UNIVERZITET U SARAJEVU

Prirodno – matematički fakultet

Odsjek za geografiju

Turizam i zaštita životne sredine

KARAKTERISTIKE KULTURNOG TURIZMA

Aida Hanjalić

Život jednog naroda oslikava se kroz kulturu religija, a to je pokorenost običajima, kulinarski specijaliteti, narodne nošnje, velika slavlja, staro oružje, umjetničko stvaralaštvo, zanatstvo i narodne rukotvorine, arhitektura naselja, muzika i plesni pokreti, književnost. To su elementi kulture kojima se jedan narod razlikuje od drugih. Zato, s pravom se može reći da je “kultura životna snaga turizma“ . Kulturni turizam je motiviran interesom za kulturom, te religijom, obrazovanjem, manifestacijama, kulturno-historijskim naslijeđem i nematerijalnom kulturnom baštinom.

Tema magistarskog rada pruža uvid u bogato kulturno-historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine koje je nastajalo kroz različite vremenske i stilske epohe. Rad je baziran je na oblicima turizma koji podstiču autentičnost i kvalitet, a ističe razvoj kulturnog turizma identifikacijom, opisom i valorizacijom našeg materijalnog i duhovnog naslijeđa. Istraživački rad pruža i prikaz kulturnih regija koje su izdvojene prema principima vernakularne regionalizacije, a na osnovu kulturnih artefakata Bosne i Hercegovine.

Predmet rada predstavlja postupak istraživanja odlika autentične bosanskohercegovačke kulturne baštine te primjenu vernakularne regionalizacije. Rad je koncipiran da čitateljima pruži uvid u bogatu i šaroliku kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, sa posebnim osvrtom na njeno nematerijalno kulturno naslijeđe. Iako neobično i zanimljivo, naše duhovno naslijeđe svakim danom izumire usljed loše ekonomske i socijalne slike zemlje, nemarom državnih aparata za kulturu, odsustva podsticaja i nedostatka investicija za kulturni sektor. Iako predstavlja pravi identitet kulture jedne oblasti/regije ili jednog naroda u cjelini, duhovno naslijeđe često se stavlja u drugi plan kulturnog turizma. U radu je primjenjena vernakularna regionalizacija koja je određena percepcijom prostora, odnosno kolektivnim osjećajem pripadnosti stanovnika datom prostoru.

Cilj istraživačkog rada je da se na osnovu sveobuhvatne analize identificiranih turističkih resursa izvrši regionalizacija kulturnih regija kako bi se formirala originalna kulturno-turistička ponuda i ista plasirala na inostrano turističko tržište.

U istraživane se krenulo od slijedećeg: prostor Bosne i Hercegovine se odlikuje jedinstvenim kulturnim naslijeđem te posjeduje potencijale od velikog značaja za razvoj kulturnog turizma. Unatoč tome, nedovoljno je afirmisano i valorizovano u turističkoj privredi.

U realizaciji teme rada izvršena su etapna istraživanja koja obuhvataju pregled ranijih istraživanja na tematiku našeg kulturnog blaga. Istraživanjem će se proširiti dosadašnji i dati novi rezultati, a koji će biti postavljeni hipotezom.

Prilikom izrade rada korištene su adekvatne geografske istraživačke metode: analiza literature, kartografski metod, statistički metod, metod terenskih opservacija, grafički metod i kabinetski metod. Na samom početku izvršeno je prikupljanje i analiza literature kako bi se znalo da li je već vršena istraživanje na ovu temu. Nakon djelimične analize prikupljene literature i određenih terenskih opservacija uslijedio je kartografski metod, koji je dao opći pregled materijalnih i nematerijalnih spomenika kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Zatim je uslijedio kabinetski rad gdje se vršila analiza nematerijalnog naslijeđa kulturne baštine naše zemlje. Potom je uslijedila primjena grafičkog i statističkog metoda. Budući da savremena geografska istraživanja nisu efikasna bez upotrebe modernih tehnologija baziranih na računarima i informacijskoj mreži, u svrhu izrade kartografskih prikaza, korišten je geografski informacioni sistem (GIS).

U toku istraživačkog rada upotrebljena je i SWOT analiza (snage, slabosti, mogućnosti i prijetnje) čiji je cilj poboljšanje razvoja kulturnog turizma u Bosni i Hercegovini, identifikovanje snaga - prednosti i slabosti - nepostojanje adekvatne strategije razvoja kulturnog turizma, i uočavanje prilika - mogućnosti i prijetnji - opasnosti u vezi sa razvojem kulturnog turizma i prilikama u zemlji i regionu. SWOT analiza razmatra faktore koji doprinose turističkoj valorizaciji ili onemogućavaju razvoj kulturnog turizma naše zemlje i kompetitivnih prednosti ove teritorije. Snage i slabosti fokusiraju se na unutrašnjim faktorima, dok su mogućnosti i prijetnje spoljni faktori koji moraju da se iskoriste kako bi postala atraktivna kulturna destinacija.

. KULTURNA BAŠTINA I KULTURNI TURIZAM

- definicije, karakteristike i vrste

Upravo turizam vezan uz kulturnu baštinu,

nudi mogućnosti opisivanja prošlosti u sadašnjosti.

Wiendu Nuryanti

1.1. Kulturna baština

Mnogo je definicija kulture i kulturne baštine. U osnovi, one predstavljaju ukupnost duhovnih i materijalnih vrijednosti koje su nam u naslijeđe ostavili preci, a koje je važno očuvati jer predstavljaju nosilac identiteta, kulture i historije jedne drževe i njenog naroda.

Da ne postoji univerzalna definicija kulture (lat. “cultura“ - uzgajanje, obrađivanje, usavršavanje, njegovanje, oplemenjivanje), dokazali su Kroeber i Kluckhohn kada su pedesetih godina prošlog stoljeća prikupili 257 definicija koje određuju pojam kulture. Tylor tvrdi da je kultura “složena cjelina koja obuhvata shvatanja, znanja, vjerovanja, umjetnosti, zakone, moral, običaje i sve druge sposobnosti i navike koje je čovjek stekao kao član društva“ (Edward Burnett Tylor prema Dolou, 2000: 28) te navodi da u kulturu ubraja i način odijevanja, oruđe, oružje, pravila svojine i svadbe, moralna i vjerska učenja.

Vizjak je definiše kao “ukupnost materijalnih i duhovnih vrijednosti koje je čovjek stvorio u svojoj društveno-historijskoj praksi, u svom savladavanju prirodnih sila, razvoju proizvodnje te tokom rješavanja društvenih problema“ (Ana Vizjak prema Jelinčić, 2008: 27), dok Rihtman-Auguštin smatra da ona “ne podrazumijeva samo tzv. narodnu, tradicijsku kulturu, niti kulturu shvaćenu kao umjetnost i obrazovanje, nego kompleksnu cjelinu vrijednosnih obrazaca i normi koji utiču na ponašanje, kao i sve ono što je čovjekovim ponašanjem stvoreno“ (Rihtman-Auguštin, 1970: 11). Ova definicija kulture obuhvata “dvije međusobno povezane i interaktivne oblasti, duhovnu (vrijednosne orijentacije i norme) i materijalnu (proizvod čovjekova ponašanja i djelovanja)“ (Jelinčić, 2008: 27).

“Pojam kulture sadržava ono što ljudi misle (stavove, uvjerenja, ideje i vrijednosti), rade (kulturom normirani načini ponašanja ili načina života) i stvaraju (umjetnička djela, artefakti, kulturni proizvodi)“ (Brian Littrell prema Jelinčić, 2008: 31), a “ostvaruje se u procesima (ideje i način života ljudi) i proizvodima tih procesa (građevine, artefakti, umjetnost, običaji, “atmosfera“)“ (Jelinčić, 2008: 31). U skladu s tim, kulturni turizam ne može označavati samo obilazak materijalnih oblika kulture, već uključuje i upoznavanje načina života datog područja.

Termin “baština“ je imenica praslavenskog porijekla “batja“, a označava starijeg srodnika, najčešće oca. U upotrebu našeg jezika uvedena je u 14. stoljeću. “Baština je ono čime se biva uspostavljen kontinuitet od očeva do djece, koji u bosanskom govoru označavamo kao prijenos s koljena na koljeno. Baština ima za cilj biti doprinos snaženju “koljena“ preko kojih će budućim naraštajima biti osvijetljen put očuvanja vlastitosti“ (Baština, 2006: 13-14). Prema Konvenciji Vijeća Evrope kulturna

baština je “skupina dobara naslijeđenih iz prošlosti koje ljudi identificiraju, neovisno o vlasništvu, kao odraz i izraz svojih vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicija koje su u stalnom procesu evoluiranja“ (Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo).

1.2. Kulturni turizam

Početak razvoja kulturnog turizma u svijetu teško je odrediti jer se “svako putovanje može okarakterizirati kao kulturno budući da putnik, namjerno ili slučajno, neminovno upoznaje kulturu s kojom na putovanju dolazi u kontakt“ (Jelinčić, 2008: 52). Međutim, iako praksa kulturnog turizma postoji već jako dugo, ovaj termin u stručnoj literaturi počeo se koristiti tek u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Dosadašnji pokušaji da se definira ovaj vid turizma nije urodio jedinstvenim dogovorom teoretičara, stoga je u nastavku rada dat pregled definicija.

Đukić-Dojčinović se zalaže za teoriju da je “kulturni turizam selektivni oblik turističkih kretanja, motivisan kulturnim i umjetničkim dobrima, vrijednostima i sadržajima. U tom pogledu, on se ne razlikuje od drugih oblika selektivnog turističkog kretanja, kao što je zdravstveni, rekreativni, kongresni ili neki drugi poseban oblik turizma, osim što turistu ne motiviše potreba za rekreacijom ili stručnim usavršavanjem i razmjenom znanja, nego za upoznavanjem različitih kultura i želja da se doživi uzbudljivo iskustvo u mjestu s takvim kulturnim i umjetničkim dobrima materijalne i duhovne vrijednosti kakvih nigdje drugo nema“ (Đukić Dojčinović, 2005: 6-7). Selektivni oblici turizma u literaturi su poznati i kao turizam posebnih interesa te novi turizam. Ovaj vid turizma naglasak stavljaja na interese turista, a ne na atraktivnost destinacije što je glavna odlika masovnog turizma.

Jelinčić pak navodi da se “često pod tim pojmom razumijeva takva vrsta turizma u kojem su meta turističkih posjeta muzeji, izložbe, koncerti, ili je pak takva vrsta turizma vezana uz materijalnu, tj. izgrađenu baštinu – od velikih religijskih spomenika do svjetovne arhitekture“ (Jelinčić, 2008: 42) te dodaje da kulturni turizam ipak treba shvatiti kao sveobuhvatan pojam koji pored materijalnih/izgrađenih oblika kulture, uključuje i način života receptivne zajednice.

Jednu od najboljih definicija kulturnog turizma dao je Richards koji tvrdi da je kulturni turizam zapravo “kretanje ljudi uzrokovano kulturnim atrakcijama izvan njihova mjesta stanovanja s namjerom prikupljanja novih informacija i iskustava kako bi zadovoljili svoje kulturne potrebe“ (Greg Richards prema Jelinčić, 2008: 43). Pod kulturnim atrakcijama Richards podrazumijeva baštinu, umjetničke i kulturne manifestacije.

Prema Silberbergu, kulturni turizam se definiše kao “posjeta ljudi izvan matične zajednice motivisane u cjelini ili dijelom interesom za ponude vezane za historiju, umjetnost, nauku ili način života zajednice, regiona, grupe ili institucije“ (Ted Silberberg prema Genov, 2008: 103). Prema ovoj definiciji, naglasak je na kulturi bez obzira da li je ona primarna motivacija putovanja ili tek sekundarna aktivnost.

“Kulturni je turizam postao krovni termin za širok raspon aktivnosti, koji uključuju historijski, etnički, umjetnički, muzejski i ostale vrste turizma“ (McKercher i Du Cros prema Jelinčić, 2008: 51). Sličnog razmišljanja je i Tighe koji daje definiciju da je kulturni turizam “putovanje praćeno historijskim mjestima, muzejima, vizuelnom umjetnošću i/ili performansima kao značajnim elementima“ (Anthony Tighe prema Genov, 2008: 103).

Stručnjaci Svjetske turističke organizacije (WTO) definišu kulturni turizam kao “kretanja ljudi iz kulturnih pobuda, kao što su studijska i ostala putovanja iz kulturnih razloga, putovanja na festivale i druge kulturne manifestacije, posjeta historijskim mjestima i spomenicima, putovanja koja za motiv imaju istraživanje prirode, folklora umjetnosti ili hodočašća“ (Genov, 2008: 103). Definicija ukazuje da je motivacija osnovni element po kojem se kulturni turista može razlikovati od drugih turista.

U međunarodnoj nevladinoj organizaciji ICOMOS razvijena je definicija kulturnog turizma kao “oblik turizma čija je svrha, između ostalog, otkrivanje turistima spomenika i lokaliteta. Zbog toga on ima pozitivan učinak na iste, utoliko što doprinosi njihovom održavanju i očuvanju. Ovaj oblik turizma ustvari opravdava napore koje pomenuto održavanje i očuvanje zahtijevaju od zajednice, zbog socio-kulturne i ekonomske dobrobiti koje donosi stanovništvu“ (ICOMOS-ova Povelja o kulturnom turizmu prema Hadžić, 2005: 21). Ovdje je posebno naglašeno održavanje i očuvanje spomenika i lokaliteta kao značajnih resursa kulturnog turizma.

ICCROM je uveo definiciju da je kulturni turizam zapravo “globalna pojava koja utječe i na kulturu i na kulturnu baštinu, odnosno služi ostvarivanju ciljeva dugoročnog održivog razvoja i promociji kulturne raznolikosti“ (Jelinčić, 2008: 159). Ovdje se ukazuje na izuzetnu važnost razvoja kulturnog turizma kao jednog od mogućih vidova održivog razvoja lokaliteta kulturne baštine.

Neki teoretičari kulturni turizam (cultural tourism) nazivaju i turizmom baštine (heritage tourism), turizmom kulturne baštine (cultural heritage tourism). Naime, kao dio kulturne tradicije jednog društva često se vezuje riječ baština što je sinonim za “sve ono što smo naslijedili iz prošlosti“ (Richard Sharpley prema Genov, 2008: 103) pa tako se termin turizam baštine “koristi da se opiše praktično sve što je u vezi sa historijom, kulturom, predjelima i divljinom (netaknutom prirodom) jedne nacije“ (Richard Sharpley prema Genov, 2008: 103). Mišljenje pojedinih autora, koji se zalažu za termin baštinski turizam, je da su turisti ipak više zainteresovani za materijalnu i duhovnu kulturu minulih vremena destinacije u koju dolaze.

Za termin turizam kulturne baštine zalaži se Poria i Peterson. “Turizam kulturne baštine je pojava koja se bazira na motivaciju i percepciju samih turista, prije nego na osobenosti određenog mjesta koje se posjećuje“ (Yaniv Poria prema Genov, 2008: 102). Peterson tvrdi da “se turizam kulturne baštine zapravo odnosi na područja koja se posjećuju, a koja čine da posjetioci razmišljaju o ranijim vremenima“ (Karen Peterson prema Genov, 2008: 102-103). Turizam kulturne baštine posebnu pažnju stavlja na “doživljaj mjesta i aktivnosti koje istinski (autentično) predstavljaju priče i ljude iz prošlosti i sadašnjosti“ (Nacionalno povjerenstvo/komisija za očuvanje historije SAD, Odjel za turizam kulturne baštine).

Na osnovu navedenih definicija, može se zaključiti da, kulturni turizam predstavlja oblik turizma koji se bazira na više polja interesovanja, a manifestuje se kroz posjete institucijama kulture (muzejima, galerijama, historijskim lokalitetima, pozorištima, koncertnim dvoranam i sl.) preko kulturnog naslijeđa receptivne zajednice i stila života domicilnog stanovništva (historijski gradovi i četvrti, ulice, spomenici, običaji, jezik, gastronomija) do prisustvovanja događajima (festivali, sajmovi, izložbe, koncerti i sl.). Na taj način turisti se upoznaju sa načinom života, historijom, umjetnošću, arhitekturom i religijom ljudi koji obitavaju u okruženju koje je drugačije od njihovih.

“Kulturni turizam je incijator znanja i iskustva, jer putnik stiče uvid u novu dimenziju interaktivnosti. Ova visoko primjenljiva znanja stečena putovanjem, unaprijeđuje čovjekovu ličnost, kvalitet života i karijeru. Najkreativniji kulturno-turistički projekti nastali su u kontinentalnim zemljama koje su u odsustvu sunca i mora razvile kulturni turizam, jer je kultura kao resurs, sa 2/3 UNESCO lokaliteta u Evropi, dragocjena“ (Krasojević, 2011: 299). Uzimajuću u obzir da je “turizam, po brzini rasta, treća razvojna oblast na svjetskom ekonomskom tržištu“ (Đukić Dojčinović, 2005: 51), a kultura je prati odmah u stopu, kulturni turizam je najpovoljnije područje razvoja privrede i društva, te mijenjanje negativnog imidža jedne zemlje.

Kulturni turizam u svom terminu sadrži dva termina: kultura i turizam. Ovi fundamentalni pojmovi kulturnog turizma, koji su po definiciji složeni, a po pojavi jako dinamični, “kontinuirano se mijenjaju“ (Jelinčić, 2008: 26) te ih je neophodno “uvijek posmatrati u međusobnom odnosu, a nikako kao samostalne cjeline“ (Jelinčić, 2008: 25). Jer da bi jedna kulturno-turistička ponuda bila kvalitetna neophodna je uspješna saradnja kulturnog i turističkog sektora.

Budući da kultura direktno utiče na turizam, tako i turizam sve više utiče na kulturu koja postaje važan motiv turističkih kretanja. Kultura kroz turizam “obogaćuje osnovni turistički proizvod i imidž destinacije, povećava dužinu boravka i potrošnju, upotpunjuje ukupni doživljaj na destinaciji i utiče na odluku o ponovnoj posjeti, stimuliše razvoj lokalne ekonomije te utiče na formiranje novih tržišnih segmenata. Sa druge strane turizam omogućava kulturi dopunske izvore prihoda i povećanje investicionog kapitala, formiranje novih segmenata posjetilaca, razvijanje profesionalnog

menadžmenta i marketinga, poboljšanje imidža kulture kod rezidenata te poboljšanje korištenja kulturnih resursa“ (Hadžić, 2005: 40).

Očita je činjenica da kultura ima pozitivan utjecaj kako na turizam, tako i na kulturni razvoj pojedinca i skupine. S jedne strane, kultura u turizmu je važna za očuvanje, brigu i zaštitu kulturnog naslijeđa koje je čovjek stvarao stoljećima i dalje stvara, a predstavlja važnu komponentu kulturno-turističke ponude. S druge strane, ona se ogleda u duhovnom oplemenjivanju turista, utiče na njihova raspoloženja, proširuje postojeća iskustva, znanja i vještine, te doprinosi vrednovanju i poštovanju umjetnosti, tradicije i životnih navika.

“Kultura i turizam koegzistiraju na principu simbioze . Umjetnost, zanatstvo, tradicionalne igre, rituali i legende, koje mlađi naraštaji često zanemaruju, mogu biti otrgnuti od zaborava kada turisti pokažu posebno interesovanje za njih. Spomenici i kulturne izvedbe mogu biti očuvani zahvaljujući turističkim fondovima. U suprotnom, napušteni spomenici i zaboravljene izvedbe bivaju prepušteni trajnom nestajanju“ . Zato uključivanje kulturnih vrijednosti u turizam često predstavlja jedini način da se isti revitaliziraju, te da se pomogne pri njihovom očuvanju i održavanju.

To je razlog zašto se kultura i turizam trebaju međusobno podržavati kako bi imale održivu suradnju. “Da bi budućnost ovog odnosa bila sigurna, neophodna je potpuna saradnja javnog i privatnog sektora te lokalnih zajednica“ .

1.3. Kulturni turizam kroz historiju

Nepoznati krajevi, daleke i neotkrivene kulture, drugačiji način života ljudi i njihova tradicija oduvijek su privlačile hrabre putopisce i putnike-namjernike željne da vide, dožive i nauče nešto novo. Po povratku sa putovanja, pisali bi izvještaje “nastojeći što vjernije zabilježiti svaku pojedinosti putovanja, iskazujući posebne sklonosti za proučavanje historije, kulturne baštine i običaja kraja i naroda koje su posjetili“ (Čoralić, 1996: 348). Iako su bila “manje-više pojedinačna i rijetka, veoma naporna i riskantna, često tragična“ (Jovičić, 1989: 16), ova putovanja imala su veliki značaj za ljudski progres općenito.

“Podatke o prvim organizovanim putovanjima radi upoznavanja sa kulturama drugih naroda i prirodnom sredinom u kojoj su one nastale, dopiru do nas iz perioda Starog svijeta“ (Dinić, 1990: 3). Herodot iz Halikarnasa (484-424.p.n.e.), “otac historije“, bio je jedan od najvećih putnika ovog doba. Sve što je doživljavao na putovanjima, bilježio je u svom djelu “Historija“, “gdje detaljno opisuje prirodu, gradove, stanovništvo i njegove običaje tadašnje Babilonije, Sirije, Egipta, Male Azije i Skitije“ (Dinić, 1990: 4). Pisao je i o Indiji, iako je o njoj najmanje znao. Značajno je spomenuti i Strabona,

(63/64 g. p.n.e.-24.), koji je utiske sa svojih dalekih putovanja iznio u djelu “Geografija“ opisujući Iberiju, Galiju, Italiju, Grčku, Malu Aziju, Kavkaz, centralnu Aziju te Egipat i Libiju.

U srednjem vijeku, o kulturama i historiji dalekih zemalja pisao je i arapski putopisac Ibn Batutta (1304-1377.). U djelu “Putovanja“, koje je diktirao svojim pomoćnicima nakon povratka, opisuje svoje putovanje iz Maroka, Indije, Cejlona, Kine, srednje Azije i Anadolije. O kulturama, predjelima i načinu života ljudi koje je vidio na dugim i zanimljivim putovanjima po azijskim zemljama, pisao je i putopisac i trgovac Marko Polo (1254-1324.).

Period od 1660. do 1840. godine poznat je kao fenomen Grand Tour (Veliko putovanje). To je bilo tradicionalno putovanje Evropom koje se poduzimalo iz zabave i razonode, ali i da bi se stekla nova iskustva, pobliže upoznala kultura različitih evropskih zemalja. Posjete kulturnom naslijeđu antike i renesanse, posmatranje i rasprave o umjetničkim djelima, premijere djela muzičkog stvaralaštva i raskošne zabave bili su jedni od osnovnih motiva Grand Toura. Putovanja su poduzimali uglavnom plemići kao završnu fazu svog obrazovanja, te mlađi članovi vladajućih klasa. “Oni su, najčešće u pratnji tutora (staratelja), dvije do tri godine provodili na putovanjima po Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Holandiji, Švicarskoj i drugim zemljama“ (Hadžić, 2005: 38).

Budući da se za “prve individualne putnike još iz pretkolumbovskog doba može reći da bili kulturni turisti, jer je putovanje u to vrijeme bila privilegija bogatih, a osnovni motiv putovanja, osim ratovanja i vjere, bilo je upoznavanje kultura i destinacija koje su drugačije od vlastite. No kako je u to vrijeme putovanje bilo rezervisano samo za više klase, ne možemo govoriti o masovnim putovanjima ni o razvijenom turizmu“ (Jelinčić, 2008: 52). “Poslije Drugog svjetskog rata, turistička putovanja dobijaju obilježja masovnosti“ (Jovičić, 1989: 19) te “postaje pravom svakog čovjeka“ (Robert McNulty prema Jelinčić, 2008: 52), dok je osnovni motiv putovanja odmor, rekreacija i promjena okruženja. Tek osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se turističko tržište prema potrebama turista počinje segmentirati na specijalizirane forme, pojavljuje se kulturni turizam kao vid turizma posebnih interesa.

Veliki podsticaj na daljnji razvoj kulturnog turizma dale su različite međunarodne (Vijeće Evrope, Evropska Unija i UNESCO) i nevladine organizacije (ICCROM, ICOM i ICOMOS) o čijem značaju će biti više riječi u Poglavlju 2.1. Značaj kulturnog turizma u Evropi. “Značajan doprinos razvoju kulturnog turizma dao je i obrazovni sistem koji je visoku kulturu učinio dostupnom širokoj populaciji“ (Hadžić, 2005: 39) što je rezultiralo “u posljednjih 25 godina izuzetnim porastom interesovanja turista u mnogim zemljama za posjete muzejima“ (Hadžić, 2005: 39). Da je evidentan porast broja turista koji posjećuju kulturne atrakcije pokazuju i podaci Svjetske turističke organizacije (WTO) da danas “kulturni turizam iznosi 37% globalnog turizma“ što je ekvivalentno da se 240 miliona putovanja godišnje pripisuje upravo kulturnom turizmu. Predviđanja su da će porast potražnje rasti po stopi od 15% godišnje do 2020. godine. Na ubrzanu stopu porasta kulturnog turizma bitno utiče razvoj tehnologije i modernizacija saobraćaja, slobodno vrijeme, stepen obrazovanja te “porast

međunarodnog poslovanja, odnosno kongresa, izložbi, simpozijuma i drugih međunarodnih aktivnosti koje su potaknute od strane multinacionalnih kompanija“

1.4. Vrste i trendovi kulturnog turizma

Kulturni turizam predstavlja široko područje povezanih interesovanja za kulturne događaje, historiju, religije, umjetnost i arhitekturu. Tako prema interesovanju koje dominira, kulturni turizam se može klasifikovati na:

• vjerski turizam,

• kulturni turizam povezan sa kulturno-historijskim turizmom,

• gradski turizam,

• perceptivni turizam,

• etnički turizam,

• edukativni turizam,

• muzejski turizam,

• umjetnički turizam,

• manifestacioni turizam,

• kongresni turizam.

Kulturni i vjerski turizam u stvarnosti se često prožimaju. Za vjerski turizam tipična je diferencijacija između dvije ciljane grupe turista: hodočasnici i turisti koji se uglavnom zanimaju za posjete sakralnim objektima te muzejima i izložbama sa religioznom tematikom. Hodočasnici su vjernici koji putuju inspirisani istinskim vjerskim motivima, dok druga grupa turista putuju iz želje da upoznaju vjerske centre kao sastavni dio svoje opće kulture.

Kulturni turizam povezan sa kulturno-historijskim turizmom za motiv posjete ima kulturnu baštinu datog područja, odnosno “spomenike, skupine građevina i lokalitete koji imaju historijsku, estetsku, arheološku, naučnu, etnološku ili antropološku vrijednost“ (Jelinčić, 2008: 31). Historijski turizam temelji se na putovanja u područja koja su predstavljala kulturna središta Starog svijeta (kultura stare Kine, Indije, Egipta, Grčke, Rima te kultura starih Asteka, Maja i Inka). Orijentacija se stavlja “na učenje, a spomenici se prikazuju uz stručno vođenje vodiča te uz održavanje predstava sa svjetlosnim i zvučnim efektima za isticanje važnih historijskih događaja“ (Pančić Kombol , 2006: 217).

“Gradski turizam posljednjih decenija postaje jedan od najatraktivnijih oblika turizma. Zasnovan je na različitim oblicima kulturno-historijskog naslijeđa, ali i različitim oblicima zabave i razvijanja raznovrsnih oblika rekreacije“ (Šećibović, 2005: 58). Budući da su muzeji, pozorišta, kulturno-historijsko naslijeđe, interesantni arhitektonski stilovi, objekti savremene arhitekture, sakralni i memorijalni objekti uglavnom locirani u okvirima gradskog jezgra i drugim dijelovima grada kulturni turizam je neraskidivo povezan sa urbanim prostorima. U gradovima se održava i veliki broj kulturnih i umjetničkih manifestacija koji su značajni resursi kulturnog turizma. Gradski turizam je najizrazitiji oblik kulturnog turizma.

Različite kulturne grupe iskazuju interesovanje za različite kulturne sadržaje. Jedne se zadovoljavaju obilaskom i razgledanjem kulturne baštine, dok druge grupe žele da učestvuju u životu domicilne sredine. Ovdje je riječ o novoj vrsti turizma, perceptivnom turizmu (eng. life-seeing i life-participating tourism) koji omogućava turistima da posmatraju elemente njihovog kulturnog identiteta, odnosno da se uključe u život lokalne zajednice. To je personalizirano iskustvo koje turista stiče dok pije bosansku kahvu na Baščaršiji posmatrajući život oko sebe ili boravi na seoskom domaćinstvu u Vardištu u želji da na autentičan način doživi drugu kulturu. Kako je svakodnevni život lokalne zajednice često predmet interesovanja turista, organizuju se posjete porodicama gdje turisti ostaju na večeri, vode konzervaciju sa domaćinima koji ih vode i na predstave ili druge kulturne događaje, uključuju se u pripremanje večera po lokalnoj tradiciji, ili im čak omogućavaju boravak u porodici tokom vjerskih praznika kao izvanredan način da upoznaju način života lokalne zajednice.

Etnički turizam se definira kao vrsta kulturnog turizma koji se zasniva na iskustvu i interakciji turista sa specifičnim etničkim grupama . Usko je usmjeren na određenu skupinu ljudi čija je posebnost jasno označena kao glavna turistička atrakcija. Turisti su više zainteresovani za način života grupe, nego za prirodno ili spomeničko naslijeđe.

Edukativni turizam je turizam baziran na obrazovanju jer “upoznavanje sa način života, rada ljudi i njihovih običaja stvaraju izuzetno povoljne okolnosti za bogaćenje socijalnog iskustva učenika/studenata, stvaranje novih prijateljstava za razvijanje pozitivnog stava prema ljudima“ (Genov, 2008: 132). Edukativni programi koji se nude turistima omogućavaju im da “uče o svijetu koji ih okružuje, da tumače mjesta vizuelno, da sagledaju povezanost između mjesta i kako da lociraju mjesta u razvoju društva i kulture“ (Genov, 2008: 130). Edukativni turizam obuhvata širok spektar aktivnosti turista poput đačkih i studentskih ekskurzija sa stručnim vodičem, studenti koji pišu naučni rad, posjete i razmjena studenata, ljetne škole/kursevi i škole stranih jezika u inostranstvu, praksa sticanja kulinarskih vještina itd. Usko povezan sa kulturnim i edukativnim turizmom jeste muzejski turizam. Muzeji, kao mjesta koja prikupljaju, proučavaju i čuvaju dijelove kulture i nauke, imaju značajnu ulogu u razvoju kulturnog turizma.“Njihov značaj je mnogostruk jer sve više postaju mjesta na kojima se uči i stiče svijest o značaju eksponata, ostvaruju društveni kontakti i osjećaj pripadanja zajednici, učestvuje u miksu zabave učenja, kroz raznovrsne programe i aktivnosti“ (Hadžić, 2005: 48). Danas, muzeji su često tematski specijalizirani te posvećeni određenom historijskom periodu u

razvoju zemlje, zanimljivom umjetničkom pravcu, specifičnom arhitektonskom stilu, načinu života lokalne zajednice ili književnosti kao značajnim izrazima kulture jednog prostora.

Umjetnički turizam je “usmjeren na iskustva ljudi u slikarstvu, skulpturi, kazalištu i drugim kreativnim oblicima čovjekova nastojanja i izražavanja“ (Pančić Kombol, 2006: 218)“. Kao značajna vrsta kulturnog turizma, umjetnički turizam podrazumijeva posjete galerijama, pozorištima, teatrima i drugim ustanovama u kojima se održavaju kulturno-umjetnički događaji. Turisti najčešće prisustvuju pozorišnim i baletnim predstavama, operama, koncertima savremene, klasične i narodne muzike te plesnim performansima.

Manifestacije pružaju velike mogućnosti za privlačenje turista. Njihov društveni i kulturni značaj ogleda se u očuvanju i promociji tradicije i kulturne baštine, a manifestuju se u različitim formama: svjetske izložbe, sajamske priredbe (knjiga, vina, hrane, turizma, inovacija, zdrave hrane) festivali (muzički, zabavni, sportsko-rekreativni, avanturistički, etno, festivali folklora, filma), karnevali i sl.

Kongresni turizam je oblik turističkih kretanja čiji je glavni motiv sudjelovanje pojedinaca na skupovima koji mogu imati različiti karakter (naučni, stručni, ekonomski i sl.). Spadaju u domenu poslovnih putovanja koja su često obavezna i uvjetovana radnim mjestom, zadatkom ili projektom. Tokom održavanja kongresa, nerijetko se organizuju i turistički obilasci najznačajnijih kulturnih objekata i lokaliteta u okruženju u pratnji stručnog vodiča. Prema istraživanjima, učesnici na kongresima troše čak i četiri do pet puta više od klasičnog turiste.

Kulturni turizam je veoma povezan sa seoskim i eko-turizmom. Povezanost kulturnog, seoskog i eko-turizma ogleda se u aktivnostima koje obuhvataju “rekreacija i odmor (lov, ribolov, pješaćenje, jahanje, biciklizam, planinarenje i sl.) kao i kulturu, historiju, arheologiju i ostale karakteristike određenog ruralnog područja“ (Genov, 2008: 90).

“Eko-turizam je jedna od onih vrsta turizma koja se ne može jasno odvojiti od mnogih oblika kulturnog turizma“ (Hadžić, 2005: 55). To je “iskustvo putovanja koje, prvo i najvažnije pomaže putnicima da dođu do boljeg razumjevanja jedinstvenog prirodnog i kulturnog okruženja širom svijeta. Danas postoje stotine specijalizovanih organizovanih putovanja i malih smještajnih objekata u oblastima prirode koji omogućavaju malim grupama da vide jedinstveno prirodno okruženje i kulturu uz pratnju lokalnih vodiča“ (Tomka, 2006: 169). Eko-turizam uključuje i boravak u nacionalnim parkovima kao zaštićenim prirodnim prostorom posebne ljepote. Naši nacionalni parkovi (Sutjeska, Kozara i Una) pored prirodnih posebnosti, a značajni i kao mjesta važnih historijskih bitki (Sutjeska i Kozara), treba da predstavljaju bitne lokacije za turiste zainteresovane za kulturni turizam Bosne i Hercegovine.

“Seoski turizam podrazumijeva stacionarni vid turizma u privatnom smještaju – u seoskim domaćinstvima. Tu se turisti upoznaju sa običajima, seoskim životom, folklorom, specifičnom kuhinjom kraja u kome borave, a nerijetko učestvuju i u aktivnostima i radu na imanju domaćina“ (Šećibović, 2005: 60). Budući da privlači turiste sa posebnim interesovanjem za kulturu i životnu sredinu ruralnih područja, seoski turizam “omogućava visok stepen participacije turista u doživljajima na destinaciji (forma life-participating turizam) i veoma blizak odnos sa domaćinom, što predstavlja poseban kvalitet ove vrste turizma“ (Hadžić, 2005: 55). Turista kroz tradicionalno uređeno okruženje, te prirodno uzgojenu i autohtono pripremljenu hranu, ima mogućnost učešća u i različitim aktivnostima poput kurseva tradicionalnog kulinarstva, pješačenja, vožnje čamcima i biciklima, ribolov, posmatranje ptica, foto-safari, kupanje u starim riječnim rukavcima, branje gljiva ili skupljanje puževa. U ponudi su nerijetno i razgledavanje etno-zbirke sa etno-eksponatima kao značajnim nosiocima kulture datog prostora putem kojih se turista upoznaje sa načinom života koji je drugačiji od njegovog.

Danas u svijetu prisutan je trend porasta interesovanja za kulturu. Budući da kultura sve više postaje “komercijalan proizvod“, turistički sektor nastoji osnovne elemente ponude osvježiti novim sadržajima poput posjete privrednim objektima tradicionalne proizvodnje i zanatstva, događaja i rituala vezanih za religiju i sakralne objekte (proslava praznika, religijski običaji, manifestacje vezane za sakralne objekte i sl.), historijskih ličnosti (znamenitosti i predjeli gdje su živjeli, radili i umrli književnici, slikari, državnici, narodni heroji i sl.), kulture življenja (tradicionalne kuće, nošnje, muzika i folklor, namještaj, ishrana, društveni život i sl.), te spomenika genocidu i stradanju.

U svijetu postoji više trendova. Dok jedan vodi ka očuvanju autentičnog, prirodnog i kulturno-historijskog, naslijeđa, drugi trend je usmjeren na “izgrađene“ atrakcije. Pod izgrađenim atrakcijama misli se tematski parkovi (npr. Universal Studios, Walt Disney World, Paramount Parks i sl.), velike tvornice koje posjetiteljima nude prikaz procesa proizvodnje i proizvode po sniženim cijenama (npr. World of Coca Cola, Bavaria Filmstadt, Swarovski Crystal World i sl.) te događaji vezani za sport - stadion-muzeji (npr. Camp Nou u Barseloni), sportske manifestacije (npr. olimpijada) i proizvođači sportske odjeće i obuće (Niketown u Portlandu i Čikagu, SkyDome u Torontu i sl.).

Za privlačenje turista mnoge turističke destinacije se koriste festivalima i posebnim događajima. Tu se ubrajaju muzički i književni festivali, koncerti, pozorišne predstave, karnevali, obilježavanje godišnjica, takmičenja te različite tradicionalne manifestacije. Smatra se da “posebni događaji predstavljaju važan element turističkog proizvoda, privlače određen segment potrošača, pomažu u kreiranju boljeg imidža, a kad su na nivou međunarodnih događaja utječu na stvaranje imidža cijele zemlje. Koristi se njima kao sredstvom za privlačenje i stranih i domaćih turista, i kao rješenje problema diferencijacije “proizvoda“ na sve konkurentnijem turističkom tržištu (npr. Međunarodni festival u Edinburgu, London Notting Hill karneval i sl.)“ (Vrtiprah , 2006: 285).

1.5. Resursi kulturnog turizma

Kulturna baština jedan je od glavnih resursa kulture na kojemu se temelji ponuda kulturnog turizma. Budući da daje određenu autentičnost prostoru i čini ga prepoznatljivim, kulturno naslijeđe često predstavlja i konkurentsku prednost u odnosu na druge destinacije. Prema općeprihvaćenoj podjeli, pod kulturnom baštinom se podrazumijeva nepokretna i pokretna materijalna baština te nematerijalno (duhovno) naslijeđe.

Nepokretna materijalna baština, izgrađena u različitim epohama i pod uticajem određenih umjetničkih stilova, proizvod je ljudskog rada. Razlikuje se arheološka i graditeljska baština, te kulturni pejsaži. Pokretnu kulturnu baštinu čine arheološka građa, muzejski predmeti, arhivski dokumenti, bibliotečki i filmski materijali, djela likovnih i primijenjenih umjetnosti, pisma i rukopisi, stare i rijetke knjige, sakralni predmeti, novac, oruđje i oružje, pozorišne rekvizite, kostime, odjeću, namještaj, muzički instrumenti, etnografski i drugi upotrebni predmeti. Nematerijalnu baštinu predstvalja duhovno stvaralaštva koje se prenosi usmenom predajom (jezik, dijalekt, usmene tradicije), narodno stvaralaštvo iz oblasti muzike, plesa i književnosti te stari zanati i umijeća.

Danas resursi kulturnog turizma ne služe samo za “prezentaciju prošlosti nego predstavljaju i mjesta susreta različitih kultura“ (Hadžić, 2005: 27). Međusobno se razlikuju od sela do sela, od regije do regije. Budući da upravo oni čine specifičnost datog prostora koja privlači turiste, predstavljaju bitne elemente u formiranju turističke ponude. Značaj i mogućnost razvoja kulturnog turizma krije se u njihovoj neiscrpnosti.

Svaka regija, grad ili zajednica koja planira razvoj kulturnog turizma trebala bi da procjeni kvalitet identificiranih kulturno-turističkih motiva te da sukladno tome formira određene upravljačke mehanizme kako bi iste racionalno valorizovali, ali i zaštitili i očuvali za naredne generacije.

KULTURNA BAŠTINA

MATERIJALNA BAŠTINA NEMATERIJALNA BAŠTINA

nepokretna baština pokretna baština

Za kulturni turizam jedne zemlje nije dovoljno samo bogato kulturno naslijeđe. Bitno je i kako marketinški upravljati istim, jer samo naslijeđe koje je u najvećoj funkciji turizma može pružiti maksimalne efekte u afirmaciji kulturnog turizma. Da bi resursi kulturnog turizma postali kulturno-turistički motivi, odnosno da bi bili plasirani na turističko tržište, neophodno ih je planski oblikovati ili upakovati. “To pakovanje nije jednostavno kozmetičko opremanje koje pomaže unapređivanju ili pojednostavljivanju, već je ta interpretacija zapravo srž ili osnovni sadržaj proizvoda koji se prodaje. U tom procesu kulturno naslijeđe postaje brend“ (Genov, 2008: 105) (riječ koja u sebi spaja brojne promotivne tehnike, ali i razumijevanje identiteta). Kako bi turistički proizvod bio kompaktibilan turističkoj tražnji, u proces njegovog formiranja trebaju biti uključeni stručnjaci različitih profila: turizmolozi, stručnjaci iz oblasti kulture, historičari umjetnosti, ekonomisti, grafički dizajneri i drugi.“Dok ne postanu brend, kulturno naslijeđe (historijski objekti ili gradovi) ne ulaze u područje interesa turista. Preobražajem kulturnog naslijeđa u proizvod počinje kumulativni proces, jer se povećava broj turista, sve se veći broj turističkih agencija orjentiše na isti proizvod i sve je više interpretacija u brošurama turoperatora koje se pojavljuje na tržištu. Oblikovanjem i interpretacijom kulturne znamenitosti postaju turističke privlačnosti ili marke i osnovni motivi putovanja turista“ (Genov, 2008: 105).

Glavne komponente kulturnog proizvoda se posmatraju kroz “kvalitet promotivnog materijala i informacije na web-stranicama koje utječu na prva očekivanja turista od posjeta određenoj atrakciji, zatim prva vizuelna impresija, pristup atrakciji, fizički izgled, ambijent, privlačnost ulaza u atrakciju, gostoljubljivost zaposlenika, prezentacija i interpretacija kulturnih resursa, audiovizuelni materijal i bilo koji dodatni događaji i aktivnosti, izlaganja, prezentacija i interpretacija sporednih atrakcija itd.“ (Vrtiprah, 2006: 287). Kulturni proizvod nije samo građevina ili izloženi eksponat u muzeji, već predstvalja način interpretacije istih. Kod turista treba da izazovu određene emocije i doživljaje kako bi isti shvatili njenu “historiju“ i uživali u posjeti. Elemente kulturne baštine moguće je prezentovati kroz različite simbole i teme: znamenite ličnosti, legende, književnost, pjesme, folklorne igre, narodnu nošnju, tradicionalnu hranu, te multimedijalne prezentacije, kulturne priredbe i sl.

U “preobražaju“ kulturnih motiva u kulturno-turističke, posebnu pažnju treba posvetiti i njihovoj interpretaciji, koja na prikladan način treba da turisti pruži autentičan doživljaj i sliku kulturnog identiteta zemlje koju posjećuje. Turistička ponuda koja se zasniva na kulturi datog prostora treba da promovira ono što je jedinstveno u toj kulturi i nije moguće naći bilo gdje drugo na svijetu. Na primjeru Bosne i Hercegovine, trebalo bi da se mnogo više afirmišu bogumilski stećci, stari zanati Baščaršije, konjičko drvorezbarstvo, tradicionalna nošnja, tradicionalni bosanski stil gradnje.

1.6. Motivacija kulturnih turista

Kada je riječ o kulturnom turisti, onda mislimo na osobu zainteresovanu za upoznavanje onog iskonskog što određeni grad, regiju ili državu čini različitim, zanimljivim i jedinstvenim, bez obzira radi li se o umjetnosti, kulturi, historiji ili svemu zajedno. On “doživljavajući kulturu, se i edukuje i zabavlja, odnosno ima šansu da stekne znanje o lokalnoj zajednici. Učeći o kulturnoj prošlosti, turista u kulturnom turizmu sagledava sadašnjost sa nove tačke gledišta“ (Hadžić, 2006: 22).

U literaturi postoje klasifikacije kulturnog turiste na osnovu različitih kriterija. “S obzirom na prirodu kulturnog interesa postoji turist specifičnog i turist nespecifičnog kulturnog interesa. Turist specifičnog kulturnog interesa zna u kojoj vrsti kulture/kulturnog događaja želi učestvovati (npr. izložbe vezane uz naivnu umjetnost), dok nespecifični kulturni turist nije zainteresiran za određeni oblik kulture, već ga zanima šire područje“ (Howard Hughes prema Jelinčić, 2008: 47).

Slično ovome, treba razlikovati općeg kulturnog turistu i specijaliziranog kulturnog turista. “Opći kulturni turist posjećuje različite zemlje, regije, gradove, učestvujući u nekim već spomenutim oblicima kulturnog života“ (Robert Stebbins prema Jelinčić, 2008: 47) u želji da akumulira znanje i iskustvo stranih kultura. “To rastuće kulturno znanje povećava se u skladu s povećanjem praktičnog znanja, uključujući učenje o tome kako se odnositi s lokalnim ljudima i kako učestvovati u svakodnevnim aktivnostima u nepoznatoj okolini. I kulturna i praktična zaliha znanja turista je eklektička, sastavljena od ideja koje turist ima o lokalnoj umjetnosti, narodnom životu, životnim stilovima, historiji, a onda se i proširuje uspoređujući s lokalitetima koje je turist prethodno posjetio“ (Robert Stebbins prema Jelinčić, 2008: 47). “Specijalizirani kulturni turist koncentrira se na jedan ili mali broj lokaliteta ili kulturnih entiteta. Takav turist kontinuirano posjećuje određeni grad, regiju ili zemlju u potrazi za širokim kulturnim razumijevanjem tog određenog mjesta, ili posjećuje različite gradove, regije ili zemlje u potrazi za primjerima neke određene vrste umjetnosti, historije, festivala ili muzeja“ (Robert Stebbins prema Jelinčić, 2008: 47-48) kako bi što dublje razumio njihovu kulturu.

U skladu s motiviranošću turista za učešćem u kulturnom turizmu, turisti mogu biti:

• “primarno motivirani (posjećuju destinaciju sa osnovnom namjerom da sudjeluje u kulturnom životu),

• usputno motivirani (primarni motiv za posjetu destinaciji nije učešće u nekoj kulturnoj aktivnosti, ali tokom boravka posjećuje neku izložbu, uživa u domaćim specijalitetima ili upoznaje jezik lokalne zajednice),

• slučajno motivisani (posjeta destinaciji ne predviđa učešće u kulturnim aktivnostima, ali već sam kontakt sa domaćom zajednicom, i bez određene namjere, znači upoznavanje lokalne kulture)“ (Hadžić, 2005: 55).

Turisti koji posjećuju određenu destinaciju isključivo zbog njene kulturne ponude (pozorišne predstave, muzički festivali, koncerti, različite izložbe) su primarno motivirani turisti. To su, zapravo,

“pravi“ kulturni turisti koji putuju kako bi upoznali kulturu određenog lokaliteta. Osnovni privlačni faktor njihovog putovanja je kultura.

Turisti koji putuju zbog posla, odmora, prisustvovanja na kongresu, posjete sportskoj manifestaciji i slično, a pritom posjeti umjetničku izložbu, uživa u nacionalnim specijalitetima ili pak upoznaje jezik domaćina su usputno motivirani turisti. Takav turist ima namjeru da prisustvuje određenim kulturnim događajima, ali mu to nije primarni motiv putovanja.

Slučajno motivirani turisti su turisti koji turističku destinaciju posjećuju s nekom drugom (ne kulturnom) namjerom, ali u istoj saznaju za kulturne atrakcije te ih konzumiraju.

Ono što karakteriše turiste u kulturnom turizmu je slijedeće:

1. “prevladavaju turisti srednje (47%) i mlađe (30%) dobi, s nešto većim udjelom muškaraca (53%). Posjetitelji muzeja i galerija nešto su stariji od prosjeka, dok na događanjima prevladavaju mlađi posjetitelji.

2. kulturni turisti su uglavnom fakultetski obrazovani (38%) ili sa završenom višom školom (24%). Većina (55%) ima ukupna mjesečna primanja u rasponu od 1.887 do 5.660 KM. Posjetitelji muzeja i galerija imaju nešto više, a posjetitelji događanja nešto niže prihode od prosjeka.

3. većina posjetitelja kulturnih atrakcija i događanja motivirana je željom za učenjem (26%), u kombinaciji s imidžem ili reputacijom atrakcije/događanja (18%), znatiželjom (18%) te željom za druženjem s osobama u pratnji (17%). Želja za druženjem prevladava kod posjetitelja događanja, dok su posjetitelji muzeja i galerija više od prosjeka motivirani učenjem o kulturi, historiji i baštini.

4. kulturni turisti prikupljaju informacije o kulturnoj atrakciji ili događanju više od godinu dana unaprijed (46%) ili po dolasku u destinaciju (26%). Pri tome se najčešće oslanjaju na preporuke prijatelja, rođaka ili lokalnih stanovnika. Od formalnih kanala, najviše koriste Internet (21%), štampane promotivne materijale (18%), radio/TV (16%), štampane turističke vodiče (14%) te novine/časopise (14%).

5. većina posjetitelja već je posjetila ili planira posjetiti svjetovne (65%) i sakralne (64%) znamenitosti, muzeje i galerije (59%) i kulturna događanja (42%). Oko trećine pokazuje interes za muzičko-scenske predstave te tematske rute/putove. Veliki udio (60%) posjetitelja izražava interes za učestvovanjem u kreativnim radionicama, među kojima su najpopularniji gastronomski kursevi (24%), učestvovanje u berbama (23%) te arheološka iskapanja (21%).

6. oko 70% kulturnih turista su na višednevnom putovanju na kojem osvaruju, u prosjeku, 8 noćenja. Uglavnom borave u privatnom smještaju (32%), kod prijatelja/rođaka (25%) i u hotelu (22%).

7. većina (85%) ih putovanje organizuje samostalno. Od onih koji koriste usluge turističke agencije, riječ je uglavnom o rezervaciji smještaja (76%) i prijevoza (74%).

8. prosječna dnevna potrošnja posjetitelja kulturnih atrakcija i događanja na višednevnim putovanjima iznosi 45€ u prosjeku.

9. posjetitelji koji su odsjeli u plaćenim (komercijalnim) oblicima smještaja troše dnevno 57€ u prosjeku, dok oni koji odsjedaju u vlastitoj vikendici, kući/stanu ili kod rodbine/prijatelja, zbog toga jer nemaju trošak smještaja, troše dnevno značajno manje – 20€ u prosjeku.

10. obzirom na vrstu posjećene atrakcije/događanja, najbolji potrošači su posjetitelji muzeja i galerija. Na višednevnim putovanjima oni troše u prosjeku 57€, a na jednodnevnim 35€“ .

Smatra se i da su turisti motivirani kulturom ne kreću u skupinama, već su izraziti individualci koji svoja putovanja organizuju sami. To su uglavnom obrazovaniji turisti boljeg imovnog stanja, više zarađuju u zemljama stalnog boravka te analogno tome i više troše u turističkoj destinaciji. Većina studija je pokazala da “imaju specifične interese, starije su dobi, troše više novca u hotelima, restoranima i općenito kupuju više, ostaju duže u destinaciji i aktivniji su od prosječnog turiste“ (Jelinčić, 2008: 58).