KOMPARATIVNA POLITIKA

1.POLITIKA I VLADAVINA

Politika- je aktivnost pomoću koje skupine donose obvezujuće kolektivne odluke kako bi pomirile razlike među svojim članovima. U toj su definiciji sadržane četiri važne točke: politika je kolektivna djelatnost, koja podrazumjeva ljude koji prihvaćaju zajedničku pripadnost ili makar priznaju zajedničku sudbinu. Politika pretpostavlja početnu raznolikost stajališta o ciljevima, sredstvima ili oboma. Politika podrazumjeva pomirivanje tih razlika putem rasprava i uvjeravanja.Politika se sastoji od postupaka koji omogućuju izražavanje raznih stajališta, koja se zatim objedinjuju u sveukupnu odluku. Političko djelovanje može se tumačiti kao način da se racionalno smisli najbolje zajedničko rješenje nekog zajedničkog problema- ili barem kao način da se dođe do razboritog zajedničkog rješenja, tj. politika se sastoji od javnog izbora.

Vlast- čine institucije odgovorne za donošenje kolektivnih društvenih odluka. U užem smislu, vlast se odnosi na politički vrh unutar tih institucija. Vlast je pravo na vladanje. Strogo govoreći, vlast je pravo da se djeluje, a ne moć da se djeluje. No, vlast stvara vlastitu moć sve dok ljudi prihvaćaju da nositelj vlasti ima pravo donositi odluke.

Vladanje- označava proces kolektivnog odlučivanja, a u toj zadaći vlada ne mora igrati vodeću ili čak bilo koju uloga. U međunarodnim odnosima ne postoji neka svjetska vlada koja bi rješavala probleme, već se mnoga pitanja rješavaju pregovorima, to je primjer vladanja bez vlasti.

Država- je politička zajednica koja formira stanovništva nekog teritorija, podložno jednoj vlasti. Zemlja se obično odnosi na teritorij i stanovništvo neke države, a ne na njenu vlast. U međunarodnom pravu se državni teritorij proširuje na njezin zračni prostor, kontinentalni teritorij i teritorijalne vode. Država je jedinstvena institucija, koja stoji iznad svih drugih organizacija u društvu. Država može legitimno primjenjivati silu kako bi nametnula svoju volju i državljani moraju prihvaćati njezin autoritet sve dok žive unutar njenih granica. Država, kao pojam, označava skup sastavljen od vlade, stanovništva i teritorija. Država je u današnjem svijetu prevladavajuće načelo političke organizacije. Najvažnije iznimke čini nekoliko preostalih kolonija poput britanskog Gibraltara i teritorija koji su trenutačno pod upravom UN poput BiH. Uz to, neka su područja dobrovoljno podvrgnuta djelomičnom vanjskom nadzoru npr. Portoriko je pripojen SAD-u, dok druga traže znatnu autonomiju unutar veće države npr Hong Kong i Tibet unutar Kine.

Suverenost- se odnosi na krajnji izvor vlasti u društvu. Suveren je najviša i konačna instancija odlučivanja unutar zajednice. Suverenost je pravni naslov koji se posjeduje u cjelosti ili se uopće ne posjeduje; država ne može biti djelomice suverena. Unutarnja suverenost odnosi se na zakonodavnu vlast na nekom teritoriju. Vanjska suverensot podrazumjeva međunarodno priznanje jurisdikcije suverena nad njegovim teritorijem. Izraz „suverena država“ odnosi se na obje dimenzije.

1

Nacija- nju određuje Guibernau kao „ljudsku skupinu koja je svjesna da tvori zajednicu, da ima zajedničku kulturu, da je vezana za jasno omeđen teritorij, da ima zajedničku prošlost i zajednički projekt za budućnost te koja traži pravo da sama sobom vlada.

Nacionalizam- najvažnija ideologija dvadesetog stoljeća, jest doktrina prema kojoj nacije imaju pravo na samoodređenje. Gellner piše da je nacionalizam „prvenstveno politički princip, prema kojemu se političke i nacionalne jedinice trebaju podudarati“. Važnost nacionalizma leži u tome što nudi odgovor na pitanje izvan dosega demokracije: tko je „narod“ koji će sam sobom vladati?

Nacionalna država- država s vlastitom nacijom. Npr. IslandU ovim zemljama jedna je nacionalnosti i dalje politički i brojčano dominantna.

Državljanin- je osoba kojoj su dana zakonska prava i dužnosti koji proistječu iz pripadnosti državi. Za razliku od podanika, državaljani su u odnosu na državu ravnopravni, a njihova prava su izražena u zakonu. Odražavajući tradicije stare Grčke i Rima, državljani imaju pravo i možda obvezu sudjelovati u poslovima svoje države, uključujući vođenje njenih ratova.

Dijaspora- ovaj se izraz odnosi na skupinu koja zadržava svoj nacionalni identitet premda je široko raspostranjena izvan svoje zemlje. Primjer su Židovi.

Moć- Moć je valuta poltike. Moć omogućava donošenje i provedbu kolektivnih odluka. Moć je onaj alat koji vladarima omogućuje da opslužuju i iskorištavaju svoje podanike.U politici se u biti radi o tome čija vizija pobjeđuje, što je zaključak koji se mora odraziti u svakoj definicij moći. Iz te prespektive, moć se sastoji od sposobnosti da provede vlastita volja, da se nametne svoje mišljenje, da se prevlada otpor.Moć- proizvodnja namjeravanih učinakaMoć da- sposobnost postizanja svojih ciljevaMoć nad- sposobnost svladavanja oporbeOblikovanje poticaja- primjena moći upotrebom poticaja i prijetnjiOblikovanje preferencija- Vršenje utjecja putem uvjeravanja i kontrole nad javnim mnijenjem

Max Weber, klasifikacija 3 tipa vlasti- Tradicionalna vlast: ova se vlast temelji na „poštivanju za ono što je stvarno, navodno ili pretpostavljeno da oduvijek postoji“. Tradicionalni vladari ne moraju svoju vlast opravdavati; umjesto toga, poslušnost se zahtjeva kao dio prirodnog poretka. Tradicionalna vlast je obično produžetak patrijarhata. Primjeri su monarhije Karizmatska vlast: vođe se sluša jer oni nadahnjuju sljedbenike, koji svojim junacima pripisuju iznimna čak i nadnaravna svojstva. Dok se tradiconalna vlast temelji na prošlosti, karizmatska odbacuje povijest. Općenito gledano, karizmatski se vođe pojavljuju u razdobljima kriza i prevrata. Karizmatska vlast je kratka vijeka ako se ne uspije prenijeti neki na neki trajan položaj ili instituciju. Primjer ovoga su mnoge revolucionarne vođe.Legalno-racionalni pristup: poslušnost se tu duguje načelima, a ne ljudima. Rezultat je vladavina koje su temelj pravila, a ne tradicionalni ili karizmatske vođe. Legalno-racionalna vlast vezana je za ulogu ili položaj, a ne za određenu osobu. Ograničava zlouporabu moći. Njemačka je najbolji primjer za ovaj tip, tj. državu koja se potpuno temelji na pravu.

2

Legitimnost- je političko pitanje. Odnosi se na to prihvaćaju li ljudi valjanost bilo nekog određenog zakona ili općenitije, cijeloga političkog sustava. Legitiman sustav vladavine jest sustav koji se temelji na autoritetu: tj. oni koji su podvrgnuli njegovoj vlasti priznaju mu pravo na odlučivanje.

Legalnost- je tehničko pitanje. Ona govori o tome je li neki zakon donesen ispravno- tj. prema regularnom postupku.

3

2. KOMPARATIVNI PRISTUP

Komparativni pristup- cilj komparativne politike jest obuhvatiti najvažnije političke sličnosti i razlike među zemljama. Zadaća je razumjeti mješavinu konstanti i varijabli koja obilježava poretke u svijetu imajući na umu globalne, regionalne i nacionalne kontekste u kojima funkcioniraju. S obzirom na tu definiciju komparativne politke, komparativni pristup jednostavno je obitelj strategija i metoda koje unapređuju razumijevanje u tom području.Poteškoće uspoređivanja:

Komparativno istraživanje po definiciji traži poznavanje više od jednog političkog sustava

„Jednaka“ pojava može značiti različite stvari u različitim zemljama, a time nastaju poteškoće uspoređivanja sa sličnim

Globalizacija podrazumjeva da se zemlje ne smije promatrati kao međusobno neovisne, čime se smanjuje stvarni broj slučajeva na kojima se teorije mogu provjeravati

Zemlje koje se izaberu za proučavanje mogu biti nereprezentativan uzorak, čime se smanjuje značaj analiza

Svake dvije zemlje razlikovat će se u mnogim pogledima, a to znači da nikada nećemo ostvariti san eksperimentora o svim faktorima kao konstantnim, osim onih čije posljedice želimo provjeriti

Eastonov model političkog sustava: sastoji se od svih onih institucija i proces uključenih u „autototirativnu alokaciju vrijednosti“ za društvo. Točnije, politički sustav uzima od društva inpute koji se sastoje od zahtjeva za određenim politikama i izrazima potpore. Zatim te inpute politički sustav pretvara u outpute tj. provedive mjere i odluke. Outputi potom povratno djeluju na društvo, da bi utjecali na sljedeći ciklus inputa.

Biheviorizam: je bio smjer u političkoj znanosti koji je naglašavao proučavanje pojedinaca, a ne institucija. U središtu su bili birači a ne izbori, zakonodavci a ne zakonodavna tijela te suci a ne pravosuđe. Cilje je primjeniti statističke metode kako bi se otkrile znanstvene generalizacije o politički stavovima i ponašanju pojedinaca.

3 metode usporedbe: Studije slučaja: Slučaj je primjer neke općenitije kategorije. Prema tome, voditi studiju slučaja znači istraživati nešto što ima značenje koje nadilazi njegove granice. Studije slučaja pridonose općem znanju o politici ako je analiza provedena unutar komparativne perspektive koja zahtjeva da opis posebnog uključuje široko analitičke konstrukcije. Studije slučaja su elementi od kojih gradimo svoje razumijevanje političkog svijeta. Obično uspoređujemo slučajeve a ne izvodimo zaključke iz prvih principa. U praksi su studije slučaja višemetodske- primjenjivaju različite tehnike iz pribora politiloga. Taj pribor uključuje čitanje stručne literature, istraživanje sekundarnih dokumenata, traženje primarne građe i najbolje slučaju vođenje intervjua sa sudionicima i drugim promatračima u zemlji koja se istražuje. Postoje 4 vrste studije slučaja: reprezentativni, prototipski, devijantni i arhetipski.Najčešći oblik je reprezentativni slučaj. On je pokretačka snaga pristupa studije slučaja, koja je podjednako korisna koliko i nedramatična. Znanstvenici će često za reprezentativan primjer

4

uzeti vlastitu zemlju.Prototispki slučaj ne bira se zato što je reprezentativan nego zato što se očekuje da će takvim postati.Svrha devijantnih slučajeva vrlo je različita. U njoj se traži iznimno i netipično, a ne norma. Devijantni slučajevi često služe tome da se uvede red u naše razumijevanje iznimaka i anomalija.Kao odraz tendencije komparativne politike da sa slučajeva prelazi na teoriju a obratno, neke od najvažnijih primjera u komparativnoj politici najbolje je shvatiti kao arhepitske slučajeve. Smatra se da neki arhetipski slučaj može stvoriti kategoriju i, što je donekle zatvoren krug, postaje njen reprezentativni slučaj.

Fokusirane usporedbe: nalaze se između studija slučaja i statističke analize. To su studije „malog n-a“ koje se usredotočuju na intenzivnu usporedbu nekog aspekta politike u malom broju zemalja. Taj je broj obično dva, parna ili binarna usporedba, ili tri, trokutna uspredba. Naglasak je na usporebdu koliko i na slučajeve; u suprotnom bi to bila višestruka studija slučaja.Kako bi trebalo birati zemlje za fokusiranu usporedbu: uzorak najveće sličnosti uspoređuje slične zemlje jer se pretpostavlja da bi „što su sličnije“, trebalo biti lakše izolirati čimbenike odgovorne za razlike među njima“. Za razliku od toga, uzorak najveće sličnosti želi pokazati održivost nekog odnosa dokazivanjem njegove valjanosti u raznolikim okruženjima.

Statistička analiza: Statistički skup temelji se na varijablama a ne na slučajevima. Točnije, cilj je istražiti kovarijaciju među varijablama. Neki od tih faktora obično se mjere kvantitativno, no mogu se izraditi i tablice zasnovane na kvantitativnim varijablama npr. ima li zemlja parlamentarni ili predsjednički sustav vlasti. U takvim je analizama jedna varijabla zavisna- onu koju želimo objasniti. Druge se nezavisne ili eksplikatorne- oni faktori za koje mislimoda mogu utjecati na zavisnu varijablu. Primjeri takvog rada u komparativnoj politici uključuju provjeravanje sljedećih hipoteza:

Što je stanovništvo obrazovanije, veći je udio postmaterijalista Što je viši socijalni status neke osobe, veća je njegova ili njezina participacija u vlasti Što je zemlja bogatija, veća je vjerodostojnost da bude etablirana demokracija Veća je vjerodostojnost rušenja predsjedničkog nego parlamentarnog sustava vlasti

Regresijska analiza omogućuje nam ustanoviti devijantne slučajeve koji se u statistici nazivaju odstupanjima. Što je veća razlika između predviđene i stvarne veličine skupštine u danoj izvršnoj vlasti, veća je potreba za dodatnim objašnjenjem i povezivanje s analizom slučaja.

3. POLITIČKA KULTURA

5

Politička kultura: je zbroj temeljnih vrijednosti, nazora i znanja koji daju oblik i sadržaj političkim procesima.

Civilna kultura: Parohijalna kultura: U parohijalnoj političkoj kulturi građani su slabo svjesni postojanja središnje vlasti, kao u slučaju udaljenih plemena na čiji život odluke središnje vlasti naizgled nimalo ne utječu. Parohijalne kulture su rijetke u konsolidiranim demokracijama, ali se njihovi elementi mogu naći u seoskim zajednicama ili u sve brojnijim sirotinjskim četvrtima u gradskim središtima, gdje je vlast daleko od svakodnevnog života.Podanička kultura: građane se ne doživljava kao sudionike u političkom procesu nego kao podanike vlasti, kao u primjeru ljudi koji žive u diktaturi. Premda podaničke kulture možda ne povezujemo s demokracijama, podanički stavovi možda su sve prisutniji među mladima, od kojih se mnogi drže podalje od politike prema uviđaju utjecaj vlasti na svoje živote.Participativna kultura: građani smatraju da mogu pridonjeti političkom sustavu, a i da on na njih utječe.

Civilna kultura s najstabilnijom demokracijom: Bilo bi prirodne pretpostaviti da su ljudi s participativnim nazorima uzor građana stabilne demokracije. No studija Almonda i Verbe zanimljiva je upravo zato jer odbacuje takvu pretpostavku. Umjesto toga, autori polaze od toga da će e demokracija pokazati najstabilnijom u društvima kojima se različite kulture miješaju u određenu smjesu koju nazivaju „civilna kultura“. Idealni uvjeti za demokraciju nastaju kad podanički i parohijalni nazori predstavljaju teret participativnoj demokraciji. U toj se civilnoj kulturi mnogi građani aktivni u politici, ali pasivna manjina, bilo parohijalna, podanička ili oboje daje sustavu stabilnost. Uz to, oni koji participiraju nisu toliko uključeni da bi odbijali prihvatiti odluke s kojima se ne slažu. Stoga civilna kultura razrješava napetost koja u demokraciji postoji između narodnog nadzora i djelotvornog vladanja: ona građaninu omogućuje utjecaj i istodobno vladajućoj eliti omogućuje fleksibilnost.

Povjerenje u institucije: Ankete provedene u nizu europskih zemalja govore da javnost ima veće povjerenje u institucije zakona i reda, kao što su vojska i policija, negu u predstavnička tijela, kao što su stranke. Političke stranke su na dnu povjerenja u svim istraženim zemljama. Tako javna potpora za ključne funkcije države ostaje općenito visoka, ali se one mehanizme koji omogućuju demokratski nadzor nad vladarima slabo ocjenuje. Taj uzorak potvrđuju predrasude javnosti o funkcioniranju demokracije.

Socijalni kapital: odnosi se na kulturi povjerenja i suradnje koja omogućuje djelotvorno kolektivno djelovanje. To je sposobnost zajednice da „ja“ razvije u „mi“. Politička kultura sa zalihom socijalnog kapitala omogućuje zajednici izgraditi političke institucije koje su sposobne rješavati kolektivne probleme. Povezujući socijalni kapital održavaju mreže ljudi koji dolaze iz sličnih sredina, dok premošćujući socijalni kapital povezuje različite tipove.

Postmaterijalizam: je opredjeljenost za radikalna pitanja kvalitete života(kao što je zaštita okoline) koja se, osobito među obrazovanom mladeži, može javiti kao posljedica osobne sigurnosti i materijalnog bogastva. Postmaterijalisti ekstenzivno sudjeluju u politici, ali su skloniji promocijskim skupinama koje se protive elitama, a ne tradicionalnim političkim strankama.

6

Profil Njemačka: Oblik vlasti: ustavna i parlamentarna savezna republikaZakonodavna vlast: Donji dom, Bundestag, ima 603 poslanička mjesta. Manji i slabiji dom Bundesrat predstavlja 16 saveznih pokrajina.Izvršna vlast: Kancelar je na čelu kabineta sastavljenog od 16 do 22 ministra. Predsjednik je ceremorijalni šef države. Kancelar određuje vladinu politiku. Može biti opozvan jedino ako parlament većinom glasova imenuje nasljednika. Kao parlamentarna država, Njemačka je primjer „kancelarske demokracije“.Izborni sustav: Članovi Bundestaga biraju se kombiniranim izbornim sustavom. Poslanike Bundesrata nominiraju članovi saveznih pokrajina, prema tome Bundesrat se nikad ne raspušta.Stranački sustav: Najvažnije su stranke SPD socijaldemokrati i CDU demokršćani. Tradicionalno one vladaju u koaliciji s manjim FDP-om slobodni demokrati.

Za proučavanje političke kulture, poslijeratna povijest te zemlje pokazuje kako legitimnost nekog političkog sustava može proisteći iz uspješnosti gospodarstva. Između 1959. I 1988. udio Nijemaca koji su se ponosili svojim političkim institucijama porastao je sa 7% na 51%. Tijekom sličnog razdoblja, potpora višestranačkom sustavu porasla je sa 53% na 92%. Ta uspješna priča nije se ponovila u Istočnoj Njemačkoj, a neka novija smanjenja socijalnih davanja ostavila su traga na ugodnom sporazumu između vlade i njenih građana u zapadnim pokrajinama.

Politička kultura u novim demokracijama: U novim demokracijama politička kultura nudi manju potporu sustavu vlasti nego u etabliranim demokracijama. Ta slabost proistječe djelomice iz činjenice da novi poredak jednostavno nije dovoljno poznat. Novim vladarima nedostaje autoritet koji prirodno pripada režimu koji iza sebe ima uspjehe. Istodobno, oni se moraju suočiti s prevelikim očekivanjima nastalim svrgavanjem starih vladara; javno mijenje možda očekuje previše i prebro više od svega, previše lako. Uz to, od starog je režima vjerojatno naslijeđen ciničan i sumnjičav stav prema politici i kultura koja je više parohijalna nego participativna. Komunističko je naslijeđe naročito daleko od civilne kulture.Budući da nove demokracije nemaju zalihe dobre volje koja se stvara generacijama, stavovi prema političkom sustavu više ovise o njegovu trenutačnom djelovanju. Nova demokracija koja doslovce isporučuje dobra stvorit će stavove potpore koji će je moći održavati u budućnosti. Za dugoročni uspjeh demokracije, nema alternative ekonomskoj stabilnosti i napretku. To potvrđuju i dva primjera uspješne demokratske konsolidacije, Njemačka i Španjolska.

Politička kultura u autoritarnim državama: Autokratski vladari suočavaju se s karakterističnim problemima koji nastaju iz njihove nespremnosti da se suoče s izazovom glasačke kutije. Budući da nemaju legitimnost koja proistječe iz slobodnih izbora, takvi vladari moraju naći neke druge načine reagiranja na političku kulturu društava kojima vladaju. Šire govoreći, imaju 3 mogućnosti: ignorirati, manipulirati ili pokušati transformirati postojeću političku kulturu. Ignoriranje političke kulture: Ignoriranje političke kulture šireg društva omiljena je taktika najautoritarnijih vlada. Vojni vladari, npr. dolaze na vlast u tenku i ne mare za finese političke

7

kulture. Njihova je zadaća štititi vlastita leđa od protivnika koji ih žele istisnuti. Vojni vladari nipošto ne žele dobiti potporu od šire javnosti, oni tipočno nastoje izolirati široke mase od sudjelovanja u vlasti čime sužavaju političku arenu.U krajnjim slučajevima tirani traže od stanovništa podređivanje, a ne njegovu potporu. No, snazi političke kulture služi na čast takve represivne strategije opstanka rijetko uspijevaju na dulje staze. U praksi gola moć uspijeva jedino kada je umotana u ruho legitimnosti. Manipuliranje političkom kulturom: Drugi pristup sastoji se u eksplotiranju političke kulture selektivnim naglašavanjem njenih autoritarnih elemenata. Ta strategija može biti djelotvorna na duge staze. Kako primjećuje Eckestein autoritarna vlast koja je u skladu s kulturnim vrednotama može se pokazati stabilnijom od demokratskog poretka kojeg ne podržava šira kultura.Npr. tradicije poslušnosti i osobne privrženosti pojedicnima predstavljaju kulturni resurs koji su potpuno iskoristili mnoge vođe u Aziji i Latinskoj Americi kako bi se održali na vlasti. Odanost nacije predstavlja se kao prirodan izdanak bilo podređenosti seljaka bez zemlje moćnom zemljovlasniku ili djetetove neprisilne poslušnosti roditelju. Vladar je otac i/ili glavni pokrovitelj nacije koji daje sigurnost i stabilnost, a ne demokratsku odgovornost. Pokušaj preobrazbe političke kulture: Najzanimljiviji pristup političkoj kulturi u nedemokratskim porecima jest pokušaj preoblikovanja vrednota zemlje. Po definiciji, totalitarni režimi su nastojali mijenjati vrednote svojih podanika. Npr. u nacističkoj Njemačkoj svi su školski udžbenici morali biti u skladu s nacističkom ideologijom, a za aritmetiku su učenici dobivali primjere na osnovi „židovskog pitanja“. No, najsustavnija i najdugovječnija nastojanja da se politička kultura promijeni poduzeli su komunistički režimi. Polazili su od toga da država mora preustrojiti način na koji ljudi misle i djeluju.

Elitistička politička kultura: U zemljama s parohijalnom ili podaničkom političkom kulturom dominira elitistička politička kultura. Elitiskička politička kultura sastoji se od uvjerenja, stavova i zamisli o politici onih koji su najbliži središtima političke moći. Vrednote elite su eksplicitnije, sustavnije i utjecajnije od vrednota opće populacije.Pri ocjenjivanju utjecaja elitističke političke kulture na stabilnost bitne su 3 dimenzije: vjeruje li elita u svoje pravo da vlada? Prihvaća li elita pojam nacionalnog interesa, odvojenog od težnji pojedinaca i skupina? Prihvaćaju li svi pripadnici elite pravila igre, naročito ona koja određuju prijenos vlasti?Prva i vjerojatno najvažnija sastavnica pritom je uvjerenost vladara u to da imaju pravo vladati.Autoritana elita ne održava se na vlasti samo prisilom i prijetnjom primjene sile nego, što je još važnije, zato jer ima neku viziju budućnosti kojom se može opravdati pred samom sobom. Nijedan režim ne može dugo opstati bez nekog koncepta svrhe.Kako politička elita utječe na političku stabilnost? Elitistička politička kultura: elita vjeruje da ima pravo vladati+ elita djeluje u nacionalnom interesu+ elita prihvaća pravila igre= politička stabilnost.

Tehnokracija: je vlast stručnjaka, privremen oblik vlasti koji se ponekad javlja nakon razdoblja slabog vladanja. Izraz podrazumjeva vlast specijalista s ekspertizom u nepolitičkim temama, često ekonomiji i tehnici. Danas riječ tehnokrat označuje stručnjaka čiji je posao ili

8

svjetonazor tehnički a ne politički. Latinska Amerika je najbolji primjer te tehnokratske kulture u novijoj povijesti.

Kompromisi elita u podijeljenim društvima(Lijphart): Kada su vođe stranaka ili skupina spremni na kompromis kako bi se mogli izraziti i drugi interesi i vrijednosti, povećavaju se izgledi za političku stabilnost. U klasičnoj analizi Lijphart je ustvrdio da je upravo ta sklonost kompromisima među predstavnicima skupina prevladavala pedesetih i šezdesetih godina u podijeljenim društvima kao što su Austrija i Nizozemska. U to doba religija je još snažno dijelila te zemlje, a različite zajednice bile su i znatno fizički odjeljene. Npr. u Nizozemskoj su katolička, protestanska i svjetovna zajednica bile zasebne subkulture ili „stupovi“. Pitanje je bilo kako se te stupove može povezati kako bi se dobila stabilna demokratska kultura. Ključno je bilo to što su vođe svakog stupa prihvatili pravo svake skupine na odgovarajući komad kolača državnih resursa. Vođe su se međusobno privatno složili i dogovorili kako izrezati nacionalni kolač. Međutim, svaka je skupina nadzirala raspodjelu vlastitih resursa: npr. katolici su mogli pridati veću važnost socijalnim pitanjima, a socijalisti su više novca izdvajali za obarzovanje. Na taj je način kultura kompromisa među elitom omogućila zasebnim i čak neprijateljskim raspoloženim zajednicama da žive zejdno unutar jedne države.

Politička socijalizacija: je proces kojim učimo o politici. Odnosi se na stjecanje emocija, identiteta i umijeća, kao i informacija. Njezine su najvažnije dimenzije ono što ljudi uče, kada to uče i od koga uče. Politička socijalizacija je način na koji se politička kultura prenosi s naraštaja na naraštaj. Za političku socijalizaciju je najvažnije to što se radi uglavnom o nekontroliranom procesu, procesu koji se ni ne može kontrolirati. Učenje političke kulture uvelike se razlikuje od stjecanja formalnog znanja o politici koji se dobiva iz npr. knjige. Politička socijalizacija je raspršenija, neizravnija i neplaniranija. Ona uključuje razvoj političkih emocija i identiteta kao i prikupljanja informacija. Politička se socijalizacija zbiva u različitim institucijama- obitelji, vršnjačkoj skupini i na radnom mjestu- i na nju jednako utječe kontekst kao i sadržaj komunikacije.

4.POLITIČKA PARTICIPACIJA

9

Participacija u razvijenim demokracijama: Ono što najviše zapanjuje kod političke participacije u razvijenim demokracijama jest to koliko je daleko od idealne participacije. Glasovanje na izborima u zemlji obično je jedina aktivnost u kojoj sudjeluje većina građana. Diljem demokratskog svijeta, sve što je više od glasovanja pripada manjini aktivista. Politička participacija odnosi se na djelovanje pojedinaca radi formalnog utjecaja na one koji vladaju ili na odluke koje oni donose. Građane se može razvrstati prema tome koliko su uključeni u politiku(gladijatori, gledatelji i apatični) i prema obliku njihove participacije.

Podzastupljenost žena: Godine 2000. Žene su činile tek 14% zakonodavaca u svijetu što je dvostruko više nego 25 godina prije ali je njihov udio i dalje vrlo malen. Nema sumnje da žene kao skupina imaju manje poltičkih resursa od muškaraca. Žene diljem svijeta imaju slabiju formalnu naobrazbu. Osim toga, majčinstvo i kućanske obveze ne ostavljaju mjesta za politiku. Uz te okvirne čimbenike, dominacija muškaraca u politici sama se perpetuira. Nekim ženama nedostaje samopouzdanja za ulazak u metež formalne politike u kojoj vladaju muškarci, a mnoge se još suočavaju s diskriminacijom seksističkih političara.I institucionalni čimbenici, od koji se neke lako može promijeniti, pomažu objašnjenju podzastupljenosti žena. To su sljedeća 3 obilježlja:

Izborni sustav: žene najbolje prolaze u sustavu razmjerne zastupljenosti stranačkih lista kao metodi razmjernog predstavništva, koja stranačkim čelnicima omogućuje rodno uravnotežene skupine kandidata. Dobar primjer je Skandinavija.

Kvote: one ženama osiguravaju određen udio među kandidatima stranke ili još radikalnije, njenim izabranim predstavnicama. Npr. u Norveškoj su vodeće stranke uvele kvote još 1973.

Izmjene zakonodavaca: mala fluktacija, kao u Kongresu SAD-a, stvara uska grla regrutacije koja muškarcima, nakon što ih se izabere, omogućuje da desetljećima ostanu na svojem položaju.

Tipičan nesudionik u politici: Politička isključenost odnosi se na one ljude koji su praktički isključeni iz sudjelovanja u kolektivnom odlučivanju zato što su društveno marginalizirani. Radnici-migranti, zatvorenici, narkomani i oni koji ne govore većinski jezik primjer su skupina koje se suočavaju s tim problemom.

Participacija u novim demokracijama: Nove demokracije stoje pred velikim izazovom participacije. Prijelaz iz autoritarne vladavine zahtjeva od stanovništva da usvoji nove načine političke participacije: mora se glasovati, organizirati stranke i regrutirati vođe na političke funkcije. Cinizam mora ustupiti mjesto stanovitom angažmanu. Uspostaviti demokratske institucije predstavlja kratkotrajan ustavni zadatak, a ugradnja navike dobrovoljne participacije dugoročna je potreba.

Civilno društvo: sastoji se od onih skupina koje su „iznad“ osobnog područj obitelji, ali „ispod“ države. Pojam obuhvaća javne organizacije kao što su sindikati, interesne skupine i prema nekim definicijama čak društva za rekreaciju. No, tvrtke su često isključene jer one nisu tijela koja dobrovoljno nastaju iz društva. Talijani kažu: ako državu predstavlja palazzo(palača), civilno društvo može se naći na piazzi (trgu). Za razliku od toga, totalitarni

10

režimi imaju jedino vladare i one kojima se vlada. To je civilni deficit koje pred totalitarne vladare postalja težak zadatak.

Društveni pokreti: Društveni pokreti se sastoje od ljudi izvan institucija koji se međusobno povezuju i na netradicionalan način suprostavljaju se političkom poretku kako bi postigli zajedničke ciljeve. Društveni pokreti primjenjuju način participacije kojim se distanciraju od tradicionlnih kanala i time dovode u pitanje legitimnost i odluke vlasti. Pripadnici društvenih pokreta usvajaju nekonformističke oblike participacije kao što su demostracije, prosvjedi, bojkoti i politički prepadi.Društvene pokrete definira Tarrow kao „kolektivne izazove ljudi sa zajedničkim ciljevima, povezanih solidarnošću u trajnjoj interakciji s elitama, protivnicima i vlastima. Oni su politički entiteti s premazom antipolitike. Slično prosvjednim strankama, pokreti mogu nestati brzo kako su se i pojavili, što je obilježlje koje ih udaljava od statičnijeg pojma civilnog društva.Društveni pokreti su također labavije ustrojeni i u pravilu nemaju precizno članstvo, članarine i vodstvo kao i stranke i interesne skupine.

Profil Rusija: Oblik vlasti: Federacija s 21 autonomnom republikomIzvršna vlast: Duma(donji dom) ima 450 zastupnika koje se bira prema kombiniranim izbornim sustavom. Savezno vijeće(gornji dom) ima po 2 člana iz svake od 89 zemljopisnih jedinica.Sudbena vlast: utemeljenja na građanskom pravu. Na čelu je Ustavni sud te za građanske i upravne slučajeve, Vrhovni sud.

Participacija u autoritarnim državama: Za razliku od vladara u demokratskim zemljama, autoritarni vladari žele ograničiti pravu participaciju u politici ili, u slučaju totalitarnih država, usmjeriti je u strogo kontrolirane kanale. U oba slučaja, cilj je svesti na najmanju mjeru svaku prijetnju koju bi režimu mogla predstavljati neupravljana participacija. No kada aktivisti iskušavaju granice dopustivoga, o granicama i prirodi participacije implicitno se raspravlja i u nedemokracijama. Osim toga, društva na čijemu su čelu autoritarni vladati postaju složenija, pa dolaze do spoznaje da reagiranje na pritisak naroda u manjim važnim pitanjima može učvrstiti političku stabilnost.

Mreže pokrovitelja i klijenata: Glavna metoda za ograničavanje participacije u autoritarnim državama jesu mreže pokrovitelja i klijenata. Klijentalizam, kako se ta praksa često naziva, predstavlja oblik uključenosti u politiku koji se razlikuje i od dobrovoljne participacije u liberalnim demokracijama i od upravljane rutine totalitarnih država. Prema na odnos pokrovitelj-klijent nailazimo u svim političkim sustavima, najbolji primjer takvog odnosa su zemlje u razvoju. Mreže pokrovitelja i klijenta u mnogim zemljama nisu samo glavni instrument kojim se obične ljude povezuje sa službenom politikom, nego i načelo organizacije same politke. Te su mreže funkcionalni ekvivalent institucija u razvijenim demokracijama, koje ljude integriraju preko svima poznatih praksi.I što su onda točno odnosi pokrovitelja i klijenata? To su neformalne hijerarhije koje počivaju na interakciji između visokostatusnih „pokrovitelja“ i niskostatusnih „klijenata“. Pokrovitelji

11

su zemljoposjednici,poslodavci, etnički vođe. . . Budući da vlastitih sredstava nemaju, klijenti se okupljaju oko pokrovitelja radi zaštite i sigurnosti.U Šri Lanci npr. pokrovitelji koji imaju pristup resursima države uglavnom odlučuju kako će običan svijet glasovati.Klijentalizam je izraz koji se upotrebljava za politiku koja se u osnovi temelji na odnosima pokrovitelj-klijent. Ti su odnosi često tradicionalni i osobni, kao u slučaju zaštite koju zemljoposjednici u zemljama u razvoju osiguravaju zakupcima. Mogu biti i instrumentalniji, kao u sluaju resursa što su ih vladajuće stranke u američkim gradovima psiguravale doseljenicima u zamjenu za glasove. Ondje gdje je klijentalizam uobičajen, prožima političku kulturu i povećava nejednakost iz koje izvire.

Vojni režimi: Vojni režimi koji su u velikom dijelu svijeta u razvoju postojali u drugoj polovici 20.st. korisni su pri primjeni participacije ili češće ne-participacije u autoritarnim političkim sustavima. Kao što se moglo očekivati, većina je vojnih režima usvojila inkluzivni pristup participaciji širokih masa. Ti su režimi obeshrabrivali ljude da se angažiraju u politici zato što su se bojali za vlastiti položaj. Primjer je Čile pod vlašću Pinocheta.

Totalitarni režimi: Najambicioznije pokušaje razvijanja masovne participacije u nedemokratskim sustavima nalazimo u totalitarnim režimima. Za razliku od demokracija, participacija je u komunističkim i fašističkim državama bila šira i upravljana. Taj oblik participacije- kvantitativno velike, ali slabe kvalitete- bio glavno obilježlje totalitarne vladavine. Upravljana participacija odnosi se na sudjelovanje u politici pod nadzorom elite, a cilj joj je izražavanje potpore naroda pokušaju vlasti da izgradi novo društvo. Svrha joj se mobilizirati mase za potporu režimu, a ne utjecati na kadrove ili politike vlade. Upravljana participacija bila je obilježlje totalitarnih režima.

Političko nasilje i teror: Političko nasilje sastoji se od „Onih fizički štetnih činova usmjerenih na osobe ili vlasništvo kojih je namjera promicati ili suprostaviti se vladinim odlukama i javnim politikama. Politički teror, podvrsta političkog nasilja, javlja se kada je ciclj takvih činova zastrašiti šire stanovništvo. Nasilje i teror mogu potjecati od države i mogu biti potčinjeni protiv države. Genocid, u koji država također obično uključena, jest hotimično uništenje velikog dijela nekog naroda, nacije, rase ili etničke skupine.

Revolucija: Kada se postojeće ustrojstvo vlasti sruši i kada to prouzroči dugoročnu rekonstrukciju političkog, društvenog i gospodarskog poretka, govorimo o revoluciji.Theda Skocpol definira revolucije kao „brze, korjenite promjene državnog i klasnog ustrojstva nekog društva; prate ih i dijelom klasne pobune odozdo“. Goldstone smatra da se revolucije sastoje od triju faza koje se preklapaju: propasti države, borbe za vlast nakon nje i korjenite rekonstrukcije države.

Relativna deprivacija: nastaje kada ljudi vjeruju da dobivaju manje (vrijednosna korist) od onoga na što misle da imaju pravo (vrijednosna očekivanja). Relativna deprivacija rađa ogorčenje, a ono pridonosi političkom nezadovoljstvu. Za razliku od toga, apsolutna deprivacija često vodi borbi za preživljavanje i kao rezultat toga, političkoj pasivnosti. Kako

12

je napisao ruski revolucionar Trocki „puko postojanje oskudice nije dovoljno za ustanak; da je tako, mase bi se uvijek bunile“.

Francuska revolucija: Prije revolucije, Francuska je još bila kombinacija apsolutne monarhije i feudalizma. Vlast je bila zamršen kolaž lokalnih, provincijskih i monarhističkih institucija. No, osamdesetih su se godina počeli navlačiti olujni oblaci: stari je režim bio pod pritiskom jer je monarhiji prijetio bankrot i 1788. Slaba ljetina izazvala je bune seljaka u unutrašnjosti i nezadovoljstvo u gradovima. Revolucija je počela kad je, nakon više od 150 godina sazvano zasjedanje Općih staleža svibnja 1789. i Treći stalež se Narodnom skupštinom Francuske. Slijedilo je 5 godina korijenitih reformi, razdoblje u kojem se, u atmosferi nasilja poznatog kao teror, stare institucije srušene i položeni temelji moderne države.Unatoč mješovitim rezultatimarevolucije, ne možemo osporiti da je bila nositelj napretka:

Politički, revolucija je uništila apsolutnu monarhiju utemeljenu na božanskom pravu. Odredila je buduće obrise liberalne demokracije: suverenost naroda, profesionalnu birokraciju i liberalnu filozofiju.

Gospodarski, revolucija je oslabila nadzor plemstva nad seljaštvom i pomogla stvoriti uvjete u kojima su se mogli širiti tržišni odnosi i naposljetku nastati kapitalistička privreda.

Ideološki, revolucija je bila krajnje svjetovna. U njoj su se rodile ideje o pravima pojedinca koja se moraju poštovati po sili zakona. Bila je također krajnje nacionalistička: nacija je postala ona najjača veza koja građane ujedinjuje u domoljubnom zanosu.

Daviesov koncept relativne deprivacije sigurno pomaže razumijevanju seljačkih pobuna potaknutih vezom između slabe ljetine i niza neuspjelih vladinih mjera, koje su potaknule, ali ne i ispunile očekivanja naroda.

Ruska revolucija: Upravo onako kako je Francuska revolucija ocrtala obrise liberalne demokracije, tako je Ruska revolucija iz listopada 1917. Uspostavila prvu komunističku državu svijeta. Najavila je dolazak jednog režima, ideologije i revolucionarnog poretka koji su htjeli svrgnuti zapadnu demokraciju. Ruska revolucija bila je najvažniji događaj dvadesetog stoljeća. Ruska je revolucija srušila klimavo carstvo upravo onako kako je više od stoljeća prije Francuska uništila ostatke srednjovjekovlja u svojoj zemlji. Premda je Rusija potkraj 19.st. doživjela zamašnu industrijalizaciju pod pokroviteljstvom države, politički je okvir ostao konzervativan i autokratski. Uz carističku birokraciju, rusko je društvo i dalje bilo inertno. Neškolovane seljačke mase i dalje su ovisile o zemljovlasničkom plemstvu. Rusija je bila važna imperijalna sila, ali je njena politička, gospodarska i društvena struktura zaostajala za zapadnim konkurentima.Zemlja je bila zrela za revoluciju i to je bilo jasno. U Rusiji se dogodila generalna proba prije početka prave revolucije. Neuspjeh u ratu s Japanom 1905. pobunu mornara, koja je također završila neuspjehom. Desetljeće poslije, vojne nedaće Prvog svjetskog rata te gospodarski i administrativni kaos koji je u zemlji nastao nakon toga nije bilo tako lako riješiti. Godine 1917. središnja vlast praktički nije više mogla upravljati Rusijom. U ožujku se caristički režim raspao i zamijenila

13

ga je slaba privremena vlada. Pod odlučnim Lenjinovim vodstvom boljševici su je u studenom uspjeli smijeniti, premda bi s obzirom na kaos u zemlji bilo pretjerano reći da su osvojili „vlast“.

14

5.IZBORI I BIRAČI: Najočitija uloga izbor sastoji se u tome da omoguće nadmetanje za položaje i da se pobjednike može pozvati na odgovornost. Uz to, izborna kampanja omogućuje dijalog između birača i kandidata, dakle između društva i države.

Kompetetivni izbori i nekompetetivni izbori: Kompetetivni izbori daju ovlast novim ljudima na vlasti i time pridonose učinkovitosti obavljanja dužnosti. Međutim, nisu svi izbori kompetetivni. Većina autoritarnih vladara zadržava zakonodavnu vlast i za njih su tipični nadzirani izbori kao način regrutiranja za skupštine. Čak i ti nekompetetivni izbori, međutim, mogu im dati stanovitu legitimaciju u međunarodnoj zajednici, kao što mogu biti i mjesto na kojem će se poslušnim zastupnicima bezbrižno dopustiti da iznose beningne pritužbe svojih zajednica.

Izbori za EU parlament: Izbori za Europski parlament postaju referendumi o nacionalnim vladama, premda im je svrha izabrati zastupnike za Europski parlament.

Pravo glasa: drugi je važan podcijenjen element izbora. Nakon što je 60-ih i 70-ih godina 20.st. dobna granica spuštena, pravo glasa proširilo se u većini demokracija na gotove sve državljane starije od 18 godina. U nekim se zemljama sada razmatra mogućnost spuštanja dobne granice na 16 godina. Među kategorijama koje nemaju pravo glasa najvažniji su zatvorenici, duševni bolesnici, osobe bez državljanstva.

Pravo glasa žena: Malo se zemalja može mjeriti s Australijom i Novim Zelandom, gdje žene glasuju od početka dvadesetog stoljeća. U nekim zemljama žene su dobile pravo glasa tek nakon 1945., čime su muškarci priznali ženski doprinos ratnim naporima.

Izbori Eu državljana u drugim državama EU: U Europskoj unijim državljani zemlje A koji borave u zemlji B mogu glasovati na lokalnim i europskim, ali ne i na nacionalnim izborima u zemlji B.

Izborni sustavi: Većina prijepora o izbornim sustavima odnosi se na pravila o pretvaranju glasova u mandate. Ta su pravila jednako važna koliko su tehničke naravi. Ona govore o unutrašnjem funkcioniranju demokracije, koje obični birači ponekad razumiju jako slabo koliko i način rada automobliskog motora, a koje je jednako važno za rad političkog stroja.

Sustav relativne većine i većinski sustav: U nerazmjernim sustavima stranke se ne nagrađuje razmjerno postotku glasova; umjesto toga u svakom biračkom okrugu „pobjednik odnosi sve“. Ti sustavi mogu imati jedan od dvaju oblika: sustav relativne većine i većinski sustav. U sustavu relativne većine pobjeđuje kandidat koji dobije većinu glasova u svakom izabranom okrugu. Dovoljna je relativna većina glasova; većina nije potrebna. Unatoč tome što je star i jednostavan, sustav relativne većine danas se sve rjeđe primjenjuje. Preživio je uglavnom u Velikoj Britaniji i državama pod britanskim utjecajem kao što su Kanada, razni karipski otoci, Indija i SAD. Za metodz relativne većine bitan je bonus u obliku mandata koji dobiva stranka koja je na izborima osvojila najviše glasova. Da bismo shvatili zašto je to tako, uzmimo npr. dvije stranke, Crveni i Plavi. Pretpostavimo da Crveni u svakoj jedinici pobijede s po jednim glasom razlike. Premda je pobjeda tijesna, Crveni osvajaju sva mjesta u skupštini. Pobjednik dobiva sve, gubitnik ništa.

15

Sposobnost medote „prvi do cilja“ da dovode do većinske vlade, barem kada je posrijedi nadmetanje na nacionalnoj razini između dviju stranaka, često se predstavlja kao najjača strana tog sustava. No, sustav relativne većine ima i jednu veliku slabost. On ne nudi nikakvo jamstvo da će stranka koja osvoji najviše glasova dobiti najviše mandata u skupštini. Lako je moguće da se glasovi za neku stranku raspodijele tako učinkovito da ona dobije većinu mandata čak i ako ima manje glasova od glavne suparnice.Sustav relativne većine, koji nam je poznat iz Velike Britanije i SAD-a, nije jedini oblik nerazmjernog predstavništva. Postoji također rijeđa, ali možda demokratičnija verzija: većinski sustav. Ova metoda zahtjeva da pobjednički kandidat dobije većinu glasova, a to se obično osigurava u drugom krugu. Ako u prvom krugu nijedan kandidat ne dobije većinu, održava se drugi krug, uži izbor između dvaju vodećih kandidata. Ovaj se sustav i dalje primjenjuje u Francuskoj i bivšim kolonijama. Za demokrate su argumenti u prilog većinskom sustavu prilično uvjerljivi: nijedan kandidat ne bi smio biti izabran ako se pokaže da nije prihvatljiv većini birača ili akotako zahtjevaju pravila većini elektora.U kategoriji većinskih izbora alternativno je glasovanje prilično djelotvoran način postizanja većinskog rezultata u pojedinačnom glasovanju. U tom sustavu, birači rangiraju kandidate redoslijedom preferencija. Slabije preferencije međutim ulaze u igru samo ako nijedan kandidat ne dobije većinu prvih preferencija. Taj se sustav primjenjuje u izborima za australiski Donji dom.

Gerrymanderig: je umijeće „prekrajanja“ izbornih jedinica na izborima relativnom većinom kako bi se maksimizirala učinkovitost(omjer mandata i glasova) podrške nekoj stranci. Izraz potječe od izborne jedinice koju je 1812. Odredio guverner Massachusettsa Gerry. Bila je tako duga, uska i krivudava da je jednog promatrača podsijetila na salamandra(engl. Gerrymander)

Razmjerno predstavništvo: Razmjerni sustav je noviji od nerazmjernih sustava. Nastao je u kontinentalnoj Europi potkraj 19.st. potaknut osnivanjem udruženja za izbornu reformu. Ipak, razmjerni sustav danas je češći od sustava relativne većine i većinskog sustava. Početkom 20-ih godina 20.st. izabrala ga je većina demokratskih zemalja. Razmjerni sustav je norma u Zapadnoj, a sada i u Istočnoj Europi. Također, prevladava u Latinskoj Americi.Osnovna je ideja stranačko, a ne teritorijalno predstavljanje. Zamisao je jednostavna i praktična: stranka bi dobila onoliko zastupničkih mjesta izravno proporcionalno postotku osvojenih glasova.Većina razmjernih sustava nije posve razmjerna. Oni predviđaju barem neki bonus za najveću stranku, koji je manji nego u većini nerazmjernih sustava, i uz to u teoriji i praksi diskriminiraju najmanje stranke. U razmjernom sustavu jedna stranka rijetko dobije većinu mjesta; stoga većinske vlade nisu uobičajene i koalicije su vrlo česte.Kako se u razmjerno sustavu postiže cilj razmjernosti? Najčešće se koristi sustav lista, u kojem birač glasuje za listu stranačkih kandidata, a ne za samo jednu osobu. Broj glasova koji stranka osvoji određuje koliko će kandidata biti izabrano s te liste. Redoslijed kandidata na listi određuje koji će od njih biti izabrani kao predstavnici stranke. Sustavi lista razlikuju se prema tome koliko birači kobu odlučivati o tome za koje kandidate mogu glasovati. Na jednom kraju su zatvorene liste u Portugalu, JAR-u i Španjolskoj. U tim zemljama birači ne mogu utjecati na izbor kandidata, oni samo glasuju za stranku. U većini zemalja sustav lista

16

omogućuje biračima kakav-takav odabir s lista. U Švicarskoj i Luksemburgu imaju iznimno otvorene liste i birači mogu glasovati ili za stranačku listu ili za pojedine kandidate s više stranačkih lista. Sustavi lista podrazumjevaju izborne okruge s nekoliko zastupnika.Broj predstavnika koji će se izabrati u svakom izbornom okrugu poznat je kao veličina izbornog okruga. Ta brojka presudno utječe na to kako će razmjerni sustav funkcionirati u praksi. Kako kaže Farrell: „za sve je razmjerne sustave temeljni odnos ovaj: što je više mandata po izbornom okrugu, dakle što je okrug veći, to su rezultati razmjerniji.Veličina okruga povećava se s brojem predstavnika izabranih u svakom izbronom okrugu. U sustavu razmjernog predstavništa, što je više mandata po izbornom okrugu, izborni je sustav razmjerniji. Kada je cijela zemlja jedan izborni okrug, u skupštini mogu biti zastupljene i vrlo male stranek. Za razliku od toga, kad svaki izborni okrug daje samo 3-4 mandata, male stranke neće dobiti nijedno mjesto unatoč znatnom postotku glasova. Stoga „razmjernost“ razmjernog sustava nije stalna i mijenja se s veličinom izbornog okruga.Većina sustava izbornih lista predviđa izborni prag ispod kojega male stranek ne dobivaju nijedno mjesto. Pragovi koji postoje na razini izbornih okruga ili cijele zemlje, služe tome da štite zakonodavna tijela od ekstremista.Izborni pragovi u nekim zemljama: Turska 10%, Moldavija 6%, Češka, Njemačka, Poljska, Mađarska 5%, Švedska 4%, Danska 2%.

Kombinirani izborni sustavi: U njemu se kombinira teritorijalno predstavništvo iz sustava relativne većine i stranačko predstavništvo iz sustava razmjernog predstavništa.Taj domišljati kompromis nastao je u Njemačkoj. Birači ondje imaju dva glasa: jedan za kandidata okruga i drugi za regionalnu strnačku listu. Polovica zastupničkih mjesta u Bundestagu popunjava se izborima relativnom većinom u izbornim okruzima s jednim mandatom. Važnije je glasovanje za izborne liste jer ono određuje ukupan broj mjesta koji će dobiti svaka stranka u svakoj regiji. Nakon neposredno izabranih kandidata mjesta dobivaju kandidati sa stranačke liste dok se u svakoj regiji ne postigne točan, tj. razmjeran broj mjesta. Ako stranka dobije više mjesta na temelju glasovanja za kandidate okruga nego što ima pravo prema stranačkim glasovima, zadržava dodatna mjesta i Bundestag se povećava. Zbog dodatnih članova uzetih sa stranačke liste njemački se sustav opisuje kao kombinirani izborni sustav.Zemlje koje primjenjuju nerazmjerni kombinirani sustav su Japan, Tajland, Rusija i nekoliko drugih postkomunističkih zemalja.

Apsolutna većina: Procedura: Birači rangiraju kandidate. Ako na osnovi prve preferencije nijedan kandidat ne dobije većinu, briše se kandidat s najmanje glasova i njegovi se glasovi raspodjeluju prema drugoj preferenciji. Procedura se ponavlja dok neki kandidat ne dobije većinu. Primjenjuje se u Australiji.

Duvergeverovi zakoni: Pri ocjenjivanju izbornih sustava postavlja se problem odnosa između izbornih i stranačkih sustava. To je još uvijek sporna tema, Duverger je u svojem klasičnom radu rekao kako se „može uočiti gotovo potpuna korelacija“ između metode izbora relativnom većinom i dvostranačkog sustava; tvrdio je da je taj odnos, utemeljen na mehaničkim i psihološkim učincima, blizak „pravom sociološkom zakonu“. Tada se činolo da taj Duvergerov zakon favorizira sustav relativne većine, a razmjerni sustav i višestranačje

17

koje ga prati okrivljava za povezanost s nestabilnim koalicijskim vladama.Duverger je razlikovao dva učinka izbornih sustava. Mehanički učinak nastaje izravno iz pravila koja glasove pretvaraju u mandate. Primjer je prag za predstavništvo koji se koristi u mnogim razmjernim sustavima. Psihološki učinak sastoji se u djelovanju pravila na to kako će birači glasovati. Npr. većinski sustav koji se koristi u VB-u i SAD-u obeshrabruje birače da glasuju za manje stranke s malo realnih izgleda za pobjedu u izbornim okruzima.

Izborni sustavi- predsjednici: Od 91 neposredno izabranog predsjednika na svijetu, 61 se bira većinskim sustavom. U pretežnom broju zemalja s većinskim sustavom, ako nijedan kandidat ne osigura većinu u prvom krugu, održava se drugi krug i birači mogu birati između 2 kandidata koja su dobila najviše glasova. Francuska je istaknut primjer tog sustava.Izbori relativnom većinom, na kojima pobjeđuje kandidat s najviše glasova u prvom i jedinom krugu, drugi su najčešći pristup. Tom se metodom štedi novac za organizaciju drugog izbornog kruga, ali se može dogoditi da pobjednik, pojavili se nekoliko ozbiljnih kandidata, dobije mali postotak glasova.Na nekim predsjedničkim izborima uvjet je odaziv birača veći od 50%. Ako odaziv padne ispod te razine, nadmetanje počinje iznova.Glasovi za američke predsjedničke kandidate broje se prema državama, a svaki vodeći kandidat u državi dobiva sve njezine glasove u izborničkom tijelu. To federalno obilježlje znači da kandidat može doći u Bijelu kuću unatoč tome što je osvojio manje glasove od svojeg suparnika. Američki način biranja predsjednika ne možemo smatrati pravim primjerom neposrednih izbora primjenom metode relativne većine.Posredni izbori znače da dužnosnike bira tijelo koje je i samo izabralo neko šire biračko tijelo. Posredne su izbore provodile komunističke zemlje kao sredstvo da se ograniči izražavanje demokratske volje; svaka razina birala je samo sljedeću višu razinu. Njima se također služe u mnogim predsjedničkim izborima i izborima za gornji dom.3 važna obilježlja predsjedničkih izbora: trajanje mandata, mogućnost reizbora i vezu s drugim izborima.Predsjednički mandat obično nije kraći, a katkad je duži od parlamentarnog.Mandat je često ograničen na jedan ili 2 uzastopce. Razlog je bojazan da bi bez takvog ograničenja predsjednici iskoristili svoj jedinstveni položaj i predugo ostali na vlasti. Meksički predsjednici ne mogu se kandidirati za reizbor.Važno je i vrijeme održavanja predsjedničkih izbora. Kad se održavaju usporedno s izborima za skupštinu, vjerojatnije je da će pobijediti kandidat stranke koji dominira u zakonodavnom tijelu. Ne ugrožavajući podjelu vlasti, istodobni izbori smanjuju fragmentaciju predsjedničke izvršne vlasti. Na temelju takvog razmišljanja u Francuskoj je 2000. godine predsjednički mandat skraćen na 5 godina, koliko traje i mandat parlamenta.

Biračko ponašanje: U SAD-u se privrženost stranci potvrđuje tradicionalnom registracijom u pristaše kako bi se moglo glasovati na predizborima za utvrđivanje kandidata. Američki birači su naučili o sebi razmišljati kao demokratima, republikancima ili u rjeđim slučajima neovisnima. Takvo se shvaćanje američkog birača kao pristaše određene stranek naziva raznim imenima: michiganski model ili model stranačke identifikacije.U Europi se smatralo da je glasovanje izraz lojalnosti nekoj društvenoj skupini, a ne stranci. Čin glasovanja bio je izraz identifikacije s određenom religijom, klasom ili etničkom

18

skupinom. Stoga su birači sebe doživljavali kao katolike ili protestante, srednju klasu ili radničku klasu i glasovali su za stranek koje su izričito zastupale te interese. Društveni identitet je uvjetovao izbor stranke.Stranačka identifikacija podrazumjeva dugotrajnu privrženost određenoj stranci koja učvršćuje, način na koji birači tumače daleki im svijet politike. Stranačka identifikacija često počinje u obitelji, a pojačava se društvenim okruženjem birača. Ona utječe na biračevo ponašanje, ali je od njega odvojena. Kontinuitet stranačkih sustava na Zapadu 50-ih o 60-ih godina 20.st. objašnjavao se stabilnošću stranačke identifikacije.Zbog odumiranja glasovanja za skupinu ili stranku, politolozi su se usredotočili na pitanje kako birači odlučuju za koga će glasovati. Danas se ističu 4 čimbenika: politička pitanja, gospodarstvo, stranačke vođe i imidž stranke.Fiorinovo retrospektivno glasovanje znači da je glasovanje reakcija na uspješnost dotadašnje vlade taj nam pojam mnogo govori o karakteru suvremenog biračkog ponašanja. Retrospektivnim glasovanjem može se lakše objasniti zašto je stanje gospodarstva, napose raspoloživi prihodi, nezaposlenost i inflacija, tako mnogo utječe na popularnost vlada. Danas sve više birača glasuje polazeći od nemilosrdnog mišljenja da vlade treba kazniti za neuspjehe i možda nagraditi za gospodarski napredak.

Odaziv birača: Unatoč sve višim razinama naobrazbe, odaziv u većini demokratskog svijeta smanjuje se. Svakako nije slučajno da se odaziv smanjio kako se ubrzalo prekidanje stranačke vezanosti. Stranačko se članstvo smanjilo, kao i klasne i vjerske podjele koje su stranačku lojalnost održavale prvih poslijeratnih desetljeća.Franklin povezuje smanjeni odaziv sa smanjenjem važnosti izbora. Tvrdi da su poslijeratnim uspjehom mnogih demokracija u izgradnji država blagostanja i postizanju pune zaposlenosti razriješeni stari sukobi između kapitala i rada. Kada je klasni sukob pacificiran, birači nisu imali previše razloga izaći na birališta.Odaziv nije jednak u svim razdobljima, a niti u svim zemljama. Kako onda možemo objasniti razlike u raznim zemljama. Za to može poslužiti analiza troškova i koristi. Odaziv je veći u onim zemljama u kojima su troškovi ili napor glasovanja niži, a percepcija koristi viša. S troškovne strane, odaziv je veći u onim zemljama u kojima se može glasovati vikendom i poštom. Smanjuje se kad se od građana traži da se upišu u biračke popise lokalnih organa vlasti, kao u SAD-u. Što se tiče koristi, razmjerno predstavništvo povećava odaziv jer osigurava da svaki glas utječe na ishod. Što je veća važnost koju građani propisuju izborima, odaziv je veći.

Referendumi: Referendumi, inicijativa i opoziv su načini nakoje se u neposrednoj demokraciji biračima omogućuje da sami odlučuju o političkim pitanjima.Status referenduma nije uvijek jednak. Njihov ishod može biti obvezujuć, kao u slučaju ustavnih amadmana koji zahtjevaju potvrdu birača, ili samo savjetodavan. Obvezujući referendum raspisuje se u skladu s ustavom, dok je savjetodavni referendum tipična opcija za kolebljivu vladu. Referendum je glasovanje biračkog tijela o nekom pitanju javne politike. Ishod referenduma može biti obvezujući ili savjetodavan.Uloga referenduma je u tome što osiguravaju dvostruki sigurnosi ventil. Prvo, referendum omogućuje vladi da neku odluku prepusti građanima kad je iz nekog razloga sama nije sposobna donijeti. Drugo, ondje gdje postoji mogućnost inicijative i opoziva, nezadovoljni

19

građani mogu iskoristiti te instrumente i uputiti pitanja i kritike koje u suprotnom nitko ne bi saslušao.Italija koristi tzv. referendum o dokidanju. Raspisivanje referenduma može tražiti 5 regionalnih vijeća ili 500000 birača, ali samo o tome treba li ukinuti postojeći zakon.Inicijativa je postupak koji određenom broju birača omogućuje pokretanje postupka raspisivanja referenduma o nekom političkom pitanju.Opoziv omogućuje određenom broju birača da zatraže raspisivanje referenduma o smjeni nekog dužnosnika.Godine 2003. U Mađarskoj je raspisan prvi u nizu referenduma o pridruživanju EU u Istočnoj Europi s nadom da će rezultat referenduma u toj zemlji utjecati na rezultate u drugim zemljama kandidatkinjama, u kojima je javnost bila skeptičnija. U konačnici je rezultat bio pozitivan u svim zemljama kandidatkinjama koje su održale referendume.

Obvezatno glasovanje: Argumenti za: Većina građana prihvaća obveze prema državi kao što su plaćanje poreza, poštovanje zakona. . . Zašto onda ne bi prihvatili ono što Hill naziva „laganom dužnošću i nezahtjevnom obvezom“ glasovanja na nacionalnim izborima? Izbori utemeljeni na punom odazivu bili bi reprezentativni za stanovništvo i osigurali bi određenu političku jednakost. Povećali bi autoritet vlade i time kolektivnu korist. Samo postojanje obvezatnog glasovanja bilo bi dostatan poticaj za participaciju, a bez veće potrebe za kažnjavanjem onih koji ne glasuju.Argumenti protiv: Obvezatno glasovanje znači poricanje slobode, koja je bitna sastavnica liberalne demokracije. Zahtijevati od ljudi da glasuju obilježlje je autoritativnog poretka, a ne demokracije. Povećanje odaziva vjerojatno ne bi podiglo kvalitetu izbora; ako bi se od onih koji za to imaju najmanje političkog interesa i znanja zahtijevalo da glasuju, to bi moglo biti uzrokom lošijih odluka.Obvezatno se glasovanje bavi simptomima, a ne uzrocima. Ono odvlači pozornost od pravog pitanja: kako ljude vratiti na birališta njihovom vlastitom voljom.

Izbori u novim demokracijama: Prvi izbori nakon povlačenja diktatora obično imaju velik odaziv i označavaju početak novog režima. Važnost konstutivnih izbora ne leži toliko u njihovim rezultatima, koliko u sposobnosti da legitimiraju novi poredak.Konstitutivni izbori su prvi izbori nakon prelaska iz autoritarne u demokratsku vladavinu. Ta su prijelomna nadmetanja obično vrlo poticajni događaji s velikim odazivom kojima se potvrđuje legitimacija novog režima. Sljedeće izbore obično prate slabiji odaziv, stanovito otriježnjenje i u nekim slučajima povratak izbornih prijevara.

Izbori u autoritarnim državama: Izbori su u autoritarnim porecima često polukompetitivni: pobjednik se zna unaprijed, a za postizanje željenih rezultata pribjegava se izbornim prijevarama. U totalitarnim režimima kandidate se jednostavno predstavlja biračima i nema čak ni iluzije izbora.Polukompetitivni izbori miješaju izbor i kontrolu na način koji je karakterističan za autoritarne ili poludemokratske države. Kako bi osigurala reizbor, vladajuća stranka iskorištava sve prednosti vlasti, koje uključuju djelotvorno vladanje i vrlo eksponiranog vođu. Pokroviteljstvo je najveći resurs te stranke i služi ili za izravno nagrađivanje odanih birača,

20

primjerice plaćanje glasova, ili da se lokalnim moćnicima osiguravaju poslovi, ugovori, status ili novac.Garnitura na vlasti također iskorištava kontrolu nad medijima i nad provedbom izbora. Oporbeni kandidati često shvate da im onemogućuju kandidiranje: birački popisi na njihovim područjima nisu potpuni, nastup na televiziji rijetko im se dopušta, uznemirava ih policija, misteriozno nestaju leci i plakati. Oporba postaje malodušna jer vidi da joj je sudbina vječno oponiranje i da nikada neće pobijediti.I dok polukompetitivni izbori daju nekakvu mogućnost odabira, u totalitarnim režimima izbori su suroviji. Tako se u komunističkim zemljama nitko nije pretvarao da bi vladajuća stranka mogla izgubiti ili imati značajniju oporbu.

PROFIL SAD-a: Oblik vlasti: federalna republikaZakonodavna vlast: Predstavnički dom sa 435 mjesta je donji dom. Senat koji ima 100 senatora, vjerojatno je najutjecajniji dom na svijetu i ima po 2 neposredno izabrana senatora iz svake države.Izvršna vlast: predsjednik ima golem aparat, koji uključuje Ured Bijele kuće sa 400 zaposlenih i izvršni ured Predsjednika s oko 2000 djelatnika. Kabinet je mnogo manje važan nego npr. BritanijiSudbena vlast: Vrhovni sud i dvojni sustav federalnih sudova i sudova država. To devetoročlano tijelo može poništavati zakone i postupke protivne Ustavu. Na sudovima se rješavaju mnoga politička pitanja.Izborni sustav: SAD je jedna od nekoliko zemalja koje još uvijek imaju izbore relativnom većinom. Predsjednika se bira posredno preko izborničkog tijela. Kandidat koji pobijedi u ključnim državama može biti izabran preko tog tijela premda je ukupnom broju glasova drugi, kao na izborima 2000. godine.Stranački sustav: Unatoč povremenim prijetnjama trećih stranaka, Demokratska i Republikanska stranka pokazuju iznimnu vitalnost. Opstanak tih stranaka rezultat je ideološke fleksibilnosti, njihove zakonske ukorijenosti i sustava relativne većine koji ne pogoduje manjim strankama.Prema Ustavu, vlast je podijeljena između federalne i državnih vlada. Središte vlasti podijeljeno je na izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast. Američka je politika izrazito pluralistička i u njoj interesne skupine mnogo lakše sprečavaju reforme nego što ih izvršna vlast provodi. Crnci 1965. godine dobivaju pravo glasa

6.INTERESNE SKUPINE: su organizacije koje imaju stanovitu autonomiju od vlade ili političkih stranaka i koje nastoje utjecati na javnu politiku. Pretpostavljaju formalnu organizaciju i stoga ih možemo razlikovati od društvenih pokreta.

21

Poput političkih stranaka, interesne skupine djeluju u prostoru između društva i države i pomažu njihovu povezivanju. No, dok političke stranke teže osvajanju vlasti, interesne skupine jedino hoće na nju utjecati. Interesne skupine se ne nadmeću na izborima.Slobodni strijelac pušta druge da izbore kolektivna dobra, tj. koristi kao što su nezagađeni zrak, koji se ne može omogućiti samo nekima. Mogućnost da se djeluje kao slobodan strijelac potiče neučlanjivanje u interesne skupine kao što su sindikati, koji se bore za ciljeve koji koriste i članovima i nečlanovima, npr. sigurnije uvijete rada.

Klasifikacija interesnih skupina: Selekcijske ili zaštitne skupine kako se katkad nazivaju te zaštitne organizacije, osnivaju se radi utjecaja na vladu. Da bi ostvarile svoje ciljeve, pomažu im sankcije. Zaštitne skupine traže za svoje članove selektivne povlastice i insajderski status u relevantnim resursima vlade. Budući da zastupaju jasne strukovne interese, zaštitna su udruženja često najutjecajnije interesne skupine. Etablirana su, dobro povezana i imaju dobre resurse.Druga vrsta su promocijske skupine. Promocijske skupine zagovaraju određene ideje, identitete i politike i vrijednosti. Nazvane također problemskim ili kampanjskim skupinama, promocijske skupine uključuju primjerice zagovornike i protivnike prava na pobačaj, ekološke skupine. . .Promocijske skupine su najvažnije u razvijenim demokracijama; ondje ih je sve više, sve su važnije i vlada ih sve više uvažava.Granica koja dijeli zaštitne i promocijske skupine nije oštra. Npr. budući da organizacije kao što su ženski pokreti i homoseksualni lobi često žele utjecati na javno mišljenje, svrstavaju ih u promocijske. No kako im je glavna zadaća promicati interese specifičnih skupina, možda ih je najbolje opisati kao zaštitne interesne skupine koje se služe promocijskim sredstvima.Krovna udruženja je organizacija koja vladi prenosi šire interese kapitala ili rada.Članovi krovnih organizacija nisu pojedinci nego druge organizacije, kao što su poduzeća, trgovačka poduzeća i sindikati. Krovna su udruženja važne komponente korporativizma.Stvaranje zasebnih krovnih udruženja uglavnom je fenomen zaštitnih skupina.

Kanali pristupa: Izravna diskusija s kreatorima politika: Glavni posao većine interesnih skupina, osobito onih zaštitinih, sastoji se u utjecanju na javnu politiku. Većina tih aktivnosti usmjerena je na birokraciju, zakonodavno tijelo i sudove. U razvijenim demokracijama, najveći je pritisak na birokraciju. Intersne skupine okreću se onamo gdje je moć, a odluke se donose u uredima državnih službenika.Prodorne zaštitne skupine fokusiraju se na uska područja jer im je teško kontrolirati široko postavljenu politiku izabranih dužnosnika. No kad se radi o pojedinostima, većina demokracija pridržava se pravila rasprave s organiziranim mnijenjem u savjetodavnim viječima ili odborima; takve su konzultacije često propisane zakonom. Uostalom, ekspertiza se često nalazu u interesnoj skupini a ne u birokraciji, a sa stajališta ministra, svima prihvatljiv sporazum predstavalja politički sigurno rješenje.Skupna tužba je pravno sredstvo kojim se tužitelji služe radi sebe, ali i „radi svih drugih u

22

istom položaju“. Taj mehanizam omogućuje podjelu troškova postupaka i dobiti u velikoj skupini i predstavalja polugu kojom se interesne skupine mogu za svoje ciljeve boriti na sudovima. Sredstvo se redovito koristi u SAD-u.Posredni utjecaj preko stranaka: Interesne skupine i stranke mogu se preklapati jer su i jedne i druge sredstvo pomoću kojega društvene snage nastoje utjecati na vlast.Rijetki su bliski odnosi između skupina i stranaka. Većina interesnih skupina želi iskušati sreću, a ne razvijati tijesne veze s nekom političkom strankom. Stoga su uobičajene labave, pragmatične veze između stranaka i interesa. U SAD-u, poslovni krugovi gravitiraju Republikanskoj a radničke organizacije Demokratskoj stranci, no to su partnerstva iz koristoljublja.Posredni utjecaj preko masovnih medija: Tisak, radio i televizija predstavljaju za interese skupine dodatni resurs. Po definicji, poruke šalju mediji upućene su širokoj javnosti, a ne određenim političarima. Stoga su mediji glavno mjesto djelovanja promocijskih skupina koje žele utjecati na javno mijenje. Njihova meta je društvo, koliko i vlast. Za razliku od zaštitinih skupina, promocijske skupine obično nemaju resurse i pristup, pa je njihov kapital besplatni publicitet.Tradicionalno, masovni mediji su manje važni zaštitnim skupinama jer one imaju specijaliziranije i skrivenije zahtjeve.Lobisti: Lobi je pojam izveden od engleske riječi lobby za dvoranu u Donjem domu britanskog parlamenta. Ondje su ljudi mogli pristupiti zastupnicima i zamoliti ih da se založe za njih.Lobiranje je izrazito osoban posao. Zakonodavac će najvjerojatnije uzvratiti poziv lobistu koji je njegov bivši kolega. Iz tog razloga, lobističke tvrtke uvijek traže bivše zakonodavce ili državne službenike s debelim telefonskim imenikom. Više nego u većini drugih profesija, u lobiranju je važno koga poznajete.Zašto je lobiranje profesija u usponu? Nameću se tri razloga. Prvo, državnih je propisa sve više i često izravno utječu na poduzeća, interesne skupine i sindikate. Drugo, odnosi s javnošću postaju sve sofisticiraniji i često se želi istodobno utjecati i na najšire slojeve i na vlast. Profesionalni savjetnici dolaze na svoje u planiranju i provedbi raznolikih kampanja, koje klijentima mogu biti previše složene da bi ih izravno vodili. Treće, danas se mnoge tvrtke obraćaju organima vlasti izravno, a ne posredstvom svojih granskih udruga. Poduzeća zaključuju da angažiranje lobističke tvrtke radi lakšeg kontakta s nekom vladinom agencijom ili slično nastrojenim zakonodavcem brže daje rezultate nego ako idu preko negog tijela iz svoje djelatnosti, koje mora razmotriti interese svih svojih članova.

Pluralizam: „vladavina mnogih“ odnosi se na politički sustav u kojem mnoge konkurentske intersne skupine vrše velik utjecaj na prijmčivu vlast. Država je više arbirar nego igrač. No, svaka se od tih skupina usmjerava na vlastito područje pa svim sektorima ne dominira samo jedna elita. Pluralisti drže da društvo dominira državom. Oni smatraju da je uloga države reagirati na interese koje joj iznose. Država je u pluralističkom sustavu uglavnom arena z nadmetanje između interesnih skupina. Pluralizam donosi zdravu fragmentaciju u širokom rasponu djelovanja vlasti jer se većina interesa svodi na samo jedan sektor politke. Glavna je postavka pluralizma da nijedna elita ne

23

dominira nad vlasti. U svakom području politike predvode druge interesne skupine. Općenito, pluralizam podrazumjeva zdrav proces disperziranog odlučivanja u kojem razne intersne skupine omogućuju da vladine politike ne odražavaju samo ekonomske interese, nego također društvenu raznovrsnost. Važnost pluralizma leži u njegovim implikacijama za naše razumijevanje suvremene demokracije. Pluralisti prihvaćaju da je u praksi, većinska vlast netočan opis funkcioniranja demokracije. Umjesto toga ocjenjuju da je demokracija zapravo vladavina niza manjina, od kojih svaka djeluje u određenom području, ali je podvrgnuta međusobnom nadzoru drugi skupina iz istog sektora, s vladom kao arbitrom.

Korporativizam: Kako korporativizam zamišlja odnos između interesnih skupina i vlasti? Glavna razlika u odnosu na pluralizam sastoji se u tome što pluralizam podrazumjeva nadmetanje među skupinam, a korporativizam koordinaciju i planiranje. Zajedno s vladom, krovna udruženja koja zastupaju kapital i rad donose i provode ključne politike, osiguravajući red u društvima koja često imaju dugu povijest sukoba. To je pristup odozgo nadolje, koji zahtijeva visoku razinu društvene i političke organizacije a ona uključuje obvezatno članstvo tvrtki u organizacijama poslodavaca i zaposlenika u sindikatima.Premda su krovna udruženja formalno odgovorna svojim članovima, njihova važna uloga u korporativnom sustavu sastoji se u tome da svoje članove povuku sa sobom nakon što sklope sporazum s vladom. Pitanja kao što su razina cijena, rast plaća, porezne stope i uvjeti za mirovinu rješavaju se u tripartitnim dogovrima viših dužnosnika, industijalaca i sindiklanih vođa. Sporazumi se potom često predstavljaju kao dogovoren socijalni pakt ili socijalni ugovor između aktera socijalnog partnerstva. U demokratskom kontekstu, korporativizam je odnos između države i interesnih skupina u kojemu najvažnije odluke u unutarnjim pitanjima nastaju iz rasprave između vlade i krovnih udruženja koja predstavljaju glavne socijalne partnere: kapital i radnike. U zamjenu za utjecaj, partneri osiguravaju poslušnost svojih članova. Taj se sustav često naziva liberalnim ili socijentalnim korporativizmom kako bi ga se razlikovalo od korporativizma fašizma, u kojem je dominirala država.U korporativizmu, pregovori između države i priznatih skupina poprimaju administrtivni, tehnički oblik. Kreiranje politike je depolitizirano i izborno predstavništvo u parlamentu postaje manje važno. Politika se određuje u privatnim pregovorima u ministarstvima, a ne u javnoj raspravi u skupštini. Korporativizam također podrazumjeva hijerarhiju skupina. Vlada pregovara s utjecajnim krovnim udruženjima, koje zatim odluke prenose svojem članstvu.Korporativizam je prisutan u Austriji, Danskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Finskoj, Belgiji, Irskoj.

Interesne skupine u novim demokracijama: Uloga koju interesne skupine trebaju igrati u novim demokracijama i dalje nije jasna, što je u uskoj vezi s time koliko je sama demokracija konsolidirana. Za sada se interesne skupine u novim demokracijama ne razvijaju prema zapadnjačkim načelima, ništa više nego što političke stranke prerastaju u masovne organizacije kakve smo nekoć imali u Zapadnoj Europi.Ipak, prijelaz u demokraciju oslobodio je neke nove snage. U mnogim novim demokracijama nastale su tradicionalne društvene skupine, a ne interesne skupine. U postkomunističkom

24

svijetu pokazalo se da su skupine utemeljene na etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, koje su dugo bile potiskivane, moćna snaga nestabilnosti.

Interesne skupine u autoritarnim državama: Uloga interesnih skupina u nedemokratskim državama posve je suprotna njihovu položaju u razvijenim demokracijama. Za autoritarne vladare, slobodno se organizirane skupine predstavljaju potencijalnu opasnost za njihovu vlast i stoga ih žele suzbiti ili uključiti u svoju strukturu moći.U drugoj polovici 20.st. mnogi su se autoritarni vođe morali suočiti s izazovom novih skupina koje je sa sobom donio gospodarski razvoj. Bili su to sindikati, seljački savezi i obrazovani radikali. Kako su vladari reagirali na te nove uvjete? Jedna od strategija bila je potpuno gušenje bilo kakvih interesnih skupina. Ondje gdje su građanske slobode bilo slabo razvijene i gdje su skupine bile nešto novo, taj je pristup bio izvediv. Tako su strategiju represije primjenili mnogi vojni režimi. Vojni vođe su često imali prste u ekonomskoj piti, katkad u prešutnoj suradnji s multinacionalnim korporacijama; cilj tih vladara bio je održati radnu snagu koja je poslušna i slabo plaćena. „Izazivači nevolja“ koji su htjeli osnovati sindikate, bili su brzo uklonjeni.Na drugoj strani, autoritarni vladari su nastojali manipulirati izražavanjem tih novih interesa. Tj, dopuštali su organizaciju interesa, ali su ih nastojali kontrolirati politikom uključivanja, a ne isključenja.Položaj interesnih skupina u komunističkim je državama bio još marginalniji nego u drugim nedemokratskim režimima. U većem dijelu komunističke ere interesne skupine nisu postojale i to je bio promišljen rezultat komunističke ideologije. Komunističke je države vodila partija, a ne društvo. Bilo je nezamislivo da slobodno organizirane skupine artikuliraju interese. Komunistički vladari nastojali su sve organizacije upregnuti u transmisijski remen partijske politike. Sindikati, mediji, omladinske skupine- svi su oni bili tek ogranci partije u službi velikog cilja izgradnje komunizma kroz preobrazbu društva.U fašističkoj teoriji, kao i komunizmu, država je dominirala nad parcijalnim interesima. Glavna je postavka fašističke ideologije bila da je država mora predvoditi. Ali za razliku od komunizma, fašistička je država nastojala mobilizirati, a ne uništiti, skupno djelovanje. Htjela je iskoristiti, a ne preuzeti, privatnu industriju. Fašizam je zagovarao korporativn odnos između države i industrije. Smatralo se da će gospodarstvo biti podijeljeno na industrijske sektore. U svakoj grani će posebne korporacije sastavljene od poslodavaca, zaposlenika, stranek i vlade planirati proizvodnju, određivati plaće i cijene i rješavati sporove. U tom vertikalnom aražmanu, neće biti horizontalnih sukoba između poslovnih grupacija i sindikata jer će obje strane naučiti služiti nacionalnim ciljevima koje postavlja vrhovni vođa. Tako će korporativizam osigurati nacionalni interes nadilazeći klasni sukob.

Profil EU: Oblik vlasti: Jedinstveno regionalno tijelo u kojem se politika određuje djelomice u institucijama EU, a djelomice kroz pregovore država članicaIzvršna vlast: Vijeće EU koje se sastoji od šefova vlada i koje daje političku inicijativu. Moćna EU komisija, podijeljena na 17 općih uprava, pokreće zakonodavne prijedlogeSkupština: poslanici jednodomnog EP izravno se biraju u svakoj zemlji na petogodišnji mandat. Broj parlamentarnih zastupnika pojedine države ovisi o broju stanovnika.

25

Sudbena vlast: utjecajni Europski sud pravde, sastavljen od po jednog člana iz svake zemlje članice, uspješno je razvio ustavnu podlogu federalizma.

7.POLITIČKE STRANKE: Sartori definira političku stranku kao „svaku političku skupinu sa službenim obilježljem koju predstavlja na izborima i koja je sposobna kroz izbore postavljati kandidate za položaje u vlasti“. Za razliku od interesnih skupina, koje teže jedino utjecaju, ozbiljne stranke žele osigurati poluge vlasti. Kako je rekao Weber, stranke žive u

26

„kući vlasti“.U Zapadnoj Europi, stranke tipično imaju veliko, premda sve manje, članstvo koje plaća članarinu, koherentnu ideologiju i strogu stegu među parlamentarnim zastupnicima. Za razliku od toga, stranačke organizacije u Sjevernoj Americi su slabije i čak još više decentralizirane. Kanadu i SAD nemaju europsku tradiciju velikog registriranog članstva koje plaća članarinu. Osim zakonodavnih tijela, američke i kanadske stranke uglavnom su sredstva za organizaciju izbora; između kampanja kao da spavaju zimski san.

Kriza stranaka: Pitanje za 21.st. glasi: svjedočimo li krizi stranaka i izvozu u ostatak demokratskog svijeta sjevernoameričkog oblika slabih, decentraliziranih organizacija? Dokaza za takvu krizu nedvojbeno je sve više:

Najveće stranke više ne nude korjenito drukčije vizije dobrog društva S nestankom tradicionalnih društvenih podjela, slabi stranačka lojalnost birača Stranačko vodstvo se smanjuje i stari Vođe sve više komuniciraju s biračima preko televizije, a ne preko stranke Stranački prihodi sve više ovise o državnim dotacijama umjesto o članarinama

Tipovi stranačke organizacije: Elitističke stranke su „iznutra stvorene“. Formiraju ih unutar skupštine koje se udružuju radi zajedničkih interesa i vođenja djelotvornih kampanja u proširenom biračkom tijelu. Prve stranke nastale u 19.st bile su elitističke stranke.Masovne stranke su izum novijeg datuma. One nastaju izvan skupštine, u skupinama koje žele imati svoje zastupnike u zakonodavnim tijelima koji će predstavljati njihove interese i ciljeve. Najbolji primjer tih stranaka stvorenih izvan zakonodavnih tijela su radničke stranke. Primjer je njemački SPD. Izvor prihoda tih stranaka su članarine.Catch-all stranke noviji su oblik organizacije. Catch-all su reakcija na mobiliziran politički sustav u kojem je priroda vladanja postala tehnička i u kojem se s biračkim tijelom komunicira preko medija. Njihovi vođe komuniciraju s biračima putem televizije, a ne još uvijek velikog članstva. Takve stranke žele vladati u nacionalnom interesu, a ne kao predstavnici društvene skupine. Catch-all stranke traže podršku birača gdje god je mogu naći; njihov cilje nije predstavljati, nego vladati. CDU u Njemačkoj je primjer ove stranke.

Željezni zakon oligarhije: kad kažemo organizacija, kažemo oligarhija. Čelnici organizacija, koje uključuju i političke stranke, razvijaju stručno znanje, specijalistička umijeća i posvećenost vlastitoj moći. Uzeti zajedno, tj. elementi osiguravaju da čak i strankama koje su formalno posvećene demokraciji počinje dominirati vladajuća elita.

Odabir kandidata i vođe: Kandidati: Pri odabiru kandidata za zakonodavno tijelo, stranke su uvjetovane izbornim sustavom. U slučaju izbornih lista razmjernog predstavništva, stranke moraju biračima ponuditi rangiranu listu kandidata bilo na nacionalnoj ili regionalnoj osnovi. Ta zadaća obično podrazumjeva komromise stranačkih dužnosnika između različitih frakcija i interesa unutar stranke.U nekoliko zemalja kandidatske liste se pripremaju putem predizbora stranačkog članstva. Taj je postupak demokratičniji, ali nosi svoje poteškoće. Na izborima se bira poznate a ne sposobne osobe. U praksi, predizbor je također nespojiv s ciljem uravnotežene liste.U nekoliko zemalja koje imaju razmjerne izbore utemeljene na lokalnim izbornim okruzima,

27

postupak nominacije je više decentraliziran.Vođe: Najčešći način odabira vođe jest poseban stranački kongers ili skup.Glasovanje stranačkog članstva je sve popuarnija metoda odabira vođa.Odabir od strane parlamentarnih zastupnika stranke, preostala tehnika odabira vođe koja se široko primjenjuje, uključuje mnogo uže biračko tijelo. Taj je oblik naranvo tradicionalna metoda, osobito za elitističke stranke s njihovim podrijetlom u skupštini. To se sredstvo još koristi u nekoliko zemalja, među kojima su Australija, Danska i Novi Zeland.

Članstvo i financije: U prvom desetljeću 21.st. mnoge stranke u razvijenim demokracijama imaju manje članova, ali više novca nego ikada od osnutka. Taj nam individualni paradoks mnogo govori ne samo o tome da se priroda stranaka mijenja, nego i o tome kako se razvija njihov odnos s društvom i državom.Udio stanovništva koji pripada nekoj stranci drastično se smanjio od početaka 60-ih pa do kraja stoljeća. Najviše je to izraženo u Danskoj. Kartelne stranke su vodeće stranke koje svoju dominaciju političkim tržištem iskorištavaju za postavljanje pravila igre kao što je javno financiranje, koje dodatno učvršćuje njihov jak položaj. U politici kao i u biznisu, opasnost takvih tajni sporazuma leži u tome što dugoročno štete vjerodostojnosti sudionika.

Krajnja desnica: Francuska nacionalna fornta bila je značajan i razmjerno dugovječan primjer stranke krajnje desnice. Takve stranke okrivljuju imigrante, tražitelje azila i druge manjine za osjećaj nesigurnosti što ga njihovi pristaše imaju u svijetu koji se mijenja. Imaju izvanredno sličnu društvenu osnovicu i uvelike računaju na neobrazovane i nezaposlene mlade ljude. Taj dio birača naročito razočaran ortodoksnom demokracijom.

Prosvjedne stranke: iskorištavaju nezadovoljstvo ljudi vladom ili političkim sustavom i obično inzistriraju na specifičnim „problemima“ kao što su visoki porezi ili premisivna politika useljavanja azila. To su obično kratkovječne stranke, koje nestaju jednako brzo kako su se i pojavile. Njihovi vođe su obično karizmatični, ali i neiskusni, a aktivisti djeluju na rubu zakona.

Stranački sustavi: Označava interakciju važnih političkih stranaka. U demokraciji stranke reagiraju na inicijative drugih stranaka u konkurentskoj međusobnoj igri. Stranački sustav također odražava zakonsku regulativu koja se odnosi na sve stranke.

Stranački sustav s dominantnom strankom: U tim je sustavima jedna stranka stalna sastavnica izvršne vlasti, a vlada sama ili u koaliciji. Taj je model bio češči u 20.st. nego sada.Dugoročno, dominantne stranke obično postaju žrtve vlastita uspjeha.Upravo zbog snage položaja dominantne stranke u njoj nastaju frakcije, a to vodi okretanju stranačkim problemima, pomankanju zanimanja za politike i čak korupciji.

Dvostranački sustavi: U dvostranačkom sustavu dvije vodeće stranke približno jednake veličine nadmeću se za podršku birača, postavljajući time okvir za političko nadmetanje. Preostale stranke imaju malen ili nikakav utjecaj na sastavljanje vlada i njihove politike. Nijedna stranka ne dominira sama, već u kombinaciji tvore snažan stranački sustav. Poput

28

dominantih stranaka, sada slabi i dvostranački sustav, a održavaju ga jedino izbori relativnom većinom. Prema Duvergerovu zakonu „izborni sustav relativne većine favorizira dvostranački sustav“. Stoga je nedavno udaljavanje od izbora relativnom većinom, na Novom Zelandu i JAR-u, oslabilo izglede dvostranačja.

Višestranački sustav: U višestranačju zakonodavno tijelo uključuje nekoliko manjinskih stranaka, a rezultat su koalicije ili rjeđe manjinske vlade vodeće stranke. Višestranački sustavi su prirodne posljedica razmjernog predstavništva, izbornog sustava koji prevladava u Europi i Skandinaviji. Da bi ocijenio višestranački sustav, mora se ispitati karakter i funkcioniranje vlade.

Stranke u novim demokracijama: U većini novih demokracija stranke nemaju koheziju, masovno članstvo, čak ni ideologiju. Zemljama u tranziciji iz komunizma nedostajelo je mnogo toga, ali im stranaka nije manjkalo. Te su stranke bile većinom elitističkog tipa i nisu imale masovne članstvo i snažne izvanparlamentarne strukture.Neuspjeh tih stranaka da prodru u postkomunistička društva bio je posljedica neprekidne sumnje u politiku i političare koja je vladala među stanovništvom. Birači, kojima je tijekom komunističke ere, a često i prije, političko pravo glasa bilo uskraćeno, nisu se mogli lako oduševiti. Uz to, novoosnovane stranke nisu imale iste motive da izgrade masovnu organizaciju kakvu su imale konfrontirane europske socijalističke stranke stoljeće prije. Budući da pravo glasa proširilo praktički na cijelo stanovništvo, nije bilo potrebe za socijalističkim strankama koje bi tražile pravo glasa za isključenu radnu klasu.Stranka sljednica je izraz kojim se opisuju nove stranke koje su u postkomunističkim državama nastale iz starih vladajućih komunističkih partija. Primjeri su socijaldemokrati u Češkoj i Poljskoj. Ideološki, stranke sljednice prihvatile su kraj komunizma, ali su dovodile u pitanje brzinu prelaska na puno tržišno gospodarstvo.

Stranke u autoritarnim državama: U autoritarnim su režimima stranke mnogo manje važne nego u demokracijama. Ima slučajeva u kojima autoritarni vladari ukidaju sve stranke, tvrdeći kako nemaju nikakvu vrijednost u zemlji koja se mora ujediniti iza svojega vođe

Autoritarne stranke: Neki autoritarni režimi i dalje se održavaju na životu bez stranaka. To su ili predstranačke ili protustranačke države. Predstranačke države najčešće nalazimo na Srednjem istoku, npr. Saudijska Arabija, Jordan, Kuvajt. U tim tradicionalnim monarhijama dominira vladajuća obitelj, a stranke tek treba osnovati ili dopustiti. Danas su predstavničke države rijetke, ali su u međunardonim okvirima važne s obzirom na zalihe nafte, sukob s Izraelom ili u nekim slučajevima povezanosti s terorizmom.U protustranačkim državama, kojih je više, postojeće stranke se zabranjuju kad vlast preuzme nov režim.

Komunističke stranke: Komunističke države su granični slučaj kontrole koju može postići vladajuća stranka u nedemokratskim uvjetima. Masovna stranka je bila najveći izum 20.st., koji je doživio vrhunac u dominaciji vladajućih komunističih partija nad državom i društvom, naročito u SSSR-u. Državna stranka je provodila kontrolu raznim sredstvima. Stranka se ponašala kao pas čuvar društva, odrešivala je nositelje svih odgovornih položaja,kontrorirala medije i propagadne aktivnosti. Kao i u svim drugim totalitarnim režimima, prisila i strah

29

pomagali su komunističkim partijama da održe vlast.Demokratski centralizam je bio ključno obilježlje organizacije komunističke partije. Temeljio se na dvama načelima. Prvo, niže razine morale su prihvaćati odluke viših razina. Drugo, svaku razinu birala je razina neposredno ispod nje, čime je nastajala piramida posrednih izbora. Ali za svake bi izbore bila nominirana samo jedna osoba, a zapravo bi taj kandidat bio odabran odozgo. Dakle, „demokratski centralizam“ je bio centralizam bez demokracije.

Fašističke stranke: Pokazujući granice kocepta totalitarne vlasti, fašističke stranke nikada nisu postigle one razine kontrole bilo države ili društva kao komunističke. Ta je slabost uvelike odražavala kult vođe u fašizmu. Fašistička stranka je služila svojem vođi, a ne obratno.

Stranke kao maksimilizatori glasova: Argumenti za: Klasična studija o tome kako se stranke nadmeću jest Ekonomska teroija demokracije. Downs tvrdi da se na političkom tržištu stranke ponašaju na racionalan način i da idu za svojim interesima. Stranku definira kao tim ljudi koji žele kontrolirati aparat vlasti time što će osvojiti položaj na regularnim izborima. Da bi maksimizirale kontrolu nad upravom, stranke žele maksimizirati glasove, čak i višestranačkom sustavu: što više glasova dobije, to su veći izgledi da će ući u koaliciju; uđe li u koju, dobiva moć i više pojedinaca iz njenih redova ima položaj u koaliciji na vlasti. Stoga je maksimiziranje glasova još uvijek osnovni motiv koji pokreće ponašanje stranaka. Downs iz te pretpostavke zaključuje da će sve dok javno mijenje tvori simetričnu zvonoliku distribuciju oko središnje točke na skali lijevo-desno stranke u dvostranačkom sustavu konvergirati prema središtu tog ideološkog spektra. Stranka može krenuti od ekstrema, ali će pomaknuti prema centru jer se ondje može osvojiti više glasova nego što se može izgubiti ako ne izađu na izbore birači na krajnjim točkama.Argumenti protiv: Kritičari tvrde da je Downsova tvrdnja o maksimiziranju glasova previše ekstremna. Često je točnije da stranke žele vlast, a taj cilj ne iziskuje maksimiziranje glasova već samo to da se dobije dostatan broj glasova za pobjedu.Radikalnije može se reći da stranke žele utjecati na javnu politiku, a ne steći položaje ili maksimizirati glasove.

Profil Italija: Oblik vlasti: parlamentarna, s posredno izabranim predsjednikom koji može imati ulogu u sastavljanju vladeZakonodavna vlast: zastupnički dom 630 članova i Senat 315 biraju se istodobno na općim izborima na najviše 5 godina. Prijedlog zakona moraju odobriti oba doma i vlada je jednako odgovorna oboma domovima, čime zakonodavna vlast postaje izrazito dvodomna.Izvršna vlast:Premijer formalno imenuje ali ne može smjenjivati članove velikog kabineta. Koalicijski zahtjevi ograničavaju izbor parlamentarnim zastupnicima. Premijerov ured sa 800 zaposlenih daje podršku, što premijeru daje veći utjecaj na vladu.Sudbena vlast: temelji se na tradiciji građanskog prava. Italija tako ima i obični i administrtivni sudbeni sustav. Petnaestočlani Ustavni sud ima ovlasti revizije.Izborni sustav: Kombiniran sustav u kojem se ¾ obaju domova biraju jednostavnom većinom, a ¼ sustavom razmjernog predstavništva.

30

Italija je do 1992. bila izrazir primjer stranačkog sustava s dominatnom strankom. DC(demokršćani su bili glavna stranka). DC su bili vodeća stranka u svih 47 talijanskih vlada između 1947. i 1992. DC je bio catch-all stranka koja je svoju političku snagu dobivala iz toga što je služila kao bedem protiv jake komunističke partije Italije. Stranka je nadzor nad državom koristila za nagrađivanje pristaša poslovima i ugovorima, ne vodeći računa o državnoj rizinici. Ta mreža pokroviteljstva raširila se po cijeloj zemlji i osigurala stanovitu integraciju bogatog Sjevera i zaostalog Juga. Vlast DC-a se zasnivala na nestabilnim koalicijama s razčičitm partnerima: vlade su bile kratka vijeka i razvijanje politike bilo je ograničeno. Ovaj se stranački sustav raspao između 1992. i 1994. DC 1994. nije ni postojao.Premda se stari sustav nepovratno raspao, novi poredak u Italiji tek se počinje očitovati u stabilnijoj vladi. Vlada sastavljena poslije izbora 1994., prvih prema novom izbornom sustavu koji je osmišljen radi ublažavanja gragmentacije, raspala se nakon 7 mjeseci kao žrtva tradicionalnih koalicijskih suparništava. Zamijenjena je neobičnom kriznom vladom tehnokrata, u kojoj uopće nije bilo parlamentarnih zastupnika. Sljedeći izbori održani 1996., donijeli su neke znakovite konsolidacije. Pojavile su se dvije alijanse: Maslina lijevog centra i desniji Pol slobode. No stabila vlada kao ozbiljnija mogućnost pojavila se tek 2001. godine kada je Berlusconijeva koalicija Kuća slobode dobila većinu u oba skupštinska doma.

8.USTAVI I ZAKONSKI OKVIR: Ustavna vlast ili konstitucionalizam jest kombinacija navika, praksi i vrijednosti koje podupiru vladavinu prava. Ustavi se ne provode sami, oni ovise o podršci političke elite oni ovise o podršci političke elite koja osigurava djelotvoran okvir za obnašanje vlasti. Ondje gdje ustavne vlasti nema, ustav postaje samo slovo na papiru.

31

Za razumijevanje uloge ustava, najprije moramo predstaviti ideju ustavne vlasti. Ustavna vlast je šira od samog ustava. Odnosi se na političko okruženje u kojem jednaka prava pojedinaca nisu tek ustanovljena nego se i poštuju.No u teoriji, ustavna vlast može postojati i bez podloge u određenom ustavu kao što je Velika Britanija. Ondje je pojam suverenosti parlamenta povijesno isključivao mogućnost priznavanja neke više, ustavne vlasti.

Ustavi: Na ustave možemo gledati na 2 načina. Prvi odražavaju njihovu povijesnu ulogu ograničavanja moći države nad građanima. Za austrijskog liberala Friericha Hayeka ustav je samo sredstvo ograničavanja moći vlasti. Ustav je definirao kao „sustav djelotvnornih, reguliranih ograničenja djelovanja vlasti“. Prema tom gledištu, ključno obilježlje ustava su povelje o pravima građana, naročito onima koja imaju u odnosu na državu.Povelje o pravima danas su sastavni dio gotovo svih pisanih ustava. Prva povelja o pravima sadrži 10 amandana, koji su brzo usvojeni na američki Ustav 1791. Ona uključuje prava kao što su sloboda vjeroispovijesti, govora, tiska, okupljanja i „pravo građana na držanje i nošenje oružja“.Druga uloga ustava jest određivanje ustrojstva vlasti. Opisujući postupke donošenja zakona i odlučivanja, ustavi određuju kanale moći. Ustav bez povelje i pravima i dalje je ustav, ali dokument koji ne određuje ustrojstvo vlasti nije ustav. Ustav je prema tome oblik političkog inženjeringa koji kao i svaka druga građevina, treba prosuđivati o tome kako izdržava ispit vremena.Ustav određuje formalno ustrojstvo države, specifične ovlasti i institucije središnje vlasti te odnos središnje i drugih razina vlasti. Uz to, ustavi određuju prava građana i time vladi određuju ograničenja i dužnosti.Ustavi se mogu dijeliti na kodificirane i nekodificirane ustave. Većina je ustava kodificirana; sadržani su u jednom jedinom dokumentu. Fleksibilni ustavi VB i Novog Zelanda neobični su po tome što nisu formalizirani na taj način.

Amandmani: Postupci donošenja amandmana važna su sastavnica ustavne arhihekture. Ustavi su većinom kruti, pa su stoga prihvatljivi različitim interesima uključenim u njihovo sastavljanje. Kruti ustav ima tu prednost da je onima na koje se odnosi predvidiv. Krut oblik ustava je dobar zato što ublažava štete ako politički protivnici osvoje vlast jer se i oni, osim ako mogu maknuti prepreku amandmana, moraju držati vrijednosti usađenih u tu nagodbu.Kruti ustavi su čvrsto struktuirani i sadržavaju posebnu proceduru za usvajanje amandmana. Kruti su ustavi obično kodificirani.Fleksibilni ustavi mogu se mijenjati na isti način na koji se donose obični zakoni. Britanija je jedan od rijetkih primjera.Vrhovni sud SAD-a izvještio se u prilagođavanju starih dokumenata novom dobu pa se jedan ustav koji je sastavljen u 18.st. reintepretira u skladu sa promjenama kasnijih razdoblja. Stoga se jedna suprotnost između krutih i fleksibilnih ustava sastoji u tome što evoluciju prvih omogućuje sudstvo, a u drugima je predvode političari.

Novi ustavi: Novi ustavi obično su dio nekog novog početka nakon razdoblja krize. Te okolnosti uključuju promjenu režima, onovu nakon rata i stjecanje nezavisnosti.Većina ustava se rađa u mukama. Često su plod kompromisa između političkih aktera koji su

32

dotad bili u sukobu i među kojima još vlada nepovjerenje.Kao sredstva kompromisa, većina je ustava neodređena, kontradiktorna i nejasna. Oni sadrže nagodbe i primirja umotane u lijepe riječi. U pravilu, sastavljače više zanima kratkoročno političko riješenje nego uspostavljanje otporne strukture vlasti.

Sudbena revizija i ustavni sudovi: Ustavi se ne provode sami, kao što se ne pišu sami. Mora se ustanoviti neka institucija koja će ustav primjenjivati i poništavati zakone i praksu koji se protive ustavnim načelima. Ta ovlast revizije dopala je sudstvo. Uz ovlast da poništavaju odluke i zakone koje donose demokratske vlasti, suci- imaju jedinstven položaj u politici i iznad nje.Uloga sudbene revizije može se dodijeliti na dva načina. Prvi je i tradicionalniji način kad najviši ili vrhovni sud u sudbenom sustavu preuzima zadaću osiguranja zaštite ustava. Vrhovni sud donosi presude u ustavnim pitanjima onako kako je njegova riječ zadnja i u drugim slučajevima. Primjeri su SAD, Kanada, Indija i Austrlija.Drugi i noviji način jest osnivanje posebnih ustavnih sudova, koji nisu dio redovnog sudskog procesa. Prvi put se primjenjuje 1920. u austrijskom ustavu.Smith definira sudbenu reviziju kao „ovlast radovnih ili posebnih sudova da daju autoritativno tumačenje ustava koje obvezuje sve zainteresirane strane“. Odnosi se na 3 glavna područja: prvo, prosudbu o tome jesu li određeni zakoni ustavni; drugo, rješavanje sukoba između države i građana oko temeljnih sloboda; i treće, rješavanje sukoba između različitih institucija razina vlasti.U ustavnim sudovima su postupci više politički a manje pravni: takvi sudovi tipično prosuđuju je li zakon u skladu s ustavom ili daju savjet o nekom zakonskom prijedlogu bez poticaja nekog određenog pravnog slučaja. Ondje gdje je najviši sud sudbeno tijelo koje prosuđuje u političkim pitanjima, ustavni sud je sličniji skupštinskom gornjem domu.

Europski sud pravde: Formalna zadaća suda jest „posredovanje u sukobima između članica Unije, između tijela zajednica te između država i tijela. Sastoji se od po jednog suca kojeg imenuje svaka članica na obnoviljici šestogodišnji mandat. Slučajeve iznosi pred sud ili države članice ili druge institucije EU. Poput nacionalnih sudova, ECJ može davati mišljenja kao i donositi odluke.

Sudački aktivizam: odnosi se na spremnost sudaca da odu dalje od uskih okvira pravnih odluka kako bi utjecali na javnu politiku. Suprotan je sudačkoj suzdržanosti, konzervativnijem razmišljanju prema kojem bi suci trebali isključivo primjenjivati zakone, bez obzira na političke implikacije i osobne vrijednosti sudaca. Ta 2 pojma nastala su u vezi s američkim Vrhovnim sudom, ali u doba sudbene politike imaju širu primjenu.

Neovisnost sudaca i regrutiranje: S obzirom na rastući politički autoritet sudstva, sve je važnije pitanje održavanja njegove neovisnosti. Liberalne demokracije smatraju da je neovisnot sudstva bitna za vladavinu prava. Da bi se taj cilj postigao, zaštićena je sigurnost mandata.Dakle, kako se postiže ta sigurnost? Problem je u tome što, ako suce odabire, promiče ili otpušta vlada, oni mogu postati krajnje poslušni političkoj vlasti.Kad su posrijedi sudovi zaduženi za sudsku reviziju, jasno je da obabir uključuje političku

33

dimenziju. U SAD-u je uloga Vrhovnog suda takva da su imenovanja sudaca vrlo važne odluke. Ratifikacija u Senatu obično postaje bitka između predsjednikovih pristaša i protivnika. Sudačko iskustvo i sposobnost kandidata mogu u tim nadmetanjima biti manje važni od ideologije, stranačke pripadnosti i dosjea bez mrlja.

Upravno pravo: Upravno pravo postavlja načela kojih se javna tijela, prije svega birokracija moraju pridržavati pri odlučivanju.Porast aktivnosti države doveo je do širenja upravnog prava.Upravni sudovi možda nemaju onako visok status kao politička aktivnost ustavnih sudova, ali time što rad državnih službenika podvrgavaju jasnim pravilima obavljaju ulogu koja je bitna za liberalno društvo. Oni pomažu da se odnos između države i njezinih građana uravnoteži.U upravnom pravu tipično se postavljaju sljedeća pitanja:

Kompetencija: je li dužnosnik bio ovlašten donijeti određenu odluku? Procedura: je li odluka donsena na ispravan način? Pravičnost: je li odluka sukladna prirodnom pravu? Odgovornost: što treba činiti ako je odluka donesena na nepropisan način ili ima

nepoželjne posljedice?

Problemi pravnog uređivanja uprave može se rješavati na 3 načina, pri čemu je odabrana metoda odraz shvaćanja države.Prvo rješenje, karakteristično za cijelu kontinentalnu Europu, jest uvođenje zasebnog sustava upravnih sudova koji se bave isključivo nadzorom birokracije. Pristup separacije odnosi se na postojane snažne javne sfere s vlastitim principima. Taj se pristup izravno bavi problemima koji nastaju u javnoj upravi, no ulazi u rizik sporova oko razgraničenja djelokruga- treba li slučaj rješavati na upravnom ili redovnom sudu. Francuska je najutjecajniji primjer modela separacije.Drugo rješenje, koje prakticiraju angloameričke zemlje s tradicijom običajnog prava, briše razliku između javnog i privatnog prava. Polazi se od pretpostavke, koja se u praksi rijetko ostvaruje, da bi se za javne i privatne transakcije trebao primjenjivati samo jedan pravni sustav. Također, redovni sudovi trebaju rješavati sporove između birokracije i građana.Prednosti je tog interracionalističkog pristupa u tome što izbjegava sporove o razgraničenju djelokruga i pojednostavnjuje sudački sustav. Što je najvažnije, interracionalističko razmišljanje uopćuje na skromnu koncepciju javne sfere.Treći je pristup formalnoj regulaciji birokracije upravna supervizija. To je sredstvo Petar Veliki uveo u Rusiji 1722.; sada se primjenjuje u Istočnoj Europi. Dužnosnik poznat kao prokurator nadzire zakonitost upravnih postupaka i može suspendirati birokratske odluke koje čekaju sudsku odluku. Prokuratova uloga odnosi se i na načela i na konkretne slučajeve, dakle on obavlja funkciju koja je šire od uloge ombdusmena, koji samo ispituje pritužbe građana u vezi s kršenjem upravnom pravu. Djelujući u ime vrhovnog vladara koji je kao u Rusiji, smješten iznad birokracije, prokurator može određivati opća načela.

Pravo u novim demokracijama: Nove si demokracije politička gradilišta na kojima ustavni inžinjeri nastoje izgraditi pravni okvir, koji uključuje i veće poštovanje za sudstvo. Položaj sudstva trebao bi postati bolji nego što je bio u bivšem režimu. Moćnici moraju prihvatiti

34

nove granice svojeg ponašanja, a manje moćnici moraju se prema sudovima ponašati kao prema realnim oblicima zadovoljavanja pravde.Španjolska tranzicija u demokracije nakon smrti generala Franca 1975. je najbolji primjer promišljenog i krajnje uspješnog pokušaja da se u novu političku arhihekturu zemlje ugradi vladavina prava.Sastavljači španjolskog ustava osnovali su novi ustavni sud s 12 članova koje svakih 9 godina imenuje parlament, vlada i pravni stručnjaci. Da bi se osigurala njegova nezavisnost, članovima suda se zabranjuje obnašanje bilo koje druge javne dužnosti ili istaknuta uloga u političkoj stranci ili sindikatu. Unatoč tome, ostale su sumnje da su prva imenovanja bila izraz stranačkog pokroviteljstva.Uz poteškoće uvođenja ustava kao djelotvornog političkog okvira, vladavinu prava u većini zemalja Latinske Amerike onemogućuju slab ugled sudstva i njegovi niski standardi. Prillaman nabraja probleme: kronična neučinkovitost sudačkog sustava, izloženost sudaca političkom pritisku, zastrajeli zakoni i nepovjerenje javnosti u pravna sredstva. Svi ti čimbenici umanjuju važnost sudstva u Latinskoj Americi i ne sprečavaju samo demokratsku konsolidaciju nego i gospodarski napredak.Iskustvo postkomunističkih zemalja je šaroliko. Istočna Europa je postigla više uspjeha od država nastalih raspadom SSSR-a. U Mađarskoj i Poljskoj su novi ustavni sudovi postigli više nego pristojan uspjeh.Za razliku od toga, mnoge države nastale raspadom SSSR-a jednostavno su zamijenile jedan neustavni poredak drugim.

Pravo u autoritarnim državama: U autoritarnim režimima ustavi su slabi dokumenti. U prirodi je takvih režima da se ograničenja vlasti ne priznaju; u njima je politička valuta moć a ne pravo. Iz toga slijedi da je položaj sudstva kao čuvara zakona također slab.Nedemokratski vladari provode dvije šire strategije za ograničavanje ovlasti sudbene vlasti. Jedna se sastoji u tome što zadržavaju zakonski okviri i istodobno utječu na suce.Druga strategija sastoji se u zaobilaženju sudskog procesa.Vojni vladari obično proširuju ovlasti vojnih sudova, koji se često sastaju potajno kako bi se bavili civilima koji podrivaju poredak. Čak su i SAD predložile da se na vojnim sudovima sudi 600 osumnjičenih terorista koji su bili zatočeni u zaljevu Guantanamu nakon rata u Afganistanu.Onako kako su odbacile ideju neutralnog ustava, tako su komunističke države odbacile i koncepciju neovisnosti sudstva. Suci su također morali davati doprinos izgradnji socijalizma-i čuvanju položaja partije. Suci su u komunističkom svijetu bili birani na temelju partijske podobnosti i očekivalo se da tu vrlinu iskoriste na sudu.Kina je suvremeni primjer evolucije komunističkog razmišljanja o ustavima i zakonu. Ustavne revizije zaostaju za reformisitčkim razmišljanima partijske elite. Napokon su prestala pozivanja na diktaturu proleterijata i druge marsksisitčke sakramente, ali su u ustavu još govori o prevlasti partije. U tom smislu, moć je i dalje jača od ustava, a zakon ostaje zatvorena ptica u krletki. No, tumačenje zakona je postalo fleksibilnije.

Međunarodno pravo: Oni koji proučavaju politiku moraju se baviti međunarodnim pravom iz triju razloga:

35

Međunarodno pravo pomoglo je definiranju podjele svijeta na države, koje su predmet komparativne politike, Države su bile jedine, a danas su najvažnije jedinice međunarodnog prava, Države su međunarodnim pravom učvrstile svoj dominatni politički položaj, a sudjelovanjem u međunarodnoj pravnoj zajednici formalno se stječe državnost

Međunarodno je pravo dio nacionalnog prava, često bez posebnog mehanizma inkorporacije.

Unatoč nacionalnoj suverensot, međunarodno se pravo može primjeniti izravno na pojedince i njhove vladare. Primjer je Nurnbeški sud za ratne zločine iz 1946.

Profil JAR: Oblik vlasti: Demokracija s predsjednikom kao izvršnom vlasti i čvrsto definiranim pokrajinama.Zakonodavna vlast: nacionalna skupština, donji dom ima oko 400 zastupnika koji se biraju na petogodišnji mandat. Predsjednik ne može raspustiti skupštinu. Slabiji gornji dom, Nacionalno pokrajinsko vijeće, ima po 10 poslanika iz devet pokrajinaIzvršna vlast: Predsjednik je na čelu države i vlade, a vlada uz pomoć kabineta. Nacionalna skupština bira predsjednika nakon svakih općih izbora. Predsjednika se ne može smjijeniti dok mu ne istekne mandat.Sudbena vlast: ustavni sud(11 članova) odlučuje o ustavnim pitanjima i može poništiti zakone. Suce imenuju predsjednik i posebno povjerenstvo. Vrhovni prizivni sud je najviši sud za neustavna pitanja.Izborni sustav: Nacionalna skupština bira se sustavom razmjernog predstavništva. Pokrajinske skupštine imenuju članove nacionalnog vijeća.Stranački sustav: Afrički nacionalni kongres dominira u razdoblju nakon ukidanja aparthejda. Vlada u koaliciji sa Slobodarskom strankom.

Otkako su 1652. došli u JAR, bijeli doseljenici su vladali zemljom i iskorištavali crnačku radnu snagu. Te je rasne podjele nakon 1945. Institucionalizirao sustav aparthejda. Prema aparthejdu postojale su 3 rase: bijela, crna i obojena. Opstanak aparthejda sve do sredine devedesetih godina pokazao je da vlast koja počiva na brutalnoj sili može potrajati. Ipak, 3 su glavna čimbenika naposlijetku promjenu: slom komunizma, koji je uništio bauk režima, sankcije koje su nametnuli EU i SAD te crnačka oporba koja se počela služiti oružanim otporom.Godine 1990. vođa ANC-a Nelson Mandela pušten je nakon 26 godina iz zatvora, čime su bijeli vladari na simboličan način priznali kako je došlo vrijeme da se pregovara o njihovu odlasku. 4 godine poslije, Mandela je postao predsjednik vlade nacionalnog jedinstva. Rainbow nation- izraz koji je skovao Desmond Tutu za JAR kao zemlju u kojoj žive ljudi različitih rasa i etničke pripadnosti.

Politička uloga sudstva: Argumenti za: Temeljni argument u prilog sudskom autoritetu je liberalan: da je tiranija i dalje tiranija. Podređivanje vlade vladavini prava je ključno postignuće, postignuće koje treba hvaliti a ne kritizirati. Dijeljenje vlasti između zakonodavne, izvršne i sudske u praksi je jedini način njezina obuzdavanja.

36

Suci se mudro klone osjetljivih područja, kao što su rat i oporezivanje, a čak ni nezavisno sudstvo ne može izbjeći politički utjecaj.Argumenti protiv: Suvremeno se sudstvo sve više oslanja na međunarodne konvencije, oblik suvremenoga imperijalizma koji sucima omogućuje da izbjegnu demokratski nadzor kroz nacionalne izbore. Gledano iz te perspektive, sudbena vlast je mehanizam kojim globalne sile zaobilaze izabrane vlade.

9.FEDERALNA, UNITARNA I LOKALNA VLAST: Višerazinsko vladanja nastaje kada nekoliko razina vlasti dijeli zadaću reguliranja suvremenog društva. U pojedinim sektorima nastaju i mreže stručnjaka koje prelaze granice razina i često se šire na relevantne interesne skupine. Višerazinsko vladanje svojstveno je federaciji, ali pojam se također upotrebljava kada se govori o unitarnim državama, naročito u kontekstu EU i njezinih uglavnom unutarnih članica.

37

Federalizam: je načelo podjele suverenosti između središnje vlade i državnih vlada. To je ustavno određen oblik vlsati koji pretpostavlja formalni politički sporazum kojim se uspostavljaju obje razine vlasti i njhove stare ovlasti. U federaciji pravnu suverensot dijele federalna vlada i konstitutivne države. Nijedna razin ne može ukinuti drugu.Federacija je svaki politički sustav koji tu ideju provodi u dijelo. Konfederacija je veza slabija između sastavih jedinica, koje zadržavaju zasebnu državnost. Konfederacija ne stvara novu središnju vlast koja je u neposrednom odnosu sa svojim građanima.Asimetrični federalizam nastaje kad se neke jedinice u federaciji bolje tretira. Asimetrični federalizam je prirodna reakcija na razlike u moći i kulturi između regija u federaciji.Federacije moramo razlikovati i od konfederacija. U potonjima je središnja vlast „mlađi partner“; ona je jednostavno u službi konfederalnih jedinica. Klasični je primjer konfederacije kratkovječni sustav usvojen 1781. u SAD. Slabi centar, utjelovljen u Kontinentalnom Kongresu, nije mogao ubirati poreze ni regulirati trgovinu. Također nije imao neposredan autoritet nad narodom.U svijetu postoji 22 federacije u kojima živi dvije milijarde ljudi. SAD, Kanada, Švicarska, Brazil, Australija, Njemačka, Indija, Belgija su federacije. U teoriji, federacije nastaju na dva načina: stvaranjem nove središnje vlade ili prenošenjem suverensti s postojeće nacionalne vlade na niže razine. Te metode Stepan naziva „okupljanje“ i „povezivanje“. U praksi prevladava okupljanje.Preustroj u federaciju radi održanja podijeljenje zemlje zasad je rijetka pojava. Najbolji primjer je Belgija. Ta zemlja utemeljena 1830., bila je uvijek pod pritiskom između francuskog i nizozemskog govornog podučja. Belgija je proglašena 1983. federacijom triju saveznih jednica: frankofoske Valonske, nizozemske Flandrije i prijestolnice Bruxellesa.Riker ističe važnost vojnog čimbenika i tvrdi da federacije nastaju kad zemlji zaprijeti opasnost izvana.Ekonomski razlozi su također jedni od motiva za stvaranje federacija.Kako su vojni i ekonomski argumenti u prilog stvaranja novih federacija blijedeli, tako se brzo povećalo zanimanje za etnički federalizam. Belgijsko iskustvo pokazuje da su federacije korisno sredstvo za premošćivanje etničke raznolikosti u podijeljenjim društvima; one su sredstvo kojim se takve razlike ugrađuju u širu poltičku zajednicu. Ljudi koji se razlikuju podrijetlom, jezikom i kulturom mogu unatoč tome težiti prednostima članstva u zajedničkoj državi.

Dvojni i suradnički federalizam: Korisno je razlikovati dvojni i suradnički federalizam. Prvi predstavlja bit federalnog duha i ostaje važnom temom u američkoj kulturi; drugi je važan ideal u europskom razmišljanju i vodi nas bliže činjenicama federalnog vladanja.Dvojni federalizam znači da nacionalna vlada i vlade država djeluju samostalno na svojem području i da su povezane jedino kroz ustavni ugovor. Od federalne vlade tražilo se ponajprije da se ograniči na funkcije koje su joj izrijekom dodijeljene. Dvojni federalizam koji možda uvijek samo mit, odavno je nestao; istisnuli su ga zahtjevi integriranog gospodarstva i globalnog rata mnogo prije nastanka terorističkih prijetnji.Drugi je pristup suradnički federalizam. Tu interpretaciju favoriziraju uglavnom europske federacije, osobito Njemačka. Europski oblik federalizma počiva na ideji suradnje među

38

razinama, Takva je solidarnost izraz zajedničke predanosti ujedinjenom društvu: federalizam pokazuje međusobne organske spojeve koji vezuju sudionike. Moralna norma je solidarnost, a načelo funkcioniranja supsdijarnost: ideja da odluke treba donsiti na najnižoj mogućoj grani. Središnja vlada nudi općenito vodstvo, a provedbu prepušta razinama; umjesto odvajanja zadaća, one se dijele. Suradnički federalizam nema onu jednostavnost dvojnog modela, no kao noviji oblik daje realističan prikaz federalnog sustava u praksi. On također odražava specifično europski pristup, rođen iz želje da se svlada duga povijest sukoba na tom kontinentu. Uz razmjerno predstavništvo i koalicijsku vladu, suradnički federalizam želi osigurati socijalni mir dajući glavnim interesima udio u donošenju odluka.

Oporezivanje i odnos centar-pokrajine: S rastom gospodarstva i radne snage rasli su prihodi od poreza na dohodak i novčani tokovi išli su na ruku središtu. Dohodak se uglavnom svagdje oporezuje na nacionalnoj razini, jer bi se u puprotnom privatne osobe i tvrtke selili u pokrajine s nižim porezima. Nasuprot tome, pokrajine se za prihode moraju oslanjati na poreze od prodaje dobara i usluga i na poerze na imovinu, izvore koji su manji i sporije rastu nego porezi na dohodak. Ta promjena u financijskoj snazi dobro se vidi u Australiji, gdje pokrajine dobivaju većinu prihoda od svoje vlade.

Prednosti federalizma: U prilog federalizmu može se reći da je logičan i praktičan aranžman za velike države. On osigurava sustav kočnica i ravnoteže na teritorijalnoj osnovi, neke vladine funkcije približava ljudima i omogućuje zastupljenost etničkih razlika. Federalizam smanjuje preopterećenost nacionalne izvršne vlasti i nekim unitarnim državama popout VB i Francuske onemogućuje da postanu previše centralizirane.Postojanje više pokrajina stvara zdravu konkurenciju i otvara mogućnosti za eksperimentiranje.Što je najvažnije, federalizam pomiruje dva suvremena imperativa: osigruava gospodarske i vojne prednosti veličine i istodobno zadržava kulturnu raznolikost.

Mane federalizma: U usporedbi s unitarnom vlašću, odluke u federalizmu donose se sporo i zamršenim postupcima.Federalno kreiranje politike fokusirano je prije svega na kompromis, a ne na rješavanje problema. Federacije su u opasnosti od onoga što Scharpf naziva zamkom zajedničkog odlučivanja: s porastom broja interesa smanjuje se kvaliteta- čak i broj- odluka.Federalizam otežava pitanje odgovornosti. Pregovori među razinama odvijaju se daleko od očiju javnosti, zaobilaze zakonodavnu vlast i omogućuju političarima da krivnju prebacuju na druge razine. Uz to, federalizam vlast dijeli teritorijano, a navažniji su sukobi u društvu a ne prostorni. Federacije ne osnažuju ni većinu niti najveće manjine u državi. Danas su zone slobodne trgovine jednostavnija metoda osiguravanja ekonomskih prednosti veličine.

Unitarna vlast: Većina je država unitarna, što znači da je suverenost isključivo u rukama središnje vlasti.Za razliku od federacija, unitarni okvvir nije uvijek dogovorena tvorevina; takvi sustavi prirodno nastaju u društvima s poviješću vladavine suverenih monarha i careva npr. Britanija, Francuska, Japan. Unitarne su vlade također norma u manjim demokracijama, naročito onima bez većih etničkih podjela kao što su zemlje u Skandinaviji. U Latinskoj Americi sve manje

39

zemlje su unitarne. U većini unitarnih država, zakonodavno tijelo ima samo jedan dom zato što nema potrebe za predstavničkim Gornjim domom.Može se razlikovati 3 načina na koje unitarne države mogu disperzirati vlast: dekoncentracija, decentralizacija i devolucija. Prvi od njih dekoncentracija odnosi se isključivo na upravnu organizaciju i označava premještaj mnogih državnih službenika iz glavnog grada. U prilog dekoncentriranom sustavu govori to što se posao grana, smanjuju se troškovi i središnjim uredima omogućuje da se usredotoče na kreiranje politike.Decentralizacija je drugi i politički važniji način disperzije moći. U njemu se provedba politike delegira podnacionalnim tijelima, kao što su lokalni organi vlasti, ili nizu drugih agencija. Tako su primjeric u Skandinaviji lokalne vlasti provele mnoge socijalne programe donesene na nacionalnoj razini. Treći i najradikalnji oblik disperzije vlasti jest devolucija. Ona nastaje kada središnja vlast nižim razinama da autonomiju odlučivanja.

Španjolska- asimetrična devolucija: Španjolska je također primjer unitarne države s ekstenzivnom devolucijom. Španjolske su regije stvorene u demokratskoj tranziciji nakon smrti generala Franca 1975. U želji da centralističku tradiciju pomire sa snažnim regionalnim identitetima, sastavljači ustava stvorili su složen sustav u kjem regije mogu tražiti različite stupnjeve autonomije. Povijesne zajednice Baskije i Katalonije brzo su došle do najviše razine autonomije, dok su druge regije otvorile mogućnost kasnije popravljanje svojeg statusa. Rezultat je bila asimetrična devolucja u okviru onoga što je još uvijek, u teoriji, unitarna država.

EU-Europa regija: EU potiče aktivnost regija u svojim državama članicama. Europski fond za regionalni razvoj, osnovan 1975. poticao je regije da traže distribuciju pomoći izravno, a ne preko nacionalnih vlada. Taj je pritisak na središnje vlade potaknuo neke regionalne nacionaliste da postave tezu o Europi regija, u kojoj EU i oživljene regije stežu obruč oko nacionalne vlasti. Prema tom shvaćanju EU i regije će postupno će postati kreatori politika, dok će središnje vlasti imati manje ovlasti. Godine 1988. EU je te težnje dalje razvila uvodeći odbor regija i lokalni zajednica (CoR), tijelo sastavljeno od predstavnika podnacionalnih vlasti.

Lokalna vlast: Lokalna vlast je univerzalno prisutna- nalazimo je i u federalnim i u unitarnim državama. To je najniža izborna razin teriotrijalne organizacije unutar države. Lokalna je vlast mjesto gdje se odvija svakodnevna aktivnost politike i vladanja.Osamdesetih godina, kada su nacionalne vlade došle pod financijski pritisak, poticalo se lokalne vlasti da postanu učinkovitije i okrenute korisnicima, naročito u engleskom govornom području.Status lokalnih vlasti razlikuje se po zemljama. U pravilu, položaj lokalne vlasti snažniji je u Europi nego u izvaneuropskim zajednicama, sjevernoj više nego u južnoj i u zemljama u kojima lokalna vlast može predstavljati svoju zajednicu šire nego obavljanjem funkcija za lokalno stanovništvo koje su joj dodijeljene.U većem dijelu Europe lokalne vlasti predstavljaju povijesne zajednice koje prethode pojavljivanju snažnih nacionalnih vlasti.

40

Unitarna priroda većine europskih država omogućuje stvaranje izravnih veza između moćnih lokalnih administracija i središta. Kao izraz tog statusa, europski ustavi propisuju neki oblik lokalne samouprave.U novome svijetu su lokalne vlasti pragmatičnije i utilitarnije. Lokalne vlasti su uvedene da bi rješavale pitanja „održavanja cesta, određivanja visine poreza i odvoza smeća“. Položaj lokalne vlasti u Europi mijenja se na osi sjever-jug. U sjevernoeuropskim zemljama lokalne su vlasti postale važno sredstvo za provedbu ekstenzivnih socijalnih politika nakon 1945. Ustanove koje se bave pružanjem socijalne pomoći naknadama za nezaposlenost, skrbi o djeci i obrazovanjem financira država ali se usluge pružaju lokalno, čime općinske vlasti dobivaju važnu ulogu vladina vanjskog ureda.U južnoj Europi socijalne države su slabije i Katolička crkva igra važniju ulogu u pružanju skrbi, dok javne usluge, kao što su obrazovanje, ostaju pod izravnim nadzorom središnje vlasti.Ustavne odredbe također utječu na položaj lokalne vlasti. U kontinentalnoj Europi, lokalne vlasti često imaju opću kompetenciju, tj. ovlast da uređuju sva pitanja koja su od interesa za njihovo područje. U drugim zemljama, među kojima je i VB, vijeća su tradicionalno mogla činiti samo ono što i je izrijekom dopuštala središnja vlast, svaki drugi čin bio bi izvan ovlasti. U SAD Dillonovo pravilo na sličan način ograničava lokalne vlasti na poslove koji im delegira njihova država.

Sastav lokalne vlasti: Postoje 3 načina organiziranja lokalne vlasti. Prva i najtradicionalnija metoda, čiji su predstavnici Engleska i Švedska, koncentrira autoritet u tijelo izabranih vijećnika. To često djeluje premo moćnih odbora koji pokrivaju glavne lokalne usluge s profesionalnim imenovanim članovima koji također igraju važnu ulogu. Gradonačelnik ima skromnu ceremonijalnu ulogu.Druga metoda organizacije poznata kao sustav gradonačelnik-gradsko vijeće. To je model koji se temelji na podjeli vlasti između neposredno izabranog gradonačelnika, koji je nositelj izvršne vlasti i izabranog vijeća sa zakonodavnim ovlastima i ovlasti odobravanja proračuna. To ustrojstvo se koristi u velikim američkim gradovima.Treći način organizacije lokalne vlasti, koji potječe iz SAD jest sustav vijeće-gradski upravitelj. Za razliku od sustava gradonačelnik-gradsko vijeće, taj aražman teži depolitizaciji i pojednostavljenju lokalne vlasti odvajanjem od politike i administracije. To se razlikovanje postiže imenovanjem profesionalnog gradskog upravitelja, koji je podređen izabranom vijeću i gradonačelniku.

Funkcije lokalne vlasti: Lokalne vlasti su smanjile izravno pružanje usluga i da su te zadaće delegirale na privatne organizacije, profitne i neprofitne. Tako se uloga lokalne vlasti mijenja- one sve manje pružaju usluge, a sve ih više omogućuju.

Odnosi lokalne i središnje vlasti: Dvojni sustav: prema ovom shvaćanju državna vlast je odvojena a ne integrirana. Lokalne vlasti zadržavaju autonoman status, same određuju unutarnju organizaciju i zapošljavaju ljude prema vlastitim uvjetima. Djelatnci se kreću iz jedne lokalne vlasti u drugu a ne vertikalno između središnje i lokalne vlasti. Britanija je primjer.

41

Spojeni sustav: lokalne vlasti čine dio jednoobraznog upravnog sustava koji se primjenjuje u cijeloj zemlji, a prefekt kojeg imenuje središnja vlada nadzire upravu u lokalnoj zajednici.

Podnacionalna vlast u novim demokracijama: Podnacionalna vlast u novim demokracijama počinje u nepovoljnim okolnostima. Bez resursa i s naslijeđem dominacije središnje vlasti, lokalna se vlast isprva svodi na to da se čini ono što se može. Podnacionalne vlasti postaju važnije i koherentnije tek kada se nova demokracija konsolidira i kada gospodarska reforma donese rezultate. Sve dok se nova demokracija ne konsolidira, položaj podnacionalne vlasti ostat će naizvjestan.

Podnacionalna vlast u autoritarnim državama: U autoritarim i totalitarnim režimima, razlika između lokalne vlasti i lokalne moći je najvažnija. Prva je slaba: autoritet se spušta s vrha, pa su predstavničke institucije podređene. Onjde gdje je vlast u zemlji ima vojska ili vladajuća stranka, te su institucije obično prisutne i u federalnim jedinicama, gdje je njihov autoritet formalnih dužnosnika. Od smjernog se gradonačelnika u takvoj situaciji traži samo da se pokori i pazi kako ne bi uvrijedio one koje imaju stvarnu moć.Fašizam je tražio bezuvjetnu odanost državi i njezinom vrhovnom vođi. Jedinstvo u državi impliciralo je unitarnu državu, a podjela vlasti između više razina vlasti odbačena je kao liberalna glupost.U komunističkim državama, vodeća uloga partije u izgradnji socijalističke utopije uvijek je imala prednost nad lokalnim problemima. Sve dok je partija bila vrlo centalizirana, nacionalni su vođe su mogli kroz partiju vladati udaljenim područjima.

Profil Kanada: Oblik vlasti: federalna parlamentarna demokracija s 10 pokrajinaZakonodavna vlast: donji dom ima 301 poslaničko mjesto. 104 člana senata gornjeg dom, imenuje premijer, ne biraju pokrajine. To je za federacije vrlo neuobičajeno.Izvršna vlast: Premijer je na čelu kabineta čije članove odabire vodeći računa o zastupljenosti pokrajina. Generalni guverner je ceremonijalni poglavar države.Sudbena vlast: Kanada primjenjuje dvojni(federalni i pokrajinski) sudski sustav, na čelu kojega je Vrhovni sud s ograničenim ovlastima. Godine 1982. Zemlja je usvojila Kanadsku povelju o pravima i slobodama.Izborni sustav: Izbori relativnom većinom u jednomandatnim okruzima. Premda je to uzrok velikim promjenama i iskrivljenjima u predstavljenosti, izborna se reforma rijetko razmatraStranački sustav: je strogo regionalan, a vladajući liberali dominiraju u najvažnijoj pokrajini Ontariju.

Profil EU- federalna Europa: Argumenti za: Podijeljena suverenost glavno je obilježlje federalizma i prema tom kriteriju Unija već ima uglavnom federalni karakter. Utjecajni Europski sud pravde rješava sporove među razinama vlasti. Sudske se odluke odnose na građane i vlasti i oni ih moraju izvršavati. Ne postoji točna uredba kojom bi se moglo istupiti iz EU.Argumenti protiv: Reći da je EU federacije, značilo bi pretjerati u ocjeni njene kohezije. EU nema zajedničku valutu. EU se gradi na dogovaranju konkretnih politika, naročito za jedinstveno tržište dok je federacija dugoročna težnja.

42

EU svoje građane ne oporezuje izravno. EU nema svoje vlastite snage.

10.SKUPŠTINE: Skupština je višečlano predstavničko tijelo koje se bavi javnim pitanjima. Njezina je najvažnija funkcija „odobravati obvezujuće mjere javne politike u ime političke zajednice koja je šira od izvršne vlasti“. Riječi koje se upotrebljavaju za opis tih tijela govore o njihovim različitim predstavničkim ulogama. Tako se „skupštine“ sastaju, kongresi zasjedaju, „parlamenti“ raspravljaju i „zakonodavna tijela“ donose zakone. Ovdje sve te

43

izraze podjednako rabimo.Potencijalno i stvarno, skupštine su predstavnici narodne volje.Europski parlamenti potječu iz starih dvorskih sudova, na kojima su kraljevi presuđivali u važnim pravnim slučajevima i sastajali se sa svojim plemstvom.U SAD-u su očevi utemeljitelji postavili kongres u središte svojih razmatranja. Smatrali su da je vodeća uloga skupštine najbolja obrana od tiranije izvršne vlasti; popis ovlasti što ih Ustav dodjeluje kongresu duži je i razrađeniji od predsjedničkih ovlasti. Kongres je najutjecajnija skupština na svijetu.Veličina skupštine izraz je veličine stanovništva.Danas je većina domova jednodomna (unikameralna) ili dvodomna(bikameralna). U dvodomnim skupštinama prvi ili donji stup obično se naziva zastupničkim domom, narodnom skupštinom. Drugi ili gornji dom obično se naziva senatom. Donji dom se bira na neposrednim izborima; način izbora zastupnika gornjeg doma može biti različit. Jednodomni parlamenti opravdavaju se pozivom na većinsko očitovanje vlasti narodu. Smatra se da skupština utemeljan na neposrednim izborima odražava narodnu volju i da je drugi dom ne bi smio opstruirati.Zagovornici dvaju domova ističu liberalni element demokracije i tvrde da gornji dom unosi ravnotežu. On može braniti pojedinačne i grupne interese od potencijalno represivne većine u donjem domu. Gornji dom može također služiti kao nadzornik, revizor nacrta zakona, propivati ustavne amandmane i odgađati donošenje neodrađenih zakona.Kada se skupština sastoji od dvaju domova, postavlja se pitanje njihova međusobnog odnosa. Obično dominira donji dom, naročito u parlamentranom obliku vlasti. U takvom sustavu opstanak vlade ovisi o održavanju potpore skupštine i jedan dom mora postati žarište te odgovornosti. Kad bi vlada bila jednako odgovorna dvama domovima, mogla bi biti uhvaćena u stisak proturječnih pritisaka i ne bi mogla dobiti povjerenje jednog ili drugog doma. Ta zadaća održavanja ili rušenja vlade prirodno pada na donji dom, koji je izabran na općim izborima. Dominacija donjeg doma može se vidjeti i na druge načine. On često ima posebnu odgovornost za prijedloge zakona o financijama, predstavlja forum na kojem se prvi put iznose važni prijedlozi i ima pravo srušiti veta ili amandmane koji dolaze iz gornjeg doma.Zastupnici gornjeg doma obično se biraju na duge mandate, najčešće na 6 godina, u usporedbi s 3 do 5 godina mandata u donjem domu.

Odbori: Odbori su male radne skupine skupštinskih članova, osnovane radi obavljanja mnoštva poslova u parlamentu, naročito u većem i zaposlenijem donjem domu. Tradicionalno, te su radne snage bile stalni odbori zajendo s konferencijskim ili zajedničkim odborima radi usklađivanja razlika u nacrtima zakona koje donose domovi u dvodomnoj skupštini. U novije vrijeme jačaju posebni odbori, koji ispituju rad izvršne vlasti a u slučaju potrebe pozivaju i vanjske svjedoke.Snažni sustav odbora uglavnom definira radnu za razlike od debatne skupštinu.U debatnoj skupštini kao što je britanski Donji dom, rasprave u glavnoj dvorani najvažnija su aktivnost. U njoj se govori o najvažnijim pitanjima i tu se stječe ili gubi ugled. U radnoj skupštini, primjerice u američkom Kongresu, najvažnije su aktivnosti u prostorijama odbora. U njima zakonodavci oblikuju zakone, odobravaju troškove i temeljtio proučavaju izvršnu

44

vlast.Odbori imaju sve manje utjecaja na donošenje zakona u skupštinama kojima dominiraju stranke.Osim stranačkog sustava, utjecaj odbora može se objasniti pomoću 3 čimbenika: stručnosti, bliskosti i podrške.

Stručnost se s vremenom razivja u odborima specijaliziranih odgovornosti i jasnog područja djelovanja. Stalni odbori s kontinuiranim djelovanjem i članstvom najvjerojatnije će razviti stručnost.

Bliskost je posljedica činjenice da odbori imaju malobrojno članstvo, a bliskost je veća u stabilnom članstvu.

Podrška se odnosi na korištenje kvalificiranog osoblja kao savjetodavca odbora. Stručnjaci mogu pomoći prezaposlenim političarima da donesu dobro utemeljene preporuke.

Funkcije skupština: Najvažnije funkcije suvremenih skupština su predstavništvo, raspravljanje i donošenje zakona.U većini skupština predstavništvo se danas postiže posredstvom stranaka. Pobjednički kandidati svoj izbor duguju stranci i u parlamentu glasuju uglavnom prema njezinom diktatu.Važna funkcija mnogih skupština jest da služe kao tijela za raspravljanje o javnim pitanjima od nacionalne važnosti.Većina ustava izrijekom daje zakonodavnu funkciju parlamentima. Kraj apsolutne izvršne vlasti potvrđen je time što je parlamentu, i to jedino njemu, daje pravo donošenja zakona. Proizvoljnu vlast zamijenio je formalni postupak donošenja zakona. Taj bolni proces govori o važnosti koja se pridaje vladanju po pravilima, a ne po volji pojedinca.Europski parlament ni nakon 50 godina ne kontrolira formalno donošenje zakona u EU. Na nacionalnoj razini, skupštine moraju izglasati zakone, no stvarnu kontrolu nad zakonodavstvom ima vlada. Prijedlozi zakona prolaze kroz skupštinu, koji nije bila inicijator niti je provela bilo kakve promjene.Najveću samostalnost u zakonodavnom procesu skupina postiže u predsjedničkim sustavima. Podjela vlasti u predsjedničkom sustavu ograničava utjecaj izvršne vlasti u skupštini, a tu institucionalnu odvojenost dodatno pojačava podijeljena vlast. Ipak, zakonodavnu vlast čak i u predsjedničkim sustavima ima izvršna vlast. Tako u američkom Kongresu jedino članovi Predstavničkog doma mogu formalno davati prijedloge zakona.Dvodomne skupštine suočavaju se s još jednim problemom u obavljanju svoje zakonodavne funkcije. Što se događa ako drugi dom želi izmijeniti prijedlog zakona koji je izglasao donji dom? U gotovo svim zemljama, izmijenjeni prijedlog zakona najprije se vraća donjem domu na daljnje razmatranje. No, ako prijedlog zakona i dalje na taj način ide iz doma u dom, kao u talijanskoj izrazito dvodomnoj skupštini, postoji opasnost da će biti odgođen ili da nikada neće postati zakon.Izglasavanje proračuna jedna je od najstarijih funkcija parlamenta.U mnogim zemljama(VB, Novi Zeland, Španjolska) parlament ne može dati vlastite prijedloge proračuna; može samo odobriti ili odbaciti vladin prijedlog proračuna.U zemljama kao što su Francuska i Danska, skupštinske prijedloge za povećanje rashoda

45

moraju pratiti odgovarajuće redukcije na drugim mjestima.U većini demokracija, kad proračun dođe pred parlament, izglasavanje je gotova stvar.

Kontrola izvršne vlasti: Isticanje funkcije promatranja znači da se prihvaća kako mora vladati izvršna, a ne zakonodavna vlast.Suvremene skupštine raspolažu najvažnijim instrumentima za praćenje izvršne vlasti. To su:

Pitanja i interpelacije Hitne rasprave i izglasavanje povjerenja Odborske istrage

Pitanja se odnose na izravne upite postavljene ministrima. Pitanja u usmenom i pisanom obliku u mnogim su parlamentarnim sustavima najvažnije sredstvo nadgledanja. U Britaniji članovi Donjeg doma postave više od 70000 pitanja. U Francuskoj ministri na pitanja često ne odgovaraju.Intepelacija je upit vladi koji upućuje oporba, nakon kojeg slijede rasprava i najčešće glasovanje o tome koliko je skupština zadovoljna dogovorima. Ta metoda koja često prati glasovanje o proširenju vladi, srušila je nekoliko vlada u francuskoj Četvrtoj i Petoj republici.Hitnost rasprave su sljedeći, javni način na koji skupština može pozvati vladu na odgovornost. Prijedlog za hitnu raspravu obično mora odobriti minimalan broj članova parlamenta i predsjedavajući. Postupak najčešće završava glasovanjem- i vladinom pobjedom- a važan je zbog samo rasparave i činjenice da se vladu proziva, a ne zbog ishoda. Hitna rasprava stvara publicitet i zahtjeva pomnu reakciju vlade.Glasovanje o povjerenju predstavlja najveći ispit pred koji skupština može staviti izvršnu vlast u parlamentarnom sustavu. U glasovanju se ne radi toliko o obliku nadzora koliko o odluci o tome može li vlada nastaviti dalje vladati.

Regrutacija: Skupština je najvažniji kanal regrutacije za političke položaje. Njegovi članovi predstavljaju uži izbor iz kojeg dolaze vođe nacije. Kako teče taj proces regrutacije. Postoje 4 faze.U prvoj fazi zakonske odredbe svode ukupno stanovništvo na one koji su tehnički podobni za ulazak u zakonodavno tijelo. Starost je jedna od tih tehničkih barijera.U drugoj fazi socijalni filter reducira one koji su podobni na one koji tome aspiriraju. Tu ulaze u igru socijalni utjecaji na politički interes i ambiciju, primjerice podrijetlo u obitelji političara.U trećoj fazi stranački filter reducira aspirante na malenu skupinu kandidata- onih koji uspijevaju uvjeriti vratare da bi trebali biti nominirani u izboroj jedinici ili dobiti visoko mjesto na stranačkoj listi. U relevantne čimbenike ubrajaju se osobne vještine, kao što je sposobnost predstavljanja selektorima, kao i stranačka pravila u pitanjima kao što su spolne kvote.Četvrti i posljednji filter reducira one koji su istaknuti kao kandidati na one koji pobjeđuju u nadmetanju i postaju članovi nacionalnog parlamenta.Profesionalni političari su ljudi posvećeni politici. Politiku doživljavaju kao poziv, u politici traže ispunjenje, u njoj vide svoju budućnost i teško bi im palo kad bi se iz nje morali povući.

46

Skupštine u novim demokracijama: Tranzicija u demokraciju otvara skupštinama nove prilike. Budući da su parlamenti utjelovljenje ideje predstavništva, za očekivati je da je njihov položaj u novostvorenim demokracijama bolji. Ugled skupština nedvojbeno je porastao u gotovo svim novim demokracijama, naročito kada je skupština odigrala važnu ulogu u demokratskoj tranziciji. No parlamenti su u novim demokracijama i dalje slabije razvijeni nego u razvijenijim demokracijama. U većini novih demokracija skupštine nemaju organizaciju, financijska sredstva, informacijske službe, iskusne članove i osoblje da bi bili zrelo i samostalno mjesto vijećanja u procesu kreiranja politika.U španjolskoj tranziciji parlament je doista odigrao ključnu ulogu u razvijanju sustava zato što je bio „jedino okupljalište demokratski orijentiranih snaga“. No čim se nova demokracija konsolidirala, ugled parlamenta je opao jer su njima zavladale disciplinirane stranke i snažni vođe.Položaj skupština u Latinskoj Americi nedvojbeno je ojačao nakon sloma vojnih diktatura. Predsjednici su postali odgovorniji, barem u većim i demokratičnijim zemljama, pa su skupštine stekle autoritet koji proistječe iz podjele vlasti u predsjedničkoj izvršnoj vlasti.U nekoliko srednjeeuropskih zemalja kao što su Poljska i Mađarska, skupštine su i prije sloma komunističke vlasti počele dobivati stanovite ovlasti, kao što su pokretanje rasprava o nepravilnostima i utjecaj na kreiranje politika. Nedvojbeno, to je iskustvo pomoglo da se skupštine pripreme za postkomunističko doba. Parlamenti su na nekoliko načina bili u povoljnom položaju da utječu na donošenje zakona i politika u desetljeću nakon komunizma. Za razliku od Južne Europe, političke stranke i interesne skupine su ostale slabe, pa zakonodavci mogu biti iznimno samostalni u radu. Česte promjene sastava skupštine, skromne sposobnosti, slaba potpora i slabe unutarnje procedure ograničili su sposobnost skupština da se odupru jakoj i često podijeljenoj izvršnoj vlasti.Tek sada, 15-ak godina nakon komunizma, srednjeeuropske skupštine počinju ulaziti u produktivniju rutinu. Profesionalniji članovi vraćaju se na još jedan mandat kako bi radili u stabilnijoj političkoj okolini. Resursi su dosta veći; zakonodavci su sada razmjerno dobro plaćeni u usporedbi s mnogim drugim zemljama.

Skupštine u autoritarnim državama: Budući da su skupštine simboli narodnog predstavništva u politici, njihova važnost je u autoritarnim režimima po definiciji mala.U nedemokratskim sustavim skupštine općenito funkcioniraju kao institucije u sjeni. Zasjedanja su često kratka i neke članove jednostavno imenuje vlada.U totalitarnim su sustavima skupštine bile još marginalnije nego u autoritarnim državama. Cilj fašističkih režima bilo je odlučno djelovanje, a ne prazna priča. Vlast je imala biti koncentrirana u rukama vođe, a ne razdvojena kroz podjelu vlasti. Fašizam je osudio suverene skupštine kao instuticionalni izraz liberalizma.U komunističkim državama, prema skupštinama se nisu odnosili s toliko prijezira. Komunistički režimi su često imali statistički reprezentativne skupštine. Žene i favorizirane skupine, kao što su bili tvornički radnici bile su zastupljenije nego u zapadnjačkim skupštinama. No to je bio odraz čvrste partijske kontrole nad procesom nominacije i ograničene političke važnosti skupštine. U praksi je društveno reprezentativna skupština bila znak nemoćne institucije; to je jedan od razloga zašto je zastupljenost žena pala netom nakon

47

pada komunizma. Na kratkim zasjedanjima komunističkih skupština dominirala je partija, kojia ih je iskorištavala za izlaganje prošlih uspjeha i budućih ciljeva. Slobodna rasprava je bila onemogućena.

Profil Velika Britanija: Oblik vlasti: parlamentarna demokracija s naslijednim monarhom, koji ima uglavnom ceremonijalnu uloguZakonodavna vlast: Donji dom 659 članova je dominantni dom. Gornji dom o čijem se sastavu i ovlastima raspravlja, djeluje u ulozi revizora i limitatora Izvršna vlast: Kabinet je najviše tijelo koje ratificira odluke; premijer bira i otpušta članove kabineta. Većina politika donosi se izvan punog kabineta, bilo u kabinetskim odborima ili okolnim raspravama ili pak u neformalnim skupinama koje vodi premijerSudbena vlast: temelji se na tradiciji običajnog prava. Britansko članstvo u EU i devolucija Škotskoj i Walesu povećali su opseg tradicionalno suzdržanog sudstva. Godina 2003. Vlada je objavila prijedloge za osnutak vrhovnog sudaIzborni sustav: na nacionalnim i lokalnim izborima još uvijek se koristi sustav izbora relativnom većinom, Novi škotski i velški parlament, prvi put izabrani 1999. koriste kombinirani izborni sustav.

11.IZVRŠNA VLAST: Politička egzekutiva jezgra je vlasti, a sastoji se od političkih vođa koji čine najviši sloj vlasti: predsjednika i ministara, premijera i kabineta. Izvršna vlast je pogonska snaga sustava koja postavlja prioritete, donosi odluke i nadgleda njihovu provedbu.Izvršna se vlast u razvijenim demokracijama dijelu u tri glavne skupine: predsjedničku, parlamentranu i polupredsjedničku.

48

Predsjednička vlada: Pravi je prezidencijalizam oblik ustavne vlasti u kojem se šef izvršne vlasti služi autoritetom koji je dobio na neposrednim izborima i u kojem nema zakonodavnu ovlast. Budući da se i predsjednik i skupština biraju na ograničen mandat, ne mogu se međusobno opozvati, čime se i jednoj i drugoj instituciji daje određena autonomija. Ta je podjela vlasti obilježlje predsjedničkog sustava i tipično je učvšćuje podjela osoblja. Članovi izvršne vlasti ne mogu sjediti u skupštini, čime se te dvije institucije dodatno odjeluju.Različite metode izbora potiču daljnju divergenciju interesa: zakonodavci ovise samo i podršci birača u svojoj izbornoj jedinici ili državi, dok se predsjednika i samo predsjednika, bira na neposrednim izborima.Predsjednički poredak dijeli vlast zapravo protiv sebe. Izvršnoj vlasti postavlja zahtjev da pregovara sa skupštinom i pomoću tog mehanizma, želi osigurati da debata trijumfira nad diktaturom.Predsjednička izvršna vlast ima 3 obilježlja:

Opći izbori predsjednika koji vodi vladu i imenuje njezine članove Vremenski ograničeno trajanje mandata predsjednika i skupštine, koji se međusobno

ne mogu smijeniti Pripadnost izvršnoj i zakonodavnoj vlasti isključuju se

Predsjednički poredak je uglavnom vezan za Sjevernu i Južnu Ameriku.

SAD: Kada su se 1787. Sastavljači američkog ustava sastali u Philadelphiji, pitanje izvršne vlasti im je predstavljalo dilemu. Na kraju su se složili da je izvršna vlast jednog čovjeka potrebna za „odlučnost, tajnost i djelotvornost“. Odlučili su se za predsjednički sustav, funkciju koja će brzo djelovati u republici u kojoj od Kongresa očekivalo da igra vodeću ulogu. Kako izabrati predsjednika? Delegati su se odlučili da se predsjednika bira kroz izbornički kolegij koji imenuju zakonodavna tijela države.Ustav sažeto kaže da se „izvšna vlast dodjeluje predsjedniku Sjedinjenih Država“. Njega se bira na općim izborima, u sklopu onoga što će postati nominalni izbornički kolegij, na četverogodišnji mandat. Prema ustavnom amandmanu iz 1951. Predsjednici imaju najviše dva mandata.Potpredsjenik služi u pripravnosti, na korak od Bijele Kuće. Predsjednički kandidati biraju na izborima partnera u utrci i birači podržavaju potpredsjedničkog kandidata na isti način na koji biraju kandidata za najviši položaj u zemlji.Kongres može smijeniti predsjednika jedino kroz „postupak opoziva na temelju optužbe za izdaju, podmitljivost ili drugu tešku povredu ponašanja“.Baš kao što Kongres ne može lako opozvati predsjednika, tako ni predsjednik ne može raspustiti Kongres i raspisati nove izbore.Dodaci ustavu prepuni su ograničenja funkcija predsjednika:

Predsjednik je vrhovni zapovijednik, ali je samo Kongres ovlašten objaviti rat Predsjednik imenuje članove vlade i potpisuje ugovore, ali ih Senat potvrđuje Predsjednik „predlaže Kongresu mjere koje smatra nužnim i korisnim“ ali mu ništa ne

jamči da će Kongres prihvatiti njegove primjedbe

49

Kongres, a ne predsjednik, odlučuje o proračunu Predsjednik može uložiti veto na prijedloge zakona, ali Kongres može odbaciti

njegove primjedbe

Pogrešno je reći da je odnos između predsjednika i Kongresa „podjela vlasti“. U stvarnosti se radi o podjeli institucija, a ne zakonodavnih i izvršnih vlasti. Predsjednik i Kongres dijele vlast: te dvije institucije žele utjecati jedna na drugu, ali nijedna ne može naređivati. Ovaj odvojeni sustav je suptilan, zamršen i neuravnotežen. On je izraz uspješnog pokušaja očeva nacije da u američki poredak ugrade sustav kočnica i ravnoteža.U sustavu podijeljene kontrole predsjednička vlast postaje moć uvjeravanja.Predsjednikov mandat traje 4 godine, senatora 6 i kongresnika 2 godineZa zadovoljavanje predsjednikovih potreba za informacijama i savjetima razvila se koncentracija pomoćnih tijela. Poznata pod zajedničkim nazivom Izvršni ured predsjednika, ta tijela pružaju mnogo jaču neposrednu podršku od one kojom raspolaže premijer u bilo kojem parlamentarnom sustavu.

Ocjena predsjedničkog i parlamentrnog sustava- Brazil: Sadašnji ustav Brazila potječe iz 1988. Brazilski ustav daje predsjedniku države arsenal oružja za odnose s Kongresom. Brazilski predsjednik u mnogim područjima može izdavati ukaze, privremene propise sa zakonskom snagom. Ostaju na snazi 60 dana bez odobrenja parlamenta i još se jednom mogu obnoviti. Predsjednik može objaviti da su neki prijedlozi zakona hitni, prisiljavajući Kongres da odluku o tim prijedlozima donese brzo. On- a u nekim područjima samo on- može u Kongresu iznijeti prijedlog zakona. Uz to, predsjednik predlaže proračun koji se provodi iz mjeseca u mjesec ako Kongres sam ne donese proračun. Unatoč sjaju formalnih ovlasti, brazilski predsjednici suočavaju se s jednakim problemo kao njihvoi sjevernoameričke kolege: zaknodavcim koji znaju šta hoće.Međutim, brazilskim je vođama još teže pokoriti Kongres. Godine 2002. u zastupničkom domu bilo je zastupljeno 19 stranaka, a u Senatu 10. Predsjednikova stranka je u oba doma bila u manjini.Stranačka je stega u brazilskom Kongresu iznimno slaba. Zastupnici usred mandata mijenjaju stranke.

Parlamentarna vlada: Parlamentarna vlada ima 3 osnovna obilježlja:

Vladajuće stranke dolaze iz skupštine. Ministri se obično imenuju iz zakonodavnog tijela i ostaju njegovi članovi

Šef vlade i kabinet ili ministarsko vijeće mogu biti opozvani ako im parlament izglasuje nepovjerenje. Premijerski položaj je obično odovjen od položaja ceremonijalnog šefa države

Izvršna vlast je kolegijalna. Ima oblik kabineta u kojem je premijer tradicionalno tek prvi među jednakima. Ta je pluralna izvršna vlast suprotna usredotočenosti u predsjedničkom sustavu na jednog šefa izvršne vlasti.

Izvršna vlast u parlamentarnom sustavu organski je povezana sa zakonodavnim tijelima. Vladu sastavlja skupština i može joj izglasovati nepojerenje. Vlada u većini slučajeva može raspustiti parlament i raspisati nove izbore.

50

Većinska vlada: Britanija je klasičan primjer parlamentarne vlade koja se temelji na jednoj stranci sa solidnom većinom. Vođa pobjedničke stranke postaje premijer koji za sastavljanje kabineta odabire dvadesetak paralamentarnih kolega iz iste stranke. Kabinet je formalni stožer sustava i mjesto odgovornosti prema parlamentu i bez njegove potpore ne može vladati ni najutjecajniji premijer. Kabinet se sastaje svaki tjedan, a sastancima predsjeda premijer. Odgovornost vlade Donjem domu je vrlo stroga. Svi ministri kao i premijer moraju redovito braniti svoja stajališta u Donjem domu. Izvršna vlast dominira skupštinom pomoću stranačke stege, kontrolira njezin red i raspored. Kabinet je službeno najviši državni odbor, ali i mjesto gdje se održavaju neslužbeni sastanci stranačkih vođa.

Manjinska i koalicijska vlada:

Većinska koalicija- dvije ili više stranaka koje se kombiniranom većinom mjesta u Skupštini udružuju u vladi. To je najčešći oblik vlasti u kontinentalnoj Europi; karakterisitčan je za Belgiju, Finsku, Njemačku i Nizozemsku

Manjinska koalicija ili savez. To su formalne koalicije ili neformalni savezi između stranaka koje, čak i zajedno, nemaju parlamentranu većinu. Primjer je Danska.

Jednostranačka manjinska vlada koju sastavlja najveća stranka. Od 1945.-1999. jednostranački su kabineti činili oko 30% vlada kontinentalne Europe i uobičajeni su u Švedskoj i u Norveškoj

Minimalna pobjednička koalicija je vlada koju sastavlja najmanji broj stranaka koje zajedno mogu osigurati parlamentarnu većinu.Prevelika koalicija sadrži više stranaka nego što je potrebno za minimalnu pobjedničku koaliciju.Koalicije se obično temelje na strankama koje su blizu u ideološkom spektru. Kad nema jasno definiranih blokova, preferencija za koalicije povezane s politikama koristi stožernim ili prilagodljivim strankama centra koje mogu mijenjati koalicije.Koalicijske vlade često ne samo kritičari razmjernog sustava iz zemalja engleskog govornog područja optužuju za nestabilnost. Prije su vlade trajale po par mjeseci no u većem dijelu suvremene Europe koalicijske vlade traju znatno dulje, obično oko dvije godine. Neki koalicijski sporazumi kao npr. Nizozemskoj uključuju odredbu da će partneri raspisati izbore ako raspuste koalciju. To izborno pravilo daje partnerima poticaj da guraju dalje.

Formiranje vlade: Kao što mogu utjecati na sastavljanje vlade, tako formalna pravila mogu utjecati i na opstanak vlade. Za ilustraciju mogu poslužiti dva postupka iz Njemačke. Prvo, konstruktivno izglasavanje nepovjerenja znači da skupština mora izabrati novog premijera prije nego što se riješi aktualnoga. Svrha je spriječiti zakonodavno tijelo da djeluje destruktivno time što će srušiti vladu ne misleći na njezinu nasljednicu. Ta metoda potječe iz Njemačke, a usvojeno je sada i u Mađarskoj i Izraelu.Drugo, kancelar može tražiti od predsjednika da raspusti Bundestag samo ako mu prije toga nije izglasovano nepovjerenje. Kada se vladi izglasuje nepovjerenje za trajanja mandata i ona odstupi, obično kao rezultat istupanja jednog od koalicijskih partnera, postupak za sastavljanje vlade počinje iznova, često bez sudjelovanja birača.

51

Mandatar je stranka, odnosno osoba koju je šef države zadužio da počne pregovore za formiranja vlade. Mandatar je obično vođa stranke s najviše mjesta u parlamentu.

Tko vlada u parlamentarnoj vladi: U organizaciji odlučivanja na najvišoj razini u parlamentarnim sustavima možemo razlučiti 3 šira uzorka:

Kabinetska vlada: kabinet određuje ukupnu politiku kroz raspavu Premijerska vlada: premijer je dominantan lik, koji izravno komunicira s pojedinim

ministrima Ministarska vlada: ministri djeluju uz malo usmjeravanja od strane premijera ili

kabineta

Finska je primjer kabinetske vlade. I premijer i pojedini ministri podliježu ograničenjima koja proistječu iz kompleksnih i sada višestranačkih koalicija. Premijeri su tek nešto više od predsjedatelja sastanka Državnog vijeća, a ministrima vezuju ruke njihove stranke i njihovi koalicijski dogovori.Njemačka je primjer premijerske vlade. Vodeće načelo je hijerarhija a ne kolegijalnost. Bundestag imenuje kancelara, ne stranku, i kancelar odgovara parlamentu. On odgovara parlamentu, ministri odgovaraju njemu. Moć nositelja izvršne vlasti Njemačke izvodi se iz Temeljnog zakona. U njemu stoji da „kancelar određuje i odgovara za opće političke smjernice. Tako neobavezujuće raspravljanje prestaje s kancelarom.Ministarske vlade nastaju kad ministri djeluju bez ekstenzivnih uputa bilo premijera ili kabineta.Razvoj događaja nedvojbeno ide u smjeru jačanja važnosti premijera u odnosu na kabinet i u jednostranačkim i u koalicijskim vladama. Ta tendencija odražava 3 čimbenika: povećanu pozornost što je premijerima posvećuju mediji, rastuću međunarodnu ulogu šefa izvršne vlasti i sve veću potrebu za usklađivanjem politika u uvjetima kompleksnijeg vladanja.Vladini odbori su male radne skupine kabineta osnovane radi bavljenja specifičnim područjima kao što su proračun, zakonodavstvo ili ukupna strategija. Uz te stalne odbore premijeri također osnivaju ad hoc ministarske odbore radi specifičnih problema kao što su sindikalni prosvjedi ili terorističke akcije. Prave odluke donose se zapravo u kabinetskim odborima, a ne u kabinetu u punom sastavu.

Državni poglavari i parlamentarna vlast: Prema Bagehovoj klasičnoj analizi jedno od obilježlja parlamentarnog sustava razlika između „djelotvornih“ i „uzvišenih“ aspekata vlasti. Dok se u predsjedničkim sustavima šef države i šef vlade spojeni u jednoj osobi, parlamentarni sustav te dvije uloge razdvaja. Djelotvorno vodstvo imaju kabinet, premijeri i ministri, a uzvišeno ili ceremonijalno vodstvo ima šef države.Državni poglavar može biti nasljedan ili izabran.Ustavne monarhije su Belgija, Danska, Nizozemska, Španjolska i VB. U demokratska vremena monarsi nerado ulaze u političku arenu. Većina je predsjednika u parlamentarnim sustavima izabrana. U nekim zemljama predsjednika se bira neposredno, u drugima ga bira parlament. Postoji također mogućnost posebnog izbornog kolegija, koji često uključuje nacionalno zakonodavno tijelo i predstavnike regionalne ili lokalne vlasti.

52

U bavljenju nacionalnom problematikom izabrani predsjednici imaju malo više slobode od monarha. Mnogi predsjednici u parlamentarnim sustavima ipak svoj položaj koriste kako bi politički dnevni red usmjerili prema problemima kojima se ne posvećuje dovoljna pozornost ili prijedlozima koji su suprotni nacionalnom interesu.

Polupredsjednička izvršna vlast: Prema Mauriceu Duvergeru politički sustav smatra se polupredsjedničkim ako ustav koji ga etablira objedinjuje 3 elementa: 1. Predsjednik republike izabran je na općim izborima; 2. Ima prilično velike ovlasti; 3. Ali nasuprot sebi ima premijera i ministre koji imaju izvršnu vlast i ostaje na položaju ako mu se parlament ne suporostavi.Polupredsjednička izvršna vlast, koja se katkad naziva dvojnom izvršnom vlasti ili premijerskim prezidencijalizmom, objedinjuje izabranog predsjednika koji obavlja političke zadaće i premijera koji je na čelu vlade odgovorne parlamentu. Premijer, kojeg obično imenuje predsjednik, odgovoran je za domaću politiku, ali predsjednik zadržava nadgledničku ulogu, odgovornost za vanjske poslove i često ima izvanredne ovlasti.Premijer odgovara parlamentu.Činjenica da skupština može prisiliti premijera i Ministarsko vijeće da se nakon izglasavanja nepovjerenja povuku, predstavlja parlamentarnu sastavnicu polupredsjedničke izvršne vlasti.Ustavne ovlasti francuskog predsjednika:

Jamac je nezavisnosti zemlje i ustava Raspolaže izvanrednim ovlastima Zapovijeda oružanim snagama i predsjeda glavnim obrambenim odborom Pregovara o sporazumima Može raspisati referendum Imenuje neke više suce i državne službenike Predjeda vijećem ministara Može raspustit skupštinu(ali ne uložiti veto na zakone) Formalno imenuje premijera, u praksi iz stranke koja pobijedi na skupštinskim

izborima

Kohabilitacije nastaje u polupredsjendičkoj izvršnoj vlasti kada predsjednik i premijer dolaze iz različitih političkih tabora. Ta se situacija u francuskoj Petoj Republici dogodila 3 puta. Kohabilitacija pojačava nadmetanje između predsjednika i premijera i predsjednika stavlja u nezgodan položaj zato što istodobno vodi i naciju i oporbu.

Izvršna vlast u novim demokracijama: Nove demokracije osnovane posljednih desetljeća 20.st. odlučivale su se i za predsjednički i za parlamentarni sustav. Općenito, Latinska Amerika je nakon pada vojih režima zadržala predsjedničke sustave unatoč nekim ozbiljnim znanstvenim sugestijama u smjeru parlamentranih sustava. Južnoamerička trajna sklonost predsjedničkoj izvršnoj vlasti govori o strahu od društvene nestabilnosti i nasilja u odsutnosti snažnog politčkog autoriteta.Većina postkomunističkih demokratskih država Srednje Europe odlučila se nakon očijukanja s polupredsjedničkim sustavima za parlamentarnu vladu. Prvih godina nakon sloma komunizma predsjednički je autoritet bio velik, naročito u zemljama u kojima su prvi

53

predsjednici imali moralni autoritet zato što su predvodili pobunu protiv komunizma kao u Češkoj i Poljskoj.

Izvršna vlast u autoritarnim državama: U autoritarnim su državama formalne izvršne strukture manje razvijene nego u demokracijama. Na čelu države može biti predsjednik ili neko tijelo kao nositelj vlasti, no najvažnije je obilježlje nedemokratske izvršne vlasti slaba institucionalizacija. Vođa želi svu vlast za sebe i svoje pristaše, ne želi je raspodijeliti na institucije.Osobna je vlast također obilježlje postkomunističkih država središnje Azije kao što su Kirgistan i Uzbekistan. U mnogim državama sljednicama SSSR-a nastali su autoritarni režimi sa snažnim, personaliziranim i manje-više neodgovornim predsjednicima. U tim siromašnim i uglavnom poljoprivrednim republikama, gdje se demokracija nikada nije razvila i gdje je iskustvo neovisne državnosti skromno, vladari se bore za moć, a birači za svakodnevno preživljavanje. Ni jedni ni drugi ne mare previše za ustrojstvo vlasti.U fašističkom načinu razmišljanja, pokretačka snaga bio je osobni autoritet vladara, a ne institucije i stranke.Vođa je određivao interese režima, a dužnosti prema diktatoru postale su važnije od svake obveze prema državi ili stranci.U komunističkim je državama bilo bitno drugačije. Partija je bila pokretačka snaga koja je državu politički usmjeravala. Većina je komunističkih država imala jasnu strukturu vlasti. Na čelu prezidija bio je predsjednik(premijer). Taj je prezidij bio uže upravljačko tijelo većeg Ministarskog vijeća, koje je formalno „birao“ parlament.

Predsjednička vlada za novu demokraciju: Argumenti za: Predsjednički sustav nudi stabilnost, koja je prvi uvjet opstanka novog poretka. Predsjednikov fiksni mandat jamči kontinuitet izvršne vlasti, čime se izbjegava čest raspad vladajućih koalicija u parlamentarnim vladama. Pobjeda na predsjedničkim izborima traži od kandidata da izgrae široku podršku u zemlji. Budući da su izabrani na razini cijele zemlje, predsjednici mogu zauzeti nacionalno stajalište i izdići se iznad prepirke manjinskih stranaka u skupštini.Vođa može provoditi čvrst kurs u vanjskoj politici, bez kolebanja koje bi nastalo kad bi izvršna vlast bila neposredno odgovorna podijeljenoj skupštini.Argumenti protiv: Predsjednička je vlada neprimjerena za novu demokraciju zato što predsjednik može daoći samo iz jedne stranke, a sve su druge gubitnici. Politika „sve ili ništa“ nije za nov režim, gdje političko povjerenje tek treba izgraditi. Uz to, fiksni su mandati previše neelastični, „sve je kruto, strogo određeno, predvidivo“. Zastoj koji nastane kad se izvršna i zakonodavna vlast ne slože, znači da novi politički sustav možda ne može riješiti goruće probleme. Također postoji opasnost da se predsjednici osile.

Profil Francuska: Oblik vlasti: unitarna demokratska republika na čelu s izabranim predsjednikom. Sadašnja Peta Republika osnovana je 1958.Zakonodavna vlast: donji dom, Nacionalna skupština, ima 577 neposredno izabranih članova. 321 član Senata bira se posredno, svaki put po trećina, na lokalnim izborima na dugi devetogodišnji mandat. Zakonodavno tijelo je slabije nego u demokracijama.Izvršna vlast: Polupredsjednički sustav Francuske objedinjuje jakog predsjednika, izabranog

54

neporednim izborima na 5 godina s premijerom koji je na čelu Ministarskog vijeća koje polaže račune skupštini.Sudbena vlast: francusko pravo još se temelji na Napoleonovu kodeksu. Važnost Ustavnog suda povećala se u Petoj Republici.Izborni sustav: za predsjedničke i skupštinske izbore koriste se većinski izbori u dva kruga. Za pobjedu u prvom krugu potrebna je većina glasova. Posljednji eksperiment s razmjernim sustavom bio je 1986. za Nacionalnu skupštinuStranački sustav: Francusku politiku i dalje bitno obilježava sukob ljevice i desnice, no stranke su danas nestabilnije.

12.BIROKRACIJA: doslovce znači vladavinu birokrata. Riječ „birokracija“ potječe od starofrancuske riječi burel za tkaninu kojom se nekoć pokrivao pisaći stol bureau. Drugi dio riječi potječe od grčke riječi kratos što znači vladanje. Danas se pojam birokracija odnosi na službenike koji se bave poslovima javne uprave, daju savjete o politikama i provode ih u djelo.Javni sektor obuhvaća sve zaposlenike čije plaće izravno ili neizravno dolaze iz državnog proračuna.Pravi državni službenici se definiraju kao zaposlenici koji :

Dobivaju plaću iz državne rizinice Podliježu uvjetim službe u državnoj upravi Sudjeluju u oblikovanju ili češće provedbi vladinih odluka

55

Weber je smatrao da je birokracija struktuirana hijerarhija u kojoj plaćeni službenici dolaze do promišljenih odluka sustavnom primjenom jasnih pravila na pojedinačne slučajeve. Weberov model uključuje sljedeća obilježlja:

Birokracija podrazumjeva pomno definiranu podjelu dužnosti Autoritet je neosoban i potječe iz službenih pravila rada. Odluke se donose

metodičnom primjenom pravila na pojedinačne slučajeve; privatni su motivi nevažni Za zaposlenje u birokraciji potrebne su dokazane ili barem potencijalne sposobnosti Službenici koji svoje dužnosti obavljaju kompetentno imaju osigurana radna mjesta i

plaće. Kompetitivni službenici mogu očekivati promaknuće na temelju godina službe ili zasluga

Birokracija je disciplinirana hijerarhija u kojoj službenici podliježu autoritetu nadređenih

Weberova središnja teza bila je da je uz birokraciju upravljanje djelotvornije i racionalnije. Za Webera idealna birokracija bila administrtivni stroj koji glatko funkcionira.U 20.st. birokracije su dosegle vrhunac. Veliko gospodarska kriza i dva svjetska rata silno su povećali intervenciju države u društvo. Socijalna država, nastala u Europi u desetlječima nakon Drugog svjetskog rata, zahtjevala je golemu Weberovsku birokraciju koja će distribuirati dotacije, doplatke i mirovine u skladu s kompliciranim uvjetima koje su postavljali političari.Ronald Reagan i Margaret Thatcher tražili su ne samo smanjenu ulogu države, nego i primjenu u načinu rada birokracije u smislu udaljavanja od weberovskih smjernica. Tako je danas naglasak na menadžmentu, rezultatima i učinkovitosti.U jedinstvenoj birokraciji regrutacija se obavlja za državnu službu u cjelini, a ne za određeno mjesto u njoj. Smatra se da upravni poslovi zahtijevaju inteligenciju, obrazovanje i odgovarajuća osobna umijeća, ali ne i tehničko znanje. Primjer je Britanija.Područni pristup regrutira ljude s tehničkim znanjem za određene odjele ili radna mjesta. Jedinstvena birokracija temelji se na napredovanju, a područna na određenom radnom mjestu.Neke jedinstvene birokracije ističu jedan oblik tehničke stručnosti: pravo. U mnogim europskim zemljama s kodificiranom pravnom tradicijom, među višim birokratama ima mnogo pravnika.

Ogranizacija birokracije: Premda se ustrojstvo i nazivi razlikuju od zemlje do zemlje, najvažnija je razlika između triju vrsta organizacije. Prva i najvažnija jedinica su ministarstva ili vladini resori u kojima se kreira politika. Druga razina obuhvaća odjele, odsjeke ili urede, jedinice u sklopu ministarstva. To su operativne jedinice pojedinih resora- pogonske centrale u kojima rade stručnjaci i u kojima se kreiraju i provode pojedine politike. Treću jedinicu čine javne agencije, koji djeluju na razini ili dvije ispod ministarstva. Te polunezavisne organizacije kombiniraju javne fondove sa samostalnošću djelovanja; danas su sve važnije i brojnije.

Birokracija u novim demokracijama: Zajedničko naslijeđe autoritarnog režima jest pretjerano moćna, neodgovorna i korumpirana birokracija. Obračunavanje s tim teškim

56

naslijeđem putem uspostave prevlasti izabrane nad birokratskom vlašću predstavlja važnu sastavnicu demokratske konsoliacije. Konkretno, zadaća se sastoji u tome da birokracija više ne djeluje onako izrazito politički kao u starom poretku nego prema profesionanijem Weberovskom modelu, u kojem se zapošljavanje temelji na kvalifikacijama i korupcija je zauzdana. Tek kada se ti izazovni dugoročni ciljevi ostvare, ima smisla razmišljati o primjenjivanju novina novog javnog menadžementa u javnom sektoru.

Birokracija u autoritarnim državama: Birokracija je obično moćnija u nedemokratskim porecima nego što je to slučaj u demokracijama. Birokracije u nedemokratskim režimima postaju pregoleme, previše politizirane i nedjelotvorne i postaju kočnica a ne poticaj daljnjem napretku.Upravni kapacitet odnosi se na sposobnost birokracije da se bavi društvenim problemima kroz djelotvorno upravljanje i provedbu javnih politika.Položaj birokracije u totalitarnim sustavima u nekim je aspektima sličan njezinoj ulozi u autoritarnim porecima. No jedno važno obilježlje razlikuje javnu upravu u komunističkom svijetu: njezin obuhvat. Veličina birokracije u komunizimu proistjecala je iz totalitarnog karaktera njegove ideologije. Da bi postigla svoje teoretsko poslanje izgradnje novog društva, partija je morala kontrolirati sve aspekte razvoja, i ekonomske i društvene.Komunističke su birokracije bile naglašeno političke i vladajuća partija bila je duboko upletena u upravu. Bit komunističke vladavine leži upravo u spajanju birokratske i političke vlasti u jedan divovski sustav. Partija je birokraciju smatrala istodobno neminovnom i potencijalno nepouzdanom. Stoga je partija kontrolirala birokraciju na isti način na koji je dominirala oružanima snagama: kontroliranjem svih najvažnijih položaja. Taj cilje je postizala kroz nomenklaturu, mehanizam koji je bio moćan poticaj za ambiciozne da steknu i zadrže dobar položaj u partiji.Nomenklatura je popis ljudi od povjerenja vladajuće komunističke partije za imenovanja na položaj u birokraciji.Nomenklatura je popis ljudi od povjerenja vladajuće komunističke partije na položaje u birokraciji.

13. Policy proces: je pojam širi od odluke. Minimalno, Policy podrazumjeva skup odluka. Općenitije, ona je izraz namjere da se u budućnosti reagira na odrešeni način. Prema Colebachtu, od politika se očekuje da imaju koherenciju i instrumentalnost. Zapravo, mnoge su politike nešto više od želje.

Faze policy procesa: Postoji 5 faza policy procesa.To su inicijacija, formulacija, implementacija, evaluacija, revizija.Inicijacija: se bavi politikom, tj. o tome zašto se odluke donose, zašto se provodi neka politika. Kontrola nad inicijacijom politike bila bi savršen oblik moći. No, barem u demokracijama, dnevni red ne može određivati samo jedna skupina.Osim političkog procesa, mogu se uočiti još 3 općenita utjecaja na inicijativu politike:

57

znanost, tehnologija i mediji. Znanost je očito jedan od čimbenika koji određuje politički dnevni red. Npr. današnja zabrinutost zbog globalnog zagrijavanja počela je sa znanstvenim procjenama njegovih budućih posljedica.Tehnologija također utječe na inicijaciju politike. Vlade su motivirane zalagati se za nove tehnologije: one potiču ekonomsku konkurenciju i njihovo brzo uvođenje onemogućuje zemlji da pretekne druge zemlje.Sposobnost medija da istaknu pojedine probleme znači da oni također imaju velik, a katkada i preuveličan, utjecaj na inicijaciju politike. Jedan jedini, možda neobičan događaj, često se obradi u jednom mediju i zatim ga novinarski čopor pojačava kroz druge medije dok političari ne budu prisiljeni reagirati na ono što je iznenada postalo ozbiljan društveni problem.Formulacija: Kada se odluka o rješavanju određenog problema donose, mora se formulirati odgovarajuća politika. Pri analiziranju formulacije politike analitičari su razvili 2 modela: racionalni i inkrementalistički.Najvažnjia je razlika među dvama modelima ova: za racionalni model policy nastaje iz sustavne potrage za najdjelotvnornijim načinom ostvarivanja postavljenih ciljeva. Za razliku od njega, u inkrementalističkom se modelu smatra da policy nastaje iz kompormisa među akterima koji imaju slabo definirane ili čak proturječne ciljeve. Drugim riječima, dok racionalni model teži najboljoj politici u teoriji, inkrementalistički pristup traži praktičnu politiku koja će biti prihvatljiva svim uključenim interesima.Od ova 2 pristupa, racionalni je model očito zahjevniji; on iziskuje detaljnu analizu, a ne političko nadmetanje. Točnije, on od kreatora politike zahtjeva da:

Rangiraju sve svoje vrijednosti Formuliraju konkretne opcije Provjere sve rezultate odabira svake opcije s obzirom na vrijednost Odabere alternativu koja postiže najviše vrijednosti

Analiza troškova i dobiti podrazumjeva pripisivanje novčane vrijednosti (pozitivne ili negativne) svakoj posljedici odabira svake opcije i zatim odabir opcije s najvećom neto dobiti. Tako se dobit u smislu učinkovitosti dodavanja nove piste nekom aerodromu može izgubiti s dodatnim zagađenjem bukom za lokalno stanovništvo. Metoda je transparentna, ali iziskuje mnogo vremena.Implementacija: Nakon što se odluka o nekoj politici donese treba je i provesti. Tradicionalno shvaćanje implementacije usvojilo je pristup odozgo na dolje. Prema pristupu odozgo prema dolje zadaća je implementacije politike osigurati da njezina provedba donese rezultate koje su odredili njeni kreatori. Za razliku od toga, pristup odozdo prema gore smatra da bi trebalo priznati i pozdraviti ulogu onih koji pri provedbi politike šire ciljeve prilagođavaju promjenjivim lokalnim uvjetima.Evolucija: Posao je evolucije politike otkriti je li neka politika postigla svoje ciljeve.Politička ulaganja podrazumjevaju ono što vlada čini; politički rezultati jesu ono što vlada postiže. Ishodi su djelovanje, a ulaganja posljedice, kako planirane tako i neplanirane. Ulaganja se lako mjere: izgrađeno je toliko novih zatvora, provedeno je stanovito povećanje državnih mirovina. Rezultate je teže utvrditi: smanjenje recivizma ili broj starijih osoba koje žive u siromaštvu.

58

Revizija: Nakon što se neka odluka evaluira, pa čak ako se i ne evaluira, tri su mogućnosti: nastaviti, revidirati ili s tom poltikom prekinuti.

Javne politike u razvijenim demokracijama: Povijest javnih politika u zemljama koje su danas razvijene demokracije možemo podijeliti na 3 faze: noćobdijska ili liberalna država 19.st., država blagostanja kasnoga 20.st., te regulatorna država 21.st. u nastajanju.Noćobdijska država: Noćobdijska država bila je minimalna i koncentrirala se na održavanje javnog reda i mira, štiteći resurse koji su vladarima trebali za vođenje vanjske politike. Državni aparat ostao je slabo razvijen, a ograničena birokracija i lokalna administracija bile su uglavnom u nadležnosti pokrajinskih uglednika. Uloga noćobdije bio je rani oblik koji je imala postfedualna i preddemokratska država u velikom dijelu Europe.Država blagostanja: svoj je vrhunac doživila u Zapadnoj i osobito u Sjevernoj Europi šezdesetih i sedamdesetih godina 20.st. se temeljila na ekspanzivnijem i pozitivnijem shvaćanju uloge države. Njemačka je prva uvela sheme socijalnog osiguranja koje su barem za industrijske radnike dijelile rizike kao šrto su nesreća na radu ili bolest.Do 70-ih godina 20.st sve su Europske demokracije postale „socijalne države“ u trojakom smislu. Prvo, država je preuzela glavnu ulogu u osiguravanju minimalnog standarda socijalne sigurnosti svim svojim građanima, istiskujući ad hoc skrb koje su pružale crkve i dobrotvorne udruge u noćobdijskoj državi. Drugo, pružanje socijalnih usluga ostalo je najvažnija funkcija javne uprave, koja je gutala lavlji dio kako poreznih prihoda tako i vremena službenika. Treće, socijalna su prava postala izraz socijalnog građanstva, kategorija kojom se htio proširiti opseg samo demokracije.Razlike u udjelu nacionalnog dohotka koji se izdvaja za socijalnu skrb može objasniti nekoliko čimbenika:

Bogatije zemlje troše veći dio nacionalnog dohotka, a ne samo apsolutno više, na socijalnu skrb

Unitarne države troše više nego federacije. Unitarni status omogućuje da se nacionalni socijalni programi uvedu i provode često kroz lokalne vlasti

Izdaci za socijalne programe veći su u zemljama u kojima dominiraju stranke ljevice. Zemlje kao što je Austrija, u kojima su katoličke stranke najvažnija snaga, takošer su

darežljivi pružatelji socijalnih usluga. U zemlje koje malo troše ubrajaju se one u kojima se kolektivna socijalna skrb još

doživljava kao „državna socijalna pomoć“ a ne kao „socijalna država“.

U javnom mirovinskom sustavu izdvajanja svih zaposlenih za mirovine, doprinosi za mirovine koje danas plaćaju zaposleni koirste se za plaćanje današnjih umirovljenika. Taj sustav koji danas predstavlja važan dio mirovinskog sustava velikog dijela Europe, postaje neodrživ zbog starenja stanovništva i pogoršanja indeksa ovisnosti. Država će morati povući korektivne poteze.Nasuport tome, u sustavu mirovinskih fondova, u kojem se mirovine isplačuju iz mirovinskih fondova, uplate pojedinca ulažu se u njihovu korist tako da se akumulira kapital iz kojeg se mogu isplaćivati mirovine. Mirovine iz mirovinskih fondova trebale bi malo tražiti iz državne riznice. Primjeri su Nizozemska, VB i SAD.

59

Regulatorna država: Posljednih desetljeća 20.st. dogodila se bitna promjena u mnogim razvijenim demokracijama. Pružanje socijalnih usluga sve se više ugovara s privatnim agencijama; u gospodarstvu, javna su poduzćea privatizirana.Budući da je pritom jedan od motiva bila veća ekonomska konkurentnost, to se tranzicji katkad razgovara kao o prelasku sa socijalne države na konkurencijsku državu. Ovakva država se služi propisima, standardima i drugim javnim odlukama kao najvažnijim instrumentima politika, a ne oslanja se izravno na pružanje dobara i usluga.

Javne politike u novim demokracijama: U novim demokracijama, politika je razvijanje novih institucija.Na jednoj strani, država se mora manje upletati u neke sektore, naročito u gospodarstvu, kako bi oslobodila prostor za razvoj konkurentijeg privatnog sektora. Na drugoj, država mora razviti nove načine regulacije: npr. nadzor funkcionirana tržišta. Stoga se u većini novih demokracija mora potpuno preoblikovat, u nekim se područjima povući, a u drugima ojačati.Kada se komunistički poredak urušio, s njime je nestala i cijela metoda organiziranja društva. Novi vođe našli su se pred zadaćom preobrazbe društva koje je pokretala moć, u društva utemeljena na pravilima, što je projekt koji još traje.Masovna privatizacija odnosi se na pokušaje postkomunističkih vlada da istodobno što više poduzeća prodaju što više poduzeća u državnom vlasništvu, često time što su građanima izdavale jeftine vaučere za koje su mogli dobiti dionice. Nasuprot tome, razvijene demokracije prakticirale se postupnu privatizaciju u kojoj su javna poduzeća prodavana jedno po jedno.

Javne politike u autoritarnim državama: Proučavanje javnih politika u nedemokratskim poretcima potvrđuje važnost razlikovanja raznih tipova autoritarne vlasti. Jednu krajnost predstavljaju mnoge komunističke države, koje su pokušale planirati u dotad neviđenim razmjerima; svaka je komunistička država formulirala nacionalne ciljeve i mete koji su bili jasniji nego u bilo kojoj demokraciji. Rezultat je bila često odlučna i općentio bezobzirna predanost jednom jedinom cilju, prije svega industrijalizaciji. Na drugome kraju, mnogi vojni vladari i oni koji provode osobnu vlast pokazuju neizmjernu brigu za vlastiti boljitak, a nikakvu za boljitak svoje zemlje, što dovodi do pomankanja politika.Ako postoji neka zajednička crta policy procesa u nedemokracijama onda je to činjenica da je policy podređena politici.Komunističke su se države po ciljevima i sredstvima svojih politika razlikovale od razvijenih demokracija. Kao prvo, vladajuća je partija artikulirala jasne ciljeve za društvo; i drugo, država je te ciljeve nastojala provesti podrobnim planiranjem. Planiranje je međutim naposlijetku završilo stagnacijom i tako pridonijelo padu komunizma u Istočnoj Europi i SSSR-u.

60

61