale kulise moje predstave, i sljedeća sam četiri mjeseca bila skoro slijepa. S prijateljima sam se razišla: oni su otišli jer im je bilo neugodno, a ja zato što sam mislila da ih nisam vrijedna. Ocjene su mi pale s vrlo dobrih na prosječno +2. Toliko sam izgubila povjerenje u svoje sposobnosti da se nisam mogla ni na što koncentrirati niti vidjeti vezu medu stvarima. Pamćenje mi je otišlo kvragu, i za nekoliko su me mjeseci230 Čokolada za žensku dušu Sućut i nježnost 231 stavili meñu uvjetno upisane. Oduzeli su mi sve moje dužnosti, a da mi se nañe zamjena, bili su provedeni javni izbori. Bila sam pozvana savjetniku, i on mi je rekao da bih se na koncu drugog polugodišta trebala ispisati iz koledža, zato što očito ne posjedujem »inteligenciju nužnu za akademska zvanja«. Kad sam se usprotivila i ustvrdila da sam tu »nužnu inteligenciju« imala na prvoj i drugoj godini, uz sućutni mi je smiješak odgovoreno da do takvog intelektualnog pada često dolazi kod mladih djevojaka »kad ih počnu zanimati druge stvari«, uz dodatak: »Sve je to, milo, stvar hormona.« Dok sam nekoć u razredu bila bodra i glasna, sad sam se samo u svom prevelikom kaputiću od devine dlake kutrila u dnu razreda, trudeći se nestati. U doba bih se ručka zatvarala u zelenu sobu školskog kazališta, poprište svojih negdašnjih trijumfa, i jela svoj sendvič u beznadnoj samoći. Svaki je dan donosio nove poraze i nepriznavanja, a nakon svoje ranije karijere bila sam preponosna da potražim pomoć. Osjećala sam se kao Job, pa zavapih Bogu: »Gdje su prištevi?« Jer još samo njih nije bilo. Ta su me jobovska grmljenja navela da upišem još jedan predmet. Njega je predavao mladi švicarski religiolog dr. Jacob Taubes, a trebao se svoditi na proučavanje odabranih knjiga Starog zavjeta. Ispostavilo se, meñutim, da su se najčešće vodile rasprave o dija-lektici izmeñu sv. Pavla i Nietzschea. Taubes je bio najbriljantniji i najuzbudljiviji profesor što sam ga ikad upoznala, i to zato što je iskazivao dotad mi nepoznatu europsku akademsku virtuoznost. Hegel, gnosticizam, strukturalizam, fenomenologija - sve su te sorbonske intelektualne strasti razbijale led moje sumnje u samu sebe, pa sam iz svoje skutreno-sti u dnu razreda počela oprezno dizati ruku i povremeno postavljati pokoje nesigurno pitanje. Doktor Taube bi na njih odgovarao s velikim žarom, pa sam uskoro otkrila da mu postavljam sve nova i nova pitanja. Jednoga dana, dok sam išla kampusom prema autobusu, začula sam doktora Taubesa: »Gospoñice Houston, mogu malo s vama? Znate, vi imate krajnje zanimljiv um.« »Ja? Ja imam um?« »Da, vaša su pitanja upravo prosvjetljavajuća. A sad, što mislite u čemu je bit transvaluacije vrijednosti kod Pavla i Nietzschea?« Osjetila sam kako mi um opet upada u svoju uobičajenu bolnu tupost, pa sam promucala: »N-n-ne znam.« »O, i te kako znate!« nije se on dao. »Da te probleme ne shvaćate izvanredno dobro, ne biste mi ni mogli postavljati onakva pitanja. A sad, molim vas, još jednom, što mislite o transvaluaciji vrijednosti kod Pavla i Nietzschea? Važno mi je zbog mojih razmišljanja doznati kakva su vaša.« »Mislim,« rekoh pomalo se budeći, »ako je baš tako, onda mislim...« I tako sam krenula i potrčala i od tada nisam ušutjela. Doktor Taubes me čitavo polugodište nastavio pratiti do .autobusa, stalno me izazivajući intelektualno krepkim pitanjima. On je bdio nada mnom. Ja sam za nj postojala u »najstvarnijem« smislu, i zato što sam postojala za nj, počela sam postojati i za sebe. U roku od nekoliko tjedana vratio mi se vid, duh mi je procvjetao i uskoro sam postala prilično ozbiljan učenik, dok sam prije, u najboljem slučaju, bila samo bistri blefer. Doktor Taubes me je priznao kao osobu kad mi je to bilo najpotrebnije. Tako sam dobila snagu usred osobnog osipanja, i zbog toga se moj život jako promijenio. I tada sam se zarekla da ću, kad god naiñem na nekoga koji »tone« ili prolazi agoniju nepriznavanja, pokušati do njega doprijeti i priznati ga onako kako je mene priznao doktor Taubes. Otišla bih čak tako daleko da ustvrdim kako je najveći Ijud-232 Čokolada za žensku dušu ski potencijal u svima nama baš potencijal da drugima damo snagu i priznamo ih kao ljude. Svi mi to radimo čitav život, ali rijetko kad cijenimo svoju moć da drugima dajemo snagu. Taj dar može biti jednostavan poput »Ma jesi to ti?« Ili može biti totalan, izražen kao »Ja te poznajem. Ti si Bog koji se skriva.« A može to biti i pogled koji zadire u dušu i nabija je smislom. Imala sam sreću u životu upoznati nekoliko ljudi koje svijet smatra »svecima«: Teilharda de Chardina, majku Teresu od Cal-cutte, Clemmiea i jednu staru crnkinju s Mississippija. Kad te ti ljudi samo pogledaju, dobio si

pogled koji te stvara. Osjećaš kako već samo to gledanje u tebi pokreće nešto u dubini. Tada se u tebi budi nešto tako strahovito pa ipak tako suptilno, da se uspijevaš osloboditi mnogih godina poraza i ocrnjivanja. Kad bih to morala opisati još podrobnije, rekla bih da je riječ o bezuvjetnoj ljubavi združenoj s maštovitim pogledom na tebe kao na pretrpanu kuću u kojoj se krije Sveti. To su sveci, reći ćete, ali je pravo čudo da to svatko može učiniti za svakoga! Možda je naša najveća genijalnost u sposobnosti da jedni u drugima pokrenemo krugove izlječenja i evolucije. ,, , , Jean Houston . .•, . Ritud: predaja, uvriježeni običaj, svetkgvina. Ritual Tootsie Rollsa ituali su za mene prekrasno sredstvo za uspostavljanje kontakta s ljudima koje volim. Smisleni rituali nude predvidljivost, stabilnost i osjećaj ukori-jenjenosti. U djetinjstvu se za mene najvažniji ritual odvijao u djedovoj kući. Kao djevojčica bih odlazila djedu na farmu, pa bih se iskobeljala iz auta, širom raširila ulazna vrata i potrčala koliko me male nožice nose sve do ostave u dnu kuće. I tu bih uzbuñeno pričekala. A onda bi do ostave podjednako polako i nečujno došetao i visoki i suhi djed Schulte, uvijek u svom prugastom kombinezonu s pregačom. Potom bi posegnuo na najvišu policu, skinuo »čarobnu« kutiju i tada se, s velikim smiješkom, pognuo do mog nivoa. Ja bih potom pružila ruku i zahvatila Tootsie Rollsa koliko bi mi god stalo u ručice. To ničim uvjetovano nuñenje bilo je vrlo simbolično za nekoga odraslog u kući s još petero braće. U mom životu kao da je baš sve imalo granicu. Djedovi Tootsie Rolls bili su jedina iznimka. Tata se često prisjećao svog krasnog odnosa sa svojim dje- 234 Čokolada za žensku dušu dom. A sjećao se i kako me je gledao gdje trčim njegovu ocu po pregršt Tootsie Rollsa. Danas kad sam već odrasla i udana žena, on čezne da postane štovani djed te da i sam pruža Tootsie Rolls. Kad sam zanijela prvo dijete, pažljivo sam zamotala paketić i onda ga s ljubavlju dala na poštu. Rekli su mi da se tata, kad je otvorio paket, rasplakao od iznenañenja i radosti. U njemu je bila kutija puna Tootsie Rollsa. • Mary LoVerde i »Mašta je zmaj koji najviše. Četi.« Lauren Bacali Tko ne rasipa, ima redne godine koncem pedesetih mama je sve darove za Božić isplela - bili su to šalovi, kape i rukavice. U žica-nim kavezima u garaži uzgajali smo angorske kuniće; "mama je naše darove napravila iz njihove dlake. Sjećam se kako je jedne subote od Sears Roebucka stigao veliki paket. Bila je to preslica. Dok smo mi djeca, nas petero, slušali svoje omiljene radioemisije - Nelsonove, Zelenog stršljena, Samotnog rendžera - mama je dlake ispredala u niti. »Samo zamisli kako će ove zime djeci biti toplo od angore«, rekla je tati. »Kako ih ti oblačiš, bojim se da će umrijeti od odmrzavanja. Ne daš im da razviju ni trun otpornosti«, rekao je tata malo je bockajući. Roditelji iz pedesetih godina pregrmjeli su dva svjetska rata, Veliku ekonomsku krizu i Koreju. Bili su štedljivi, konzervativni, i malo se rasipalo. »Milosrñe kreće od kuće«, glasio je njihov moto, baš kao i »Tko ne rasipa, ima«. Sjećam se da je mama stalno236 Čokolada za žensku dušu posuñivala od Petra da vrati Pavlu. Trebalo mi je dugo da shvatim tko su oni. Kad je mama umrla lani u lipnju, nešto me je povuklo u tunel dječjih uspomena. Čudna su sjećanja počela izbijati na površinu, primjerice okus denverskoga blata što mi ga je mama stavljala na prsa kad bih se prehladila. Stavila bi to blato na poklopac i zagrijala ga na plinu, pa mi ga razmazala po prsima. Da od nas otjera zloduhe virusa i bakterija, davala nam je da pijemo napitke od ribljega ulja. Poslije toga bi nam još satima usta bila masna od ribljega loja, a dah bi nam zaudarao na morsku hranu. Štedjeli smo na sve moguće načine, što je značilo da je mama bila i doktor i bolničarka. Sigurna sam da je u prošlom životu bila vidarica, šamanka ili vještica. Imala je pun vještičji kotao ljekarija. Tata je radio na terenu, pregledavao električne vodove. Plaća je bila mršava, ali su i on i mama htjeli da i mi imamo lijepe stvari kao sva druga djeca. I snalazili su se kako su znali, spajajući kraj s krajem i štedeći na kapaljku. Jednog ponedjeljka, a bilo je to godinu dana pošto smo dobili šalove i rukavice, zatekla sam mamu posjelu u staroj ružičastoj stolici za ljuljanje. Zurila je pred sebe i vrtjela palčeve. »Mama, što nije u redu?« »Samo se brinem zbog Božića. Jer nam nažalost nije ostalo nimalo novca za darove.« Tradicionalno bismo se svakog ponedjeljka uvečer skupili oko maminog i tatinog kreveta da izmolimo krunicu. Mama nam je sad predložila da zamolimo Božju pomoć. Skupili smo se u spavaćoj sobi, sve stišćući krunicu. »Obitelj koja se zajedno moli, zajedno i ostaje«, rekla nam je.

Naše molitve, meñutim, kao da nisu bile uslišane, jer nam je već sutradan crknuo naš ponosni Philcov radio. Sad više nismo mogli ni slušati svoje emisije. Većina je susjeda već imala Sućut i nježnost 237 crno-bijele televizore, no proći će još dvije godine prije no što nam tata uspije' kupiti mali prenosivi televizor. I tako bismo se podveče okupili pa igrali Crnog Petra, Monopolv i dame. Gdjekad bismo se i posvañali, meñusobno se optužujući za varanje. Svi smo bili malo prenapeti zbog Božića, ali smo uvijek imali mnogo vjere i zaista vjerovali u moć molitve. Ja sam se samo čvrsto držala svoje slike čarobnog božičnog jutra - kad će svatko ; dobiti svoj dar. Tata bi se preko vikenda vraćao kući, pa bi on i mama kon-ferirali. A kad to ne bi činili, tata bi bio u garaži i nešto prtljao. ; Znala sam da on zna napraviti koješta, ali mu ideje počesto nisu bile baš sasvim profesionalne. Tako je jednom, kad je postavljao sklopku za svjetlo u kuhinji, kutiju postavio na zid umjesto da je ukopa. Drugom je zgodom izumio automatsku hranilicu za psa, pa ju je htio i patentirati. Pseća se hrana vrtjela na pomičnoj traci. Nikad nisam shvatila u čemu je štos. Na verandi smo imali staru automobilsku sjedalicu s nogama od čeličnih cijevi - tako je tata zamišljao izradu namještaja. Od petka uvečer, kad bi se vratio s posla, pa sve do nedjelje popodne, kad bi odlazio, tata bi bio u svojoj radionici. I tako je to trajalo tjednima. Svi smo bili radoznali. A sat je otkucavao: Dolazi Božić - dolazi Božić. I onda je napokon i došao. Ja sam ustala prva. Bor smo bili okitili još sinoć, i to stanio-lom, staklenim kuglicama, žaruljicama. Uključila sam svjetlo i legla na trbuh i gledala ono malo darova pod borom. Bila sam uštedjela od džeparca i tako sam tati umotala paketić britvica a mami čarape. Braći sam pak dala špekule - kupila sam jednu vrećicu pa je razdijelila. Sestra će pak dobiti novu vrpcu za kosu. Bilo mi je baš lijepo što sam svakom kupila dar. Dok sam tako brojala paketiće, u sobu je uklizila sestra. »A što je ovo?« rekla je i protrljala oči. ' »Sto je što?« upitala sam.238 Čokolada za žensku dušu »To«, rekla je i pokazala na golemo nešto u kutu dnevne sobe, a pokriveno plahtom. »Ne znam«, rekoh. Kod otkrivanja dara, sestra i ja smo samo zinule. Pod plahtom je bio najljepši toaletni stolić, skupa s klupčicom, što smo ga vidjele u životu. Straga je bilo postavljeno neko staro zrcalo. Imao je pretince za sve šnale i ukosnice, a čak i je i u klupčici bila ladica. Svi smo bili oduševljeni. To je dakle tata radio u garaži. Na nekakav sam čudan način osjećala da poznajem taj komad namještaja, da mi on već odavno pripada. Dečki su pak dobili kutije za alat domaće izrade, a i vlastiti komplet alata iz tatinih viškova. Mama je pak dobila novi klupski stolić, a ploča mu je bila od starih crno-bijelih keramičkih pločica što su stajale u garaži. Čitav smo se dan sestra i ja izmjenjivale za stolićem, pa stavljale ruž i naušnice i jedna drugu češljale. Sjećam se kako sam prelazila dlanom preko glatkog poliranog drveta, skoro kao da ga grlim. Bio je to najljepši dar Što sam ga ikad dobila - odgovor na moje molitve za čarobni Božić. Kad je sestra ispustila ukosnicu, sagnula sam se da je dignem, i onda na boku opazila zlatna slova. Glasila su Philco. , , LlNDA ROSS SWANSON.(. • ,, ,; 1 Intenzivna njega /^i/f g^0 sestra zadužena za bolesnike u kritičnom stanju, /"| W temelju sam mnogih godina iskustva shvatila da C-^ »/prizor preda mnom ne budi baš velike nade. Nije bilo ni gibanja ni čujnog disanja. Čitavog su ga, poput kakve šume stabala tankih kao olovka, okruživali stupici s intravenoznim otopinama, nudeći mu razne fluide u nadi da će ga oni održati na životu. Pogledala sam njegovu listu i shvatila da više ne reagira na sva nastojanja moderne medicine. I sada, dok je ležao tako na intenzivnoj, bilo je samo pitanje vremena kad će se njegovo tijelo napokon smiriti. Polako sam obišla krevet. Bila sam nešto utonula u misli o konačnosti života, medicini, održavanju života i umiranju. Metodički sam označila sve intravenozne cijevi, tako da znam koja boca s kojim lijekom vodi u koju ruku. Duboko u mislima, jedva sam je i čula kad je ušla. Baš ničim ne odajući da me je opazila, hitro je prišla krevetu, nagnula se i zagladila mu kosu. Smjesta sam se osjetila uljezom u jednom vrlo privatnom odnosu. »Ima li promjena?« upitala je uz smiješak, pritom me i ne pogledavši, jer joj je pogled ostao prikovan za bolesnika. »Voljela bih da mogu reći da ima.« Vidjela sam kako mu uzima ruku i polako se spušta u stolicu do njega, ni na trenutak ne skidajući budan pogled s njegova lica na kojem već nije bilo nikakve reakcije. »Kako se već dugo niste zagrlili?« morala sam je upitati. Njezina je čežnja bila tolika da mi se to pitanje nije učinilo indiskretnim nego nužnim.240 Čokolada za žensku dušu »I predugo«, rekla je, a niz obaze su joj već ugaženim stazama potekle suze. »Dogodilo se tako iznenada. Srce...« Rečenicu su joj dovršile suze, pa se primakla još bliže krevetu. »Biste li ga željeli zagrlili? Uzeti ga u naručje i tetošiti? Jeste li s njim bili tako bliski?«

I sad me prvi put pogledala. S radoznalošću, nadom i sviješću gdje se nalazi. S odgovorom joj je pobjegao i jecaj. »Da, voljela bih ga zagrliti.« Hitro sam prišla krevetu, pa namjestila cijevi, vrećice i strojeve, i dala joj znak. Pomalo se skanjujući stala je do mene, a onda oprezno kliznula na uzani krevet do muža. I tada sam i ja postala svjesna gdje se nalazim, i da sam neželjeni svjedok njihove intimnosti. Hitro sam im okrenula leda i povukla zavjesu oko malenog prostora, zatvorila ih u njihov privatni svijet. Dok sam obavljala svoje bolničarske dužnosti, čula sam kako mu mrmlja umilne besmislice, kako ga umiruje, i njega i sebe, pa tako i nehotice umiruje i mene. Vratila sam se da namjestim intravenoznu iglu, i tada mi je pao pogled na nju, kako mu prstima blago prelazi po obrazu, i onda ga nježno ljubi. Kad sam joj pomogla da ustane i onda je zagrlila, nisam ni pokušala sakriti suze. »Toliko mi nedostaje«, prošaptala je. »Do bola sam ga željela zagrliti. Uvijek bismo se kutrili jedno uz drugo i bili smo tako bliski. Znala sam da je i on mene želio još jednom zagrliti... Hvala vam.« Nedugo potom, dok je sjedila i držala ga za ruku, njegov je duh krenuo na svoj put. I tad sam je još jednom zagrlila. ' " - PATTY ' XI auamo se smijati samima sebi '''■■'.. v" :.T: Mentpj si vezati nogavice. Time ništa ne rješavaš, ,;:, '; nego samo smiješno hodaš.« f;., :;.;,,,,:,■{';;.., Kathryn Carpenter1> : w Posljednji veliki raspikuća \ , • i ! >*\ '• ■'■'i...\l;i':- -.■■*■>',. ■ V;V;^S-.,■■■■■■;■ ■bW.;;:..-v-. '; ■■■;',••.•■>;■..■.■,»! et dolara i pedeset devet centi... '.;..;. »Gospoño! To bi bilo pet dolara i pedeset devet centi«, reklo je nešto mlañahno s hrpom kose, a što je stajalo za McDonald'sovom registar-blagajnom. Zakuckala je svojim kromiranim, palac dugim noktima po pultu kao da je sve to strašno gnjavi. Bila je savršena suprotnost poruci na foliji prilijepljenoj iza nje: »Radost svima na svijetu! Sretni praznici!« Prekopala sam po torbici. Nisam bila kanila tu svratiti na večeru, ali je moj petogodišnjak bio baš zapeo. »Da vidim, pet i pedeset, pet i pedeset pet, pet i pedeset osam...« Molećivo sam prema njoj pružila dlan. A čovjek je iza mene na pult bacio jedan cent. Milostinja sirotinji? Hej, sve u redu. Samo da se stvar ubrza. Balansirajući tacnom u jednoj ruci, zaplovila sam prema stolu što ga je moj sin već bio zaposjeo. S ležernoću stare McDo-nald'sove mušterije, otvorio je kutiju, pronašao tematsku prazničku igračku, pa počeo žvakati kroz tisuću kalorija premasnog i preslanog pomfrita. Poslije još dvije šake toga, nonšalantno je otro ruku o prsa te izjavio: »Moram na zahod.« Zato se to valjda i zove »fast food«. Danas, meñutim, nisam brinula zbog djelovanja te brze hrane na sinovljev probavni sustav. Danas sam bila na devetom nebu zato što sam sinoć bila domaćica na savršenoj božićnoj proslavi. Jela sam svoj burger sneno se prisjećajući sinoćnjeg trijumfa. Sinoć sam učinila nemoguće, olimpijski podvig žene iz predgraña:244 Čokolada za žensku dušu besprijekornu božičnu večeru u stilu Marthe Stewart — takvu da pojedeš i prste. »Jasno ti je da našim novim članicama moramo pokazati visine kojima trebaju težiti«, rekla mi je početkom studenog Myr-tle, predsjednica našeg odbora za gostoprimstvo. »Kad vide vete-ranku koja je, mislim, uspjela, onda se još jače vežu uz našu organizaciju.« Zastala je i delikatno njušnula, pa dodala šaptom: »Uvjerena sam da će ostati duboko, duboko dojmljene tvojom... gostoljubivošću.« I bile su. Još 15. prosinca kuća je već bila besprijekorna, odjevena u najbolje blagdansko ruho. Cistom snagom volje, a i zahvaljujući silnom planiranju, uspjela sam se maksimalno urediti prije no što se s vrata začula prva zvonjava Westminsterske katedrale. Obično je moj modus operandi da kliznem kroz predvorje i grozničavo trgnem kvaku, dok slobodnom rukom pridržavam tre-ger koji mi stalno pada. A negdje na pola prošlih tuluma, obično bih se iskrala i zatim opet pojavila sa šminkom, i taj bi trik uvijek natjerao teške ispičuture da malo uspore. Ali ne sinoć. Sinoć sam se već pred prvim gostom pojavila kao prava domaćica, odjevena besprijekorno i u najbolje što imam, mirna i dostojanstvena. Sinoć je bilo upravo snobovsko savršenstvo.

Bacila sam u smeće sve što je bilo na tacni i usmjerila Mic-haela prema nužniku. Dok je pod fenom sušio ruke, okrenuo se prema meni i rekao: »Jedva čekam da se vratim i pojedem do kraja. Gladan sam kao vuk.« I-jao! Jelo je već u smeću. Michael je zakmečao. »Ja sam gladan! Umirem od gladi! A bacila si i igračku! .Aaauuuuuul« Digao je glas za još nekoliko decibela. »Mislim... nemam više novaca«, rekla sam tiho i ćfcajno. A on je zatulio: Naučimo se smijati samima sebi 245 »Vrati mi moje jelooooo! I tada sam donijela izvršnu odluku. Gurnula sam ruku u kantu za smeće. Panično sam pecala dok nisam upecala napol pojedeni hamburger, pregršt salate i kutiju Happy Meala. Pogledala sam unutra. Da, bilo je to njegovo. Okrenula sam se da mu to dam, kad sam podigla pogled i ugledala Mvrtle što je nijemo stajala kraj još jedne fine milostive. »Super, super«, rekao je Michael veselo. »Gladan sam kao vuuukl« Mvrtle se tanušno nasmiješila. Ruž joj je bio malo nakrivljen, opazila sam sa zadovoljstvom dok sam sa zapešća dizala uveli listić salate. »O, Joanna, baš sam pričala gospoñi Freeman o tvojoj kući. Tako je... tako...« »Otmjena? Skupa?« pomogla sam joj i bacila salatu u smeće. »Da... mislim... ovaj«, i onda joj je pogled skrenuo na mog malog i njegov burger. Žena kraj nje bila je upravo u transu. Rijetko sam kada vidjela nekog tako zapanjenog. Ona i Mvrtle stajale su bez riječi, čekajući da mi na čelo izbiju kapi znoja dok pokušavam objasniti svoju sramotu. Odlučila sam im uskratiti to zadovoljstvo. »Mislim, moja je mila pokojna mama uvijek govorila: 'Ako paziš na penije, dolari će se pobrinuti sami za sebe.' Idemo, Mic-" hael. Ima još kanti koje treba istražiti. Sad je i mama malo ogladnjela.« Joanna Slan PF"'"Tijesni prsluci lila sam pozvana da helikopterom odletim do naftne platforme. Nikad još nisam bila u helikopteru, a o naftnoj platformi da i ne govorimo. Pokušavala sam obuzdati oduševljenje. Na sletište u Lompocu uranila sam nekoliko sati. Napokon nas je tu miljelo dvadesetak, i većinom su to bili muškarci koji rade na platformi. Te krupne i stamene momke inače zovu roustaboutima. Stigao je naš vodič. Ili da radije kažem narednik za obuku? Smjesta nam je naredio da izañemo radi vaganja. Vaganja? Kad sam to potpisala, nitko nije spominjao nikakvo vaganje. Važem se jedino u najsjevernijem kutu garderobe, gdje sam sakrila vagu i bateriju. I onda tu, sasvim sama, uključim bateriju, prozra-kam prostoriju da vidim nije li se gdje zavukao kakav špijun, izva-žem se, pa bris iz garderobe. Mislim, tako se ja važem. Sve u nadi da me neće opaziti, prikrpila sam se grupi rousta-bouta i izišla. Kad sam ugledala vagu, shvatila sam eto nevolje. Stajala je posred sletišta i ploča joj je bila tolika da bismo na njoj svi mogli komotno zaplesati. Strelica što je pokazivala funte bila je visoka bar dva metra. Naš je narednik dreknuo: »Tack Nife, stani na vagu.« A-uh. Jack Nife je bio prvi na popisu, a ja sam bila broj četiri. Imala sam jako malo vremena da smislim kako da se izvažem a da nitko ne opazi gdje je strelica završila let. Sad je poznati glas dreknuo: »Patsy Doolev, penjite se.« Bez trenutka sam oklijevanja skočila na vagu, dohvatila zamišljeni mikrofon i zapjevala »Dajte da vas zabavljam, da Naučimo se smijati samima sebi 247 vam vidim smiješak«, i zaplesala brzi sloufoks. Skočila sam s druge strane i naklonila se. Po izrazu sam njihova lica shvatila jf da nitko nije obratio zanimanje na strelicu što je poletjela put j neba. Neki su, meñutim, nema sumnje, već počeli razmišljati je li baš bilo pametno sa mnom krenuti u tu pustolovinu. Narednik nam je potom dao prsluke za spašavanje. Kad sam ga stavila, odmah sam shvatila da će biti nevolje. Bio mi je pretijesan. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da povučem zatvarač, ,, zaključila sam: »Ma daj, molim te, nosit ću ga onako.« Sad je naš narednik krenuo u smotru. Stigavši do mene, naglo je zastao. »Prije nego što se itko ukrca u helikopter, svi prsluci moraju biti zakopčani i osigurani.« Dreknuo je to tako glasno da sam bila sigurna da su svi na naftnoj platformi shvatili da dolazim -i to s nezatvorenim zatvaračem! Sad se pojavila čvrsta odlučnost, ali nikakvom škripom zubi, ■ cimanjem, potezanjem, stvaranjem mentalnih slika, baš kao ni molitvama nismo mogli postići da mi taj prsluk postane po mjeri. Napokon sam donji kraj prsluka navukla na vrat. Stenjala sam i puhala dok sam centimetar po centimetar navlačila prsluk s ramena, te istodobno prtljala oko zatvarača. Bilo je to kao da se natraške uvlačim u steznik! To me bilo toliko zaokupilo da nisam ni opazila da su me okružili ti momci što rade na platformi. Dok

sam prtljala oko zatvarača, oni su pružili ruke, dohvatili dno prsluka i žestoko potegli. I tako me naprosto nalili u prsluk. Nisam se mogla ni svinuti. Nisam mogla ni disati. Od manjka kisika mozak mi je malo pošandrcao. Moje srce, jetra i krvna tje-lešca počeli su se ponovno upoznavati. Momci su zaklicali. Ja iz sebe nisam mogla istisnuti kliktaj. Zatim nam je narednik objasnio da su u leñni skut prsluka umetnute takozvane »pelene«. Doñe li do krize, moramo se pognuti, posegnuti izmeñu nogu, otkačiti »pelene«, provući ih izmeñu nogu i zatim opet zakopčati s prednje strane. Moj se1\ 248 Čokolada za žensku dušu pogled spojio s pogledom narednika. Očito je opazio moju paniku, jer mu se u očima pojavila slutnja samilosti. Pročistio je grlo. »Obično tu operaciju i uvježbamo«, dreknuo je. A onda me pogledao. Svi su me pogledali. »Ali mislim da to ovaj put možemo preskočiti.« Svi su odahnuli. Ja to nisam mogla. Već mi se pred očima stvorila slika mojih roustabouta, koji su već bili preuzeli emotivnu odgovornost za moju osobu, kako kruže oko mene u vodi i pokušavaju mi pomoći oko pelena, a onda svi skupa tonemo i po treći put. Pa ipak, zahvaljujući maloj pomoći prijatelja, taj je dan sve prošlo dobro. Trebalo mi je vremana da u toj situaciji vidim i šaljivu stranu, ali sam se na koncu ipak mogla svega toga sjetiti i tomu se od srca nasmijati - baš kao i moji roustabouti. Kakav je to spektakl morao biti, dok sam pokušavala ući u prsluk. Kasnije, kad sam o tome razmišljala, uočila sam i analogiju. Promjene u svom životu počesto osjećamo kao taj prsluk, kao nešto tijesno i neugodno. Bila ta promjena vjenčanje ili razvod, beba ili diploma, novi posao ili otkaz, u prvi nam je čas neugodno, pa se borimo. Katkad, meñutim, kad je ta borba posebno žestoka, i kad smo u njoj posebno sami, Bog nam pošalje svoje »roustaboute«. Oni me grle kad plačem. I podižu kad padnem. Kliču mi kad se mijenjam i čestitaju mi kad se držim svog cilja. Svaki mi je novi »prsluk« bio zapravo dobar. Kroz te sam borbe odrasla, a u životu sam imala sreću jer sam nalazila roustaboute. Zahvaljujući njima mogu na sebe i dalje stavljati prsluke koji mi ne pristaju. , :.,,; ,1 Patsy Dooley Pol vijeka baš mi šmeka a moj pedeseti roñendan starija mi je kći dala značku na kojoj je pisalo: »Pol vijeka baš mi šmeka«. Taj sam je dan ponijela na posao, i koliko je s tim bilo smijeha! Čitav su mi dan stalno govorili: »Anita, nitko ti ne bi dao pedeset«, ili »Mislim, Anita, to nije moguće«, ili »Mi znamo da to nije moguće«. Bilo je prekrasno. Mislim, znala sam da lažu, i oni su znali da ja to znam, no ne postoje li prijatelji i kolege baš zbog toga? Da ti lažu kad ti to treba, u trenucima teške nevolje, primjerice razvoda, smrti i navršene pedesete. Uostalom znate kako je to s lažima. Ako ih čujete dovoljno često, počinjete misliti da su istina. Ali sam se na kraju dana osjećala fabulozno. Kući sam s posla upravo dolebdjela. Zapravo sam, na putu kući, pomislila: stvarno bih ga već trebala dati u rashod. Na koncu konca, taj starkelja već ima pedeset i jednu, pa je daleko prestar za tako mladoliku curu. Kad sam stigla kući, baš sam zatvorila ulazna vrata kad se oglasilo zvonce. Bila je to mlada cura iz cvjećarnice, i donijela mi je roñendansko cvijeće od prijateljice. Bilo je predivno. I tako sam stajala, držala cvijeće i divila mu se, a dostavljačica je takoñer stajala i čekala napojnicu. Opazila je značku na mom sakou i rekla: »O, pedeset, ha?« »Da«, odgovorila sam i malo pričekala. Mogla sam prije kraja roñendana podnijeti još jedan kompliment. 2J() Čokolada za žensku dušu »Pedeset«, ponovila je. »Super! Roñendan ili godišnjica?« Anita Cheek Milner •Mi ' >>'* »'Kciko ja na to gteñam, ako idite, dugu, morate podnositi lqsu.«8 Dolly Parton Mudri starac edne neobično naporne nedjeljne večeri morala sam se nositi s temperamentnim promjenama raspoloženja svoga sina Elija. Iako je Eli apsolutno šarmantan, takoñer je i tipično svojeglav petogodišnjak. Očito je to bio dan borbe za moć, pa je izrazu »teško dijete« upravo pridavao novo značenje. Progutala sam mamac daleko više puta nego što bih to voljela priznati. Pročitala sam sve te knjige kojima je cilj stvoriti idealnog roditelja. I bila sam se zarekla da ću usvojiti potpuno neprirodne reakcije za koje se one zalažu. Moj je cilj bio postati majkom koja ne reagira na pritiskanje gumba. I za najvećeg je dijela dana to i funkcioniralo. U trenutku kad je morao u krevet, vjerojatno me je budnom držala još samo potpuna iscrpljenost. Znala sam, kad bih ga samo

Neprevediva igra riječi. Duga je »rainbow«, tj. »kišni luk«, u kiša je, dakako, »rain«. Ovako prevedeno odražava samo meteorološku činjenicu. (Op.252 Čokolada za žensku dušu mogla sprtljati u krevet i uspjela sići u prizemlje, sve bi opet bilo u redu. Ujutro bih se mogla - i to s kolikim olakšanjem! - vratiti u mir i sigurnost svoje visokotlačne karijere. Ne mogu se točno sjetiti kad me je taj moj briljantni mali pregovarač napokon gurnuo preko ruba živaca. Možda je to bilo kad je zatražio još jednu čašu vode. Ili samo još jednu knjigu. Ili kad je iskazao hitnu potrebu da pronañe sićušnog Legovog morskog psa s kojim se nije igrao već preko mjesec dana. Ali mi je onda napokon izletjelo, i to glasno i jasno: »O Eli, daj muti!« Ljutito sam se okrenula, pa pobjegla u zaklon svog najmilijeg naslonjača za čitanje u dnevnoj sobi. Osjećala sam se potpuno poraženo i gadila sam se samoj sebi. Dok mi je brizgao adrenalin, bila sam sigurna da bi morali donijeti zakon koji bi ženama poput mene zabranili da budu majke! (Eto kako žene zapravo podižu automobile sa svoje djece! Ili ih na njih bacaju, ovisno već o djetetu.) Deset minuta kasnije, kad su mir i tuga došli na mjesto gdje su prije bili strah i bijes, otvorila sam oči i kraj nogu ugledala neobičnog posjetitelja. Kad mi se Eli uspeo u krilo, nagnuo se prema meni i nježno rekao: »Htio bih ti nešto šapnuti.« Očekujući da će mi reći nešto iz dragosti, privila sam ga uza se. »To... što si... rekla... nije... bilo... lijepo«, informirao me je. Ton mu je bio odmjeren i promišljen, s blagom nijansom drskosti koja je govorila da me je opet dobio. Podržavajući ga u iskrenosti, suglasila sam se s tim. »Imaš pravo, ljubavi, i oprosti. Trudit ću se da ti više nikad ne kažem nešto takvo, jer ti time vrijeñam osjećaje. Bila sam ljuta, umorna i nervozna, ali to nije isprika. Možeš li mi oprostiti?« Kimnuo je glavom i široko se nasmiješio, pa se onda naslonio na mene na pet minuta maženja. Gledala sam ga kako uživa u Naučimo se smijati samima sebi 253 svom »prstu sisavcu« na lijevoj ruci. Kako je teško imati pet godina... jedan si trenutak mudri starac, a drugi opet mala beba. Nije onda ni čudo da si stalno na mukama. Kad se vratio u krevet i sjeo uspravno, ispruživši noge kako to samo mala djeca mogu, pogledao me iskosa s onom svojom svojstvenom iskrom u očima. Iskustvo mi je to već moglo najaviti, ali nisam ni naslutila što sad dolazi. Eli je prebacio pokrivač preko krila, nasmiješio se slatko kao nikad, i spremio tu paklenu nedjelju na spavanje. r »Mislim, mama, da je dobro što smo večeras održali tu diskusiju.« J4CQUELINE GlLLIS ELLIOTT ,. >■ ' ■ . > . i i < J 1Počišćena Miz Wells /y ko mi Grci išta volimo, onda volimo jesti. Osim fj\ñ J°ga volimo i kuhati, zbog čega otprilike devedeset xL*/t*^ posto Grka koji se dosele u Sjedinjene Države otvore restoran. Moja je baka stigla u Virginiju kao emigrantska nevjesta godine 1900., što znati da u čitavom gradu, s iznimkom njezina muža, nije bilo nijednog čovjeka s kojim bi mogla razgovarati. Ta je jezična barijera stvorila i još jedan, i to mnogo gadniji problem. Nije mogla pozvati druge žene na čaj i tako im pokazati svoje kuhinjsko umijeće. Od čistog je očaja rodila šestero djece. Kad je njezina druga kći Connie pošla u školu, napokon se baki ukazala šansa da nekog pozove na jelo. Connie se u drugom razredu potukla s nekim dječakom, pa se učiteljica, Miz Wells (tako to izgovaraju u Virginiji), postavila pred nju. »Mislim, Connie, sad lijepo idi kući i reci mami da joj danas popodne u četiri i trideset dolazim u posjet.« Connie je odjurila kući i najavila predstojeći posjet. Baka je tu vijest primila sa smjesom veselja i užasa. Eto napokon nekoga koga može nasmrt nakljukati. Za pripremu je imala samo dva sata, pa ju je uhvatila groznica. Ubacila je baklavu u pećnicu, narezala šunku, kupila kolut sira, pa iz rasola izvadila trideset maslina i stavila ih u zdjelicu. To će biti glavno jelo koje dolazi poslije dostojne stanke. A prvo jelo - najbolje domaće ušećereno voće - nudi se u trenutku kad gost prekorači prag. To se voće, prema tradiciji, Naučimo se smijati samima sebi 255 obilno slaže u zdjelu, da se ima što vidjeti, čak i kad se očekuje samo jedan gost. S njim dolazi i žlica i čaša ledene vode, tako da se gost može poslužiti, staviti plod nad vodu i pojesti ga. Na dnu je pak poslužavnika šest do osam čašica s domaćim vinima i rakijama. Pa gost onda bira. Bakina su poslastica, što ih je donijela iz Grčke, bili kandi-rani zeleni orasi u bogatom i krepkom sirupu. Jedan ti je dovoljan za nekoliko tjedana. Dva već ubijaju.

Kad je Miz Wells stigla, baka ju je dočekala i povikala (zato što neznancima uvijek govorimo glasnije): »S-jedtte.« Zatim je otrčala u kuhinju i vratila se s poslužavnikom sa slatkišima. Gurnula ga je Miz Wells pod bradu i naredila: »Jedite!« Miz Wells je na to zacviljela: »Mislim, ovaj, ne znam, hoću reći, hoću li moći pojesti baš sve, ali dat ću sve od sebe!« Pa je dohvatila zdjelu i pojela sva dvadeset i dva kandirana zelena oraha. Dok ju je baka gledala u zapanjenoj tišini, gošća se napokon napila i vode. Zatim je Miz Wells, malo ošamućena, pogledala one čašice i upitala: »A što je u tim čašicama?« Pa je strusila ouzo. Slijedio je konjak sa sedam zvjezdica. Nakon što je konzumirala i šest preostalih vatrenih voda, ukruće-nim je nogama izašla kroz vrata. Nikad nam više nije došla u pohode, a baka je tog popodneva stvorila svoje mišljenje o američkim prosvjetnim radnicima. »Hrpa pijanica, samo doñu i počiste ti kuću!« HOPE MlHALAP t-1 !Naučimo se smijati samima sebi 257 Glavna mažoretkinja 4. Koliko god da brzo trčao, ipak je teško dostići grupu koja Stupa u suprotnom smjeru! ■■,, > ■•;*. A■,/' Candis Fancher ednog malo samouvjerenijeg dana u svojoj trinaestoj godini ponudila sam se za glavnu mažoretkinju Applear-rowsa, trubno-bubnjarskih snaga našega gradića. Iako još nisam svladala umijeće vrtnje štapa i makar sam se, dok smo vježbali stupanje, stalno spoticala, ipak sam si izraciona-lizirala da sam zbog svojih gimnastičkih sposobnosti visoko kvalificirana za taj prestižni položaj. Jesam li već spomenula da sam bila i arogantna? Stigao je i dan velike parade, pa sam počela izvoditi ponosno bacanje štapa i okretanje, vodeći svoju četu paradnim korakom kroz prepunu paradnu stazu. Članovi obitelji, prijatelji, pa čak i najdraži profesori došli su mi klicati na novom podvigu. Bio je to jedan od mojih rijetkih vrhunskih trenutaka, i uživala sam u svakom aspektu tog ostvarenog sna. Najednom sam na ramenu osjetila frenetično lupanje i u uhu začula srdit glas. Bio je to ravnatelj grupe. Okrenuo me taman na vrijeme da vidim kako nestaju leña moje skupine dok je, dva bloka dalje, stupala u suprotnom smjeru. Pouke što sam ih taj dan naučila: 1. Ne shvaćaj sebe previše ozbiljno. 2. Da budeš voña, nije dovoljno imati petlju i biti arogantan. 3. Dobar se voña povremeno osvrće da provjeri pokazuju li »strelice« u pravom smjeru. F iJoš čokoladnih priča? ^^fmate li kratku priču koja se uklapa u duh Čokolade za \MJzemku dušu} Kanim složiti još nekoliko zbirki držeći se v__^^ istog obrasca. U jednoj će biti svakovrsne ljubavne priče, dok će se druga pozabaviti nadahnjujućim pričama koje ističu očaravajuće trenutke života. Zato tražim priče duge dvije do tri stranice, a koje griju srce, hrane i uzdižu duh, pomažu nam da naučimo nešto o životu, te djeluju na emocije. Pozivam vas da mi se pridružite i u tim budućim projektima, i to da tako da mi na ogled pošaljete svoju posebnu priču. Ako vaša priča bude izabrana, bit ćete navedeni kao suradnik, a možete tomu dodati i nekoliko biografskih redaka po vlastitom izboru. Pritom zadržavate pravo da tu priču iskoristite za drugu svrhu, a ja stječem pravo na jedno objavljivanje. Ako želite o tome doznati više, ili mi poslati priču, molim da se javite na adresu: -■ ;•:.■;■■:;.:"':V - ;•.'■.,;. ' <■„ 'hu...;,-. ■« KAY ALLENBAUGH :,:-;;.. •■■■•^■- >r'^-\ '■■ P.O. Box 2165 " -\^ >? :y<~.■■■>■■ v r Kake Oswego, OR 97035 * ^i5,0ri;C|: lilD ;iBl:(>, Suradnice 1 ' I ! i Burky Achilles je spisateljica i dobitnica Waldenove stipendije. Trenutno radi na svom prvom romanu kao i na knjizi inspi-rativnih kratkih priča. Ona i muž odgajaju sina i kćer na pragu puberteta. (503) 638-4100. Emory Austin, kvalificirana profesionalna govornica, nedavno se pojavila u magazinu Industrj Week, zajedno s kolegama govornicima Colinom Powellom, Margaret Thatcher i Ter-ryjem Andersonom. Diplomirala je komunikologiju kao jedan od najboljih studenata Sveučilišta Wake Forest, i dosad je držala uvodne govore u skoro svim industrijama, zaradivši oduševljene prikaze. Radi informacija o Emorynim prezentacijama i vrpcama, molim nazovite (704) 663-7575. Ursula Bacon je s roditeljima pobjegla iz nacističke Njemačke i sljedećih devet godina provela u Kini. Japanske su je okupacijske trupe u Shanghaiju internirale na četiri godine zajedno s još 18 000 europskih izbjeglica. Poslije svršetka Drugog svjetskog rata emigrirala je u Sjedinjene Države. Ursula je udana za pisca Thorna Bacona. Zajedno vode malu izdavačku kuću i pišu knjige. Koautorica je knjige Divlje sjene (Savage Shadoivs) i

autorica Kuharice za nervoznu domaćicu (The Nervous Hostess Cookbook). (503) 682-9821 ■.„■-.,.■.■■.■...;•-- -r,^,,-,-.■■>•. < ■:■■-•262 Čokolada za žensku dušu Maggie Bedrosian, magistrica, vlasnica tvrtke i trener za menadžere, specijalizirala se za pomaganje ljudima da s prirodnom lakoćom dolaze do oštro usmjerenih rezultata. Autorica je triju knjiga, medu kojima je i Život je više od popisa zadataka: Spajanje uspjeha i zadovoljstva (Life Is More Than Your to Do List: Blending Success & Satisfaction). Maggie je i voditeljica televizijske emisije Business u fokusu (Spotlight on Business). Bivša je predsjednica washingtonskog ogranka Američkog društva za treniranje i razvoj. Publika uživa u njezinim vedrim programima na poslovnim sastancima kao i na brodovima za krstarenja i Disneve-vom institutu. (301) 460-3408. Linda Blackman, konzultantica, trener i profesionalna govornica, pokazuje referentima kako da prave efikasnije prezentacije pred svakom vrstom publike, te uči glasnogovornike kompanija tajnama odnosa s medijima. Nekad je bila televizijska reporterka, spikerica i voditeljica televizijske tribine. Linda zaista zna na čovjeka prenijeti moć izgovorene riječi. (412) 682-2200. Joan Borvsenko, doktorica znanosti, predsjednica je Mind/ Body Health Sciences, Inc., te autorica nekoliko knjiga, od kojih spomenimo bestseler Neiv York Timesa naslovljen s Vatra u dusi (Fire in the Soul); zatim Misli na tijelo, popravi um (Minding the Body, Mending the Mind) te Grižnja je učitelj, ljubav je pouka (Guilt Is the Teacher, Love is the Lesson). Suosnivačica je i bivša ravnateljica klinike Tijelo/Um u novoengleskoj bolnici Dea-coness, a bila je i asistentica na harvardskom Medicinskom fakultetu. Jedan je od graditelja nove medicinske sinteze, takozvane psihoneuroimunologije, a struka joj je biologija stanice. Osim toga je diplomirana psihologinja, te instruktorica joge i meditacije. (303) 440-8460. ...,,..-■, Suradnice 263 Mildred Cohn je u šezdeset osmoj godini diplomirala na koledžu i to s odlikom. Živi u Fort Lauderdaleu na Floridi. Wendy Craig-Purcell je stariji pastor Crkve današnjega dana u San Diegu, California. Prije no što je postala najmlañim posvećenim pastorom pokreta Jedinstvo, bila je klizačica na ledu, članica trupe Ice Capades. Njezin se pastoralni rad odlikuje snagom ličnosti i spremnošću na otvoreno i bezuvjetno prihvaćanje ljudi. (619) 689-6500. Patsy Doolev je humoristica i motivacijska govornica koja buja na izazovima i promjenama. Ona već dvadeset i pet godina, koliko ih je provela u poslovnom svijetu, neumorno stvara smiješne i vrijednostima prenabijene programe kojima ljudima pokazuje kako da u svoj život unesu humor. Dar spajanja humora sa stvarnošću, kao i za osjećanje poslovne klime, daje njezinim programima svježu originalnost. Patsy pred svoju publiku, radi nje-zina užitka i unutarnjeg rasta, iznosi i vlastite jedinstvene priče kao i svoj humor. (805) 489-1091. Kay duPont, kvalificirana profesionalna govornica, izvršna je dopredsjednica The Communication Connectiona, kompanije iz Atlante koja za organizacije diljem svijeta kreira po mjeri programe komuniciranja i meñuljudskih odnosa. (770) 395-7483. Edith Eva Eger, doktorica znanosti, jedna je od rijetkih koji su se iz Auschwitza vratili živi. Diplomirana je psihologinja i uvodničarka, voditeljica radionice i konzultantica. Doktorica Eger svoje prezentacije kroji u skladu s jedinstvenim zahtjevima poslovnih, državnih, vojnih, zdravstvenih, vjerskih, komunalnih i obrazovnih organizacija. Nezaboravne prezentacije doktorice Eger donose dinamične nove perspektive u univerzum biheviori-264 Čokolada za žensku dušu stičkih pitanja, a s kojima se susreću svi današnji ljudi i organizacije. (619) 454-8442. Shirlev Elkin, magistrica pedagogije, profesionalna je govornica i trener, s bazom u Decaturu, Illinois. Ona drži uvodne govore i vodi seminare Govor tijela u poslovnom svijetu, Promijeni način razmišljanja - promijeni svoj život kao i Vještina profesionalne prezentacije. Prije no što je postala govornica i trener, magistrirala je i radila u srednjoj školi. (217) 875-1721. Jacqueline Gillis Elliott slobodna je spisateljica a živi u West Linnu, Oregon. Godine je 1977. magistrirala fizikalnu terapiju. Radila je na mnogim poslovima, pa tako spomenimo da je bila terapeutkinja, konzultantica, sveučilišna asistentica, šefica rehabilitacije i ravnateljica kućne njege. Svom suprugu Daveu i sinu Eliju, kao i mnogim gerijatrijskim klijentima, zahvaljuje na ozdravljujućim dozama humora i inspiracije koje joj unose u naj-svakodnevnije trenutke dnevnoga života. Christine B. Evans, magistrica, savjetnica je u pitanjima braka i obiteljskih odnosa, i tim se poslom bavi već dvadeset tri godine u Sebastopolu, California. Uvodničarka je i voditeljica ženskih grupa za podršku kao i radionica, sve na temu stida i stjecanja moći. Napisala je Osloboñenje od stupice stida: kako žene u nju upadaju, kako se iz nje vade (Breaking Free ofthe Shame Trap: Hoiv Women Get into It, Hoiv Women Get Out ofit). John Gray, autor knjige Muškarci su s Marsa, žene su s Venere (Men Arefrom Mars, Women Arefrom Venus), kaže o njezinoj knjizi: »Važna i snažna knjiga koja pruža nužnu potporu za davanje prave vrijednosti ženskim osjećajima u trenutku kad im je najpotrebnija.« (707) 829-5901. Suradnice i":'

265 -.:■ Candis Fancher, magistrica, s diplomom iz patologije govorenja, utemeljiteljica je Inner Sourcesa (Unutarnjih izvora). Njezini poznati seminari »Stanka za zadovoljstvo« nabijaju sudionike energijom i nukaju ih da prihvate pozitivniji način života. Nju je na taj posao inspirirala vlastita, po život opasna bolest, kao i gubitak člana obitelji. Fancher uviña trenutne koristi od integriranja humora u terapiju. Njezini su klijenti bolnice, strukovne organizacije, javne agencije i poslovne tvrtke. (612) 890-3897. Eleanor S. Field, doktorica je znanosti, diplomirana psiholo-ginja, bračna i obiteljska savjetnica, kao i hipnoterapeutkinja, a posao obavlja privatno u Tarzani, California. Koautorica je Sin-droma dobre djevojke (The Good Girl Sjndrome), a sudjelovala je u mnogim radijskim i televizijskim razgovorima, pa tako i u Donahue, Hour Magazine, s Tomom Snvderom i Michaelom Jack-sonom. Doktorica Field radi i u Regionalnom zdravstvenom centru Encino-Tarzana, a konzultantica je za kontroliranje bola i depresivne poremećaje. Članica je Nacionalnog govorničkog udruženja, a govori o motivacijskim pitanjima i o temi »Veze izmeñu tijela i uma«. (818) 708-3559. i Fran Fisher je diplomirani osobni i profesionalni trener kao i predsjednica tvrtke Living Your Vision (Živi svoju viziju), a koja nudi vodstvo i trening pojedincima i vlasnicima malih tvrtki. »Svatko od nas u sebi nosi jedinstven božanski plan koji žudi za ispunjenjem«, veli Fran. Ona spaja umjetnost stvaranja vizura, strukturu planiranja i vlastite intuitivne sposobnosti, te tako pomaže klijentima da ispune želje svoga srca. (800) 897-8707. Carolvn Fox trenutno piše knjigu o svom duševnom i osobnom rastu zbog motociklističke pustolovine kroz svih pedeset država. (514) 957-5631. ■...,■ . . . . . ,,,,,.,..,.., ■, :,,-,-■266 Čokolada za žensku dušu Edvvene Gaines je pastor pokreta Jedinstvo poznata po svojim seminarima koji ljudima mijenjanju život. Spomenimo radionicu Više od blagostanja; Integritet, predanost, časti i bogatstva; Svetkovine inicijacije; Hod po vatri i Slavljenje božanstva u nama. Popis njezinih kaseta i materijala možete dobiti na (800) 741-6790. Patricia Forbes Giacomini slobodna je spisateljica, a živi u Denveru, Colorado. (303) 733-7220. Lola D. Gillebaard živi u Laguna Beachu, California. Dobitnica je nagrade Reader's Digesta, a profesionalna je govornica i bivša predsjednica podružnice Nacionalnog govorničkog udruženja za širi Los Angeles. Njezin solo-show Gledan ovako život je smiješan, bio je jako hvaljen širom zemlje. Lola je humoristica, izvanredna profesorica na koledžu, spisateljica i korporacijska uvodničarka. Vjeruje da je smijeh za dobro komuniciranje isto što i rukovanje, te da je humor u poslovima ozbiljan posao. (714) 499-1968. Lynne Goldklang, magistrica, psihoterapeutkinja je s privatnom praksom u Los Angelesu. Drži seminare o liječenju humorom i koautor je knjige Reci da je sve salata i vozi dalje (Count It as a Vegetable and Move On), a koja se bavi pitanjem kako živjeti s manje stresa i više uživati u životu. (213) 874-5097. Ann V. Graber (znana i kao Westermann) nadarena je savjetnica. Magistrirala je teologiju na temu svećeničkog meñu-vjerskog savjetovanja, a diplomu je iz logoterapije dobila na Institutu za logoterapiju Viktora Frankla. Kao savjetnica/pedagog, Ann radi s pojedincima i grupama polazeći od terapeut-skog pristupa usmjerenog na smisao. Njezine inspirativne audi- Suradnice 267 okasete Slike preobražaja (Images of Transformation) mogu se dobiti pozivom na broj (314) 947-6175. Pam Gross je utemeljiteljica i predsjednica CareerMa-kersa, tvrtke iz Portlanda, Oregon, koja se bavi planiranjem života i upravljanjem karijerom. Autorica je knjige Želite novi, bolji, fantastičan posao? - Praktični priručnik za ljude koji ozbiljno traže posao (Want a Neto, Better, Fantastic Job? -The Hoiv-to Manual for the Serious Job Seeker). Pam se vozi na rolericama, pliva, čita teološke knjige i romane, a voli i lutati kroz davno izrasle šume. (503) 244-1055. Donna Hartlev je motivacijska, informativna govornica. Poznata je po svojoj životnoj priči U vatri roñena ~ 9 vještina za 90-te (Fireborn - 9 Skills for the '90s), rañenoj za PBS, kao i po videoseriji Uzmi to što želiš (Get What You Want). Odaziva se na telefon (916) 581-2005. Kathlvn Hendricks, doktorica znanosti, posjeduje životnu strast prema preobražaju i moći svijesti. Ona rukovodi Hendrick-sovim institutom, koji po čitavim Sjedinjenim Državama i Europi organizira treniranja i radionice na temu odnosa i preobražaja usredotočenih na tijelo. Koautorica je devet knjiga, meñu kojima su i Svjesno voljenje (Conscious Loving) i Brzinom života (At the Speed of Life), a redovito se pojavljuje na nacionalnoj televiziji sa svojim mužem i partnerom Gayom Hendricksom. (805) 565-1870. ,; / Jan Hibbard karijeru je počela u socijalnoj službi i trgovini nekretninama, a trenutno se bavi marketingom sredstava za poboljšanje općeg stanja za Nikken International. Živi u Portlandu, Oregon, s mužem i dvoje djece. (503) 244-5752.268 Čokolada za žensku dušu Connie Hill je osnivačica i predsjednica tvrtke The Fulfill-ment Center, Inc., uslužne kompanije koja organizacijama sa skladišnim uslugama pomaže u distribuciji i udovoljavanju zahtjevima za proizvodima i literaturom. Hill je svoj The Fulfillment Center pokrenula 1988. sa 100 dolara i jednim klijentom. Danas on dje-

luje na poslovnom prostoru od 2000 četvornih metara i ima 25 klijenata. Živi s mužem i dva sina tinejdžera u San Rafaelu, Cali-fornia. (707) 224-6161. Jean Houston, doktorica znanosti, meñunarodno je poznata psihologinja, učenjakinja, filozof i učiteljica. Razvila je revolucionarne nove načine za oslobañanje latentnih sposobnosti što postoje u svakom čovjeku. Autorica je i koautorica preko petnaest knjiga - od kojih spomenimo Javnost voli žabu (Public Like a Frog), Životna sila (Life Force), Mogući čovjek (The Possible Human), Božje sjeme (Godseed), U potrazi za voljenim (The Search for the Bcloved) te Heroja i božicu (The Hcro and the Goddess). Osim toga je radila na razvoju ljudi i kulture u preko četrdeset zemalja. Njezina škola za spiritualna istraživanja, napravljena po modelu starih mističnih škola, djeluje sad već dvanaestu godinu. (914) 354-4965. Barbara Mara Hubbard spisateljica je i futuristica svjetskoga glasa, društveni inovator, grañanin-diplomat, graditeljica društva i politička proročica. Živi životom koji odlikuju upornost i odanost jedinom cilju: shvaćanju i poticanju evolucijskog potencijala ljudskoga roda kao i komuniciranju s njim. Barbara je dosad napisala Evin glas (The Hunger ofEve), Evolucijsko putovanje (The Evolu-tionarj ]ourney) te Knjigu sustvaranja: Otkrivenje: Poruka nade za novi milenij (The Book of Co-Creation: The Revelation: A Message of Hope for the New Millennium). U zajednici s partnerom Sid-neyem Lanierom, osnovala je Zakladu za svjesnu evoluciju. Sve informacije na telefon (415) 454-8191. Suradnice 269 »': Sharon Hyll, doktorica kiropraktike, kiropraktička je liječnica s privatnom praksom u Saint Louisu. Središte njezina zanimanja je ublažavanje kroničnih bolesti, a u svojoj praksi integrira tijelo, um i duh. Pritom se obilno služi i akupunkturom i nutricio-nistikom. Živi s mužem, dva usvojenika, dvije mačke, jednim psom i dva volvo karavana. (314) 256-7616. ."■>. Kimberlv Jacobsen je ravnateljica planske službe za kotar Wasco, Oregon, a uz to još i majka. (514) 298-5169. Jennifer James, doktorica znanosti, obranila je doktorat iz kulturne antropologije i magisterije iz povijesti i psihologije. Kolumnistica je Seattle Timesa i jedna od najpopularnijih komentatora u Seattleu. Predavač je svjetskoga glasa, a napisala je pet knjiga, od kojih spomenimo Uspjeh je kvaliteta vašeg putovanja (Success Is the Quality of Your ]ourney), prodanu u preko 100 000 primjeraka. (206) 243-5242. Berniece Johnson u ovoj knjizi nije suradnica, ali se pojavljuje u priči »Anñeo u patroli«. Profesijom je policajka. Ambicija joj je da postane prva crna pjevačica countrvja. (503) 240-4917'. April Kemp, magistrica, nagrañivana je motivacijska govornica i trener prodaje. Dinamična je i obdarena visokoenergetskim stilom izlaganja, te posvećena prosvjećivanju publike diljem zemlje. Njezina se kompanija specijalizirala za motivacijska uvodna izlaganja te učenje žena umijeću prodaje. U zajednici s mužem, April je razvila motivacijski program, takozvani Motivational fMind Bytes™ (800) 307-8821. Marlene L. King je (s odlikom) magistrirala umjetničku terapiju. Izvršna je dopredsjednica Exhibitron Corporationa i270 Čokolada za žensku dušu suradnica FutureQuest Co. Piše, ureñuje i vodi seminare i kur-seve s područja djelovanja snova. Njezine uljane slike utemeljene na snovima bile su izložene u Planetfestu, Uluminarium Galle-riesu i Northwood Galleriesu. Članica je Udruženja za proučavanje snova i Američkog udruženja za umjetničku terapiju. (541) 471-9337. Kathy Lamancusa piše i prezentira programe Obiteljski stil života, Kreativnost i Kreativna umijeća, namijenjene roditeljima, učiteljima i učenicima. Dosad je prodala preko milijun primjeraka svojih knjiga i videokaseta, njezine se kolumne pojavljuju po raznim časopisima u zemlji i inozemstvu, a možemo je vidjeti na televiziji na Discoverv Channelu, Learnig Channelu, PBS-u i Home & Garden Netvvorku. Njezina pak emisija, Kod kuće sa cvijećem, program je s praktičnim savjetima o načinu života, a pojavljuje se na PBS-u po čitavoj zemlji. Sve informacije o seminarima, prezentacijama, knjigama i videokasetama mogu se dobiti na (330) 494-7224. Gladvs Lavvler je devedesettrogodišnja pjesnikinja iz Kansas Citvja, Missouri. Irene B. Levitt, magistrica grafologije, od 1985. je instrukto-rica i profesionalna predavačica grafologije na koledžu te izabrana predsjednica arizonske podružnice Nacionalnog govorničkog udruženja. Nudi ispitivanje dokumenata, analizu profesionalne usmjerenosti, kriminalistička istraživanja, provjeru porotnika i procjenu ličnosti. Stručnjak je za grafoterapiju i radi s tinejdžerima iz ruševnih četvrti da im podigne samouvažavanje. Članica je Guvernerske komisije za sprječavanje nasilja nad ženama. Želite li naručiti njezinu knjigu Pisanje mozgom (Brainivriting) ili govornu vrpcu/knjižicu - Ključ vaše osobe - Primjena grafolo- Suradnice 271 ške analize (A Key to Your Personalitj - Using Handivriting Ana- \, lysis), nazovite (602) 661-9199 Mary LoVerde, magistrica, profesionalna je govornica i utemeljiteljica Life Balance, Inc. Njezina je strast istraživanje novih načina uravnoteživanja uspjeha u karijeri sa sretnom i veselom, zdravom obitelji. Objavila je seriju govornih vrpci pod naslovom ■, »June Cleaver nikad ne prži slaninu u haljini Billa Blassa«, te je autorica knjige i videokasete Najveći talent vaše obitelji (Your Familj's Greatest Gifi), a koja bi uskoro trebala izaći. (303) 755-5806.

Phvllis Mabry je za svog dvadesetogodišnjeg srednjoškolskog pedagoškog rada objavljivala poeziju i članke. Ocjenjivačka je tekstova za Nacionalno vijeće za engleski jezik i trenutno radi na prvom romanu. (217)428-1166. Ann McGee-Cooper, doktorica pedagogije, spisateljica, predavačica, poslovna savjetnica i stručnjakinja za kreativnost, široko je priznati voña u tek izniklom području mozgovnog inže-njerstva. Njezini su se tekstovi pojavili u uglednim publikacijama poput Chicago Tribune, USA Today i International Management. Autorica je i triju knjiga: Izgradnja mozgovne moći (Building Brain Poiver), Ne morate kući s posla dolaziti premoreni! (You Don't Have to Go Home from Work Exhausted!) te Upravljanje vremenom za neupravljive ljude (Time Management for Unmanageable People). Njezini Kreativni planeri mogu se nabaviti preko Day-Timersa. Može se dobiti na broj (214) 357-8550. Mary Jane Mapes, kvalificirana profesionalna govornica, profesionalna je uvodničarka i voditeljica seminara, specijalizirana za meñuljudsku komunikaciju i upravljanje osobnim promje-272 Čokolada za žensku dušu nama. Poznata je po svojim programima koji provociraju na razmišljanje i pokazuju prečice, privlačnima za glavu i dirljivima za srce. Živi u Kalamazoou, Michigan, a veza je s njom broj (616) 324-1847. :.■■ :; Danielle Marie, poduzetnica, poslovna konzultantica i spisateljica, djeluje u mnogim poslovodnim odborima kao generalna direktorica imaginacije, te tako kompanijama pomaže u kreativnom rastu. U njezinoj knjizi Ravno iz srca (Straight from the Heart) pisci, slavne ličnosti, a i drugi izlažu nam svoja razmišljanja o tome kako svi možemo mijenjati svijet. (602) 368-8526. Shellv Marks, magistrica, koautorica je knjige Neuspjeh: Žene pričaju iz srca (Miscarriage: Women Sharing from the Heart). (619) 469-6267. ■'.,/ Alex Merrin je trener za intuitivni osobni rast, a njezina strast je podržavanje ljudi u svjesnoj evoluciji. Viša je stručna savjetnica Hendricksova instituta, a osim toga i ravnateljica njegova Programa osobnog nadgledanja, a koji se bavi pojedincima, parovima i korporacijama. (503) 228-7784. ' Connie Merritt je spisateljica te šaljiva i zanimljiva profesionalna govornica koja godišnje nastupi u pedesetak gradova gdje se bavi teškim ljudima, promjenom i stvaranjem vlastite tvrtke. Trenutno radi na tri knjige: Kako opet naći ljubav: Priručnik za preživljavanje na ljubavnim sastancima poslije četrdesete (Finding Love Again: The Over-Forty Dating Survival Manual); Deset pametnih razgovora od kojih će vam profunkcionirati brak (Ten Smart Conversations to Make Your Marriage Work) te Ukroti lavove u svom životu: Kako se nositi s nezgodnim ljudima i teškim Suradnice 273 vremenima (Tame the Lions in Your Life: Dealing tvith ðifficult People and Tough Times). (714) 494-0091. ■; Hope Mihalap je spisateljica, glumica i radijska ličnost, i njezin glas susrećemo u stotinama reklama na nacionalnoj razini. Kao profesionalna govornica dobila je prestižnu meñunarodnu Mark Twainovu nagradu za humor, a koju su dobili i Bob Hope i drugi. Ona je jedna od svega dvadeset žena u svijetu koje su dobile Nagradu za izvrsnost Kolegijalnog vijeća Nacionalnog govorničkog udruženja. Obdarena je uhom za akcente i okom za gromoglasno smiješne situacije. (804) 623-0429. Sušan Miles, fotografkinja i spisateljica, trenutno uči za diplomu iz umjetničke terapije. (503) 282-6266. Anita Cheek Milner je pravnica, humoristica i verbalna solo komičarka. Pravo je upisala poslije četrdesete, a u pedesetoj u Californiji položila advokatski ispit, i sad je poznata kao »Odvjetnica životne promjene«. Anita drži uvodnu riječ grupama po čitavim Sjedinjenim Državama, te im prezentira program »Smij se i čuvaj zdravlje«. (800) 747-9130. Jann Mitchell je tematska suradnica portlandskog The Ore-goniana. Primila je nekoliko nacionalnih nagrada za pisanje o društvenim pitanjima i duševnom zdravlju, kao i za tematske i humo-rističke članke. Njezina omiljena nedjeljna kolumna »Odnošenje« otvara nam uvide u naše odnose s drugim ljudima i nama samima. Autorica je četiriju knjiga: Suovisnica, naravno (Codependent for Sure); Organizirani spokoj (Organized Serenitj); Dome, spiritualni dome (Home Spiritual Home) i Priručnika za preživljavanje praznika (The Holidaj Survival Guide). Osim toga često drži i predavanja o unutarnjem razvoju. (503) 221-8516. : > ; v, ■■;■■■ • ''274 Čokolada za žensku dušu Suradnice 275 Mary Manin Morrissey magistrirala je psihologiju. Njezin sve širi meñunarodni auditorij priznanje je njezinu nadahnutom govorenju i poučavanju pastora. Ona kao utemeljiteljica i duševni voña Centra za obogaćivanje života, koji često navode kao model crkve za 21. stoljeće, često spremno savjetuje i vodi seminare koji svake godine stignu do tisuća ljudi. Autorica je knjige Izgradnja svijeta snova (Building Your Field o/Dreams). (503) 682-5683.

Marguerite Murer je prosvjetiteljica, profesionalna govornica i nadahnuta spisateljica. Njezini uvodni govori, seminari i radionice poznati su po svojim elektrificirajućim interakcijama i eksplozivnim otkrivenjima. (817) 273-5234. Wendy Natkong je zaposlena kao zdravstvena tehničarka u Juneau, Alaska. Kao slobodna spisateljica trenutno radi na svom drugom romanu. (907) 789-7825. Sheryl Nicholson je predsjednica vlastite konzultanstke tvrkte More Than Survival! (Više od opstanka!) »Darovi od srca« skraćeni je izvadak iz njezina seminara, a objavljen je u travnju 1991. u Esteemu. Može se dobiti na (813)684-3076. Mary Omwake od 1989. je stariji pastor Crkve jedinstva Overland Park u Kansasu. Pod njezinim vodstvom kongregacija je s manje od 200 članova izrasla do 1500. Prije no što je krenula u pastorsku školu, Mary je na Californijskom državnom sveučilištu u Irvineu diplomirala psihologiju, pa na Californijskom sveučilištu nastavila poslijediplomski rad na temu edukacije. Terenski program crkve dosad je zahvatio preko 2500 djece, adolescentica iz ruševnih četvrti te članova mladenačkih bandi. Ona se osim • toga u svojim staračkim domovima i skloništima za žrtve nasilja brine za 2500 odraslih ljudi. (913) 649-1750. * Rosita Perez, autorica knjige Glazba si ti (The Music Is You), dobila je Nagradu za izvrsnost Kolegijalnog vijeća Nacionalnog govorničkog udruženja, a Nacionalna udruga za menad-žment proglasila ju je govornicom godine, pa je tako dobila dvije najželjkovanije nagrade Nacionalnog govorničkog udruženja. U četrdesetoj je promijenila karijeru, jer je dohvatila gitaru i zaključila da pomoću glazbe i samootkrivanja na pozornici može voditi smislene programe koji ljudima mijenjaju život. Zbog zdravorazumskog pristupa i posezanja za humorom na nacionalnim je konvencijama diljem svijeta zovu »revitalizato-rom«. (352) 376-0133. Penelope Pietras slobodna je spisateljica i urednica, a živi u Coloradu. Vodi radionicu za pisanje memoara, a trenutno radi na romanu. (303) 791-3981. Diann Roche je agentica komercijalnih slikara i fotografa. Iako je smještena u Kansas Citvju, ipak te nadarene ljude prezentira na nacionalnoj razini. Diannin je cilj unijeti integritet i mir u sve ljude koje upozna i pred kojima govori. (816) 822-2024. Barbara Rogoff je spisateljica i sustvaralateljica radionice za odrasle žrtve obiteljskog nasilja, a koja djeluje pod imenom »Od preživljavanja do trijumfa«. Bila je i zatvorski pastor, pa je tako morala ovladati tehnikom smirivanja kaosa i pronalaženja nade u sadašnjem trenutku, a pomoću čega se postiže unutarnja sloboda. Živi u Stihvellu, Kansas, s Garvjem, svojim mužem i najboljim prijateljem u proteklih devetnaest godina. (913) 897-7250. \ Patty Rosen je spisateljica, predavačica, posrednica, konzul-tantica i učiteljica nordijskog skijanja. Prije je bila diplomirana bolničarka s radnom dozvolom, te klinička direktorica podru-276 Čokolada za žensku dušu žnice Planskog roditeljstva i Planiranja obitelji Urbane lige. Spon-zorirala je i oregonski referendum o dostojanstvenom umiranju. (541) 389-7280. Harriet Roth, magistrica pedagogije, instruktorica je za masažu novoroñenčadi, a djeluje preko International Loving Touch Foundation, Inc. (Meñunarodne zaklade za nježni dodir). U svom poslu crpi iz dvadesetosmogodišnjeg iskustva odgojiteljice u vrtiću i prvom razredu, obranila je i magisterij iz pedagogije, a ima i Certifikat za najranije djetinjstvo. Harriet osjeća pravu strast za učenje djece. (503) 520-0352. Mary Murrav Shelton je stariji pastor Crkve religijske znanosti Huntington Beach u južnoj Californiji, a osim toga je i dekanica i direktorica Holmesova instituta, poslijediplomske škole za proučavanje svjesnog. Pastor je od 1986., a trenutno djeluje u Meñunarodnom odboru skrbnika za Ujedinjenu crkvu religijske znanosti. Svoju je obuku počela u kazalištu, pa stoga često poseže za pripovijedanjem kao jednim od sredstava za prevoñenje poruka istine u izraze iz stvarnog života, a namijenjene svakodnevnici. (714) 969-1331. : Joanna Slan je majka, žena i profesionalna govornica. Možete je naći na malo boljim kantama za smeće ili na pozornici, gdje se obraća velikim ili malim auditorijima. Joanna govori o temama koje nije još ni sama do kraja raščistila, recimo o postizanju životne ravnoteže, komuniciranju, zabavljanju i miroljubivoj koegzistenciji s nezgodnim ljudima. Otvorite oči da vam ne promakne Joannina knjiga Ako mama nije sretna, nije ni nitko drugi: Kako žene i njihovi ukućani mogu živjeti s vise veselja i manje stresa (If Mama Ain't Happy, Ain't Nobodj Happy: Hoto Suradnice 277 Women and Jheir Families Can Live Life vith More ]oy and Less Stress). (800) 356-2220. Jody Miller Stevenson, autorica knjiga Svrha duše (Soul Pur-pose) i Rješenje duše (Solutions), nadahnuće crpi iz svog dvadesetogodišnjeg iskustva za kojeg je tisuće ljudi diljem zemlje naučila kako da »otkriju jedinstvenu i posebnu svrhu svog postojanja«. Njezina je specijalnost pomaganje drugima da stvore i izraze svoju osobnu viziju, a da istodobno ovladaju procesom preobrazbe. Najviše je veseli kad može trenirati ljude kojima se otvaraju oči na njihove osobne strasti. Jody je trenutno neovisna, privatna savjetnica, a nastupa u nacionalnim programima i vodi seminare o kreativnom izražavanju. (503) 977-2235

Suzy Sutton, kvalificirana profesionalna govornica, po struci je spiker, trener i zabavljač. Dok je radila kao glumica u raznim reklamama za filmove i TV, šesnaest je godina vodila philadel-phijski radio i televijsku emisiju Sad ne možemo stati. Autorica je knjige Praktični koraci do odresita izražavanja (Practical Steps to Speaking Up and Out), a koautorica je knjige Izgradi boljeg sebe (Build a Better You). (215) 493-4766. Linda Ross Swanson slobodna je spisateljica koja često objavljuje pjesme i eseje. »Tko ne rasipa, ima« odlomak je iz njezine knjige, već u tisku, koja je zapravo zbirka eseja i vinjeta o njezinu životu s manično-depresivnom majkom. (503) 292-4755. Mari Pat Varga je profesionalna govornica i voditeljica radionice specijalizirane za meñuljudsku komunikaciju, vještinu \ prezentiranja i vrhunski učinak. Mari Pat još od 1985. govori pred publikom iz poslovnog svijeta, pa je inspirira, zabavlja i pred nju postavlja izazove. (312) 989-7348. , .■,,,•',: •;■ •'Zahvala Moje zahvale iz dubine srca pripadaju suradnicama ove knjige. Njezinu je ljepotu stvorio njihov pojedinačni i kolektivni entuzijazam kao i spremnost da ispričaju svoje najdraže poticajne priče. Mnogo zahvala i najtopliji pozdravi pripadaju mojoj agentici Maureen Walters, kao i mojoj urednici Becky Cabaza, i to ponajviše zbog glatkog odvijanja projekta. Duboka zahvalnost pripada i recenzentskom odboru: Clari Hanvood, Ginny Warren i Phvllis Weter. Njihova ljubav prema tom projektu, podrška što sam je od njih primila, baš kao i njihova objektivnost unijeli su jedinstvenu perspektivu i individualni »okus« u priče za koje su smatrale da će ponajviše utjecati na čitatelja. Priče koje su mi pomogle odabrati predstavljaju presjek inspirativnih doživljaja važnih ženama diljem čitave zemlje. Takoñer bih voljela zahvaliti Patty Rosen na prijateljstvu i lijepom redigiranju; motivacijskim govornicama Maggie Bedro-sian, Joanni Slan, Lindi Blackman i April Kemp na poticaju i prijedlozima; spisateljici Penny Pietras na njezinoj sposobnosti da u priču unese nježnost; te Mary Omwake i Barbari Rogoff, od kojih je sve i počelo. Posebna zahvala pripada Kathie Borstel, Lindi Kemp, Marilvn Guldan, Ursuli Bacon, Carole Greenberg, Karen Howells, Janet Reigel, Cathy Kinnaird, Karen Weight, MJ. Evans, Debbie Rosas i vlč. Bruceu Robinsonu, a zbog njihove podrške, povratnih informacija i prijateljstva. Hvala napokon i mojim ukućanima - a napose tati, kojega je moj posao toliko zanimao da je pročitao sve priče! ; Suradnice 279 U ovoj knjizi nisu sve od mnogo stotina prispjelih priča, ali su me sve dirnule u srce. Navodim i nekoliko žena kojima bih željela izraziti posebnu zahvalnost: • Jane Adams je u tragičnoj prometnoj nesreći izgubila dvanaestogodišnju kćer Sušan. Šest godina kasnije bili su je pozvali da govori na maturalnoj ceremoniji Susanina razreda. Taj je poziv omogućio Jane da još jednom bude Susanina mama, i to u vrlo pozitivnom tonu. • Za Diane Hunsaker teška strana života nije bila nepoznanica. Još kao djevojčica izgubila je oba roditelja. Diane je naučila da je za izvršenje svega najbitnija odlučnost. Kad se jednom udala i osnovala vlastitu obitelj, Diane je osjetila čežnju da poñe na koledž. I tako se vratila u školu dok je radila puno radno vrijeme. Diane je pohañala školu punih četrnaest godina - po jedan sat dnevno, u pauzi za ručak! Nedavno je diplomirala u pedesetoj godini života, a sad je upisala poslijediplomski - ovaj put pohañajući noćna predavanja. • Sandra »Kandy« Mandel baš je pisala svoju priču kad je umrla od raka. Njezina hrabrost, razumijevanje za druge ljude i blaga narav bolno će nedostajati svima koji su je poznavali. Jedan aplauz za mog muža Erica. Njegovo jasno sagledavanje cilja, njegova vizija i vrijednosti i dalje me nadahnjuju. On je moj životni partner i učitelj. Hvala ti, Eric, na tvojoj vjeri u mene, na svim poticajima i ljubavi. Najveća mi je nagrada pri slaganju ove knjige bilo prijateljstvo šezdeset osam žena diljem čitave zemlje. Ja poštujem njihov rad i divim mu se, i osjećam se počašćenom što su se njihove priče našle u Čokoladi za žensku dušu.O autorici Kay Allenbaugh je slobodna spisateljica i publicistica. Živi s mužem Kricom u Lake Oswegu, Oregon. kljll i|.i.'h'tlii]i> ^clilhjfi'UmifliJIi HibM