kritike kejnzijanske i neokenzijanske teorije
DESCRIPTION
seminarski radTRANSCRIPT
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
FAKULTET ZA POSLOVNE I FINANSIJSKE STUDIJE
BANJA LUKA
KRITIKA KEJNZIJANSKE I NEOKEJNZIJANSKE EKONOMSKE TEORIJE
Seminarski rad
Mentor: Doc. dr Valentina Duvjak Student: Slavica Jović
Novembar 2012, Banja Luka
SADRŽAJ
UVOD........................................................................................................................................3
1. Makroekonomska teorija koncem dvadesetog vijeka....................................................4
2. Kejnzijanska teroija........................................................................................................6
3. Sličnosti i razlike neoklasičnog i neokejnzijanskog modela........................................10
4. Kritike kejnzijankse i neokejnzijankse ekonomske teorije..........................................11
ZAKLJUČAK..........................................................................................................................16
LITERATURA.........................................................................................................................17
2 | P a g e
UVOD
John Maynard Keynes, prvi baraon Keyens od Tiltona (5. Jun 1883. – 21. April 1946.) je bio
engleski ekonomista čije su radikalne ideje imale ogroman uticaj na modernu ekonomiju i
političku teoriju. Posebno je zapamćen kao zagovarač vladavine politike intervecionisanja, po
kojoj bi vlada mogla koristiti fiskalne i monetarne mjere da bi ciljano ublažila efekte
ekonomske recesije, depresije i eksplozija. Mnogi ga smatraju osnivačom moderne
makroekonomije.
John Maynard Keyens je bio sin Johna Navila Keyensa, ekonomskog lektora pri Kembridž
univerzitetu, uspješnog autora i socijalnog reformatora. Keyens je prvo obrazovanje dobio na
Itonu, gdje je pokazao talenat na skoro svaku oblast njegovih širokih interesa. Upisao je
Kraljevski koledž pri Kembridžu da bi studirao matematiku, ali su ga njegova interesovanje
prema politici odvela na polje ekonomije koju je studirao na Kembridžu.
3 | P a g e
1. MAKROEKONOMSKA TEORIJA KONCEM DVADESETOG VIJEKA1
Početak dvdesetog vijeka obilježila je klasična makroekonomska teorija. Klasična škola je
bila dominantna škola ekonomskih misli od sedamdesetih godina osamnaestog vijeka, pa sve
do tridesetih godina dvadesetog vijeka.
Klasični model bio je prvi sistemski pokušaj da se objasne odrednice agregatnih ekonomskih
varijabli, poput visine cijena i razne proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje.
Najznačajniji zaključak klasičnih ekonomista, da je kapitalizam samoregulirajući ekonomski
sistem. Ono su utvrdili da mehanizmi koji se nalaze u kapitalističkom sistemu automatski
vode privredu prema punoj zaposlenosti. Može se, doduše, pojaviti privremena
nezaposlenost, ali samo u obliku frikcije nezaposlenosti, kada se ljudi nalae u prijelazu
između dva stalna posla.
Kao rezultat toga radnici i preduzeća dostigli bi razinu proizvodnje uz punu zaposlenost
proizvodnih faktora. Klasični su ekonomisti saželi svoj zaključak u izreci kojom se
karakteriše Sayov zakon „Ponuda stvara svoju vlastitu potražnju“.
Takav zaključak inplicirao je malu ili nikakvu ulogu države u privredi. Budući da
kapitalistička privreda automatski i konvergira visini proizvodnje uz punu zaposlenost,
monetarna politika ne moze uticati na visinu proizvodnje. Zato postoji neutralni novac.
Promjene količine novca ne bi uticale na proizvodnju i zaposlenost, nego samo na cijene.
Klasični su ekonomisti izveli teoriju da povećanja količine novca uzrokuje samo
proporcionalni pad visine cijene.
Velika je kriza tridesetih godina dvadesetog vijeka, međutim, pokazala da kapitalistički
sistem nije inherentno stabilan i da se ravnoteža može ostvariti i u uslovima nepotpune
zaposlenosti. Stopa nezaposlenosti od 24,9% aktivne radne snage u SAD-u u dnu krize 1933.
godine to najbolje ilustruje.
Napad na kalsični sistem i objašnjenje mogućnosti da se ravnoteža u privredi može ostvariti i
u uslovima nepotpune zaposlenosti proizvodnih faktora izvršio je John M. Keyens svojom
„Opštom teorijom...“ 1936. godine.
1 Mate Babić, MAKROEKONOMIJA – Petnaesto dopunjeno i izmijenjano izdanje, Zagreb, 2009. Strana od 625. do 627.
4 | P a g e
Keyens i njegovi sljedbenici su smatrali da kapitalističke privred boluju id nedovoljno
fleskibilnih cijena, nadnica i kamata, te nepotpune (nesavršene) informisanosti radnika i
preduzeća. Zato nije vjerovatno da će privreda automatski dospjeti punu zaposlenost. To
zahtjeva aktivnu državn politiku stabilizacije kako bi se postigla puna zaposlenost.
Keyensova teorija je tvrdila, da sasvim suprotno od klasične, „potražnja stvara svoju vlastitu
ponudu“.
Većina ekonomskih politika u razdoblju nakon Drugog svijetskog rata, svodilo se na
upravljanje potražnjom – upotrebom fiskalne i monetarne politike.
Sredinom sedamdesetih godina svadesetog vijeka javio se, međutim, problem istodobnog
postojanja visoke nezaposlenosti i visoke inflacije, zbog promjene funkcije agregatne ponude
zbog naftnih šokova, učinilo je upravljanje agregatom potražnjom neefikasnom u politici
stabilizacije.
Problem stagflacije i incesije sedamdesetih, možda je bio tako štetan poslojeratnoj
keynesovoj tradiciji u ekonomskoj teoriji kao pto je Velika kriza bila za klasični model.
Zato je došlo do tražnja odgovora na nove probleme koji su se pojavili. Rezultat je bio
oživljavanje klasične ekonomske teorije u različitim oblicima kao što su: monetarizam,
racionalna očekivanja i drugo.
U osamdesetim godinama ponovo je oživjela Keynesova teorija u obliku ekonomske ponude.
Međutim, vrlo su žive bile i različite škole koje su se temeljile na klasičnoj ekonomskoj
teoriji.
Većinaekonomista devedesetih može se svrstati u dvije skupine. Jedan skupina želi obnoviti
bitne elemente originalnog klasičnog modela, uvrštavajući u njega osim racionalnih
očekivanjai neka obilježja poslijeratne tradicije koja smatraju korisnima. Središnji, među
njima su „novi klasični“ ekonomisti koji slijede originalne klasične teoretičare. Oni tvrde da
je pretpostavka fleksibilnih cijena, nadnica i kamata temelj za uspješan model privrede i
objašnjenje uloge novca i efikasnosti monetarne politike.
Novi kalsični teoretičat prihvataju tradicionalno mišljenje poslijeratnih ekonomista de
nepotpune informacije ometaju proces samoregulisanja privrede. Jedna verzija takvog
pogleda , koja se naziva „teorija reanog poslovnog ciklusa“, smatra da je monetarna politika
5 | P a g e
uvijek neutralna i da „ponuda stvara svoju vlastitu potražnju“, poput originalnog klasičnog
modela.
Druga skupina ekonomista, poput Keyensa, smatraju da su nesavršenosti informacija i
nefleskibilnosti cijena, nadnica i kamata kljčni za razumijevaje i predviđanje ekonomskih
događaja. Ti ekonomisti razvili su teorije prema kojima neefikasnost cijena, nadnica i kamata
slijede iz racionalnog odlučivanja. Te su moderne teorije takođe dovele do razvoja
„neokeyensijanske“ ekonomije kojoj se često pripisije izreka da „potražnja stvara svoju
vlastitu ponudu“.
2. KEJNZIJANSKA TEORIJA2
Velika kriza tridesetih godina dvadesetog vijeka pružila je dokaz da u kapitalizmu ne postoje
mehanizmi koji će automatski vratiti privredu punoj zposlenosti – barem ne u kratkom roku.
Na činjenici da na svim tržištima ne postoji savršena konkurencija i da proizvođači djeluju u
uslovima nepotpune konkurencije i proizvode manje nego bi proizvodili u uslovima savršene
konkurencije, pa ravnoteža između AD i AS može biti u uslovima nepotpune zaposlenosti,
Keyens je i temeljio svoju teoriju.
Keyensova kritika klasičnog modela počiva na sljedećim pretpostavkama:
Klasična teorija tržišta radne snage i agregatne ponude u najboljem je slučaju prvi
korak do potpune teorije. Postoje ključni propusti u klasičnoj teoriji na strani
agretatne ponude.
Klasična je teorija potražnja za novcem prjednostavna. Potoje različiti motivi držanja
novca, a klasičari su prenaglašavali transakcojski motiv.
Klasično bavljenje štednjom i investicijama smatralo je kamate ekonomskom
varijablom koja osigurava konačnu jednakost potražnje i ponude pozajmljivih
sredstava. Međtim, kamate ne isunjavaju tu ulogu, jer je finkcija agregatne štenje prije
svega funkcija raspoloživih dohodaka.
Klasični ekonomisti su smatrali kako bi, bez miješanja države u privredu, odstupaja
proizvodnje i zaposlenosti rada od njihovih visina pune zaposlenosti uglavnom bila
2 Mate Babić, MAKROEKONOMIJA – Petnaesto dopunjeno i izmijenjano izdanje, Zagreb, 2009. Strana od 628. do 631.
6 | P a g e
privremena i sigurno ne bi potegnula i na dugi rok. Keyens je doveo u sumnju
valjanost pogleda klasičnih teoretičara u kratkom roku, ali je bio skeptičan u valjanost
njihova modela i u drugom roku.
Konačno, ključna teorija agregatne potražnje zavislila je o novčanoj masi. Keyens je
smatrao da to nije bio ispravan pristup izvođenja agregatne potražnje. Njegov pristup
bio je da se razviju odvojene teorije željene potrošnje za različite sektore privrede
(lična potrošnja, investicije i željena potrošnja). Ptocjenjene su veličine pojedinih
komponenti finalne potrošnje, zatim agregiraju (saberu), da bi se dobila agregatna
potražna AD.
Keyens je imao ozbiljnih primjedbi na klasičnu teoriju potražnje za radom. On se slagao da
kupci rada (poslodavci) ne pate od „iluzije novca“ i, zato, brinu se o nadnici samo u njenom
odnosu prema cijeni proizvodnje (njihove realne nadnice).
Postojanje radničkih sindikata, zakon o minimalnim nadnicama i doročnih ugovora između
radnika i poslodavaca, unutar ili izvan sindikaliziranih okruženja, predsavljaju činioce
realnog svijeta koji objašnjavaju „ljepljivost“ (nefleskibilnost) prema dolje nominalnih
nadnica. U klasičom modelu količina novca je glavna odrednica AD. Prema Keyensu,
agregatna potražnja dobije se odvojenim razmatranjem pnašanjem svake komponente finalne
potrošnje i onda njihovim agregatiranjem.
Naradikalniji otklon keyensijanskog modela od klasičnog odnosi se na stranu ponude u
ekonomiji. Keyens i njegovi sljedbenici osporavali su valjanost posljednjihsviju pretpostavki
kalsičnog modela: Savršena konkurencija na svim tržištima s potpuno fleskibilnim cijenama i
nadnicama i nepostojanje iluzija novca.
Naslabija tačka klasične teorije, prema Keyensu, njezina pretpostavka da su sve nadnice i
cijene potpuno fleskibilne.
Kada se visina cijena smanjuje, potražna za radom, MPL x P opada. Da su nadnice potpuno
fleskibilne, tada bi radnici bili voljni ponuditi više rada kako bi uočili da realna nadnica raste
zbog pada cijena. Nominalna bi nadnica tada opala proporcionalno s cijenama i visina bi
zaposlenosti ostala nepromjejena. Visina bi domaće proizvodnje ostala nepromjenjena na
visini pune zaposlenosti i nakon pada visine cijena. Krivulja bi agregatne ponude u tom
slučaju bila okomita. Ako su međutim, nominalne nadnice nefleskibilna nadolje, tada opadaju
potražnnje za radom uzrokovano smanjenjem visine cijena uzrokuje pad potržnje preduzeća
7 | P a g e
za radom. Kao posljedica toga, stvarna će zaposlenost privrede pasti ispod visine pune
zaposlenosti. Zbog toga, krivulja agregatne ponude ima pozitivan nagib radi nefleskibilnosti
nominalnih nadnica.
Koji su razlozi nefleskibilnosti nadnica? Prema Keyensu i njegovim sljedbenicima, postoji
nekoliko objašnjena za nefleskibilnost nadnica:
a) Razvoj radničkih organizacija, cehova i sindikata. Te organizovane skupne radnika
žele održati nominalne nadnice svojih članova na poželjnim visinama u odnosu na
druga zanimanja.
b) Eksolicitni ugovori koji neposredno fiskiraju nadnice u određenom vremenskom
razdoblju. Takvi ugovori običnoo dopuštaju da nadnice rastu izzand željenih visina,
ali ne dopuštaju da nadnice padaju ispod tih visina, čak iako se neki radnicu moraju
otpustizi.
c) Implicitni ugovori koji su prešutni sporazumi između poslodavaca i radnika.
d) Nesavršene informacije ekonomskih subjekata kad oni donose odluke.
Postojanje nesavršenog informisanja dovodi do pozitivnog nagiba krivulje agregatne ponude
čak i ako su nominalne nadnice fleskibilne. Naime, kad radnici donose odluke o tome koliko
će rada ponuditi preduzećima, oni zasnivaju svoje odluke na očekivanjima o kretanju realne
nadnice. To znači da oni moraju oblikovati očekuvanu vrijednost realne nadnice. Naravno,
oni znaju koliku im nominalnu nadnicu preduzeća plaćaju za njihov rad, ali one ne znaju
tačnu vrijednost visine cijena, koju moraju predviđati, jer se cjenovni indeksi objavljuju u
novinama i na televiziji.
Prema tradicionalnom keyensijanskom modelu, vremenski jaz dolaska do informacija
povećava problem nesavršenog informisanja.
Krivulja agregatne ponude u uslovima nesavršenog informisanja takođe ima pozitivna nagib.
Budući da su informacije o agregatnim promjenama visine cijena dostupne radnicima samo
uz vremenski jaz, znači kao da je, nastupila iluzija radnika o realnoj vrijednosti njihovih
nominalnih nadnica. Dakle, sasvim suprotno klasičnoj pretpostavci da radnici ne pate od
novčane iluzije.
Klasični teoretičari smatrali su da će novčana iluzija postojati samo ako se pojedinac ponaša
iracionalno. Keyens i njegovi sljedbenici vjerovali su da razlog postojanja novčane iluzije,
pogotovo o realnoj vrijednosti nominalnih nadnica, nije u iracionalnosti ponašanja radnika,
8 | P a g e
već u činjenici da informacija niije uvijek potpuno i na vrijeme dostupna radnicima. To znači
da procjena realne nadnice radnici vrše u uslovima neizvjesnosti.
U kasličnom modelu, činjenica da je krivulja agregatne ponude okomita, znači da akcije
monetarne politike nemaju nikakv utivaj na realnu proizvodnju. Klasični su teoretičari zato
tvrdili kako je novac neutralan. Nasuprot tome, u tradicionalnom keyensijanskom modelu
krivulja agregatne ponude nije okomita na visini pune zaposlenosti, pa novac nije neutralan.
Budući da meonetarna politika nije neutralna u keyensijanskom modelu, ona se moze
primjeniti u politici stabiliacije, dakle postizanjem pune zaposlenosti uz stabilne cijene. To je
antiteza klasične pretpostavke, koja je u održavanju stabilnosti cijena vidjela isključivu ulogu
monetarne politike. Prema keyensijanskom modelu, monetarna politika moze uticati na
smanjivanje nezaposlenostim ali za to treba podnjeti trošak. Trošak je takvog djelovanja viša
stopa inflacije.
Kejnesijanska teorija krivulje agregatne ponude, kao što smo vidjeli implicira obrnuto
proporcionalnu vezu između inflacije i nezaposlenosti izraženu Filipsovom krivuljom.
Budući da su klasičari pretpostavljali da privreda uvijek radi na visini pune zaposleosti, to je i
njihova krivulja agregatne ponude okomita. Zato je okomita i njihova varzija Filipsove
krivulje.
U Kejnesovom modelu, postizanje visoke zaposlenosti moguće je ostvariti mjerama
monetarne i fiskalne politike.
Samnjivanje nezaposlenostimoguće je postići povećanjem agregatne potražnje ekspanzivnim
akcijama monetarne politike. Ekspanzivna fiskalana politika kao što je povećanje javne
potrošnje ili smanjenje oporezivanja takođe bi povećali agregatnu potražnju. Međutim,
smanjenje nezaposlenosti ima svoju cijenu.
Kako se agregatna potražnja povećava, ekonomija se kreće prema gore uzduž svoje Filipsove
krivulje prema nižim stopama nezaposlenosti, ali uz više stope inflacije.
9 | P a g e
3. SLIČNOSTI I RAZLIKE NEOKLASIČNOG I NEOKEJNESIJANSKOG
MODELA3
Neoklasični model, pretpostavlja da potpuna konkurencija osigurava fleskibilnost svih
nadnica i cijena, dok moderna kejnesijanska teorija pretpostavlja da ugovor o nadnicama čine
nominalnu nadnicu, barem djelimično manje nefleskibilnom.
Obema teorijama zajednička je pretpostavka da postoji prirodna stopa zaposlenosti s
potpunim informacijama kojoj privreda teži u dugom, ako ne i kratkom roku.
U neokslasičnoj teoriji, politike upravljanja agregatne potražnje (monetarna i fiskalna
politika) neefikasne u djelovanju na visini zaposlenosti rada ili visini realne proizvodnje.
Međutim, to vrijedi u kratkom roku samo ako su akcije tih politika sistemske i predvidive.
Racionalna očekivanja radnika odamh uzimaju u obzir takve sisteme akcije politike i racnici
mijenju ponašanje svoje ponude rada tako da postigu prirodnu visinu zaposlenosti i prirodnu
visinu proizvodnje. Samo nesistemske, nepredviđene akcije ekonomskih politika imaju
kratkoročne realne efekte na ekonomsku aktivnost.
U modernom kejnesijanksom modelu ugovaranja postoje takođe prirodna zaposlenost i
prirodna visina proizvodnje. No, radništvo i preduzeća sporazumno fiksiraju nominalnu
nadnicu ugovorima o nadnicama, u određenomvremenskom roku. Tokom tog razdoblja,
akcije monetarne (ili fiskalne) politike mogu uzrokovati promjene visine cijena što će
uzrokovati razliku zaposlenosti rada i realne proizvodnje od njihovih prirodnih visina kaoje bi
se dosegle s potpunim informacijama. Kao posljedica togam recesije ili ekspanzije realne
proizvodnje mogu trajati samo toliko koliko traju ugovori. Ako su ugovori sihronizovani
(Japan) trajna promjena proizvodnje poklapaju se s trajanjem ugovora. No, u realističkim
okruženjima, gdje se ugovori brojnih sektora preklapaju, moguća je puno veća ustrajnost. J.
V. Tejlor je na temelju emparijskih podataka utvrdio da su rigidnosti cijena i plata
privremene i da se cijene i plata mijenjaju otprilike jednom godišnje, te da nema nikakvog
opravdanja konstruisati modele s potpuno fleskibilnim nadnicama, a nefelskibilnim cijenama
ili obrnuto. Promjena ni cijena ni plata nije sihronizovana, pa se ugovori vermenski
preklapaju. Intervali promjena su češći što je inflacija veća.
3 Mate Babić, MAKROEKONOMIJA – Petnaesto dopunjeno i izmijenjano izdanje, Zagreb, 2009. Strana 642.
10 | P a g e
Budući da nam svaka teorija govori kako će se realna proizvodnja razlikovati od prirode
visine s potpunim informacijama zbog cjenovnih iznenađenja, osnovna su predviđanja tih
teorija, koja se mogu najlakše testirati, jednaka. To jeste, obe su teorije „posmatrački
ekvivalentne“ u svojim predviđanjima što otežava razlikovanje jedne teorije od druge kad
ekonomisti provode empirijske testove. Ekonomisti to zovu problem posmatračke
ekvivalencije koji se često javlja u modelima zasnovaim na pretpostavci racionalnih
očekivanja.
4. KRITIKA KEJNZIJANSKE I NEOKEJNZIJANKSE EKONOMSKE
TEORIJE4
Kejnzijanska i neokejnzijanska teorija, kao i druge beržoaske doktrine nastale na njoj,
operošu osnovim makroagregatima i njihovim ponašanjem upavo u vrijeme kada naučno –
tehnička revolucija traži proučavanje strukturnih i kvalitetnih promjena. Takve doktrine
imaju sve manje osnove, odvojene su od stvarnosti, s obzirom na to što, prije svega, ostaju
razvijene kolektivne potrebe i potrošnja, materijalne usluge, socijalni izdaci i društeveno –
ekonomski osnosi.
Zaboravljajući djelovanje socijalnih momenata, ova teorija gubi vrlo značajan element u
globalnoj efikasnosti na planu stabilizacije i regulisanje stope rasta.
Društevno ekonomske odnose potpuno ispušta, a to je teorija apologetike kapitalizma, što je i
samo osnivač, Keynez tvrdio za sebe.
Kriza kejnzijanstva, koja je stvarno nastala, otvoreno se danas priznaje kako u akademskim
krugovima, tako i u organima odgovornim za vođenje ekonomkse politike i regulisanje
konjukture.
Da istaknemo dva bitna momenta:
Savremeni društveno – ekonomski razvoj, već dugo godina, pokazao je da se
državnim regulisanjem platežno sposobne tražnje ne može da otkloni ciklično kretanje
privrede i nestabilnosti. Te smo momente šire analizirali, razmatrajući probleme
4 Prof. dr Žarko Ristić, prof. dr Slobodan Komazec, MAKROEKONOMIJA – Makroekonomska teorija i makroekonmska analiza, Banja Luka, 2011, strana 338. do 341.
11 | P a g e
inflacije i savremenog kappitalističkog sistema. To dovodi do novih pokušaja
„sinteze“ kejnzijanske doktrine i ideja neoklasičara, psebno monetarista.
Poras uticaja organizovanih radnika i sindikata, koji mogu da se sve uspješnije
suprostave tendenciji snižavanja realnih zarada uzrok su da je elastičnost nadnica i
njihovo snižavanje, već rema stanju i ponašanju cikličnih oscilacija potpuno nestala.
„Monetarna iluzija“ u tome kao da je stvarno stvar prošlosti, i danas je u potpunosti
zamenjena raznim oblicima anticipacije. U takvim uslovima „inflacija tražnje“ se brzo
pretvara u „inflacije troškova“, što rezultira smanjenjem akumulacije i pritiskom na
investicije.
Cijene prestaju da postoje kao neki i idealni mehanizam koji automatski zspostavlja
ravnotežu između ponude i tražnje, odnosno proizvodnje i potrošnje. Zbog toga je
interesantno sada povući izvesnu paralelu u konceptu ekonomske politike, od klasične
i neoklasične teorije do savremenih problema i teorije stabilizacije. U tom pravcu
javaljau se sljedeći elementi koji traže dublje raščlanjivanje i razdvajanje kamata u
neokejnzijanskoj ekonomskoj teoriji.
Klasična teorija, polazeći od toga da tržište mehanizma može da osigura punu
zaposlenost svih faktora proizvodnje i stabilnosti privrede, ito kao globalnu tako i
parcijalnu, uz optimalnu alokaciju resursa, nije mogla da odgovori na neke probleme
strukturne, prostorne, razvojne, socijalne i dtuge prirode. S druge strane, to je tipično
statička, gotovo stacionarna (zatvorena) privreda s isključivim djelovanjem tržišnih
faktora. Problem zaposlenosti nije se ni postavljao, to je izveden segment sistema koji
je proizilazio iz pune zaposlenosti kapaciteta, želje i volje radnika da rade i oderđene
vrijednosti radne snage po kojoj žele da rade. Klasična teorija sa svojim pstulatima
već 1929. postaje dogma koja ne može da odgovori na osnove narasle probleme
nacionalne privrede. Kejnzijanska revolucija je trebalo da taj nedostatak ukloni
razvojem državnog intervencionizma.
Keynes-ov pristup, kao i kejnzijanska teorija uopšte, temelje se na komplesku mjera
monetarno – kreditne i fiskalne politike ugrađneih u koncept državnog
intervencinizma. To znači da se pristupalo ugovorom globalnog regulisanja, dok na
kvalitetnom (strukturnom) planu nisu dobijeni potrebni odgovori, a ni na planu
dinamike razvoja. Trebalo je da ekonomska politika, regulisanjem globalne ponude i
tražnje, osigura usklađen ekonomski razvoj. Takvo djelovanje uglavnom ey post
korigovanje već nastalih poremećaja, ali ne i ex ante, svjesno regulisanje. Danas se
nastoji upravo u globalnom regulisanju pronaći određen automatizamm koji bi
12 | P a g e
proisticao iz određenih institucionalinih rješenja, koji bi nalagao i određena pravila
ponašanja svih subjekata u sistemu. Prvi pokušaj u tom pravu je politika dohotka i
cijena koje sprovode gotovo sve zemlje, posebno razvijene kapitalističke zemlje.
Ovim bi se, smatra se, trebao djelovati ex ante, umjesto do sada ex post djelovanje.
Time bi se već u samom početku nastanka uklanjaju ili suzbijaju uzroci konjukturnih
kolebanja u privredi.
Stabilizaciona ekonomska politika kejnzijanskog tipa usmjerena je uglavnom na
uklanjanje kratkoročnih konjukturnih kolebanja, dok je savremeni itervencionizam
usmjeren na regulisanje faktora koji determinišu dugoročni rast. Dugoročne
komponenete rasta dobijaj sve veći značaj u odnosu na kratkoročne fluktacije
konjukture.
Ekonomska politika postaje u pravnom smislu poluga ekonomskog razvoja. Merama
te politike u savremenom državno – monopolističkom kapitalizmu nastoji se da se
osigura reprodukcija kapitala, osigura dovoljan profiz, koji se sve više osigurava van
granica nacionalne ekonomije, zbog čega ekonomska politika kapitalističkih država
mora da računa s interesima međunarodnih korporacija i monopola. S druge strane,
merama ekonomske politike nastoje se da se deluje na faktore ekonomskog rasta:
stopu akumulacije, odnos akumulacije i potrošnje, iskorišćavanje resursa i druge
faktore ekonomskog razvoja.
Osnova tako postavljenog intervencionizma, odnosno ekonomske politike, čini
strukturalnu politiku koja se sastoji iz četiri vezana područija sistema:
o regionalna komponenta,
o međusektorska raspodjela resursa
o svih elemenata vezanih za ljudski faktor
o ekonomika naoružanja, koja postaje sastavni dio nacionalnih ekonomija, koja
često svojim ponašanjem odlučujuće djeluje na cjelokupno ponašanje
nacionalnih privreda. U posljednje vrijeme, uz poznato djelovanje vojih
rashoda, prihoda investicija, istraživanja za razvoj idr., sve veći značaj dobija
„izvoz“ vojne pomoći drugim zemljama koji služi kao ventil konjukturnoh
rasterećenja većine razvijenih kapitalističkih privreda.
Danas se i dalje upotrebljava odeređena kmbinacija mjera monetarne i fisklane
politike (kao i spoljnotrgovinske politike s ostalim segmentima već klasično vođene
ekonomske politike=, štp se mora prznati kao neophodnost.
13 | P a g e
Komparativan pogled svih ovih politekonomskih pravaca i ciljeva djelovanja može se dati na
sljedeći, istina dosta uprošćen, način:
TIPOVE PRIVREDE, MEHANIZAM FUNCIONISANJA I OSNOVNI CILJEVI POLITIKE
RAZVOJA
Klasična teorija Kejnzijanska teorija Savremena građanska teorija
„Dodaci“ klasičnoj teoriji
1 2 3
A. Tip privrede a) Zatvorena
privreda
b) Privredni oblik
pojedinačnog
kapitala
a) „Poluotvorena“
privreda
b) Intervecija države
c) Privatni kapital kao
osnova
a) Otvorene i visoko
međuzavisne privrede
b) Intervencija i
povezanost država na
domaćem i
međunarodnom planu
B. Mehaizam
funkcionisanja
Stalna ravnoteža puna
zaposlenosti
Neravnoteža i nepotpuna
zaposlenost
Državna intervencija i javni
sektor
Politika korporacoje
Planiranja
Privatna privreda
C. Osnovni ciljevi Laisse – faire
automatizam
Puna zaposlenost i
kontrarecesivna ekonomska
politika
Anti inflatorna politika
Ekonomski rast
Puna zaposnost
Ravnoteža platnog bilansa
Ekološki problemi
Pni informacioni sistem
Danas gotovo nema šematizacije mjera ekonomske politike, posebno kada imaju u vidu
njihove brojne kombinacije. Ukoliko je to nekada i bilo moguće, danas je to gotovo iluzorno
očekivati, jer, dok neke mjere monetarne ili fiskalne politike u određenoj privredi djeluju u
jednom pravcu, vipe ili manje uspješno, u drugoj to može biti gotovo obrnuzo, što u velikoj
mjeri zavisi od specigičnoj kombinacii odnosa i problema koji vladaju u svakoj privredi.
Djelovanje pojedinih mjera ekonomske politike u strategiji stabilizacije ekonomskog sistema
sve se više posmatra sa aspekta njihove veće ii manje senzibilnosti, odnosno njihove
zavisnosti od sljedećih elemenata strukture eknomskog sistema:
14 | P a g e
1) Međusektorskih odnosa,
2) Položaja pojedinih grana privrede,
3) Osnovnih nislaca privredne aktivnosti
4) Međusobne povezanosti sektora i nosilaca privredne aktivnosti
5) Transmisonih djelovanja (translacija) mjera ekonomske politike,
6) Odnosa subjektivnih snaga u privredi idr.
Među najvažnije funkcije u ekonometrijskim modelima i dalje dolaze:
1) Fukcija potrošnje,
2) Investiviona funkcija,
3) Funkcija granskog kapitalnog koeficijenta koja zajedno s
4) Funkcojom produktivnosti rada (koja sve više zamjenjuje proizvodnu funkciju Cobb –
Douglesa) dobija na značaju,
5) Funkcoja dtžavnih rashoda, odnosno kopletna budžetska politika,
6) Fukcija izvoza i uvoza i
7) Monetarno – kreditni komleks, koji je danas, a u buduće će to biti sve više, spiritus
movens svih privreda i sistema,
8) Sve razvijenija politika dohotka.
Istina sve više se ukazuje i na nemogućnosti do sada izgrađene makroekonomske funkcije
investicija, ukoliko takva funkcija održava „uprosečavanje poništavanja investitora“ u
ekonomici kao cjelini, s obzirom na to što ona nije u mogućnosti da otkloni protuvriječosti u
ravoju pojedinih grana.
Naime, kada je klasična teorija postala dogma, kada se odvojila od stvarnosti i postala
„teorija za sebe“, morala je da padne. Isto tako, kada je Keyensova teorija i neokejnzijanska
teorija postala više dogma nego izraz stvarnosti, morala je da padne, uz rađanje nečeg
sadržajno i kvalitetno novoh koje marksistička ekonomska misao i analizira znatno manje u
sam okvir ekonomske politike.
ZAKLJUČAK
Danas, zahvaljujući intelektualnom doprinosu Johna Maynarda Keynesa i njegovih
sljedbenika, znamo kako nadgledati najgore ispade poslovnog ciklusa. Brižljivom upotrebom
15 | P a g e
fiskalne i monetarne politike, države mogu uticati na proizvodnju, zaposlenost i inflaciju.
Fiskalne politike su moć države da oporezuje i troši. Monetarna politika uključuje
određivanje ponude novca i kamate. Ponuda novca i kamata utiču na ulaganje u kapitalna
dobra i na drugu potrošnju koja je osjetljiva na kamte. Koristeći ova dva osnovna sredstva
makroekonomske politike, države mogu uticati na visinu ukupnog trošenja, stopu rasta i
razinu proizvodnje, razine zaposlenosti i nezaposlenosti, te na razinu cijena i stopu inflacije.
LITERATURA
1. Mate Babić, MAKROEKONOMIJA – Petnaesto dopunjeno i izmijenjano izdanje,
Zagreb, 2009.
16 | P a g e
2. Prof. Slobodan Komazec, prof. Dr Žarko Ristić, MAKROEKONOMIJA –
Makroekonomska teorija i makroekonomska analiza, Banja Luka, 2011.
17 | P a g e