liturgija sja i bez zlata z - hilp.hr · naŠa tema 2 zlato – boja nebeske slave ˚ prije negoli...

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 4-2010

ZLiturgija sja i bez zlata

Z lato je dragocjena i ‘plemenita’ tvar koju se smješta u značenjski kontekst uresa, slavlja, darivanja, bogatstva, moći... No, zlato je i »simbolička tvar« koja se simboličkim značenjem i simbolič-

kom vrijednošću izdiže iznad svoje (s)tvarne vrijednosti i cijene. Upra-vo zbog te ‘više vrijednosti’ liturgija u svoje okrilje pripušta zlato, čiju dragocjenost ne mjeri zlatarskom vagom ili procjenom njegove čistoće. Zlato je, naime, u svome značenju nerazdruživo od simbolizma sunca i svjetla, a time i od spoznaje koja traži »nebesko svjetlo« i prosvjetlje-nje. Izreka »Nije zlato sve što sja« skriva dvojakost značenja i primjene. Govori o varljivoj i zavodljivoj vrijednosti zlata, ali i o vrijednosti koja se ne mjeri uvijek samo zlatnim sjajem. »Zlatom«, kao sinonimom drago-cjenosti i vrijednosti, bit će nazvano i ono što ne sja, ali u sebi nosi dra-gocjenost, spoznaju, vrijednost... Što li sve nismo prozvali zlatom?

Liturgija, slaveći Kristovo otajstvo i posredujući njegovo djelo ot-kupljenja u zajednici vjernika, zna što je »zlato« te pomno pazi kako ništa prolazno ne bi bilo stavljeno ispred te uzvišene i darovane puni-ne. Nastojeći da liturgijsko slavlje bude istinska okupanost i prosvijet-ljenost »zlatnim sjajem božanske slave«, Crkva pri izradi liturgijskih predmeta – osobito onih koji služe sakramentalnim susretima s Kri-stom – te u umjetničkom oblikovanju liturgijskoga prostora – navla-stito u dijelovima prema kojima su usredišteni svi elementi prostora – odabire i plemenitu kovinu zlata, kao i tvari iz nje izvedene (zlatnu boju, zlatne listiće ili zlatni prah, koji prekrivaju predmete ili prostor-ne elemente). Pravilno čitanje simbolizma i vrijednosti zlata iz toga li-turgijskoga kodeksa i kanona neće prisutnost zlata u liturgiji proglasiti raskošnim razmetanjem ili rasipanjem bogatstva, koje uvijek nekomu može biti životno potrebno. Bez toga nutarnjeg i višeg vrjednovanja zlato gubi svoju obrednu vrijednost i »sveti smisao« te lako prerasta u raskoš ili kič. A između ovoga dvoga uska je i ‘meka’ razdjelnica. Zla-to ne daje smisao liturgijskome činu, nego postaje ‘rasvijetljeni’ put do smisla koji se krije u samoj liturgiji, u njezinoj otajstvenosti i darova-nosti. Dar koji se u liturgiji nudi zavrjeđuje naš dar zlata kako bismo uistinu spoznali što je istinsko »zlato«. Doista, liturgija ‘zlatom’ i ple-menitošću sja i bez zlata.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Zlato – boja nebeske slave

PPrije negoli će postati mjerom ekonomske razmjene, bogatstva i do-brobiti, potom i uresom tijela, a tako i simbolom prestiža, zlato je bi-lo »simbolički materijal« obrednoga, koji je tvorio osnov religiozne

imaginacije i kreativnosti. I prije negoli će zlato postati »simbolom moći«, zlato je na ponajbolji način svjedočilo o »moći simbola«. Taj se simbolički materijal, naime, po svojim osobinama sve od početka pokazivao prikla-dan u tvorbi ne samo određenih obrednih predmeta i slika, nego je – uro-njen u cjelinu obrednoga događanja – svojim sjajem sažimao svezu s bo-žanskim. A ona se svagda događala kao uzajmno otkrivanje i zakriva nje, tj. kao epifanija. Simbolizam zlata, sa svim svojim raznovrsnim vrijed-nostima koje ćemo pokušati tek jednim dijelom razmotriti, upisuje se u okvir obrednoga »skrivajućeg očitovanja«. Zlato kao ‘pokrov’ božanskoga i ‘otkriće’ svetoga, u svojoj iskonskoj dvoznačnosti, dade se shvatiti samo ako uzmemo u obzir izvornu estetiku i mistiku kojom je obavijeno. Valja zaći u korjene simboličkih motivacija koje su čovjeka nagnale da u zlatu – koje nije jedini, ali je zacijelo poseban simbolički materijal – prepozna epifanijsku vrijednost te da mu povjeri moć ‘osjećanja svetoga’.

Simbol uzdignućaPolazeći od činjenice da svi ‘svjetlosni simboli’ počivaju na dinamici uzdi-zanja i preobrazbe, osobito francuska antropološka škola (G. Bachelard, G. Durand) razradila je (arhe)tipologiju simboličkih i imaginarnih konstelaci-ja u čijim se okvirima jasnije naziru temeljne dinamike i kategorije čovjeko-va iskustva. Bachelard, primjerice, tvrdi da simbole ne treba klasificirati na temelju njihove forme, nego na osnovi njihove snage. A snaga svjetlosnih simbola je upravo je uzdizanje i, u konačnici, preobrazba. Kako se prirod-ne pojave preobražavaju u simbole, rječito govori usporedna povijest religi-ja i kultura u kojima je, primjerice, svjetlo univerzalni simbol oko kojega se sabiru druge figure poput zvijezda, sjaja, neba. Općenito, antropolozi zlato smještaju u okvir solarnih simbola, dok srebro pripada lunarnom, noćnom režimu simbolizma. Vrijedno je napomenuti da te simboličke predodžbe ni-su stvar kulturalne prošlosti čovječanstva, nego da, na sasvim istančan na-čin, one postoje i danas i to ne samo u poetskim, umjetničkim i drugim obli-

Zlato i slavaEstetika i mistika sjaja

Ivica Žižić

Mistični sjaj zlata, kojim se zrcalilo liturgijsko lice

crkve u paleokršćansko doba, u doba baroka

zamijenjen je teatralnošću i glamuroznošću prizora

‘slave’. Trijumfalizam baroka tako je u zlatu prepoznao epifanijske

vrijednosti, ali ih je iscrpio u izričaju dekora,

upravljenog k ekstatičnom obuzimanju srca vjernika.

Taj izraziti intimizam zlatom je okrunio ‘duhovni

užitak’ i ‘mistiku nutrine’, napuštajući istodobno dinamiku autentičnog

liturgijskog iskustva, kao i dioništvo na

‘sakramentalnoj mistici’.

3

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420102010420104420104cima, nego i u svakodnevnom govoru, ma koliko god bio opterećen tehnicističkim mentalitetom i racionalnim pristupom zbilji. I nije potrebno od-već naglašavati koliko je zlato, kao pojam i slika, ipak preživjelo ikonoklazam novoga doba, te na-stavlja biti, onkraj ekonomske vrijednosti »suho-ga zlata«, simbolom uzdignuća upravo po svojoj estetici i mistici sjaja.

‘Pozicija’ simboličkog materijala zlata ned-vojbeno se smješta u okvir simbolā uzdignuća, budući da se po svojoj kvaliteti upisuje u dina-mizam transcedentnoga priopćavanja. Zlato je ‘više’ negoli obična materija i ‘više’ negoli eko-nomska vrijednost. Taj »kvalitativni višak« po-kazuje zapravo simboličku kvalitetu zlata: ono nije neophodno za čovjekov biološki opstanak, ali je neophodno za priopćavanje velikodušno-sti dara, dinamičnosti uzajamnosti i, u konač-nici, ‘sjaja slave’. Ukratko, vrijednost zlata ne is-crpljuje se samo u moći razmjene, nego povrh svega u dioništvu na onom »višku« koji nadi-lazi dragocjenost predmeta, a koje isijava ‘otvo-renošću’ iz njegova obličja i konteksta u kojem je smješten. Govorom zlata, naime, dominira izraz ‘sjaja’ u čijem okrilju prebiva slika čistoće i uzdignuća, slika koja je vlastita ponajprije po obrednom simboličkom govoru.

Koliko god zlato sadržavalo ideju uzdignu-ća, ono je također vezano uz simbolički intimi-zam zemlje i vatre. Nadilazeći ezoterijska tuma-čenja, reći ćemo da je zlato na svojevrstan način plod prožimanja kulta i kulture. Nije odveć teš-ko uvidjeti da se sa zlatom postupa na »obredni način«. Konotacije sakralnoga karaktera zlata proizlaze upravo iz uporabe vatre i drugih ele-menata kojima se pripisivalo božansko podrije-tlo, ali i iz kvalitete materijala koji nije podlo-žan promjeni niti gubi sjaj te stoga zorno zrcali stanje božanskoga. Njegovo taljenje i oblikova-nje zahtjeva ne samo tehničku vještinu, nego i umjetnički izričaj. A njegova vrijednost ne po-čiva samo u materiji, nego isijava iz rukotvori-ne koje ga je preobrazila u dragocjeni predmet. Satkan od djela i materije, zlatni je predmet dragocjen toliko koliko je djelo uspjelo iznje-driti potencijalnost materije i koliko je uspjelo pripustiti da njegov sjaj izbije na površinu for-

me. Sjajnost zlata sadržana je, naime, i u obličju sposobnom zrcaliti ‘slavu’.

‘Slava’ zlataSve do XIV. stoljeća zlato je »liturgijska boja« u punom smislu te riječi. »Sveti sjaj« zlata, na-ime, bio je shvaćen kao osnovni simbol slave iz koje proizlazi bogoslužno svetkovanje Crkve. Korištenje zlata u paleokršćanskoj liturgijskoj umjetnosti, pa i u srednjovjekovlju, pokazuje kako je ta simbolička materija imala prvenstvo pred svim drugim realističkim uprizorenjima. Naime, likovi svetaca, a posebno prikaz Krista Svevladara, na zlatnoj podlozi bez perspekti-ve ili sjene, rječito govori o uronjenosti slike u ‘sjaj vječnosti’, o njezinom simboličkom ustroj-stvu – u gledanju nevidljivoga. Zlato se stoga u ikonografiji poistovjećuje sa »čistim svjetlom« u kojem prebiva Bog i sveti, ali i prema kojem je upravljena Crkva. To je boja (auripigmen-tum) aureolā ili pak haljinā svetaca, ali i boja ‘podlogā’ koje u kombinaciji sa zelenom i bije-lom bojom jasno sugeriraju vječni život.

Međutim, ‘slava zlata’ nije bila pridržana isljučivo liturgiji. Između simbologije zlata i nje-gove ideologije kratak je put, ispunjen mnogo-brojnim pojavama koje svjedoče o tome da su ne samo ‘svjetovni obredi’ pronalazili u liturgi-ji potreban simbolički materijal kako bi uprizo-rili mitove vlasti, moći ili bogatstva, nego da je i sama liturgija u određenim razdobljima ‘služila’ opravdanju ekonomije ovozemnoga (G. Agam-ben). Između slave Božje i rasporedbe spasenja, koju liturgija posreduje, dolazi do druge paradi-gme obrednosti – one koja posreduje suodnos između vlasti i slave, tj. između ekonomije i sla-ve. Vjerojatno se u tom kontekstu nalaze zače-ci profanacije zlata, kao i izvjesni problemi ko-ji opterećuju kršćansku obrednost sve do danas. A oni se dadu uočiti u postupnom, ali stalnom izmicanju mistike i estetike zlata te ustupanju mjesta »zlatnom kiču« i ideologiji moći. Zlato je, naime, izgubilo sjaj transcendentne drugosti, a postalo simboličko zrcalo u kojem se ogledaju auktoritet, dostojanstvo i moć. S gubitkom »au-re slave« zlato je zadobilo »auru ekonomije«, koja se okrunila »slavom ovostranoga«.

NAŠA TEMA

4


Od simbola do dekoraEkstravagantnost barokne estetike nanovo je otkrila zlato kao temeljnu simboličku materiju, sve kako bi naglasila ‘stanje milosti’. No, zlato kroz detalje i pozadine prestaje kazivati nepro-cjenjivost svetoga te prerasta u univerzalni jezik čitave liturgije, tvoreći »magični svijet« pobož-nih osjećaja, napojenih na pozlaćenom pokro-vu milosti.

‘Mistični sjaj’ zlata kojim se zrcalilo liturgij-sko lice crkve u paleokršćansko doba, u doba baroka zamijenjen je teatralnošću i glamuro-znošću prizora ‘slave’, više nadahnute na te-melju subjektivne umjetničke imaginacije ne-goli na osnovama liturgijskoga slavlja vjere. Raskošni stil tako je učinio zlato osnovnim oru-đem vidljivosti milosti (visibilitas) i dramati-čne veličanstvenosti (magnitudo). Trijumfali-zam i raskoš baroka tako je u zlatu prepoznao epifanijske vrijednosti, ali ih je istom iscrpio u izričaju dekora.

U trenutku kada zlato postaje pokrov ‘litur-gijske scene’, tj. dekor istine vjere koja se u li-turgiji izražava, njegove simboličke vrijednosti bivaju upravljene samo k ekstatičnom obuzi-manju srca vjernika, pozvanoga da se u apo-fatičkom »gledanju slave« sabere u svoju nutrinu. Taj izraziti intimizam, popraćen pod-jednako izrazitom težnjom za iskazivanjem imaginarnoga i pobožnoga, upisuje se u sve-opći senzua listički nazor na liturgijsko sla-vlje. Zlato je u tom kontekstu više bilo shvaće-no kao ‘izvanjska potpora’ uranjanju u pobožne osjećaje, negoli kao simbol Bogo-ljudske uza-jamnosti. Zapravo, najznakovitija je preobra-zba zlata u liturgijskoj umjetnosti baroka, u ko-joj ono ne samo prevladava, nego u potpunosti apsorbira ikonografske programe.

Prevladavajući intimizam tako je zlatom okrunio ‘duhovni užitak’ i ‘mistiku nutrine’, napuštajući istodobno dinamiku autentičnog liturgijskog iskustva kao i dioništvo na ‘sakra-mentalnoj mistici’. Koliko god je u tom razdo-blju estetika zlata igrala bitnu, gotovo odluču-juću ulogu, toliko je njezina mistika oscilirala između pobožnog osjećanja i cerimonijalnoga raskoša.

Od kiča do formeDramatična svečanost zlata u kojem je barok vi-še ogledao vlastiti religiozni imaginarij negoli otajstva vjere, nasljeđe je s kojim se nosila Crkva ne samo u doba novoga vijeka, nego ga podno-si i u našoj suvremenosti. U potonjem, naime, prevladava ‘kič zlata’ naspram njegove misti-ke i estetike, i to ne samo zato što je suvremena kultura izgubila osjećaj za sjaj ljepote i sklada, a prepustila se sjajilu glamuroznoga, nego i za-to što je izostanak autentične estetike i mistike uvjetovao nerazumijevanje uloge ovoga simbo-ličkoga elementa u okviru kršćanske obredno-sti, a tako doveo i do izostanka njegove integra-cije u simbolički govor liturgije.

Koja je zapravo uloga zlata u liturgijskome slavlju vjere? Nije li ono ‘prevladano’ u korist asketske liturgije ozbiljnosti, sklada i jednostav-nosti? Nije li zapravo zlato balast prošlih vreme-na u kojima su se političke i društvene ceremo-nije ispreplitale s liturgijom? Nije li zlato ‘višak’ koji u svojem arhaičnom govoru nije sposo-ban dati prostora novosti slavlja Kristova otaj-stva? Otkada je papinski cerimonijal napustio tijaru, a liturgijsko ruho i drugi predmeti zado-bili znatno jednostavniji oblik, čini se da odrica-nje od ‘simbola moći’ ipak nije razrješilo još uvi-jek gorući problem ‘moći simbola’. Ponajprije zato što na mjesto zlata u liturgiju sve više pro-dire kič, a s njime i mentalitet površnoga i gla-muroznoga, tj. ‘umjetnoga’, koje nije ni na visini slavljenoga Otajstva niti na razini očevidno-sti vjere. Nevjerodostojnost takvih fabriciranih obrednih predmeta, slika i uresa u skladu je sa pobožnjačkim i intimističkim viđenjem liturgije kao »ornamentalne potpore« pobožnih osjeća-ja ili u najboljem slučaju cerimonijalnoga okvi-ra istina vjere. Kič je u svojoj biti govor nevje-rodostojnoga i neistinitoga. Nije slučajno da se kič, u velikom broju slučaja, oslanja na izvrnuti ‘govor zlata’. Taj neistiniti sjaj zapravo govori o žudnji za posjedovanjem, a ne o spoznaji vrijed-nosti. Sjaj umjetnoga zlata odražava žudnju či-ste površnosti koja je u potpunosti odvojena od duhovnosti, iako se želi nametnuti kao duhov-ni izraz. No, krivo bi bilo pomisliti da umjetne pozlate nastaju iz nedostatka materijalnih vri-

5

jednosti. Prije će biti da na-staju iz pomračene esteti-ke i posvemašnjoga gubitka mistike litur gije. Umjetno zlato u najvećem broju slu-čajeva nastaje »iz viška«, iz razmetljivosti izvanjskim, iz gubitka svijesti o bitno-me i skladnome, odnosno, iz konzumerizma, koji je aktualan kako u kultu-ri tako i u liturgiji. Kao rječit dokaz takvome sta-nju liturgijske estetike ide u prilog povratak u (neo)barok, koji kičem želi vratiti »osjećaj otaj-stva«. Ne radi se, naravno, o traganju za istin-skim kriterijima i izvornim teološkim osnovama liturgijskoga simboličkoga govora, nego o po-kušaju stvaranja pobožnih osjećaja, o pokuša-ju spašavanja ‘autoriteta’ ili o potvrdi moći. Ni-je li uostalom ornamentalno ‘skrivanje’ Otajstva senzualistički misticizam, a glamurozno ‘istica-nje’ isprazni estetizam? Doista, sadašnje stanje liturgijske obnove zahtjeva upravo na tom po-dručju odlučno nadilaženje govora kiča, odno-sno, iskorak od kiča prema liturgijskoj formi.

Od forme do OtajstvaTek kada liturgijska forma progovori svojim istinskim i iskonskim jezikom simbola, zlato će moći kazivati ‘slavu’. Svojim licem (estetika) i naličjem (mistika) tom će simboličkom ele-mentu biti povjeren govor detalja, zrcalna igra svetoga, buđenje istinskoga »obrednoga osje-ćanja« (M. Perniola). Naime, integritet liturgij-ske forme nije ostvariv bez one nutarnje sveze koja je čini otajstveno istinitom i iskustvenom. ‘Sjaj’ liturgijske forme zacijelo ne isijava iz zla-ta, nego je zlato, baš kao i svi drugi simbolič-ki elementi, upisano u Bogo-ljudsko zajedniš-tvo ‘slave’. Sjaj forme i sjaj slave istovjetni su u svojem izvoru i uviru. Uronjeni su u isti čin ko-jim se Bog u Kristu i po Duhu Svetome daruje, a čovjek u cjelini svoje povjesne, tjelesne i estet-ske egzistencije na tom činu uzima udijela. U tom smislu, sve ono što je dodirnuto Duhom, upisuje se u Bogo-ljudsku razmjenu, a sve ono što je u toj razmjeni sadržano, otjelovljuje se u estetskoj očevidnosti vjerovanja. Nipošto ni-

je riječ o razmjeni kojom bi se Bog »umilosti-vio«, ili po kojoj bi mu »omilio« prinos naših vrijednosti, nego o razmjeni u kojoj je čovjek onaj koji uzima udijela na velikodušnom i ne-procjenjivom Božjem daru. Estetska vrijednost zlata nije u razmetljivom iskazivanju ovostrane slave, nego u ‘buđenju’ i ‘oslobođenju’ ljudske žudnje da postane mjestom slave Božje. Zlatu je mjesto određeno estetskim redom liturgijske forme, koja sva izranja iz čina kojim se Bog u Kristu (po)kazuje i daruje. I njegova snaga sa-držana je u ‘mistici’ – u zrenju Duhom dodir-nutih osjeta.

Liturgija, doista, ne gravitira toliko izvanj-skom sjaju koliko »sjaju istine« (splendor veri-ta tis). A ona nipošto nije stvar umnog posje-do vanja pojma o Bogu, nego približavanja, dioništva i kušanja one Prisutnosti koja nas za hvaća, ali i nadilazi. »Obredno zlato« nije ni povrh niti ispod te forme: ono se upisuje u odnos kojim Crkva prihvaća istinski sjaj slave Božje. Zato zlato liturgije nije optočeno aurom ekonomske vrijednosti ili ljudske veličine, nego sjajem one Istine čije je ruho plemenita jedno-stavnost (nobilis simplicitas), prepuna osjeća-ja bliskosti i poštovanja. Numinozno i sakralno obilježje zlata dovedeno do svoje ‘istine’ u litur-gijskom svetkovanju slave, postaje, sasvim su-protno od idolatrijskoga glamura, ponizno slu-ženje u službi Božjoj, iskreni detalj u mozaiku Bogo-ljudskih gesta i riječi, u kojem ne treba ‘mnogo’ da bi se kazalo ‘bitno’, nego se u snazi ulomka otkriva ‘cjelina’ i u iskrenosti maleno-sti odsijeva ‘veličina’. Čistoća i jasnoća, jedno-stavnost i nehinjena svečanost odlike su litur-gijske estetike s ‘mističnim licem’, u čijem se ‘sjaju’ zlato upisuje u stil i formu povjerljivog svetkovanja Crkve.

Oltar je »najslavnije« mjestoliturgijskoga prostora. (Antependij oltara,

Comburg, Njemačka, oko 1140.)

NAŠA TEMA

6


AAurum est ipsa divinitas. – Zlato je odraz i izraz božanskoga. Štovi-še, objava božanskoga. Trag takvih tvrdnji i iskaza – premda u se-bi nose dvoznačnost i opasnost od krivih tumačenja – moguće je

pratiti kroz razne kulturalne i religijske sustave jer se zlato, zbog svoje po-vezivosti sa svjetlom i sjajem, lako smješta u semantički okvir teofanijsko-ga. Među materijalima koje kršćanski osjećaj odabire za liturgijske pred-mete, zlato i srebro stoje na prvome mjesto. Moguće ih je promatrati u njihovoj značenjskoj blizini (kao dragocjene materijale), u njihovoj kom-plementarnosti i međusobnoj upućenosti (kao simbole božanskoga i ljud-skoga, solarnoga i lunarnoga, dnevnoga i noćnoga) te u njihovoj suprot-stavljenosti (kao izvornost i ovisnost svjetla).

Najosnovnija simbolička poveznica sa zlatom jest svjetlost. Zlato je »apsolutna metafora svjetla«. Svjetlost teofanijā koje svjetlom obasjava-ju ili zasljepljuju čovjeka i sjaj zlata u Jahvinu hramu (zlatni svijećnjaci, zavjetni kovčeg, zlatni kadionik) govore na jednak način o Božjoj prisut-nosti. Bog se objavljuje obasjan svjetlom, odjeven u haljine sjajne poput svjetla, zrake sijevaju iz njegovih ruku (Hab 3,3). Svetopisamski simbo-lizam svjetla doseže svoj vrhunac u Kristu koji je prikazan kao »Sunce s visine«. »Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve« – poučava nas sveti Ivan apostol (1Iv 1,5). Kristova otkupiteljska preobrazba svijeta ori-sana je simbolizmom svjetla: »Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.« (Iv 8,12) Odbljesak Kristova lica i sjaj njegove odjeće u preobraženju pred učenicima na gori nagovještaj su i predznak »novoga stanja« u koje će Krist stupiti kad uđe u »svoju slavu«. Krist je, naime, »odsjaj Slave i otisak Očeva Bića« (Heb 1,3), a konačna i potpuna objava Boga, na koncu vremenā, biva predstav-ljena kao »dan bez zalaza«, kao odsutnost tame i noći, kad više »neće tre-bati ni svjetla od svjetiljke, niti svjetla od sunca« (Otk 22,5; 21,25).

Svijet je još uvijek »obilježen« noću i tamom. Crkva, premda pred-stavljena kao zajednica spasenja, živi u toj ‘stvorenjskoj’ obilježenosti ta-mom. Upravo zbog toga, uprisutnjujući Krista i njegovo spasenje u tamu svijeta, rado se služi simbolizmom svjetla. Liturgija je povlašteno mje-sto govora o svjetlu i ‘govora svjetlom’, ali i mjesto iskustva ‘obasjanosti Svjetlom’ koje se po Kristu daruje. Najeminentniji primjer jest »Liturgija svjetla« u vazmenome bdjenju. Iz te liturgije izvire svako drugo liturgij-sko slavlje Crkve. Stoga je neosporna teološka vrijednost svjetla i njego-vih metaforičkih i s(likovnih) manifestacija u liturgiji, liturgijskom pro-storu i liturgijskoj umjetnosti. Zlato i pozlata, odabrani kao ‘tvar’ u izradi liturgijskih predmeta te kao ‘boja’ u stvaranju liturgijske umjetnosti, sa-

Dragocjenost i čistoća zlata – slike darovanog spasenjaO »zlatnoj boji« uskrsne radosti

Ante Crnčević

Odabir zlata, srebrai dragoga kamenja za

liturgijske predmete progovara o istinitosti

i zbiljnosti otajstva koje se slavi. Dragocjenost tih materijala nije u njihovoj

visokoj cijeni, nego u njihovoj neprocjenjivosti.

Oni svojim značenjem i simbolizmom uvijek

nadvisuju cijenu po kojoj su pribavljeni. Njihova nedostupnost i rijetkost

u prirodi izdiže ih iznad razine materijalnoga

i smještaju ih u područje duhovnoga i darovanoga.

Kršćanski osjećaj ne dopušta simulaciju

dragocjenih materijala u liturgiji, nego iziskuje

njihovu autentičnost.

7

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420102010420104420104mo su jedan od načina predstavljanja Kristova otajstva i Božje slave u semantici svjetla.

Istinitost i nematerijalna vrijednost »materijalā« u liturgijiZadivljujuća je pozornost koju kršćanstvo poka-zuje u odabiru materijalā koji u obrednom izri-čaju daju »formu« i »tkivo«, tj. iskustvenost, božanskoj slavi i Božjoj prisutnosti. Dragocje-nost materijalā, njihova rijetkost u prirodi, boja, sjaj, prirodna čvrstoća i postojanost, a nadasve autentičnost – osnovne su odlike koje se traže da bi neki materijal bio prikladnim simboličko-materijalnim posredništvom iskustva Božje sla-ve. Ljepota liturgijske umjetnosti i umjetnička oblikovanost liturgijskih predmeta izviru iz tih premisa koje smisao i značenje nalaze u sveto-pisamskom i teološkom govoru o Bogu i njego-voj objavi po svojim stvorenjima.

Današnje kategorije ljepote i umjetnosti – tražeći umjetničko u svagdanjemu, u »oku korisnomu« – ne nude uvijek dovoljno pro-stora za razumijevanje kanonā kršćanske litur-gijske umjetnosti, koja se ravna Ljepotom ko-ja nije plod ljudskoga stvaralaštva. O liturgijskoj umjetnosti govorimo u kategorijama »ljepote« samo u mjeri u kojoj nam ona omogućuje otkri-ti i iskusiti onu Ljepotu koja je od kaosa stvorila kozmos, Ljepotu koja je začetak stvaranja i sve-ga postojanja i koja danas novom stvaralačkom snagom obnavlja svijet. Tu ‘obnovu svijeta’ te-ologija naziva spasenjem. Liturgijska se umjet-nost, stoga, ucjepljuje u temeljnu zadaću kr-šćanske liturgije – u aktualizaciju Božjega djela spasenja i očitovanje njegove slave. Umjetnost, kao dio liturgijskoga čina, posreduje iskustvo spasenja. Iz te perspektive valja nam promatra-ti materijale koje kršćanstvo od samih početaka odabire kao prikladne za liturgijske predmete i za oblikovanje liturgijskoga prostora koji posta-je ‘mjestom’ spasenjskoga iskustva.

Zlatni sjaj kršćanskih mozaika, osobito u bi-zantinskoj umjetnosti, prekrivajući gotovo čita-vu apsidalnu površinu zlatnom plohom i pru-žajući »zlatnu pozadinu« Kristu, Bogorodici i svecima, samo su dio liturgijske semantike svjetla interpretiranoga u značenju očitovanja

Kristove slave. Zlato je boja nebeske slave, a na tom se tragu u ikonografiji čita i značenje aure-ole (lat. aureolus, zlatan) koja resi proslavljene u nebu. Likovi ‘utopljeni’ u zlatnu boju – bilo da ih ona okružuje, bilo da su odjeveni u zlatne ha-ljine – očituju tako svoju proslavljenost u Bogu. U tom kontekstu razaznaje se i značenje nevre-menskoga, tj. vječnosti u koju su otkupljenici uzdignuti, pa zlatosjajna apsida slavljenicima u liturgiji predočava nebo čiji se predokus ostva-ruje u liturgijskom iskustvu Crkve. Ikonostas i ikone jednako govore o »liturgijskom ulasku« u božansku slavu koja se daruje ljudima.

Zlato, koje u liturgiji biva odabrano kao dragocjena tvar i kao eminentna boja svjetla, zavrje đuje posebnu pozornost. Gotovo je začu-đujuće kako je kršćanstvo uspjelo pomiriti dvo-značje zlata i njegove raskoši te mu dati prosto-ra u svojoj obrednosti. Činilo bi se da istinitost i čistoća novoga kulta, kojemu je Krist začet-nik prinijevši samoga sebe, ne dopuštaju obred-nu uporabu zlata. Čak i apostol Pavao u besjedi pred Areopagom opominje: »Ako smo rod Bož-ji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umije-ćem i maštom ljudskom.« (Dj 17,29) No, vjera koja polazi od ‘dragocjenosti’ Kristova dara spa-senja htjela je upravo dragocjenošću tvarî koje se rabe u obredu pokazati uzvišenost i darova-nost spasenja. Najjasniji primjer takvoga razu-mijevanja pružaju nam viđenja apostola Ivana iz Knjige Otkrivenja. U nebeskome Jeruzalemu, kojeg na zemlji oslikava liturgija Crkve, Ivan

Krist, objavitelj Božje slave. (M. Rupnik, apsida župne crkve u Ravoledu, Grosio, Italia, 2007.)

NAŠA TEMA

8


vidi Sina Čovječjega odjevena u dugu haljinu i opasana zlatnim pojasom (1,12), a oni koji su s njim u slavi u rukama drže zlatne posude pune kâda, tj. molitava svetačkih (5,8). Crkva se, sto-ga, nije bojala u liturgijsku ljepotu ‘investirati’ ponajbolje od svega blaga kojim raspolaže, ka-ko bi u vjernima potaknula klanjajuće divljenje pred nemjerljivim i neprocjenjivim Božjim da-rom (usp. Ecclesia de eucharistia, 48).

biti pripušteni u kršćansku liturgiju, no, ne zbog svoje manje vrijednosti, nego zbog toga što u se-bi nose laž i neistinitost.

Liturgija, njezina obrednost i njezina umjet-nost nisu privid. Ne služe dočaravanju ili opo-našanju (mimesis), nego uzbiljenju Kristova otajstva kroz spomen-čin (anamnesis). Ta se-mantička jasnoća osobito je prisutna u bizantin-skoj i slavenskoj ikonografiji. Ikonopisci se nisu dali zavesti mnoštvom boja i mogućnošću njiho-vih nijansi. Radije su koristili uski kanon boja, izbjegavajući nijanse, polutonove i sjene, terci-jarne boje i »pastelnost«. Jasnoća ikonopisa, ko-ji objavljuje istinu o Bogu, trebala je biti u potpu-nosti »čitka«, pa su česti kontrasti boja koje se odlikuju jasnoćom i intenzivnošću. Svjetlo za ja-snoću boje dolazi »iz ikone«, iz otajstva koje se u ikoni očituje, a što se postiže zlatnom pozadi-nom koja pruža dojam svjetla koje dopire iznu-tra. Zato ikona pruža iskustvo, doživljaj, obasja-nost, »pogled« prema nama. Ikonu se, dakle, ne gleda, nego čita i meditira, dopuštajući da njezi-no svjetlo preobrazi naše gledanje. U takvoj litur-gijsko-iskustvenoj zadaći ikone zlato ima nena-domjestivu ulogu. Kršćanima koji su formirani u zapadnoj figurativnosti i plastičnosti može se či-niti da zlatni odbljesak ikonostasa i velikih mo-zaičkih ploha odvodi u nestvarnost i odvojenost od života. No, pokuša li se liturgiju promatrati prvenstveno u njezinoj katabatičkoj dimenziji, kao Božju spasenjsku silaznost u zbilju svijeta, naglašena prisutnost zlatne boje bit će shvaće-na kao božanska preobrazba naše materijalnosti i stvarnosti novom, nebeskom zbiljom.

Liturgijska uporaba zlata i zlatne boje stoga ne mogu biti opravdani materijalnošću i (s) tvar-nom vrijednošću zlata, nego značenjem koje zlato, kao boja svjetla, sunca i slave, u sebi nosi. Kao što zrake sunca obasjavaju i daju ‘novu bo-ju’ svemu što ‘dotaknu’, tako i liturgija preobra-žava sve sudionike dotičući ih zlatnim sjajem Božje slave. Zlato je u liturgiji ‘dematerijalizira-no’, oslobođeno svoje stvarne ‘cijene’ i stavljeno u red neprolaznih vrijednosti. Stoga je priklad-nije govoriti o zlatnom sjaju božanske slave u li-turgiji nego o zlatu u liturgiji. Zlato je samo ljud-ski rukopis božanske slave koja se očituje.

Odabir zlata, srebra i dragoga kamenja za li-turgijske predmete i za posebna mjesta liturgij-skoga prostora progovaraju o istinitosti i zbilj-nosti otajstva koje se slavi. Dragocjenost tih materijala nije u njihovoj visokoj cijeni, nego u njihovoj neprocjenjivosti. Oni svojim znače-njem i simbolizmom uvijek nadvisuju cijenu po kojoj su pribavljeni. Njihova nedostupnost i rijetkost u prirodi izdižu ih iznad razine ma-terijalnoga i smještaju ih u područje duhovno-ga, čak darovanoga. Kršćanski osjećaj, stoga, ne dopušta simulaciju dragocjenih materijala u li-turgiji i njihovu zamjenu po izvanjskoj slično-sti, nego iziskuje upravo njihovu autentičnost. Liturgija je prostor istinitosti i zbiljnosti spase-nja, njegova aktualizacija. Sve što je neistinito, nema mjesta u liturgiji. Ne čudi da i Katekizam Katoličke crkve o liturgijskoj umjetnosti govo-ri u razglabanju o osmoj Božjoj zapovijedi: »Ne reci lažnoga svjedočanstva.« Liturgijska umjet-nost »istinita je i lijepa kad svojim oblikom od-govara vlastitom zvanju: u vjeri i klanjanju do-čaravati i slaviti transcendentno Božje otajstvo, uzvišenu ljepotu istine i ljubavi, koja se pojavila u Kristu, ‘odsjevu njegove slave i otisku njego-ve biti’ (Heb 1,3)« (KKC 2502). Predmeti koje liturgija rabi moraju, dakle, svojom istinitošću i jasnoćom govoriti o zbiljnosti spasenja. Ruski teolog Filaret Drozdov (†1867.) napominje da lažni materijali i lažno drago kamenje ne mogu

Lažni materijali i lažno drago kamenjene mogu biti pripušteni u kršćansku liturgiju, no, ne zbog svoje manje vrijednosti, nego zbog toga što u sebi nose laž i neistinitost.

9

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420102010420104420104

Zlatna boja umiranja i rađanjaNazivi boja u indoeuropskim jezicima korijen-ski su vezani uz nazive metala. Prema istraživa-njima jezikoslovaca metali uzeti iz prirode dobili su, čini se, nazive prema koloritu koje zamjeću-je ljudsko oko, tj. prema nazivu boja, premda postoje i tvrdnje da je taksonomijski proces išao suprotnim smjerom, tj. da su imena metala da-la nazive za razlikovanje boja. Za nas je ovdje važna tek ova etimologijska povezivost metalā s pojedinim bojama. Tako je u ne malom broju indoeurposkih jezika korijen ghel zajednički žu-toj boji i zlatu; korijen arg bijeloj (sjajnoj) boji i srebru; korijen reudh crvenoj boji i bakru... Zla-to je povezivo sa žutom bojom sunca i svjetla. Korijensko zajedništvo zlata i žute boje u hrvat-skome je jeziku zamjetljiva i u zvučnosti dvaju pojmova, ali i u sintagmama, složenicama i izve-denicama koje zlato rabe kao pojam ili zamjed-benicu za boju: zlatnokos, zlatoper, zlatnokri-li, zlatnoruki, zlatousti, zlatnorogi, zlatno žito, zlatna polja, zlatica, zlaćan... Ako je žuto mani-festacija svjetla, onda je razumljivo zašto je žuta boja, prirodno prisutna u zlatu, ‘dragocjena’ bo-ja koja očituje obredno iskustvo prosvjetljenja nebeskim svjetlom i nebeskom slavom.

Premda se zlatna boja najradije veže uz sun-ce i svjetlost, u njezinoj simbolici valja zamijetiti i značenje smrti i umiranja. Sunce obasjava ze-mlju zlatno-žutom bojom pri svome izlasku, ali i pri svome zalasku. Plodovi svoju puninu po-kazuju u zlatno-žutoj boji zrelosti, ali se i ‘umi-ranje’ prirode, kroz raskošnu jesenju uvenulost pokazuje u istim nijansama. Proljeće i jesen uje-dinjeni su žutom bojom koja govori o preobraz-bi života. Bolest i smrtnost ljudskoga tijela či-ne kožu žutom. Tako se pokazuje da su život i smrt uvijek u dodirnosti. Čovjek ih, međutim, nastoji razdvojiti i suprotstaviti, boreći se protiv umiranja i prolaznosti. Rado će se resiti zlatnim (žutim) nakitom, a istovremeno će žutilo kože prekrivati raznim kozmetičkim tretmanima.

Liturgija, naprotiv, bojom zlata, koja očitu-je božansku slavu, preobražava smrtnost i po-miruje ljudsku razapetost između života i smrti. Liturgija obasjava svjetlom neba tamu zemlje, darujući anticipaciju novoga života u Kristu.

Kršćansko davanje prostora zlatnoj boji u li-turgiji, premda ona danas ne ulazi u osnovni ka-non »liturgijskih boja« u uskom smislu riječi, ima oslonac i u drevnim pretkršćanskim vjero-vanjima koja su dala pečat zapadnim kultura-ma. Zlato je, kao odsjaj svjetla i Sunca o kojemu zavisi sav život, bilo promatrano kao simbol pra-ve i potpune spoznaje te kao boja besmrtnosti. Djelovanju zloga i njegovoj rušilačkoj i smrtnoj snazi čovjek drevnih kultura opire se amuletima izrađenima od zlata (orglice, kolajne, naušnice). Zlato je, stoga, žeđ za besmrtnošću, boja neba prema kojoj čovjek čezne iz smrtnosti zemlje.

Uspoređujući boje s glazbalima, Vasilij Kandinski žutu prispodobljuje »reskom zvuku trube« koja prodorno poziva na buđenje. Upra-vo usporedba sa zvukom i glazbom govori o ne-materijalnosti boje u liturgijskoj primjeni. Boju se, nastavlja Kandinski, ne doživljava okom ne-go dušom: boja je tipka, oko je batić, a čovjeko-va duša glasovir s mnoštvom žica. Oko je u li-

Kršćanska uporaba zlata budi »žudnju«za istinskom spoznajom, koja je dar Neba.

NAŠA TEMA

10


turgiji, dakle, samo put do duhovnoga iskustva, ‘batić’ koji ‘udara’ u »strune duše« koja oživlja-va čitavu osobu.

»Auri sacra fames«. Žudnja za »zlatom« u sebi može biti dvoznačna. Iskonska je žudnja za zlatom ona koja čezne za prosvjetljenjem i vječnošću, za besmrtnošću. Zato su zlato i nje-gova boja izraz te žudnje i nade, eminentni izri-čaj nenavezanosti na zemlju i materijalno, na bogatstvo zemlje. No, kad auri fames postane izrazom žudnje za materijalnošu zlata, za bo-gatstvom zemlje, onda je to sinonim utopljeno-sti u smrtnost i prolaznost. Zlato stoga može biti izraz nade i beznađa, slobode i robovanja, zagle-danosti u nebo i podjarmljenosti zemlji. Biti rob zlatu, znači biti podjarmljen njegovoj zavodlji-voj materijalnoj vrijednosti.

Ta dvoznačnost može biti prisutna i liturgiji. Uporaba zlata i zlatne boje u liturgijskim činima može biti ‘pogubna’ za kršćansku vjeru ako je ta uporaba znak nadmetanja u bogatstvu i izvanj-

skoj raskoši. No, ako je ona izraz predavanja Bo-gu onoga najdragocjenijeg i izričaj žeđi za božan-skim svjetlom, onda prisutnost zlata u liturgiji može biti simbolom i osobnoga predanja putem poniranje u iskustvo božanskoga. Ukoliko zlatna boja liturgije ‘ne udara’ u strune kršćaninove du-še i ukoliko u duši ne omogućuje čuti ‘glazbu ne-ba’, na skliskom smo putu pada u idolopoklon-stvo, očitovano u raskošnoj izvanjskosti obreda.

Drugi oblik »zlatnoga idolopoklonstva« pokazuje se kad iskustvenost liturgije biva za-ustavljena na izvanjskome sjaju obrednosti i na pukom izvanjskom »spašavanju« osjeća-ja za sveto. Kao što je u simbolizmu zlata bli-ska granica prijelaza iz životnog u smrtno, ta-ko je u istome semantičkom okviru tanka nit između svetog i nesvetog, između božanskoga i ljudskoga. Danas su, čini se, češći primjeri li-turgijske neprimjerenosti u uporabi zlata, ne-goli primjeri njegova mudrog odabira u ‘pravoj mjeri’ i na pravome mjestu. Nerijetko je riječ o prividnoj ‘zlatnoj’ izvanjskosti koja nema sna-gu pozivanja ni obvezivanja na nutarnju zahva-ćenost božanskom slavom. Surogati, zbog svo-je lakodostupnosti i male vrijednosti, vrlo lako odvede u pretjerivanje, čime se pak gubi smi-sao za pravu vrijednost i za istinitost tvari. Tako je u mnoštvu žutosjajnih liturgijskih predme-ta, pa i onih kojima zlato po naravi ne pripada (kao npr. posuda za pranje ruku), danas potre-ban napor kako bi se nekoga uvjerilo da je neki predmet doista od zlata ili pozlaćen. Današnji liturgijski predmeti gotovo se redovito izrađu-ju u prividnosti zlata, u zlatnožutoj boji, no ne zbog toga što bi se razumijevao simbolički go-vor zlata u liturgiji, nego ponajviše zbog uvrije-ženih baroknih ili barokiziranih paradigmi koje zacijelo ne mogu biti egzemplarne za oblikova-nje liturgijske umjetnosti.

Zlato, svojom istinitošću i dragocjenošću, ima poticati na Istinu i Vrijednost božanskoga dara. No, zlato liturgijskih predmetā objavlju-je božansku slavu tek kad stoji u ‘zlatnoj sim-foniji’ s obrednim riječima i gestama koje zbog svoje ‘jasnoće’ komuniciranja zavrjeđuju pri-djevak ‘zlatnog’ očitovanja. Pretjerana briga za izvanjsku zlatnost liturgijskih predmeta izaziva

Liturgija je udioništvo u božanskoj slavi.(Apsida katedrale u Cefalù, Sicilija, 1131.)

11

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420102010420104420104ponovno Kristovo pitanje upućeno farizejima: »Jao vama! Slijepe vođe! Govorite: ‘Zakune li se tko Hramom, nije ništa. Ali ako se zakune hramskim zlatom, veže ga zakletva.’ Budale i slijepci! Ta što je veće: zlato ili Hram što posve-ćuje zlato?« (Mt 23,16-17) Doista, ako se »zla-to« ne zamjećuje u kaležu nego samo na njego-voj sjajnoj površini, ili ako liturgija ne očituje »zlato« i onda kada ne rabi predmete izrađene od zlata, odgovornima pristaje kritika koju Isus upućuje »slijepim vođama«.

Zlato – sjaj nutarnje ljepoteRazličitost liturgijskoga pristupa dragocjenim i plementim metalima i njegova specifičnost u odnosu prema neliturgijskoj uporabi – koja je znak bogatstva, posjedovanja i moći – jasno se prepoznaje u korištenju dragoga kamenja kao uresa na liturgijskim predmetima. Stavljanje dragoga kamenja na kaleže, euharistijske po-kaznice, prsne i procesionalne križeve ili okove evanđelistara koje resi lik proslavljenog Krista, oblikovano je istančanom sviješću o Kristovu otkupiteljskom djelu kao dragocjenosti iznad svakoga blaga. Boja kamena i njegov prirodni sjaj glavni su kriterij pri njihovu odabiru za li-turgijske predmete. (Kao i metali, tako je i dra-go kamenje dobilo nazive po boji koju na svje-tlu odražava.) No, zanimljivo je primijetiti kako se liturgijska umjetnost, osobito na istoku, du-go opirala ljudskom ‘neprirodnom’ oblikovanju dragoga kamenja. Drago se kamenje za liturgij-ske predmete ‘obrađivalo’ samo jednostavnim poliranjem čime se htjelo ‘izvući’ njegov ‘nutar-nji sjaj’ i prirodnu boju, dok je brušenje (faseti-ranje) kamenja pripadalo ‘svjetovnoj’ umjetno-sti i ‘građanskome’ nakitu koji teži za izvanjskim sjajem i raskoši. Sjajem svojih obreda, ljepotom liturgijskih čina i autentičnošću svoje umjet-nosti liturgija govori o ljepoti i sjaju koji dolaze iznutra, iz otajstva koje se slavi.

Naglasak na nutarnjem sjaju i istinitoj ljepo-ti liturgijskih predmeta razvidan je i iz odredbe koja govori o prikladnim materijalima za izradu liturgijskog posuđa (osobito kaleža): »Neka se bogoslužno posuđe izradi od plemenite kovine (ex metallo nobili). Ako je izrađeno od kovine

koja hrđa, ili od neke koja je manje plemenita od zlata, neka se redovito pozlati iznutra (interi-us inaurentur).« (OURM, 328). Zahtjev za po-zlatom iznutra izranja iz svijesti o dragocjeno-sti Kristove krvi koju kalež u sebi sadrži. Stoga izvanjski sjaj i raskoš kaleža nisu ni primarni ni ključni kriterij za prosudbu o njegovoj priklad-nosti za liturgijsku uporabu.

Razlikovnost kaleža od ‘čaše’ koja je u sva-kodnevnoj uporabi očituje se ponajprije vlasti-tim liturgijskim nazivom (calix, kalež), pa kalež govori o drukčijoj i posebnoj čaši. No, poseb-nost kaleža kod umjetničke izrade ne bi smjela biti usredotočena na sakralizaciju materijalnoga ili na izvanjsku raskoš, nego, kako piše I. Šaško (Liturgijsko ruho i posuđe, Bogoslovska smotra 74/2004., 1135.-1168.) na sadržajnu vrijednost povezanosti s Kristovom pashom, što je vidljivo iz činjenice da sv. Pavao rabi pojam čaša (kalež) kao sinonim za Kristovu krv (1Kor 10,16). Toga su bili duboko svjesni stari majstori, sve do raz-doblja romanike, koji su kalež izrađivali pomno pazeći da se umjetničkom oblikovanošću te oda-birom i obradom materijala naglasak stavi upra-vo na čašku kaleža, a ne na njegovo podnožje, ka-ko se to čini u kasnijim stoljećima. Čaška je bila umjetnički najdorađenija, veličinom najuočlji-vija i materijalom najvrjednija: pazilo se da ona bude od zlata ili pozlaćenoga srebra, dok je pod-nožje moglo biti od srebra ili bakra; reljefnost i drugi uresi čaške, kao npr. drago kamenje ili ka-snije ‘filigransko pletivo’ koje je obavijalo čašku, stavljali su naglasak na sakrament euharistije i na sadržaj kaleža, a ne na kalež kao predmet. Na tome bi tragu trebalo usmjeravati i suvremene pokušaje umjetničkoga oblikovanja kaleža.

Primijenjeno u liturgijskoj umjetnosti, zla-to – kao iznimno plemenita tvar, s prirodnom bojom božanskoga svjetla – nosi jedinstvenu sposobnost usredotočenja na otajstveni sadr-

Drago se kamenje za liturgijske predmete ‘obrađivalo’ samo jednostavnim poliranjem,čime se htjelo ‘izvući’ njegov ‘nutarnji sjaj’ i boju, dok je brušenje kamenja pripadalo ‘svjetovnoj’ umjetnosti koja teži za izvanjskim sjajem i raskoši.

NAŠA TEMA

12


žaj liturgijskih čina. Na to nas opominje uklesani natpis u portalu katedrale Saint-Denis u Parizu: »Prolazniče, koji želiš hvaliti ljepotu ovih vra-ta, ne daj da te zabljesne ni zla-to, ni veličanstvenost, već ra-dije naporni rad. Ovdje blista znamenito djelo, ali dao Bog da ovo znamenito djelo koje bli-sta učini da zablistaju duhovi, kako bi se sa svijetlim istinama zaputili prema pravome svjetlu, gdje je Krist prava vrata.« U liturgij-skoj umjetnosti bljeska umjetnikova umješnost, ali najviše svijetli Istina Kri-sta, pravoga i nepomućenoga svjetla.

Umjetnost u zadaći sakramentalne mistagogijePapa Benedikt XVI., obraćajući se umjetnicima 21. studenoga 2009. u Sikstinskoj kapeli, pod-sjeća na riječi Hans Ursa von Balthasara: »Lje-pota je posljednja riječ koju se misleći razum usuđuje izgovoriti, jer ona ne čini ništa drugo negoli oblikuje krunu, aureolu neizrecivoga sjaja oko dvostruke zvijezde istinitoga i dobroga u nji-hovoj neodvojivoj poveznici. (...) Ljepota je se-bedarje, bez koje antički svijet nije htio razumje-ti sebe samoga. Ta se ista riječ neprimjetno, ali posve sigurno oprostila od našega novog svije-ta, našega svijeta interesa i prepustila ga njego-voj vlastitoj pohlepi i njegovoj vlastitoj tuzi. Lje-potu više ne ljubimo, nju više ne potičemo, pa čak to više ne čini ni religija. (...) Možemo biti si-gurni da onaj tko se ruga imenu ljepote kao da je ona običan ukras malograđanske prošlosti, taj više ne može moliti, a uskoro ne će više moći ni ljubiti.« Von Balthazarove snažne riječi propitu-ju u kojoj mjeri naša liturgija čuva istinu i ljepo-tu otajstva koje slavimo. Ljepota obrednoga čina nije oprečna istini vjere. Štoviše, Istina se otkri-va upravo kroz ljepotu, kroz autentičnost obred-noga govora, a sama njegova ‘ljepota’ stoji u isti-nitosti objave i uprisutnjenja Božjega otajstva.

Kao što u povijesti kršćanske ikonogra-fije, polazeći od uloge koju je slika imala u određenim povijesno-crkvenim kontekstima,

možemo razlikovati tri ‘kategorije’ umjetno-

sti – mistagogijsku, dida skalijsku i de -

vocionističku – tako i u današ-njemu odabiru i oblikovanju li-turgijskih pred-meta treba s

istom mudrošću razlikovati sve što

je didaskalijsko i de-vocionističko, od ono-

ga što je mistagogij sko. Liturgija ne može biti svede-

na na zadovoljenje osjećaja, oblikovanih izvan kanona liturgijske ljepote, niti na obrednu pou-ku vjernika. Liturgija ima mistagošku zadaću – uvoditi u zbilju slavljenoga otajstva – pa je razu-mljivo da zadaću »sakramentalne mistagogije« u liturgiji ima i sama umjetnost koja je neod-vojivi dio liturgijskoga čina (usp. Sacramen-tum caritatis, 41). Istančani osjećaj za istinsku liturgijsku umjetnost i ljepotu, koji se traži od svih predvoditelja i svih odgovornih za liturgij-ska slavlja, ne dolazi iz potrebe za primjerenom kulturalnom ili umjetničkom ‘pismenošću’, ne-go je zahtjev same ars celebrandi (M. Piacen-za), tj. samoga umijeća i sposobnosti slavljenja i razumijevanja liturgijskoga čina. Na sličan će način reći i mons. Piero Marini: »Estetički osje-ćaj i smisao za ljepotu u liturgiji ne dolaze pr-votno iz poznavanja umjetnosti, nego iz ljubavi prema vazmenom otajstvu.«

Dugostoljetna briga za ispravnim vršenjem liturgijskih čina, kroz što se poglavito razumi-jevala čitava liturgija, danas žudi za preobraz-bom u istinito slavljenje otajstava, a što je ne-odvojivo od istinitosti vjere i ljubavi koja traži obredom očitovano uzdarje. Obrednost uzdar-ja, ukoliko je skladana iz istinitosti i ljubavi, nuž-no zaodijeva ruho ljepote. Zlato – svojom posto-janošću, dragocjenošću, čistoćom i sjajem – po udioništvu u liturgijskom činu daruje svim ljubi-teljima Istine i Ljepote ruho božanske slave, oči-tovane i darovane u Kristovu uskrsnuću.

Alabastreno-zlatna patenas dragim kamenjem. (Carigrad, 12. st.)

žaj liturgijskih čina. Na to nas opominje uklesani natpis u portalu katedrale Saint-Denis u Parizu: »Prolazniče, koji želiš hvaliti ljepotu ovih vra-ta, ne daj da te zabljesne ni zla-to, ni veličanstvenost, već ra-dije naporni rad. Ovdje blista znamenito djelo, ali dao Bog da ovo znamenito djelo koje bli-sta učini da zablistaju duhovi, kako bi se sa svijetlim istinama zaputili prema pravome svjetlu, gdje je Krist prava vrata.« U liturgij-skoj umjetnosti bljeska umjetnikova umješnost, ali najviše svijetli Istina Kri-sta, pravoga i nepomućenoga svjetla.



vocionističku – tako i u današ-njemu odabiru i oblikovanju li-turgijskih pred-meta treba s




na na zadovoljenje osjećaja, oblikovanih izvan

s dragim kamenjem. (

žaj liturgijskih čina. Na to nas opominje uklesani natpis u portalu katedrale Saint-Denis u Parizu: »Prolazniče, koji želiš hvaliti ljepotu ovih vra-

zaputili prema pravome svjetlu, gdje je Krist prava vrata.« U liturgij-skoj umjetnosti bljeska umjetnikova umješnost, ali najviše svijetli Istina Kri-sta, pravoga i nepomućenoga svjetla.



vocionističku –




s dragim kamenjem. (

13


Z»Ne zlato…, nego Onaj koji se naviješta, žrtvuje i blaguje«Zlato u govoru liturgijskih slavlja

Ivan Šaško

Z lato, zlatna boja, zlatni predmeti, umjetnička djela… često su prisutni u liturgijskome prostoru i slavljima. I nerijetko se istinski kršćani, kojima je stalo do vjerodostojnosti Crkve – a

da ne spominjem one koji Crkvu ne pokušavaju promatrati ni u ka-kvom drugom svjetlu, osim u svjetlu zemaljske organizacije kojoj bi glavni cilj bila zemaljska moć i bogatstvo – u svojoj iskrenosti mo-gu zapitati kako je spojiv govor o siromaštvu, o poniznosti, o nena-vezanosti na materijalno s tolikom prisutnošću zlata u liturgiji, bilo na kršćanskome Istoku, bilo na Zapadu. Kako je moguće živjeti bo-gatstvo i rastrošnost?

Premda su društvene i socijalne okolnosti danas različite, kao i osjetljivost za sveto, zlato je ostalo konstanta koju se teško može svesti samo na izrijek da se Bogu daje navrjednije i najljepše. Isti-na je da je zbog svoje vrijednosti (pri čemu je vrijednost čitana i u pojmu ljepote) zlato postalo metafora svemu rijetkome, lijepome i dragocjenome, do mjere da je shvaćano kao slika božanskoga i nadnaravnoga, metafora znanja, mudrosti, vjere i svega što upuću-je na trajanje do u vječnost.

Ipak, postoji nešto što može iznenaditi u svojoj nerazmjernosti. Naime, dok se na razini neverbalnoga govora liturgijskoga prostora i pripadnih liturgijskih elemenata (predmeta, odjeće ikonografije) nalazimo nerijetko okruženi zlatom, verbalni je govor samih moli-tava neobično škrt. Iznenađuje da se u Rimskome misalu, ne raču-najući navještaj Božje riječi, dakle svetopisamskih mjesta koja obi-luju govorom o zlatu, samo na tri mjesta (a dva su teksta jednaka) spominje zlato. Ni u jednome slučaju nije riječ o strogo liturgijsko-me molitvenom izražaju, nego se i na ta tri mjesta radi o povezano-sti s biblijskim tekstom. Najvažniji se molitveni tekst nalazi unutar obrasca svetkovine Bogojavljenja (Molitva nad prinosima): »Ecc-lesiae tuae, quaesumus, Domine, dona propitius intuere, quibus non iam aurum, thus et myrrha profertur, sed quod eisdem mune-ribus declaratur, immolatur et sumitur, Iesus Christus.« (U vlasti-tome prijevodu: »Gospodine, milostivo pogledaj darove svoje Cr-kve, kojima se ne prinosi zlato, tamjan ni smirna, nego onaj koji se tim darovima označuje/naviješta, žrtvuje i blaguje – Isus Krist.«)

Druga se dva mjesta odnose na ulaznu antifonu koja govori o to-me da je Gospodin izabranike prokušao kao zlato u vatri: »Tamqu-am aurum in fornace probavit electos Dominus…« (Ulazna anti-fona u zajedničkome slavlju mučenika i na spomendan sv. Karla Lwange i drugova, 3. lipnja).

Odjek vrijednosti susretas Bogom i odjek vjere

izražavani su pomoću zlata u brojnim kulturološkim

slojevima, a za kršćanstvo je posebno važna njegova

‘etičnost’. Nitko kao Crkva nije znao čuvati

svoju baštinu i u ljubavi prikupljano blago, ali,

jednako tako, kada je bio u pitanju život, najveća

dragocjenost Božjega dara, vjernici su se

odricali tih dragocjenih predmeta, svjedočeći što

je mjera bez mjere i što je vrijednost kojoj je vrijednost

neizmjeriva.

NAŠA TEMA

14

Stupnjevitost navještaja,slavlja i konačnoga ostvarenjaVraćajući se na tekst molitve slavlja Bogojavlje-nja, znakovito je primijetiti da se ne spominje sa-mo zlato, nego i tamjan i smirna. To može dati poseban tematski okvir za razumijevanje. Prema tradicionalnome tumačenju zlato je znak kraljev-stva, tamjan božanstva, a smirna zahvata u ljud-skost do pobjede nad smrću. No, postoji mo-gućnost i raznovrsnijega čitanja, koje je snažnije liturgijske naravi. Sjetimo se da se u euharistij-skoj molitvi nalazi odgovor puka koji kaže: »Tvo-ju smrt, Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.«

Premda se glagoli odnose na sva tri dara, dobro se poigrati i pokušati ostvariti njihovu tumačeću stupnjevitost. Ako se pojedinim da-rovima prida zasebno značenje, tada bi zlato u spomenutoj molitvi bila declaratio, neka vrsta navještaja, doslovno rasvjetljavanja, otvaranja očiju stvarnosti Krista koji je prepoznat u Isusu iz Nazareta. Dakle, zlato bilo vezano uz declara-tio, tamjan uz immolatio, a smirna uz consum-matio. U prinošenju koje se ostvaruje u Kristo-vu dolasku na svijet i u njegovu vazmu radi se o prinošenju žrtve, o daru nebeskoga Oca koji pri-ma krvnu žrtvu svoga Sina (immolatio). Kona-čno consummatio je dovršetak (Isus na križu govori: Consummatum est – Dovršeno je) ko-ji se ostvaruje u euharistijskoj žrtvi, u našemu blagovanju koje je ujedno eshatološka zbilja i sudioništvo u vječnome životu.

U tim trima glagolima vidljiva je ista stup-njevitost navještaja, slavlja i iščekivanja koja je prisutna u gore navedenome odgovoru nakon riječi ustanovljenja. I zlato je dakle objava, ob-znana, proglašenje, prikazivanje, objašnjenje… sadržaja zbilje koju ostvaruje Krist. Taj je izraz prisutan i u klasičnome latinskom jeziku, jer se za objavljivanje prisutnosti božanstva rabio izraz: praesentiam divi declarare.

Poznata nam je poteškoća bilo kojega poku-šaja da se materijalnom stvarnošću uprisutnjuje nematerijalna zbilja. Izazov je tim veći u sluča-ju govora zlatom, budući da može biti shvaćen izvorom prijevare, a ne izvorom istine. Još se je-danput potvrđuje nužnost odgoja za simboli-

čki govor, a on je u slučaju zlata i njegove pove-zanosti s vjerom iznimno ambivalentan. To ne znači upućenost samo u biblijski govor i u nje-govu simboliku, nego obuhvaća složenost odgo-ja za liturgijski lijepo u kojemu se uvijek nalazi spoj etike i estetike.

Commercium i preobražajna ljubavAmbivalentnost, odnosno dvoznačnost i više-značnost zlata pomaže dohvatiti vrijednosti i gra-nice, uvijek u suodnosu prema mudrosti života, jer vjerodostojan simbolički govor uvijek dohva-ća ljudsko srce, bez obzira kojoj kulturi pripada. No, zlato odudara od općega pravila. Odnos pre-ma njemu u kulturalnoj antropologiji budi pita-nja i neizbježna je informiranost i formiranost ko-ja se ne će zaustaviti na pojedinim predmetima, nego dohvatiti simboličku vrijednost koja tra-ži svoje smještanje u cjelinu kršćanskoga slavlja, ali i u povijesni kontekst. Zlato je tijekom stoljeća rabljeno kako na razini visoke umjetnosti i druš-tvenih trendova, tako i na razini pučke pobožno-sti i jednostavnih izražaja predanosti Bogu. Tako se ista vrijednost koja progovara iz dna pojedinih, po umjetničkoj vrijednosti raznorodnih djela mo-že naći u istome obrednom programu.

Odjek stvarne vrijednosti susreta s Bogom, odjek vjere, izražavan je pomoću zlata u broj-nim kulturološkim slojevima, a za kršćanstvo je posebno važna njegova ‘etičnost’. Uporaba zlata u liturgiji nije nikada bez Božje prisutno-sti i imena, a sve što bi se protivilo kršćanskoj ljubavi ostaje neprihvatljivo liturgijskoj upo-rabi. Stoga će se naći bezbroj primjera u koji-ma kršćani marljivo skupljaju predmete svo-je memorije, brinu se za umjetnički izražaj, za visoku kakvoću i vrijednost; čuvat će do posve-mašnje žrtve predmete koji upućuju na kultu-rološki identitet vjerničke zajednice s njegovom vjerničkom sastavnicom i – slobodno recimo – nitko kao Crkva nije znao čuvati interaktivnost svojih umjetničkih zbirki. Ali, jednako tako, ka-da je bio u pitanju život, opstanak ljudi, najveća dragocjenost Božjega dara, vjernici su se odri-cali tih predmeta. Nipošto lako, ali uvijek svje-dočeći što je mjera bez mjere i što je vrijednost kojoj je vrijednost neizmjeriva.

15


U liturgijskoj zbilji nije teško prepoznati onu poteškoću koju možemo pratiti od prvih strani-ca Biblije: kako se mogu spojiti dvije naizgled suprotstavljene vrijednosti. To u Bibliji nije fi-nancijsko, nego životno, vjersko pitanje. Bog u susretu sa svojim narodom oblikuje savez kao svoj dar (zavjet). U tome savezu treba paziti na moguću instrumentalizaciju i jamčiti vjernost, ne dopuštajući da bude ‘zamijenjen’.

Upravo je ‘zamjena’ pojam koji narušava vjernost i savez. Sveto pismo očituje ludost sve-ga onoga što želi biti sjaj, neovisan o Božjemu izvorištu sjaja. U zlatu se susreće i liturgijski po-jam commercium – razmjena. Na razini vrijed-nosti može se raditi o konceptu dara i darova-nosti koji nadilazi početnu vrijednost, a može biti riječ o razmjeni koja je ciljana prema istoj vrsti vrijednosti. Želi li se biti vjeran Bogu, nu-žno je prepoznati njegovu jednosmjernost, neu-vjetovanost dara. Zbog toga Bog govori o neza-mjenjivosti ili paralelizmu božanstava. Odatle njegova isključivost i ‘ljubomora’.

I u zakonitostima zemaljske ekonomije često se susreće zlato kao jamstvo i zaštita mogućno-sti razmjene i poslovanja. Ipak, Bog nudi druk-čiju ekonomiju – onu naime koja ne služi dvojici go spodara i koja, da bi spasila život, taj isti ži-vot gubi (usp. Mk 8,35). Na tome rubu suodnosa nalazi se i prečac do sukoba. No, postoji moguć-nost komplementarnosti i pomirenosti, ako se u zlatu iščitava dragocjenost darovanosti – ekono-mija ljubavi i nenavezanosti. Ljubav preobraža-va svaku zemaljsku vrijednost u dar, a ne u po-sjedovanje. U tome je smislu umjetnost istinsko posredništvo pomirenja zlata i kršćanstva, zlata i liturgije. U liturgiji nije nikada riječ o ‘sirovo-me’ zlatu, u ‘neoblikovanome’ stanju, već uvijek u oblikovanju, u materiji koju je zahvatio čovjek dodirnut božanskim, kreativnim Božjim dahom. Zbog toga liturgija niti u jednome svome dijelu ne daje apsolutnu vrijednost zlatu, ali ga ističe kao sliku čovjeka koji je oblikovan Bogom. Bibli-ja jasno pokazuje da je zlato manje vrijedno od Tore, od mudrosti, od vjere.

Uporaba zlata – (pre)vrjednovanje relativizacijomZlato ima odliku simboličke odrednice koja se smatra: znakom prepoznavanja kraljevske časti i božanstva, znakom razlikovanja svrhe i sred-stva, odlikom plemenitosti, znakom dostojan-stva i vlasti, kriterijem vjere. Na tragu tuma-čenja metala općenito kao simbola preobrazbe i promjenjivosti s odlikom energije, pri čemu utjelovljuju trajanje, bezvremenitost i vječnost, liturgijski se govor i uporaba zlata veže uz ono što u sebi sadrži simbol čistoće i savršenosti, odnosno vječnosti koja je često viđena u sjaju i sunčevoj toplini. Zbog toga ne čudi činjenica da je ta materija, uvijek u povezanosti s Božjim na-dahnućem bila oblikovana i korištena u bogo-služju. Liturgijska je umjetnost izražaj Božjega gospodstva, te se najdragocjeniji predmeti sma-traju očitovanjem ljubavi i zahvalnosti Bogu.

U liturgiji se to očituje u velikim temama, to jest: u ikonografskoj umjetnosti, u liturgijskim predmetima (križevima, svijećnjacima, kaležima i posuđu općenito, relikvijarima, pokaznicama, okovima evanđelistara, kadionicama, odnosno

U liturgijskoj zbilji nije teško prepoznati onu

Središnji detalj s okova evanđelistara.Nepoznati majstor, Francuska, 13. st.

NAŠA TEMA

16


lađicama za tamjan), u elementima liturgijskoga prostora, osobito u oltaru (izradom oltarnih an-tependija, zvanoga i pallium altaris) i u liturgij-skome ruhu, naročito liturgijskoj odjeći. Osim tih širokih područja, posebna je tema suptilnost koja se očituje u onome što nije vidljivo svima, odno-sno ono što nema svoj razlog u pokazivanju za-jednici, nego je nutarnji odnos prema vrijedno-sti, kao što je to slučaj s ukrašavanjem kodeksa, minijature, inicijali, brižnost i davanje vrijedno-sti pisanomu tekstu koji je shvaćan i življen kao nadahnut i naviješten.

U svim tim aplikacijama diše istina da krš-ćanstvo relativizira (ne demonizira) vrijednost zlata ili drugih materijala, kako bi preobražajno čuvalo i koristilo vrijednost. Tu leži i mudrost kr-šćanskoga odnosa prema svekolikome materi-jalnom dobru: vrjednovati relativizirajući, da bi se postiglo prevrjednovanje. Ono je najvidljivi-je u upućenosti na nebesko. Ako se liturgija pro-matra isključivo kao ljudsko i zemaljsko djelo, tada će svaka uporaba materijalnih dobara biti sporna ili će se utopiti u sebi. Odatle će se rađati ideje o potrebi za ‘siromaštvom’ do krajnjih gra-nica; ideje o prodaji svega što se može zamijeni-ti za neku zemaljsku korisnost; bilo koji odnos prema ljepoti postat će kamenom spoticanja, do mjere da se ne će razumjeti ono što nosi liturgi-ju, a to je ‘višak’, pretjeranost koja je rođena ne iz zemaljskoga viška, nego najčešće iz oskudice koja traži obilje u odnosu prema Bogu. Ako li-turgiju poimamo i živimo kao božansko-ljudsko djelo, razumjet ćemo antropološku datost kom-plementarnosti u kojoj postoji smirenost, ljepo-ta, računanje s vlastitim granicama, pročišće-nost koja je sposobna prinositi se i darivati.

U molitvama koje se odnose na svete, oso-bito mučenike kao njihov najizvrsniji oblik, spominje se slika preuzeta iz zlatarstva – pro-čišćavanje u vatri. Ono što ostaje u vatri čuva vrijednost, a u slici vatre nalazi se Božji Duh. Vjernik koji uspije proći kroz oganj odnosa pre-ma zemaljskoj vrijednosti na taj način da u ze-maljskome najvrjednijemu vidi nebesko; da mu srce nije ostalo ovijeno oko onoga što simbolizi-ra zlato, oživljen je novim sjajem, zlatnim svje-tlom (lux aurea).

‘Zlatni rez’ Postoji jedan omjer koji je poznat pod imenom zlatni rez (sectio aurea). Radi se o omjeru, tj. o kompozicijskoj zakonitosti (često korištenoj u umjetnosti, a pripada mu i ‘Vitruvijevski čo-vjek’ Leonarda da Vincija) u kojoj se manji dio prema većemu odnosi kao veći dio prema cje-lini. U tome se suodnosu, koji je matematička aproksimacija, radi o tome da on djeluje sklad-no, da oku daje doživljaj savršenosti i neuređe-nosti istodobno. Preciznost toga omjera, sma-tranoga najsavršenijim u prirodi, tim je veća, čim se cjelina dijeli na više dijelova, no nika-da se ne može doći do posvemašnje precizno-sti. To mi se čini znakovitim za kršćansku litur-gijsku duhovnost.

Odnos prema zlatu za kršćansku liturgiju je uvijek aproksimativan. On nije konačna mjera, nego je bit u odnosu prema Bogu. Taj će odnos biti vrjedniji, ako materijalnu vrijednost dijeli-mo na što više dijelova, gotovo do njezina ne-stanka. Kada se uvjerimo u razmrvljenost i ne-vrijednost, nepostojanost, tek tada možemo živjeti cjelovitost. I dok će netko zazivati izba-civanje zlata i bilo kakve zemaljske vrijednosti iz kršćanske liturgije, usuđujem se reći da ništa kao liturgija ne relativizira i ne dovodi u pita-nje vrijednost materijalnoga u njegovu odnosu prema duhovnome. Liturgija davanjem Bo-gu najvrjednijega, lučenjem i preoblikovanjem zlata, tragajući za najboljom slikom onostrane

Postoji jedan omjer koji je poznat pod imenom zlatni rez (sectio aurea). Radi se o omjeru, tj.


‘Zlatni rez’


‘Zlatni rez’

Krist je otisak slave i bića Očeva.

(Prsni križ, Egipat, prva pol. 7. st.)

17


SVIBANJ 1 S Svagdan; ili: Sv. Josip Radnik

Dj 13,44-52; Ps 98,1.2-4; Iv 14,7-14

2 N PETA VAZMENA NEDJELJA 3 P SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdan

vl.: 1Kor 15,1-8; Ps 19,2-5; Iv 14,6-14 4 U Svagdan: Dj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a 5 S Svagdan: Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8 6 Č Svagdan: Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11 7 P Svagdan: Dj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17 8 S Svagdan: Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21

9 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 10 P Bl. Ivan Merz, spomendan

Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26 – 16,4a 11 U Svagdan: Dj 16,22-34; Ps 138,1-3.7c-8; Iv 16,5-11 12 S Sv. Leopold Mandić, prezbiter, spomendan

od dana: Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148,1-2.11-14; Iv 16,12-15 13 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO, svetkovina 14 P SV. MATIJA APOSTOL, blagdan

vl.: Dj 1,15-17.20-26; Ps 113,1-8;Iv 15,9-17 15 S Svagdan: Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28

Liturgijski kalendarTRAVANJ 18 N TREĆA VAZMENA NEDJELJA 19 P Svagdan: Dj 6,8-15; Ps 119,23-24.26-27.29-30;

Iv 6,22-29 20 U Svagdan: Dj 7,51 – 8,1a; Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab;

Iv 6,30-35 21 S Svagdan; ili: Sv. Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj

Dj 8,1b-8; Ps 66,1-3a.4-7a; Iv 6,35-40 22 Č Svagdan: Dj 8,26-40; Ps 66,8-9.16-17.20; Iv 6,44-51 23 P Svagdan; ili: Sv. Juraj, muč.; sv. Adalbert, biskup i muč.

Dj 9,1-20; Ps 117,1-2; Iv 6,52-59 24 S Svagdan; ili: Sv. Fidel Sigmaringenski, prezb. i mučenik

Dj 9,31-42; Ps 116,12-17; Iv 6,60-69 25 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 26 P Svagdan: Dj 11,1-18; Ps 42,2-3; 43,3-4; Iv 10,1-10 27 U Svagdan; ili: Bl. Ozana Kotorska, djevica

Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30 28 S Svagdan; ili Sv. Petar Chanel; Sv. Ljudevit M. Grignion

Dj 12,24 – 13,5a; Ps 67,2-3.5-6.8; Iv 12,44-50 29 Č SV. KATARINA SIJENSKA, djev. i naučiteljica, blagdan

vl.: 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 103,1-4.8-9.13-14.17-18a;Mt 11,25-30

30 P Svagdan; ili: Sv. Pijo V., papaDj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6

i preobražajne zbilje, odgaja za darivanje, a ne za posjedovanje i živi zbilju u skladu s riječju: »Srebra i zlata nema u mene…« (Dj 3,6)

Liturgija je božansko-ljudsko djelo u koje-mu samo ljudi pročišćeni vjerom kroz zlato vide življenje siromaštva kao jedinu ispravnu opci-ju; darivanje drugima kao jedini način posjedo-vanja te ljubav kao način promatranja svijeta i življenje nenavezanosti. Tkogod u liturgijskome zlatu vidi zlato, ostat će zaslijepljen i duhovno razoren, neusklađen, izvan zlatnoga reza.

Bogoštovlje u svojoj naravi nosi ‘rastroš-nost’ koja nigdje nije pokazala učinkovitost na takav način da bi se dokidanjem takvoga stava jedne zajednice riješili gospodarski problemi, jer i najsiromašnija ozračja poznaju ‘pretjeri-vanja’ u svojim slavljima. Slavlje jest ‘neekono-mično’, ako se ne pretpostavi drukčija ekono-

mija. Ako čovjek istinski slavi, ako posjeduje osjećaj za potrebu obilja u slavlju, zacijelo ne će dopustiti da izvan slavlja netko živi u oskudici. Zlato je dobar primjer za preispitivanje naše-ga odnosa prema svemu što živimo. Dokine li se slavlje, dokida se osjećaj za drugoga. Bez to-ga osjećaja umanjuje se mogućnost produblji-vanja solidarnosti; žrtve, nastojanja oko zajed-ničkoga dobra.

Kršćanstvo nije nikada slijedilo logiku ido-la; pridavanje božanskih odrednica zemaljskim predmetima. Štoviše, uvijek se tomu snažno odupiralo, čak do mjere dokidanja nužne iko-ničosti, dovodeći u danim trenutcima (iko-noklazam) u pitanje i svoju obrednost i svoje vjerovanje. Pa ipak, i dalje se razvija govor vi-zualnoga koji upućuje na vrijednost nad vrijed-nostima.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

18. travnja 2010.

Treća vazmena nedjelja

Ulazna: 108 Kliči Bogu zemljo sva (ili ŽV 9/2005.)Otpjevni ps.: Veličam te, Gospodine (ŽV 4/2007.)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 242 O sveta gozboZavršetak: XIX Radujte se kršćani

Ulazna pjesmaKliči Bogu sva zemljo, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu, aleluja.

Ps 66,1-2

Zborna molitvaBože, nek se tvoj narodvazda raduje što si mu obnovio mladost duha. Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri:utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine,darove svoje raspjevane Crkve. Ti si uzrok tolikom veselju: daj da nam prijeđe u vječnu radost. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 5,27b-32.40b-41

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Veliki svećenik zapita apostole: »Nismo li vam strogo zabranili učiti u to ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.« Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za začetnika i spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događajai Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju.« Tada zapovjede apostolima da ne govore u ime Isusovo pa ih otpuste. Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 30,2.4-6.11.12a.13b

Pripjev: Veličam te, Gospodine,jer si me izbavio.

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze, a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni,Gospodine, budi mi na pomoć!Okrenuo si plač moj u igranje,Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje Otk 5,11-14

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh, i začuhglas anđela mnogih uokolo prijestolja,i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjacprimiti moć, i bogatstvo,i mudrost, i snagu,i čast, i slavu, i blagoslov!«I začujem: sve stvorenje, i na nebu,i na zemlji, i pod zemljom, i u moru –– sve na njima i u njima govori:»Onomu koji sjedi na prijestoljui Jaganjcu blagoslov i čast,i slava i vlast u vijeke vjekova!«I četiri bića ponavljahu: »Amen!«A starješine padnu ničicei poklone se.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUskrsnu Krist koji je sve stvorioi smilovao se ljudskom rodu.

19

Braćo i sestre, nebeskome Ocu, koji nas krijepi na stolu riječi i na stolu euharistije, obratimo se iskrenom molitvom da nam ovo zajedništvos Kristom bude hrana za novi život u Kristu.

Bože, tvoj je Sin snagom raspete ljubavi sazdao 1. Crkvu, novi narod Božji: daj da Crkva bude zajednica ljubavi te nikad ne prestane ljubav darivati svakom čovjeku, molimo te.Bože, učenici su uskrsnuloga Gospodina susreli na 2. jezeru dok su bili obuzeti svojim životnim brigama: otvori oči svojim vjernima da Krista prepoznajuu braći ljudima; ne dopusti da im svakodnevne brige zapriječe put k tebi, molimo te. Bože, tvoj je Sin na jezeru čudesno nahranio 3. gladne učenike: okrijepi i naš život vjere, molimo te.Bože, kao nekoć apostolu Petru, oprosti i nama 4. nemoć vjere i trenutke zatajenja; ne daj da ikad posustanemo u življenju tvoje riječi, molimo te.Bože, u svoju nebesku slavu privedi5. svu našu pokojnu braću i sestre, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nas čudesnim darom svoje ljubavi oslobodio od grijeha i smrti. Novi život što si ga u nama začeo neka trajno blista u našim riječima i našim djelima, tebi na slavu.Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaIsus reče svojim učenicima:»Hajde, doručkujte!«I uzme kruhi dade im, aleluja.

Iv 21,12-13

Popričesna molitva Pogledaj, Gospodine,svoj narod. Ti si ga obnovio otajstvima vječnoga života: daj mu da dostigne slavu neraspadljivosti u uskrsnuću tijela. Po Kristu.

Evanđelje Iv 21,1-14 (kraća verzija)

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mis tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li štoza prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.«A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata. Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin. Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.Riječ Gospodnja.

Baciše mreže i više ih ne mogoše izvući zbog mnoštva riba.(V. Blažanović)


20

Treća vazmena nedjelja

Ostaviti za sobom noć bez ulova

Ovaj put poziv prekida njihov besplodan posao. Poziv im posvješćuje neuspjeh. Beskorisno je radi-ti bez njega. »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Ako nema toga prijedloga ispunjena Duhom, Crkva je u opasnosti da izabere pogrješ-nu stranu, a za Židove je desna strana uvijek bila strana Božjega blagoslova. Obilan ulov tako posta-je plod Božje velikodušnosti, jer je mnoštvo riba ulovljeno zahvaljujući poslušnosti njegovoj Riječi. Na kraju slijedi prepoznavanje da je to Isus.

Prošle smo nedjelje bili u zatvorenomu prostoru s preplašenim učenicima, a ove nas nedjelje evanđelist Ivan izvodi na

otvoreno. Nalazimo se na poznatomu mjestu, osobito poznatomu apostolima – na Tiberijad-skome jezeru. Barka, ribari – sve podsjeća na prošlost prije tri godine, no Isus nije tek učitelj, već Gospodin – prepoznati Božji Sin.

»Te noći ne uloviše ništa.« Nešto nedostaje. Apostoli se ponašaju kao da je Isus mrtav, a Isus nam govori da je živ. Ujutro želi poći s nama, možda raditi naš posao i biti dio nas. Ne čeka nas u crkvi do trenutka našega povratka. Želi biti prisutan tamo gdje se trudimo svaki dan. Umišljamo da znamo gdje ga možemo naći, a zapravo on zna gdje može naći nas. Ne želi da nužno promijenimo posao, osim ako taj posao ne pripada prostoru grijeha. Njegov nam stav govori: Bavi se istim stvarima, radi poslove koje rade i drugi, ali prihvati moju prisutnost. Živi je i pokaži drugima.

Noć kao slika ljudskoga djelovanjaRazlog neuspjeha ocrtan je slikom noći. Nedo-staje svjetlo koje je Krist (usp. Iv 9,4-5). U noći se mogu ostvariti ljudska djela, a ne Očeva, mo-že se ostvariti ljudski, ali ne i božanski plan. Bio je to Petrov poziv. Na početku evanđelja vidimo Pe-trovu inicijativu: »Idem ribariti«, na što drugi od-govaraju: »Idemo i mi.« Premda prigušen, ipak ostaje vidljiv stav samodostatnosti koja uzroku-je njihov neuspjeh. Nema riba, nema plodova, jer nema zajedništva s njim. Zaboravili su upozore-nje: Bez mene ne možete učiniti ništa.« (Iv 15,5).

Isus se pojavljuje ujutro na obali. To je zora novoga svijeta. Ali učenici nisu znali da je to Isus. Stvorili su noć, željeli su ju i, obuzeti svojim poslom, ‘zatvoreni’ u svoj uzaludan napor, ne mogu vidjeti Gospodina. Slijedi Isusovo pitanje. Pomalo je šteta što je na hrvatski ono prevedeno u pozitivnome obliku (Dječice, imate li što za prismok?), pa se ne čuje izvorna konstatacija pretvorena u pitanje koje glasi: »Dječice, nemate ništa za prismok (za prigristi)? (Paidía, me ti prosfágion ehete?)«

nas u crkvi do trenutka našega povratka. Želi biti prisutan tamo gdje se trudimo svaki dan. Umišljamo da znamo gdje ga možemo naći, a zapravo on zna gdje može naći nas. Ne želi da nužno promijenimo posao, osim ako taj posao ne pripada prostoru grijeha. Njegov nam stav

Bavi se istim stvarima, radi poslove koje rade i drugi, ali prihvati moju prisutnost.

Noć kao slika ljudskoga djelovanjaRazlog neuspjeha ocrtan je slikom noći. Nedo-

9,4-5). U noći se mogu ostvariti ljudska djela, a ne Očeva, mo-

Te noći ne uloviše ništa. (Michiel van der Borch,minijatura u Bibliji Jacoba van Maerlanta, 1332.)

Odgovornost za prepoznavanjeLako se primjećuje da u susretima s Uskrsnulim ljudi na početku ne prepoznaju da je to on. Tek im se u zajedništvu otvaraju oči i srce da bi mo-gli reći: Gospodin je. To nije samo potvrda ne-čega, nego uočavanje zbilje uskrsnuća. U ono-mu koga na početku ne prepoznajemo, Bog je s nama na nov način. Izvješća redovito završava-ju tako da Isus, nakon što bude prepoznat, ne-staje ispred njihovih očiju.

U neobičnoj napetosti između prepoznatosti i neprepoznatosti učenici doživljavaju da onaj u koga su s pouzdanjem položili nadu živi, i to za-jedno s njima. On je sa svojima onako prisutan kako je Bog bio i ostao prisutan sa svojim naro-dom. To prepoznavanje započinje u načinu na-šega okup ljanja. Svaki od nas nosi odgovornost za nastajanje prostora vjere, za ozračje koje u

21


Odjeci RiječiUskrsli prima moć i slavu uz: Otk 5,11-14Nalazimo se u drugom i trećem koncentričnom krugu svečane doksologije (prvi bi obuhvaćao rr. 9-10). Ovdje su protagonisti veliko mnoštvo anđela (rr. 11-12) i sve stvoreno (r. 13). Novi za-hvat posredovanja starješina i »bića« završava slavljenje (r. 14). U ovom himnu nalazimo situaciju Krista uskrsloga kojemu se daje slava i vlast (r. 13). Pojam vlast odnosi se na Uskrsloga te zajedno s pojmom slave izražava dinamički vid uskrsnuća. Uskr-sli Krist ima kao takav tipičnu energiju, a što je vidljivo iz cijele Ivanove Knjige Otkrivenja. Ta energija nosi Krista u svladavanju i uništavanju svega onoga što se neprijateljski odnosi prema Bo-gu. Tako će on zaključiti povijest spasenja pridružujući svoje svo-joj pobjedi. Kristova snaga je prisutna u njegovoj ‘slavi’ kao slavi Uskrsloga. Imajući udjela u njegovu uskrsnuću, kršćani sudjeluju također i u njegovoj pobjedničkoj sposobnosti svladavanja zla.

Mario Cifrak

Zrnj

e

»Bacite mreže na desnu stranu lađei naći ćete.« Isus ne zahtijeva mnogo.

I upravo u tome malo zahtjevnom jest paradoks čuda. Svu su se noć trudili,

baš na tome mjestu… Zar je bitna »desna strana lađe«? Ne. Bitan je posluh.

Povjerenje u njega. On ih ne odvodi drugamo, nego baš na tome mjestu

pokazuje svoju moć. Možda mislimo da bismo više uspjeli da smo negdje

drugdje, da smo na nekoj drugoj »lađi«... Umjesto odlaska nekamo drugdje,

Isus nudi samo »drukčije«. A to drukčije jest posluh i povjerenje u njega.

Ovdje, na ovoj lađi. (A. C.)

drugima potiče usklik: Gospodin je! Mi posta-jemo sakramentom njegove prisutnosti, mi smo otajstvo koje ostaje na tragu današnjega evanđe-oskoga navještaja: To je Gospodin s kojim živimo i umiremo.

Potreba euharistijskoga poslanja CrkveTumači su u likovima ovdje spomenutih aposto-la, Petra i Ivana, vidjeli dva različita primata: pri-mat vlasti i primat ljubavi ili – ako vam to više govori – primat institucije i primat karizme i pro-roštva. Oni se međusobno ne isključuju, niti su u suprotnosti, već jedan treba drugoga. Sigurno je pak da ljubav vidi jasnije. Proročko oko prodire dublje. Petar koji razumije kasnije od Ivana, ču-va svoj prilično nagli temperament, skače u vo-du, odlučan da prvi dođe do Gospodina.

Kad do obale dolaze i ostali, vide da je Isus pripravio vatru i hranu. Nije s njima išao u ribo-lov, ali im je bio blizu i pomagao im, a sada ih prima na kraju njihova poslanja služeći im.

Veza s euharistijom očita je, ali je u pitanju i nešto drugo. Ovo blagovanje pokazuje konkret-nost Kristove prisutnosti o kojoj će moći svjedo-čiti da su s njime zajedno jeli i pili. No, pozorno-mu čitatelju neće promaknuti čudna datost: Isus

je već sve pripremio, ispunio zadaću, pa ipak su mu potrebni učenici, potrebno mu je poslanje Cr-kve. Gledano iz drugoga kuta, zaključujemo da se samo nakon predanosti drugima, nakon našega rada u korist drugih ljudi, prima Kristova hrana, postaje se njegovim sustol nicima. Nema smisla blagovati s njim, ako se ne trošimo za druge, ako ne živimo euharistijski.

Isus poziva na zajedničko slavlje: Dođite, do ručkujte! Ne traži od njih izvješća i sažetke po slanja. Samo od Petra traži nešto posebno, pi-tajući ga: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Nakon Petrova nijekanja, Gospodin želi čuti ono što mu je važno, a to je da negativno iskustvo nije ugasilo njegovu sposobnost da voli. Važno je da kukavičluk nije prekinuo prijateljstvo. Gotovo se čini da se Isusove riječi o većoj ljubavi odnose na budućnost, a ne na prošlost. Nije izabran jer ljubi više od drugih, ali će ga izabranost dovesti do veće ljubavi. Drukčije rečeno, kakvoća ljubavi mora biti razmjerna odgovornosti služenja. Na taj način Petar dobiva potvrdu svoga primata. Sada kada je iskusio vlastitu slabost, kada mu je bilo potrebno oproštenje, bit će u stanju razu-mjeti i postati službenikom Kristove strpljivosti, ostavljajući za sobom noć bez ulova.

Ivan Šaško


22

25. travnja 2010.

Četvrta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaPuna je zemlja dobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana, aleluja!

Ps 33,5-6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamokamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Darovna molitvaUdijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimoovim vazmenim otajstvima.U njima nas trajno ispravljaš:daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 13,14.43-52Obraćamo se, evo, poganima.

Čitanje Djela apostolskihU one dane:Pavao i Barnaba krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. I mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za njima,koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj. Iduće se subote gotovo sav grad zgrnu čuti riječ Gospodnju. Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio. Na to im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: »Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin:’Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do na kraj zemlje.’«

Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni. Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini.Ali Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja. Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 100,2.3.5

Pripjev: Njegov smo narodi ovce paše njegove.

Kliči Gospodinu, sva zemljo!Služite Gospodinu u veselju!Pred lice mu dođites radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:on nas stvori i mi smo njegovi,njegov smo narod i ovce paše njegove.

Jer dobar je Gospodin,dovijeka je ljubav njegova,od koljena do koljena vjernost njegova.

Drugo čitanje Otk 7,9.14b-17Jaganjac će biti pastir njihov i vodit će ihna izvore vodâ života.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh: eno velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. I reče mi jedan od starješina:»Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i onaj koji sjedi na prijestolju razapet će šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati,neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja

23


Braćo i sestre, nebeski nam je Otac u svome Sinu darovao dobroga pastira koji s ljubavlju brine za svoje stado. Molitvom se utecimo Ocu nebeskom da nas očuva vjernima u Kristovu stadu:1. Prati, Gospodine, očinskom brigom svoju Crkvu

da, po evanđelju koje naviješta i po svetim otajstvima koja slavi, svi u njoj mogu susresti Krista, dobroga pastira, molimo te.

2. Daruj, Gospodine, pastirima svoga svetoga naroda snagu Kristove ljubavi da se zdušno zalažu za spasenje svih te ne propadne nitko od onih koje si im povjerio, molimo te.

3. Ohrabri, Gospodine, snagom Duha Svetoga sve koje si pozvao na put svećeništva da spremno prihvate tvoje poslanje i vjerno ga žive, molimo te.

4. Zajednici koja je sabrana na ovo slavlje podaj otvorenost svojoj Riječi da nikada ne odbacidar života koji joj po njoj nudiš, molimo te.

5. Našoj pokojnoj braći i sestrama, koji su se za života odazvali glasu svoga nebeskog Pastira i slijedili njegov put, daruj radost vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Nebeski Oče, po ljubavi svoga Sina ti nikad ne prestaješ skrbiti za dobro svoga stada. Ponizno te molimo, daruj nam vjernost i ustrajnost na putu kojim nas vodiš, te jednom prispijemo u nebesko zajedništvo s tobom. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Ulazna: 718 Puna je zemlja ili 558 Pobjedni dan (1. i 5. kitica)Otpjevni ps.: 116 Njegov smo narod (ili ŽV 4/2007.)Prinosna: 859 Spasitelju dobri (1. i 3. kitica)Pričesna: 543 Uskrsnu pastir dobriZavršetak: 853 Isus usta slavni

Pričesna pjesmaUskrsnu Pastir dobri koji život svoj položi za svoje ovce, aleluja.

Popričesna molitvaPastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake.Po Kristu.

bit će pastir njihovi vodit će ih na izvore vodâ života.I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10,14

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin, i ja poznajem ovce svojei mene poznaju moje!

Evanđelje Iv 10,27-30Ja ovcama svojim dajem život vječni.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus:»Ovce moje slušaju glas moj;ja ih poznajem i one idu za mnom.Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svihi nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.Ja i Otac jedno smo.«Riječ Gospodnja.


Molitva vjernika

Krist, žrtvovani Jaganjac, postaje Dobrim pastirom stada.(Cláudio Pastro)


24

Četvrta vazmena nedjelja

U Jeruzalemu se svetkovao Blagdan posvećenja hrama. Hanukkah. To je blagdan ponovne posvete hrama nakon što je Juda Makabe-jac pobijedio Antioha IV. Židovski je hram, nakon što su ga Grci

pretvorili u svoje svetište, ovom pobjedom očišćen, ponovo posvećen i vra-ćen Židovima. Ponovo je postao središte Gospodinove prisutnosti i vjersko-ga života židovskoga naroda. Blagdan je vezan uz svjetlo i posvećenje. Ot-klonjeno je poganstvo, mrak svoje vrste, i vraćena su molitva i žrtvovanje jednome Bogu, svakodnevni život posvećenoga mjesta, trajno svjetlo Božje prisutnosti. Hram je ponovo posvećen, odvojen od poganskoga, svakodnev-noga, profanoga. Posvećen jednome Bogu, njegovoj prisutnosti među svo-jim narodom. Odatle i ime blagdana. Hanukkah. Posvećenje.

Isus je u Jeruzalemu. U hramu je. Ovaj odlomak Ivanova evanđelja smješten je između oštre rasprave Isusa i Židova i njihove volje da ga kame-nuju. Govor o dobrom pastiru smješten je unutar oštrih riječi i nasilnih gesta. To je Ivanova uputa kako dobro valja činiti u zlo vrijeme i kako dobre riječi valja izricati u zlu i neprijateljskom okruženju. Veliki je dio Isusovih govora i djela smješten unutar neprijateljskoga okružja. Odušev ljenje ga je pratilo samo kratko vrijeme na početku njegova javnoga djelovanja. Što je duže bio javno izložen, to su protivljenja bila veća i oštrija. Time i dobrota kojom je djelovao i iz koje je govorio dobiva na svojoj oštrini.

Slušanje i posluhIsus govori o svojima. On ih poznaje, a oni slušaju njegov glas. Posluš-ni su mu na dva načina. Oba se kriju u riječi slušati. Slušaju što govo-ri i poslušni su onom što kaže. Slušanje uključuje posluh. Tako je bilo i u Mojsijevu Zakonu. Tamo je slušanje također najprije značilo poslu-šnost. Zapravo, slušanje se potvrđuje jedino tamo gdje se rodi posluh riječi koju je netko razumio. Slušanje Gospodina i posluh njegovoj za-povijedi, koji su se tražili od svakog vjernoga Židova, u Isusovim rije-čima postaju slušanje i posluh njegovome glasu. Na mjesto Svemogu-ćega, koji je svoj narod izveo iz egipatskoga ropstva, dao mu Zakon i obećanu zemlju, Isus stavlja svoj glas. I to u hramu! I to usred svetko-vine posvećenja hrama! Teško je zamisliti neki veći i teži izazov Žido-vima. Isusov glas na mjesto Zakona. Ono što je Židovima izazov, Iva-novoj zajednici, kojoj je upućen tekst četvrtoga evanđelja i kršćanima kojima je dan kao baština, postaje ispunjenje Zakona. U Isusu se ispu-nja sve što je Gospodin započeo sa svojim narodom. Kršćani ne vide nikakvo suparništvo niti opreku između slušanja Zakona i poslušnosti Isusovu glasu. Naprotiv!

Isus poznaje svoje. Budući da ih poznaje, govori im. Ne dolazi izva-na. Ne poučava ih odozgor. Govori iz nutarnjega poznavanja onih kojima govori. Zapravo, govori im jer ih poznaje bolje nego što oni poznaju sami sebe. Štoviše, njihovo upoznavanje samih sebe ide preko slušanja njegova glasa i nadasve preko posluha njegovoj riječi. Upravo onako kako je ži-

Otac i Pastir

25


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Isus, »Dobri pastir« poznaje svoje ovce. Na drugom mjestu kaže da

svaku naziva njezinim imenom (Iv 10,3). Poznavanje i zov imenom

govori o bliskosti i zajedništvu. Nismo li se odveć prepustili brojnosti stada,

izgubljeni u anonimnosti otkupljenih. Koliko ljudi danas znade naše ime? Za nekoga sam susjed, za drugoga

radnik ili službenik, za nekoga nadređeni… Bez imena. Izgubljeni

u mnoštvu. No, Bog nas zove imenom kako bi trajno bio s nama. Blizak

kao što su On i Otac jedno. (A. C.)

Onaj koji »stoji« među nama uz: Otk 7,9.14b-17Oni koji stoje »pred prijestoljem i Jaganjcem« pokazani su u snazi uskrsnuća. O dvojici svjedoka poslije njihova ubojstva kaže se: »Ali nakon tri i pol dana duh životni od Boga uđe u njih i stadoše na noge te strah velik obuze one koji ih promatrahu.« (Otk 11,11) Također i pobjednici »stoje u moru od prozirca s citrama Božjim u ruci« (Otk 15,2). Ovo stajanje »na noge« u uskoj je vezi s Otk 5,6: »I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih.« Riječ je o antropološkom simbolizmu koji označava uskrsnuće. To »stajanje na nogama« je učinkovito i aktivno jer je to stajanje Uskrsloga. I Ivanovo evanđelje nam upravo tako opisuje Isusov pojavak među učenicima: »...dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok.« (20,19-20)

Mario Cifrak

dovski narod otkrivao sebe jedino kroz posluh Zakonu, tako i Isusovi učenici otkrivaju tko su jedino kroz poslušnost njegovu glasu.

Iz slušanja i posluha dobivaju život vječni. Život kojega neće izgubiti. Neće im propasti. Propast je u gubitku života vječnoga. Nitko ih neće ugrabiti iz njegove ruke. Život vječni je zaštita od propasti, sigurnost u Isusovoj ruci. Zašti ta od grabežljivaca, lopova, najamnika, svih kojima nije do ovaca nego do probitka. Zaštita dolazi od Oca. Otac je veći od svih sila i vlasti, svih koji bi mogli obući ruho kradljivaca. Ovdje odzvanja prva zapovijed. I ovdje slutimo kako je Isus shvaća. Zapovijed koja se odnosi na vjeru u samo jednoga Boga mišljena je kao zaštita. Tamo gdje netko pristane na jednoga Boga, zaštićen je od nasilja mnogih drugih bo-gova i ljudskih sila koje bi htjele biti božanske. Ovaj tekst govori o Ocu i Isusovu jedinstvu s njime. Ovdje se stapa židovski monoteizam s Isusovom mesijanskom ulogom. Isusova ruka je Očeva ruka. Zaštita Isusove ruke je zaštita Očeve ruke. Budući da i Otac i Isus štite na isti način one koji slušaju njegov glas, oni su jedno. Jedinstvo Oca i Isusa su vrhu nac Isusova govo-ra. I istovremeno izvor svega što on čini i govori.

Ja i Otac jedno smo. To je ujedno i odgovor Ži-dovima na njihovo početno pitanje: Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno. (Iv 10,24) Kada im otvore-no kaže, podignut će kamenje da ga kamenuju.

EuharistijaI ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, Isus je opisan potpuno kao Židov, sasvim ukorijenjen u povijest izabranoga naroda i istovremeno od-bačen. Kamen spoticanja. Jedinstvo s Ocem ni-je neka usputna tvrdnja i ne tiče se samo odnosa Oca i Sina. Riječ je o jedinstvu Božje prisutno-sti u izabranom narodu i njegovoj povijesti. Ona se nastavlja u Isusu. Od velike važnosti za od-nos sa židovskim narodom je razumijevanje da s Isusom nije dokinuta ni Božja prisutnost u iza-branom narodu niti je Bog odbacio izabrani na-rod. U Isusu se sažima i zrcali sve iskustvo od-nosa Boga i izabranoga naroda. Istovremeno se otvara i novi i širi obzor odnosa s jednim i istim Ocem. Euharistija je mjesto ispunjenja Božjih obećanja, ona je susret s Isusom na kome su se ona ispunila. Euharistija je vjerničko sudjelova-nje u otajstvu jedinstva Oca i Sina.

Ante Vučković


26


2. svibnja 2010.

Peta vazmena nedjelja

Ulazna: 572 Pjevajte Gospodinu ili 554 Isus je uskrsnuoOtpjevni ps.: 124.I Blagoslivljat ću dovijekaPrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 544 Na gozbu Kralja JaganjcaZavršetak: XXI Na nebu zora rudi

Ulazna pjesma Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

Ps 98,1-2

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenjei posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju:udijeli im pravu slobodui vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 14,21b-27Pripovjediše Crkvi što sve Bog učini po njima.

Čitanje Djela apostolskihU one dane:Vratiše se Pavao i Barnaba u Listru,u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali suduše učenika bodreći ih da ustrajuu vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.Postavljali su im po crkvama starješinete ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi navijestiše riječ pa siđu u Ataliju. Odande pak odjedriše u Antiohiju,odakle ono bijahu povjerenimilosti Božjoj za djelo koje izvršiše.Kada stigoše, sabraše Crkvui pripovjediše što sve učini Bog po njima:da i poganima otvori vrata vjere.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 145,8-13ab

Pripjev: Blagoslivljat ću dovijeka ime tvoje, Bože, kralju moj!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Nek objave ljudskoj djeci silu tvojui slavu divnoga kraljevstva tvoga.Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno,tvoja vladavina za sva pokoljenja.

Drugo čitanje Otk 21,1-5aOtrt će im Bog svaku suzu s očiju.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemljujer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli višeneće biti jer – prijašnje uminu.«Tada onaj što sjedi na prijestolju reče:»Evo, sve činim novo!«Riječ Gospodnja.

27

Braćo i sestre, sabrani na nedjeljni susret s Kristom Gospodinom u sakramentu njegove ljubavi, molitvom zazovimo nebeskoga Oca da žar darovane ljubavi trajno živi u nama:

Daj da Crkva, vidljivi znak tvoje prisutnosti u svijetu, neprestano pruža jasno svjedočanstvo 1. tvoje ljubavi prema braći ljudima i da te svojim djelovanjem trajno proslavlja, molimo te.Okrijepi snagom Duha Svetoga pastire svoga svetoga naroda da se rese vjerodostojnošću 2. života te se nikad ne umore učvršćujući u vjeri one koje si im povjerio, molimo te.Osnaži vazmenom radošću braću i sestre koji su lišeni ljudske ljubavi. Ne dopusti da samoća 3. koja ih prati bude zapreka da spoznaju ljubav kojih ih ti ljubiš, molimo te.Ojačaj vjeru u srcima naših mladih da pruže novo lice tvojoj Crkvi i svijetu u kojem žive, 4. molimo te.Nas ovdje sabrane, učini dostojnim hramom Duha Svetoga kojeg si nam darovao, molimo te. 5.

Bože, vrelo ljubavi i dobrote, ti si žrtvom svoga Sina potvrdio svoju ljubav prema grješnome čovjeku. Usliši nam smjerne molitve i daj da život naš uvijek bude dostojan tvoje velike ljubavi.Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaJa sam pravi trs, vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u menii ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

Iv 15,1.5

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.Po Kristu.


Zapovijed vam novu dajem:ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!

Evanđelje Iv 13,31-33a.34-35Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječjii Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge;

kao što sam ja ljubio vas,tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«Riječ Gospodnja.

Po ovom će svi znati da ste moji učenici:ako budete imali ljubavi jedni za druge.

(V. Blažanović, 2007.)


28

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Peta vazmena nedjelja

gao biti predan onima koji su ga osudili, a sve to kako bi se predao za nas. Zato kršćanska ljubav počiva na formi predaje, tradicije uprisutnjenja Kristove ljubavi. Najizvrsnija forma te preda-je jest euharistija. Ona je temeljna predaja ko-ja svjedoči o tome što je Krist činio i što čini za nas. Ako je naša ljubav ukorijenjena u takvoj vr-sti predaje onda i ona može biti onakva kakvu Krist od nas zahtjeva: u formi predanja i prisut-nosti za druge, a ne prvenstveno u formi traže-nja vlastitih prava i ostvarenja vlastitih težnja.

Ljubav koja računa s nevoljamaTa ljubav računa i s nevoljama. Današnje či-tanje iz Djela apostolskih svjedoči nam upra-vo o tome. Vjerujući u Kristovo uskrsnuće i pri-sutnost Uskrsloga u zajednici, učenici ne misle da su nevolje minule i da ih ne dotiču. Oni se

Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. – Ko-liko smo put pomislili kako naš Učitelj

nije bio kompliciran i kako je bio jednosta-van čovjek. Nije, kao mnogi prije i poslije nje-ga, ostavio nikakve sofisticirane sustave učenja ili znanja, čak ni neke posebne spise ili upute. Sve je kod njega tako jasno i nedvosmisleno. Ostavio nam je samo jedno: zapovijed ljuba-vi. A onda, kada malo dublje razmislimo i po-gledamo u svoje srce i u svoje živote, shvatimo da nam nije mogao ostaviti ništa teže i ništa za-htjevnije. Shvatimo da su u usporedbi s ovom zapovijedi svi propisi ovoga svijeta, sva pravila i sve odredbe poput dječje igre. Otkrivamo ka-ko nam je Isus ostavio u uzdarje najtežu zapo-vijed koja nam se puno puta čini neostvarivom. Doista, naše su ljubavi toliko krhke, slabašne, prevrtljive, premda bismo htjeli da budu posto-jane, velike i sretne. Zato se često zadovoljava-mo mrvicama, radimo mnoge kompromise ili bježimo od ljubavi koja od nas traži cjelovitost i potpuno predanje.

Je li moguća ljubav koju Krist zapovijeda?Je li onda moguće ostvariti Isusovu zapovijed ljubavi? Je li moguće barem biti na njezinom tragu. Kršćanski odgovor na ovo pitanje, koli-ko god se činio preuzetnim, posebice pred li-cem mnogih osobnih nedoraslosti, ali i pred li-cem nedoraslosti Crkve kao zajednice, ne može biti nego pozitivan. No pozitivnost tog odgovo-ra opet ne nalazi svoj temelj u nama ili u našim snagama i idejama, nego u Kristovom: »kao što sam ja ljubio vas«. To je mjerilo ljubavi. Kristo-vo djelovanje. Moguće je tako ljubiti ako se lju-bav oblikuje u Kristovoj formi, ako je njime i njegovim Duhom oblikovana. Zato prvo mjerilo takve ljubavi nisu naše viđenje ili razumijevanje ljubavi, naše želje ili čežnje, nego forma Kristo-ve egzistencije. A ona se oblikovala kroz preda-nje: Isus se predao u Očeve ruke kako bi mo-

Veće ljubavi nitko nema

od ove: dati svoj život za druge.

Kristov vazam – izvor »nemoguće ljubavi«

29


»Zapovijed vam novu dajem.« U čemu je novost Isusove zapovijedi? Zar može

biti nova još i danas, nakon toliko vremena? Novost je ono što oduševljava i izaziva, što je nepoznato, što treba biti otkriveno. Isusova zapovijed za učenike treba biti uvijek nova, oduševljavajuća.

Ona je ‘prostor’ u kojemu tražimo novost života. Zato je »nova zapovijed«

opomena da nam ona nikada ne postane starom, poznatom do mjere da

nas ne izaziva i ne potiče na novost. Samo ‘novost’ zapovijedi omogućuje

njezinu životnost. (A. C.)

Zrnj

e Odjeci RiječiDionici »Novoga Jeruzalema« uz: Otk 21,1-5aNovi Jeruzalem u Knjizi Otkrivenja označava narod Božji u punini eshatološke stvarnosti, odnosno novi ambijent u kojem se nalazi. S njim se podudaraju »novo nebo« i »nova zemlja«. Tako Jeruzalem, koji je bio »sveti grad« zbog pripadnosti Bogu i zbog prisutnosti Hrama, sada postaje zbog Krista »novi Jeruzalem«. Zemaljski Jeruzalem koji je također simbol naroda Božjeg je prošlost (usp. Otk 11,1sl). Novi Jeruzalem nema zemaljsko podrijetlo. On dolazi izravno iz transcedentnosti,s neba. Vidjelac u sadašnjosti gleda i promatra Jeruzalem kako »silazi odozgor«. Tako transcedentnost dotiče ljudei uspostavlja novi odnos. On dolazi od Boga, od Krista koji ostvaruje Božji naum. No, on se priprema kao zaručnica za eshatološku svadbu (usp. Otk 19,8). Zaručnica je Crkva okupljena kao liturgijska zajednica koja treba postati»novi Jeruzalem« (usp. Otk 22,17).

Mario Cifrak

s nevoljama nose vjerujući u prisutnost Uskrs-loga. Ta prisutnost čini od grupe zatvorenih, malodušnih, strašljivih ljudi osobe sposobne kroz nevolje hrliti prema Kraljevstvu Božjem. Prisutnost Uskrslog nije jamstvo odsutnosti nevolje. Uskrsli na sebi nosi biljege rana i pat-nje. Zato Kristov učenik u Duhu Svetome nala-zi izvor nove snage koja računa s nevoljom, ali joj se ne prepušta i ne da se njome nadvladati. Ljubav prolazi kroz nevolje, ljubav računa s ne-voljama i s mnoštvom padova i stranputica, ali se uvijek navraća svome Izvoru koji je oblikuje i krijepi. Samo su na taj način učenici mogli či-niti velika djela o kojima slušamo i koja i nas – u ovim vremenima malodušnosti i često krivog povlačenja u vlastite redove – pozivaju na vjeru da je Uskrsli među nama, da nas preobražava i da s njime možemo činiti velika djela.

Uvijek svježa ljubavOsim toga ljubav uvijek živi od svježine novo-ga. A to novo isto nije plod naše domišljato-sti nego vjere da Gospodin sve čini novo. Va-zam je novo stvaranje, početak novog neba i nove zemlje. I kada prolazimo kroz mnoštvo

nevolja, pozvani smo vjerovati da će Uskrsli i kroz smrt i kroz patnju, suze i bol, sve učiniti novim. Naravno da nam je to teško vjerovati, ali ako to ne bismo bili sposobni, onda ne bi-smo ni mogli vidjeti u čemu je novost Kristo-ve ljubavi i njegovog poziva upućenog nama. Zato nam je važno iskustvo zajednice Crkve u vremenu između Vazma i Duhova. Hans Urs von Balthasar govori o tome razdoblju, za koje mnogi ne znaju što s njime učiniti u svome ži-votu, kao o razdoblju koje nam u konkretnosti vremena pokazuje način univerzalnog prisu-stva Uskrslog u njegovoj zajednici za sva vre-mena. Pedeset dana od Kristova uskrsnuća do darivanja Duha na dan Pedesetnice (Duhova) slika su vremena Crkve u povijesti i njezinog hoda s Uskrslim. I svaki put kada ne hodimo s Gospodinom onako kako su to činili učenici u tome razdoblju, nismo sposobni ni živjeti po-ziv ljubavi niti biti na istinski način s Gospodi-nom i međusobno. Zato je u ovome vazmenom vremenu potrebno pažljivo čitati sve susrete Uskrsloga s njegovim učenicima i u njima vi-djeti tragove i načine življenja zapovijedi koju nam je Gospodin ostavio.

Željko Tanjić


30

9. svibnja 2010.

Šesta vazmena nedjelja

Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpjevni ps.: 109 Neka te slavePrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 273 Ja sam s vamaZavršetak: 556 Krist iz groba ustade

Ulazna pjesma Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

usp. Iz 48,20

Zborna molitvaUdijeli nam, svemogući Bože, neoslabljenim zanosom slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životui radu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 15,1-2.22-29

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Siđoše neki iz Judejeu Antiohiju i počeše učiti braću: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom. Po njima pošalju ovo pismo: »Apostoli i starješine, braća, braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji – pozdrav! Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše, zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barnabom i Pavlom, ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista. Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto. Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa

žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67,2-3.5-6.8

Pripjev: Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Otk 21,10-14.22-23Pokaza mi sveti grad gdje silazi s neba.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaAnđeo me prenese u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata:na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih.Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.


Darovna molitvaGospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu.

31


Hrama u gradu ne vidjeh.Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!I gradu ne treba ni sunca ni mjesecada mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!Riječ Gospodnja.


Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,govori Gospodin: i Otac će moj ljubiti njegai k njemu ćemo doći!

Evanđelje Iv 14,23-29Duh Sveti dozivat će vam u pametsve što vam ja rekoh.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vamto sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaAko me ljubite, zapovijedi moje čuvajte, govori Gospodin. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek, aleluja.

Iv 14,15-16

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože,ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnožiu nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu.

Braćo i sestre, nebeski nas je Otac obdariodarom ljubavi i okrijepio snagom svoga Duha. Obratimo mu se smjernom molitvom da uvijek budemo vjerni suradnici Duha Svetoga.

Daj nam svoga Duha, Gospodine.Neka Duh Sveti bude vođa i nadahnitelj tvoje1. Crkve i svih vjernika u životu vjerei u zauzimanju za dobrobit svijeta i društva, molimo te.Prodahni mudrošću Duha Svetoga2. sve koji naviještaju tvoju riječ: daj da budu vjerni sluge Duha Svetoga i istinski svjedoci tvoje ljubavi, molimo te. U svima onima koji će u našoj župnoj zajednici 3. pristupiti svetom sakramentu potvrde, probudi živu želju za tobom te budu svjedoci Duha kojeg im daješ, molimo te.Sve kršćane koji teže za obnovom života Crkve, 4. sve molitvene skupine, kršćanske zajednice i pokrete, ujedini svojim Duhom i njihova nastojanja usmjeri putem istinskoga življenja evanđelja, molimo te.Nas, sabrane u tvoje ime, ispuni svojim mirom5. i učini nas nositeljima tvoje ljubavi prema svima koje susrećemo, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, u daru Duha Svetoga dao si nam Branitelja koji u nama čuva istinu tvoje riječi. Daj da naš život bude život istine, u snazi Kristove ljubavi. Po Kristu.

Molitva vjernika

Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem...(John Piper, 1958.)


32

Šesta vazmena nedjelja

Spokojni u mirnomu Bogu i mirotvorci u nemirnomu svijetu

nagradimo. No, čim nastane nevolja, čim ne tko dirne takve mirne »dobrice«, događa se eks-plozija negativnih reakcija: od psovke, mržnje, zajedljivih riječi sve do otvorenoga vrijeđanja. Zbog toga, tvrdi naš Bernard, takvi će teško po-stići spasenje. I, dakako, to nisu oni mirotvorci na koje misli Krist.

Drugi su mirni ukoliko su strpljivi. Oni na zlo ne uzvraćaju zlom, nego strpljivo podnose životne nedaće i ne daju se uplesti u mrežu zla, prema Pavlovoj: »Nikome zlo za zlo ne vraćajte.« (Rim 12,17) Tu se već mir događa na višoj razini. Strpljivo miran, mudra je osoba. On vlada svojim emocijama, ne dopušta da ga zahvati zlo, da se podvrgne logici zla onoga koji ga je povrijedio. Moramo priznati da je takvih osoba već puno manje. Rijetko će tko ne uzvratiti zlom, odnosno, kako to uglavnom biva, još većim zlom na ono što je negativno doživio od drugih. I tako se zlo, zlo nemira, širi sve više. Stoga su strpljivo mirni jako važni za svaku zajednicu, za svaki suživot. Ali i oni nisu dostatni.

Postoje i mirne osobe kao mirotvorci. Na njih se zapravo odnosi blaženstvo o miru. Mirotvorci su oni koji na zlo uzvraćaju dobrom. Štoviše, oni su spremni, prema Bernardu, pomoći onima koji ih napadaju. Dok se strpljivo mirni brinu samo za sebe, za svoj nutarnji mir i ne uzvraćaju na zlo zlom, mirotvorci tvore, stvaraju mir. To su istinski mirne osobe.

Kako postati mirotvorac?Mirotvorstvo pak pretpostavlja da su miro-tvorne osobe u sebi mirne, da u njima stanu-je mir te kao takve mogu širiti i stvarati. Radi se o Božjemu miru, miru koji je objavio i nama darovao Isus Krist: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.« (Iv 14,27); »Mir vama.« (Iv 20,22) Bez toga Kristova mira ne može biti mi-ra u nama, a time ni mirotvorstva, jer: »Samo je u Bogu mir, dušo moja.« (Ps 62,2) No, kako postići Kristov mir, mir duše u svijetu punom nemira, nesigurnosti, nedaća, grijeha, uvrjeda, zaplitanja u zlo?

U Isusovim Blaženstvima sažeti su cjelo-kupno poslanje i nauk Isusa Krista. Htje-ti izreći sva blaženstva, značilo bi izreći

cijelu vjeru, što nije moguće u ovomu kratkom smrtnom životu, a kamoli jednim običnim raz-matranjem. Stoga ću se pokušati zadržati samo na jednomu blaženstvu: »Blago mirotvorcima, oni će se zvati sinovima Božjim.« Pogledajmo što nam navedeno Blaženstvo poručuje.

Tri vrste mirnih ljudiSveti Bernard iz Clairvauxa, tumačeći ovo bla-ženstvo, navodi tri vrste mirnih ljudi. Prvi mirni ljudi jesu oni koji uvijek dobrim uzvrate na do-bro te nikomu ne žele naštetiti. Na njih se od-nose Kristove riječi: »Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš.« (Lk 10,6) Mogli bismo reći da većina nas pripada upravo takvim mirnim ljudima. Nastojimo se što više kloniti zla, a ako nam se dogodi dobro, rado to

Ljudi, ranjeni »mirom svijeta«, traže Kristov mir.

33


Odjeci RiječiZrnj

e

»Mir vam svoj dajem. Dajem vam ga ne kao što ga svijet daje.«

Mir koji daje svijet, samo je privid mira jer se zadovoljava samo odsutnošću nemira. Čovjek je

nemiran sve dok ne nađe mir koji ide izvan međa ovoga svijeta.

Budući da »nismo od ovoga svijeta«, nije nam dostatan ni mir

ovoga svijeta. Krist nam daruje mir koji nas pomiruje, združuje s novim svijetom, s novim životom. Samo iz toga mira možemo razumjeti riječi: »Neka se ne uznemiruje vaše srce«.

A najveći nemir za kršćanina jest upravo ‘mir ovoga svijeta’. (A. C.)

Gospodin – novi hram uz: Otk 21,10-14.22-23Odlomak prenosi slike iz knjige proroka Ezekiela koji opisuje budući Hram u »zemlji Izraelovoj« (usp. Ez 40-48). Ivan ipak ne kaže da se njegov Sveti grad nalazi u »zemlji Izraelovoj«, jer smjera na obnovu svega svijeta. Dok vrata kod Ezekiela nose imena dvanaest izraelskih plemena (Ez 48,30-35), vrata Grada iz Otkrivenja povezana su s imenima »dvanaestorice apostola Jaganjčevih« (Otk 21,14). Jasna je novost ovog Grada. Obnova obuhvaća sve koji slijede kršćanski nauk. Ezekiel kroz više poglavlja opisuje novi Hrami bogoslužje u njemu (Ez 40,5-47-12). Nasuprot tomu, Ivan kaže: »Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – Jaganjac!« (Otk 21,22). Od sada svi imaju izravan pristup Bogu, a duhovno se bogoslužje događa u žrtvovanomi uskrslom tijelu Kristovu.

Darko Tepert

Gledajući svijet u kojemu živimo, nutarnji mir, a time i mirotvorstvo, čine se nemogućim. Budući da nam Krist daje i obećaje mir, iz toga slijedi da se njegov mir u nemirnomu svijetu može primiti. Prvo, temeljni i najvažniji način da uopće krenemo prema Kristovu miru jest ljubiti njegov mir. Ljubav je zauzeta i strastvena usmjerenost prema nečemu i već posjedovanje nečega. Onaj tko ljubi Kristov mir, već ga svojom ljubavlju prima i posjeduje. Ljubav je tako temeljna odrednica za primanje Kristova mira. Drugo, ljubav prema miru pretpostavlja obraćenje: odbacivanje svega onoga što nam priječi nutarnji mir i usklađivanje našega duha i tijela s Kristovim duhom i tijelom. Vara se svatko tko misli postići nutarnji mir duše bez obraćenja, kajanja i askeze. Ne bez razloga duhovni pisci ističu da je mudrost priprema za mir jer nas povezuje s istinom i dobrotom, u kojima se naš život zrcali i mijenja.

Spokojne osobe istinski su mirotvorciOnaj tko se u ljubavi i mudrosti (askezi) oras-položio za Božji mir i primio ga, on više nije mi-

ran (tranquillitas), nego spokojan (requies). Spokoj se može usporediti s mirnim počiva-njem djeteta na grudima majke, ili mirnim po-čivanjem ljubljene osobe u naručju onoga ko-ji je ljubi. Odatle je razumljivo da blaženstvo mirotvorce naziva sinovima Božjim. Jer, spo-koj duše nije ništa drugo doli božansko sinov-stvo, blisko i duboko zajedništvo između Boga i vjernika. Svjedoči o sinovskoj bliskosti, inti-mnosti i zajedništvu Boga i vjernika. Spokojan je čovjek onaj koji se vjerom, nadom i ljubav-lju tako ukorijenio i učvrstio u Božjemu miru da ga nijedan nemir ovoga svijeta ne može po-remetiti. Odnosno, božanski se spokoj da po-remetiti nemirom svijeta, ukoliko u Bogu spo-kojnoga čovjeka izaziva da bude mirotvorac, da na zlo uzvraća dobrim i stvara mir. Tako uviđa-mo da jedino mir i spokoj duše mogu donositi istinski i trajan mir. Nažalost, svijet želi mir sa-mo na izvanjski način, ne mijenjajući svoju du-šu, ili mir na ona dva prva načina koja navodi sveti Bernard. Svijet time ne postiže mir, a ka-moli spokoj. Stoga, budimo spokojni u mirno-mu Bogu i mirotvorci u nemirnomu svijetu.

Ivica Raguž


34


13. svibnja 2010.

Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista

Ulazna: 526 Galilejci, što stojiteOtpjevni ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: 542 Evo ja sam s vama (ili ŽV 4/2006.)Završetak: 563 Kako krasno svršuje se

Ulazna pjesmaGalilejci, što stojitei gledate u nebo? Ovaj Isus, kao što ste ga vidjeli da odlazi u nebo, isto će tako doći, aleluja.

Dj 1,11

Zborna molitvaSvemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitvaPrinosimo ti, Gospodine,ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 1,1-11

Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.«Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i

gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 47,2-3.6-9

Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje!

Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanje Heb 9,24-28; 10,19-23

Čitanje Poslanice HebrejimaKrist ne uđe u rukotvorenu svetinju,protulik one istinske, nego u samo nebo:da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će

35


Krist Gospodin svojim je uskrsnućem uzašao u slavu Očevu da bi nama pripravio mjesto u vječnosti. S pouzdanjem zazovimo Krista Gospodina da u nama obnovi božanski život. Molimo zajedno:

Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.Ti si pred očima učenika uzašao u slavu neba: 1. daj da Crkva, zajednica tvojih vjernika, nikad ne zaboravi da je zajednica onih kojima je pripravljeno mjesto u vječnosti, molimo te.Ti si svoje vjerne učenike poslao da budu 2. svjedoci velikih djela tvoje ljubavi:daj da svi tvoji vjernici budu svjedoci tvoje prisutnosti u svijetu, molimo te.Ti si iz trpljenja i smrti uzdignut u novi život:3. svima koji trpe rasvijetli smisao križa, molimo te.Ti si prije uzašašća k Ocu svoje učenike učvrstio 4. u vjeri: učvrsti vjeru ove svoje zajednice i usmjeri nam život putem spasenja, molimo te. Ti si svojim vjernima u nebu pripravo mjesto:5. primi u nebesko blaženstvo sve naše pokojne, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim uzašašćem k Ocu postao si na nov način prisutan među nama. Razbistri nam pogled vjere da tvoju blizinu možemo uvijek prepoznati i da naš život bude put k slavi koju si nam pripravio. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaEvo, ja sam s vamau sve dane do svršetka svijeta, aleluja!

Mt 28,20

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože,ti nam već ovdje na zemljidaješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi.

se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje. Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u svetinju po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga on otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; imamo i velikog svećenika nad kućom Božjom. Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran onaj koji dade obećanje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 28,19a.20b

Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vamau sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje Lk 24,46-53

Svršetak svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.«Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.(Uzašašće, bjelokost, 8. st., Bayerisches Nationalmuseum, München)


36

Uzašašće Gospodinovo

Nebeska radostkraljevstvu Božjem.« Zato je za apostole uzaša-šće nedjeljivi dio otajstva uskrsnuća i njegova posljednja postaja. Uskrsnuvši od mrtvih Isus je već proslavljen. Smrt više njime ne vlada i granice postavljene ljudskoj egzistenciji više ne postoje. Upravo kroz »ukazivanja« i »blagova-nja s njima« istaknuta je trajna vrijednost Isu-sova čovještva. Prihvatio ga je do dna ljudske egzistencije kako bi ga odnio do samoga Bo-ga. U svoju vječnu slavu ne vraća se samo kao Sin Očev, nego i kao Sin čovječji. Na taj je način put do Božjeg prijestolja otvoren svakom čo-vjeku. Sin Božji odrekao se svoje svemoći, sve-prisutnosti i sveznanja da bi Sin čovječji sve to pronašao na nebu. Utjelovljenjem je sjedinje-no božanstvo s čovještvom, dok je po uzašašću čovještvo trajno vezano s Bogom. Isus ne samo da uskrsava tijelo, nego ide još dalje te daje na-šem čovještvu ono što mu je bilo najudaljenije, a to je sudjelovanje u životu Presvetoga Troj-stva. Tako Isusovo poslanje nije bilo samo po-niženje za Boga, o kojemu govori sveti Pavao, nego još više – uzvišenje čovjeka.

Sveto pismo nas uči da »Bogu ništa nije ne-moguće«. Nije mu nemoguće postati čovjekom, kao ni uskrisiti čovjeka od mrtvih. Međutim, iz osobnoga iskustva znamo da je čovjeku puno toga nemoguće. Potrebna je Božja intervencija. Današnji nam blagdan otkriva puni smisao Kristova spasenjskog djela. On nije postao čovjekom da se

Zasigurno smo se nekad, barem nakrat-ko, rastajali od dragih nam osoba ili bili svjedoci rastanaka. Ozračje je uglavnom

tužno, a tuga je, čini se, razmjerna međusobnoj ljubavi. Opis rastanka Isusa s njegovim učeni-cima donosi potpuno drukčiju sliku. Ljubav im ne možemo zanijekati. Sam Isus u viša navrata otvoreno je izjavljivao, a na koncu i darom ži-vota potvrdio ljubav prema učenicima. Prem-da su često nespretni u iskazivanju ljubavi, kao uostalom i većina ljudi, apostoli sigurno vo-le Isusa. Unatoč tome, nakon što se Isus »ra-sta od njih i bi uznesen na nebo«, oni se »s ve-likom radošću vrate u Jeruzalem«.

Priprava za radostRadosti povratka u Jeruzalem prethodila je du-gotrajna priprema. Isus je ustrajno poučavao svoje učenike. Pojašnjavao im je Pisma i Pro-roke. Naviještao im je što se ima s njim dogodi-ti. Izabranima je dao na trenutak vidjeti i svoju slavu na gori Preobraženja. Pa ipak, nakon nje-gove smrti osjećali su se izgubljenima. S njim kao da su u grob bila pokopana sva njihova očekivanja. Ostao je samo uzdah: »A mi smo se nadali!« Tek kao Uskrsli dao im je puninu pou-ke. Znak te punine četrdeset je dana, koliko je prošlo od uskrsnuća do uzašašća. »Njima je na-kon svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o

Među onima koji vjeruju ostadoše »stope« njegove Prisutnosti.

37


Novi hram i novo svećenstvo uz: Heb 9,24-28; 10,19-23Pišući onima koji su žalili za bogoslužjem staroga Hrama, Poslanica Hebrejima naglašava posebnost Kristova svećeništva. On nije svoju žrtvu prinio ulazeći u »rukotvorenu Svetinju«,nego je ušao »u samo nebo« (Heb 9,24). Njegova je žrtva jednokratna i jedinstvena, a time i jedina djelotvorna, jer se jedino njome dokida grijeh (9,25-26). Njome se dovršava sva povijest, a njezina je vrijednost konačna jer je ostvarena Kristovom krvlju (9,12-14). U starom je Hramu pred svetinjom nad svetinjama stajala zavjesa iza koje je mogao ući samo veliki svećenik i to jednom godišnje kako bi okajao grijehe naroda. Kristovim tijelom i krvlju kršćani jednom zauvijek ulaze u pravu nebesku Svetinju. Stoga su svi pozvani na svečanu procesiju »srcem punim vjere« i krštenjem očišćeni (10,19-22). Dok traje ta procesija, moraju čuvati »nepokolebljivu vjeru«, uzdajući se u Božju vjernost njegovim obećanjima (10,23).

Darko Tepert

Odjeci Riječi

Zrnj

e

Nakon što Krist bi uznesen u nebo, učenici se »s velikom radosti vrate

u Jeruzalem te blagoslivljahu Boga«. Kako protumačiti radost zbog Kristova ‘odlaska’? Okrijepljeni »silom odozgor«

osjetiše da uzašašće nije rastanak, nego »intenziviranje njegove blizine«.

Kao što nije napustio Oca sišavši na zemlju među ljude, tako nije napustio

ljude vrativši se k Ocu. Njegovo je uzašašće »uzdignuće« svih ljudi

u novi odnos s Bogom.

Bog ponizi, nego da čovjek bude uzvišen. Zato s pravom veli današnja zborna molitva: »Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće«. Isusovim rođenjem Bog je došao do čovjeka. Njegovim uzašašćem čovjek je došao do Boga. I tu je trajno prisutan. Odvojenost neba i zemlje, Stvoritelja i stvorenja, prestala je. U intimnost Božjeg života uključeno je i čovjekovo tijelo.

Nakon uzašašća Isus iz Nazareta je »Gospodin Isus«, naziv koji je u Starozavjetnoj terminologiji rezerviran samo za Boga. Zato se uzašašće događa uz vidljivi znak oblaka, koji često susrećemo u Starom zavjetu, a označava Božju nazočnost. Isus nije nestao u oblaku da bi učenicima bio nevidljiv i odijelio se od njih, nego je obavijenost oblakom znak ulaska u Božju prisutnost. Zato se učenici mogu radosni vraćati u Jeruzalem.

Put radosti Više nego zbog Isusove sudbine, radost učeni-ka plod je svijesti o vlastitoj sudbini i životnoj perspektivi svake osobe. Vidjeli su kako se čo-vjek uzdiže u nebo. Znaju da je Isus prvi od mr-tvih uskrsnuo i prvi u nebo uzašao, ali da nije posljednji. On sam je obećao da ide pripravi-ti nam mjesto. Danas je pokazao put te ljudima

naznačio njihovu budućnost. Budućnost ljudi je zajedništvo s Bogom. Nakon Isusova uzaša-šća »imamo slobodan ulaz u Svetinju«, pouča-va nas Poslanica Hebrejima. Možemo li drugo nego uskliknuti sa svetim Pavlom: »Koje li na-de u pozivu njegovu, koje li bogate slave u ba-štini njegovoj među svetima i koje li preko-mjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo?!«

Uzašašćem se otvara beskrajan horizont. Započinje vrijeme iščekivanja Kristova povratka u slavi. Ali nećemo ga čekati prekriženih ruku netremice gledajući u nebo. Kao anđeli učenike, tako i nas svetopisamska čitanja potiču da živimo dostojno poziva kojim smo pozvani te nas pozivaju na djelo služenja i izgrađivanja Tijela Kristova da bismo bili svjedoci uzašašća. Zato nam je darovana »Sila odozgor«. Duh Sveti nije trenutna zamjena za Isusa u očekivanju njegova dolaska u slavi, nego nas s njim trajno vezuje. On nas osposobljava da i sami možemo činiti njegova djela »dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega«. Po Duhu koji nas ujedinjuje s Glavom Crkve mi smo već sada sudionici božanskoga života, a Isus je dionik naše svakodnevice – »u sve dane, do svršetka svijeta«.

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJA

38

SYMBOLON

Evanđelja su veoma rječita u opisu po-sljednjih trenutaka Isusova zemaljsko-ga života, trenutaka koji su ispunjeni

trpljenjem i, na koncu, obilježeni umiranjem. Na rječitost evanđeljā o Isusovu umiranju na-stavlja se šutnja o »događaju uskrsnuća«. Vri-jeme od polaganja Isusova tijela u grob do pr-voga susreta s Uskrslim ispunjeno je šutnjom. Tami smrti, doista, odgovara šutnja ljudi. Pa-radoks Božjega silaska u smrt čini da šutnja evanđelja postane najvjernijim svjedočan-stvom istine uskrsnuća. Evanđelistima, kaže Hans Urs von Balthasar, trebamo biti zahval-ni za tu šutnju. Šutnja nas uvodi u razumije-vanje otajstva uskrsnuća. Ono je ulazak tran-scendentnu zbilju te, stoga, ne staje u riječi, pa niti u neki »vidljivi oblik« prjelaska iz smrti u novi život. Kao što je život uskrsnulih skriven očima, tako je »nevidljivo« i samo uskrsnuće. Ono se živi iskustvom vjere. Materijalni doka-zi nisu presudni. Presudna je vjera koja Ras-petoga i u grob položenoga prepoznaje kao Uskrsloga.

No, šutnja evanđeoskih odlomaka, u či-tanju vjerom, ipak nije apsolutna. Prva svje-dočanstva uskrsnuća su apofatičke tvrdnje: »Nije ovdje. Uskrsnu!« (Mt 28,6; Mk 16,6; Lk 24,6). Ne čudi da i najstariji ikonografski prikazi Uskrsnuća polaze od ove apofatičke tvrdnje, preobražene vjerom i iskustvom ži-ve Kristove prisutnosti. Ikonografija prvih stoljeća otajstvo uskrsnuća »ispisuje« pri-kazom Kristova monograma ili zlatom i dra-gim kamenjem urešenoga križa, koji je prije-stolje slave, a ne boji se ni prikaza praznoga Isusova groba. Čest je, a od V. i VI. stolje-ća gotovo redovit, motiv visitatio sepulchri, pohod grobu. Riječ je o dolasku pobožnih žena, ili »triju Marija« na Isusov grob te nji-hov susret s anđelom. Detalji su skromni, ali porukom jezgroviti: odvaljeni kamen s vra-ta groba, povoji složeni na jednome mjestu. Nerijetko se motivu dolaska na prazni grob pridružuje i motiv Kristova uzašašća, koje

Kristov uskrsni silazakOdabrani motivi iz ikonografije uskrsnuća

je neodvojivo od uskrsnuća. Uz motiv Kri-sta na prijestolju, zanimljiv je i prikaz uza-šašća na način da zajednica apostola »gle-da u nebesa« u čijem se obzoru vidi uzlazeći Krist (zapravo samo njegove noge), a među apostolima, na humku, ostaje utisnut trag njegovih stopa. Govor umjetnosti ne odstu-pa od govora evanđelja koja su ponajprije svjedočanstvo vjere, a ne pokušaj »logično-ga zaključivanja« iz slijeda događaja. Uskr-sli se prepoznaje u »tragu« koji je ostavio na zemlji, a koji se razaznaje u životima vjerni-ka i u djelovanju njegova Duha.

No, za razumijevanje otkupiteljske di-menzije Kristova uskrsnuća vrijedno je iz kršćanske ikonografije izdvojiti motiv koji je čest u istočnoj, osobito bizantskoj, umjetno-sti. Riječ je o uskrsnuću koje je prikazano u činu Kristova uskrsnug silaska u podzemlje (ad inferos). Kao polazište razmišljanju po-služit će nam apsidalna freska iz Parekkle-siona (»Kapela pored crkve«) u samostanu Chora u Carigradu (XI. st.).

Središnji motiv prikazuje Krista, odjeve-na u sjajnu odjeću (prema opisu iz perikope o Kristovu preobraženju), kako silazi »me-đu grobove«, tj. u podzemlje (ili kako, kaže Simbol vjere u hrvatskome prijevodu, »nad pakao«) te iz grobova i smrti izvodi praro-ditelje Adama i Evu, otkupljujući tako čita-vi ljudski rod od iskonskoga grijeha i smrti. Krist stoji u mandorli, urešenoj znakovima božanske slave (zvijezde, boja svjetlosti), a haljina svojim gibanjem govori o njegovu silasku. Kao da se iz te geste čita poklik vje-re iz bizantske jutarnje molitve na Veliku subotu: »Sišao si na zemlju da spasiš Ada-ma, ali, ne našavši ga na zemlji, Gospodi-ne, otišao si ga tražiti sve do u podzemlje.« Krist je smrću dovršio svoje utjelovljenje jer tek po smrti dopire u dubinu ljudske sudbi-ne, u smrtnost njegova tijela i umiranje ži-vota. Upravo tu, u dnu ljudske tjelesnosti i smrtnosti događa se čovjekovo otkupljenje.

39

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420102010420104420104Krist praroditelje čvrsto drži za zapešće,

koje se poima kao mjesto na kojem se osjeća pulsiranje života. Time im daje da u njihovu tijelu »struji« snaga novoga života. Uskrsnu-će je život u novosti; nije povratak iz smrti u tjelesni život, nego prijelaz u božanski život, izdignut iznad tjelesnosti. U nekim ikono-grafskim prikazima slikovitost je još rječiti-ja jer prikazuje Krista kako klonulo Adamo-vo tijelo nosi na ramenima, opet držeći ga za zapešće i vraćajući mu izgubljeni život vječ-nosti. Motiv je to koji ponajbolje interpretira evanđeosku perikopu o izgubljenoj ovci (Mt 18,12-13) i Kristove riječi: »Ja sam pastir do-bri. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.« (Iv 10,1-18) »Izgubljena ovca« iz evanđeoske prispodobe nije čovjek koji luta zemljom, ne-go oni koji su u smrti izgubljeni i koji čekaju božansko otkupljenje.

Pod Kristovim su nogama ploče dignute s grobova. Silaskom u smrt sve je postalo pod-ložno njegovim nogama (usp. 1Kor 15,27) te pobjedom nad smrću kraljuje nad svime. Nje-govom su smrću razvaljena vrata smrti. Ona više ne gospoduje ljudima. Podzemlje, prika-zano, kao tamna dubina, ispunjeno je ostatci-ma pobjede nad okovima smrti: posvuda su rasti elementi okova, ključeva, lanaca i zasu-na koji su priječili oslobođenje iz smrti. Na sa-mome dnu, pritisnut grobnim pločama, stoji pobijeđeni Sotona, okrenut prema dolje, skri-vena pogleda, čime se pokazuje njegov konač-ni poraz: on će zauvijek gledati u tamu smrti.

U cijeloj perspektivi apsidalne školjke uoča-vaju se dva »kraljevstva«: jedno, zahvaćeno tamom, i drugo, rasvijetljeno sjajem Kristova uskrsnuća, pri čemu prevladava zlatna boja božanske slave. Čak su i brda koja tvore poza-dinu okupana zlatom, što govori o otkuplje-nosti cijeloga svijeta. Lijevo i desno od središ-njega prikaza uočljiva su dva znamenja koja su nagovijestila Kristovu pobjedu nad smrću: uskrisenje Lazara i Jairove kćeri (motivi nisu zahvaćeni našim slikovnim prikazom).

Ovaj likovni prikaz, prepun teoloških sli-ka i vrlo odmjeren u predstavljanju evanđe-oske vjere, prikladan je za razmišljanje nad novodobnim i suvremenim prikazima ko-ji otajstvo uskrsnuće prikazuju u uzlazno-sti Kristova tijela, u gibanju koje Krista neri-jetko pokazuje kao »nadčovjeka«, odvojena od zemlje i ljudske sudbine. U nekim od tih prikaza, osobito suvremenim, uskrsnuće je interpretirano kao Isusovo oslobođenje od smrti, gotovo kao bijeg iz smrti, a ne pobje-da nad smrću. Takvi likovni pristupim uve-like oskudijevaju teološkim razmišljanjem koje bi, utemeljeno na »šutljivim svjedočan-stvima evanđelja« i na vjeri Crkve, uključi-valo soteriološku dimenziju Kristove smr-ti i uskrsnuća. Doista, Kristova je smrt bila potrebna radi našega oslobođenja od smr-ti i radi našega uskrsnuća. Bio je potreban kristov silazak u smrt, da bi svi koji su pod-ložni smrti bili uzdignuti u božansku slavu. Njegovom je smrću umrla i naša smrt.

Ante Crnčević

Uskr

snuć

e, Pa

rekk

lesio

n, sa

mos

tan

Chor

a, Ca

rigra

d, 1

1. st

.

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Štola je dio liturgijskoga ruha koji pri-pada zaređenim služiteljima, a stavlja se povrh albe ili rokete, ali nikada preko građanskoga odijela. Kad se odijeva misnica ili dalmatika, štola ostaje ispod toga ruha. Izvorno ime štole (lat. stola) jest orarium (od lat. os, usta) koji, zajedno s nešto kasnijim pojmom sudarium (‘znojnik’), otkriva izvorno značenje toga litur-gijskog »odjevnog« elementa: prvotno je, nai-me, imao sasvim praktičnu funkciju služeći kao ubrus za brisanje usta ili znoja s lica. No, uskoro se štola razvila u razlikovni liturgijski »znak« zaređenih služitelja (onih koji su bili primljeni u tzv. »više redove«) od onih nezare-đenih, pa je i danas vlastita samo đakonu, prezbiteru i biskupu.

Na tom povijesnom razvojnom putu litur-gijskoga ruha potrebno je razlikovati elemente liturgijskoga odijela, ili ruha u užem smislu rije-či, od elemenata koji su oblikovani kao liturgij-ski znakovi (insignia). Ruhu pripadaju ponaj-prije: alba, roketa (ili kota), misnica, plašt i veo, dok se među insignia liturgica ubrajaju: što-la, mitra, biskupski štap i palij. Štola je, dakle, osnovni liturgijski ‘odjevni znak’ svih koji su po sakramentu svetoga reda nositelji ministerijal-noga svećeništva (đakoni, prezbiteri i biskupi). Preuzevši takvu znakovnu zadaću štola je, na-kon prvotnoga razvoja te različitih oblika i na-čina ‘odijevanja’, zadobila svoje »vlastito mje-sto«: ispod misnice, dalmatike ili plašta. (Valja napomenuti da ambrozijanska liturgijska tra-dicija još i danas čuva najstariju praksu po ko-joj đakon stavlja štolu preko dalmatike, a ne ispod, kako je vlastito rimskome obredu.) Ka-ko je moguće govoriti o štoli kao liturgijskome znaku ako se on ne vidi, tj. ako je prekrivena nekim dijelom liturgijskoga ruha?

Koji je smisao odijevanja štole ako se ona ne vidi?Opća uredba Rimskoga misala određuje da svećenik u slavljenju euharistijei drugih svetih čina koji su izravno povezani s misom odijeva albu i štolute da preko štole odijeva misnicu (br. 337). Postavlja se pitanje koji smisaoi značenje ima štola ako se ona ne vidi, tj. ako je prekrivena gornjim liturgij-skim ruhom, misnicom. Je li, dakle, potrebno odijevati štolu u slučajevima kad ona nije vidljiva?

T. B.

Cjelokupna liturgijska simbologija, pa tako i simbolizam odijevanja i ‘odjevnih’ predmeta, ne može biti sagledana samo u okvirima kognitiv-ne (prenošenje informacija) ili socijalne komu-nikacije (održavanje odnosā). Liturgijski simbo-li su čini koji djeluju i preobražavaju. Odijelo, po svojoj liturgijskoj ulozi, nema samo zadaću ra-zlikovati liturgijskoga službenika od drugih u za-jednici slavljenika, nego samoga službenika »ra-zlikovati« od njega samoga, tj. omogućiti mu da odijevanjem posebnoga ruha stupi u ozra-čje drukčijega i svetoga, otajstvenoga. Štola, kao liturgijski ‘odjevni znak’ koji se ne vidi, jasan je primjer takve liturgijske komunikacije »prema unutra«, prema samome vršitelju liturgijskih čina. Zgodno je spomenuti praksu drevne rim-ske tradicije u kojoj su štole, koje bi se predava-le novozaređenima u liturgiji ređenja, u noći pri-je ređenja stajale položene na oltaru kako bi bile »impregnirane« posvetnom molitvom Crkve i božanskom milošću koja je zazivana nad izabra-nike. Takav se »duhovni smisao« čuvao i u mo-litvi koju je svećenik izgovarao dok bi, priprav-ljajući se za liturgijski čin, na sebe stavljao štolu: »Udijeli mi, Gospodine, haljinu besmrtnosti...«

Nije potrebno posebno isticati da štola, kad se nosi ispod misnice ili dalmatike, ne gubi smi-sao znaka time što je skrivena očima drugih. Li-turgijski čini i geste ne mogu biti opravdavani ili osporavani na matrici »obredne funkcio-nalnosti«. Liturgija je po svojoj naravi slavlje i upravo zbog toga što je slavlje iziskuje puno vi-še od onoga što je potrebno, korisno ili funkcio-nalno. Slavlje prihvaća »suvišno«, ono što uvo-di u radost i istinu slavlja. Tako i štola, kroz čin odijevanja i stupanja u drukčije – u otajstveno, eklezijalno, služiteljsko – nalazi svoj puni smi-sao, pa i kada nije vidljiva.

liturgija sja i bez zlata z - hilp.hr · naŠa tema 2 zlato – boja nebeske slave ˚ prije negoli...

Documents