Koncert ptica

Dževad Karahasan

likovi:

Predsjednik, kasnije Slavuj

Doktor, samo čovjek Mama

Ghalina, kasnije Gavran

Fariduddin Attar, Pupavac

Simurgh (Glas)

1.

PREDSJEDNIK: Ne, ne i ne, o tome ne pristajem ni misliti a kamo li govoriti.

DOKTOR: Ali gospodine predsjedniče ...

PREDSJEDNIK: Ne priznajem nikakvo „ali", vi nju morate spasiti. Shvatite da ja ne pristajem, da naprosto ne mogu bez nje živjeti.

DOKTOR: Ona ne pristaje ozdraviti ... Ne znam, izgledi su slabi.

PREDSJEDNIK: Ne zanimaju me izgledi, zanima me ona. Vi to morate učiniti.

DOKTOR: Vi znate da za vas sve, doslovno sve ...

PREDSJEDNIK: Za mene, za mene, o meni se radi. Ona mi je radost, ona mi je razlog, ona mi je smisao ... Ona mi je naprosto sve.

DOKTOR: Naravno da ću učiniti, sve ću učiniti. Ali ako ipak ne uspijem, ako se protiv moje volje i svega moga ipak dogo¬di da ne uspijem, dozvolite mi da vam ja poklonim ...

PREDSJEDNIK: Novoga psa?

DOKTOR: Novoga psa. Upravo kako ste rekli.

PREDSJEDNIK: Gluposti. Govorite skandalozne gluposti, dra¬gi gospodine doktore. Ja neću novoga psa, ja neću ni novog terijera, ja neću ni novoga ženskog terijera. Ja hoću Pauli- nu, samo Paulinu i upravo nju. Takve su izjave skanda¬lozne, takvim prijedlozima vi govorite protiv svoga posla.

DOKTOR: Kako molim?

PREDSJEDNIK: Veoma jednostavno i sasvim doslovno. Vaša preskupa istraživanja ne financira čovjek, ne financira ih ni predsjednik kompanije — njih financiram ja, samo ja i upravo ja. Ako namjeravate dobiti svoga Nobela vi morate paziti na moje zdravlje i dovoljno produžiti moj život. Moj, samo moj i upravo moj, dragi gospodine doktore. Ne zdravl¬je ljudi, ne zdravlje muškaraca i ne zdravlje predsjednika kompanija, ne ni opstanak ljudske vrste — vaš posao je da sačuvate život sasvim konkretnog čovjeka koji je slučajno vaš pacijent. U protivnom ste vi nepotrebni. Vrsta će opstati s vama i bez vas, s logikom, bez logike i protiv logike, s raz¬logom i bez razloga. Paulina nema zamjene i ja nemam zamjene — mi smo oboje jednom i samo ovaj put, neponovl¬jivi i nezamjenljivi.

DOKTOR: U pravu ste, ali i moje sposobnosti imaju granice jer sve ima svoju granicu. Ona je naprosto stara, srce je potpu¬no istrošeno.

PREDSJEDNIK: Transplantirajte! Presadite joj novo srce, to je bar jednostavno.

DOKTOR: Nije to čovjek, gospodine predsjedniče! (Kratka pau¬za) Pas je plemenit, visoko individualan i cjelovit, ne prima se kod njega sve što u njega usadite.

PREDSJEDNIK: Nije važno koliko košta, ja sam spreman pla¬titi sve.

DOKTOR: Znam ja da novac nije problem. (Pauza) Jasno je da bi novo srce koštalo cijelo bogatstvo, kod pasa nema trećeg svijeta i zato nema jeftinih organa, ali to u ovom slučaju nije problem i ja sam to znao. Zato sam ispitao i tu mogućnost, napravio sve potrebne simulacije, otkrio čak i mogućnost da dobijem novo srce. Ne ide, psi su cjeloviti, rafinirani. Kako bih to rekao? Ne primaju tudje, o tom se radi. Ništa tudje, pa ni organe.

PREDSJEDNIK: Da probamo s veterinarom?

DOKTOR: Gospodine predsjedniče?! Zar može veterinar zau¬staviti vrijeme? Paulina nije bolesna, ona je naprosto stara. (Pauza) Jedino ako bi uspio ovaj moj eksperiment s genima

PREDSJEDNIK: Ima da uspije! Idite raditi, odmah idite, neka odmah uspije!

DOKTOR: To strahovito mnogo košta ...

PREDSJEDNIK: Rekao sam da novac nije problem, kad je to vama manjkalo novca sa mnom?

DOKTOR: Ali to nije problem, novca imamo dovoljno. Jednom jakom hormonskom terapijom podmladimo organizam... Vaša gospodja majka, naprimjer ...

PREDSJEDNIK: Ona je dobro, danas smo telefonirali. Mama nije problem, Paulina je problem.

DOKTOR: Upravo to sam htio reći. Vaša gospodja majka bila je nakon niza transplantacija veoma slaba, gotovo mrtva.

Jednom jakom hormonskom terapijom mi smo je podigli na noge, podmladili, obnovili. I tako pripremili za genetske eksperimente kojima bismo mogli podvrgnuti i Paulinu. (Pauza) I ja sam bio zbunjen tako dobrim rezultatima jedne obične hormonske terapije. Sve je to doduše prokleto skupo, ali...

PREDSJEDNIK: Otkud vam tako jak strah od manjka novca? Vi i vaš institut ste uvijek imali novca koliko ste htjeli, upravo zahvaljujući meni. Najprije zbog mame, a onda zbog Pauline koja mije tako mila. Jasno nam je obojici da če nov¬ca biti još više ako spasite Paulinu. Time smo, pretpostavl¬jam, jedan drugome rekli sve što je trebalo.

DOKTOR: Sasvim, sasvim. Vi znate da bih ja i bez toga učinio sve da vas zadovoljim, onako ljudski.

PREDSJEDNIK: Ali će s novcem vaš trud biti ljudskiji, onako iskreniji i strasniji.

DOKTOR: Sasvim, sasvim. (Klanja se i odlazi)

2.

PREDSJEDNIK: (pjeva na melodiju Clementine)

O my darling, o my darling, o my darling Pauline! Budi mirna, draga Pauline, tebi će predsjednik Bildter kupiti novi, jedan posve novi život.

(Ulazi jedna posve mlada žena koja se teatralno klanja)

PREDSJEDNIK: Mama! Draga mama Ghalina! Prekrasno izg¬ledaš.

GHALINA: Tako se i osjećam: dobro, mlado, vitalno, agresivno, efikasno, napredno. Opet mogu trčati, vježbati, kondiciju grabiti. Jogging, fitness, aerobic. Mladost, snaga, zdravlje, polet. Tartan staza, utezi, fitness centar, federi. Trči, juri, pleši, vježbaj, zdravo živi, mladost ne daj. Carpe diem, car- pe horas. Grabi dane, ne daj sate. Grabi, uzmi, otmi, ne daj. Drpni, mazni, zgrabi, ščepaj. Sreća se grabi, radost se otme,

užitak se uzme, moć se prisvoji. Ljubav se drpne, blagost se mazne, nježnost se zgrabi, bliskost se ne da. Sve mi je to ponovo dato i ovaj put ću to iskoristiti do kraja. Do kosti, do dna, do srca.

PREDSJEDNIK: Bravo, mama, prekrasno si to rekla. I zaista možeš sve to? Po drugi put u jednom životu?

GHALINA: Zar se to ne vidi? Novo srce, nova jetra, novi bubre¬zi, nova pluća — i sve to novo, mlado, netrošeno, od sasvim mladih ljudi.

PREDSJEDNIK: Ma sjajno. Pa i koštalo je mnogo a Stoldter je kućni prijatelj, moralo bi biti dobro uradjeno.

GHALINA: Možda je koštalo, ali se i isplatilo, osjećam se kao mladi lav.

PREDSJEDNIK: Nije se isplatilo, mama. Kapital koji smo uložili u tebe morao bi se vratiti oplodjen, dakle uvećan, da bi se investicija isplatila.

GHALINA: Tebi je žao uloženog novca?

PREDSJEDNIK: Gluposti, naravno da mi nije žao. To je od one vrste ulaganja koja se zaobilazno ipak vrate, kao ulaganje u kulturu ili u humanitarni rad. Razumiješ? To je sigurno dobro ulaganje, tu nema spora.

GHALINA: Gdje je onda problem, ne razumijem tvoj prigovor.

PREDSJEDNIK: Ah, nije bitno, sitnica, zaboravi.

GHALINA: Ne mogu zaboraviti. Neću zaboraviti! Kako mogu zaboraviti sitnicu koja mi objasni da sam ja propala investi¬cija?

PREDSJEDNIK: Proklete riječi! Samo sam te htio upozoriti na razliku izmedju dva termina. Isplati se ona investicija koja direktno vrati uloženi novac i to oplodjen, a korisna je ona investicija koja uloženi novac vrati posredno, preko poreza, posrednih prihoda ili ušteda i tako dalje. Zato si ti korisna investicija, ali nisi investicija koja se isplati. Ništa drugo, samo sam htio da precizno govorimo.

GHALINA: To mi se ne dopada. Otkako sam ponovo mlada, svi od mene zahtijevaju da učim neke bizarne vještine. Ti od mene zahtijevaš da znam lingvistiku, neki klipan na klinici me ispitivao logiku... Ne, dragi moj, ja hoću živjeti, ja se nedam zavoditi glupostima koje nemaju veze sa životom.

PREDSJEDNIK: Zaista te ne zavodim, samo sam htio isprav¬ne termine jer se radi o poslu. A nisam te htio gnjaviti ni s jezikom, ni s logikom.

GHALINA: Nisi ti s logikom, to je jedan klipan na klinici, kod Stoldtera. Pitao me znam li paradoks broda Argo: ako starinski drveni brod dugo plovi, kroz oluje, nepogode i tjes¬nace; ako se tokom plovidbe zamijene, jedna po jedna, sve daske, grede i zakovice od kojih se brod sastojao kad je kre¬nuo iz luke, da li je na cilj stigao onaj brod koji je krenuo ili neki posve drugi? Kakve veze, molim te, sve to ima sa mnom i šta me se tiče? Kako bi ti odgovorio na tu besmisli¬cu?

PREDSJEDNIK: Rekao bih da je zaista besmislica jer bi samo budala iznajmila drveni brod. Mala nosivost, spor, nepouzdan i zato preskupo osiguranje. Naprosto nije konku¬rentan.

GHALINA: Zato što drveni brodovi stare, zato što ih vrijeme pregazi i oni se počnu raspadati. (Kratka pauza) U pravu si ti, ne vrijede drveni brodovi jer je drvo slabo, prolazno i smrtno.

PREDSJEDNIK: Sve je. Sve stari, prolazi i umire.

GHALINA: To si tako lijepo rekao: sve stari, prolazi i umire. Ima u tome tuge, ali ima i neke bolne ljepote. Samo kad pomisliš kako prolaze stvari, kako nestaju ljudi koje si poznavao, s kojima si imao nešto zajedničko, možda i nešto lijepo doživio ... Da, sve će umrijeti, malo će nas nakon sve¬ga ostati.

PREDSJEDNIK: Evo i moja Paulina. Ne ostaje ti se u ovom svijetu kad pomisliš da bi poslovi mogli po zlu krenuti, da bi burze mogle ... A kako tek ostati ako Paulina ode?

GHALINA: Nije joj dobro?

PREDSJEDNIK: Stara, umorna, bez volje za život, a trans¬plantacije ne dolaze u obzir. Ako ne pomognu neke hor¬monske terapije i genetske intervencije mogu se oprostiti od nje.

GHALINA: To Stoldter kaže?

PREDSJEDNIK: Stoldter.

GHALINA: To je on sa mnom uradio. On dakle ispituje na

meni ono što namjerava primijeniti kod nje.

PREDSJEDNIK: Ne bih ja tako rekao.

GHALINA: Nego?

PREDSJEDNIK: On namjerava i nju tretirati onim što je kod tebe pokazalo tako dobre rezultate. A u tome ne vidim ništa loše.

GHALINA: Ne vidim ni ja, ako je zaista tako.

PREDSJEDNIK: Tako jeste, ne vidim razloga da ne bude. Ti izgledaš spektakularno dobro.

GHALINA: I ti bi trebao isto sa sobom uraditi. Star si i umor¬an, a ovim se starenje zaustavlja. Neke genetske kombina¬cije, nešto što te izdvoji iz vremena tako da postaneš kao plastika, kao da si duboko zamrznut. On se nada dobiti Nobelovu nagradu kad ovo dovede do kraja i sve znanstveno objasni.

PREDSJEDNIK: Moglo bi biti dobro, vrijedi razmisliti.

GHALINA: Razmisli. Ali sam, ja moram u fitness centar.

3.

DOKTOR: Ljudski hormoni kod nje sporije djeluju, a terijera od kojih bi se hormoni mogli uzeti naprosto nema dovoljno, ja tu zaista nisam odgovoran. Ipak se neki napredak vidi, ja nisam nezadovoljan.

PREDSJEDNIK: Da, ona je bolje, u to nema sumnje.

DOKTOR: I vi sada priznajete da se oporavlja? Prije deset dana ste vikali, prijetili ...

PREDSJEDNIK: Ne budite na kraj srca, ljudi smo. Ja Paulinu volim i njezin mi je oporavak prespor ma kako brzo tekao. Uostalom, vikao sam i prijetio, pa vam onda ipak dao novac za novu pošiljku davalaca organa, hormona i ostaloga što vam treba.

DOKTOR: Sasvim, sasvim, naravno. Nisam htio prigovarati, samo se radujem da i vi primjećujete njezin oporavak. Pogo¬tovo sada.

PREDSJEDNIK: Pogotovo sada?

DOKTOR: Mislim u ovom trenutku.

PREDSJEDNIK: Znam staje „sada". Opet vam treba novac?

DOKTOR: Zapravo da. Posao se ludo razvija, samo za organe bi nam trebalo desetine mladih organizama mjesečno, a mi trebamo i krvnu plazmu, hormone, koštanu srž, kosti, mozak, centre u mozgu ...

PREDSJEDNIK: Da vi ipak malo ne pretjerujete?

DOKTOR: Zapravo ne. Naprotiv, vjerujte da maksimalno šte- dimo. Pa to je osnovni razlog da sam ovoliko razgranao institut — s ovom organizacijom mi svaki organizam iskori¬stimo do kraja, a to je najefikasnija moguća štednja. To da se mnogo troši jer poslovi dobro idu, to ne sporim. Ali kad biste vi prihvatili moju ideju sa humanitarnom organizaci¬jom troškovi bi se prepolovili, barem novčani, jer bi se izb¬jegli posrednici. Kao što sam govorio: preko poreza vam se vrati sve što uložite u organizaciju, novac koji sada dajemo posrednicima ostaje nama, vi tamo negdje dajete hranu i lijekove ljudima i tako doprinosite dobru, a mi imamo mla¬dih davalaca koliko nam treba i to besplatno. Nema slabog mjesta u projektu.

PREDSJEDNIK: Ima, rekao sam: ja ga neću.

DOKTOR: Da, to jeste slabo, ali ne dovodi u pitanje projekt.

PREDSJEDNIK: Ne dovodi ga u pitanje, onemogućuje ga.

DOKTOR: Ali ispravnost projekta ostaje, ideja ostaje dobra. I ostaje činjenica da je vaš otpor nerazuman.

PREDSJEDNIK: Prije ili kasnije naći će se neko novinarsko njuškalo da objasni kako moj humanizam nije sasvim bezinteresno human. A to nervira.

DOKTOR: Bojite se novinara?! Pa to je bar jednostavno: kupite novine i otpustite ga. Istog će se momenta naći desetine drugih novinara da otkriju kako humaniste ravnog vama nije bilo otkad je svijeta. A nakon toga nadjete jednoga književnog umjetnika koji će za mali novac napisati i knjigu u pohvalu Vama. Recimo: „Putovanje do samih obala Istine ili Pravda za Kompaniju i njezinog predjesnika".

PREDSJEDNIK: Tek to ne dolazi u obzir.

DOKTOR: Ali zašto?!

PREDSJEDNIK: Zato što ja ne mogu imati nešto s jednim neodraslim onanistom iz nekoga alpskog sela koji u svome dugom životu nije skupio ni toliko smjelosti da na svijet pogleda otvorenim očima nego uporno žmirka.

DOKTOR: Pa dobro, nisam ja mislio upravo na njega.

PREDSJEDNIK: Nisam ni ja.

DOKTOR: Kako niste, kad ste ga opisali?

PREDSJEDNIK: Nemoguće, ja njega ne mogu opisati jer na njega ne mogu pomisliti. Prvo, ja ne vjerujem da takvo nešto uopće može postojati. Ako bi takvo nešto moglo postojati, ja ne bih vjerovao daje svijet stvaran i ne bih mogao misliti na svijet. Ako bi takvo nešto moglo postojati na svijetu a da svijet pri tome ipak bude stvaran, ja ne bih pristao misliti jer ne bih pristao postojati — bilo bi odveć nedostojno.

(Ulazi Ghalina na kojoj se već vidi preobražavanje u pticu, i to

u gavrana)

PREDSJEDNIK: Mama! Prekrasno izgledaš. Malo ekstrava¬gantno, ali zanimljivo, primjereno svojim godinama, to jest svome izgledu.

GHALINA: Zanimljivo, zar ne. Svi misle da je ovo frizura i traže adresu mog frizera, a meni žao da ih razočaram i priz¬nam kako mi se kosa pretvara u perje. Glupa situacija.

PREDSJEDNIK: Ali ti izgledaš zaista dobro. Zdravo, vitalno, originalno.

GHALINA: I osjećam se dobro. Glupo je da se osjećam upravo kao čovjek, onako kako bi se pravi, istinski čovjek trebao osjećati: zdrava i mlada, vitalna i grabežljiva. Naprosto doro. Ali ipak ... (Stoldteru) Ipak mi se ne dopada što sve više ličim na pticu, pa sam vas htjela pitati šta ćemo s tim.

DOKTOR: Zašto bismo nešto trebali s tim, šta vi imate protiv ptica?

GHALINA: To, naprimjer, da su ptice ugrožena vrsta — nesta¬je ih. A ja bih da trajem, zato smo i počeli s vašim eksperi¬mentom ako se sjećate. Da trajemo i ostarimo zajedno.

DOKTOR: Budite bez brige, nema razloga za paniku. Prvo: ima medju pticama vrsta koje nisu ugrožene nego, naprotiv, dobro napreduju, recimo gradski golubovi. Drugo: ja imam precizne bilješke o svemu što smo radili, tako da ćemo posve sigurno naći objašnjenje za ovo što se dogodilo, i to objašnjenje koje zvući dovoljno znanstveno i izgleda logično. Treće: na osnovu ovoga što smo dosad postigli možemo raz¬viti projekt proizvodnje ugroženih vrsta ptica, a time zadužiti svijet i čak zadovoljiti ekološke pokrete. Razumi¬jete li daje to posao za cijeli jedan novi institut velik kao moj sadašnji. A novi institut znači nova radna mjesta, povećanje proizvodnje, nove mogućnosti napretka, usvajan¬je novih tehnologija. Prekrasno, veličanstveno i potresno. Mogli bismo novi institut nazvati Ghalina ako biste ga vi financirali, šta mislite o tome, gospodine predsjedniče?

PREDSJEDNIK: Jako bi me pogodilo ako bih ostao bez mame, to jest ako bih imao institut umjesto mame. Ali vrijedi raz¬misliti, nijedna ideja nije toliko loša daje se smije odmah odbaciti.

DOKTOR: Ghalina institut — Genetska tehnologija i proizvod¬nja ugroženih vrsta, AG. Prekrasno i veličanstveno, potres¬no i dirljivo. (Kratka pauza) Eto vidite, tako se stvara histo¬rija: troje ljudi prijateljski razgovaraju; jedno od njih je malo nervozno, drugo od njih pokuša ga umiriti i tako nastane poduhvat koji će promijeniti lice svijeta i donijeti sreću desetinama, stotinama budućih generacija. Računajte samo radna mjesta za čuvare i hranitelje ugroženih vrsta koje ćemo mi proizvoditi, za graditelje staklenih krletki u kojima će sve to boraviti, za proizvodjače hrane tim novim vrstama, za ...

PREDSJEDNIK: Oprostite, doktore, nešto važnije mi pada na um.

DOKTOR: Da?

PREDSJEDNIK: Vi Paulini i mami dajete sve isto?

DOKTOR: Sve isto, samo je kod Pauline proces sporiji. Znate već — razlike u vrsti, karakteru, psiholaške nijanse. Kod ovako finih poduhvata velike posljedice može imati to daje Paulina manje radoznala. Vi to ne možete zamisliti, vi ne možete sanjati šta sve determinira rezultate ovako savršenih istraživanja.

PREDSJEDNIK: Znači li to da bi se i Paulina trebala pretvoriti u pticu?

DOKTOR: Zapravo da, trebala bi. Kako rekoh, to nije sigurno jer ništa nije sigurno do samoga kraja. Evo vidite, ja sam i sam zbunjen, nisam ni slutio da bi se stvari mogle razvijati ovako kako se razvijaju (pokazuje na Ghalinu). Ovako savršena istraživanja se naprosto ne mogu potpuno kontro¬lirati. Ali ne vidim razloga da kod nje bude drugačije, mis¬lim da bi i ona trebala postati ptica.

PREDSJEDNIK: Dajte onda i meni te vaše gene.

DOKTOR: Ali gospodine predsjedniče!?

Nazad na vrh Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji email Poseti sajt autora

Sky Seeker

~ administrator ~

~ administrator ~

Pridružio: 26 Sep 2004

Poruke: 20493

Lokacija: Beograd

PorukaPoslao: Sub Jan 26, 2013 2:56 pm Naslov: Odgovoriti sa citatom

PREDSJEDNIK: Dajte mi. Ja ne želim pticu, ja želim Paulinu. Glupo je da ona bude ptica a da ja ostanem ja pa je držim u kafezu. Zar to ne bi bilo nepodnošljivo? A možda ćemo se još jače voljeti kad oboje budemo ptice, ko zna.

DOKTOR: Ne, to ne dolazi u obzir, to bi bila katastrofa za našu zemlju, za privredu, za moj institut.

PREDSJEDNIK: Ovo nije molba, gospodine doktore. A jasno vam je da ćete za ovu uslugu biti dobro plaćeni kao i za sve dosadašnje.

GHALINA: Uzmite i vi gene, doktore, možda i naša ljubav postane jača ako oboje budemo ptice. Recimo golubovi, makar i gradski.

DOKTOR: Ah, jasno vam je da to ne dolazi u obzir, cijeli projekt pada u vodu ako ga ja ispustim iz ruku. I to sad, kad samo treba rezultate sabrati.

GHALINA: Zašto smo sve ovo radili, ako se izgubimo sad kad sam ovako prekrasno mlada i kad se ovako prekrasno volimo. Podmladili ste me radi naše ljubavi, zar ne?

DOKTOR: Dvije, dvije su tu ljubavi bile, dvije jednako jake i jednako plemenite ljubavi. Naša ljubav, ili moja ljubav prema vama je jedna, a druga je moja ljubav prema znanju, nauci, napretku, jedna ljubav prema čovjeku kao takvom, moglo bi se reći. Vi i nauka, to su moje ljubavi i moji razlozi.

GHALINA: Ne smeta nauci ako mi ostanemo zajedno, nije ljubav protiv nauke.

DOKTOR: Nije protiv, ah nije vala ni za. Osim toga, za ovo se sigurno dobiva Nobelova nagrada, a kako će mi dati nagradu ako se ja pretvorim u pticu? Ne ide to.

(U jednom od gradskih parkova ili na dalekoj periferiji nekoga od gradova, negdje gdje ima drveća i grmlja.Mama Ghalina se preobrazila u gavrana, a predsjednik Bildter u slavuja. Trebalo bi da se u Gavranu bez problema prepozna Ghalina a u slavuju Bildter, ali da oni istovremeno budu Gavran, odnosno Slavuj.)

GAVRAN/GHALINA: Ipak mislim da je glupo od tebe što ne dozvoljavaš da te uhvate. Hranili bi te, brinuli o tebi, bilo bi ti ugodno, toplo i čisto. Dobio bi sve što ti treba, a ti bi njima za uzvrat pjevao. Kao da si i dalje čovjek: radiš ono što najbolje znaš ili ono što se od tebe traži, i za to si plaćen onoliko koliko oni mogu platiti. SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Lahko je ljudima, oni su davno izgubili sve stvarnosti osim materijalne. Ja to sada ne bih mogao.

GAVRAN/GHALINA: Donedavno si itekako mogao.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Donedavno sam bio čovjek. Sada

više nisam i priznajem da sam time jako zadovoljan.

GAVRAN/GHALINA: Ali zašto ne bi mogao ovo što ti ja predlažem? Ti ionako pjevaš, zašto bi ti smetalo ako bi za to dobio udobnost. Plaćen si za ono što ionako radiš, ne vidim u tome ništa loše. SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Rekao sam ti već: ja pjevam Paulini, pjevam kad osjetim da bi me ona mogla čuti i primiti moju pjesmu.

GAVRAN/GHALINA: I misliš da te ona mnogo bolje čuje ako pjevaš gladan, promrzao i uplašen? Misliš da ona ne bi primila tvoju pjesmu ako bi tebi bilo dobro dok pjevaš? Tvoja Paulina je veoma surova ako je to tako.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ne znam kako je s Paulinom, ali znam da bi se pjesma promijenila ako bih ja za nju dobio udobnost. Ja više ne bih mogao pjevati samo Paulini, ma koliko to htio. Svaka metafizika ima svoju tehniku, samo se o tome radi.

GAVRAN/GHALINA: Ja to ne razumijem. Ja bih rado pjevala

iz udobnosti, rado bih dozvolila da me ljudi uhvate, samo kad bi oni htjeli.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Zato nisi slavuj nego gavran. I svaka tehnika naime ima svoju metafiziku, ali to ne mogu razumjeti gavranovi koji su ostali ljudi. Slavuj pjeva Pauli- ni i samo Paulini.

PUPAVAC/ATTAR: Koji to jezik vi govorite? Na kojem se jeziku ruža zove Paulina? Razumijem sve što kažete, ali to nikad nisam čuo.

GAVRAN/GHALINA: A koja si ptica sad ti, lijepo te molim? Koja je kod tebe tehnika i metafizika?

PUPAVAC/ATTAR: Ja sam pupavac, kao što vidiš. Ali sam jednom bio čovjek i, oprostite za riječ, pjesnik. Već tada sam znao da slavuj pjeva iz ljubavi prema ruži, iako nisam imao iskustvo ptice. Ne znam kako sam to mogao znati, ali sam znao i napisao. Valjda zato što sam bio mistik.

GAVRAN/GHALINA: Koje na tebi izvodio genetske eksperimente pa te preobrazio u ovo što si sad? (Bildteru) Izmače mu nagrada, svinji, jako se radujem. Ostade i bez nas i bez svog Nobela.

PUPAVAC/ATTAR: Ne razumijem.

GAVRAN/GHALINA: Nas je doktor Stoldter pretvorio u ptice da bi dobio Nobelovu nagradu. A sad vidim da je to već otkriveno, i ti si bio neki čovjek pa si eto sada ptica.

PUPAVAC/ATTAR: To je zbog pisanja. Došlo mije da pišem knjigu o pticama i njihovom putovanju do Simurga.

GAVRAN/GHALINA: Pa šta?

PUPAVAC/ATTAR: Ništa, valjda se radi o tome da se u to vrijeme pisanje uzimalo ozbiljno. Ja sam, doduše, pisao parabolu, ali sam valjda iznutra postao ptica jer sam pisao o pticama. A kako mi je glavni junak bio pupavac —ja sam se pretvorio u njega. Ne znam, ne tvrdim da sam u pravu ali ja to tako razumijem.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: I kako si to prihvatio? Jesi li nekad poželio ponovo biti čovjek? Je li ti dobro kao ptici?

PUPAVAC/ATTAR: Mislim da je to krivo pitanje jer ima prem- nogo ispravnih odgovora. Ja sam prvi put postao pupavcem 1220 i tada mije to bilo grozno. Ja sam naime mistik, a pupavci žive dugo i predugo, toliko dugo da se taj život mora osjetiti kao kazna. Vjerujem da sam u medjuvremenu mnogo puta ponovo bio čovjek, vjerujem da sam ponekad bio i neka druga ptica. Ne znam jesam li, ne pamtim te svoje živote, ali mi se čini logičnim da tako bude jer je to jako mnogo vremena. Znam sigurno jedino to da sam sada pupa- vac i Attar, i znam da se jako radujem da sam ptica. Zamisli kako bih se proveo da sam čovjek Fariddudin Attar!?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Kako bi se proveo? Koje Attar? Ko si ti bio?

PUPAVAC/ATTAR: Fariduddin Attar je živio u istočnoperzijs- kom gradu Nišapuru gdje je umro 1220 u dubokoj starosti. Napisao je biografiju velikog mistika Hallaga koja je duboko utjecala na sliku mistika-isposnika u perzijskoj, turskoj i indijskoj poeziji. Najpoznatije mu je djelo „Razgovori ptica" (Mantiq ut-tair) u kojem govori o putovanju kroz sedam dolina koje vodi do spoznaje vlastitog identiteta.

GAVRAN/GHALINA: Pa ti govoriš kao da čitaš iz knjige!

PUPAVAC/ATTAR: Moram ako vam želim reći čistu istinu. Ni onda kad sam bio Attar nisam pouzdano znao ko sam, a kako bih to mogao znati sada. Kad sam ostario mnogo mi je stvarnije izgledalo ono što je moglo ili trebalo biti a nije bilo, nego li ono što se stvarno dogodilo. Već tada nisam pouzdano znao šta je bilo a šta nije, kako bih to mogao znati sada kad se jedva sjećam da sam bio čovjek. Ako sam bio, ako se zaista radi o sjećanju a ne o mojoj projekciji.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ali ne bi htio opet biti čovjek i Attar?

PUPAVAC/ATTAR: Ni lud! Tamo bi me ubili kao nevjernika jer vjerujem toliko duboko da ne pristajem na idole. A ovdje bi me proglasili teroristom jer vjerujem i dolazim odakle dolazim. Ne, ne, hvala ti. Prekrasno je biti ptica.

GAVRAN/GHALINA: Nisam sigurna. Progone nas, ubijaju, love, truju. Nas je sve manje a ljudi sve više. Pitam te kako je bilo prije sto godina!? I zastoje to tako!? Zato što mi dozvoljavamo svakoj budali da nam objašnjava kako je dobro biti ptica, da slavi mirni i spokojni život za koji su jedino ptice nebeske sposobne.

PUPAVAC/ATTAR: Ako sam dobro shvatio, ti smatraš da sam ja kriv što ljudi progone ptice.

GAVRAN/GHALINA: Da nisam ja? Ja se još nisam navikla na to da sam ptica, a ti si već zaboravio koje si sve ptice bio. Ko je dakle kriv?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Gluposti, zašto bi neko morao biti kriv?

GAVRAN/GHALINA: Zato što su ptice pred nestankom, zato što nigdje nisi siguran ako si ptica, zato što je prije sto godina na jednog čovjeka dolazilo deset ptica a sada na jednu pticu dolazi deset ljudi. Kako se moglo dogoditi toliko zlo a da niko ne bude kriv? Razbije se tanjur i odmah se pita ko je za to kriv. Dijete padne kroz prozor na ulicu i zna se da je za to neko kriv. A sa svijeta nestanu tolike milijarde ptica i za to niko nije kriv?! Ili misliš da za malo zlo ima krivca a za veliko zlo ga nema? Nije vam dobar svijet ako je tako uredjen.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ja pitam zašto bi neko od vas dvoje bio kriv. Zašto si upravo u njemu prepoznala krivca?

GAVRAN/GHALINA: Iz dva razloga. Prvo: on je toliko dugo ptica daje naprosto morao nešto učiniti za svoju vrstu. Drugo: on ima krunu na glavi, on je dakle neki nesretni kralj ptica i zato je odgovorniji nego bilo ko od nas običnih ptica.

PUPAVAC/ATTAR: Mislim da se slažem s ovim, upravo sam to ili nešto slično napisao kao čovjek Attar. Dok sam bio čovjek i Attar. Tako sam tada mislio.

GAVRAN/GHALINA: Mislio. Pisao. I sada trebaš tako misliti. Ali moraš nešto i uraditi, nije dovoljno misliti i pisati. Mi smo ugroženi, nas nestaje, svuda oko nas su neprijatelji. Gdje god se pojaviš kao ptica, nastoje te uloviti, strpati u krletku i natjerati da za njih pjevaš. Daju ti hranu i udobnost, kao da time mogu platiti moju pjesmu i moju slobodu. Pljujem ja na njihovu hranu i njihovu udobnost, od neprijatelja ja pristajem uzeti samo jedno — njegov život. Kao ptica ti si svugdje nesiguran, svugdje te love i samo te love.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Pogotovo ako si gavran; hem si lijep, hem lijepo pjevaš.

GAVRAN/GHALINA: Ne govorim ja sada samo o sebi, ja govorim o cijeloj vrsti, o svome ptičijem narodu. U ovoj situaciji nemamo prava misliti na sebe i govoriti o sebi, mi moramo misliti globalno i osjećati univerzalno. Moramo shvatiti da smo mi pred nestankom. Ako nešto ne uradimo — nas nema. Ljudi nas love, ubijaju, peku, jedu, zatvaraju, truju, igraju se nama kao da smo neke stvari. Za nas nema hrane, nema vode, nema šuma, nema zraka koji bismo mogle udisati. A bile smo gospodari svijeta, nebo je bilo naše. Sve je bilo naše.

PUPAVAC/ATTAR: Ako te dobro razumijem, ti bi ratovao protiv ljudi. Kakvih izgleda mi imamo u tom ratu?

GAVRAN/GHALINA: Ja sam za svoj narod spremna ratovati, u pakao otići, krokodile jesti, kamen postati i u praćku se pretvoriti. Sve sam ja spremna, ako je to za spas ili u interesu mog naroda. Ali inače ja ne bih ratovala, mir je moj san, moj karakter i moja zakletva. Ja sam za pregovore s ljudima. Gospodo, vratite nam ono što je naše i pustite nas da živimo, a mi ćemo pustiti vas da živite. Svak na svome i svak u svojoj slobodi.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: I kako bismo to nas troje mogli prisiliti ljude na mir i na to da poštuju našu slobodu?

GAVRAN/GHALINA: Kako rekoh: pregovorima. Ali ne nas troje, nego ptice, sve složne ptice svijeta. Trebamo sazvati Svjetski Sabor Složnih Ptica, na tom Saboru osnovati Ujedinjene vrste i onda pozvati ljude na pregovore o sudbini svijeta i o našim odnosima. Ne pregovaramo nas troje, ne pregovaram ja ili ti, pregovaraju Ujedinjene vrste ptica kao institucija sa adekvatnom ljudskom institucijom. Pregovaraju dakle sve ptice svijeta.

PUPAVAC/ATTAR: Zanimljivo da sam i ja nešto slično zamislio dok sam bio čovjek Attar. Mislim da sam to tada i napisao.

GAVRAN/GHALINA: Napisao, napisao, opet je on nešto mislio i napisao. To si tada napisao i onda cijelu jednu vječnost otkako si ptica nisi ništa uradio. Ne treba pisati, dragi moj, nije dovoljno misliti i pisati, treba raditi, pogotovo sada kad nas nestaje.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: I kako misliš pregovarati s ljudima?

Koje argumente mi imamo? Šta možemo suprotstaviti njihovoj snazi?

GAVRAN/GHALINA: Avioni mogu letjeti jedino ako im mi to dozvolimo. Svaki njihov avion mi možemo srušiti gotovo bez žrtava na našoj strani — tako da mu začepimo odvodne ventile. Tri se ptice naguraju u odvodnu cijev i avion je gotov. Pogledaj odnos: tri ptice na stotinu, na dvije stotine ljudi. Nema toga koje spreman uz takve odnose ratovati. A mi imamo i druge argumente. Usjevi mogu rasti jedino ako ih mi pustimo da rastu. Tvornice mogu raditi dok mi ostavljamo dimnjake na miru. A na kraju, ako ništa od ovoga oni ne prihvate kao argument, izlazimo s onim gdje su ljudi najosjetljiviji: vojne instalacije. Koji to radar, koji to raketni sistem, koje to sofisticirano oružje koje se oslanja na elektroniku, može funkcionirati ako se mi odlučimo ometati ga? Zamislite kaosa na aerodromima ako mi počnemo zbunjivati njihove instrumente! A tako je ili još gore sa svim modernim vojnim instalacijama. I ne zaboravi da oni vole te svoje vojne stvari više nego sve drugo na svijetu, više nego djecu, biljke ili sebe same. Sve što rade, ljudi rade radi vojske, a upravo tu ih mi možemo najbolnije udarati.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK (Pupavcu /Attaru): Ne znam kako tebi ovo izgleda, ali ja bih rekao da nije sasvim ludo.

PUPAVAC/ATTAR: Sasvim dobro, izvanredno. Na vojne stvari su ljudi zaista osjetljivi, a nama se uistinu radi o opstanku. Mi ptice se i inače moramo jednom sabrati, organizirati, dogovoriti.

GAVRAN/GHALINA: Ja sam spremna ... Ne, ne smijem više tako govoriti. Ja sam spreman voditi pregovore s ljudima, spreman sam čak žrtvovati se i dozvoliti da me izaberete za generalnog sekretara ujedinjenih vrsta ptica. Vas dvojica samo organizirajte taj sabor.

5.

(Sabor ptica. Gavran je još uvijek Gavran / Ghalina, iako se

trudi predstaviti se kao „čisti Gavran", kao neko ko je prevladao podijeljenost svog bića i jeste ono čime se predstavlja.

Gavran I Ghalina se naravno obraća gledaocima kao pticama.)

GAVRAN/GHALINA: Je li vama jasno da ste vi viša bića? Nije, naravno, zaboravili ste na to jer ste zaboravili sebe zaboravljajući svoju slavnu, svoju veliku prošlost. A jeste, bili ste viša bića i bili biste opet kad biste obnovili slavnu prošlost svoga roda. Evo vam dokaza. Ko leti? Ko uglavnom boravi gore? Kome pripadaju visine? Ptice! Jedino i upravo vi ptice! Više biće je po prirodi stvari onaj ko boravi u visini, onaj koje više, a mi boravimo u visini i mi smo više. Tako je bilo nekada, dok je naš slavni rod letio, dok je nebo pripadalo nama, dok smo bili veliki i slobodni. Sada više nije tako, sada smo puki gradski golubovi, jadne ptice koje puzaju po zemlji da ih ljudi gaze svojim prljavim nogama ili svojim prljavim automobilima. A oni koji nas ne gaze bacaju nam svoje mrvice da mi od njih živimo. Oni medju ljudima koji nas ne ubijaju — ponižavaju nas. Koji su gori? Nijedni ni drugi nisu dobri, svi su isti. Ako nas ne ubijaju, bacaju nam mrvice koje njima ne trebaju. I mi treba da budemo zahvalni za te mrvice? Dosta je toga! Nekad je nebo pripadalo nama. Nekad smo u nebu boravili, samo mi, andjeli i dobri veliki Bog. Bili smo nebeski narod. A sada? Ima li za nas u tom nebu mjesta od njihovih aviona, raketa i satelita? Hoćemo li im potpuno prepustiti svoj životni prostor i svoje mjesto na nebu? Dosta je toga! Nekad smo bili primjer slobode, idealna slika slobode. Oni i dan-danas kažu, za najslobodnijega medju sobom, da je slobodan kao ptica. Ali ptica, jao!, već dugo nije slobodna. Pticu peku i služe kao specijalitet u skupim restoranima. Razumijete li vi to?! Nas ljudi trpaju u smrdljive svoje utrobe i u govna nas pretvaraju! U krletke nas zatvaraju da im pjevamo i da im služimo kao ukras. A šta je tek s našom jadnom braćom guskama, patkama i kokošima? Oni će potpuno degenerirati ostanu li pod ljudskom vlašću. Imamo li mi pravo prepustiti ljudima brigu o toj našoj braći? I to je moj program, to je ono što ja namjeravam uraditi ako me izaberete, kad me izaberete. Mi moramo tražiti da nam vrate naše nebesko carstvo. Ali mi moramo od njih dobiti i široku samoupravu na zemlji, da bismo mogli štititi svoju braću koja su se prilagodila životu medju ljudima. Mi to možemo, mi na to imamo pravo jer mi smo viša bića od ljudi. Oni jedu naše tijelo, a mi jedemo njihovu dušu. Ne razumijete me? Pitate se kako? Naravno da ne znate jer ste zaboravili sebe a time i sve što ste nekada znali. Ljudska duša je leptir. Jedan od najvećih medju ljudima, Dante Alighieri, to je i javno priznao. U svojoj knjizi „Božanska komedija" on kaže: 0, ljudi bijedni, vi ste tek crvi pozvani da stvore božanskog leptira. Hoće reći da ljudi u smrtnom času ispuštaju dušu koja je leptir. A ko jede leptirove? Ptice! Kome je leptir najmiliji specijalitet? Nama pticama. A koliko je više, koliko je svetije i dostojnije jesti duše nego jesti tijela! Treba li vam i dalje objašnjavati koliko smo mi iznad ljudi? Treba li vam dokazivati da imamo pravo i da možemo od njih dobiti ono što je naše? Pa i oni su naši, ali to još ne znaju pa im i to treba objasniti. Oni još uvijek često jedan drugoga oslove sa „Ptico stara" jer negdje u dubini pamte da su im praroditelji bili ptice. Ja ću im sve to rado objasniti ako me izaberete za generalnog sekretara kako je već predložio prvi govornik, naš dragi pupavac kojega je dragi Bog obilježio krunom na glavi.

6.

PUPAVAC/ATTAR: To sam predložio jer me je gavran uvjerio da zadovoljava dva temeljna uvjeta za generalnog sekretara. Prvi uvjet je tehnička sposobnost da uradi ono što je obećao i što treba, a tu je sposobnost on dokazao i ovim govorom. Vidjeli smo da ima dobre argumente za razgovore s ljudima, vidjeli smo da zna prepoznati njihove slabosti i naše prednosti, vidjeli smo da zna precizno odrediti jedno i drugo. Ali on zadovoljava i drugi uvjet koji je mnogo važniji

On ima finalnu sposobnost da prepozna dobro i da svoje djelovanje usmjeri prema dobru a ne prema zlu. On ne namjerava ljudima oduzeti vlast nad svijetom da bismo je mi naprosto preuzeli, on hoće da mi služimo dobru.

GAVRAN/GHALINA (Slavuju/Bildteru): Kakve su sad ovo gluposti? (Gledaocima /Pticama) Stvari su veoma jednostavne i sasvim jasne: ja hoću da mi preuzmemo vlast nad svijetom jer ta vlast nama pripada. Nekad smo vladali svijetom, i sada bismo mogli vladati svijetom ako se organiziramo i ako smo jedinstveni. Pa zašto da to ne uradimo? Kraj, tačka, gotovo.

PUPAVAC/ATTAR: Tako je, dragi gavrane. Neko ko nema finalnu sposobnost da prepozna dobro upravo bi tako rekao: mi preuzimamo vlast jer smo za to sposobni i kraj, tačka, gotovo. Mi na to naravno ne smijemo pristati jer bi nas to srozalo na puke ljude, na jadna bića kojima su dovoljni moć, vlast i puko mehaničko trajanje. Ali mi, Bogu hvala, nismo ljudi, mi smo ptice. Nama treba razlog, nama treba smisao, nama treba cilj i svrha. Već dvije hiljade godina ljudi vladaju svijetom. I sve to vrijeme govore da napreduju, ali ni sebi ni nama nisu rekli kamo napreduju. U pustinju? U pustinju oni napreduju, kako im je rečeno još u ono vrijeme. „Povedi narod svoj u pustinju", rečeno je njihovom kralju tada, ali oni to nisu ozbiljno shvatih jer oni ništa osim puke sile ne shvaćaju ozbiljno.

GAVRAN/GHALINA: Tako je, to je njima rečeno i to oni rade. Nema vode i nema zraka, nema drveća i nema više čiste zemlje. Samo pustinja raste. Pustinja raste. Zato mi moramo preuzeti vlast i počistiti svijet. Ja ću sa zadovoljstvom počistiti svijet, ako vi to zatražite od mene.

PUPAVAC/ATTAR: Nama pticama je, naprotiv rečeno: „Upoznaj sebe". A to znači: upoznaj u sebi ono što je dobro pa to razvijaj, upoznaj u sebi ono što je zlo i to suzbijaj. Sokrates, koji je bio najmudriji medju ljudima i najbrbljiviji medju pticama jer je bio vrabac, pamtio je to pravilo iz vremena kad je bio ptica. Stalno je ponavljao to pravilo, ali ga je, jao!, ponavljao ljudima koji su nesposobni takvo nešto razumjeti. Upoznaj sebe. Naš je zadatak da upoznamo sebe prije nego preuzmemo vlast nad svijetom. Zato moramo krenuti na daleki put, moramo naći prapticu Simurgha i od njega saznati ko smo mi.

GAVRAN/GHALINA (Slavuju/Bildteru): Šta ovaj ovdje drobi? Kakva je to budala koja ne zna sebe i mora sebe upoznavati, prepoznavati, raspoznavati....

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Bio ti je dobar kad ti je trebao da osvojiš vlast.

GAVRAN/GHALINA: Nisam znala da je ovakav komplikator, inače ne bih vala ni vlast ako se bez njega ne može osvojiti. (Pupavcu /Attaru) Zar ti nije jedno iskustvo dovoljno, Bog te ubio? Vidi šta si od sebe napravio zato što si jednom išao kod tog Simurgha i to samo pišući. Zamisli šta će s tobom biti ako još jednom kreneš k njemu, i to stvarno. A zamisli tek ako ovaj put dodješ do njega!? Šta će tada od tebe ispasti, kukala ti majka!

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ja mislim daje on u pravu. Moramo sebe poznavati prije nego dobijemo pravo da odlučujemo svijetu. Ni o sebi ne mogu odlučivati ako ne znam ko sam, a kamo li o drugima.

Nazad na vrh Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji email Poseti sajt autora

Sky Seeker

~ administrator ~

~ administrator ~

Pridružio: 26 Sep 2004

Poruke: 20493

Lokacija: Beograd

PorukaPoslao: Sub Jan 26, 2013 3:01 pm Naslov: Odgovoriti sa citatom

GAVRAN/GHALINA (Bildteru): Ne valja ti logika. Onaj ko vlada odlučuje o drugima, to je u prirodi vlasti. O sebi on odlučuje uzgred i sasvim posredno.

PUPAVAC/ATTAR: Ja vas pozivam na daleki put. Krenimo tražiti Simurgha i naći ćemo odgovore na pitanja koja stoje pred nama i na koja moramo odgovoriti ako nismo puki ljudi. Ko sam ja? Jesam li ja vlasnik svijeta ili samo njegov upravitelj? Kako i šta moram raditi da opravdam svoj dolazak na svijet i svoj boravak ovdje? Mogu li uraditi nešto što je nesumnjivo dobro? Kad odgovorimo na ta pitanja imamo pravo preuzeti od ljudi upravu nad svijetom jer smo bolji od njih. Zato vas pozivam na daleki put da nadjemo odgovore koji nam trebaju.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Krenimo da bi nam vladavina mogla biti duga i sretna!

GAVRAN/GHALINA: Krenite, dragi moji, ako je to uvjet duge i sretne vladavine. Neka s vama krenu svi kojima trebaju odgovori na ta pitanja. A ja ću, kao vaš generalni sekretar,

ostati ovdje da pripremim pregovore s ljudima i preuzimanje vlasti. Krenite i sretno!

7.

(Slijedi putovanje koje je, kao u moralitetu, istovremeno metaforično i doslovno. Svaka naredna scena je jedna od stanica kojom se završava jedna etapa putovanja i jedna od faza na Putu mistika. Prva etapa putovanja. Element voda. Dolina Traženja. Putovanje je praćeno kišom koja asocira na potop. )

PUPAVAC/ATTAR: Dobro je, na pravom smo putu. Čuješ li glas u sebi?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ne, čujem i osjećam samo umor, strah, žedj i glad.

PUPAVAC/ATTAR: Ne prepoznaješ ono što nam govori? Glas koji dolazi iz nas, bliži nam od naše kože i od kostiju, glas koji čuješ onako kako čuješ svoje misli ili snove?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Rekoh ti: glad i studen, strah i umor.

SIMURGH/GLAS (koji dolazi odasvud'.): Nije tvoja ljepota u krasnome perju, sada bi ti to trebalo biti jasno. Može neko drugi staviti na sebe tvoje perje, ali time neće dobiti tvoju ljepotu. Perje treba dobro nositi da bi ono davalo ljepotu — a može ga se lijepo nositi jedino onda kad je ono izraslo iznutra. Je li ti jasno daje u tome tvoja ljepota? Ono stoje unutar tebe lijepo, pokrenulo se i prema vani se pojavilo kao lijepo perje. Tek to dvoje zajedno su ljepota, a jedino ti imaš oboje — i perje i ono unutrašnje što se vani pojavilo kao perje. Ne zaboravi ni jedno od to dvoje, ako ti je do tebe i do tvoje ljepote. To je moja uputa!

PUPAVAC/ATTAR: Jesi li sada čuo?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Čuo i oduzeo se od straha. Otkud ovaj strašni glas, zaboga?

PUPAVAC/ATTAR: Iz tebe, nisi ga čuo kad ti je dolazio iznutra pa ti se on objavio izvana.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Priznajem da mi se ja u tom slučaju nimalo ne dopadam. Onaj iz koga ovakvo nešto može dolaziti...

PUPAVAC/ATTAR: Budi bez brige, naviknućeš se. Već idući put ćeš mu se radovati.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: A on će se opet javiti?! 0 teško meni!

PUPAVAC/ATTAR: On nas prati, a ti ćeš mu se radovati kao sebi samome.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: I on će nas pratiti sve dok ne nadje- mo Paulinu?

PUPAVAC/ATTAR: Misliš Simurgha? Naravno, sve vrijeme će nas pratiti, ali će se preseliti u tebe kad ga budeš sposoban čuti unutrašnjim uhom. A tada više neće govoriti izvana i tebi neće trebati ruža. Simurgha i tražiš da bi se oslobodio svoje ovisnosti o ruži, zar ne.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Kakvoj ruži? Kakvoj ovisnosti? Što će meni ruža?

PUPAVAC/ATTAR: Maloprije si greškom rekao da tražiš nju a ne Simurgha. To objašnjava zašto nisi čuo Glas kad ti je govorio, to pokazuje da si još uvijek ovisnik jer ti još uvijek više treba ruža nego Simurgh.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ja tražim Paulinu, to sam rekao. I krenuo sam na put jer se nadam da čuje preko Simurgha naći i konačno se spojiti s njom.

PUPAVAC/ATTAR: To sam mislio, Paulina je ruža zar ne?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Duga priča. Jako mi treba da nad- jem Paulinu, ali ne idem dalje ako će nas ovaj strašni glas pratiti sve vrijeme.

PUPAVAC/ATTAR: „Ovaj strašni glas" je u tebi, rekoh ti. I nema tu nikakva užasa, naprotiv. Na drugoj ili trećoj stanici nećeš ga više čuti ovako nego onako kako čuješ svoju misao ili osjećanje. A pouku si razumio? Osjetio?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Kakvu pouku? Od straha nisam razumio ni da sam se uplašio, a kamo li šta drugo. Glas koji dolazi odasvud — iz zemlje i s neba, s desna i s lijeva... Jezivo.

PUPAVAC/ATTAR: Osvojili smo prvi stupanj slobode, prevalili smo prvu etapu na putu koji nas vodi do Simurgha, do

smisla, do poznavanja sebe. Neka nam je sa srećom! Sada se trebamo osloboditi ukrasnog perja, kako je on i zatražio od nas, da manje opterećeni nastavimo put. Ako dobro pamtim svoju knjigu, ovdje se trebamo okrijepiti, pojesti i popiti nešto — to nam za sada još uvijek treba. A onda nastaviti svoj put.

8.

(Druga etapa puta. Element voda. Nakon toga stanica: dolina Ljubavi. Neizreciva studen i oluja sa snijegom i gradom, dakle sa vodom u kristalnom obliku.)

PUPAVAC/ATTAR: Savladali smo kišu koja nas je pratila na prvoj etapi puta. Izdržali smo led koji nas je udarao i ledio na drugoj etapi. Time smo raspravili s tim elementom — priznali smo daje on u nama i on je priznao da smo mi u njemu. Dobro je.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Kako nije dobro! Kako se pokrenem osjetim da mi srce krčka jer se potpuno smrzlo. Ja nisam više ni čovjek, ni ptica, ni putnik — ja sam komad leda koji trpi da se blizu njega raduješ. Moram te jadan trpjeti tako radosnog jer nemam alternative. Eto to je tvoje dobro.

PUPAVAC/ATTAR: Ali sada čuješ u sebi glas koji ti govori, čuješ riječi koje su ti upućene da bi razumio sebe i svijet.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Čujem jedino kako pucketa led u žilama kroz koje je nekada tekla topla crvena krv. Čujem kako mi se trombociti pretvaraju u ledene zvijezde a eritrociti u kuglice leda, kako mi bubrezi postaju kristali a kosti se pretvaraju u ledenice.

PUPAVAC/ATTAR: Prekrasno! Sigurno smo dakle na pravom putu. Ovo je naime dolina ljubavi.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Dobra ti logika: smrzao si se, ergo boraviš u dolini ljubavi. Koliko ja razumijem, ovo je dolina smrzavanja.

PUPAVAC/ATTAR: Nikad sebe nisi ovako dobro osjetio, nikad nisi bio ovako blizak ni sa sobom ni s nekim drugim. Dijelove sebe osjećaš kao nekoga bliskog a nekoga bi drugog osjetio kao dio sebe. To je ljubav, zar ne?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Nikad mi, ni u ljubavi ni bez nje, nije bilo ovako pakleno studeno, toliko razumijem. I razumijem da mi nema izlaza iz gluposti u koju sam upao i u kojoj se ovako smrzavam.

PUPAVAC/ATTAR: Ovdje se, uostalom, možemo osloboditi perja koje grije, ono nam više neće trebati. Nije nam, zapravo, trebalo ni do sada, ali to prije nismo mogli znati.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Zašto, dovraga, jedino ludjaci uspiju da se proguraju za vodju?! Smrzli smo se s ovoliko perja na sebi i sad nam ovaj ludjak objašnjava da nam ono nije trebalo!

SIMURGH/GLAS: Budi u miru s vodom u sebi i voda izvan tebe neće te kvasiti niti lediti. Budi u miru sa zrakom u sebi i vjetrovi te neće propuhivati. U tebi je tvoja snaga, u tebi je sposobnost da izdržiš, u

tebi je temelj mira sa svijetom jer ste ti i svijet gradjeni od istih elemenata. Budi u miru s elementima u sebi i bit ćeš u miru sa sobom. Budi u miru sa sobom i bit ćeš u miru sa svijetom. Budi u miru sa svijetom i naći ćeš svoju snagu.

9.

(Treća etapa putovanja. Element zrak. Ludi vjetar koji sve vrijeme putovanja zavija i prijeti da odnese sve. Valjda zbog ovoga vjetra pejsaz podsjeća na kamenu pustinju. Nakon toga treća stanica: dolina Saznanja.)

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Konačo tiho mjesto! Ni sebi samome ne bih vjerovao da je ovakav vjetar na ovom svijetu moguć. A da sam kroz ovakav vjetar prošao i ostao živ — e to ne vjerujem ni sebi ni nekom drugom, ni sada a kamo li sutra. Ni sebi, ni tebi, ni tvome Simurghu. Ne vjerujem, ne ubjedjuj me, ne vjerujem jer se ovo ne može preživjeti. Ili ovo i nije na ovom nego na onom svijetu? Možda smo mi umrli i već smo na onom svijetu? Možda onaj vjetar upravo odvaja svjetove jedan od drugoga? Ali kako ako nema drugog svijeta? Stoldter ga nikada nije spomenuo, a on je ipak znanstvenik svjetskoga glasa.

PUPAVAC/ATTAR: Nije Stoldter u tome neki autoritet, zar ne. On u temelju krivo postavlja stvari jer je bolesno samolju- biv, jer je jedan od ove nove sorte l judi. On sebe i čovjeka uopće stavlja nasuprot svijetu umjesto u svijet, i tako svu svoju snagu troši na odbranu od svijeta i na ovladavanje njime. A kad bi bio u skladu sa svijetom, kad bi bio dio svijeta, svoju bi snagu trošio na podizanje intenziteta i kvalitete svog postojanja. Razumiješ? Ne bi se uspavljivao pilulama i budio pilulama, ne bi trebao drogu da osjeti vlastito postojanje, ne bi vlastitu ruku osjetio jedino onda kad ga boli, a i tada se od te ruke odbranio pilulom koja ukida i ruku, i bol, i svijest o ruci.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Čekaj, čekaj, ostavi malo to mudrovanje po strani. Da ti nisi neki špijun? Recimo privredna špijunaža ili takvo nešto? Je li te recimo neka kompanija angažirala da mene makneš i tako njoj oslobodiš teren? Lijepo si ti meni smjestio: sve ovamo lijepo i uzvišeno, Simurgh i smisao, razlozi i svijest o sebi, a tamo, u stvarnosti, špijunaža i borba za tržište.

PUPAVAC/ATTAR: Sad ja tebe ne razumijem.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Razumiješ, brate, sasvim dobro, razumiješ jer se tu i nema šta osobito razumjeti. Nas dvojica smo se sreli kad sam ja već bio slavuj. Otkud onda ti znaš za Stoldter a? Otuda što si dobio moju biografiju ili takvo nešto, kao svaki špijun.

PUPAVAC/ATTAR: A ne misliš da bi moglo biti otuda što sam zajedno s tobom prošao dolinu ljubavi? Ljubavlju se upozna i prošlost i sadašnjost onoga koga se voli jer se potpuno upozna i razumije njega. Ne moram ja znati podatke o tvojoj prošlosti da bih tu prošlost poznavao i razumio — ako te volim. Biografija se piše za one koji nas ne poznaju, a ne za one koji nas vole. Onaj ko nas voli zna sadržaj naše biografije, njemu ne trebaju podaci od kojih se biografija sastoji.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ne znam, moglo bi i tako biti. Ali priznaj da je sve to malo sumnjivo. Lijepo to zvuči i uzvišeno, ti si malo udaren i vjerovatno sposoban vjerovati uzvišene stvari, ali normalnom čovjeku u dubini svega toga nešto ...

PUPAVAC/ATTAR: Priznajem. Sve je ovo suviše iskreno i lijepo da bi čovjek mogao vjerovati. A ti si nažalost još uvijek čovjek. Jedini način da te uvjerim kako su iskrenost i ljepota mogući jeste da krenemo dalje i da na kraju puta to otkriješ u sebi samome. Ne može se naime vjerovati u ono što nemamo ili ne znamo u sebi.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: He-he, to su paradoksi ideološkog mišljenja. „Ко ima razum neka shvati". Ja dakle nemam razuma i budala sam ako se ne slažem s tobom. „Ко ima oči neka vidi". Ja sam dakle slijepac ako ne vidim upravo ono što mi ti pokazuješ.Tako je i ovo tvoje: kreni sa mnom i na kraju puta ćeš vidjeti. A na kraju puta je tvoj cilj, dakle moja propast. Ma nisam ja naivan, logika diskursa je davno razotkrila i razorila te vaše trikove, ne pali više ideologija kod ozbiljnih ljudi.

PUPAVAC/ATTAR: Dobro, vratimo se onda. I to u ljudski svijet iz kojeg nisi otišao ni kao slavuj.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: K vragu ću se vratiti, ko to može još jednom preživjeti vjetar, led i potop kroz koje smo prošli?

PUPAVAC/ATTAR: Pa šta ćemo? Najgluplje je da sjedimo ovdje — izmedju.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: U lijepu si me kašu uvalio. Nikad ja više ne idem tražiti smisao isplivam li iz ovoga.

PUPAVAC/ATTAR: Ti nisi ni krenuo tražiti smisao, pa ni Simurgha, ti si krenuo tražiti svoju Paulinu.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ah da, tako je. Bože, kako sam je mogao zaboraviti?! Idemo dalje, pa kako bude.

10.

(Četvrta etapa puta. Element zemlja. Nakon toga stanica: dolina Ovisnosti i Razrješenja.)

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: 0 sveti odmor! Svaki mije ud, svaka mi je koščica teška najmanje tonu. Tek sad vidim koje su budale ljudi koji govore „Lagan kao ptica". Ja sam evo ptica i ne vjerujem da na svijetu ima nešto teže od mene. Divim se sebi i ne mogu se načuditi da sam uspio sebe dovde donijeti.

PUPAVAC/ATTAR: Sada si u miru sa zemljom u sebi. Ranije si upoznao zrak i vodu i pomirio se s njima. Upoznao si vodu kao pokret ili tok i vodu kao led, kristal ili mir, otkrio si sebi kako tečeš i kako miruješ, kako toneš u muk ledeći se. Saznao si dakle svoju prolaznost i svoju vječnost. Upoznao si zrak u sebi i otkrio svoju lahkoću. Sada si upoznao zemlju u sebi i otkrio svoju tegobu, nepokretnost, mir. Sada možeš preuzeti vodjenje naše povorke.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Iz svega što si napričao razumijem jedino da mi ništa nije jasno.

PUPAVAC/ATTAR: Prošli smo dolinu traženja, dolinu ljubavi, dolinu saznanja i dolinu ovisnosti. Njima odgovaraju elementi voda, zrak i zemlja, i to voda u oba svoja smisla i oblika, dakle pokretna voda i zaustavljena voda, voda kao tok i voda kao led. Postigao si dakle mir s ta tri elementa i oslobodio si svoje osobine koje su u vezi s njima. Ti si sada posve sigurno na pravome putu, tebi ostaje još jedino da prodješ stazu vatre na kojoj se ne može zalutati. Oni koji su do nje došli sigurno će naći put, bez

obzira na to hoće li na toj stazi sagorjeti ili će doći do cilja. Zato predlažem da nas ti vodiš na preostalim etapama puta.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Blago nama! Dakle zalutali smo? Trebao sam to pretpostaviti, ne bi ti bio onako samopouzdan i ne bi sipao onoliko mudrosti da si znao kamo idemo.

PUPAVAC/ATTAR: Ne, na pravom smo putu. Zar bi ti mogao osjetiti težinu svoga tijela onako konkretno, onako prekrasno jasno, da nismo prošli dolinu ovisnosti i pomirili se sa zemljom? Jesi li ikad svoje tijelo osjetio tako jasno i tako

stvarno kao sada i onda kad smo upoznali led? A to znači da smo na pravom putu i da si ti već postigao sklad sa svojim tijelom.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: I zašto onda petljaš sa vodjenjem?

PUPAVAC/ATTAR: Gotovo si slobodan i nema opasnosti da zalutamo. Zašto dakle ne bi malo vodio?

SLAVUJ7PREDSJEDNIK: Zato što sam godinama vodio kompaniju dok sam bio čovjek. Zato što se nadam da nisam ostao tolika budala da bih mogao biti vodja. Zato što mije već tada bilo jasno da vodja nije čovjek iza kojega su se drugi ljudi svrstali nego čovjek koji se progurao ispred drugih ljudi. Zato, najzad, što mi je i tebe i ovog prokletog putovanja pun nos i jedva čekam da se ono nekako okonča. A ti valjda znaš neke prečice, pa te molim da ih koristimo. I još te molim da ne kompliciraš nego idi dalje.

11.

(Peta etapa putovanja. Element razorna vatra. Nakon toga stanica dolina Jedinstva.)

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Kaži ti meni šta sam ja sada?! Kako se zove ptica bez perja sa nagorjelom kožom? Lijepo si me usrećio, svaka ti čast! Prije tebe sam neugodno dobro pamtio da sam bio čovjek, ali sam ipak bio neki prokleti slavuj. Recimo slavuj sa ljudskim pamćenjem, recimo slavuj sa genetskom greškom, ali ipak slavuj. Danas je uostalom svako pamćenje posljedica genetske greške jer se ljudi jako trude da pamćenja nestane sa svijeta ... Ali šta sam ja sada? Bez greške, možda, ali šta?! I sve to zbog tebe!

PUPAVAC/ATTAR: U čemu je problem?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: U tebi! Ali ne problem nego problemi, mnogo ogromnih problema. Sve mi se ove gluposti dogadjaju zbog tebe: zbog tebe sam krenuo na put, bio potapan i ledio se, bio propuhan i umorio se toliko da sam vlastito tijelo nosio kao planinu ...

PUPAVAC/ATTAR: Radujem se ako je to zbog mene. Stekao si iskustvo svoga tijela, saznao si dakle sebe. Ti znaš da se

iskustvom saznaje najbolje jer se jedino tako saznaje potpuno, saznaje se cjelina. Sada si ti sam sebi iskustvo dovedeno do svijesti. Svijest i iskustvo. Ti si sebi sada stvaran. Prekrasno.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Kako nije prekrasno, pogledaj me! Pogledaj sebe, Bog te ubio! Ko smo mi? Šta smo mi? Ptice? Ljudi? Duhovi? Vatra? Ono malo perja što nisam odbacio na tvoj nagovor, spalila mi je

vatra kroz koju si nas vodio. A onda mije palila kožu tako da više nemam lijepu ptičiju kožu nego ljigavu glatku kožu ljudi. Odvratno. Ti isto, i ti si odvratan, samo se pogledaj.

PUPAVAC/ATTAR: Tako mora biti, prošli smo vatru koja razara i čisti, niži oblik vatre smo prošli.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: To ti rado vjerujem. Ne znam koliko me je očistila, ali znam sigurno da me je razorila.

PUPAVAC/ATTAR: I očistila, i očistila, kao sve što kroz nju prodje. Pogledaj oko sebe, pogledaj pod svoje noge — sve samo zlato. Zemlja, kamen i metali vatrom pretvoreni u zlato kako su sanjali, kako su snom saznali, stari alkemičari. Sagni se, zagrabi i bogat si kao niko od ljudi. Uzmi koliko možeš ponijeti, uzmi koliko te volja.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Pa ti si se razvio u pravog vodju! Takav veliki istinski demagog!

PUPAVAC/ATTAR: A šta sad nije u redu?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Sve je u najboljem redu, tvoja me demagogija oduševljava.

PUPAVAC/ATTAR: Koja demagogija?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: (oponaša ga) „Uzmi koliko možeš ponijeti, uzmi koliko te volja". Tako velikodušno mi nudiš ono što mi ne treba, a ne pada ti na um pitati da li mi nešto treba. Izvoli, uzmi ti zlata, uzmi i više nego te je volja, uzmi sve. I šta ćeš s njim, dušo plemenita? Kako ćeš ponijeti? Pa mi još uvijek imamo krila umjesto ruku! Šta ćemo mi sa zlatom? Eto zato si demagog: pticama nudiš zlato, a ljudima bi recimo nudio da lete. Ili pravdu. Svi ste vi isti.

PUPAVAC/ATTAR: A bi li uzeo ako bi znao da ćeš na kraju putovanja opet biti čovjek?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Ne bih, naravno. Prvo: jedva nosim sebe, kako bih još zlato nosio. Drugo: gdje je i kada taj tvoj

kraj, hoću li ga ikad dočekati. Treće: hoćemo li na tom kraju opet doći medju ljude gdje zlato nešto vrijedi. Četvrto: država će mi ionako sve oduzeti, ili pod sumnjom da sam ukrao ili preko poreza. Ja nosio preko dva svijeta da bi oni sve sebi uzeli. Glupo. A ja ne trpim gluposti.

PUPAVAC/ATTAR: Sada si slobodan od svake ovisnosti, sada se možemo posvetiti višem obliku vatre — vatri koja stvara.

12.

(Šesta etapa putovanja. Element tvoračka vatra. Stanica: dolina Lutanja i Zabluda.)

PUPAVAC/ATTAR: Da se malo odmorimo?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Od čega? Posve sam lagan, odmoran, vedar. Idemo dalje, glupo je gubiti vrijeme.

PUPAVAC/ATTAR: Da se ipak saberemo? Da odgonetnemo gdje smo, da vidimo kakvi smo, da shvatiomo šta nam se dogodilo.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Gluposti. Zašto gledati kakav si ako možeš unutra, u sebi, znati kakav si? Zašto po vanjskim znakovima odgonetati gdje si ako ti se u tebi kaže da si pred ciljem i da ne možeš zalutati? Zašto prema vani pitati šta ti se dogodilo ako ti se u tebi —govori da si gotovo slobodan, vedar i čist?

PUPAVAC/ATTAR: Kako ti se govori? Ko ti govori?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Glas, zar ga ti ne čuješ? Onaj glas, ali dobar i drag, pomalo nalik na Paulinu. Idemo dalje, nemam ja vremena ovdje se zamajavati s tobom.

PUPAVAC/ATTAR: Lijepo je vidjeti te tako razdraganog i nestrpljivog.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Mi smo pred samim ciljem, kako da ne budem nestrpljiv. Ili me glas u meni vara?

PUPAVAC/ATTAR: Mislim da te ne vara, mislim da smo pred ciljem, ovo je šesta dolina. Već smo prošli i drugi oblik vatre — vatru koja gradi.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: A znaš li šta nas čeka na kraju?

PUPAVAC/ATTAR: Ne, to niko ne zna. Odnosno svi znaju jer svi to nose u sebi, ali ne znaju to prepoznati. Ne, ne slutim ono na kraju, a kamo li da znam.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Izgledaš kao da znaš.

PUPAVAC/ATTAR: Ne vjerujem da tako izgledam, mislim da izgledam mirno jer jesam miran. Imam povjerenja u postojanje, samo se o tome radi. Pa i ti tako izgledaš.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Zaista? Nikad nisam bio ovako nestrpljiv. (Smije se)

PUPAVAC/ATTAR: Raduješ se nečemu?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Smijem se.

PUPAVAC/ATTAR: Vidim to, zaboga! Nikad nemoj reći da se smiješ ako to radiš, to je strašan grijeh. To je kao reći da postoje dvije Istine, dva Smisla, dva ... Ne, ne radi to, molim te.

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: Kaže mi da ću sad shvatiti da ne mogu ja imati ili nemati vremena jer vrijeme ima mene. A kad to shvatim — u meni će zavladati mir.

PUPAVAC/ATTAR: Ko ti to kaže?

SLAVUJ/PREDSJEDNIK: On. Glas. Pa se tome smijem. Drago mi,a ne mogu zamisliti. Idemo!!

13.

(Sedma etapa putovanja. Quinta essentia. Stanica: dolina

Oslobodjenja. Dolaze na „pozornicu", na mjesto je putovanje

počelo. Tu zatječu Ghalinu.)

SIMURGH/GLAS: Pogledaj preda se. To što vidiš, to što si našao — to si ti, to sam ja, Simurgh, to je smisao.

PREDSJEDNIK: Paulina!

ATTAR: Tako to dakle izgleda. Lijepo.

GHALINA (s mrtvačkom lubanjom u ruci): Zar sav trud radi ovoga? Jogging i hormoni, fitnessi i geni? Ne isplati se.

—KRAJ—