Lapačka župa

Krbavskoj župi nisu pripadali krajevi koji su se prostirali s istočne strane šumovite gorePlješivice. Taj kraj pripadao je starohrvatskoj župi Lapac. Ona je u teritorijalnom pogledu bilaprilično prostrana, no zbog svoje izoliranosti i gorskog zemljišta bila je naseljena samo naokoloLapačkoga polja.

Lapačka župa dobila je ime od Lapčana, starohrvatskog plemena koje se ovamo naselilo izsjeverne Dalmacije. B. Gušić je iznio mišljenje da podrijetlo Lapčana valja tražiti u njihovojpradomovini u porječju rijeke Labe. O dolasku Lapčana do obala Jadrana postoje dva podvojenashvaćanja. Prema B. Gušiću, oni su ovamo došli zajedno s Avarima, dok većina hrvatskihpovjesničara tvrdi da su u Dalmaciju stigli u skupini s ostalim hrvatskim plemenima. Izgleda dasu Lapčani u borbi s Avarima na području Like podnijeli najviše tereta, a nakon toganaselili su se u zaleđu Zadra.

Kasnije se jedan dio ovdašnjih Lapčana odijelio od svoje matice te se preselio u gornjePounje. Tu su ti Lapčani osnovali vlastitu župu. Oni pak Lapčani koji su ostali u zaleđu Zadra,imali su također svoju župu, ali se ona nije nazivala Lapačkom, već je tadašnje isprave nazivajuimenom Hrvati.

O Lapačkoj župi, napose o njezinu stanovništvu, nema mnogo pisane okumentacije. Ona jejamačno stradala u ovdašnjim bojevima s Turcima. Prema S. Pavičiću, pounjski Lapčani živjelisu više od četiri stoljeća izolirani okolnim šumama i brdima.

Kada je Kraljevina Hrvatska ušla u ugovorni savez s ugarskom državom, lapački župani nisubili voljni priznati novu feudalnu vlast. Poznato je da je kralj Bela IV. zbog toga kaznioneposlušne Lapčane. U ispravi koja govori o tome, kralj upozorava Lapčane da su dužni slušatinjegove kaštelane i pokoravati se kraljevskim odlukama.

O naseljima Lapačke župe podaci su također dosta škrti. Zato S. Pavičić, kada govori o Konubi,kraljevskom gradu župe, opravdano sumnja da je tu nekoć bilo i plemensko središte. Kasnijeisprave kao župsko središte spominjuRmanj, koji je ležao na ušću Unca u Unu. Spomenutomjesto razvilo se koncem 14. stoljeća u trgovište pa ga tadašnje isprave spominju kao "civitas".Rmanjska varoš je jednim dijelom zauzimala i lijevu obalu rijeke Une. Stoga je na tom mjestupostojao "brod", tj. drvena skela pomoću koje se prelazilo preko rijeke.

Tadašnji Rmanj bio je povezan s nekoliko karavanskih putova s bližom i daljom okolicom. Jedanput vodio je u Lapac, drugi u Bruvno, a treći u Doljane. Prema B. Gušiću, plemensko središtepounjskih Lapčana nalazio se na položaju gdje je početkom 14. stoljeća podignuta Ostrovica.Ona je sagrađena na strmom brdu poviše rijeke Une, kraj današnjeg Kulen Vakufa.

Ostrovica je bila kraljevski grad Matije Korvina, a od kralja dobio ga je Đuro Mikuličić.Kasnije ga je naslijedio Đurin šurjak, Ivan Keglević.

Pouzdanih podataka da je na tom položaju bilo neko starije lapačko naselje nema. Stogamišljenje B. Gušića treba prihvatiti s razumljivom rezervom. Kod toga mi se čini da svidosadašnji istraživači Lapačke župe nisu dovoljno uočili staru gradinu u sredini Lapačkog poljana brdu Oblaju. Tu se i danas vide ostaci staroga grada nepoznata imena, pa se i ovaj lokalitet spravom može uzeti kao najstarije središte ovdašnjih srednjovjekovnih Lapčana.

O stanovništvu Lapačke župe najviše podataka doznaje se iz posjedovne parnice koja sevodila 1450. godine. Iz isprava toga vremena doznajemo da su se tadašnji Lapčani nazivali:

- Baldačići,- Boričevići,- Božilovići,- Čibudinići,- Čulići,- Grgurići,- Hrvatini,- Hvaokovići,- Karlovići,- Kenlići,- Krčelići,- Lapići,- Livaci,- Lučići,- Mrmonjići,- Murtilići,- Našmanići,- Račečevići,- Ratkovići,- Silići,- Staničkovići,- Starički,- Tulavčići i- Utišenići.

Od lapačkih sela spominju se: Strižići, Blizani, Brgud, Drihovo, Glavaci i Konjščani.Stanovništvo Lapačke župe napio se rasulo upadom Turaka u ovaj kraj. Neko vriijeme na tom

zemljištu nije bilo ni naselja ni stanovnika. Kamo su se razbježali ovdašnji Lapčani, o tomenema povijesnih podataka

Autor: Mirko Marković