Sarajevo mart 2009. / Adar - Nisan 5769.

Erev Pesah - Seder Srijeda, 8. April, u 19 sati

Jom Ha[oa - Sje}anjena `rtve holokaustaUtorak, 21. April, u 17 sati

Lag BaOmerUtorak, 12. maj

[avuot^etvrtak, 28. maj

TU BI[VATTu bišvat je Nova godina drveća.Tu bišvat se prvi put spominje uMišni, u Traktatu Roš ašana: "…a 15-og š'vata je Nova godinadrveta." Hebrejska slova 'tet' i 'vav' daju

vrijednost 15, odatle i naziv Tubišvat. Propisi Tore određuju dase desetina godišnjeg prinosa upoljoprivredi, odvaja zasveštenike i siromahe. Ovaj dese-tak se naziva maaser. Prinosi izjedne godine, se nisu smjelikoristiti za odvajanje desetka udrugoj godini. U zemlji Izrael,najviše kiša u toku godine padnedo 15. š'vata. Do tog dana jezemlja dobro natopljena vodom istabla već počinju da upijajusokove kojima će hraniti budućeplodove. Zato je u Mišni, 15. š'vatodređen kao dan koji razdvajastaru od nove godine, samim timi kao dan za odvajanje desetinaprinosa. Na primjer, desetinaplodova citrusa, ubranih 14. š'va-ta, prije zalaska sunca pripadastaroj godini, dok desetina plodo-va citrusa ubranih sa istog stabla,ali nakon zalaska sunca (što je pojevrejskom kalendaru već 15.š'vat), pripada novoj godini.Osnovna ideja o davanju desetkai Subotnjoj godini je da zemljapripada Tvorcu i da čovjek nematrajno vlasništvo nad njom.

Seder Tu bišvat, kakav danaspoznajemo, nastavak je tradicijevelikog kabalističkog rabinaIchaka Lurie iz Cfata i njegovihučenika, koji su plodovima zeml-je Izraela dali simboličnoznačenje. Redoslijed uživanjavoća vezan je za biblijski stih

koji govori o plodovima zemljeIzrael, po kojima je ona nadalekopoznata.

SADNJADRVE]AObičaj sadnje drveća na praznikTu bišvat relativno je novijiobičaj koji datira iz 1890. godine,kada je rabin Zeev Javec poveosvoje učenike u koloniju ZihronJaakov radi sadnje novih stabala.Običaj je usvojen od straneKeren Kajemeta, a danas više odmilion Izraelaca učestvuje uorganizovanim akcijama sadnjedrveća za Tu bišvat.

Jevrejski glas /2/ mart 2009. Jevrejski glas /3/ mart 2009.

Izlazi ~etiri puta godi{njePublished fourtimes yearly

Broj 41mart, 2009.

Glasnik Jevrejske zajednice Bosne i

Hercegovine Herald of Jewish

Community of Bosniaand Herzegovina

Izdava~/PublisherJevrejska zajednicaBosne i Hercegovine

Glavni urednikEditor-in Chief:

Jakob Finci

Odgovorni urednik:Eli Tauber

Ure|uje Redakcijski kolegij:

Bobo Ko`emjakin, LeloTauber, Pavle Kaunitz,

Mario Kabiljo, Klara Peljai \oko Ninkovi}

Fotograf Redakcije:Branko Gruji~i}

Lektor: Gordana Girt

[tanparija: Unioninvest plastika

Ra~unska obradaComputer Processing:

Sr|an Ninkovi}

Adresa uredni{tvaEditorial Staff Addres:

Jevrejska op{tinaSarajevo za

“Jevrejski glas” Hamdije Kre{evljakovi}a 59

71000 Sarajevotel. 229-666

229-667

Rje{enjem Ministarstvaobra zovanja, nauke,

ku lture i sporta Vlade Fe deracije

Bosne i Hercegovine"Je vrejski glas" je upisanu evidenciju javnih glasila

pod rednim brojem279, dana

22. 4. 1993. godine

E-mail:jevrejskiglas@yahoo.com

Izme|u dva broja

9.02.2009.godine, ili 15. dana mjeseca š'vata 5769.godine, po našem jevrejskom kalendaru, proslavili smojednu od 4 Nove godine jevrejskog kalendara. Zajednosa djecom okupljenom u Maloj školi jevrejske tradicije,

organizovali smo Seder Tu bišvat, te smo posadili inovo drveće u bašti Opštine. Djeca su imala priliku

malo više čuti o značenju Praznika, kao i o običajimavezanim za Praznik.

Tu bi{vat (Hami{o{i) obilje`en sadnjom drve}a i sederom

Piše: Igor Ko`emjakin

Izjava o saradnji Nacionalnih dru{tava

Na inicijativu „La Benevolencije“, Hrvatsko kulturnodruštvo "Napredak", Srpsko prosvjetno i kulturno društvo"Prosvjeta", Bošnjačka zajednica kulture "Preporod " iJevrejsko kulturno - prosvjetno i humanitarno društvo"La Benevolencija", dana 11. februara 2009., u Sarajevu,usvojili su Izjavu o saradnji ovih nacionalnih društava.Potpisnici ove Izjave, u okviru zajedničke aktivnosti, ocijenilisu potrebnim uspostavljanje saradnje na Projektu " Digitalnazaštita kulturne baštine naclonalnih društava BIH".Ovim projektom će biti prevedeni u digitalnu formu svipisani dokumenti, od kulturnog značaja za navedenanacionalna društva. Jevrejska opština će ovom prilikomdigitalizirati svoju staru periodiku, tj. jevrejske časopisekoji su izlazili između dva svjetska rata.Potpisnici ove Izjave saglasni su da nacionalnu periodikuistraže i prezentirajuradi prevođenja u digitalnu formu i njenog arhiviranja udigitalni arhiv društava i Media Centra.Ova Izjava je izraz želje potpisnica za saradnjom na zaštitii digitalnom arhiviranju kulturno -historijske baštine nacionalnih društava Bosne iHercegovine.Nacionalna društva su se obratila BH Telecomu da ,uokviru svojih aktivnosti, finansijski podrži njihovu akcijuočuvanja kulturne baštine naroda Bosne i Hercegovine.

Digitalizacija kulturne ba{tine

"Jer Gospod Bog tvojuvešće te sada u dobruzemlju...U zemlju izobilnupšenicom i ječmom ivinovom lozom i smokvomi narom, zemlju izobilnumaslinom, uljem i medom. "(Pon. zak., 8:7-8)

Na{i u svijetu20.12.2008. godine,Kosanović Boris i Dalit,koji žive u graduNahariji, u Izraelu, dobilisu kćerku Taliju.

Osnivamo H O RMolimo sve zaintereso-vane da se jave u kance-lariju Jevrejske opštine.Horom će rukovoditirenomirani dirigentFrano Martinčević.

Postovani Eli,Na upravo završenom festi-valu oglašivačke industrije uBosni i Hercegovini "NoLimit", reklamna agencija"Fabrika" proglasena jekreativnom "Agencijomgodine", prema ukupnomzbiru nagrada u različitimtakmičarskim kategorijama. Tako smo za i video rad"Pravednici jevrejskog naro-da" u kategoriji Društveneakcije dobili - zlatnu plaketu.

Hvala Vam na ukazanompovjerenju,Srdačan pozdrav "Fabrika"

NATJE^AJ ZA PROJEKTEkoji će biti prezentirani tokomManifestacije «Bejahad 2009», 25.08.-1.09.2009, Opatija, hotel"Adriatic"

Na natječaj se mogu prijaviti projektižidovskog/jevrejskog sadržaja iližidovskih/jevrejskih autora:

-izložba umjetničkih djela (slike,skulpture, fotografije i dr.)-scenski nastup (muzički, dramski,plesni i dr.)-film-kazališna predstava-koncert-predavanje-workshop-promocija knjige i-druge vrste projekata.

Za natječaj je potrebno dostaviti:a) Ime projektab) Kratki opis projektac) Adresu, telefon, fax, e-mail kon-takt osobed) Popis svih sudionika i odgov-ornih osoba e) Kompletan projekt (tekst,snimke eksponata, VHS videozapis ili CD–ROM).

Projekti će se primati do 15.06.2009.na adresu:

BEJAHAD - ŽIDOVSKA KULTURNA SCENA

Trg Marka Marulića 18 1000 ZAGREB

S naznakom «Natječaj - Bejahad 2009»

Radove će pregledati i ocijenitinatječajna komisija, te odabrati 12(dvanaest) projekata koji će bitirealizirani tijekom prva dva danarada scene. Autorima izabranihprojekata, kao i sudionicima pro-jekta organizator pokriva troškovedolaska i odlaska, te boravka zavrijeme trajanja projekta. Uvelikoj većini slučajeva finansiratiće se 2-3 dana boravka u hoteluAdriatic u Opatiji (puni pansion).Rezultati natječaja bit će objavl-

jeni do 15.7.2009. nawww.bejahad.com, www.bet-israel.com, www.makabijada.com,te u časopisima SaLon, RuahHadaša, Most i Bilten.Autori prihvaćenih projekata bitiće direktno kontaktirani. Radoviposlani na natječaj se ne vraćaju.

''SIMHA KABILJO''Natječaj za kratku priču sažidovskom/jevrejskom temom

Priče mogu biti napisane na jezici-ma bivše Jugoslavije. Natječaj jeanoniman. U obzir dolaze pričekoje nisu dosada objavljene.Rad obilježen šifrom i pisanpisaćim strojem ili na drugommediju (MS WORD format) trebaposlati u dva primjerka s naz-nakom «Za nagradni natječajBejahad 2009» i s naznakom šifre.Rješenje šifre – puno ime autora iadresa – treba priložiti u zaseb-nom, zatvorenom pismu.

Krajnji rok za slanje radova je15.06.2009. Radovi se mogu slati naadresu:

BEJAHAD – ŽIDOVSKA KULTURNA SCENA

Trg Marka Marulića 1810000 ZAGREBsa naznakom za

«Natječaj Bejahad 2009»

Radove će ocijeniti žiri i dodijelitiprvu, drugu i treću nagradu.Nagrađene priče bit će objavljeneu književnom prilogu Bejahad2009. Rezultati natječaja bit će objavl-jeni na www.bejahad.com,www.bet-israel.com, www.makabi-jada.com, te u časopisima SaLon,Ruah Hadaša, Most, Bilten.Nagrade će se dodijeliti na kul-turnoj manifestaciji «Bejahad2009» koja će se održati od 25.8. –1.9.2009. u hotelu «Adriatic» uOpatiji. Radovi se ne vra}aju.

Uorganizaciji Ženskog eduka-cionog centra "Nahla" iEkumenske inicijative žena,23.01.09, u Sarajevu, je počeotrodnevni Međureligijski eduka-

tivni susret.Ženska sekcija Jevrejske opštine,"Bohoreta" je također uzela učešća naovom skupu, poslavši mene kao svojupredstavnicu.Susret se odvijao kroz interaktivneradionice, a bio je namijenjen članicamarazličitih vjerskih zajednica, koje smatra-ju da se međureligijskim dijalogom možedoprinijeti izgradnji mira u Regiji.Program je vodio trenerski tim: AnaRaffai, Otto Raffai i Mihael Sečen izudruženja RAND (Regionalna adresa zanenasilno djelovanje) iz Hrvatske, te AzraIbrahimović iz Ženskog edukacionog cen-tra "Nahla".Najveći broj učesnica Seminara je bioislamske vjeroispovijesti, od kojih suneke bile pokrivene, a neke ne. Zatim, tusu bile dvije katoličke časne sestre izKreševa, jedna profesorica sociologije saFilozofskog fakulteta u IstočnomSarajevu, jedna pripadnica vjerske zajed-nice Bahai (od nje smo saznale dosta ojednoj, za nas, prilično nepoznatoj religi-ji) i ja ispred Jevrejske opštine. Kao što se vidi iz prethodnog, sastav jebio veoma raznolik, ne samo po osnovuvjerske pripadnosti učesnica, nego i ponjihovom pristupu religiji, tako da jeuspostavljanje jednog opuštenog dijalogana temu religije bio pravi izazov, kako zapredavače, tako i za nas polazniceSeminara. Prvi dio Seminara je bio sastavljen izdosta kratkih, neobičnih radionica, gdjesmo se učile da slušamo sagovornika i dase koncentrišemo na suštinu onoga štonam govori i da govorimo dok nas nekona isti način sluša.Ovo je bio dobar uvod, u kojem je trebaloda dođe do izražaja čisto naše ljudskoumijeće komuniciranja. Tu smo se malobolje upoznale i neki od ovih razgovora uparovima su se pretvorili u opuštena žen-ska ćaskanja, što je bacilo u stranu našereligiozne stavove i načine života i razbilomoju tremu kako ću predstaviti svojuzajednicu u okruženju žena za koje jereligija način života.

Naravno, došlo je vrijeme i da se neštoozbiljno kaže o svojoj religiji i šta je zanas značajno u njoj. Kada je došao red namene na "vrućoj stolici", kako je nazvanaradionica gdje jedna žena sjedi na sredi-ni, a druge joj postavljaju pitanja, ja samgovorila o značaju održavanja tradicije zanašu zajednicu, nešto o jevrejskim običa-jima i nešto o dolasku Jevreja u Bosnu,što je ženama bilo interesantno, pa su midale koji minut više.Bio je tu i jedan dio kada smo imale naleđima zaljepljene papire, na kojima smojedna drugoj pisale poruke, koje smo nakraju mogle da pročitamo. Bila samiskreno dirnuta porukama koje sam dobilai pomislila sam da je ovaj skup ostvariosvoj osnovni cilj, pronašle smo se u tačcigdje naše različitosti prestaju da budukočnica za stvaranje prijateljstva. Bilo mije drago kada sam čula da postoji i drugitrodnevni dio Seminara koji će se konkret-nije baviti prevazilaženjem sukoba. Drugi dio je započeo 27.02.09 i odvijao seu još prisnijoj i opuštenijoj atmosferi,koja nam je omogućila da se do krajaotvorimo u postavljanju pitanja i davanjuodgovora. Bilo je tu dosta rada kroz igru, npr. jednažena čuva neki prolaz, a druga na svenačine pokušava da prođe, ili kad sepodijelimo na rode i pingvine i lovimojedne druge, što je bilo smiješno i izaziva-lo vedro raspoloženje i na neki načinkarikiralo ozbiljne sukobe.Poslije tog razigranog dijela, uslijedio jedio kada smo na žute papiriće pisale štanam se sviđa u svakoj pojedinoj religiji, ana crvene ono što nam je u tim religijamastrano ili što nas odbija ili plaši, dabismo poslije diskutovale o tome. Tokomdiskusije, svaka učesnica je uzimala

papiriće koji su se odnosili na njenu vjer-sku zajednicu i pitala da joj se pojasneneki izrečeni stavovi i zatim bi pojašn-javala drugima neke stvari u vezi sa svo-jom zajednicom, za koje je smatrala danisu pravilno shvaćene kod drugih. Ovoje, naizgled, bio težak zadatak, ali svesmo uspjele da se izrazimo tako da bude-mo pravilno shvaćene od ostalih i har-monična atmosfera među učesnicamaničim nije narušena.Na kraju smo se dogovorile da ostanemou kontaktu i da možda organizujemomeđusobne posjete. Pozvala sam žene daposjete našu Opštinu, da pogledajuSinagogu. Shvatila sam da ovakvi skupovi, itekako,imaju smisla i da se uz otvorenost i usres-ređenost na ono što je drugima važno,mogu prevazići mnoge prepreke u komu-nikaciji među ljudima različitih shvatan-ja i načina života, nastale, uglavnom,zbog predrasuda i nedovoljno zagledanos-ti u druge, kao u ljude.Kada bi se ovakva komunikacija moglaprenijeti na neki širi plan, čovječanstvobi, vjerovatno, bilo pošteđeno mnogihnevolja, ali, sad za sad, u našoj sredini,dovoljno je i to, da svaka učesnica ovogskupa ode zadovoljna onim što je čula inaučila na Seminaru, obogaćena novim,lijepim poznanstvima i da priča u svojojsredini o ovom druženju. Možda se iz ovoga izrode još nekeaktivnosti, koje će doprinjeti boljemrazumijevanju.

Jevrejski glas /5/ mart 2009.Jevrejski glas /4/ mart 2009.

Iz aktivnosti ”Bohorete”

Piše: Gordana Girt

@enski me|ureligijskiedukativni susret

^AJANKAČlanice"Bohorete" su i

ove godine sebi priredile malo zabavepovodom 8. marta, u vidu tradi-cionalne čajanke. Čajanka je organizo-vana 4. marta, u velikoj sali Jevrejskeopštine i prošla je u veselomraspoloženju, uz mali program itombolu. Zabavljali su nas Laura iDejo, vicevima i čitanjem duhovitihljubavnih izjava, a čuli smo i lijepeizvedbe na violi i na klaviru. Naklaviru je svirala gđa Danijela Jirota, ana violi Ivana Papišta.Na tomboli je podijeljeno dosta zgod-nih poklončića, a glavne nagrade subile toster i ručno oslikana šamrlica.

Organizacijski odbor Židovske kulturne scene “Bejahad 2009” raspisuje� U periodu od 25.do 28.01.2009.

godine, u Jerusalemu je održana 13.sesija Svjetskog jevrejskog kongresa, nakojoj je izabrano rukovodstvo WJC zanaredni period. Za predsjednika jejednoglasno izabran g. Ronald S.Lauder. Novi rukovodilac Upravnogodbora je Argentinac Eduardo Elsztain,dok je za generalnog sekretara izabranMichael Shnaider. Na Plenarnoj sjedni-ci WJC, delegatima i gostima su seobratili, između ostalih, Predsjednikdržave Izrael, gospodin Shimon Peres,Ehud Olmert, Predsjednik VladeIzraela, gospodin Ehud Barak, ministarodbrane, gospodin BenjaminNetanijahu, lider partije Lukud,gospođa Tzipi Livni, ministrica van-jskih poslova, te gradonačelnikJerusalema, gospodin Nir Barkat.

� U februaru mjesecu, tačnije04.02.2009. godine, posjetio nas jeAmbasador Španije i tom prilikomizrazio svoje zadovoljstvo što može danam najavi nekoliko projekata koje biželio da realizuje u saradnji s našomopštinom. Posebno je naglasiomogućnost prezentacije jedne velikeizložbe u prostoru naše galerije NoviHram, te posjetu delegacije KassaSefardica iz Španije, kojoj bismo, osimgrada Sarajeva, domaćini trebali biti imi, Jevreji BiH. Mislimo da u nared-nom periodu s Ambasadom Španijemožemo ostvariti vrlo kvalitetnu isadržajno bogatu saradnju, na obostra-no zadovoljstvo.

� U periodu od 06. do 09.02.2009.godine, u posjeti našoj zemlji, a nar-avno i našoj opštini, bila jeAmbasadorica Izraela u Bosni iHercegovini, gospođa Amira Arnon,koju već svi znamo i s kojom imamoizuzetno prisan i prijateljski odnos.Njena jednostavnost je bila prednost zalakšu komunikaciju s članstvomOpštine. Tom prilikom, zajedno smoprisustvovali veoma zapaženom nas-tupu baletske grupe "Compas", sa kore-ografijom na temu "Kralj David i BatŠeba", koja je u Narodnom pozorištu uSarajevu doživjela prave ovacije.Nakon nastupa, izraelski plesači su bilinaši gosti u prostorijama Opštine, gdjesu se družili s nama do kasno u noć, uzdosta raznovrsnu gastronomskuponudu.

� Predstavnici na{e op{tine bili suprisutni na obilježavanjima značajnihdatuma, a po pozivima ambasada drža-va koje su te praznike imali u prethod-nom periodu. Također, našu opštinu suposjetili i predstavnici IFOR-a, tekomandant NATO-a za BiH, talijanskibrigadni general Erico Sabato, koji seposebno interesovao za bezbjednosnostanje u našem gradu.

V I J E S T I

Tradicionalno, već punih desetgodina, svake prve nedjelje umjesecu februaru, se organizujeokupljanje Jevreja bivšeJugoslavije na skupu, popularno

nazvanom "Šolet". Mjesto ovog veoma značajnog događan-ja je Novi Sad.Manifestacija druženja, nastala kaolokalni skup vojvođanskih Jevreja,izrasla je u jedan od većih godišnjihskupova, možda i najveći, na područjubivše nam države. Sve je počelo desetgodina unazad, kad su entuzijastiNovosadske jevrejske opštine, želeći jošviše povezati svoje članstvo, pokrenuliinicijativu za organizovanje zajed-ničkog ručka sa tradicionalnim jevre-jskim specijalitetima. U početku, skupje organizovan za mali broj članovaJevrejske opštine, u skromnim prostori-jama, a iz godine u godinu on je rastao,te sa "lokalnog ručka", prerastao udruženje regionalnog karaktera. Svakegodine "Šolet" je rastao, pa je od dese-tak prisutnih, narastao na preko četristotine učesnika. Mjesto okupljanja senekoliko puta mijenjalo, tako da nismo

sigurni da li će ovogodišnja lokacija, naSajmištu u Novom Sadu, ubrzo bitidovoljna za sve one koji žele doći idružiti se.

U veoma uspješnom rastu ove mani-festacije, imaju udjela i članovi našeJevrejske opštine. Naime, već devetgodina, stalno smo prisutni u NovomSadu, nekad sa manjim, a nekad savećim brojem ljudi. Za ovogodišnjedruženje se prijavilo 18 članovaOpštine, koji su organizovano, autobu-som, došli na skup, te jedan broj onihkoji su došli u privatnoj režiji. Polazakje planiran i realizovan 31. januara, ujutarnjim satima, a povratak, 1. febru-ara naveče. Inače, zajednički ručak seveć nekoliko godina održava u nedjelju,tačno u 12 časova. Smještaj u veomalijepom hotelu, u blizini održavanjaManifestacije, te subotnje druženje urestoranu u zidinama Petrovaradina, a na kraju i zajednički ručak, sve su topreduslovi da ukupan dojam o organi-zaciji ovogodišnjeg "Šoleta" možemoocijeniti sa čistom deset-kom. Uzmemo li u obzir i veoma sus-retljive i prijazne domaćine koji su,vidno sa puno ljubavi, dali sve da ovajprojekat uspije, te dali primjer svima

kako treba raditi na kontaktimaizmeđu jevrejskih zajednica ove našeregije, postavlja se pitanje dali jemoguće da još neko, na ovakav način,može to isto uraditi. Evidentni su prob-lemi u svim opštinama u pogledumaterijalnog stanja, to jest, nedovoljnoje sredstava i za normalanofunkcionisanje zajednica, ali u slučajuovakvih druženja to se mora prevazići, jer i broj Jevreja na području ovogregiona nije baš na zavidnom nivou.Zato ističemo one zaslužneNovosađane, članove Jevrejske opštine,koji suučinili da ovaj susret svima namaostane u najboljem sjećanju.Prevashodno, mislimo na Rubena Dajča i njegovusuprugu Ljubicu koji su, po nama,najviše zaslužni za ovo sve, a potom iAnu Frenkl, predsjednicu JO. Sigurno i ostali članovi Jevrejske opš-tine nose dio zasluga za organizaciju, tesvima njima, u ime Jevrejske opštineSarajevo, zahvaljujem na odličnom pri-jemu i gostoprimstvu iskazanom premasvim sudionicima "Šoleta", a bilo ih je iiz Zagreba, Osijeka, Beograda,Subotice...

Ovaj seminar je planiran za učes-nike starosne dobi od 15 do 18godina, ali smo primali učesnikedo 20 godina. Ciljevi ovog semi-nara su bila pitanja vezana za

jevrejski identitet i kako omladinagleda na to pitanje i kako, kroz učvršći-vanje veza između omladinskih organi-zacija exJugoslavije,pronalazi puteve zaizražavanje istog.Imali smo tri pre-davača iz Izraela:Ari i EtannaGreenspan i ShmuelFeifer. Oni su imalizaista divna preda-vanja, koja su bila uisto vrijeme i eduka-tivna i duhovita. Uprogramu nismoplanirali Etannu, alikada je Shmuel zakas-nio na jedno preda-vanje, ona je ponudilasvoju pomoć da bi seradionica ipak održala.Njena tema je bila"Tajna istorija Izraela".Učesnicima se svidjela tema, a iona kao predavač.Osim njih, Dina Sosberger iz

Zagreba i NivesBajsman iz Osijekasu došle u Sarajevoda prenesu svojaznanja učesnicimaSeminara.Domaći predavačisu bili: SonjaElazar, ElmaSoftić-Kaunitz,EliTauber iVladimir Andrle.Teme koje smoobrađivali na

Seminaru su bile:"Tajne jevrejske umjenosti kroz

vijekove"(Ari Greenspan), "Jevreji sačetiri strane svijeta" (AriGreenspan), "Jevrejski misticizam"(Shmuel Feifer), "Judaizam i drugereligije" (Shmuel Feifer), "Seksualnost" (Dina Sosberger),

"Jevrejska ljepota" (Sonja Elazar,i Vladimir Andrle)

i diskusija o filmu "Pisci slobode"(Elma Softić-kaunitz).Najinteresantniji dio Programa je bilogledanje filma "Pisci slobode".Želio bih da se zahvalim g. Robertu\erasiju što nam je preporučio ovajfilm, a posebno se zahvaljujem ElmiSoftić-Kaunitz koja je bila moderatordiskusije nakon filma.Učesnici su bili zadovoljni njenim pot-crtavanjem problema u društvu, koji seodražavaju na tinejdžere. Predavanje "Jevrejska ljepota" je bilozamišljeno na bazi tri aspekta oveteme. Razlog zbog kojega smo seodlučili na to je jednostavan: temajevrejske ljepote je zaista velika i opšir-na i bio bi problem objasniti sve što

Jevrejski glas /7/ mart 2009.Jevrejski glas /6/ mart 2009.

Dru`enja

Piše: Mario Kabiljo

Seminar "Sarajevo 2009"Još jedan susret u Novom Sadu

Jubilej "[oleta" Seminar koji bi trebao dapostane redovna praksa

Piše: Vladimir Andrle

ona podrazumijeva. Zato smo odlučilida uzmemo dva interesantna segmentaopšte teme i našli po jednog predavačaza svaki od njih. Te dvije podteme su bile:"Dan jevrejske majke" (VladimirAndrle) i "Sefardski kostimi" (SonjaElazar).Predavanje je bilo bazirano na radioni-cama i trajalo je 30 minuta.Ari Greenspan je napravio zaista zan-imljivo predavanje, pogotovo dio s kali-ografskim pisanjem. Učesnicima je tobilo fascinantno, jer većina njih nikadanisu vidjeli kaliografiju u praksi.Predavanje "Seksualnost" od DineSosberger je naišlo na veliko intereso-vanje. Učesnici su željeli da saznajuviše o talmudskim aspektima seksu-alnog vaspitanja.Shmuel Feifer je kasnio jedan dan naSeminar, tako da smo morali pomaćinjegova predavanja za jedan dan, pre-davanje po predavanje. Njegova preda-vanja su se svidjela učesnicima, madasu neki izjavili da ih je bilo malo pre-više. Najviše im se svidjelo njegovo pre-davanje o jevrejskom misticizmu. Nismo mogli da pogledamo film"Sarajevo me sevdad de oro" zbog prom-jena u Programu i zbog napornog radakoji su učesnici imali tog drugog dana.Osim predavanja, imali smo i zabavnihsadržaja, kao što su: razgledanje grada,ples i veče karaoka. Iz zabilješki outiscima sa Seminara, se moglo vidjetida su učesnici željeli više slobodnogvremena. Učesnici su zaključili da jeSeminar bio veoma zanimljiv, a dokaziza to su u formularima koje su nakraju popunjavali. S obzirom na razgovore koje smo vodilisa učesnicima i sa njihovim vaspitači-ma, mi mislimo da bi trebali uzeti narazmatranje ideju da organizovanjeovakvih omladinskih seminara postaneredovna praksa.

Jevrejski glas /9/ mart 2009.Jevrejski glas /8/ mart 2009.

J-Fond

Sarajevo je poznato posvojoj ugostiteljskojponudi, po mnogimrestoranima, ćevab-džinicama,, aščinica-

ma, brojnim kafićima. Usrcu grada, u Alipašinojulici, nadomak Američkeambasade, nalazi se restoran„Šetalište“, osnovan jošdavne 1961. godine. Za njegaje vezana i jedna karakteris-tična sarajevska ratna priča.Naime, svih ratnih godina, unjegovoj bašti, okupljala se1. maja sarajevska mladež ipekla jagnje na ražnju,prkoseći tako neprijatelju. Danas je vlasnik ovog objek-ta gospodin NedimTabaković s kojim razgo-varamo o restoranu „Šetal-ište“, koji je upravo renovi-ran i ponovo počinje saradom 11.11.2008., oJFoundu i kreditu koji muje odobren, ali i o nekimnjegovim budućim poslovn-

im i ne samoposlovnimpotezima.„Ovaj restoransa dugomtradicijom, kojismo sadaobnovili iopremili je, ustvari, samoekonomskaosnova koja binam trebalaobezbijeditinovac za jednudrugu idejukoju ja većdugopokušavamrealizirati. Cilj mi je osno-vati veliku Školu u prirodi,gore na Mrkovićima, na lije-poj, šumovitoj planini nado-mak Sarajeva, u kojoj biradili ljudi sa posebnimpotrebama za mališane saposebnim potrebama jer...... U našem gradu danas živimnogo djece bez jednog ilioba roditelja, kao i mnogodjece sa posebnim potreba-ma, bilo to uslijed urođenoginvaliditeta i deformacija,bilo od posljedica ranjavanjau posljednjem ratu. Oni tre-baju našu pažnju a lokalnezajednice i grad nemajudovoljno sluha, a ni sredsta-va da im adekvatno

pomognu. S druge strane, na našimbiroima za zapošljavanje,također, imamo velik brojinvalida koji se teško ilinikako mogu zaposliti.Gledajući sve to, palo mi jena pamet da se prihvatimovog posla i tako, bar neki-ma od njih, omogućim davlastitim radom zarade zanormalan život.“Zanimljiva i nadasvehumana ideja, ali što će se toučiti u Školi u prirodigolicalo je našu radoznalost."Vidite i o tome sam razmišl-jao. Nekoliko tih invalidažrtve su zaostalih mina. Evoteme o kojoj najbolje oni

mogugovoriti djeci.Dalje, naše su šume punegljiva, ljekovitog bilja, šum-skih plodova. Zašto neupoznati mališane sa timprirodnim bogatstvima iosposobiti ih da jednogdana sami mogu sakupljatijagode, borovnice, trave,gljive, puževe i tako zarađi-vati za školovanje, recimo.Sve je više firmi, kakodomaćih tako i inostranihkoje se bave otkupom šum-skih plodova.Evo samo jednogkonkretnog primjera.Talijani plaćaju 10 KM zakilogram vrganja, a šume suih od ljeta do kasne jeseniprepune.“Gdje je tu uloga JFounda,pitali smo dalje.„Fond je finansijska institu-cija koja dodjeljuje beska-matne kredite za projektekoji podrazumijevaju radniangažman osoba sa posebn-im potrebama, a sve ovo očemu smo razgovarali, upra-vo je takva jedna ideja kojaće otvoriti nekoliko radnihmjesta za njih i ne samo to,ona će omogućiti edukaciju inajmlađim generacijamainvalida i djece saraznovrsnim hendikepima.“Završili smo razgovor sagospodinom NedimomTabakovićem, u nadi da ćetei vi, kada vas put navede uSarajevo, navratiti u restoran„Šetalište“, poručiti piće ilidva, nešto za ručak ilivečeru, znajući da dio novcakoji ste izdali za taj užitakide za Školu u prirodi, ukojoj rade lica sa posebnimpotrebama obrazujući djecusa posebnim potrebama.

[ETALI[TE[ETALI[TE

Često razmišljam o tome da li je tosamo što u duši osjećam ljubav premavoljenom gradu Sarajevu i onommalom poslijeratnom skupu Jevreja unjemu, ili su moja ubjeđenja stvarnoutemeljena istinom?Ponekad, a povodom raznoraznih zbi-vanja u krugovima nas Jevreja, dolazimdo zaključka, da se sve oko nas i u namasamima u Jevrejskoj zajednici uSarajevu lakše, bezbolnije i sa manjepatetike rješava. Bliskost, iskrenost itopla jednostavnost sarajevskih Jevrejaosjeća se u svakom susretu sa njima.Čisto vjerujem da su ti južnjački Sefardiočuvali i do današnjeg dana njegujutradiciju njihovih praotaca skoro više odpet stotina godina.Svakom posjetiocu Jevreju, a velikombroju ne-Jevreja prijatan je osjećaj priulasku u krug Sarajevskog templa. Uztoplu jutarnju kafu, rakijicu, sjedeći uudobnom kružnom holu prisutne suraznorazne, pa i šaljive, teme. Tu se,pretežno stariji, posjetioci udobno osjeća-ju i ubijaju dnevnu monotoniju. Uskoroće vedri i veseli „Cicko“ izaći, po želji daugosti posjetioce. Naći će se i gvojvusinhaminadus, burikitas i poneki slatkiš.Veoma prijatan i dirljiv je osjećaj, kadasvaki od službenika Opštine, ako i u pro-lazu, zastane, zasjedne, popije kafu iporazgovara sa posjetiocima. To je uostalim jevrejskim zajednicama rijetkost.To daleko poznato jevrejsko gostoprimst-vo u prihvatanju osoba i drugih konfesijadatira još od ratnih dana 1990-ih godi-na. Tada je Jevrejska zajednica Sarajevau svoje okrilje prihvatila i mnoge drugegladne Sarajlije. Iako sama oskudna,lijekove, hranu i odjeću, dobijanu izvana,dijelila je sa sugrađanima. Sarajlije su tocijenile i čuvale su sigurnost i bezbjednostJevrejske zajednice u toku ratnih zbivan-ja. Tako ta tradicija, ukusne menzeprivlači i danas mnoge Sarajlije. Topluuslužnost Jevrejska opština pruža svakomSarajliji, Jevrejima i ne-Jevrejima. Tupod krovom Opštine, mogu se ugostititoplim, ukusnim i jeftinim ručkom. Jeloje „hamec“ kuhano, te je mnogo ukusnijeod jela spremljenog u „košer“ kuhinji.

Košer hrana, ašto je i po tradiciji starih sefardskih kuća,priprema se samo za praznik. Posebno zadovoljstvo sarajevskih Jevrejaje kada u ljetnim danima u vrtuJevrejske opštine u hladu mirisnih lipa, ižubor tihe Miljacke, provode dražesnetrenutke. U tom vrtu, nekada je i našpokojni cijenjeni rabin MenahemRomano, sa svojim Sefardima radosnosjedio i časkao! Posebno želim istaći da je „Jevrejskiglas“, časopis Jevrejske opštine Sarajevo,jedan od veoma bliskih, toplih izdanja. Unjemu su prikazane sve aktivnosti temale jevrejske zajednice, te događaji izbivanja među Jevrejima u svijetu, savelikim brojem značajnih detalja. Jedanod veoma vrijednih i rado čitanihprikaza u „Glasu“ su oživljavanje iprikazivanje nekadašnjeg načina životasefardskih Jevreja. To su kod mnogih većpozaboravljane, a kod mlađih i nepoz-nate, sefardske izreke, pjesme, riječi,zagonetke i ostalo. Tako intiman iduhovit pristup svojim članovima, kodstarih osvježava davne uspomene, a mla-dosti pomaže u približavanju svojim kori-jenima. Velika žalost u nama svima je štonaša voljena i vrijedna aktivistkinja ujevrejskom okruženju, Kamhi Regina,nema više snage da tu značajnu aktivnostpredvodi. Osluškujući i čitajući taj topli glassefardskih Jevreja, čovjek se znatno osv-ježava, relaksira. Također, što je veomavrijedno, dopunjuje naše znanje o našojprošlosti, što nas znatno veže i zbližava.„Jevrejski glas“ se redovno čita samo ujednom dahu!

Otvoreno pismo„Jevrejskom glasu“

Tekst priredio:Judita Albahari-Krivoku}a

Nedim Tabakovi}

...Sjećam se velike zidane kuće uŠumeću. Nalazila se na ćošku,pored Hendeka i ulice gdje on

protiče ispod ceste. Tu kuću su djeca zvala„Direktorova kuća“. U njoj je stanovaodirektor Tvornice šibica „Dolac“. Izmeđudirektorove kuće i ulaza u Šumeće bila jemala kućica u kojoj je stanovao stari ŽidovGaon koji je imao puno djece.Igrala sam se sa Rahelom i Digicom, majkaim je bila bolesna, zvala se Bekina. Imali sudosta djece, najstarija je bila Regina i ona jevodila kućansvo. Jedan je sin bio na studija-ma u Beogradu, školovali su ga Židovi,neko njihovo dobrotvorno društvo. To jepoznati imunolog, ne sjećam mu se imena.Bio je jedan koji je radio kod JeruhaKalderona poznatog Mamića. On je imaoveliku tekstilnu radnju na uglu gdje se saglavne ulice skreće na Čabrušu. Stan mu jebio na katu te kuće. Jeruh je imao brataLeona koji je držao radnju u kući SantePinte u Gornjoj Čaršiji, neposredno prijenego što se skrene za Paša-mahalu. Iznimnoje bio lijep taj čovjek Leon Kalderon.Bila su u Travniku i dva zubara Židova. Ijedan i drugi su se zvali Mika Salom. Jedanje bio nižeg, jedan višeg stasa, pa su ih zvaliMali i Veliki Miko. Kod Malog Mike sumoja majka i sestra pravile zube. Znam dami je sestra, kao starica od 70 godina,pokazivala plombe koje joj je ugradio MaliMiko kada je imala 16 godina. Preko 50godina su stajale, sa njima je i umrla.Veliki Miko je imao u Prnjavoru (visokazgrada br.12) kuću, dolje je bila ordinacija,gore stan. 1941 godine, uspio je pobjeći izTravnika. Mislim da je otišao u Bugojno.Tu su bili Talijani. Živio je i poslije rata ijavljao se.Sa mnom u školu išao je Atijas Benjamin(Bingo). Stanovao je u Donjoj mahalidesno, odmah kad se uđe u mahalu. Kuća jebombardirana 1944. godine. Njegova bakase zvala Gracija Matijas. Imala je radnju ukojoj se prodavala sol, šećer, više su se kodnje seljaci opremali. Radnja je bila uČabruši (kad se skrene prema pijaci, pačetiri do pet zgrada lijevo).Drugi školski kolega zvao se DavidKonforti. Otac mu je bio trgovac na veliko.Kućanstvo je vodila sestra Rigica. U Donjoj čaršiji bio je jedan špengler,stanovao je u Donjem Osoju. Zvao se Atijasili Abinjon, ne sjećam se točno.U zgradi preko puta crkve stanovala je Sarašnajderica. Ona je uvijek imala tri do četiricure koje je učila šnajderaju.U neposrednoj blizini gdje smo mi stanovali(na Musali) bio je židovski Templ,Sinagoga, na mjestu gdje je danasGasulhana. U njega se ulazilo niz stepeniceiz Potur-mahale. Tu je bila i neka njihovaškola. Uvijek smo mi djeca išli tamo gledati

svatove koji su se vjenčavali u sinagogi.Ostalo mi je u sjećanju da je rabin razbiočašu kada je vjenčao mladence. To je bilopred rat, 1941. Godine. Templ su demoliralii srušili, tada su sve Židove eksportirali izTravnika.U našoj staroj kući bio je dućan i u njemuje radio Elijas Kalderon. Čaršija ga je zvalaElijačo. Popravljao je kišobrane i praviofeder-madrace. Bio je siromašan i maloduševno bolestan. Uvijek bi na provokacijubalavundera govorio:„Lopovska država, lopov svud i lopov MošoAltaras“! Pričalo se u Čaršiji da mu je tajMošo uzeo imanje. Sve do 1941. godine, bioje tu i spavao je u tom dućanu. Svakogprvog u mjesecu, između 7 i 8 sati ujutro,donio bi mami kiriju. Bolovao je za Špani-jom. Kada bi se mama vraćala iz crkve, onbi uvijek govorio kako će joj kad ode uŠpaniju donijeti od sedefa brojanice. Ustaše

su ga odvele 1941.godine. Imao je sestru,bila je profesor u Trgovačkoj školi, zvala sePaloma Kalderon. Stanovala je u Šumeću, umalom sokačiću prema Lašvi, preko putaDirektorove kuće. Tu je stanovala sa ses-trom. Bila je to mala kućica. Davala je pri-vatne sate francuskog jezika. Dr. Konforti je stanovao povišeIbrehimpašića, na glavnoj ulici. Svugdje jestizao. Ostao je živ iza rata. Nastanio se uSarajevu. U Travniku je svima bio kućniliječnik. Moja tetka, koja je živjela uSarajevu, stanovala je u blizini Konfortija,pa su se često posjećivali. Stanovali su kodmosta Vrbanja. Tetka bi mu se uvijek žalilada teško diše, kašalj je noću mori, imala jeastmu. On bi govorio: „ Ako gospođa Ana,oni na Koševu (groblju) samo šute“.Sjećam se i Špelbarovki sestara šnajderica uPotur-mahali. Stanovale su u maloj bosan-skoj kućici preko puta vila kud se ide naBašbunar. One su bile prve šnajderice ugradu, čuvene. One su bile aškenaskeŽidovke. Svi ostali su bili Sefardi. Zvale suse Irnia i Erna, ime treće sestre se nesjećam.Finci je držao „Tivara“, bivši Varteks, prekoputa Korića fotografa. Ibrahim Korić je prviput bio oženjen Jevrejkom, koja je mladaumrla od leukemije. Bila je rodica dr.Konfortija.Santo Pinto je pred rat sagradio veliku kućuu Gornjoj Čaršiji, kod mosta koji vodi uPaša-mahalu i tu je držao trgovinu, špeceraj.Na ulazu u Paša-mahalu, desno, nalazila sevelika zidana kuća u kojoj je Montiljo držaotrgovinu alkoholnih pića. Još je bio neki Židov na glavnoj ulici premastanici, zvao se Garšuva. Sjećam se Flore iRoze, stanovale su u Donjem osoju, otac imje bio špengler, limar, popravljao je oluke.Radnja mu je bila na početku Ilovače. Svisu govorili iskvarenim španjolskim jezikom.Na žitarnici je u jednoj kući bio AvramKalderon, trgovao sa brašnom. Otac je odnjega kupovao brašno. Svakog petka, otac jepakovao kovani novac u kese i sestra i ja bipreko ceste to nosile Avramu. Sjeli bi naklupu i gledali kroz staklo (imao je malu,izdvojenu kancelariju), kako on broji novac.Kada je sve bilo u redu otvorio je kasu i daonam plavu čokoladu. Izišao bi iz dućana iocu mahnuo rukom, što je bio znak da jesve uredu.Ostalo mi je u pamćenju, da bi u oči nekogpraznika Židovi (najčešće njihova djeca)nosili živad svezanu u dvorište sinagoge,gdje bi je rabin klao. To se zvalo "pakošer-no" (pravilno košer) klanje. Pričalo se da jeTravnička sinagoga imala veoma vrijednesvete stvari, koje se nisu i u većim centrimamogle naći. Jednom prilikom sam ušla usinagogu i pamtim da je interijer bio sav ucrveno-crnoj kombinaciji.

Svjedo~enje gospo|e Nevenke

^lanovi trija„Axabeba“ pružili sunesvakidašnji ugođajna koncertu podnazivom „Hebrejski

san“, koji je održan 13. febru-ara u okviru jubilarnog, 25.festivala „Sarajevska zima2009.“ Sala Jevrejske općinebila je mala da primi sve onekoji su željeli da čuju umjet-nike iz Španije. U starimsefardskim pjesmama, poreddomaće publike, uživali suambasadori, kao i gostiFestivala.Grupa Axabeba ime je uzelaprema srednjevijekovnominstrumentu, vrsti poprečneflaute. Članovi su: pjevačicaDolores Garcia, koja svira istare udaraljke, Jose LuisPastor – špansku srednjevi-jekovnu lutnju i instrumenteçinfonia i çitola i Ignacio Gil –historijske duvačke instru-mente. Zanimljivo je da su svi žičaniinstrumenti koje koriste,zapravo, replike srednjevi-jekovnih španskih instrumenata ikonstruisani su na osnovu njihovihlikovnih prikaza: jedan je pronađenna portalu crkve, drugi na slici nasjeveru Španije, a treći na minijaturikoja ukrašava Zbirku pjesama kralja

AlfonsaX. Ovi instrumenti, također, ukazu-

ju na tri vladajuće kulture u srednje-vijekovnoj Španiji. U rekonstrukcijinekih od udaraljki, također, pošlo seod ikonografskih izvora, dok se drugii danas susreću u praksi. Međuduvačkim instrumentima su srednje-

vijekovna oboa, axabeba, ijedna vrsta frule.Posebnost trija „Axabeba“,u odnosu na brojne drugegrupe koje izvode srednje-vijekovnu muziku (bazira-jući se na manuskripti-ma), je to što on, pored togrepertoara izvodi i arap-sku muziku i balade ipjesme iz sefardske tradi-cije. Tekstovi ovih pjesamasu preuzeti iz 4 zbirkekoje je sačinio izraelskimuzikolog Isak Levi. Urekonstrukciji melodija(koje su – kada su u pitan-

ju jevrejska i arapska kul-tura prenošene usmeno, zarazliku od katoličke čijizapisi postoje), oni prilazeistraživački: polazeći odnajstarijih zapisa ovetradicije i primjenjujućitehnike interpretacijesrednjevijekovne muzike,sa melodijama koje odgo-varaju instrumentima.Grupu „Axabeba“ već jeimala priliku da vidipublika u Francuskoj,

Italiji, Portugalu i naravno, cijelojŠpaniji. Nadamo se da je njihov nast-up u okviru Festivala "Sarajevskazima" samo uvod u buduće koncertekod nas.Zahvaljujem se Ognjenu Leviju napomoći u prevođenju razgovora sačlanovima trija „Axabeba“.

Jevrejski glas /11/ mart 2009.Jevrejski glas /10/ mart 2009.

Doga|aji Travnik

Piše: Mr. Maja Barali}-Materne

Travnik

u Sarajevu

„Hebrejski san“

ZAVI^AJNI MUZEJ TRAVNIKHISTORIJSKI ARHIV

Inventurni broj.Signatura:Datum: 26.09.1997.g.

Službena zabilješka:Sjećanje na travničke JevrejeSvjedočenje gospođe Nevenke Šimunović,rođ. Kristić, u Travniku 1924. g.Razgovor vodila Fatima Maslić,08.09.1997.g. u Zavičajnom muzejuTravnik.

Smatrali smo potrebnim da ovo objavimobez provjeravanja tačnosti svih podatakakoje je gospođa Nevenka iznijela u svomsjećanju. Mi smo joj zahvalni što je sačuvalauspomenu na travničke Jevreje.Zahvaljujemo se za nesebičnost i direktoriciZavičajnog muzeja u Travniku , gospođiFatimi Maslić.Redakcija ”Jevrejskog glasa”

Prvi put nakon posljednjegrata, organizovana jePurimska zabava za djecu,odvojeno od Purimskogsijela.Sa radošću konstati-

ramo, da se broj djece koji se okupljau našoj Opštini toliko povećao dazaslužuje samostalnu zabavu.U prat-nji mama, tata, deda i baka, u sali jebilo više od tridesetoro djece, odjedne do trinaest godina. Skromanprigodan program u izvedbi djece„Nedeljne škole“, zanimljivo koncipi-ran, pokazao je sve prednosti i maneovakvog načina proslave ovog veselogpraznika. Odvojena Purimska zabavaza djecu je dobra ideja kojom se nas-tavlja svijetla tradicija obilježavanjaveselih praznika, poput Hanuke, Tu bišvata i Purima, u kojima su uži-vale i radovale se mnogobrojne gen-eracije naše Opštine. Posebno raduječinjenica da se takva tradicija kon-ačno nastavila ove godine. Djeca suosjetila da je to samo njihova zabava ilijepo je bilo vidjeti njihovu radost,razdraganost i vesela lica. Nažalost,ovo je bila prilika da vidimo i svemane i nedostatke u organizacijiovakve proslave. Prije svega,nedostatak adekvatnog ozvučenjaučinio je da priča o Esteri, koju jenapisala i čitala Sonja Elazar, kratkirecital koji su izvela djeca „Nedeljneškole“, kao i ostale tačke ovog progra-ma, ostanu nemušti i nedostupnivećini prisutnih u sali.Gost izne-nađenja bio je Troka, djeci poznat idrag lik, čije bi umijeće u animiranjudjece više došlo do izražaja da smo

mogli čuti ono što su on idjeca govorili na pozornici.Konačno, zabava i ples bilibi mnogo efektniji da jemuzika sa prepotopskogkasetofona bila glasnija.Treba svakako pohvalitiOmladinsku sekciju, čijesu članice znatno doprini-jele da se djeca boljeosjećaju i zabave, organizu-jući za njih male radionicei igraonice u nastavkuzabave. Prava je šteta štonije bilo izbora najboljedječije maske, koji bi sig-urno ovu zabavu učinioveselijom i uspješnijom, testimulisao djecu da ponovodođu...

Ovoje prilika da se, prije svih, zahvalimoSonji Elazar, čijim se velikim zala-ganjem, trudom i radom u„Nedeljnoj školi“ održala tradicijaobilježavanja dječjih praznika sveove, ratne i poratne godine.Tu su uposljednje vrijeme i Jasna Kalauzovići Maja Bojanić, čijom zaslugom sudječije priredbe obogaćene plesnim ihorskim numerama.Ali, ne smijemona tome stati; vrijeme je da se novimgeneracijama posveti više pažnje ikvalitetnije organizuju programi izabave za njih.Ova Purimska zabavaje pokazala da se moramo višeangažovati u koncipiranju i organi-zaciji programa za djecu, tu prijesvega mislim na logističku podrškuPredsjedništva Jevrejske opštine u

stvaranju boljih uslova za naše najm-lađe članove, jer obilježavanje dječjihpraznika ne smije biti samo Sonjinabriga. Sekcija za kulturu može svojimidejama i prijedlozima unaprijediti ipodići nivo dječjih programa iaktivnosti. Omladinska sekcija, svo-jim učešćem u pripremi adekvatnihprogramskih sadržaja, može ovezabave učiniti ljepšim i primjerenijmmlađem uzrastu, a Ženska sekcija bise trebala više angažovati da djecipripremi skromne prigodne paketiće,umjesto već stereotipnih čokolada.Možemo i moramo učiniti više dadjeca i mladi što radije dolaze uOpštinu i ne smijemo zaboraviti dana mladima svijet, pa i Jevrejskazajednica, ostaje.

Piše: Klara Pelja

Purimska zabava za djecu, kona~no!!!

Koliko prošlost može uticati nabudućnost? Veoma mnogo.Prošlost utiče na budućnostneposredno, tiho. Neki događajise ponavljaju, ne svojim strogo

zacrtanim putevima, nego na veoma sličannačin. Niti razmak u stoljećima ne možeizbrisati, sličnost nekog redosljeda događaja, sadanašnjim životom. Ponekad nam se čini kaoda živimo još jedan život. Nekako nam je sve topoznato, slično, povezano.Godina 1992. Rat je već uveliko trajao.Jednoga jutra me je pozvala moja svekrva: - Slušaj me dijete moje, moram ti reći neštoveoma važno. Moramo se javiti na poziv zahumanitarnu pomoć. Javi se gospodinuDanonu u našoj Opštini!Dijete moje, evo, ti ovaj papir, neka se znakakvog su porijekla tvoja i naša djeca.Čuvaj ovaj papir i imaš dokumenta kod mene umojoj sobi, molim te, uradi sljedeće: vrati našuporodičnu zemlju koja pripada vama.- Kakva dokumenta?- Dokumenta u kojima piše porijeklo našeporodice. To tebi ostavljam u amanet, da tinađeš te sve papire i znam da ćeš jedino ti tomoći uraditi. Dobila sam taj papir i pogledala ga i bilo jenacrtano stablo, porodično stablo. Na vrhu sta-bla stajalo je ime mog muža i razgranata granasa imenima moje djece. Polako, spuštajućipogled prema dnu stabla, vidjela sam napisanaimena koja su me zaista iznenadila, jer nisamočekivala imena, kao što su: Mojsije, Juda,Sado, Davo, Šua, Sida, Rahela, Anula, Rafo,Simha, Šabetaj.-Zar ovo nisu Jevrejska imena?- Jesu, dijete moje, ja sam po majci Jevrejka,sada molim te, sjedi, da ti ispričam po redu.Dvije prilično bogate sarajevske porodice,Montiljo i Levi, su zbližile svoju djecu, kako bibogatstvo bilo zagarantovano za buduća vreme-na. Montiljo Juda, lijep mlad trgovac vezeni-nom i svilom i Levi Rahela, koja je bilaprvorođena kćerka bogatog trgovca. Iz njihovogbraka izrodilo se devetoro djece, a prvorođenakćerka je dobila ime Anula.Poprilično bogati, Anulini roditelji su kupovalizemlju i gradili kuće za njihovu djecu, kako uSarajevu, tako u Visokom, Kiseljaku iBusovači. U Visokom je živio Anulin djed poocu koji se zvao Mojsije i bio je rabin za topodručje. Kako je Anula rasla, djed bi nago-varao njenog oca, svoga sina, da odvaja zemljuza budućnost, zemlju koja će pripasti Anuli

kada bude planirala svoju porodicu.Prolazile su godine. Anula i njena braća i sestresu dobili poprilično velike parcele zemlje odsvoga oca i djeda. Jedina zajednička zemljakoja je ostala u Busovači je data na korištenjesvima, dok ne bude neko od djece primio odgov-ornost za nju. Tako se porodica Montiljo, u tokugodine, nalazila pomalo na svim mjestima, odSarajeva do Busovače. Kako je vrijeme prolazi-lo, Anula je izrasla u prelijepu mladu djevojku.Udvarača je bilo ne mali broj, međutim, kao daje vodila ruka sudbine, stalno je putovalaizmeđu Sarajeva, Visokog, Kiseljaka, Busovače.Upravo to putovanje od grada do grada, doveloje jednoga dana Anulu do Visokog, gdje jesasvim slučajno upoznala mladog vladinog pov-jerenika, Jozefa Božića. Otac mu je bio carskislužbenik, zvao se Josip, a majka, Apolonija,kćerka kontese Amalije na carskom dvoru.Nekad su se prezivali De Bozik. Apolonija,djevojački Mayer, udata Božić. Vodili su porijeko sa Sicilije. Mladić čistog ari-jevskog porijekla, nije niti slutio da će mu taj sus-ret izmjeniti cijeli život. Niti Anula, koja je bilaodgajana u čisto jevrejskoj porodici, nije ni san-jala da će taj susret doživotno ostaviti trag unjenom životu. Pogledi su im se ukrstili i sjevnu-la je iskra. Ljubav se rodila. Sa dosta strasti.

Preko posrednika, nekog iz njihovihporodica, koji je imao njihovo pov-jerenje, ugovarali su sastanke. Nečesto, ali ipak je i to bilo dovoljno.Njihova ljubav je bila velika i snaž-

na, tako da su zaboravili iz kojih porodicadolaze. Nisu niti mogli shvatiti, da nisu smjelibiti skupa. Sastajali su se sve češće i odlučiše dase vjenčaju. Nisu to htjeli uraditi samostalno,već su htjeli dobiti od svojih porodica odobrenje,podršku. Međutim, prvi korak koji je Jozefnapravio, bila je prava katastrofa. Otišao je Anulinom ocu Judi i ispričao sve.Juda šokiran, odlučio je da mu zabrani svakikontakt sa Anulom. Anula očajna, skrhanabolom, tražila je od oca da je odvede djedu uVisoko. Djed Mojsije, rabin, razumniji, stariji iiskusniji odlučio je da sasluša svoju unuku.Anula je pričala o Jozefu, o njihovoj ljubavi, onjihovoj sreći kada su skupa. Izgledala mu jekao ranjena ptica. Morao je iznaći način dautješi svoju unuku Anulu, kao i sina svog Judu,Anulinog oca, a da ne prekrši ni svoje zakone.Mora biti veoma mudar i oprezan da ne povri-jedi nikoga. Kako da to uradi? Mislio je da ćemoći preko Rahele, međutim, majka je bilaveoma čvrsta u svojoj odluci - spriječiti to posvaku cijenu!Vrijeme je prolazilo, Anula je kopnila iz dana u

dan, mislila je o Jozefu. Nije mogla zamislitiživot bez njega. Prestala je uzimati i hranu.Kada bi je djed pogledao, vidio je da strašnopati. Iznenada jednog jutra, došla je Anulinasestra Sida da je obiđe. Kada je vidjela sestrukako izgleda, zamolila je za otvoreni razgovor.Anula joj je rekla da je trudna i da to otac nesmije saznati, niti po cijenu njenog života. Sida je ostala skamenjena. Šta da radi? Kakoda pomogne sestri, a da ne povrijedi nikog?Dugo su skupa plakale.Djed Mojsije je čuo da se nešto dešava u djevo-jačkoj sobi, pokucao i ušao. Ugledao je sestrezagrljene u suzama. Shvatio je da se neštoozbiljnije dešava.Djed, inače vrlo energičan, sabran, mudar, ovogputa je postao samo, svoja sjena.Radilo se o njegovoj prvorođenoj unuci, on joj jedao ime, štitio je od svega, a sada je njegovaljubimica polako prihvatala smrt, kao rješenjesvog problema. To nikako nije smio dopustiti.Prvo će razgovarati sa Rahelom, pa sa Judom.Mada nije bio siguran da će uspjeti, ali se pota-jno nadao da može smekšati bar jedno od njihdvoje. Iste večeri, djed je otputovao za Sarajevo.Najduža noć njihovog života polako prolazi.Kroz glave im prolazi misao, kako će djed i nakoji način razgovarati sa ocem? Kako će otacreagovati kad sazna da je Anula trudna? Kakomajka, koja joj je potrebna, zar ne može dashvati šta se dešava?Hiljadu pitanja, a niti jedan odgovor. Samo dadjed dođe kući. Noć nikada da prođe, takoduga, neizvjesna, puno straha i suza. Bože,učini da zora svane! Neka se desi što mora,samo da se djed brzo vrati. Djed nije uspio da nagovori Anuline

ANULA

Jevrejski glas /14/ mart 2009.

Na{a pri~a

Jevrejski glas /15/ mart 2009.

roditelje.Vratio se neobavljenog posla. Sa sobomje donio Jozefovo pismo za Anulu. Iz pisma jesaznao koliko ovaj mladić, zaista, voli njegovuunuku, jer je Jozef u njemu rekao da je spremanna sve samo da bi je oženio.Kako da bude razuman, kako da zadovoljisviju, kako da obavi čin vjenčanja?Sjeo je na svoj stolac i duboko uzdahnuo. Djeco,djeco, koliko mudrosti mi sad treba, koliko misnage treba da sve obavim? Šta će mi reći mojsin, moja snaha, cijela porodica? Šta će rećiJozefova porodica?Djed već odlučan, riješio je da ponovo krene zaSarajevo. Morao je otići do svoga sina i snahe,kako bi im saopštio, šta je odlučio. Odluka jepala, bit će vjenčanje, ali samo poslije vjerskogobreda. Razgovaraće i sa Jozefom i pitati ga da libi pristao da pređe na jevrejsku vjeru, da bi sevjenčanje održalo u sinagogi. Otišao je dosvoje sobe da se pomoli Bogu, kako bi mudao snage za sutrašnji dan.Djed je obavio razgovor sa sinom i sna-hom, kao i sa Jozefom. Svi su se saglasili.

Sljedećeg jutra, kada su popiličaj, svi skupa pođoše u dvorište,kako bi se dogovorili o pojedi-nostima oko vjenčanja. Jozef jeposlao pismo u Kotar, a djed je

ostao da piše pozivnice. Za dva dana,Jozef je dobio odgovor iz Kotara damože, preći na jevrejsku vjeru. Sad jedjed trebao obaviti obred. Kao rabin,morao je sve isplanirati da bude kakotreba. Sljedećeg jutra, odlučio je da tobude u toku dana. Tako je i bilo. Naradost sviju, Jozef je prihvatio novo imeAvram. Sad kada je sve bilo gotovo, djedodluči da pošalje pozivnice, da se proslavei zaruke i zakaže vjenčanje.Te večeri, 5. 11. 1923, Anula dobijeporođajne bolove. Odveli su je u bolnicu uSarajevo. Ujutro, 6. novembra, rodila jezdravu djevojčicu. Njenoj sreći nije bilokraja. Kada je djed obišao Anulu inovorođenče, rekao je: Ovo dijete je lijepoi nježno kao ruža, dat ćemo joj ime Roza.Ceremonija vjenčanja je konačno počela.Djed Mojsije ih je vjenčao u njihovoj kućiu Sarajevu. Kada se vjenčanje završilo,Anula uze kćerku u naručje i dadne je djedu,djed je da Avramovom bratu Franji. Kardinalsav zbunjen, jer drži tako malo, sićušno stvoren-je u rukama, sav uzbuđen reče: “Roza ti si najl-jepše dijete koje sam držao u rukama!“Kako se Roza rodila, u njihovoj porodicisvake godine bilo je po jedno vjenčanje.Rađala su se djeca. Sida se udala zamađarskog Jevreja, po imenu Sabo Đula i sanjim dobila kćerku Anitu. Povremeno su živ-jeli u Busovači i Kiseljaku u porodičnoj kući.Poslije Roze, Anula i Avram, dobili su kćerkuRikicu i sinove Jozefa i Leona. Porodice su sestalno obilazile, čuvale jedni druge. Franjo jeiz Zagreba, svako malo, obilazio svoju novu rodbinu, obilazio brata, snahu,djecu. Svaki praznik, bilo jevrejski ili katolički,bio bi dočekivan sa puno radosti i veselja. Djed je ostavio svakom od članova porodicezemlju, trgovine, tako da niko nije oskudjevao.Samo je trebalo nastaviti porodični posao, tebrinuti se jedni za druge. Avram je dobio i

kovertu, koju je otvorio pred rodbinom. Djed jenapisao pismo, u kojem je stajalo kao molba dajedno od četvoro djece krsti. Uslijedio je tajac.Svi su ostali iznenađeni, sa pitanjem zašto?Nikom nije bilo jasno, ali odlučili su da će i tudjedovu želju ispuniti, kada bude vrijeme.Nakon mjesec dana, Avram, uz dogovor sacijelom rodbinom, odluči da krsti najstarijukćerku Rozu. Tako je i uradio. Roza je krštenau crkvi Sv. Ane u Kiseljaku. Krštenju je pris-ustvovao i Franjo, brat Avramov.Godine 1940. došlo je do svjetskog previranja, uzraku se osjetilo kako se nešto strašno sprema.Stariji su shvatili. Dolazi rat! Gdje i kuda da sesklone? Otvoreno se ispoljavala mržnja premaJevrejima, Srbima, Romima.Djeca, kao i svaka druga, dolazila su kući,

postavljajući roditeljima pitanja.Jednoga jutra Roza je došla do oca i upitalaga: "Tata, šta to znači Židov?" "To je Roza naziv za Jevreje! Zašto me topitaš?""Tata, u školi kažu da smo mi Židovi, damoramo negdje ići, gdje to, tata?"Odlučili su, ipak, odvesti djecu u Kiseljak.Mislili su manji je grad od Sarajeva, moždaneće biti tamo toliko loše. Prolazili su dani punineizvjesnosti. Jednog jutra, Anula pozoveAvrama i saopšti mu lošu vijest: Avrame, jasam bolesna, molim te, odvedi me u bolnicu, napregled. Avram otrča do dvorišta da upregnekočiju, kada se vratio u sobu po Anulu, ona jeveć bila mrtva. Otišao je do Montiljovih u sus-jedstvo i rekao šta se desilo. Anulina braća:Sado, Davo, Rafo, Šua , Šabetaj, Zadik iHaim odlučiše da krenu zajedno sa Avramom uKiseljak. Put prema Kiseljaku bio je pun ljudi,koji su nekako odsutno lutali. Pogledi su im seukrštali kao da su im nešto htjeli reći, a onda se

u tišini razišli.

Uhvatio ih je neki loš osjećaj da senešto dešava. Puni brige i straha,konačno su stigli do kuće tetkeSide. Utrčali su u dvorište, bilo jeprazno.Trčali su prema kući i kad

su ušli, ugledali su djecu kako plaču tiho, da suih jedva čuli. Tetka i tetak su morali otići do policije, rekli suda će se brzo vratiti. Moraju se prijaviti, dadobiju neku traku, žutu traku!Želja mu je bila da se vrati u Sarajevo, kako bipokušao spasiti što se spasiti može, kako kuće,tako i nekretnine, a i blago koje su imali. Svi suse složili da se Avram vrati nazad u Sarajevo.Avram se brzo spremio, izljubio svoju djecu,pozdravio se sa svima, kao da je imao osjećaj da

više nikada neće vidjeti svoju djecu. Zastaoje na vratima i rekao: „Jedino nam Bogmože pomoći! Budite dobri i slušajte! Štogod da se desi ne zaboravite, čekat ću vasu Sarajevu. Ponesite svako svoja doku-menta, nikada ne zaboravite da vasmnogo, mnogo volim. Bez razmišljanja,uze dokumente koje mu je Mojsije ostavioi krenu na put.Škole nisu ni radile, prodavnice su počeleda se zatvaraju, ljudi su preko noći nes-tajali.U proljeće, 1941. godine, na vrata kućezalupaše vojnici.Tražili su tetka SaboĐulu. Grubo su ga odveli. To je bilo zad-nje viđenje sa tetkom. Nije uspio ni da seoprosti. Put kojim su ga vodili, bio jelogor Jasenovac. Nakon deset dana, opet su upali vojnici iodveli Sadu, Davu, Rafu, Šua, ŠabetajaHaima i Zadika. Sida je sa djecom, ostalasama. Otišla je do vrata prve kuće u nji-hovoj blizini i pokucala. Nakon nekog vre-mena, vrata se otvoriše. Predala je pismoza Avrama i ključeve od kuće. Trčećinazad prema kući, čula je vrisku djece.Ulazna vrata su bila širom otvorena ivojska je već bila u kući. Kamion je stajaoispred kuće. To je značilo odlazak u logor.Kada su pokupili svu djecu i Sidu, grubosu ih izbacili iz dvorišta i potrpali u

kamion.Kamion je krenuo. Jasenovac. Putovanje je tra-jalo dugo i stalno su se zaustavljali, vojnici sutrpali ljude u kamione, gotovo kao vreće.Ubacivali su djecu, odrasle, starce ibolesne.Tako da nisu imali prostora, niti dadišu, ali su morali šutjeti i nisu se smjeli žaliti.Ako bi neko od njih bilo šta izustio, izveli bi gavani i streljali. Djeca su bila zaprepaštena kao iodrasli. Vidjeli su da ovo nije bila igra, negosurova, veoma surova stvarnost. Konačno sustigli u Jasenovac, a kada su ulazili, morali suse razdvojiti jedni od drugih. Roza je čvrstodržala Rikicu i Jozefa za ruke, dok je Leon jebio na njenim leđima.Tetka Sida je plakala, jersu joj oteli Anitu, koja nije mogla da shvati štase dešava, imala je samo tri i pol godine. Anitaje pošla prema Rozi, i ona ju je grčevito uhvati-la za ruku, plačući je molila vojnika da joj neuzima braću i sestre. Iz gomile je odjednomistrčala tetka Sida i uhvatila Anitu za ruku, teje povela sa sobom.Uspjela je reći: "Roza, čuvaj braću i seku, neka

Pi{e: Jasna Stani{i}

Jevrejski glas /17/ mart 2009.

Iz sefardske istorije

Jevrejski glas /16/ mart 2009.

Florica Kabiljo rođena je 21.decembra, 1923.g, uSarajevu, od oca SamuelaPapa i majke Roze Altarac.Kratko prije njenog rođenja,

njena majka napušta oca i vraća sesvojim roditeljima Sumbulu iBerti Altarac, koji su bili sefardskimuzičari u mjestu Vlasenica uBosni. 1930.g, Floricina majkaudaje se za Mihaela Kabilja uZagrebu, gdje nastavlja da živi,ostavljajući Floricu u Vlasenici sababom i dedom. Svi su u porodici bili muzikalni,tako da je Florica, stasavajući,noći i noći provodila pjevajući sasvojom bakom, tetkom, ujakom irođacima.Za vrijeme odvojenosti od roditel-ja, uspješno je savladala sefardskeobičaje i ladino jezik. U tome joj je pomogla njena nona -baka, koja nije dozvolila da se zab-oravi ladino jezik, a to je kroz pjes-mu i muziku najbolje uspjevalo.Dvije godine kasnije, MihaelKabiljo legalno usvaja Floricu iona se pridružuje majci i očuhu uZagrebu. Prelaskom u Zagreb, tre-balo je Florici malo vremena da seprilagodi novoj sredini i novomnačinu života, polazi i u osnovnuškolu u Zagrebu. Takođe, dobija izvanično muzičko obrazovanje ibrzo usavršava sviranje har-monike.Početkom Drugog svjetskog rata,Florica je, po zakonimaNezavisne Države Hrvatske,izbačena iz škole i bila prinuđena

da nosi žutu traku,oznaku da je Jevrejka.Njen muzički učitelj je,takođe, odbio da se viđasa njom i da je uči. Takoda su loši uslovi života iprogon Jevreja u Zagrebu,natjerali njenog očuhaMihaela da skloni Floricui učini joj, ako je moguće,bezbrižnije djetinjstvo.On njoj kupuje voznu

kartu do Splita, koji je tada bio poditalijanskom okupacijom. Florica tadaputuje prvi put sama vozom. Da bi izb-jegla sve sumnje u svoje porijeklo isumnjičave poglede drugih putnika,ona počinje da svira svoju harmonikuza putnike u njenom vagonu. Roditeljijoj se priključuju poslije osam dana. Familija Altarac nastavlja da živi uSplitu nekoliko mjeseci, sve do itali-janske internacije Jevreja na ostrvoKorčula na Jadranskom moru. OstrvoKorčula je bilo tada sigurno utočištedo italijanske kapitulacije, 25. jula,1943.g. Naime, od tada su Italijanidržali teritoriju uz pomoć njemačkevojske. Florica sa majkom uspjeva dapobjegne brodom i ode do italijanskogkopna. Putujući preko noći, one stižuza dva dana do Italije i svog odredištaBarija. Mihael koji je tada bio u Splitu,znao je za njihovo bjegstvo i nekolikonedelja kasnije i on im se priključuje.U Bariju, Florica je našla posao priAmeričkoj vojsci i tamo upoznajeHarija Vjenčali su se 24. juna, 1945.godine. Hari se vratio u Ameriku posli-je završetka rata, a Florica je ostala dačeka do juna 1946.g., dok nije pribavilasve useljeničke papire.Dan prije nego što je Florica napustilaItaliju, njena majka je primila pismood brata Leze Altarca. Napisao je da su u napadu, u maju1941.g., kada su Jevreji iz Vlasenicevođeni i zatvarani u jedan ambar,stradali svi Jevreji iz Vlasenice i cijelaporodica Altarac. Takođe je napisao ito, da su oni tada bili jednim metkomubijani, jedan po jedan, od stranelokalnog muslimana, koji je radio po

njemačkimnalozima, azatim je njiho-va tijela baciou jedan klanac.Lezo je olabavio jednu dasku u ambarui tako pobjegao, noć prije nego što jeučinjen pokolj. On je bio jedini člannjihove porodice koji je preživio ovajmasakr. 42 člana porodice Altarac,nastradali su prilikom pokolja Jevrejau Vlasenici.Kako Flori danas kaže: “Došla sam uAmeriku 1946.g., kao mlada, sa kofer-om punim sjećanja, kako dobrih, tako iružnih. Mnogi od nas koji smo preživ-jeli holokaust, imali smo jednu zajed-ničku misao i stvar...našu tišinu. Ali,ipak, kako smo rasli i starili, počelismo da osjećamo da trebamo da podi-jelimo sa svijetom našu bol i patnju, atakođe i naša sretna sjećanja. Ja sammoja sjećanja pretočila u pjesme. Mojepesme su bile prenošene usmeno sageneracije na generaciju.”

Florin pokušaj da pjesmom naladinu očuva tradiciju je veomavažan, jer je njena generacija,posljednja generacija koja govoriladino jezik kod kuće. Pjesma je

ono što našu dragu Flori ispunjava.Nemilosrdna zbivanja i sva stradanjaza vrijeme rata napadaju njenu dušu,ali ona se brani pjesmom, nekada pjes-mom punom bola i tuge. Sjećanja napjesmu njene none, sjećanja na Bosnu,Sarajevo, ostaju za sva vremena i gen-eracije. Ona ima stalnu potrebu da sas-tavi kontraste kroz svoju pjesmu, odtužnih sjećanja do sretnih zvukovanjenih nadahnutih pjesama, kroz kojudolazi do izražaja njen talenat muz-ičara, kompozitora i pjevačice. Na njenom putu joj pomaže porodica,pa tako zajedno pokušavaju da održe isačuvaju tu sjajnu i raznovrsnu muz-ičku tradiciju bosanskih Sefarda, kao iuspomenu na porodicu Altarac.Flori Jagoda (Flory Jagoda) objavila je4 CD-a :Kantikas Di Mi Nona - Pjesme mojebake, su pjesme koje je nju baka učilakao mladu djevojčicu i govore o sret-

nim uspomenama na porodicu u Bosni.Ove pjesme su bile nonin poklon, kojije Flori ponijela sa sobom odlazeći izEvrope.Memories of Sarajevo - Uspomene izSarajeva, su pjesme posvećene 500-godišnjici protjerivanja Jevreja izŠpanije, ali i njihovom daljem očuvan-ju uspomene na život u Španiji krozpjesme.La Nona Kanta - Baka pjeva, ovepjesme je napisala Flori za svoje unukei otpjevala ih je sa svojom djecom Beti,Elliotom i Lori.Arvoliko - malo drvo koje stoji kaonijemi svjedok užasnog kraja porodiceAltarac iz Bosne. Jedino je ono danasoznaka masovne grobnice 42 članaporodice Altarac, koja je nedužnastradala za vrijeme Drugog svjetskograta. Kroz ove pjesme, oslikan je njenbol, patnja, tuga, koji joj konstantnododiruju dušu.Takođe je objavljena i Flory Jagodapjesmarica, a snimljen je i dokumen-tarni film The Key from Spain - Ključiz Španije.Izgnani Jevreji iz Španije, ponijeli susa sobom ključeve svojih mirisnihkuća. Tako te ključeve čuvaju i Jevrejikoji su se nastanili u krajevima bivšegOtomanskog carstva. O tome pjeva iFlori Jagoda:"Onde esta la jave ke estava in kašonMis nonus la trušerun kun grandedolor de la kaza de Espanja, deEspanja.""Gdje je ključ što je bio u sanduku,preci moji ponijeli ga, potreseni bolno,od kuće u Španiji, u Španiji."I tako naša draga Flori Jagoda u svo-jim koferima čuva Sefardskuuspomenu, dugu više od 500 godina,čuva i svoje patnje, sjećanja, boli, tugu,ali i radost, veselje, sreću i ljubav.A mi nju čuvamo, u svojim srcima isvojim koferima uspomena, za sva vre-mena. Januar, 2009

Tekst priredio: Aron Albahari

Flora Altarac sa harmonikom

Familija Altarac ispred ku}e u Vlasenici

Flori Jagoda i njen koferuspomena

nas sviju Bog čuva! Možda ćemo se opet vid-jeti!" Roza je shvatila, da je to bilo njihovozadnje viđenje. Mjesec dana u Jasenovcu, mjesec dana pakla -batina, suza, vriske, gladi i straha. Roza je u velikom strahu čuvala svoju sestru ibraću. Bojala se dana kada će doći po njih iodvesti ih u komoru."Ime mi je Roza, a ovo je moj brat Jozef i...,"nije uspjela izgovoriti imena ostalih, kadaodjednom priđe i drugi vojnik.Vidjela je da senešto raspravljaju.Odjednom je došla žena vojnik i rekla joj dapođe sa braćom i sestrom za njom.Roza je mislila da im je došao kraj. Penjući sestepenicama do glavne zgrade, bila je sva zbun-jena i uplašena. Kada su stigli do vrata glavnesobe, žena koja ih je dovela rekla joj je da sače-ka. Nakon par minuta su ih uveli u sobu.Usljedila su pitanja: "Kako se zoveš?" Vidno preplašena, Roza reče: "Božić Roza,Jozef, Rikica i Leon", pokazujući prstom nasvoju braću i sestru. U sobi je zavladao tajac.Roza, mada i sama dijete, reče im da se znamoliti Bogu i prekrsti se. Opet je nastao tajac.Komandant je upitao: "Ko je pokupio ovudjecu? Odakle dolaze ova djeca? Pa zar vi hap-site i dovodite i katoličku djecu? Smjesta da ihvratite odakle ste ih i pokupili!"Velikom brzinom, izvedoše njih četvoro iz sobe,narediše dvojici vojnika da ih stave u posebneprostorije. Rozi nije bilo jasno kako katoličkadjeca, ali odjednom je shvatila da ne smije rećisuprotno. Dva dana su ih držali u posebnimprostorijama, kada treći dan dođe ista ona ženavojnik i kaže Rozi da se spreme, jer idu kući.Nije znala da je već unaprijed bilo dogovorenoda ih odvedu u Gradišku, kao u malo bolji logor.Zar logor može biti dobar? Sve do momentaulaska u novi logor je vjerovala da idu kući.Kada su ih grubo počeli izbacivati iz kamiona,postalo joj je jasno da odavde nema izlaska, bezobzira što su rekli da su katolička djeca.Grčevito je čuvala svoju sestru i brata za ruku,dok je najmlađi brat uvijek bio na njenimnejakim leđima. Prozvali su ih i smjestili u neu-glednu, vlažnu, zagušljivu sobu sa mnogo kreve-ta. Bili su gladni, iscrpljeni, promrzli, preplašeni.Čak je i najmlađi Leon, prestao plakati, kao daje znao da se to ne smije. Dani su prolazili, Rozusu stavili da radi u vešeraj da ne bi plakala, odbola u grudima u sebi je pjevala pjesmu koju jojje majka pjevala, "Adio, adio, kerida".Jednoga dana, su ih pozvali i odveli u jednuposebnu sobu i rekli im da tu sačekaju. Mislila je da je to kraj, da ih vode na streljanje.A onda, vrata sobe se otvoriše i Roza ugledastrica Franju. Potrča prema njemu i počeplakati: „Gdje je otac, da li je živ?" Pitanja sunasumice izlazila iz njenih usta. "Hoćeš nasvoditi kući, striče? Odveli su Anitu i tetku uneku komoru u Jasenovcu, odveli su i sve ujake,možeš li ih vratiti? Grozničavo je stegla striče-vu ruku. Stric je smrtno problijedio. Malo sesabrao i gotovo promuklim glasom je rekao:"Roza, smiri se, došao sam da vas vratim kući,otac vas čeka! Samo moram još nešto završitiovdje i odmah polazimo!Pred vojnicima, izvadi malu knjigu iz džepa ireče djeci: "Ovog momenta vas krstim. U imeOca, Sina i Duha Svetoga, prekrižite se i

pokaza im kako. Djeca su mahinalno rukomprelazila preko čela i tijela. Vidjevši to komandant logora im je rekao:"Pošto ste Katolička djeca, i sam Kardinal jedošao po vas, a još i stric vam je, slobodni ste.Idite kući.Tako su dobili neke papire u ruke i sastricem izašli na seoski put. Gladni, preplašeni,umorni, grozničavo su se držali jedni za druge istričevu svećeničku odoru. Napokon, poslije dvadana putovanja, vratili su se kući u Sarajevo.Zagrlili su oca, bolesnog, izmučenog. Ujutro suga zatekli mrtvog u njegovoj sobi. Stric jeobavio sve oko sahrane i djecu uputio u domčasnih sestara. Do kraja rata su djeca bilatamo. Nikada, nikome, nisu smjeli reći za svojestvarno porijeklo, to je bila tajna, koja semorala ponijeti u grob.Ubrzo nakon završetka rata, Roza se zaposlilau dječjem vrtiću. Nakon toga je radila uTvornici čarapa Ključ. Sa svojih sedamnaestgodina, odlučila je da sestru i braću izvede izklostera i da se useli u svoju kuću na Bistriku.Nije mogla povjerovati koliko će imati problemai da nikada više neće moći ući, baš, u tu kuću.Neki novi ljudi su bili u njoj. Odlučila je da sejavi daljoj rodici majke Anule, Klari, koja jestanovala kod Katedrale. Kad ih je vidjela,tetka Klara je zaplakala, uvela ih u kuću irekla: "Od danas ste vi moja djeca! Više vasnikada i niko neće nigdje voditi, ovo je vaš dom!Roza je, tek sada, osjećala da su na sigurnom iona i djeca.Roza je, kasnije, upoznala Boška. Iz tog brakarodio im se sin, moj muž Nebojša. Nebojša i ja imamo dva sina. Tri pune godine sam tražila dokumenta inapokon sam uspjela sve da povežem. Najviše zaslužna za ovu priču je gospođa Lola,koja mi je rekla na kraju: "Da se tako neštodesilo u mojoj porodici, ja bih napisala roman!"Zašto Anula? Zato što je Anula bila stub cijele budućeporodice. Žena koja nije prezala da svojuljubav kruniše i ozakoni, ne pitajući za porijek-lo, vjeru, pripadnost, bilo joj je važna samoljubav, poštovanje i sreća.Zahvaljujući Anuli, preživjeli smo ovaj rat,dobijali humanitarnu pomoć, koja nam jespasila živote, ne samo nama, nego i našim poz-nanicima, rodbini, prijateljima. Na ovaj načinsam željela oživjeti uspomenu, kako na Anulu,tako i na Rozu, i sve iz porodice Montiljo,Sabo, Levi, Božić. Da bude još zanimljivije,tragajući za dokumentima, saznala sam damajka Avrama (Jozefa) Božića, ApolonijaMayer, ima Jevrejsko porijeklo! Možda je to ijedan od razloga, što su Anulu prihvatili! Sve vrijeme, dok sam tragala za dokumentima idokazivala Anulino postojanje, kao i njene sestre,braće i cijele porodice, obuzimao me je osjećajkao da je ona tu, u mojoj blizini i usmjerava me. Čuvam dokumenta koja ću predati svojoj djeci,neka znaju odakle vode njihovi korijeni. Na samrtnom času, moja svekrva Roza me jepozvala u sobu i oprostila se od mene, oprostilase od cijele porodice, dala uputstva gdje da jeukopamo, nakon pola sata je umrla. Tiho imirno, kao da je zaspala.Sada se više ne čudim kada bi vrlo često pje-vala, pjevala bi na španskom jeziku."Adio, adio kerida, non kero la vida..."

Jedne hladne, januarske subote, nastanici metroa u Vašingtonu, došao ječovjek, te počeo svirati violinu.Svirao je šest Bahovih djela oko 45minuta, u vrijeme najživljeg prometa ugradu. Proračunao je da će na hiljadeljudi proći kroz stanicu, većina od njihna putu do posla. Jedan sredovječančovjek je, prolazeći kraj njega, teklagano, usporio korak slušajućimuziku, ali je nastavio svojim putem.Minutu kasnije, violinista je dobio svojprvi dolar, neka žena je samo spustilanovac u kutijicu i nastavila dalje.Nekoliko minuta kasnije, jedan mladićse naslonio na zid u namjeri da gasluša, ali je ubrzo pogledavši na sat,požurio dalje... Očito je kasnio naposao.Najviše pažnje pružio mu je 3 godinestar dječak. Njegova majka ga jepožurivala, ne dopuštajući mu da sezadržava kraj violiniste. Dječak je nas-tavio hodati, stalno se iskrečući na vio-linistu.Svi roditelji i sva djeca koja su prošla,bez izuzetka, tako su se ponašali.

U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi sezaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20njih mu je dalo novac, nastavivši hodatiistom brzinom. Prikupio je 32 $.Niko nije primjetio kad je prestao svi-rati. Niko nije aplaudirao.Niko nije znao da je ovo bio violinistJošua Bel, jedan od najboljih muzičarana svijetu. On je svirao jedan od naja-traktivnijih i najkompliciranijih koma-da ikad napisanih. Svirao je na violinivrijednoj 3,5 miliona dolara Dva danaprije svoje svirke, u podzemnoj žel-jeznici, Jošua Bel rasprodao je ulazniceu pozorištu u Bostonu, svako sjedalojekoštalo, u prosjeku, 100 $.Ovaj eksperiment organizirao jeWashington Post, da ispita socijalnupercepciju i prioritete ljudi.Da li ćemo uočiti ljepotu?Da li smo u stanju prepoznati talent uneočekivanom kontekstu?Ako nemamo vremena da bismo slušalijednog od najboljih muzičara na svije-tu, koji svira najbolju muziku ikadanapisanu, koliko drugih stvari propuš-tamo?

Koliko drugih stvari propu{tamo

Uli~ni svira~

Narodno pozorište Sarajevo„COMPAS“ DANCE COMPANY –

IZRAELU sklopu Festivala

„Sarajevska zima 2009“, 08.02.2009.g.

Baletna trupa „COMPAS“ izIzraela donijela nam je dušu fla-menka i onaj neobjašnjivifenomen želje za igrom kada suu pitanju ritmovi španske

muzike. Šta je zapravo flamenko ilicante flamenco?To su španski narodni plesovi i pjesme,rašireni prvenstveno u Andaluziji. Sadržearapske i hebrejske elemente, a od 19.vijeka najviše ih izvode i predajom

prenose Cigani Andaluzije i StareKastilje.Postoje različite varijante flamenka:Algeria, Buleria, Sevillana, Malagena,Seguidilla itd. Flamenko se pjeva bezinstrumentalne pratnje (sapataedo),pljeskanjem ruku (jaleo) ili se prati kas-tanjetama.Pjevanje je vrlo izražajno, dramatično, aplesanje živopisno, dinamično, ritmično,pa se flamenko ubraja među najosebujni-je plesne pojave.Baletnu trupu „COMPAS“ vodi umjetnič-ka doirektorica Michal Natan, koja jeujedno i koreograf trupe. Michal Natan je prvenstveno odlična fla-menko plesačica, što je odmah i pokazala,

kada se zavjesa u Narodnom pozorištuotvorila, sa briljantnim, uspješnim i orig-inalnim plesom. M. Natan je učilarazličite stilove plesa. Tako, osimFlamenka, poznaje klasični balet, moder-an i buto - japanski stil plesa. Mnogogodina je živjela u Španiji. Nastupala je uplesnom klubu „Tabla FlamenkoZambra“ u Madridu. Flamenko jeusavršila kod poznatih majstora flamen-ka: Manolo Marin, Paco Fernandez iJavier Cruz. U njenoj karijeri su mnogifestivali zauzeli važno mjesto, a od2005.g., M. Natan je dio „Miguel AngelEspana Ballet“ trupe, sa kojom gostuješirom svijeta.Predstava na originalnu muziku AntoniaEspandera, Kali Margalit, Havel Verchulei narodnih napjeva, ukomponovana saudarima nogama u ritmu, pljeskanjemdlanovima ili kastanjetama, je u stvaripriča o Kralju Davidu i ljepotici Bat-Ševi.Bat-Ševa je žena kraljevog oficira Urije.Čuvši da je Urija poginuo u borbi, ona jeu tuzi. Ljubav Kralja Davida prema Bat-Ševi ipak je uzvraćena od mlade žene.Proroku Natanu nije bilo pravo zbog oveljubavi, ali na kraju se, kao u svakojdobroj priči, završi sa blagoslovom. KraljDavid uze Bat-Ševu za ženu, koja murodi sina Solomona kojeg je i Bog volio.Koreografkinja M.Natan je uradila lijepu,dobro organizovanu predstavu. Pokretiigrača u maniru i stilu flamenka su, ustvari, vješto ukomponovani, a mogukazati i testirani sa kombinacijom balet-skog igrača Arika Alfassia koji je, igrajućiKralja Davida, bio neka vrsta sponeizmeđu vrelog flamenka i čiste baletskeforme ovog igrača.Kroz pojavu Arika Alfassia, još jedanputje potvrđeno da je klasični balet, prijesvega, umjetnost plesača.Igrači u ovoj predstavi, su nam pokazalivječiti san o igri: prekrasnu igru ruku,svoj torzo, okrete i taj fascinirajući,neočekivani, iznenadni akcent, komplet-nim ljudskim bićem u djeliću sekundezaustavljenim samo jednim pljeskomdlanova ili udarom o pod.Igrači su djelovali uigrano i što je za fla-menko bitno, bili su puni energije iodavali punoću stila. Vokabular i struktu-ra igre potpuno je ispoštovan.Lijepa večer plesa, nekako drugačija,opuštena i što je najvažnije uživanje zapubliku.Šta to volim u flamenku koji nam jepredstavila baletna trupa „COMPAS“?Volim tu emocionalnu podlogu kojapokreće dušu, naša stopala i želju dazaplešemo.Stara priča o Kralju Davidu i Bat-Ševi,metaforično ispričana jezikom flamenka,svjetlost scene i kostima, dali su nampredstavu specifičnu po izrazu i mnogo,mnogo ritma, a za goste iz Izraela još višeaplauza iz punog gledališta.

Jevrejski glas /19/ mart 2009.Jevrejski glas /18/ mart 2009.

Razno Doga|aji

Jevrejska ljubav u ^ajni}u Objavljujemo reakciju gospođe MilaneBurović, članice Beogradske jevrejske opš-tine, na tekst objavljen u "Jevrejskom glasu"broj 38 , Juni 2008., na strani 29., podnaslovom "Jevrejska ljubav u Čajniču". Dakle reagujući na tekst, ona kaže:"Sa velikom sam simpatijom pročitala tekst

pod naslovom "Jevrejska ljubav u Čajniču",objavljen u Jevrejskom Glasu broj 38, Juni2008. Tekst je potpisan od autora MileBajčetića, koga se sećam kao velikog pri-jatelja moga oca. Želim da dam jednu bitnuispravku-dopunu na pomenuti tekst (obziromda se radi o mojoj porodici), gde stoji da sumoji pokojna majka Mirjam - Mikica (rođe-na Levi) i otac Slavko Burović imali samodva sina. Moja ispravka je da su mama itata imali nas šestoro djece, tri sina i trikćeri, od kojih većina i dalje živi u Čajniču.Uz pozdrav g. Bajčetiću i redakciji lista.Uz pozdrav, Milana Burović

U vezi sa ispravkom teksta"Jevrejska ljubav u ^ajni~u", oglasio se i njegov autor, g. Mile bajčetić. On seobraća gospođi Milani Burović: Poštovana gospođo Burović,U vezi sa Vašim reagovanjem na moj tekst"Jevrejska ljubav u Čajniču", obavještavamVas da sam sa roditeljima, kao izbjeglica, živiou Čajniču, 1942. godine. S Vašim ocemMišom, dopisivao sam se niz godina. Slikakoju sam priložio, greškom nije bila objavljena.Podaci o Vašoj familiji bili su dio mog saznanjai Redakcija lista sa tim nema ništa. Drago mije da je greška ispravljena.S poštovanjem,Mile Bajčetić

Naknadno smo dobili podatke i o imenimabraće i sestara porodice Burović, od g. AronaAlbaharija iz Beogradske opštine.Najstariji brat je bio Milorad, umro je ovegodine u Čajniču, u 70 godini. Svi ostaližive u Čajniču; Bogoljub 65 godina, Vlajko53 g., Mirjana, udata Kalacanović 68 g.,Slavka, udata Popović, 62 g., dok najmlađaMilana-Mileva Burović, 57 godina, živi uBeogradu.Redakcija "Jevrejskog glasa"

Gordana Janković-Alkalaj 40 KMPrilog za "Bohoretu", Sjećanje na dragog brata, dr.Isidora-Bracu i dragog supruga Ratka, umrlih uIzraelu

Jozef Abinun 80 KMSocijalna sekcija

Jozef Abinun 70 KMZa rad Jevrejske opštine Sarajevo

Danilo Nikolić 50 KMPrilog Opštini, povodom godišnjice smrti majke Donke Nikolić

Nora Šlezinger 50 KMPomen na drage i voljene, supruga, prim. dr. MilivojaŠlezingera i kćerku Leu, prilog za Socijalnu sekciju

Zora Danon 10 KMSjećanje na Ginu Konforte, prilog za Socijalnu sekciju

Drenka i Ognjen Levi 50 KMPomen za petogodišnjicu smrti supruga i oca, Jakice Levi, prilog za Omladinsku sekciju

Dobrovoljni prilozi

PozivRadim na knjizi oJevrejimaVlasenice, temolim svepotomke Jevreja izVlasenice da mi sejave na e-mail adresu:jasnacir@eunet.rsili Jasna Ćirić,Čairska 28/2, 18000Niš, Srbija

KRALJ DAVID I BAT-[EVA/King David and Bat-Sheba/

Pi{e: Edina Papo

Kada je nedavno zazvonio telefon, nisammogao ni pretpostaviti da ću biti diojedne tužne i lijepe priče. I nije mi žao!Poziv je stigao iz sela Mulići krajVisokog. Na drugoj stani je MerhimaBegović. Moli me da pomognem njenojkćerki koja treba da napiše dramu zaneko takmičenje u Vašingtonu. Tema jenešto o Sarajevskoj hagadi i zajedničkomživotu u Bosni. Naravno da sam obećaoda ću pomoći kada dođu u Sarajevo.Mehrima mi je rekla da će doći čimskupe novac za put. Shvatio sam da pos-toji problem i zaputio sam se premaVisokom.Tamo me je dočekala cijela porodica.Atmosfera puna tišine, polako počinjemoda pričamo, tražim način kako da probi-jem tu neugodnost, kako da se približimtim skromnim i poštenim ljudima.Mirnesa, mlada književnica, eto, napisalaje već dvije knjige. Impresioniran samčinjenicom da je ona bez ičije pomoći,bez kompjutera, bez interneta i kablovsketelevizije, udaljena od gradske vreve idogađaja, uspjela svojom imaginacijomda obuhvati svijet, prođe zemlje, upoznaljude, dok joj se oko nogu vrti mačakBijeli, već sav posivio od februarskoggonjanja.

Sarajevska hagada je oduševljava. Prevrćestranice, zagleda slike, ta čudna i nepoz-nata slova, ne vjeruje da je Hagada stiglau njen dom.Mirnesa je odlična učenica u GimnazijiVisoko. Bori se da pokaže svijetu kakvaljepota raste u bosanskim baščama, kakoneodoljivo miriše i opija, kako mali cvje-tovi mogu da rastu tako lijepi i veliki.Prva knjiga, „Moj svijet“ izašla je prošlegodine i dok ovo čitate upravo je izštampe izašla i njena druga knjiga „Samojoš tren“. A, Mirnesa ima samo 15 godina.I već za sobom ima literarnih nagrada.Mala Mirha, učenica trećeg razreda,pokušava da sustigne svoju sestru,priprema prvu knjigu svojih priča.Ovaj susret za mene je bilo svjetlo,probudio mi nadu, dao mi snagu dapokrenem svjetove.Za početak, dao sam sebi zadatak dapomognem maloj Mirnesi u nabavljanjukompjutera i stipendije da može dastvara bolje i brže, darovat joj trenutakzadovoljstva, osloboditi je stresa preživl-javanja. Pročitajte ove priče, siguran samda ćete shvatiti zašto sam spreman da jojpomognem. Ona je to zaslužila. Ona jesvjetlo.

Eli Tauber

OBE]ANA ZEMLJABio sam na Gori Sinajskoj, čekajućiNjegovu Riječi čuh je napokon:Tebi, po volji mojoj,Riječ predajem.Noseći me u srcu, saznat ćeš drevnepočetke,a onda traži puteve budućnosti.

A ja vam velim:Možete me, mene Žida,i dalje, proklinjati, progoniti,od sada je to moja snaga,zemlja, koja me, kao Anteja, životomnapaja,usud koji mi kazuje besmisao patnje.

Gledat ćete me kako satirem mržnju,mirim zavađene, brišem međe,preobraćam gorčinu u sladost, tugu uradost.Bit ću onaj koji potire svo zlo,vječiti let rajske ptice ka Čovjeku,čarobnjak slobode.

Počujte, što vas učim i ćutit ćete tajneživota, postat ćete pčele u košnicama pune medai snaga će vaša porasti do ljubavi.Svatko će biti zaklon od vjetra,utočište od poplava,potok vode u presuhom tlu,sjenka palmi u užarenoj pustinji.

Oči nam više neće biti zaslijepljene,ni uši zaglušene,poravnat će se neravni putevi lažnim pro-rocima iskrivljeni,prestat će lutanje Sinajem premaObećanoj zemlji.

Jer On mi još reče:Budućnost se u čovjeku krije.Obećana je zemlja ona,koju ćete, trudom i ljubavlju, samistvoriti.A svastike, žute zvijezde,logori, getoi, patnje i progonitrunut će, napokon, zauvijek zaboravljenina smetljištima historije.

ZAVJETRuke su našom krvlju prekrili,Riječi im bile od laži satkane,Zlobu su začeli, širili strepnju,Djelo im bijaše brutalno nasilje,Nisu poznavali puteve mira,Stazama su arijevskim pravdu ukinuli.

Hapsili nas, odvodili.Izmislili za nas konačno rješenjeU vagone k'o stoku nagurali

Žedni, izgladnjeli, zatvoreni,Gušili se u vlastitom izmetuNa stratišta stizali prepolovljeni, sloml-jeni,A kukasta gamadDo gole kože nas skidalaPljačkalaGovorila nam o higijeni,Svlačenju, tuševima, pa oblačenju.A onda nas, iz tuševa, plinom gušilaI potom spaljivala.

Zašto je put bezdušnika srećan?Zašto zločinci u miru žive?Tko ih posadi da se ukorijene,Da rastu i rod da rađaju?

Svjetlost smo čekali, kad ono mrakNiotkud spasa, pomoćiK'o niža rasa bili smo vrijeđani,Tučeni, iz domova tjerani,Istinski živi mrtvaci, lutali smo,Skrivali se, u geta zatvarali.

Ali i posljednjim dahom životaZa ljubav Siona smo se moliliI kada je oganj zločina nestao,A vijekovna se nada ispunila:„Slijedeće godine u Jerušalaimu“,Pred Zidom plača zavjetovali seDa nas više nitko zemljom neće raspršitiTjerati, ponižavati, na klanicu voditiBit ćemo ujedno lav, lisica, košutaNa zlu riječ ćemo zlu riječ izrećiNa lukavstvo ćemo se lukavstvom služitiNa nasilje ćemo nasiljem odvratitiNa šalom ćemo šalom poželjetiZnat ćemo odbraniti stečenu sloboduI neće više djeteta, odraslog, ni starcabitiKoji neće svoje dane u Zemlji izraelskoj,U miru Njegovom proživjeti.

NE ZABORAVI MEKad naiđe vrijeme sveopćega zla,U kristalnoj noći ubistvene zimeSjeti me se makar kratkim dahom svojimUsne nek ti šapnu: ne zaboravi me.

Kad kukasta neman predrasudam' svojim Opsjedne ti misli, odgna moje imeSuzama saperi bol iz duše tvoje,Al' nek jedna šapne: ne zaboravi me.

Kad armija mržnje u košuljam' crnimLativši se kletve, dohvati me njime,Rasut će se posvud tople kapi krviJedna će prošaptat: ne zaboravi me.

Kad u sumrak sjetni, naša večer prvaPodsjeti na ljubav i prvotne rimeU njima skriveno već šapat se čuoSjeti me se nekad, ne zaboravi me.

Jevrejski glas /20/ mart 2009. Jevrejski glas /21/ mart 2009.

Literarni kutakTri pri~eAutor: Emil VLAJKI-ASKENAZI iz neobjavljene zbirke "Lutajući Žid"

Nekidrugigrad

Katedralom stare čaršije još uvijek odz-vanjaju zvuci umorne karavane saIstoka.Čuju se čekići kujundžija i glastelala, miješajući se sa mirisom somuna.U ovaj grad se oduvijek dolazilo. Nekadda se prodaje i kupuje, nekad da sedoživi dolazak novog kralja ili cara,kome ovaj grad „zapade za oko“višenego bilo koji, a nekad se dolazilo samoda se popije kahva i popriča sa ljudima.Mnogi dođoše i ostadoše. Donesoše uovaj grad običaje i priče, vjeru i adet.Niče uz džamiju katedrala, ne zasmetajoj ni sinagoga, a ni crkva.Bio je to neki drugi dan.Prođe dosta vremena i nabujalaMiljacka odnese mnogo mostova. Ljudiponovo dođoše u ovaj grad. Dođoše davide stope što ih ostavi Onaj što jepucaoubog ideala i jednim metkom ubio radostu očima mnogih majki. Čak i tada senježna melodija sevdalinke stapala sasjetnim zvukom sefardske romanse i

gospelom pobožnim. Možda je i tada tobio neki drugi grad. U zaborav ode pjes-ma regruta i djevojačke suze. I svijet seponovo okupi u ovom gradu. Dođe davidi je li istina da ima jedno srce i da širiruke cijelom svijetu. Istina je! Jedan pla-men je gorio u njegovom srcu i na krili-ma bijelih golubica nosio poruku miračitavom svijetu.„Doći ćemo opet!“, rekoše na odlasku ine sluteći da to neće više biti taj grad.I dođoše ponovo. Zatekoše ga ranjenog,obasjanog svjetlošću neke druge vatre.Poslaše u svijet slike izmučenih ljudi imolbu za pomoć. I svijet ponovo dođe uovaj grad. Dođe da mu pomogne, da gautješi, da ga osnaži. Nastupi tišina.Utihnu čaršija i pjesma mladosti. To jebio neki drugi grad. Ja ne pamtim ništaod toga, ali sam sretna što je svijet pono-vo došao u ovaj grad. Hvala štopomažete da se o ovom gradu piše jednaljepša historija. Hvala što ste ponovo tu,spremni pomoći da napravimo jedannovi, ljepši i drugi grad, grad koga će sesa radošću sjećati oni koji dolaze. Hvalau ime mog poginulog brata i hiljadedruge djece koja ugradiše svoju mladostu temelje ovog grada.

Dođite! Dođite ponovo da vidite kako jesvakim danom ljepši, veći, radosniji...Dođite opet i čut ćete da čaršija odjekujezvucima života i miriše mirisom mla-dosti. Dođite, jer u ovaj grad se oduvijekdolazilo.

Dođite, jer je ovo sad

NEKI DRUGI GRAD

Mirnesa BEGOVI]

BarMicvahMačak me ponese brzo i Pariz ostadeiza nas.Mislila sam da me ništa nemože iznenaditi, ali kad sam stigla uIzrael, moj novi drug Aron upitaimam li svečanu haljinu. Ostadoh bezteksta.Sreća pa sam šetajući Parizoms Lori riješila haljine za narednihmakar pet godina. Rekla sam mu dahaljinu imam, ali zašto pita ?.Aron

mi objasni da upravo treba početinjegov BAR.MICVAH i da sam poz-vana. Također mi reče da je to sim-boličan prelazak iz dječaštva uodraslo doba, a ujedno i prilika da sejevrejska porodica okupi, proslavi ida pozovu prijatelje. Obukla samjednu divnu zelenu haljinu( još jed-nom hvala Lori) i pridružila se ostali-ma na svečanosti.Aron je bio lijepo obučen i nekakoposebno ozbiljan, s malom kapicomna zatiljku dok je čitao odlomak izTore. Ponosni roditelji su ga kasnijedarivali, kao i ostali koji su bili poz-vani. Kada je obred bio završen, slije-dio je ples. Provela sam još jednoneobično, lijepo veče i upoznala jošjednog prijatelja.Iz Izraela sam otišla bogatija za jošjednu avanturu. Da, otišla, ali gdje ?

Svjetlo iz tame- Mirnesa

Mirnesa Begovi}

U posljednjem periodu, knjižni fond našebiblioteke je obogaćen za sljedeće naslove:

"Dijaspora i druge stvari", David AlbahariAlbaharijeva nova knjiga „Dijaspora idruge stvari" je zbirka eseja koji suobjavljivani u časopisima u Torontu iVankuveru kao i u časopisima u Srbiji,Sloveniji i Hrvatskoj, od 1995-2007godine. Dva teksta preuzeta su iz knjige"Teret", objavljene u Beogradu, 2004.godine. Ovi eseji predstavljaju kratke ilirazrađene crtice koje sa notom humora,ali i melanholije, govore o żivotu uKanadi, Srbiji i negdje između.Zajednički imenitelj je, naravno, dijaspo-ra: život u novoj zemlji, pokušaj pri-lagođavanja i, možda, jedno od osnovnihpitanja koje postavlja prva generacijadoseljenika: Gde je pravi život? U zemljikoju smo ostavili, ili u zemlji u koju smodošli? David Albahari u ovoj knjizi na jednommjestu kaže: "Useljenik se na kraju nalaziu prostoru koji nigde i nikome ne pripa-da, u vodi koja je dovoljno plitka da se neudavi i dovoljno duboka da ne može dastoji na dnu, odnosno , u čardaku ni nanebu ni na zemlji."

"Ruta Tanenbaum", Miljenko Jergović"Ruta Tanenbaum" govori o malojJevrejki koja je, tridesetih godina, uKraljevini Jugoslaviji, bila zvijezda zagre-bačke pozorišne scene, domaća ŠirliTempl, da bi kasnije bila pogubljena uholokaustu. Jergović, u svojoj dosadnajpolemičnijoj i najprovokativnijojknjizi, slika ljudsko licemjerje i kukav-ičluk, ali, kao i ranije kod ovog pisca, toje istovremeno i priča o rađanju zla. "Utoj priči me je uvijek fasciniralo pitanje -kako je mogla biti tolika zvijezda, natakav način obožavana, a da je sutradanveć rasno nečista, već je Židovka i većstrada u holokaustu", kaže Jergović, doda-jući da se on u ovoj knjizi obračunava sapojedincima, a ne sa kolektivima.

"Judaizam", Nicholas de LangeOva knjiga je plod dugogodišnjegpodučavanja i razmišljanja o judaizmu ipredstavlja vrlo dobar uvod i priručnik zasvakoga ko se zanima, kako za istorijsketako i za savremene, vro žive i raznovrsneoblike jevrejskog vjerskog života. Autorse usresredio na razmišljanja o savre-menim problemima s kojima se suočavajudaizam i o tome gdje je tačno mjestojudaizma unutar monoteističke porodice.

Autor je mišljenja da je realnije gledatina sve tri monoteističke religije kao nabraću ili sestre, nego na judaizam kao naroditelja dvije mlađe religije.

"Odjel za rak" / "Rijeka bez u{}a", Aleksandar SolženjicinSolženjicin je najistaknutije imeknjiževnog otpora sovjetskom totalitariz-mu."Odjel za rak" je polubiografski roman

koji, uz središnji lik Kostogutova, dajeniz upečatljivih likova sovjetskih birokra-ta, doktora i medicinskog osoblja, teraznih pacijenata. To je istovremenoroman o neostvarenoj ljubavi, satira napoststaljinističku epohu i studija o ljud-skom ponašanju u ekstremnoj situacijismrtonosne bolesti.

"Rijeka bez u{}a", drugi dio romana »Odjel za rak«, nastavlja osnovnu temukoja je postavljena u prvom dijelu. Odraznih komponenata što su se sklopile usloženu građu djela, ovdje se ublažava, aline i umanjuje, ona satirična, koncen-trisana u gorkom i sarkastičnom likufunkcionera Rusanova, dok se jače ističe ipostaje dominantna ona ljudska i psi-hološka, što se vezuje za složenu osjeća-jnu situaciju ključne ličnostiKostogutova. Tema ljubavne veze kojaspaja bolesnika koji se, po privremenomotpustu iz bolnice, sprema natrag u logori svojoj teškoj sudbini poraženog iodbačenog, i doktorice Vere, obrađena jeizvanredno istančanim nijansama u stiluslavne ruske tradicije psihološke analizeiz djela pisaca devetnaestog vijeka. Upozadini ostaje osjećaj tegobne atmosferebolnice, bolesti, smrtne osude, neposred-no predstojeće ili odgođene, ali nikadaizbjegnute, što tišti sva lica i u većoj ilimanjoj mjeri utiče na njihove psihološkereakcije, kretnje, riječi, nade i očaje.Ovu knjigu smo dobili na poklon od gospođeGrete Ferušić, na čemu joj se puno zahvalju-jemo.

"Dani otvorenih vrata", grupa autoraOvaj priručnik je izdanjeMeđureligijskog instituta, a posvećen jebogomoljama sve četiri bosanskohercego-vačke konfesije. Uz vrlo lijepe fotografijeenterijera i eksterijera crkava, džamija isinagoga, date su osnovne informacije označenju i namjeni njihovih prostorija irelikvija u njima. Ova knjižica je napravl-jena sa ciljem, da se ljudi koji žele datemeljno obiđu bogomolje religija kojimasami ne pripadaju, podrobnije informišuo svetinjama drugih vjernika.

"Jasenovac - @rtva je pojedinac", Jelka Smreka i \orđeMihovilović, kustosiOva knjiga predstavlja poimenični popisžrtava koncentracionog logora Jasenovac,u periodu od 1941. do 1945. godine.Popisom su obuhvaćene osobe ubijene iliumrle u ustaškim logorima u Jasenovcu(III Ciglana - Jasenovac i Kožara),Bročicama, Krapju i Staroj Gradiški, nalogorskim ekonomijama u Mlaki,Jablancu, Gređanima, Bistrici, Orahovoj,Feričancima, na stratištima u DonjojGradini, Uštici, Međustrugovima,Uskočkim šumama, Dubičkim krečana-ma i na rijeci Savi. Na spisku su nave-dene 11 723 jevrejske žrtve.U uvodu knjige se kaže: "Svjesni smo čin-jenice da ni ovaj Popis ustaških žrtavajasenovačkih logora nije potpun, niti jekonačan. Pokušali smo u sjećanja svihnas vratiti žrtve, imenima i osobnimpodacima sačuvati od neljudi njihovoljudsko dostojanstvo, učiniti da ih štomanje ostane bezimenima."

"Hrvatski Pravednici", Miriam Steiner-AviezerOvo je knjiga o hrabrim ljudima, pripad-nicima hrvatskog naroda, koji su u vri-jeme strahovlade zločinačke tvorevineNDH nesebično pružali ruku spasaJevrejima, osuđenima na smrt isključivozbog svoje nacionalne pripadnosti.Jad Vašem je dosad proglasio 103 hrvats-ka Pravednika među narodima. U 60priča, koliko ih sadrži ova knjiga, opisanasu djela i zasluge njih 102.

Uzalud sam 5 godina čekala, očekivala inadala se da će neko od članova Jevrejskezajednice, njegovih saradnika, drugova, pri-jatelja, objaviti u "Jevrejskom glasu" tužnuvijest, bar toliko:8. decembra, 2003. godine, umro je ~lanna{e zajednice Levi (Davida) Jakica, ro|en 3.7.1928.g. u Sarajevu, pravnik upenziji

Međutim, pošto se to nije desilo, a osjećajućidug prema našem Jakici, a po želji našeg sinaOgnjena, održan je Limud za pet godina uJevrejskom hramu.

Ja, Jakicina supruga, oglašavam se sljedećimtekstom:Proživjeli smo skupa 55 godina. Imamo divnogsina, koji je vjerni i odani član Jevrejske opštineu Sarajevu.Naš Jakica je imao teško i vrlo tužno djetinjst-vo. Njegovi roditelji, otac David-Binko(Jakova) Levi i majka Merjam Maestro, imalisu dvoje djece, sina Jakova i kćer Reniku.Tamni oblaci nadvili su se nad cijelom Evropomi ubrzo su stigli i nad Sarajevo. Bila je to kobna1941. godina. Počeo je Drugi svjetski rat.Fašizam se javljao u svom najgorem obliku -pobjesnio. Među mnogima je zavladao strah,napetost, neizvjesnost, nestašica hrane, robe,radnje ispražnjene, rekvirirane itd. U to doba, tata David je imao brijačnicu prekoputa ulaza u hotel "Evropu", pa prema tome ifinu klijentelu, ali samo do tada. Vrlo brzo,dobio je naređenje da se mora svaki dan, uodređeno vrijeme, javiti u poznati ustaškizatvor koji se tada nalazio u centru grada, uzgradi Pravoslavne bogoslovije. Tu su bilizatvoreni komunisti, ilegalci, ...Zadatak mu je bio da brije zatvorenike u poseb-noj prostoriji, uz obavezno prisustvo ustaškogstražara. Jednog dana, dok je brijao poznatogkomunistu, Nisima Albaharija, ovaj mu jemimikom nešto saopštavao, ali i šapnuo kratkuporuku. To je stražar primjetio i navalio naobojicu - bez uspjeha. Lagali su mu, tajna nijeodata. Poslije toga, tata David se vratio kućikrvavog lica i sa izbijena 2 zuba u ruci.Jakica, iako tada dvanaestogodišnji dječak, bioje zbog saznanja da je neko tukao njegovog ocajako potrešen i žalostan. I u kasnijim godinama,

kada je neko pričao o tome oči bi mu zasuzile. I mama Merijam je morala svakog dana da sejavi na prisilni rad - čišćenje kasarni i sl. To jenanosilo dodatnu bol i strah njihovoj mladojdjeci, Jakici i Reniki.Jednog dana, tati Davidu se posrećilo, tako daje uspio organizovati Jakicinu i Renikinuevakuaciju iz Sarajeva, autom rođaka Atijasaiz Mostara. Mama Merjam je tada bila naprisilnom radu, ništa o tome nije znala. Jakicaje, po običaju, došao u brijačnicu kod oca da muda malo novca za mlijeko i dnevne potrebe.Otac mu je dao novac od jutarnjeg pazara, (daima za puta!) i poslao ga pravo kući da spremimalo stvari za sebe i sestru i da u određeno vri-jeme dođe na zakazano mjesto, odakle će krenu-ti za Mostar, rođacima Atijas. Posebno mu jenaglasio da čuva tajnu i da nikome ništa negovori o tome. Ipak, Jakica, dijete ko dijete,nije mogao izdržati, te svrati, u blizini Imareta,kod tatinog prijatelja (ili rođaka), LeviAvrama, koji je u to vrijeme imao radnju čara-pa. Šapnuo je Avramu novost, a ovaj mu je,nemajući ništa drugo, nagurao u džepove čara-pa. To mu nikad nije zaboravio i odužio mu seposlije mnogo godina, ali to je posebna priča. Kako tako, brat i sestrica sretno stigoše uMostar, ali tužni, sa mamom se nisu pozdravili.Poslije izvjesnog vremena (to je još uvijek1941. g.), nekako, zlopateći se, stiže u Mostar itata David.Raznim vezama, nastojao je da izvuče izSarajeva i svoju Merjam. Slao je neke doku-mente, propusnice i sl., ali to do nje nije stizalo,veze su bile nepouzdane.Jednog dana, mama Merjam je pokupljena saostalim Jevrejkama sa prisilnog rada i trans-portovana u logor \akovo. Nekakav kontakt suuspostavili. Pisala je kratko, na logorskim dopis-nicama, obavezno: "Mi smo dobro (ona i Rafo,brat joj) i čuvaj djecu, neka me ne zaborave."Tako su jednom, kartom iz decembra 1941. g,obaviješteni da je rodila sina i dala mu imeSalamon i opet, da su dobro. Dobijala je, povremeno, pakete preko Židovskebogoštovne općine Osijek, kad bi pristigaonovac za nju. Tražila je haljinu, veš, nijeimala šta obući.Tata David se jako trudio da brijanjem neštozaradi, da doprinese u kuhinji tetke Sare Atijas,gdje su se hranili i gdje je bilo još puno izbjegli-ca, a i da pošalje paket svojoj Merijam. Da biolakšao ocu, Jakica se zaposlio kod mostarskogauto-mehaničara, Laze Trajkovića. Tu je biošegrt, nešto bi naučio, a imao bi i ručak. Uvijekje hvalio majstora Lazu da je bio dobar čovjek.U zadnjoj karti mama javlja: "Ne šalji mihaljinu, neće mi trebati, večeras dolazi "tijamandar", čuvaj djecu." Zatim, zadnja karta izBosanskog Broda, iz koje se zaključuje da jesasvim svjesna gdje odlazi - u nepovrat sa svo-jim sinčićem, bebom Solomonom, gdje piše:"Djecu mi čuvaj, molim te ko Boga! Djeco,slušajte tatu." I tu je kraj pisanju, a kakav jenjihov kraj bio???Ova bolna saznanja cijelog života su tinjala uJakici i samo je sa mnom o tome razgovarao ito je ostalo duboko u meni. I pored toga što su bili prihvaćeni u topli domAtijasa, Jakica je cijelog života, pored logora imnogih drugih poteškoća, bio isfrustriran izb-jeglištvom.1942. godine, okupatori Italijani su ih pokupilisa ostalim Jevrejima i internirali na Lopud, azatim u logor na Rabu. Ploveći od Lopuda zaotok Rab, brod se zaustavio u Splitskoj luci. Tuse mali Jakica, sa jednim svojim drugom,

izmigoljio kroz masu stražara, mornara i logo-raša i neprimjećeni su stigli na kopno. Radovalisu se, evo nas na slobodi, ali prisutna tuga turadost umanjuje. Nema majke, sam u nepozna-toj luci, virio je iza jedne zgrade na brod. Srcemu je lupalo, penjalo se u grlo, gušio se u suza-ma, pa tamo su mu ostali tata i sestra. Nikogaviše nema. Jadni i nikakvi, prošvrljali su malopo okolini, bez dinara u džepu, gladni, nigdje nisvoga, ni poznatoga. Sada se itekako uplašiše.Brzo se vratio na brod u zagrljaj zabrinutomocu i sestri Reniki. Kratko trajaše njegova slo-boda - od Rive do broda!O pažnji, nježnosti i toplini tate Davida premasvojoj djeci, pričala mi je (takođe logorašica saRaba), naša zajednička i bliska prijateljica,nedavno preminula, gđa Mirjana Papo. I poredtoga što je inače bio dobar, tata David se jošviše trudio u tim logorskim (ne)uslovima, da biispunio posljednju želju svoje drage Merijame.Sve je ovo samo jedan kraći opis iz života našegdragog Jakice. Bio je uporan, oštrouman, šar-mantan, vrijedan, rijetko pošten, isključiv. Mojrođak, Branko Ćopić je govorio: "Jakove, ti sičovjek i po, a bogami mi ličiš na mog prijateljaŠarona..."

Drenka Levi

Jevrejski glas /22/ mart 2009. Jevrejski glas /23/ mart 2009.

Desa Ergas, ro|ena Maunagi},rođena 09.04.1910, u Sarajevu, umrlaje 03.03.2009.Udovica Josipa Ergasa, voljela je veselodruštvo, prijatelje i odlazak na planinu,a najviše od svega svoju kćerku Cicu iunuka Jesenka. Bila je puna duha irado je primana u društvo. Živjela je 14godina u Izraelu, gdje je, Također, bilaomiljena među prijateljima i komšijama. Sahrana je održana 05.03.2009, naJevrejskom groblju na Barama. Zihrono livraha!

Sa žalošću obavještavamo da je našadraga članica iz Doboja, majka, supru-ga i baka, Atijas Bo`ica, preminula 21.decembra i sahranjena je na Jevrejskomgroblju u Doboju.Atijas Božica je rođena 1954g. i bila jedugogodišnji aktivni član Jevrejske opš-tine u Doboju, gdje je radila kao blaga-jnica i bila uključena u brojne aktivnostiOpštine. Izjavljujemo duboko saučešće supruguMordehaju, sinovima Danijelu i Darijui ostaloj porodici pokojnice.

Priredila: Gordana Girt

N O V I N A S L O V I U B I B L I O T E C I

Zahvalnica 10. decembra2008. godine, na

sarajevskom Groblju Bare, je obavlje-na vjerska sahrana moje, 1992. godine,tragično preminule kćerke. Zahvaljujem se Jevrejskoj zajednici napomoći koja mi je pružena okosahrane.Posebno se zahvaljujem gospodi:Jakobu Finciju, Borisu Kožemjakinu,Danilu Nikoliću, Dušku Blaževiću, tegospođama Nađi Finci i Miri Andrle.Također se zahvaljujem svim"Bohoretama" na solidarnosti isaučestvovanju u mom bolu, a posebnoLauri Papo - Ostojić i Zlati Nikolić,kao i gospođi Dragani koja mi jesvakodnevno pružala podršku i naneki način utjehu u mojoj tragediji. Moram spomenuti i g. Elija Taubera iovim putem mu se mnogo zahvaliti,jer mi je priskočio u pomoć kao čovjeki na sahrani je održao vjerski obred.Zahvaljujem se i mojim komšijama,gospodinu Esadu i gospođi ĆamiliIslamović, koji su me pazili i bili uzmene u mojim najtežim trenucima, odidentifikacije do ukopa moje jedine ivoljene kćerke Lee. Nora [lezinger

P i smo

Exp. Zajednica jevrejskih op{tinaBosne i Hercegovine71000 Sarajevo Hamdije Kre{evljakovi}a 59

Purim u ZvornikuSidonija Ginzbergerna,1928.god.

Kralj Aha{vero{ i Haman (Lelo Tauber i Iso Maestro)Sarajevo 1964.god