„Kiklop“ – Ranko Marinković

O ROMANU

U prvom romanu Kiklop(Beograd, 1965.) Marinković tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči nadolaska rata. Osnovne signature te atmosfere strah, otuđenje, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos, potpuna dezorjentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je, međutim, daleko od ozbiljnosti kakvu predstavlja tema dehumanizacije i društvene patologije; odvija se uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, sitacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja. Svaki prizor, naime naglo mijenja ''predznak'', ali i narativnu intonaciju. Vještim inverzijama ozbiljno se ubrzo preobražava u humorno, petetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. Prizori puni erotske raspojasanosti i lozerske anegdotike natopljeni su osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se zatječu likovi sugerira se, dakle, posredno. Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je zamijetio u Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom: Magičnim štapićem preobrazuje ''nepodnošljivo surovu stvarnost oko sebe u komičan i podnošljiv besmisao.'' (Ranko Marinković, O mehanici i poetici filma. U knjizi Geste i grimase. Eseji i kritike.Zagreb,1979.) Osobiti efekti proizlaze upravo iz napetosti što je stvaraju ironični susreti uzvišeno-patetičnog i vulgarnog, smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i grubognaturalizma. Radivoje Mikić upozorava da je karnevalizacija temeljno obilježje Marinkovićeve slike svijeta i da se Kiklop naslanja na antičku menipeju(menipsku satiru). Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadrži realistički i mitološko-simbolički sloj. U središtu je prvog sloja egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića, anksiozna intelektualca koji se – panično pokušavajući izbjeći novačenje – osuđuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom skita po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoči o provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni lik se kreće u boemskom društvu koje strah i bespomoćnos liječi ekscesima, pijanim raspravama,tučnjavom… U efektnim kavanskim scenama u kultnom ''Dajdamu'' i ''Ugodnom kutiću'' te u uličnim improvizacijama dominiraju figure Maestra, Uga i Don Fernanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša, sudionici groteskinih, farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najčešće pasivan promatrač. Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova, poput kiromata Atme, don Kuzme, fatalne Vivijane ili nimfomanke Enke.(prema Krešimiru Nemecu, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga, Zagreb, 2003.) Inače su sporedni likovi zanimljiviji od protagonista koji je pomalo beživotan, nedorečen i psihološki amorfan. Iako je središnja svijest romana i nositelj smisla teksta uglavnom vodi radnju, Melkior je, kako je reko Ante Pedišić ''socijalno i intimno sterilan'' i predstavlja se čitatelju tek kao ''hladan simbol''. Po svom duhovnom profilu Marinkovićev se lik zapravo uklapa u galeriju naših mrzovoljnih, neurotičnih i umornih intelektualaca kako su ih u romanima prikazivali još Ksaver Šandor Gjalski (Janko Borislavić), Janko Leskovar (Marcel Bušinski), Vjenceslav Novak (Amadej Zlatanić) ili Milutin Cihlar Nehajev (Đuro Andrijašević). Realne se situacije proiciraju na alegorijsko-simbolički plan,a u njemu prevladavaju mitološke slike. Tako se Marinković pridružuje modernim romansijerima sklonima poetici mitologiziranja i stvaranja mitološkog romana. Naime, i Kiklop funkcionira,baš kao Joyceov Uliks ili Updikeov Kentaur, u analogiji s grčkim mitom i Homerovom Odisejom. Gotovo svakome prizoru u suvremenom

iskustvenom sloju pridružuje se njegova mitska paralela , a mit postaje i sredstvo unutarnje organizacije sižea. Djelo vrvi imenima i asocijacijama iz homerskog mita: Melkior je, poput Leopolda Blooma, suvremena inačica Odiseja, razvratna Vivijana, Melkiorov erotski ideal, ironična je negacija vjerne Penelope, dok je jedooki div Polifem/ Kiklop iz naslova romana simbol nadolazeće ratne opasnosti. Ljudožderski motiv – što je i u Uliksu nadahnuo poznatu epizodu pod naslovom Lestrigonci – provlači se kao leitmotiv i Marinkovićevim romanom, i to kroz Melkiorove opsesije i zamišljenu dramsku parabolu ''Kanibali'' o brodolomcima s ''Menelaja''. U drami je riječ o skupini ljudi koji nakon brodoloma dospijevaju na polinezijski otok među ljuoždere. Oni ih proždiru određenim redoslijedom, a brodolomci, umjesto da zajednički traže spas, međusobno se opužuju i napadaju. Očito je da se umetnuta drama čita kao neovisno, hermenautičko mjesto romana i alegorijski navještaj situacije u kojoj će se naći čovječanstvo ugroženo Drugim svjetskim ratom i provalom novog barbarstva. Ivo Frnageš nadodaje da su i mnoge pojedinačne situacije parodija i travestija mita. Značenjska simltanost relanog i mitskog otkriva da je moderni čovjek '' u vlasti istih snaga kao i mitološki, homerski.''(prema Ivo Frangeš, Ranko Marinković, PSHK, knj. 137, Zagreb) No u Kiklopu su uspostavljene i brojne nemitološke usporedbe, npr.sekvence iz romana F.M. Dostojevskog i Jamesa Joycea, ili situacijama u dramama Williama Shakespearea. Marinkovićev literarni opus u biti je maniristički. Obilježuju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske improvizacije. U Kiklopu se, kako je točno uočio Ivo Vidan, katarza premješta izvan predmeta u sam umjetnički postupak. (Ivo Vidan, Shakespeare u Kiklopu, Zagreb, 1975.) Ironizira se poznata mjesta svjetske književnosti, poput npr. Homerovih monologa, a piše biblijske intonirane hvalospjeve Smradu; uzvišene se biblijske sentencije i latinske poslovice rabi u trivijalnom kontekstu ili ih semantičkim obratima parodijski preoblikuje. Marinković je majstor acutezze. Konj Cezar u romanu se boji Mrtovskih Ida, zujanje dalekovoda pokraj Maestrove kuće asocira na sirenski zov Odiseja, Melkior naziva Uga ''Nadsvinjom''. Marinkovića zanima ''eksces'' u samoj rečenici: jedan izraz povlači drugi, jedna asocijacija pokreće niz novih. Kiklop je primjer djela ustrojena na bogatstvu intertekstualnih relacija, i to različitih pojavnih oblika: od izvornih citata i skrivenih aluzija, do imitacija i parafraza. Referentna područja Kiklopa su različita i pripadaju različitim komunikacijskim sferama. Roman ulazi u stvaralački suodno s heterogenim znakovnim materijalom različita podrijetla. Glavna su semantička polja: antička književnost i mitologija, Biblija, Književnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaća književna tradicija, filozofija te povijesne osobe i događaji. Marinkovićevi junaci svoje svakodnecne životne okolnosti često nastoje prevesi na književne predloške i sižeje. Alternacija života i igre(glume) važna je signatura Marinkovićeve umjetnosti i ona ne vrijedi samo za njegove drame. Maestro nosi u društvu masku zabavljača, kozera, boema, cinika. No u predsmrtnoj ispovijesti Melkioru se ispod maske otkriva povrijeđen i uništen čovjek. Ugo i don Fernando iz istog romana poistovjetili su se sa svojim društvenim ulogama: u njih se krinka doslovce zalijepila za lice. U Marinkovićevim likovima se osjeća stalna napetost između stvarnog bića i nametnute mu društvene maske. Kod njega ne postoji jedinstveno ''JA'' ono se stalno mijenja. Dijalozi među likovima često se svode na razmjenu literarnih citata, a jedan drugome testiraju memoriju i erudiciju bizarnim pitanjima o pojedinostima iz književnih djela. Dostojevski, na primjer, živi u Kiklopu kao stalno nadahnuće,vrelo asocijacija i aluzija, ali Marinkovićevi likovi često se poistovjećuju s Aljošom Karamazovom, Stavroginom ili Raskoljnikovim: citat, Kiklop,str. 106. Cijela don Fernandova teorija o ''preventivnom ubijanju'' je tipična ''dostojevština''. Životna priča uličnog prevaranta Cvikera nije drugo do parodija melodramatskih prizora u Dostojevskog, a svemu treba pribrojiti i oponašanje stila i diskursa ruskog pisca. Zbiljski i alegorijsko-simbolički sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastičnu sliku Melkiorova povratka u moderan pandemonij. Glavni je lik u svojim snovima i solilokvijima nadolazeću opasnost zamišljao u obličju jednookog Kiklopa koji vreba da poždere sve oko

sebe. Da bi opstao u posve dehumaniziranom, animalonom svijetu, Marinkovićev antijunak i sam se spušta na razinu životinje, predaje se u ruke Kiklopu i puže u infernalni Zoopoli: citat str 458. Igor Mandić kaže da se Marinković posluživši se ''mitološkom križaljkom'' stvorio modernu epopeju u kojoj je europsko duhovno nasljeđe podvrgnuto ironijskom,crnohumornom i parodijskom prevrednovanju. U oklopu europske kulture on je provrtio rupu iz koje je prokuljalo ono mračno i potisnuto: animalno i demonsko. Nije neobično što je ta ''bošovska vizija jednog svijeta na umoru'' doživjela tako oduševljen prijem i u publike i u književne kritike.(prema Igor Mandić, Pad u Zoopolis,Zagreb,1970.) Krešimir Bagić također nadodaje da nije nimalo čudno ni to što je Kiklop, uz Novakove Mirise, zlato i tamjan, postao simbolično mjesto ''provjere i ovjere svakog romana koji se nakon njih pojavljuje''. (prema Krešimir Bagić, Evo rime prije zime!, Dubrovnik IV/1993.)

Roman Kiklop

Romanu Kiklop „teren“ je pripremila Marinkovićeva novelistika i prenijela u nj mnoge strukturalne i stilske karakteristike, od kojih je ironizacija najuočljivija, ali ne i jedina. Izrazito je važan crni humor, kao odgovor na cijelokupnu situaciju, na ono barbarsko u ljudima, te nedostatak komuniciranja među njima i sl.

Roman se smatra remek-djelom, izrazito je moderno strukturiran, te je Mrinković za nj dobio čitav niz priznanja: nagrada NIN-a za najbolji roman godine, nagradu grada Zagreba, Goranovu nagradu, te godišnju nagradu fonda Vladimira Nazora.

Po dr. Krešimiru Nemecu, roman se može smjestiti u poetički međuprostor između modernizma i postmodernizma. Jednostavno i jednostrano svrstavanje u romana u određenu poetiku je onemogućeno zato što Marinković anticipira postmodernističko pismo prije početka postmoderne (prema P. Pavličiću, prvi postmodernistički roman u hrvatskoj književnosti je Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga iz 1971. god., dok je roman Kiklop objavljen 1965. god.). Osim toga, Nemac Marinkovića smatra „piscem izrazito individualna stila“.

Radnja romana smještena je u Zagreb neposredno prije dolaska Drugog svjetskog rata. Pomalo vlada kaos, a glavni lik romana zove se Melkior Tresić, mladi novinar i profesor filozofije. Kako i svima, tako i njemu zbog nadolazećeg rata napetost raste do neizdrživosti. Predstavnik je jedne cijele izgubljene i izbezumljene generacije, intelektualac koji se iznad svega i do srži boji toga rata i u njemu zaista ne vidi nikakve koristi (uviđa njegovu moć nad životima malih ljudi). Vrlo je slojevito i temeljito oslikan, izrazito senzibilna i komplicirana osoba. Uspoređuje si taj rat, koji donosi samo smrt, s mitskim homerovskim čudovištem Kiklopom – jednookim divom ljudožderom koji, kao i sam rat, ne bira svoju žrtvu. Za Melkiora nema druge, nego izbjeći to čudovište (tj. cilj mu je izbjeći mobilizaciju), te muči svoje tijelo glađu, jer „kosti nisu dovoljno dobar zalogaj za Kiklopa“.

U ritmu života koji je potpuno poremećen radi nadolazećeg rata razočaran je svojim životom koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, iščekujući neizbježno zlo - poziv u

vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnostima: pijančevanju po krčmama, razgovorima s boemima, te odlascima k razmaženoj ljubavnici Enki, nad čijim se „moralom“ zgraža. Također, iznenađuje ga i razočarava lažljivost i podlost tajanstvene žene kojoj ni ne zna ime, a zove je Vivijan. Uskoro počinje pretpostavljati da su sve žene tako dvolične. U knjizi ga ostali likovi uspoređuju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on jedini iz njihovog društva mogao biti inspiracija velikom književnom djelu kao što je Zločin i kazna.

Nadolazeći rat muči ga i opsjeda kao izraz ljudske brutalnosti i nelogičnosti, pa osim što svoje tijelo muči glađu, radi to i sa svojom psihom, razmišljanjima o otuđenju i totalnoj dehumanizaciji svijeta. Društvo boema, na kojima se baš i ne očituje strah, ruga se njegovoj umnosti i njegovom strahu.

Napokon, kada dolazi poziv za vojsku, Melkior se ne pokušava uklopiti ni dokazati, ne skriva svoj strah, ispada kukavica, no nije mu važno jer je posve zapanjen grubom nelogičnošću i brutalnošću neukih vojnika i časnika. Zahvaljujući tome dospijeva u bolnicu, kasnije u ludnicu. Nakon što napokon dobiva priznanje da je nesposoban za vojnu službu, još je više izbezumljen i izgubljen nego prije. Melkior potpuno gubi razum, što se očituje u njegovim bezrazložnim akcijama - postaje bjegunac nakon što se dobrovoljno prijavio za vojnu službu. Na kraju, već potpuno razorena razuma, besciljno luta i četveronoške puzi prema zoološkom vrtu, poput životinje kojoj je jedini cilj preživjeti.

Tehnika pisanja kojom je sve to prikazano je posebno zaninljiva. To je vrlo složen splet različitih literarnih postupaka i stilova. Uglavnom prevladava realističko pripovijedanje s unutarnjim monologom, tokom svijesti i imaginarnim dijalogom i situacijama, iako je roman pisan u trećem licu. Pisac bilježi bilo koju Melkiorovu misao ma kako bezazlena bila. Iz toga se stvaraju i imaginarni dijalozi, koji Melkioru kao asocijacije „padaju na pamet“. Marinković se služi brojnim modernim narativnim tehnikama (defabulizacija, digresija, asocijacija, unutarnji monolog), koristi postmodernističke postupke: metatekstualnost (jedan tekst koristi se kao osnova na kojoj se gradi drugi tekst), intertekstualnost (za gradnju jednog teksta koristi se više različitih tekstova koji međusobno stoje u ravnopravnom odnosu), citatnost (navođenje vlastitog teksta), intermedijalnost (korištenje postupaka koji su svojstvei drugim medijima, npr. filmu), netanaraciju (osviješteni postupak pripovjedanja, pripovjeddanje o pripovjedanju) i dr., a prisutne su i brojne druge skrivene i očite aluzije, imitacije, parafraze, parodije, persiflaže (duhovito ruganje) i pastiži (loše imitacije umjetničkog djela). Kao podlogu za te postupke Marinković koristi tekstove antičke književnosti (Homer, Odiseja), Bibliju, europsku književnost (Shakespeare, Dostojevski), hrvatsku književnu tradiciju (Ujević, Krleža), filozofiju (Nietzsche), povijesne osobe i događaje (Cezar), a mogu se naći i cijele novelističke cjeline iz njegove vlastite zbirke Ruke.

Dobar primjer toga je Melkiorova izmišljena priča o brodolomcima s broda Menelaja koji su završili na polinezijskom otoku kanibala. Ta priča se proteže kroz čitav roman. Melkior ju najviše koristi kao usporedbu sa svojim psihičkim stanje. Ljudožderi su od posade prvo pojeli najdebljeg, a to je bio šef kuhinje. To je Melkiora podsjećalo na vojnu evidenciju, gdje izabiru najsposobnije za rat. Najodvratijeg od posade, tj. liječnika ljudožderi su odbacili. Dakle, Melkior zaključuje da mora gladovati i izmučiti svoje tijelo da bi bio proglašen nesposobniim za vojsku kako bi izbjegao odlazak u rat. Kroz cijeli roman se proteže čitav niz takvih priča, odnosno njegovih razmišljanja koje ponekad zbunjuju, tj. ne zna se više što je stvarnost, a što je samo u Melkiorovoj glavi.

Od ostalih likova u romanu, najviše se ističe lakrdijaš Ugo koji je zasigurno jedan od najvećih figura u hrvatskoj književnosti. Nikad sam, uvijek u društvu; nikad u dijalogu, uvijek u monologu, i na sceni i pred publikom. Sve što čini je scena, igra, spektakl, spreman je da sebe žrtvuje za efektnu, neočekivanu i paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjači izraz piščeva pesimizma. Melkior na više mjesta spominje kako se boji njegovih ekscesa, u kojime Ugo često upliće i Melkiora i pri tome mu se ruga.

Važne su i tri žene koje se pojavljuju u romanu. Prva od njih je Vivijan koja je izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom potpuno zaslijepljuje Melkiora. Radi toga on ne vidi ono što je očito, da je ona laka žena, nego naivno pokušava vjerovati da je anđeo. Zapravo, iza sebe ima vrlo sumljivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro priča Melkioru kako je nekad bila udata za nekog sportaša, te da je potpuno opčinila Maestra. Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je, misleći da je to njen muž, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je bio njen drugi ljubavnik, koji je prebio Maestra kad ga je našao u ormaru, a ona se bez grižnje savjesti smijala i s uživanjem gledala predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku. Iako je gotovo pred Melkiorovim očima ljubakala s Ugom i Fredijem, uvjerava ga da Uga poznaje samo „iz viđenja“. Prilično je neobrazovana i, kako ATMA kaže, primitivna. Melkior ju ne zanima upravo radi toga jer se zamara umnim stvarima. Vivijan joj ni nije pravo ime, već joj ga daje Melkior ne želeći ni čuti njezino pravo ime i vjerujući da se takva žena ne može drugačije zvati.

Druga je Enka - razmažena žena uglednog liječnika, ni po čemu moralnija od Vivijan. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna žena, iako muža vara ne samo s Melkiorom. Smatra da je njen brak savršeno sretan. Cendrava je i naučena da uvijek dobije ono što želi, a muž ju pazi i mazi kao krhko naivno stvorenjce koje nemože bez njega živjeti.

Melkior, zgrožen nad nemoralom tih dviju žena, smatra da je i medicinska sestra Acika (treća bitna žena u romanu) takva. No, potpuno ga iznenađuje kad saznaje da se udala i da je bila vjerna svom zaručniku.

Od drugih likova ističe ATMA, pravim imenom Adam, kiromant i Melkiorov susjed koji mu uporno „pere mozak“, zati Fredi, glumac koji je na početku romana u vezi s Vivijan i koji se sukobljuje s Melkiorom zbog loših kritika koje mu je napisao, te Maestro – boem i teški rakijaš.

Iz likova se može vidjeti u kakvom se društvu nalazio Melkior, te je s njima uvijek ulazio u razne rasprave nakon čega bi dugo razmišljao i mučio se. Često nije ni spavao. Tako da konačni razlog njegovog ludila nije samo rat, već bolesno društvo i bolesna situacija koja je

vladala, a izazvali su je bolesni ljudi. U takvoj sredini Melkior, kao intelektualac, jednostavno nije mogao opstati.

Zaključak

Unatoč tome što je roman star gotovo pet desetljeća i danas djeluje izrazito moderno, mogli bismo reći da je ispred svog vremena. Pisac pokazuje veliko znanje jezika, kulture i književnosti. I iako ih često parodira starija književna djela, on ih ne odbacuje, već se služi njima da bi pokazao veličinu svojeg romana, ali i važnost tih istih djela u današnjem vremenu.

Osim toga, daje i pouku ljudima o beskorisnosti rata, pogotovo tako velikih kao što je Drugi svjetski rat, te koliku on ima moć kako nad malim ljudima, tako i nad intelektualcima.