1. KREDIBILITET MONETARNE POLITIKE

Kada govorimo o kredibilitetu u kontekst monetarne politike, tj. u kontekstu rada

središnje banke neke države tada takva razmišljanja direktno impliciraju na promatranje

rada centralne banke neke zemlje od strane javnosti, tj. postavlja se pitanje ima li javnost

povjerenje u rad svoje centralne institucije i koliko je to povjerenje. Možda će zvučati

prepoetično za ozbljno ekonomsko štivo, ali Shakespeareovo i vječito životno pitanje

“biti ili ne biti” može se pretočiti i u redove monetarne politike pod ingerencijom

centralne banke određene zemlje. Vjeruje li javnost mjerama monetarne politike koje bi

trebale stremiti ka održavanju stabilnosti cijena u zemlji (što je ujedno njezin primarni

cilj) i održavanju stabilnosti deviznog tečaja i sveobuhvatno nadograđuje li središnja

banka svoj kredibilitet koji se vrlo teško stječe u smjeru stvaranja pozitivnog ozračja za

cjelokupno gospodarstvo.

Kakvu ulogu u svemu tome ima vremenska konzistentnost i gdje se nalazi poveznica sa

monetarnom politikom?

Teoriju vremenske konzistentnosti utemeljili su Kyland i Prescotta 1977. godine, a

temelje za razvoj teorije našli su u teoriji igara u makroekonomiji. Tu “igru” kojoj je tema

inflacija, tj. održavanje iste na niskoj razini ovi su ekonomisti vidjeli u odnosu koji se

uspostavlja između države koja dizajnira monetarnu politiku i privatnog sektora koji ju

ocjenjuje i traži njezino povjeranje, tj. kredibilitet. Događa se to da stanovnišvo i

poduzeća koji su ustoličeni pod zajedničkim nazivom privatni sektor imaju svoja

očekivanja o budućoj inflaciji, na što država daje svoju reakciju u vidu odabira mjera

monetarne politike koje je odlučila provesti s obzirom na očekivanja privatnog sektora

koja su okosnica ove akcije. Privatni sektor svoja očekivanja razvija temeljem širokog

dijafazona informacija o prošlim i sadašnjim stanjima, ali i o vjerojatnim potezima s

obzirom da poznaje ponašanje države iz prijašnjih sličnih događanja, a sve kako bi se

zaštitili od budućeg rasta razine cijena. Najbolji ishod u interesu države uviđa se u nultoj

inflaciji, no to može izazvati vremensku nekonzistentnost1, a ključ za njezino

izbjegavanje je u tome da se u određivanju mjera monetarne politike primijeni čvrsto

pravilo umjesto diskrecijskih tj. ad hoc odluka. Ono što se ovom modelu zamjera je to što

on ne prati stvarno stanje gospodarstva jer se ne obazire na mnoge agregatne šokove

kojih niti jedno gospodarstvo nije pošteđeno. Šokovi takve vrste nisu poznati privatnom

sektoru no poznati su državi koja je stvaratelj monetarne politike te stoga može učiniti da

ona djeluje stabilizacijski (i uz optimalnu inflaciju) u šokovima pogođenoj ekonomiji

neke zemlje. O šokovima privatni sektor ne dobije informacije niti ex post tako da ne

može prosuditi pridržava li se država politike niske inflacije i u tome je nedostatak

kredibilnosti. Država unaprijed mora odlučiti hoće li monetarnu politiku koristiti za

stabilizaciju ekonomije, hoće li se odlučiti za nultu inflaciju ili će izazivati pozitivnu

inflaciju.

Koje su metode postizanja kredibiliteta monetarne politike?

1. Reputacija (vremenska dinamika)

Ova metoda temelji se na uspostavljanju reputacije antiinflacijske politike za što je

potrebno duže vremensko razdoblje što se ovoj metodi može uzeti i kao nedostatak.

2. Konzervativni bankar središnje banke (preferencije)

Metoda se temelji na prenošenju ovlasti monetarne politike na osobu koja ima drugačije

preferencije od preferencija države, koja je neovisna i konzervativna i osjetljiva na

inflaciju, ali koja ipak ima proširene vidike u smislu da joj nije jedini cilj stabilnost

cijena, koji doduše mora biti glavni, nego da ima i drugih važnih ciljeva koji sa osnovnim

tvore cjelinu.

3. Ugovor za bankara središnje banke (poticaji)1 Problem vremenske nekonzistentnosti nastaje kada neki ekonomski agent ima povod da unaprijed obeća kako će poduzeti neku akciju u budućnosti, ali to ne učini ili poduzme drugu akciju, stoga drugi ekonomski agent predviđa da promatrani agent neće izvršiti svoje obećanje, pa će na vrijeme prilagoditi svoje ponašanje što će rezultirati lošijim ishodom.

Okosnica ove metode je ta da se bankaru delegiraju poslovi vođenja politike niske

inflacije, a to se postiže na taj način da i on sam ima osobne koristi tj. poticaje u

nastojanju za niskom inflacijom jer što je inflacija niža njegova će plaća biti viša, ali on i

dalje ostaje osjetljiv na šokove. Postiže se i taj efekt da su ekonomski subjekti znajući za

taj svojevrsni “ugovor” smireniji te da vjeruju da neće bito prevareni.

Teorija vremenske konzistentnosti i s njom povezane metode ostvarivanja kredibiliteta

monatarne politike ugrađene su u gotovo svim sustavima koji uživaju punu neovisnost,

pa tako, prema donesenom novom zakonu i u Hrvatskoj. Neovisnost se u najvećem dijelu

ogleda davanjem visoke osobne neovisnosti vodstvu Hrvatske narodne banke. Shodno

tome, može se zaključiti da je u Hrvatskoj uspostavljen model konzervativnog bankara

središnje banke, a gledajući u budućnost to je dobar korak za eventualni prijelaz na

politiku ciljanja inflacije.

Literatura:

1. Lang M.: Vremenska konzistentnost i pozitivna teorija monetarne politike –

teorijski temelji institucionalnog ustroja središnje banke, HNB, siječanj, 2002.

2. www.limun.hr