Ljerka Anić 

BAJKE ZABORAVLJENOG JEZERA

  

    MALA PRINCEZA Nekoć, vrlo davno, u jednom dalekom kraljevstvu rodila se kralju i

kraljici kći jedinica. Ali, po nesreći, rodila se u zao čas, tek malo prije no što je počela izbijati ponoć, a vila koja je toga dana djevojčicama ljepotu dijelila bila je već skoro ispraznila torbu u kojoj je nosila ljepotu djevo-jačku, te za malu princezu ne ostade gotovo ništa. Kad je vila čula da u djetetu kuca dobro srce, sažali se i reče:

– Jadno moje djetešce, ja sam kriva što te ljepote lišavam, ali šta je tu je... Nemam sad vremena da ti još ljepote donosim, jer kad izbije dvanaest, ja se moram u svoje carstvo vratiti. Ali evo, dajem ti svoje čarobne kristalne klikere, da kroz njih gledaš svijet i svu njegovu ljepotu vidiš!

U tom času izbi dvanaest i vila nestade.Mala princeza bila je dobro i sretno dijete. Svi su je voljeli

neizmjerno, jer je i ona svakoga voljela, jer je svakome znala reći nešto lijepo i nježno. Nikoga i ničega nije se bojala, jer je kroz svoje čarobne kristalne klikere mogla u svemu vidjeti ljepotu i dobrotu. Bila je radost svojih roditelja i stare dadilje, bila je radost svih slugu i dvorana, i svih ljudi koji su dolazili na dvor. Bila je radost svih cvjetova iz dvorskog vrta, a noću radost svih zvijezda, jer su i one, onako daleke, znale da mala princeza vidi u njima više ljepote nego drugi ljudi, pa su iz zahvalnosti davale neki poseban sjaj njenim snovima.

Jednog divnog majskog jutra igrala se mala princeza u vrtu svojim kristalnim klikerima i činilo joj se da je okružena svom ljepotom ovoga svijeta.

"Pitam se samo," – pomisli ona – "postoji li ovakva ljepota i izvan dvorskog vrta?"

Pa prinese oku jedan kristalni kliker i vidje veliki zeleni pašnjak na kome su pasle ovce a jagnjad veselo skakutala oko njih, vidje i malog

čobana gdje svira u frulicu i uz muziku veselo pocupkuje. Srce joj od uzbuđenja jače zakuca i ona odluči da se iskrade iz vrta i ode do njih. Sunčeve zrake bile su uspavale staru dadilju, pa se mala princeza neprimjetno provuče kroz ogradu i otrča do one livade.

– Zdravo, – reče ona – mogu li da se igram s tobom i tvojim ovčicama?

– Možeš, kako da ne možeš! – uzviknu čobanče. – Meni je baš drago što ću imati društvo. A ko si ti?

– Ja sam mala princeza iz onog tamo dvorca – odgovori ona. – Šta kažeš? Princeza, ha? A meni su uvijek govorili da su princeze

lijepe... – izlanu se čobanče.– Pa i ja sam lijepa, samo me moraš pogledati kroz ovo – reče ona i

pruži mu jedan od svojih čarobnih klikera.– Znaš šta, ne volim ja da se igram sa tim skupim igračkama. Šta

misliš ispadne mi, razbije se, a ja nemam para da kupim novi – reče on pa se malo zamisli. – A šta tu ima čudno što si ti princeza... Baš sam ja glup! Pa i ovce su sve bijele, pa se opet desi neka crna, a i ta crna opet ista ko i bijela, isto bleji i daje mlijeko, i još mi od njene vune baka isplete šare na čarapama, pa budu još ljepše... Vidi ti mene što sam se raspričao. Nego, znaš li ti, princezo, da pjevaš?

– Znam – reče ona i nasmiješi se. – Znam i da igram. Čobančetu je zaista bilo drago što više nije sam, pa još veselije

zasvira u frulicu. I tako su oni cijeli dan igrali i pjevali. Mala princeza se vratila u dvorski vrt baš u času kada se njena stara dadilja počela buditi i dremljivo trljati oči. Od toga dana često je odlazila do one livade svom prijatelju čobanu i njegovim ovcama. Ponekad je znala satima milovati ovce šapućući im nježno:

– O, slatke moje ovčice, tako ste lijepe i mile, prave pravcate ljepotice! Najljepše ovčice na svijetu!

– Mora da je princeza malo ćaknuta – razmišljao je tada mali čoban. – Kako to ovca može biti "prava pravcata ljepotica" i "najljepša na svijetu"? Jest da je tiha i mila, ali da je neka ljepota, nije...

Ali on te svoje misli nikada nije rekao glasno. Puštao je svoju prijateljicu, malu princezu, da voli i njega i njegove ovce koliko god želi; puštao ju je da se divi ljepoti ovoga svijeta, koju je ona nalazila u najobičnijim stvarima – nekom kamenu, ili nekom mahovinom obraslom panju, pa čak i u običnom livadskom cvijetu. I on sam je nekada pravio društvo maloj princezi dok se ona tako divila svemu i svačemu. Istina, on nikada nije tačno razumio zašto, ali toliko je volio malu princezu da mu to na kraju krajeva i nije bilo važno.

Prolazile su godine, i mala princeza je rasla i izrastala u djevojku. Iz dana u dan njene drugarice, male dvorske dame, postajale su sve ljepše i ljepše, i sve su više uživale u svojoj ljepoti. Samo na licu male princeze ljepotu niko nije mogao vidjeti. A kako se dan njenog prvog bala sve više i više približavao, njena majka, kraljica, bivala je sve tužnija i zabrinutija. Čak ni princezine vesele priče i nježne riječi nisu mogle da je razvesele.

Noć uoči svog prvog bala čuje mala princeza neko jecanje iz sobe svojih roditelja, proviri i vidje kako njena majka gorko plače, a njen otac, kralj, sav potišten sjedi i uzdiše:

– Ah nesreće teške! Tako je dabra i mila ova naša kći jedinica, tako plemenita roda, a ljepote na njenom licu nema! Strepim od toga šta će sutra reći gospoda i prinčevi kada je vide na njenom prvom balu...

I prvi put u svom životu rastuži se mala princeza i zaplaka. Dugo je tako ronila suze i uzdisala na svom prozoru, a kad joj je srce malo olakšalo, ona obrisa oči i ču kako ruže ispod njenog prozora šapuću:

– Ne plači, mala princezo, mi ćemo ti dati svoju ljepotu.I ču kako zvijezde sa neba dovikuju:– Ne plači, mala princezo, mi ćemo ti dati svoj sjaj.– Hvala vam, drage moje ruže, ali vi zbog ljepote postojite i

umrijećete ako mi je date. Ne, ne, ja to od vas ne mogu uzeti – reče mala princeza, pa diže oči prema nebu. – Hvala i vama, drage moje zvjezdice, ali vi zbog sjaja postojite, i ja vam ga ne mogu uzeti, jer bi ste se ugasile i nikada ne biste ponovo zasjale.

Tada u jednom kristalnom klikeru vidje svoj lik – bila je to ljepota koja se teško može opisati.

– Ah, kad bi me samo i drugi mogli ovakvom vidjeti! Kad bi me otac i majka ovakvom vidjeli, ne bi više bili tužni i zabrinuti... e, kad bi samo opet bili sretni i veseli kao prije... – razmišljala je mala princeza, kad je prekide neki čudan glas.

– Ja ću ti dati svoju ljepotu! – reče jedna prekrasna zmija, koja se bila popela na njen prozor.

– A hoćeš li ti umrijeti ako mi daš svoju ljepotu? – upita mala princeza.

– Neću, ne brini – odgovori zmija-ljepotica. – Ja ne postojim zbog ljepote same. Kada ti dam svoju ljepotu, tvoje srce će me grijati i davati mi život, a hraniću se tvojim suzama – tako su ukusne. Jedino mi za uzvrat moraš dati svoje čarobne klikere!

Bi princezi žao klikera, ali, kad pomisli na oca i majku, ona reče pružajući zmiji svoje najveće blago:

– Pa dobro, evo ti. Ionako nisam više dijete da se njima igram.– A sad mi donesi onaj srebreni pehar, da nešto iz njega popiješ! –

naredi zmija, gutajući kristalne klikere. Princeza donese pehar, zmija uskoči u njega i pretvori se u zlatnu

tekućinu, koju princeza popi i zaspa mirnim snom. Bila je to njena posljednja spokojna noć.

U jutro u sobu ude stara dadilja da probudi princezu, a kad je ugleda onako lijepu, zastade u čudu, ne vjerujući rođenim očima. Bila je ljepša od svih princeza iz svih njenih priča, bila je ljepša od svih ljepotica iz svih bajki koje bake i dadilje pričaju malim djevojčicama pred spavanje. A kad se malo pribrala i probudila princezu, ona otrča do njene majke, kraljice, pa se zajedno vratiše u princezinu sobu. Kad kraljica ugleda kćerkinu ljepotu, uštinu se za obraz da vidi da ne sanja, a kad shvati da je

sve to java, njeno lice obasja beskrajna sreća. Dugo su taj dan princezu oblačili i uređivali, i cijeli dvor bio je prepun nekog veselog uzbuđenja i iščekivanja, a najsretnija od svih bila je mala princeza, jer je, eto, opet mogla da razveseli i usreći one koje voli.

I njen prijatelj čoban bio je izrastao u lijepog i stasitog momka. I baš toga dana, čekajući da ona dođe na onu livadu, smislio je za nju jednu posebnu pjesmu. Ali ona toga dana ne dođe. Sunce se već bližilo zapadu, kad čoban ču kako ptice u šumarku pjevaju:

 "Danas je princezin prvi balPrvi bal, prvi bal, O, kakva ljepota, o, kakav sjaj,Kakva ljepota, kakav sjaj..." "E, pa kad je tako, idem i ja da joj zasviram!" – pomisli on, otjera

ovce na spavanje, obuče svoje najbolje nedjeljno odijelo i zaputi se ka dvorcu. Ali kad stiže do vrata balske dvorane, zabljesnu ga ljepota princezinog lica i sjaj dragulja, koji su na njoj mnogo jače blještali nego na drugim damama, i u tom času siroti čoban izgubi vid. Htjede princeza da mu potrči u susret i pomogne, ali joj nevidljiva zmija ne dade da se pomakne. Vidje ona kako stražari tjeraju ubogog slijepca i gorko zaplaka, ali njene suze otekoše u usta zmije, koja joj se bila omotala oko srca, i ono postade teško i bolno. A ipak na licu joj je i dalje bio sretan smiješak i niko nije primijetio njenu bol.

I tako je ona plesala cijelu noć, i svi su se divili njenoj ljepoti i ljupkosti. Ali te iste noći ona je prvi put u svom životu vidjela na licima ljudi pohlepu i zavist, mržnju i dvoličnost. Plakala je od užasa, a suze su joj tekle u zmijino ždrijelo i njeno srce postajalo je još teže.

Nastadoše tužni dani za princezu. Glas o njenoj ljepoti brzo se pronio po svijetu, pa su ljudi dolazili da je vide i da joj se dive, a mladi prinčevi da je prose. Ali ona je sve prosce redom odbijala, jer više ni na jednom licu nije mogla vidjeti ljepotu i ni u jednim očima opaziti ljubav. Sve joj je izgledalo lažno, ružno i prljavo. Bila je tako nesretna i jadna, srce joj se grčilo u najgorim bolovima, a ipak, na njenom lijepom licu blistao je osmijeh i niko ni sanjati nije mogao koliko ona pati. Malo-pomalo počeše ljudi da pričaju kako je princeza zbog svoje ljepote ohola pa odbija sve prosce.

Jednoga dana, dok je sjedila u vrtu, čula je kako ptice pjevaju o nekom slijepom čobanu kojega je gospodar otjerao i koji sad na svojoj fruli svira neke tužne pjesme da mu ljudi udijele koji novčić da preživi. Znala je ona dobro koji je to čoban, i rado bi pošla da ga traži, ali joj je srce bilo toliko teško da je jedva mogla da hoda. Pa od tuge i nemoći gorko zaplaka, ali joj suze otekoše u zmijino ždrijelo i njeno srce postade još teže.

Iz dana u dan vidjela je sve manje ljepote, ali je njeno lice bilo jednako lijepo i vedro kao onoga jutra na dan njenog prvog bala. Jednoga

dana vidje ona u ogledalu svoje srce i zmiju koja se oko njega omotala. Ali to nije više bila ona ljupka zmija, koju je one noći vidjela na svom prozoru, već ružna debela zmijetina odvratnog pogleda. Od tada više nikada ne pogleda u ogledalo. Samo je nečujno pjevušila:

 "O, gdje ljepota nestade? O, gdje je sreća iščezla? I kako srce preteško od radosti da zaigra?" I tako su tekli njeni tužni dani, sve dok se jednog dana ne dogodi

nešto zaista neobično. Na dvor je došao jedan mladi lijepi princ u zlatnoj kočiji u koju su bili upregnuti najljepši vranci. Mladić je bio toliko lijep da čitav dvor nije mogao od njega oči odvojiti. Sa svojom velikom pratnjom on ode do kralja, predstavi se i reče:

– Došao sam da prosim ruku Vaše prelijepe kćeri!– Dobro, mladiću – reče kralj. – Neka ona dođe da Vas vidi, pa, ako

pristane, ja Vam dajem svoj blagoslov."Ovoga prosca ne smije odbiti!" – pomisli kraljica. "On joj je jedini

ljepotom ravan, a roda je, vidim, plemenita i čestita. Ovakvu priliku ne smije propustiti."

Kad su princezu doveli i kad ga je ona vidjela onako lijepog i stasitog, samo što nije zanijemila od zaprepaštenja. Na njegovom licu ne vidje ništa sem ljepote i blagosti, te povjerova da se to sa njim ljepota na svijet vratila, i odmah pristade da se za njega uda. Ni trenutak nije oklijevala da to isto veče krene s njim u njegovo kraljevstvo, gdje će se održati velika svadba. Rastanak je bio tužan. Cijeli dvor je izašao da je isprati i poželi joj sreću. I prvi put od svog prvog bala vidje ona na licima ljudi iskrenu radost što će ona biti sretna, pa od stida, i ganuća zaplaka, ali i ove suze završiše u utrobi zmije, koja još više odeblja i još jače ste-gnu njeno srce. Pa ipak joj lice ostade mirno i vedro, i tako princezu zapamtiše po prelijepom licu i vječitom osmijehu.

Cijelo vrijeme putovanja ona nije očiju odvajala od svoga lijepoga prosca. O, kako dugo nije vidjela ljepotu! A onda u jednom trenu pomisli: "O, Bože, da li i njega njegova ljepota ovako strašno boli kao mene?!" – i osjeti prema njemu neku toplu bliskost, nasloni mu glavu na rame i os-tade tako dok ne stigoše do njegovog dvora. A taj dvor je bio svečano ukrašen vaznama prepunim cvijeća kakvo ona nikada prije nije vidjela. Sve je bilo neobično, a ipak lijepo i blistavo, pa je sad princeza još čvršće vjerovala da se ljepota zaista vratila na ovaj svijet i da će uskoro osjetiti radost.

Te iste noći u carstvo vila dođe glas da kralj đavolski ženi sina najljepšom kćerkom ljudskoga roda, koju će sutra krunisati i proglasiti kraljicom đavola. A vile su dobro znale kakva strahota čeka svijet ako se to desi, pa se sve okupiše oko one sirote vile koja je bila kraj male princeze u času njenog rođenja, i strašnim glasom zapjevaše optužbu:

 "Ti si sve ovo skrivila, što je ljepotom nisi obdarila! Zbog nje je dušu đavolu prodala! Zmiju je zlobnu u srce pustila! Ti si sve ovo skrivila! A ljudska duša ne smije Postati kraljica đavola, Makar i život izgubila!" Kad se njihov bijes malo stišao, poslaše onu sirotu vilu u kraljevstvo

đavola da spasi princezinu dušu, makar joj i život oduzela. Kad vila stiže na dvor, vidje da princeze nema u balskoj dvorani – već je bila otišla na spavanje. Valjda su tada i đavoli odbacili mađije, pa su onako ružni, roga-ti i repati pili i žderali, valjali se po stolovima i ispod stolova, nazdravljajući svojoj budućoj kraljici. Na mjestu gdje su stajale one predivne vazne sa cvijećem, sada su bile ljudske lobanije pune drače i koprive. Onako pijani đavoli ne primijetiše vilu kako se uvlači u sobu u kojoj je princeza spavala neimrnim snom. Htjede vila da joj onako usnuloj oduzme život, ali se sjeti kako je u princezi kucalo dobro srce kada je bila dijete, sažali se i odluči da je iznese živu iz kraljevstva đavolskog.

– Probudi se, nesretna mala princezo, pa da bježimo odavde dok su još pijani! – govorila je preplašena vila i budila princezu. – Probudi se ljudska dušo, da bježimo i spasimo i tvoj život i svijet od propasti!

Princeza otvori oči, obavi je vili ruke oko vrata i vila poletje. Ali princeza nije mogla a da pogledom još jadnom ne potraži svog lijepog princa, no ono što je vidjela donese joj više bola i straha nego što se u cijelom njenom životu skupilo u njenom jadnom srcu. Zaplaka princeza bolnije nego ikad, a srce joj postade toliko teško da ju je vila sve teže i teže nosila, te se jedva nekako izvukoše iz kraljevstva đavolskog. Vila pade smrtno izmorena, uze njenu ruku i reče jedva čujnim glasom:

– O drago dijete, koliko li patiš kad ti je srce toliko teško! Ali, ako tako strašno trpiš, to znači da nisi dušu đavolu prodala, i zato ću sretna umrijeti...

I vila ispusti dušu i iščeznu zauvijek, jer vile kad umiru ne ostavljaju iza sebe nikakav trag. A princeza ostade sama u velikoj i mračnoj šumi iz koje nije znala izaći. Pa ipak krenu dalje. Ali je išla vrlo sporo, jer joj je u grudima bilo njeno teško, preteško srce. Padala je od njegove težine, ali se dizala na noge i opet koračala dalje. Nije znala gdje ide, ali je znala da mora da ide... ide... samo što dalje od kraljevstva đavolskog.

Ni sama nije znala koliko je tako išla, padajući, pa se opet dižući, kad izbi na jedan proplanak. A na proplanku malo jezero blješti obasjano suncem. Sjede ona da se malo odmori, ali onako umorna zaspa i usnu čudan san. Iz jezera izlazi starac srebrne kose i biserne brade i pripovijeda

kako je nekada bio kralj velike vojske suza, velike vojske koja nije ratovala, nego išla po svijetu i ljudima ublažavala bol i tugu, odnoseći u sebi i na sebi veliki dio njihovih patnji. Ali, eto, ima duže vremena vojnici mu odlaze u svijet, a ne vraćaju se, nestaju naglo, jedan po jedan, kao da ih proždire neka strašna neman.

– Ko će da pokupi svu tugu i nesreću po svijetu, ako nestane mojih vojnika? – jadao se starac. – I šta će biti sa mnom ako oni nestanu...?

A onda starac zaroni duboko u jezero, a princeza se probudi. Sunce se već uveliko približavalo zapadu i nebo je bilo rumeno kao ruže što su nekada htjele da joj podare svoju ljepotu. Sjeti se princeza svog sretnog života prije nego što je postala lijepa, a onda iznenada začuje frulu svog prijatelja čobana! – Sanjam li ili umirem?! – zapita se ona u čudu.

Proplanku se približavao slijepi čoban i svirao frulu. Ne bi ga ona ni prepoznala da nije bilo frule, jer je sav bio zarastao u kosu i bradu, a odjeća mu bila sva u ritama kroz koje su virila izranjavljena koljena.

"Mora da je i on, jadnik, često padao kao i ja." – pomisli ona. Čoban je svirao tako lijepo i zanosno da su sve ptice u šumi prestale pjevati, čak je i vjetar zastao da bi bolje mogao slušati. A onda je čoban prestao da svira i zapjevao je svoju tužnu pjesmu:

 "Princezu jednu tražim ja, Ona je bila moj prijatelj,Srce je nježno imala, I moje ovčice voljela. U mrklom mraku živim sad, Koračam u tami dubokoj, Ali kad bih je susreo, Po kucanju srca bih je poznao." "Ali moje srce više ne kuca, zmija ga steže!" – pomisli užasnuta

princeza. – "Proći će kraj mene, a neće me prepoznati! O, dala bih svu svoju ljepotu... i još i više, dala bih i svoj život, kad bi me samo mogao prepoznati i kad bi opet mogli biti sretni kao prije!"

Na te riječi zmija mrtva ispade iz njenih grudi, i njeno srce opet zakuca i zaigra od radosti. Kad čoban začu to kucanje, sav radostan potrča prema njoj. Spotače se trčeći i pade, ali se brzo diže na noge, pa opet potrča.

– Hvala nebesima da sam te našao! – govorio je čoban i grlio princezu. Bili su tako sretni i radosni, a ipak su im iz očiju tekle neke čudne suze, sve jedna sjajnija od druge...

– Možeš li me vidjeti? – upita ga ona.– Ne mogu, ali znam da si lijepa, i da je ljepota svuda oko nas.

Osjećam je srcem i čujem ušima! – reče on.A za to vrijeme jezero je bilo toliko nadošlo da je preplavilo skoro

čitav proplanak. Na mjestu gdje je zmija pala mrtva, posljednji sunčev

zrak blistao je na kristalnim klikerima. Iz jezera je izranjao onaj starac srebrne kose i biserne brade i pozdravljao vojsku suza koja mu se vraćala poslije dugo, dugo vremena;

– Ja ću sad sigurno umrijeti – reče ona čobanu. – Molim te zasviraj nešto veselo, da mi bude lakše u srcu i manje žao u duši što napuštam ovaj svijet!

– Ne moraš umrijeti, mala princezo! – doviknu joj kralj suza iz jezera. – Pređi u moje kraljevstvo, u njemu nema smrti. Možemo vladati zajedno. Ti jednim, a ja drugim suzama.

– Dolazim, čekaj me! – uzviknu ona, igrajući svoju posljednju igru uz čobanovu svirku. A onda zagazi u jezero i krenu sve dublje i dublje. Za njom je išla mala vojska onih čudnih suza radosnica, marširajući veselo uz svirku čobanove frulice.

Princeza pogleda još jednom svoj lik u jezeru i vidje da opet ima svoje staro, nelijepo lice, samo sad mnogo bljeđe, a kosa joj je polako postajala bijela i sjajna.

A kad se jezero sasvim umirilo, čoban krenu dalje, da po svijetu muzikom svijetli slijepima.

Te iste noći, posla kraljica suza radosnica svoju malu vojsku u svijet da ljudima uljepšava radost i sreću. Od tada ljudi ponekad od silne sreće i radosti plaču, a Kraljica s nestrpljenjem čeka da se neki njen mali vojnik vrati i priča joj o ljudima i njihovim sudbinama.

Svake godine, jednog dana u maju, prođe pored Zaboravljenog jezera čoban, svirajući onu melodiju koju mala princeza nije čula na dan svog prvog bala, i tada se u oku Kraljice suza radosnica rodi još jedan novi, blistavi vojnik.

   BISERNA ZVIJEZDA Jednoga dana vrati se u Kraljevstvo suza na dnu Zaboravljenog

jezera jedan mali sjajni vojnik i ode svojoj Kraljici da je pozdravi, a ona, kad ga ugleda, obradova se, pomilova ga, uze u krilo, pa mu reče:

– Gdje si bio tako dugo? Već sam se zabrinula za tebe. Hajde sad, kaži mi šta se to dogodilo tamo gore!

– Duga je to i čudna priča, Vaše Veličanstvo, ali ću Vama za ljubav ispričati sve od početka do kraja – reče on i ugodno se zavali u njeno krilo, počinjući priču:

– Bio jednom jedan mladić, dobar, lijep i hrabar. Živio je sa svojom braćom i sestrama na velikom imanju svoga oca. Bio je sretan što živi i zadovoljan svim što je imao.

Jedne večeri zateče se u polju daleko od kuće, kad vidje da se sprema strašno nevrijeme, pa se brže bolje sakrije u jednu pećinu i ubrzo zaspa od umora. Napolju je bjesnila oluja, udarali gromovi i sijevale munje, ali nije to ono što ga je probudilo, već tihi glasovi nekih stvorenja,

koji su dopirali duboko iz pećine. Mladić ustade i pođe da vidi šta je to, a kad zađe malo dalje, ima šta i vidjeti. Vile i vilenjaci sjede oko jednog starog vilenjaka, a ovaj im nešto pripovijeda. Oko njih lete svici veliki kao ptice i rastjeruju tamu, pa mladić dobro vidje tu čudnu družinu. Zastade malo da oslušne o čemu to onaj stari govori, i priča ga toliko zanese da osta na mjestu prikovan sve dok ne prestade oluja i ne zakukurikaše pijetlovi, pa vile i vilenjaci nestadoše. A čuo je priču o bisernoj zvijezdi beskrajne ljepote i sjaja, i čudne moći koju ima. Vratio se kući, ali više nikako nije mogao da živi kao što je živio do tada, jer je samo mislio o bisernoj zvijezdi, a kada nije o njoj mislio, on ju je sanjao. Iz dana u dan bivao je sve bljeđi i slabiji, nije mogao ni da jede, ni da spava, a i kad bi na čas zaspao, sanjao bi samo bisernu zvijezdu. Ali ona je u njegovim snovima bila nekako zamagljena i nestvarna, i suviše je nekako ličila na obične zvijezde, kakve svako noću može vidjeti.

– Ah, meni su sve zvijezde bile biserne... – uzdahnu Kraljica.– Ako biste mogli da me ne prekidate, Veličanstvo... – namršti se

mali vojnik, pa se još udobnije zavali u njeno krilo i nastavi:– I tako je mladić patio i venuo, postajući sve usamljeniji i

usamljeniji, jer ni s kim nije mogao razgovarati o onome što ga je mučilo, ni podijeliti svoje patnje. Jednoga dana sjeti se da je jednom davno čuo kako ljudi pričaju da iza brda, koje je sa imanja njegovog oca izgledalo vrlo maleno i jedva se moglo vidjeti, živi neki stari mudrac za koga niko ne zna ni odakle je ni koliko mu je godina.

"Idem ja njemu" – pomisli mladić. "Mudar je i star, možda nešto i zna o bisernoj zvijezdi, a ako i ne zna, bar mi se neće smijati."

Sljedećeg dana spremi se mladić za daleki put, reče ocu, braći i sestrama da ide da traži sebi lijeka, a ovi se obradovaše, jer su već bili veoma zabrinuti za njega. Kad pređe ono brdo, koje i nije bilo baš tako malo kako se to njemu iz daljine činilo, naiđe na mudračevu klimavu kolibu, koja je sva bila zarasla u travu, a oko nje se bio omotao bršljan, pa je tako čuvao da se ne sruši. Na pragu sjedi stari mudrac, iz brade mu vire samo dva siva, svijetla oka, a na krilu mu otvorena knjiga, sva požutjela od starosti. Na stranici koju je čitao bila se uhvatila debela paučina. Nazva mu mladić dobar dan i poljubi ga u ruku.

"Kojim dobrom, mladi čovječe? – prozbori mudrac, a kroz bradu mu zablista osmijeh. "Sjedi i pričaj!"

Mladić mu sve ispriča, i na kraju upita:"Eto, sad sam došao tebe da pitam znaš li ti išta o bisernoj zvijezdi?""Znam" – reče starac, a glas mu odjednom dobi neku čudesnu snagu

i svježinu. "I ja sam je tražio, i tražeći ostario. Sad mi, eto, noge preslabe, pa više ne mogu da hodam po svijetu i tražim je. A ona zasja samo jednom godišnje – ne znam kada, nad nekom zemljom – ne znam kojom, pa čovjek mora stalno da hoda, bdije i pazi... Ali onome ko je ugleda ona ispuni najveću želju i učini da je taj i kad umre sretan. Samo... razmisli dobro, mladiću, – velika je to žrtva: sve zbog nje ostaviš, život joj posvetiš, strašno se namučiš – a može biti da se ona i ne pojavi, i da

prazne i jalove duše umreš... Malo je ljudi traži, a još manje nalazi...""Ja ću poći da je tražim!" – reče mladić odlučno. "Ako je budem

tražio, možda ću je naći, a ako ne budem, ionako ću umrijeti duše prazne i jalove."

"Žao mi je što ti ništa više ne mogu reći i pomoći ti." – reče starac i pognu glavu.

"Hvala ti i za ovo." – reče mladić. "Pa, ako je nađem, reći ću joj za tebe... Možda će odlučiti da sama dođe do tvoje kolibe!"

– Na te riječi starčevo srce zaigra od radosti i ganuća, i ja mu zablistah u oku! – reče mali vojnik svojoj Kraljici, pa nastavi: – Potekoh mu niz lice... umalo se nisam izgubio u onolikoj bradurini! Jedva sam se nekako ispetljao i izvukao.. Znam da sam tada trebao Vama da se vratim, ali sam bio toliko radoznao da sam krenuo za mladićem da vidim da li će naći bisernu zvijezdu. Zato me tako dugo nije bilo. Pratio sam ga u stopu i baš sam se dobro namučio. Danju je spavao i odmarao se, a čim bi sunce zašto, digao bi oči prema nebu i krenuo. Tako bi po svu noć hodao i gledao u nebo. Ni sam ne znam koliko je tako zemalja prošao, koliko rijeka pregazio, koliko zvijezda vidio, ali biserne zvijezde nema pa nema... Koliko je puta u mraku pao i razbio koljena, jer znate, Vaše Veličanstvo, vrlo je teško zemljom hodati, u nebo gledati... Spotakne se čovjek i padne. Ali nije gubio nadu i hrabrost. Nikada nije ni pomislio da se vrati, a i da jeste – povratka nije bilo. Ponekad mi ga je bilo toliko žao, da bih se i sam u tu bisernu zvijezdu pretvorio, samo da sam mogao.

– Sreća, pa nisi mogao, nevaljalac jedan! – reče Kraljica. – Čovjek treba da nađe pravu bisernu zvijezdu, ako je već s toliko muke traži!

– U pravu ste, draga Kraljice – reče on pa nastavi: –Toliko dugo je već išao po svijetu, da je znao sve o zvijezdama, šumama i rijekama; već je bio naučio i jezik zvijeri i ptica, pa su mu se one sklanjale s puta dok bi prolazio pored njih gledajući u nebo.

Jednoga dana u samu zoru, kada je nebo počelo da blijedi, a zvijezde otišle na počinak, stiže on do nekog potoka i sjede da se odmori. Spusti pogled na svoja izubijana koljena i otečena stopala, i pođe da zagrabi vode iz potoka, kad u potoku vidje lik neke djevojke – pošla i ona da umije lice. A lice joj – strašno ga i pogledati – puno modrica i čvoruga, nos sav natekao, a brada krvava.

"Odakle si, djevojko?" – upita mladić. "I zašto ti je lice tako izubijano?"

"Iz daleka sam. Odonuda" – reče ona, i pokaza rukom. "Služila sam u jednog gazde, djecu mu čuvala, baštu njegovala i čekala da me moj dragi isprosi. A onda, jedne noći, dok sam mu vezla svilenu košulju, čujem da mi vile pod prozorom pričaju o nekakvoj bisernoj zvijezdi. Bacim vez, naćulim uši, i tako, jadna, čujem cijelu priču o toj zvijezdi. Od te noći više mira nisam imala, dok sve nisam ostavila i pošla da je tražim. I tako ja već dugo hodam. Ali je muka živa zemljom hodati, u nebo gledati – sve sam lice izrazbijala padajući."

"I ja tražim bisernu zvijezdu" – nasmija se mladić. "Vidi kako su mi

laktovi i koljena izubijani i krvavi. Sve se jedna rana na drugu lijepi, nikada neće zarasti."

Onda mu djevojka ispra i previ rane, pa zamota i sebi čelo i nos. Pojeli su što su imali i onako umorni zaspali. Sunce je već počelo zalaziti kad se oni probudiše i počeše da se spremaju da krenu dalje.

"Ja je na ovoj strani nisam našao" – reče mladić, pokazujući rukom na stranu odakle je došao. "Ni ti je na svojoj strani nisi našla. Hajde da mi zajedno krenemo na treću stranu, pa dok ja gledam u nebo, ti gledaj u zemlju, a dok ti gledaš u nebo, ja ću u zemlju, da se više ne spotičemo i ne padamo!"

Djevojka pristade sva radosna, uhvati ga za ruku, i tako oni krenuše dalje. Jedne je noći mladić gledao u zemlju, a druge djevojka. Od tada više nisu padali, išli su mnogo brže, pa sam ih jedva nekako sustizao. Ubrzo mi je ponestalo snage da hodam, pa sam se zakačio za njenu kosu, da malo predahnem, a ona ni primijetila nije, jer je te noći bio njen red da gleda u nebo.

"Gle, što ti je kosa nekako lijepa i sjajna" – reče joj mladić. Nisam vidio da li se zacrvenjela, jer sam bio odlučio da od te noći putujem u njenom uvojku. Kosa joj je bila meka, baš kao Vaše krilo, draga Kraljice.

Njih dvoje prešli su već više od pola svijeta tražeći bisernu zvijezdu, ali nje nema, pa nema. Mladiću već odavno zarasla koljena i laktovi, a sa djevojčinog čela i lica nestale modrice i čvoruge, pa ono postalo glatko i sjajno. Ubrzo joj je i nos zacijelio, i kad ona jednog jutra skide zavoj, mladić vidje da joj je lice veoma lijepo i dražesno.

"Šta ćeš ti poželjeti od biserne zvijezde?" – upita je on."Poželjeću raskošni, mramorni dvorac sa velikom baštom, i cijele

dane provodiću u cvijeću... Poželjeću svilene haljine i biserne ogrlice, i jednu srebrnu kočiju sa bijelim konjima, da se vozim do Mjesečeve šume, u kojoj pjevaju besmrtni slavuji..." – nabrajala je ona u zanosu. "A ti, šta ćeš ti da poželiš?"

"Ja ću poželjeti vječitu mladost i sreću... Poželjeću još da postanem car i dobijem moć da ljudima dijelim pravdu..." – govorio je on sa oduševljenjem, a onda se sjeti nečeg, pa se naglo uozbilji. "I još ću joj reći, ako bude htjela da me sasluša, da ima jedan stari mudrac koji ju je tražio dok su ga noge služile, ali je nije našao..."

I tako joj mladić ispriča sve o starom mudracu, i ona kroz tu priču zavoli starca, iako ga nikada nije vidjela.

Prolazilo je vrijeme, a oni su i dalje s istom nadom i upornošću išli po svijetu, držeći se za ruke, i tražili bisernu zvijezdu, a njihove želje rasle su i razgranavale se kao šuma ili proljeće. Stalno su nešto dodavali i dopunjavali – te krilati konji, te putovanja do Sunca i Mjeseca, te moć nad vjetrom i oblacima... Nije bilo kraja tim izmišljanjima, pa sam se bojao da biserna zvijezda ne poludi kad sve to čuje.

Jedne noći hodali su po nekakvoj opasnoj šumi. Djevojka je gledala u nebo, a mladić u zemlju. U jednom trenu izađe mjesec iza oblaka i mjesečina se rasu po djevojčinom licu i kosi. Ona odjednom postade

čudno lijepa, a mladić, umjesto u zemlju da gleda i pazi, zagleda se u nju, i ne opazi kako joj se u taj čas približio nekakav ogromni, crni pauk i ugrizao je. Ona vrisnu od bola, a otrov poče da kola njenim žilama i da je polako usmrćuje. Ona pade na zemlju i izgubi svijest, a mladić, sav u strahu, kleknu i nadnese se nad nju.

"Ne idi, ne idi, ne ostavljaj me!" – jecao je on, i nije ni vidio da se na nebu baš u tom času pojavila biserna zvijezda u svom čudesnom sjaju. Ja sam ga vukao za rukav i gurao, ali on niti je šta vidio, niti je šta osjetio, samo je plakao i vikao: "Ne idi, ne idi, ne ostavljaj me samoga!" I tada mi jedna pametna misao pade na um. Popnem se brzo djevojci na čelo i rastegnem se što sam više mogao, i sav sam bio kao neko malo ogledalce, a u meni se ogledala biserna zvijezda. Mladić diže pogled prema njoj i povika:

"Biserna zvijezdo, molim te ne daj da umre! Otvori joj oči da te i ona vidi!"

U taj čas djevojci se povrati život, otvoriše joj se oči, i ona se zagleda u čudesnu ljepotu biserne zvijezde.

"Brzo joj reci svoju želju dok nije nestala!" – drmusao ju je mladić, ali je ona i dalje buljila u zvijezdu, i činilo se da ne može ni usta da otvori. Najzad reče:

"Biserna zvijezdo, molim te otiđi do starog mudraca, jer je on sada suviše star i slab da ide i da te traži..."

I biserna zvijezda nestade, samo je još dugo njen sjaj treperio na nebu, a oni su ga zadivljeno gledali sve dok nije počelo da sviće. Prvi sunčev zrak vratio im je moć govora.

"Je li ti žao vječne mladosti, carske pravednosti i krilatih konja?" – upita ga djevojka.

"Pa, kad malo bolje razmislim, i nije mi mnogo žao. Ko zna da li bi mi sve to pristajalo" – reče on zamišljeno. "A tebi, jel' tebi žao mramornog dvorca, svilenih haljina i besmrtnih slavuja?" – reče on.

"Nije mi žao" – odvrati ona. "Toliko sam sretna što sam živa i što sam noćas vidjela onoliku ljepotu... i ljubav..."

"A hoćeš li da mi budeš žena, pa da do smrti i poslije smrti dijelimo tu sreću... i ljubav?" – reče on.

"Hoću" – reče ona i obori glavu, jer se tada bila jako zacrvenjela, dobro sam vidio.

Napravili su malu kućicu na jednoj livadi, a na svadbu su im došle sve životinje iz one šume, pa su se tri dana gostili i veselili. Imali su mnogo djece i mnogo prijatelja, i svima su pričali o bisernoj zvijezdi, njenoj čudesnoj moći i ljepoti njenog sjaja. Pa ipak, niko od njih nikada nije pošao da je po svijetu traži, samo su o njoj maštali i pričali dalje svojoj djeci i prijateljima. I tako će se priča o bisernoj zvijezdi širiti sve dok ne dođe do nekoga čije srce neće moći ostati mirno kad je čuje.

– A šta je bilo sa starim mudracem? Da li je zvijezda otišla k njemu? – upita radoznala Kraljica.

– Jeste, otišla je, i upitala ga šta želi, ali on je bio već toliko star da

se nije mogao sjetiti svojih želja, te je cijelu noć pričao sa zvijezdom o nečemu što ja baš nisam mogao najbolje da razumijem. Ujutro je starac umro sretnog srca i spokojne duše. Cijelo selo došlo mu je na sahranu, a poslije su mu podigli spomenik.

Eto, to je cijela priča, a sad me, molim Vas, Vaše Veličanstvo, pustite da spavam. Mnogo sam umoran. Laku noć.

   PRIČA TUŽNOG KRALJA Bilo je to jedne noći kada Kraljica suza radosti nije mogla da zaspi.

Brojala je ovce, brojala je kišne kapi, ali ništa nije pomoglo. San joj nikako nije dolazio... Njeni dragi mali vojnici ili su bili u svijetu, kod ljudi, ili su umorni od puta slatko spavali u svojim krevetićima. Noć duga, spora, kraja nema, a njoj se sve neke čudne misli motaju po glavi. Tako bi rado s nekim porazgovarala, ali nikoga nema – svi spavaju, grehota ih buditi. Iznenada opazi ona slabašnu svjetlost na jednom prozoru u drugom krilu dvorca, pa ode da vidi ko to još ne može da spava. Proviri kroz ključaonicu i vidi starog Kralja kako sjedi uz svijeću i nešto duboko razmišlja. Onda ona pokuca na vrata, uđe, pozdravi tužnog Kralja i upita ga:

– Kakve to tebi misli ne daju da spavaš?– Žao mi mojih vojnika – uzdahnu Kralj. – Težak je njihov život.

Niko ih ne voli, niko im se ne raduje, boje ih se i proklinju ih... Oni su nezvani gosti tužnih i nesretnih ljudi, oni stalno moraju da se kriju, a malo ko zna da to oni u sebi i na sebi odnose dio njihovog bola... Jadni su moji vojnici, a jadan sam i ja njihov kralj...

– A odkada si im kralj? – upita ona, a oči joj se već raširile od radoznalosti.

– Ni sam ne znam. Odavno sam prestao da brojim decenije i vjekove... I ti ćeš, drago dijete, kad se navikneš na besmrtnost...

– A kako si postao besmrtan? – navaljivala je ona.– Bolje idi da spavaš, jer to ti je jedna strašna priča, i niko ne bi

trebao da je čuje – govorio je Kralj, ali je ona toliko navaljivala i molila, da on na kraju pristade da se u mislima vrati daleko u prošlost i ispriča svoju priču.

– Rodio sam se u jednom dalekom, malom gradu na obali mora. Sjećam se bilo je mnogo cvijeća, sunca i divnih bijelih galebova... Ljudi su bili sretni i zadovoljni. Živjeli su mirno, skoro da i nije bilo tuge u njihovim životima. Ja sam nisam znao šta to znači biti tužan i nesretan, ali se sjećam da su neki vrlo stari ljudi pričali kako je nekada na svijetu bilo mnogo jada i nesreće, i kakve su sve muke mučile ljude. Ali ja te priče nisam uzimao ozbiljno, niti za njih mnogo mario. Mene je zanimala budućnost. Sanjao sam da postanem mornar i preplovim sva mora na svijetu, i vidim sve obale i sve bijele gradove na njima. Kako je divan bio

moj san, i kako sam brzo odrastao sanjajući ga.Jednog dana ukrcam se na neki veliki jedrenjak i krenem na daleki

put – barem je meni izgledalo jako daleko. Sjećam se, brod polazi iz luke, a moja majka maše, pozdravlja me i želi mi dobru sreću. Gledao sam je tako sa palube, sve dok se moj grad nije pretvorio u tačkicu i nestao. I stalno sam razmišljao kako ću joj s puta donijeti nešto lijepo i neobično.

Na putu me pratila dobra sreća. More je bilo mirno, a vjetar dobar – nosio je naš jedrenjak od luke do luke kao da je bio neki dobri duh koji nam je ispunjavao želje. A čim bi stigli u neku luku, ja bih odlazio da tražim poklon za majku. Bilo je tu mnogo divnih stvari, ali meni ništa nije izgledalo dovoljno dobro i lijepo za nju.

Prolazilo je vrijeme, a ja još uvijek nisam imao poklon dostojan majke, pa sam već počeo ozbiljno da se brinem. Ostala je još samo jedna luka do povratka kući, i nadao sam se da ću tu naći ono što sam tražio. Oko podne pristade brod u tu luku, i ja krenem po gradu da tražim poklon. Ali, taj grad je bio vrlo siromašan, radnje male i neugledne, prljave i puste, pa sam se gorko kajao što ne kupih nešto u onim velikim, bogatim radnjama luka kroz koje sam prošao. Hodam ja tako snužden i zabrinut, već će skoro i mrak, kad čujem zove me neko iz nekakve prašnjave i mračne radnje.

"Dođi malo ovamo, mornaru, možda ja imam nešto da ti prodam, znam da ti tražiš poklon za majku!"

Čudno meni kako ovaj ružni, grbavi starac, lisičijih očiju zna šta ja tražim, a još mi čudnije što kaže da on to možda ima u onoj svojoj prljavoj straćari. Ali dok sam ja tako premišljao i čudio se, stari me već uvukao unutra i posadio na nekakvu klimavu stolicu.

"Pričekaj ti malo ovdje dok ti ja nešto donesem iz podruma" – reče starac iskezivši trule zube, pa nestade kroz neka mala vrata. Sjedim ja i čekam, a sve me hvata neki strah i koža mi se ježi. Po podu mile debeli žohari, a pacovi skaču po praznim policama i tezgama. Htjedoh ja da bježim sa tog groznog mjesta, ali se u taj čas vrati starac, noseći u rukama neku crnu kutijicu. Dade mi je i reče:

"Otvori je i vidi! Zar nije to ono što tražiš?"A u crnoj kutijici, postavljenoj crnom svilom, stoji prekrasna kućica

od bisera. Kad sam je stavio na dlan ona poče da svira."To je ono što sam tražio i to ću i kupiti!" – uzviknem ja uzbuđen i

očaran njenom ljepotom. – "Koliko tražiš?" A stari kao da je znao tačno u paru koliko imam u džepu, uze mi sve što sam bio zaradio kao mornar. Vratio sam se na brod praznih džepova, ali sretan što sam najzad imao poklon za majku.

Sutradan brod krenu iz te luke i zaplovi kući. Putovali smo još mjesec dana, a ja sam s nestrpljenjem zamišljao majku kako se raduje poklonu. I zaista mu se obradovala. Da su u to doba postojali vaši vojnici, draga Kraljice, siguran sam da bi plesali svud oko nje – toliko se radovala moja majka.

Sljedećeg jutra, za doručkom, reče meni majka da bi trebalo da

mislim na ženidbu."Znam jednu lijepu i poštenu djevojku" – reče ona. "Sigurna sam da

bi se i tvom ocu, da je živ, svidjela. Otiđi, vidi da li ti se dopada, a onda ćemo je ja i tvoj ujak isprositi za tebe."

Poslušam ja majku, uredim se kao da je praznik i pođem da vidim djevojku. Kad dođoh do njene bašte, provirim kroz živicu i ugledam je kako veze i nešto tiho pjevuši. Mnogo mi se dopala ta djevojka. Tako nježna i dražesna, kao da nije od ovoga svijeta. Onda pozvonim na kapiji. Dočeka me cijela njena porodica, a kad smo se upoznali i ispozdravljali, oni svi odoše nekim poslom i ja ostadoh sam sa njom. Cijeli dan smo tako nas dvoje proveli u veselom čavrljanju. Predveče krenem kući, ali ne hodam po zemlji, nego sve lebdim od sreće što sam se i ja njoj dopao.

"Majko! Pa ona je divna!" – uzviknem ja s vrata. "Idite ti i ujak još sutra da je za me isprosite!"

Vjenčanje je trebalo da se održi u sljedeću nedjelju, a ja sam svaki dan odlazio do nje, i svaki dan sam je sve više i više volio. I bio sam neizmjerno sretan.

Ali noć uoči vjenčanja obuze me neka tuga, neka teška briga. Šta da joj poklonim kao vjenčani dar, kad ništa nemam, kad sam puki siromah, jer sam sve novce dao onom čudnom starcu za bisernu kućicu. Činilo mi se da moja ljubav prema njoj nije dovoljna, i da bi trebalo tu silnu ljubav pokazati nekim skupim poklonom. Ujutro vidje moja majka da svu noć od brige nisam ni oka sklopio, pa me upita šta mi je, a kad sam joj otvorio srce, ona se nasmija i reče:

"E, budalice moja, zbog toga nije trebalo da brineš. Pa ona je dobra i skromna djevojka, i ništa joj više od ljubavi ne treba. Ali, ako baš hoćeš nešto da joj pokloniš, eno ti one biserne kućice, to joj pokloni. Ja sam joj se već dovoljno naradovala."

"Hvala ti majko, ali to je za tebe i ostaće tvoje, a ja sam već smislio šta ću i kako ću!"

Svadba je bila skromna, ali vesela, i kad su se oko ponoći gosti razišli kućama, ja ostadoh sam sa svojom nevjestom. Onda pažljivo izvadim onu kućicu iz crne kutijice, stavim joj je na dlan, a kućica poče da svira.

"Bože! Kako je lijepa!" – uskliknu ona oduševljeno. "U životu nisam vidjela ništa tako lijepo, tako čarobno!"

"Znaš, ovu sam poklonio majci, ali tebi ću sagraditi pravu kućicu od bisera. Kućicu dovoljno veliku da uđeš u nju i da u njoj pjevaš svoje divne pjesmice!" – rekoh ja.

"Pa to bi bilo nešto najljepše na svijetu!" – reče ona sva van sebe od uzbuđenja. "Ja pjevam u bisernoj kućici, moj glas odzvanja u biserima, a okolo se skupili ljudi i dive se ljepoti neviđenoj!"

I tako smo zaspali sretni i sanjali najljepše snove. Sutradan odvedem svoju mladu ženu u šetnju, i dok smo tako šetali obalom, ruku pod ruku, rekoh joj:

"Za sedam dana opet idem na more, na daleki put, a kad se vratim,

donijeću ti toliko bisera da ću moći da ti sagradim istu onakvu kućicu.""Molim te, nemoj to činiti" – reče ona. "Pred jutro sam usnila čudan

san, i sve me neke čudne slutnje more... bojim se za tebe, a ti si mi sve na svijetu. Zaboravi na ono što smo sinoć pričali, pa da mi sretno i mirno živimo sa onim što imamo..."

"Ništa se ti ne brini, ludice moja, vratiću se ja tebi živ i zdrav, i sa vrećama punim bisera, pa ćemo mi opet sretno i mirno živjeti" – rekoh ja, a ona više ništa ne reče, već mi stavi glavu na rame, pa se tako vratismo kući.

Kad je sljedeće nedjelje brod polazio iz luke, pratile su me i majka i žena. Dugo, dugo mahale su mi i dovikivale da se brzo vratim, a ja sam zamišljao kako će se radovati kad se ja vratim sa svim onim silnim biserima.

Jedne noći sjedio sam na palubi s jednim starim mornarem koji me učio da pušim lulu, jer, govorio bi on, mornar bez lule i nije neki pravi mornar. Malo-pomalo, skrenu razgovor na bisere.

"Biser ti je, sinko, školjkina tuga i bol, i zato ih je Bog rasuo svud po moru, daleko jedan od drugog, jer kad bi se svi na gomilu stavili, bilo bi to previše tuge i boli na jednom mjestu, pa bi sva u svijet pobjegla. Ima jedna priča što kaže da ih je najbolje ne dirati..." – pričao je on, a ja sam svo vrijeme mislio kako je stari glup što u takve priče vjeruje, i sanjao kako ću ih sve sam pokupiti.

Prolazili su dani, i naš brod je već stigao na sred jednog velikog mora. Jedne noći izađem ja na palubu da zapalim lulu, jer sam već bio naučio da pušim baš kao pravi mornar. Otpuhujem ja tako dimove, pravim kolutove, kad odjednom iz mora izroni nekakvo ogromno čudovište i zagleda se u naš brod. Kosa mi se od užasa diže na glavi, drhtao sam kao prutić na vjetru. Ni sam ne znam kako sam našao jedno debelo, mornarsko uže, napravio omču i nabacio čudovištu oko vrata. Onda me strah malo popustio, te ja snažno zategnuh ono uže njemu oko vrata.

"Pusti me! Pusti me! Ne ubij me!" – deralo se čudovište. "Ne jedem ja mornare i ne potapam im brodove, samo ponekad izronim iz dubina da se zraka nadišem i zvijezda nagledam. Molim te, pusti me, ništa ti nisam skrivio. Evo, ako hoćeš ja ću ti biti sluga i činiću sve što kažeš, samo me nemoj ubiti."

Možda bih ja još i mogao imati neke koristi od ovog glupog čudovišta – pomislih ja i brzo onu omču prepravim u uzda, zajašem ga i naredim da roni do dna mora.

A sutradan, kad me nisu na brodu našli, moji drugovi, mornari, pomisliše da sam se ja te noći utopio, pa zapališe svijeću da svijetli mojoj duši dok ne stigne na onaj svijet.

Kad dođosmo na dno mora, naredim ja čudovištu da mi sakupi sve školjke bisernice, a ono ih jednim dahom sakupi na stotine. Ja sam ih nožem otvarao i vadio bisere, školjke su ječale umirući, ali mene za to nije bila briga. Kad sakupih dvije vreće bisera, reče meni čudovište:

"Zar ti sad nije dosta? Pobio si tolike školjke. Vrati se kući, i ne pustoši više dno mora..."

"Zaveži glupane jedan! Sluge nemaju prava da naređuju gospodarima!" – dreknem ja, pa mu ono uže još jače pritegnem oko vrata, da vidi ko je tu gazda. I tako je jadno čudovište sakupljalo školjke i tugovalo za svakom koju sam ja ubio. Kad sakupih još dvije vreće bisera, reče meni čudovište:

"Nema više školjki bisernica na dnu mora... osim u jednoj pećini na kraju svijeta, ali se one ne smiju dirati, niti se u pećinu smije ulaziti..."

"Iz ovih stopa idemo tamo!" – naredim ja. "Sve ja smijem, i sve ja mogu! Ne vjerujem ja u te glupe priče!"

I čudovište me odnese do te pećine na kraju svijeta."Ja u tu pećinu ne ulazim, pa makar me ti udavio!" –reče čudovište,

na smrt preplašeno. "A ni ti ne bi trebao, jer, kažu, ko tamo uđe Vrijeme ga pojede."

"Pa, kad je tako, glupane jedan glupi, privezaću te za ovu stijenu, da me čekaš dok se ne vratim" — rekoh ja, i privezah ga tako jako da nije moglo ni da mrdne. Uđem u pećinu, kad imam šta da vidim – hiljade hiljada školjki bisernica leže u jednoj ogromnoj dvorani! Srce mi zaigra, oči mi zasjaše pri pomisli da će sve to biti moje! Ne časeći časa počnem sakupljati bisere. Nakupio ja već tri vreće, kad vidim – uđe nekakva stara vila i poče vikati:

"Šta to radiš, nesretnice! Ostavi te bisere i bježi! Nisu ovo obični biseri..."

"Vidim, vidim da nisu obični. Ovi su mnogo veći i sjajniji" – rugao sam se ja.

"Ostavi ih, ne diraj ih, nesretnice. Ne znaš ni sam šta radiš. Evo ja već dva vijeka odvlačim sa zemlje ljudsku tugu i bol, trpam ih u ove bisere i zatvaram u ove školjke. Krijem ih u ovoj pećini na kraju svijeta gdje ne vlada Vrijeme. Ne griješi dušu, ostavi to i pusti da ljudi budu sretni i veseli..." – preklinjala je vila.

"Ne lupetaj, babetino!" – odgurnem je ja grubo, te napunim još jednu vreću biserima.

"Ali zar i ti nisi bio sretan cijeloga života?" – plakala je vila i kršila ruke.

"Jesam, ali to se tebe ne tiče! Prestani tu da mi kukaš, ili ću te objesiti!"

"Ne čini to, čovječe!" – zavapi vila. "Ostavi te bisere gdje jesu i bježi dok te Vrijeme nije pojelo. Ako ostaneš ovdje još trenutak, izgubićeš svoje Vrijeme, a ako ove bisere izneseš odavde, sva će se tuga i bol opet razbježati po svijetu, pa život neće više biti onako sretan i spokojan..."

"E sad si zaista prevršila svaku mjeru!" – dreknem ja, i zaključam je u jednu sobicu, da me više ne uznemirava svojim budalastim pričama. Vila je još neko vrijeme iz one sobice dozivala u pomoć, preklinjala me da je pustim, kukala što je svu svoju moć potrošila na tom poslu, pa ne

može da me začara i spriječi veliko zlo koje će se desiti. A onda je naglo ućutala.

Tako sam ja nakupio toliko vreća bisera da ih više ni izbrojati nisam mogao. Kad izađoh iz te pećine, vidim čudovište se skamenilo, a po njemu rastu alge i morska trava, iz usta mu viri busen školjki, na ušima se rascvjetali korali, a u očnim dupljama lijeno spavaju hobotnice. Tu se ja zabrinem kako ću kući da se vratim. Već sam se bio uželio majke i žene. Kako će se samo radovati kad me vide sa ovolikim blagom! Hodam ja tako po dnu mora, a one bezbrojne vreće plivaju za mnom u dugačkom nizu ko kakva dugačka karavanska povorka. A onda, odjednom kao da izgubiše težinu, počeše da se dižu prema površini, te i mene povukoše za sobom.

"Baš sam ja neki srećković!" – pomislim, izvlačeći one vreće na kopno. "Uvijek se nekako izvučem iz svake nevolje."

Bio sam strašno gladan. Sedam dana, koliko sam proveo na dnu mora, ništa nisam bio okusio. Sakrijem one vreće u grmlje i zaputim se u najbliže selo da kupim hrane i kojeg konja, da mi nose vreće sa biserima. Pristanu ljudi da mi prodaju konje, i ja izvadim novac da platim, a oni u smijeh.

"Baš si neki šaljivdžija!" – vele. "Ima više od sto godina da taj novac više ne vrijedi!"

"Mora da su ludi" – pomislim ja, ali nisam imao vremena da se sad tu sa budalama raspravljam, pa im dam nešto bisera, što mi se u džepu našlo, i odem svojim poslom.

Jednog konja uzjašem, a na ostale natovarim one vreće i požurim u svoj grad. Jašem ja i čudim se – vidim da su se ljudi promijenili! čudno govore, još čudnije su obučeni, a lica im od jada i briga namrštena. Svoj grad sam jedva prepoznao, a kad sam vidio svoju kuću svu ruševnu i zaraslu u grmlje, kad nisam umro od zaprepaštenja. Šta ovo bi s mojom kućom? Gdje su mi majka i žena? Kakva je ovo neslana šala? Vidjeh ispred susjedne kuće sjedi neka starica, pa odem do nje da je pitam zna li ona išta o svemu ovome.

"Gdje su mi majka i žena?" – povikah, a ona me u čudu gleda."Gdje su oni što su stanovali u ovoj kući?" – povikah ponovo."Jel' one dvije jadne žene, sinko?" – promrmlja ona kroz bezuba

usta. "Čekaj da se sjetim šta mi je baka o njima pričala. Bilo ti je to, moj sinko, davno. Baka mi je bila mala djevojčica kad su javili onoj ženi da joj se sin utopio.

Od žalosti je jadna presvisla... A ona mlađa, njena snaha, nije u to mogla vjerovati, pa je sav svoj vijek presjedila na prozoru, dočekujući brodove i nadajući se da će joj se muž vratiti. Ali, i ona je davno umrla. Čini mi se baš sam se zadjevojčila kad je to bilo, a meni je, evo, više od sto godina. A šta će ti one?"

Starica je još nešto mrmljala, ali ja više nisam mogao da slušam – sve mi se okretalo u glavi. Odjurim do groblja i počnem da im tražim grobove, a sve mislim da sanjam neki grozan san i da ću se uskoro

probuditi i ugledati svoju majku i svoju ženu. Tek kad sam na sirotinjskom dijelu groblja našao dva skoro iščezla i zaboravljena groba, na svu svoju žalost shvatim da je sve to java, i da je mene Vrijeme pojelo, da sam, ušavši u onu pećinu, izgubio svoje Vrijeme. Srce mi umalo nije puklo od tuge i užasa kad pomislih da više nikada neću vidjeti one koje sam toliko volio, da više nikada neću moći obradovati svoju ženu vjenčanim darom. Svu noć sam presjedio na groblju, a pred zoru se nečemu domislih. Otići ću da nađem Vrijeme i zamolim ga da me vrati gdje pripadam... Vratiću vili sve one proklete bisere, pa će opet sve biti kao prije... Lijepo je meni moja draga žena govorila da ih treba zaboraviti, i mirno i sretno živjeti.

I toga dana otpočelo je moje traganje za zamkom u kome živi Vrijeme. Dugo sam tako putovao, i putujući sam ostario. Već mi je i konj na kojem sam jahao od starosti uginuo. Niko nije znao gdje Vrijeme stanuje, pa sam ja lutao i tumarao kô slijepac. Ali znao sam da ga moram naći. Bila je to moja jedina nada. Jedne noći probudi me neka vila pa reče:

"Diži se, stari! Vrijeme hoće da s tobom izravna račune i zove te u svoj zamak."

Ponese me vila uvis, sve do oblaka, na kojima je stajao zamak, i tu me ostavi. Uđem ja u jednu veliku dvoranu, a na sred dvorane sjedi Vrijeme i čita knjige. S desne strane stoji mu velika gomila, a s lijeve mala. Vrijeme uzima po jednu knjigu s velike gomile, pogleda, pa ako mu se svidi ostavi na malu gomilu, za budućnost, a ako mu se ne svidi, namršti se i pojede je. Ja stojim na vratima i sve čekam da mi se obrati, a kad su me noge već dobro zaboljele, reče meni Vrijeme:

"De, stari, sjedi tamo i malo pričekaj da ja završim pregledanje. Svašta se danas piše, pa imam mnogo posla. Čim pregledam knjige, ja krenem da pregledam slike, muziku, kipove, misli, i sve tako... Sa mislima mi je najgore – teško se žvaču i probavljaju. Svega se i ja nagutam, pa me često boli želudac. A ljudi stalno nešto smišljaju i sve mi se čini da ću vječno morati da se ovako patim..." – govorilo je Vrijeme gromkim glasom. Poslije objeda, kad sam se ja već dobro načekao, reče mi da priđem bliže i upita, praveći se da ne zna:

"Hajd' sad, reci ti meni, stari, zašto si me tražio?""Hoću da me vratiš u moje vrijeme, mojoj ženi i mojoj majci, u moj

grad i moju kuću! Evo ti svi ovi biseri, samo me vrati. Molim te!" – preklinjao sam ja, ali Vrijeme nije imalo mnogo sažaljenja za mene.

"A znaš li ti, nesretniče, koliko si tvrdoglav i zao bio, kakvo si nedjelo napravio kad si, iznijevši one bisere iz pećine na kraju svijeta, pustio da sva ljudska tuga i bol u svijet pobjegnu? Znaš li ti da je vila umrla u onoj sobici u koju si je zaključao, pa sad ja moram da liječim ljudima rane, a ja sam ti vrlo spor ljekar?!" – grmio je glas Vremena.

"Pa zato te i molim da me vratiš, da sve popravim" – rekoh ja ponizno, umirući od stida.

"Ja se ne vraćam, to neka ti bude jasno! Šta ti misliš na šta bi svijet

ličio da se ja vraćam? Nastala bi takva zbrka i pometnja da bi svijet propao! Vidiš li ona vrata na lijevoj strani... E, iza njih je soba u kojoj žive Sutradani. A vidiš i ona vrata na desnoj strani – tu žive Juče. Svaki dan puštam po jednog Sutradana da pretrči kroz ovu dvoranu i tada se on zove Danas. U ponoć ga uhvatim za vrat i strpam u desnu sobu, i ono postane još jedno Juče. Nikada se još nije dogodilo da jedno Juče izađe iz ove sobe i trči po dvorani, jer ih ja držim pod ovim ovdje velikim ključem. Jest da ljudi svašta rade da me nadmudre, ali ne dam se ja. A pošto sam danas dobre volje pustiću te, stari, da proviriš kroz ključaonicu dok ja jedem!" – reče Vrijeme, i poče da gricka neke kipove.

Gledam ja kroz ključaonicu i vidim – sva Juče mirno čuče u mračnoj sobi kao neke beživotne slike. Vidim dugi red praznih slika, a Vrijeme mi reče da su to moja Juče dok sam bio u onoj pećini. Ispod njega vidim red potpuno istih slika. Prepoznam svoju ženu gdje sjedi na prozoru i iščekuje brodove u luci. Sjedi nepomična u crnoj haljini i nada se da ću se ja vratiti, a svi joj dani potpuno isti, ništa se ne događa. Čak je tako na prozoru i umrla. Više nisam mogao da, gledam, pa rekoh Vremenu:

"Ako već nećeš da me vratiš, a ti me onda pripremi za smrt. Pusti me da umrem i odem svojoj ženi. Molim te!"

"Vidiš, stari, ti ne možeš da umreš, pošto nisi ni živio" – reče Vrijeme. "Moraćeš da se iskupiš za sva zla koja si ljudima nanio. Kad otvoriš te svoje vreće, vidjećeš da su od bisera samo ljuske ostale, jer to nisu bili obični biseri. Te ljuske postaće tvoji vojnici, a ti ćeš biti njihov kralj, koji će ih slati po svijetu da dio po dio ljudske tuge uzimaju na sebe i nose je tebi, u tvoje kraljevstvo. Ti ćeš onda tu tugu i bol trpati u ovaj čelični vrč i zaključavati ovim ključem, pa jednoga dana, kad sakupiš svu tugu i bol što se onda po svijetu razbježala, ja ću doći da te pripremim za smrt."

– Eto, mala princezo, to ti je moja žalosna i strašna priča. Od tada sam ovdje u ovom Zaboravljenom jezeru, i od tada ljudi plaču i zovu moje Vojnike suzama. Već nekoliko puta do sada bio sam gotovo napunio ovaj vrč, ali onda izbije neki rat, desi se neka nesreća, a tuga i bol to iskoriste pa pobjegnu iz vrča... Čini mi se da nikada neću iskupiti svoj grijeh i da ću vječno vladati ovim tužnim kraljevstvom. A moja žena me i mrtva čeka da joj se vratim, jer tamo gdje je otišla, nije me našla – završi Kralj suza svoju priču i zaćuta, kao da je potrošio sve svoje riječi.

A mala princeza polako izađe iz njegove dvorane i tiho se vrati u svoj dio dvorca, da probudi svoju malu vojsku, jer je i na dnu njihovog jezera postajalo svjetlije.

   MALI RAJ – Pa, dobro, zar baš niko ne zna više ni jednu priču? –uzdahne Njeno

Veličanstvo jedne tihe i pomalo dosadne večeri.

– Ne znamo, draga Kraljice, sve smo Vam ispričali što smo znali – slijegali su mali vojnici ramenima.

– Šteta. A tako sam se radovala da ću provesti prijatno veče... – reče ona žalosno, kad neko zakuca na vrata.

– Slobodnooo!!! – uzviknuše svi u glas. U sobu uđe jedan mali vojnik-suzica radosnica, sva izmorena od dugih putovanja, i reče:

– Znam ja jednu priču...– Brzo! Brzo nam ispričaj! – povikaše svi u glas, ali se glas Njenog

Veličanstva najjače čuo.– Dobro, ali samo pod uslovom da me niko ne prekida.– Niko neće ni pisnuti, časna kraljevska! – reče ona, a suzica joj

skoči u krilo, pa poče priču:– Bila jednom jedna mala razmažena vila. Nikada ni sa čim nije bila

zadovoljna, a imala je sve što jedna vila može samo poželjeti da ima, jer je njen otac bio car Vilinske zemlje i imao veliko bogatstvo i moć. Pa, iako je bio tako moćan i bogat, svi su ga voljeli i duboko poštovali zbog njegove istinoljubivosti, skromnosti i marljivosti. Svoju djecu, sedam sinova i sedam kćeri, vaspitavao je i učio skromnosti, iskrenosti i marljivosti, i svi su oni bili na oca, osim najmlađe kćerke, koja je bila drugačija od ostalih – bila je ohola i razmetljiva, nikada ništa nije radila, a i ono što bi drugi za nju uradili nikada nije bilo dovoljno dobro za nju i uvijek je prigovarala i stavljala zajedljive primjedbe. Pa ipak, svi su je voljeli i nadali se da će se promijeniti kad odraste. I ona sama je bila pomalo nesretna što je drugačija, ali osjećala je da je stvorena za nešto veće i uzvišenije od onoga čime se vile obično bave. Bila je suviše mala da zna šta je to posebno i uzvišeno, ali je taj osjećaj u njoj jačao iz dana u dan.

Jednoga dana došla im je u posjetu baka. Maloj vili poklonila je samo jednu knjižicu o čudima u svijetu ljudi. Navikla na skupe i neobične poklone, ona reče samo jedno kiselo "hvala" i odjuri u svoju sobu, noseći onu knjigu. Nije htjela da pred bakom pokaže svoj bijes. Kad uđe u sobu, ljutito baci knjigu na pod i bijesna sjede na stolicu. U taj čas kroz prozor uđe u sobu vjetrić i poče da okreće listove knjige. Ukazaše se divne slike, razigraše njenu maštu, i ona zgrabi knjigu i poče da čita. Što je više čitala, knjiga je bila sve zanimljivija, a najljepša je bila posljednja priča o raju. Tu priču pročitala je nekoliko puta. Na kraju se u njenoj maloj glavici rodi misao: Hoću da budem gospodarica raja! To je ono za šta sam rođena i to ću i biti!

Poslije nekoliko dana reče ona svom ocu:"Oče, za nedjelju dana je moj rođendan, i da znaš da neću za poklon

ništa sem jedne stvari!""Dobro, kćeri, reci šta hoćeš" – odgovori njen otac."Hoću da mi stvoriš raj, u kome ću da budem gospodarica!""Ali, mila kćeri, ja nemam toliko moći da ti stvorim raj, a i da

imam... zar bi to bio raj kad bi ti u njemu vladala?" – uzdahnu vilenjak i s gorčinom dodade: "Suviše si lijena i sebična. Ne poštuješ druge...

Bilo mu je teško što je morao da povrijedi najdražu kćer, ali jadni stari vilenjak nije znao da laže – čak ni iz učtivosti. Mala vila osta ljuta i nadurena. Malo–pomalo ljutina postade tuga. Znala je da je otac u pravu i bilo joj je teško što je takva. I dok je ona tako tugovala i domišljala se šta da radi, priđe joj baka i upita je šta joj je. Mala vila joj ispriča šta se desilo i na kraju reče:

"... a znaš, bakice, kad bi samo imala svoj raj, ja bih bila potpuno drugačija. Ja bih se mnogo promijenila. Po cijeli dan bih radila za druge, ne bih više bila tako uobražena i ohola i razmažena, nego bih uživala u sreći drugih... Samo da imam svoj raj!"

'Možda je to zaista način da se ovo čudno dijete promijeni i prodobri' – pomisli mudra starica, i nađe neke riječi da utješi svoju unuku. A kada se uveče njen sin, car vilinski, vratio, ona ode do njega i reče mu:

"Slušaj, sinko, sa ovoliko moći koliko i ja i ti imamo, možemo da joj stvorimo jedan sasvim mali raj. Eto, na primjer, u svijetu ljudi on će izgledati još ljepše i zanosnije, gotovo kao pravi raj, jer znaš kakav je to svijet – pun jada i nesklada. Neka se i to razmaženo dijete nauči da cijeni svijet u kome se rodila i odrasla!"

"Čini mi se da si u pravu, majko!" – reče on. "Izabraćemo neko zaista ružno mjesto u tom svijetu, da bi mali raj izgledao još ljepše!"

Te iste noći izađoše njih dvoje na zemlju u svijet ljudi, i počeše da traže mjesto za mali raj. Tri dana su obilazili zemlju, dok nisu našli najružniji kraj, neki beživotni kamenjar pun trnja i rupa. Tri dana su, svim svojim moćima, stvarali mali raj, a kad su ga najzad stvorili, bili su zado-voljni, jer je ta njihova tvorevina zaista ličila na raj u poređenju sa otužno sivom okolinom. A sedmi dan otišli su po malu vilu da joj pokažu, rođendanski poklon. Prvi put je ona bila zadovoljna poklonom i iskreno zahvalna. Čak se nije ni ljutila što raj nije bio pravi pravcati, već mali, zemaljski i nesavršen, ograđen okruglom zlatnom ogradom sa divno izrađenom kapijom, Svuda naokolo bilo je oblačno i sumorno, samo je nad malim rajem sijalo sunce i plavilo se nebo. I prvi put u svom životu mala vila bila je zaista radosna!

"Hvala ti, oče! Hvala ti, bakice!" – klicala je ona. "Evo ti ključ od kapije i ovaj čarobni novčić koji štiti od zla" – reče baka. "Želimo ti sreću... I zapamti šta si obećala!"

Oni odoše, a mala vila ostade sama usred svoga maloga raja. Sutradan odluči da nađe neko ljudsko biće koje zaista zaslužuje da nastani mali raj. Nije dugo išla kad dođe do na kraj jednog sela, a tamo, na putu, sjedi jedan dječak i plače.

"Šta ti je, dječače, zašto plačeš?" – upita ona blago. "Umrla mi baka, pa sam sad ostao sam na Svijetu, i ne znam gdje da krenem, i ne znam šta da radim..." – odgovori on kroz suze.

"A kako se zoveš?" – upita ona ponovo. "Danilo" – odgovori on, pa se zagleda u malu vilu. Ubrzo je prestao da plače i počeo da priča s njom. Vidje vila da je Danilo dobar i pametan dječak, pa mu ponudi da s njom krene u mali raj, a Danilo pristane, nemajući gdje drugo da ide. Putem je

još bio malo tužan, ali kad prođe kroz veliku kapiju maloga raja, kao da zaboravi svu svoju tugu i žalost. Poče da se smije i trči naokolo, da pozdravlja ptice i miriše cvijeće, da pliva u jezeru, igrajući se sa ribicama i labudovima. Mala vila je uživala gledajući ga, i bila je srećna što je tako divno biće dovela u svoj mali raj. Čak joj nije bilo nimalo teško da mu napravi večeru i nabere punu zdjelu jagoda.

Nekoliko dana Danilo je lutao po malom raju, igrao se i pjevao, a onda, jednog dana, zateče ga vila kako sjedi i nešto duboko razmišlja.

'Šta mu je, što i danas nije sretan?' – pomisli ona, priđe mu i upita ga: "Šta ti je, Danilo? Što i danas ne igraš i ne pjevaš? Zar ti nije više lijepo u mom raju?"

"Jeste, vilo, lijepo mi je i sretan sam... Ja u životu nisam vidio ljepšeg mjesta... Nego, sanjao sam noćas svog prijatelja Petra, a on je, znaš, šegrt u jednog namćorastog gazde. Svaki dan ga tuče, a često gladan ide da spava. Kad bih mogao da ga dovedem ovamo, pa da i on bude ovako sretan kao ja... a i tvoj bi raj bio veseliji..." – reče Danilo.

"Pa, dobro..." – reče vila malo zabrinuta. "Ako je taj tvoj prijatelj stvarno dobar dječak..."

"Dobar je, dobar je!" – razvedri se Danilovo lice i on skoči na noge, poljubi vilu u obraz, pa pojuri prema zlatnoj kapiji.

"Čekaj malo, Danilo!" – zaustavi ga mala vila. "Evo ti ovaj čarobni novčić, da te čuva od zla. I... brzo se vrati!"

Danilo se vratio za tri dana vukući Petra na leđima, jer je ovaj bio već toliko slab od gladi, da je jedva hodao. Mala vila je čak tri puta morala da sprema večeru, a Danilo je nabrao čak sedam zdjela jagoda – toliko je Petar bio gladan. A kad je sve pojeo, zijevnu i prije nego što će zaspati, reče:

"Hvala ti, Danilo, što si me ovamo doveo!"A mala vila pomisli:,Neće valjda svaki dan ovoliko da jede?'Petar se brzo oporavio, pa je sad Danilo imao druga za igru, i zaista

je u maloj raju bilo ljepše i veselije. Ipak, jednog dana vila zateče Danila kako sjedi i razmišlja.

"Da nisi opet nekoga sanjao?" – upita ona."Jesam, vilo, sanjao sam dječaka i djevojčicu, brata i sestricu, male

pjevače, kojima je zla vještica zabranila da pjevaju, zaprijetila da će im ukrasti glasove, pa oni, jadni, ni usta ne smiju da otvore. Kad bi samo mogao da ih dovedem ovamo, pa da i oni budu sretni kao mi. Ovdje ih vještica ne bi mogla naći... A zamisli samo kako bi tvoj mali raj bio veseo kad bi oni u njemu pjevali!" – govorio je Danilo kao navijen.

"I ti ćeš opet ići iz maloga raja da ih dovodeš?" – reče vila zabrinuto."Pa ići ću!" – odlučno će Danilo. "Nije pošteno da mi ovdje

uživamo, a oni da se muče, zar ne?""Idi onda, Danilo, samo se brzo vrati!" – reče vila, a na te riječi

Danilo se razvedri, skoči na noge, poljubi vilu u obraz i otrča iz malog raja.

Vratio se za sedam dana sav umoran, ali sretan što je doveo male pjevače, koji još uvijek nisu mogli da vjeruju da im vještica ništa ne može, pa su tiho šaputali. No, kad ih je strah polako prošao, oni zapjevaše ljepše no ikada, puštajuću svoje umilne glasove da ispune čitav mali raj.

Prolazili su dani u pjesmi i igri, a vila se topila od miline što je stanovnicima njenog malog raja tako lijepo. E, kad bi otac i baka mogli da vide kako ona drži svoja obećanja i čini ljude sretnim.

Ali, ne prođe dugo, a ona opet vidi Danila kako sjedi i nešto duboko razmišlja.

'Zar je opet nekog sanjao, i opet hoće po nekoga da ide iz maloga raja?' – pomisli vila ljutito, ali se sjeti svojih obećanja, pa ništa ne upita Danila, samo mu crveneći od stida reče:

"Idi, Danilo, ali se brzo vrati!"Na te riječi Danilo skoči na noge, poljubi vilu, pa otrča iz malog

raja.Vratio se poslije mnogo dana, vodeći jednoga slijepoga starca koji je

znao mnogo lijepih priča, i jednu bakicu koja je mijesila najukusnije kolače, ali je živjela sama i napuštena. Danilo im je obećao da će u malom raju naći mnogo djece koja će se brinuti o njima, a kojoj će oni moći zauzvrat pričati priče i praviti kolače. I starci su se beskrajno radovali.

Mali raj je postajao sve puniji i zanimljiviji, ali je Danilo sve češće odlazio napolje u grubi i opasni svjet, da dovede jadne i usamljene kojima je bilo potrebno malo sreće i nježnosti. Svi su mu bili zahvalni, ali niko od njih nije požeelio da ponovo ide iz malog raja da pomogne Danilu. Svako je mislio da bi mali raj bez njega opustio... A, onda, Danilo je imao onaj čarobni novčić, koji ga je štitio od zla, i on se uvijek sretno vraćao sa svojih putovanja. Samo je vili mnogo nedostajao, i ona ga je uvijek nestrpljivo očekivala da se vrati. Jednom se desilo da Danila dugo nije bilo, i kad ga je ona ugledala kako ide preko onih stijena i trnja, noseći na leđima neko malo dijete svo promrzlo, ona zaplaka od radosti i širom otvori zlatne kapije maloga raja.

"Mislila sam da se više nikada nećeš vratiti..." – reče ona."Kako si mogla i pomisliti takvo što?" – odvrati Danilo. "Pa znaš

dobro da je mali raj moj jedini dom i da ga mnogo volim. Meni nigdje na svijetu ne može biti tako lijepo kao ovdje. Draga vilo, ja ću još samo jednom ići na put, a onda ću zauvijek ostati ovdje..."

Te večeri priređeno je veliko slavlje u njegovu čast. Čak je i vila, koja je inače samo posmatrala šta se dešava, sišla među veselo društvo i slavila zajedno s njima. A kada se slavlje završilo, i Danilo se dobro naspavao, pođe on na svoje posljednje putovanje iz maloga raja. Ovaj put su ga svi ispraćali, a ni vila nije bila tužna, jer, bio je to posljednji put da on odlazi, a kada se vrati, zauvijek će ostati u malom raju.

Kad Danilo izađe kroz rajsku kapiju, nade se usred oluje koja je bjesnila napolju i prijetila da uništi sve čega se dotakne. Ali vječno sunce malog raja, koje je on nosio u srcu, grijalo ga je i davalo mu snage da ide

naprijed.Tako se Danilo živ i zdrav izvukao iz oluje, pa preko nekih brda i

pitomih dolina, stigao do jednog grada. Već dugo je noćima sanjao da u tom gradu postoji jedno nesretno stvorenje koje treba pomoć. Nije znao ko je to i gdje je; u svom snu čuo je samo njegov slabašni glas koji doziva i moli za pomoć,

'Najbolje je da hodam po gradu, možda ću opet čuti onaj glas. Samo, što je baš danas u gradu vašar i sva ta prokleta graja i muzika... Biće mi teško da ga onako slabašnog čujem' – razmišljao je Danilo. Hodao je gradom cijeli dan, a onaj glasić nije čuo. Nekoliko puta zatekao se među mnoštvom ljudi koji su hrlili prema trgu na kojemu je bio vašar, da se jedva nekako iščupao iz gomile koja ga je nosila, i pobjegao u neku sporednu uličicu.

Najzad je čuo glas iz sna kako jedva čujno doziva u pomoć. Okrene se oko sebe, gleda – sve prazno, nigdje nikoga. Čuje opet taj glas, dobro naćuli uši, i ovaj put shvati da dolazi iz jedne napuštene kuće. Uđe, i vidi – kuća prazna, pa pođe u mračni i vlažni podrum. Bilo ga je malo strah, iako je bio hrabar dječak. Tek kad su mu se oči malo privikle na tamu, spazi on u uglu, između starih krpa i kutija, djevojčicu kako sva šćućurena sjedi, drhteći od straha.

"Ne boj se" – reče Danilo. "Došao sam da ti pomognem." A ona i dalje ćuti i drhti.

"Ne boj se. Ja sam ti prijatelj. Izađi, nikoga nema" – govorio je on, razmičući one krpe i kutije i pružajući joj ruku. Danilo je pomilova po kosi, te se ona malo oslobodi silnog straha i pode za njim.

"Reci mi, zašto tu sama sjediš?" – upita on."N... n... noću su d... došli r... r... razbojnici i p... provalili u kuću, a

j... j.... ja sam se tu s... s... sakrila" – mucala je ona od straha. "J... jesu li još tu?"

"Ma, nisu. Nema nikoga. Ne boj se" – uvjeravao ju je Danilo. "Nego, ako si sama, ako nikoga nemaš, hajde sa mnom u mali raj." Ispričao joj je sve o malom raju i njegovom veselom društvu, o suncu i zvijezdama koje nad njim uvijek sijaju i sreći koja tamo vlada, a ona, kao da je u tom trenutku zaboravila na teške dane koje je provela u mračnom podrumu, oduševi se, prestade da muca i čak poče da se smije. Idući iz grada prođoše i pored vašara, a kad djevojčica vidje svo ono šarenilo, poče da zastajkuje, gleda i divi se igračkama i dinđuvama, graji i šarenilu.

"Stani malo, Danilo, da pogledam!" – reče ona."Treba da požurimo!" – odgovori on. "Moramo što prije stići u mali

raj! Pa ovo je samo jedan glupi vašar, a mjesto gdje te ja vodim je pravo mjesto, mnogo ljepše mjesto..."

"Molim te, Danilo, vašar je samo jednom, samo još danas traje, a taj tvoj mali raj može i da pričeka!" – umiljavala se djevojčica. "Samo malo, malčice da ga pogledamo."

I tako oni ostadoše na vašaru. Kad su stigli do jedne šatre gdje su se prodavali slatkiši i lutkice u šarenim haljinicama od svilenog papira, ona

nije mogla od njih pogled da odvoji."Ah, što bih voljela da imam onu lutkicu!" – uzdahne ona čežnjivo.

"Ali, imam samo jedan novčić, a lutkica stoji dva. A tako je lijepa, i tako me nježno gleda..."

"Imam i ja jedan novčić" – reče Danilo. "Evo ti, kupi lutku, pa da požurimo!"

"Divno!" – uzvikne radosno djevojčica. "Sad kad imam lutkicu, vašar me više i ne zanima. Požurićemo da što prije stignemo u mali raj!"

Prevari se crni Danilo i dade čarobni novčić koji ga je toliko dugo čuvao od svih zala i nevolja, da je on na njegovu moć potpuno zaboravio. Uvijek je imao sreće na svojim putovanjima, sve mu je polazilo za rukom, pa je, naviknut na to, prestao da razmišlja o sreći koja ga je pratila.

Išli su brzo, jedva čekajući da stignu, pa su brzo i došli do brežuljka sa kojega se već vidio mali raj. A ispod brežuljka, na mjestu gdje je do tada bio samo goli kamen, stajala je šumica puna divnog, neobičnog cvijeća.

"Pričekaj malo, da naberem vili koji cvijet" – reče on djevojčici. "Ovakvoga cvijeća nema kod nas, u malome raju!"

"Ali ti si rekao da treba da požurimo!" – namršti se ona."Onda ti požuri ovim putem, a ja ću te brzo stići" – reče Danilo i

ostade da bere cvijeće. Ali, kako ubere jedan, iz zemlje iznikne drugi, još ljepši. Zanese se on berući cvijeće, kad ga odjednom neka ružna, snažna ruka ščepa za vrat i podiže uvis!

"Najzad si dolijao, hrabri Danilo, što odvodiš usamljenu i nesretnu djecu u mali raj, pa ja nemam koga da jedem. Ali sad ću tobom, lično, omastiti brke!" – kezila se nosata vještica. U taj čas nestade cvijeća i šumice, a ostade samo jedna velika crna rupa, kroz koju ga vještica odvede u svoj brlog i zaključa u kavez. Danilo nije mogao da vjeruje da se to događa baš njemu, da će ga pojesti vještica, sad, kad je skoro stigao u mali raj, da tamo zauvijek ostane.

"Novčiću, novčiću, pomozi mi sada, izbavi me odavde, ne daj da me pojede!" – šaputao je Danilo, ali novčića više nije bilo – dao ga je za šarenu lutku i šaku slatkiša. Ništa mu više nije preostajalo, nego da čeka strašnu smrt.

"Panto, idi donesi drva, moram dobro da ga ispečem!" – naredi vještica jednom patuljku koji joj je bio sluga.

"Ali gospodarice, kako ću ja ovako mali i slabašan da donesem toliko drva? A, osim toga, niste mi već dugo dali da jedem!" – kreštao je Panto i poskakivao po sobi.

"Đavo da te nosi!" – dreknu vještica i šutnu ga nogom. "Idem ja sama po drva, a ti ćeš, tako mi moga kvrgavog nosa, crknuti od gladi! Ionako od tebe nemam nikakve koristi!" Vještica izađe napolje zalupivši vratima, a Panto, sav izubijan, promrmlja sebi u bradu:

"E, pa kad je tako, nećeš ni ti, gaduro jedna, imati večere!"Zatim se dogega do kaveza, pa reče Danilu: "Pst, pst, evo ti ova

travka – pojedi je pa ćeš postati nevidljiv, a kad stara zlobnica vidi da je kavez prazan, otvoriće da vidi šta je, a ti onda pojedi i ovu drugu travku, pa ćeš postati nečujan. Tad slobodno bježi odavde!"

"Hvala ti, Panto" – reče Danilo, pa pojede onu prvu travku i postade nevidljiv. U taj čas vrati se vještica s drvima, vidje prazan kavez i poče da urla:

"Izlazi, Danilo, naći ću ja tebe, čujem te kako dišeš!" Otključa kavez, uđe unutra i poče da ga traži. Tad Danilo brzo pojede i onu drugu travku i postade nečujan, pa bjež' iz kaveza, iz brloga vještičinog, iz rupe – na slobodu!

'Dobro sam se izvukao!' – mislio je trčeći prema malom raju. 'Više nigdje ne idem, samo da živ tamo stignem!'

Kad stiže do kapije, vidje da je zaključana, pa poče da lupa i doziva:"Vilo, vilo, dođi, otvori mi, vratio sam se!"Ali, niko ga ne čuje, niko ga ne vidi, svi sjede na livadi kraj jezera,

jedu, piju i pjevaju – priredili doček u čast dolaska one djevojčice. Čak i pred vašarsku lutku stavili slatki med i rumene jagode, da se i ona proveseli. Gleda ih Danilo kroz zlatnu ogradu, i on bi se tako rado s njima gostio i veselio, toliko se već uželio maloga raja i veselog društva, ali niko da mu se odazove i otvori. Poče on da plače, poče i kiša da pada... Danilo kisne, a nad malim rajem sija blago sunce.

"Hoću i ja unutra! Hoću i ja da budem sretan! Čujete li vi mene, vidite li vi mene?" – derao se Danilo iz sveg glasa, ne bi li ga ko čuo, mahao rukama, ne bi li ga ko vidio, ali sve uzalud. Ubrzo se umorio, legao ispred rajske kapije i zaspao, mada je svu noć padala kiša. Sanjao je da se vraća u mali raj sa buketom onog prekrasnog cvijeća, njegovi pri-jatelji širom otvorili zlatne, rajske kapije i kliču mu dobrodošlicu, on svakome daje po cvijet, a vili najljepši, i ona mu kaže:

"Baš sam sretna, Danilo, što si se najzad zauvijek vratio." Iz sna ga probudiše nečiji lagani koraci i šaputanje. Bila je to vila koja se prva probudila. Došla do kapije; gleda tužno u daljinu, plače i govori za sebe:

"E, Danilo, Danilo, što si nas ostavio same i pobjegao? Zar je tamo na vašaru ljepše i veselije nego ovdje? Zar će te tamo neko više voljeti nego što te ja volim... nego što te svi mi volimo?"

"Šta ti je, vilo, šta govoriš? Vratio sam se! Evo me ovdje pred kapijom! Zar me ne vidiš? Zar me ne čuješ?" – uzbuđeno je govorio Danilo, a onda odjednom shvati da je nevidljiv i nečujan, da one Pantine travke još djeluju, i da mu je ono što mu je spasilo život oduzelo pravo da uđe u mali raj i da opet bude sretan.

"Da me bar pojela vještica" – šmrcnu on – "da ne dočekam ovaj crni dan da me moji prijatelji ne vide i ne čuju, da misle da sam ih ostavio i zaboravio... Žalosne li moje sudbine!"

Plakao je Danilo, lio gorke suze, a onda naglo obriše oči, ustane i reče:

"Ne pomaže mi ništa što tu slinim i kukam. Bolje mi je da pođem u svijet i nađem Pantu... možda će on moći da me oslobodi ove

nevidljivosti i nečujnosti... dobar je on patuljak... iako je služio vještici... Mogao bih i njega da povedem u mali raj... ako se ikada vratim... i ako moji prijatelji budu htjeli da me prime... ako vila bude htjela da me pri-mi... Možda će prestati da me voli, možda neće moći da mi oprosti. Svejedno, ja ću pokušati... ja nemam drugog doma osim malog raja."

I dok je Danilo tako išao, oko njega poče da oblijeće neki vrabac. Sleti mu na glavu, pa cvrkuće, pa opet leti oko njega, pa mu sleti na rame, pa opet cvrkuće.

'Čudnog li vrapčića' – pomisli Danilo. 'Kao da me on jedini vidi i čuje. Povešću ga sa sobom, i on je jadan kao i ja.' A taj vrabac je, u stvari, bio patuljak Panto, koga je vještica pretvorila u vrapca kad je vidjela da je on Danilu dao one travke i pomogao mu da pobjegne. Prvi dan je Panto bio sretan što se oslobodio vještice, ali kad je otišao kod patuljaka, oni su ga istjerali, jer su mislili da je vrabac, a vrapci su ga istjerali, jer su namirisali da on nije pravi vrabac, pa su ga se bojali. Tako je ostao napušten i tužan, i sad je bio zahvalan Danilu što ga je prihvatio za druga i saputnika.

'Ja ću Danilu pomoći da nađe čarobnjaka Čaronija' – razmišljao je Panto, sjedeći na Danilovoj glavi. 'Čaronije sigurno zna neku čaroliju da oslobodi čovjeka nevidljivosti i nečujnosti. Danilo je dobar dječak, i Čaronije će htjeti da mu pomogne. A ja, ja sam bio sluga jedne gadne vještice... mene će sigurno gnjaviti i proganjati... Ali, neka! Bolje i to nego ovo. Sjećam se kada smo ja i moja bivša gospodarica išli da ga nagovorimo da zajedno pravimo pakosti... Kako nas je otjerao. Mora da me dobro zapamtio...'

Malo-pomalo, Danilo je shvatio da vrabac hoće da mu nešto pokaže i da ga nekud odvede, pa pode za njim. Dugo su išli kroz šume i polja, kroz sela i gradove. Sretali su razne ljude, ali Danila niti je ko čuo, niti je ko vidio. Ponekad bi ga glad natjerala da od nekog prolaznika zatraži koricu kruha, ali on za te ljude jednostavno nije postojao. Kad je Panto bio gladan, on je prosto prilazio kakvoj trpezi i počinjao da kljucka hranu. Neko bi ga otjerao, a neko bi se sažalio na jadnog vrapčića i prosuo mu mrvice. Rado bi on podijelio taj svoj ručak sa Danilom, ali što je dovoljno jednom vrapcu, nije dovoljno jednom dječaku koji raste.

"Niko te ne vidi, niko te ne čuje," – govorio mu je stomak. "Uđi u neku radnju ili neku kuću i ukradi štogod... neku toplu pogačicu i masnu šunkicu..."

"Čovjek ne treba da bude lopov, čak i kad je nevidljiv!" – govorila mu je savjest.

"Šta da radim?" – pitao se Danilo. "Umrijeću od gladi, ako nešto ne uzmem, ali neću krasti masne šunkice i tople pogačice, već suve korice kruha, koje su ionako višak... samo da preživim i vratim se u mali raj."

"Pa, dobro, to ne branim. To i nije neka krađa" – zaključi savjest i dade svoj pristanak.

"Bolje išta nego ništa" – zakrča prazan stomak. "Već ću se ja napuniti ljepšim stvarima kad dođemo u mali raj!"

Tako Danilo uđe u pekaru, pokupi nekoliko tvrdih okrajaka, i bi mu lakše da nastavi put. Ni sam nije znao koliko je vremena prošlo dok ga vrabac Panto nije doveo do zamka čarobnjaka Čaronija. A zamak sav zapušten i oronuo, vrt zarastao i podivljao, kao da u zamku niko ne živi. Panto preleti ogradu i poče krilom da pokazuje Danilu da treba da uđe. U taj čas iz zamka izjuri Čaronije i poče da juri Pantu.

"Misliš da ja ne znam ko si ti?" – derao se Čaronije. "Ništa ti to ne vrijedi što si se prerušio u vrapca! Znam ja dobro da te opet ona gadura poslala! Gubi se dok te nisam smoždio!"

Panto, jadnik, skupi svu svoju hrabrost, i sleti mu na dlan. Cvrkutao je što je bolje i ljepše znao i umio, pa se Čaronije zbuni i zaboravi na one grozne prijetnje od maloprije.

"Šta ti je, dragi Panto?" – reče zabezeknuti Čaronije. "Šta to hoćeš da mi kažeš?"

Ali Panto govoriti ne može, samo cvrkuće i poskakuje na dlanu Čaronijevom. Šta je drugo mogao Čaronije nego da ga opet vrati u patuljka. Tad mu Panto reče:

"Stavi svoje čarobne naočare, Čaronije, pa da vidiš ko ti je došao!"Čaronije uđe u zamak i poče da traži naočare, ali kako vijekovima

nije spremao svoje stvari, a po prirodi je bio neuredan, trebalo mu je podosta vremena da ih nađe. Kad ih stavi na nos, ugleda Danila i silno se obradova, jer je mnogo priča čuo o ovom hrabrom i dobrom dječaku.

"Uđi, Danilo, drago mi je što te vidim!" – reče on. "Mogu li ti kako pomoći?"

Danilo mu sve ispriča."Šta kažeš? Ništa te ne čujem!" – čudio se Čaronije, a Panto mu u taj

čas donese njegov čarobni rog, da kroz njega čuje nečujnog Danila. Ponovi Danilo svoju priču i na kraju reče da Panto nije zao, jer mu je život spasio.

"Lijepo, lijepo..." – mrmljao je Čaronije, češkajući svoju dugu bradu. "Tebi, momče, mogu pomoći, samo mi treba malo vremena da skuvam čarobnu čorbu od koje ćeš postati vidljiv i čujan. A ti, Panto, idi gdje hoćeš i radi šta hoćeš, samo se kloni vještica!"

"Hvala!" – reče Danilo. "Nego, dok ti kuvaš čorbu, ja bih, zauzvrat, mogao da ti malo pospremim sobu."

"Ja ću pomagati Danilu!" – procvrkuta Panto.Sedam dana spremao je Danilo sobu, a Panto mu pomagao onoliko

koliko je onako mali mogao. Kad je Čaronije vidio kako mu se soba blista od čistoće, toliko se obradovao da je odlučio da čarobnu čorbu ne napravi baš tako brzo, ne bi li mu spremili čitav zamak.

Tako je Danilo ostao tri godine u zamku čarobnjaka Čaronija. Spremio je čitav zamak, popravio namještaj, vrata i prozore, oprao sve boce i sudove u kojima su se vijekovima kuvale čarobne čorbe i napici. Složio je sve knjige o čarolijama, pa je čak našao i neke poispadale listove i zalijepio ih natrag u knjige. Uredio je veliki vrt, posadio cvijeće, očistio jezero u kome su se opet pojavile ribe. Zamak je sijao od čistoće i

reda, a Čaronije očima nije mogao vjerovati da takva čistoća na svijetu može postojati i da mu više nije potrebno po nekoliko dana da nađe zagubljene stvari.

"Uzalud smo se mučili..." – uzdahnu Panto. "Taj Čaronije je toliko neuredan, da će za stotinjak godina sve opet biti u istom neredu! Tu mu čarolije ništa ne mogu pomoći."

"Neka... vrijedi" – reče Danilo. "Nego, da mi, Panto, pođemo da vidimo jel' gotova čarobna čorba. Znaš, već sam se uželio maloga raja i vile. Svake noći sanjam da sam tamo..."

Zakucaše na vrata kuhinje, iz koje je dopirao čudan miris."Uđite, uđite, upravo sam napravio čarobnu čorbu za tebe, Danilo.

Evo pojedi!" – reče Čaronije. Bilo ga je stid što je tako dugo zadržavao Danila i iskorištavao ga, ali šta da radi kad je jadan neuredan, a voli da živi u redu i čistoći?

Čim Danilo pojede čorbu, postade i vidljiv i čujan."Čaronije, vidiš li me bez čarobnih naočara? Čuješ li me bez

čarobnog roga?" – vikao je Danilo, van sebe od radosti, i skakao kao ludi konj.

"Vidim te i čujem te! Evo ti ogledalo, pa da vidiš što si izrastao u lijepog momka!" – radovao se i Čaronije. "Žao mi je što odlaziš, ali se nadam da ćeš mi nekada doći u posjetu."

"Hoću, doći ću" – reče Danilo, plačući od silne sreće."Evo ti i malo novaca za puta" – uzdahnu Čaronije. "I molim te, kupi

novo odijelo, to na tebi je svo iznošeno i već si iz njega izrastao.""Zbogom, Čaronije, i hvala ti na pomoći!" – pozdravi se Danilo i

pođe žurno u mali raj. Panto je za njim trčao, jedva ga sustižući. Vidje to Danilo, pa ga stavi u džep i reče mu:

"Oprosti, ali ja moram požuriti. Noge mi same trče."Trčao je tako tri dana bez prestanka, tolika je bila njegova želja da se

što prije vrati u mali raj. Srce mu je toliko lupalo, da Panto umalo nije ogluvio od te lupe.

"Stani malo, Danilo, odmori se!" – vikao je on iz džepa. "Tri godine si čekao, pa možeš još tri dana! Umrijećeš od trke!"

I Danilo sjede na jedan kamen da se odmori. Zađe sunce, pade noć, pojavi se i mjesec na nebu, a on još uvijek dahće od silnog umora. Tek pred zoru poče polako da diše i da zijeva. Baš je htio da prilegne, kad vidi ide neka djevojka u tananoj bijeloj haljinici, ali ne korača kao djevojka, već kao vila. Vila! Moja vila!!! Sve i da mu oči nisu kazale ko je to, kazalo bi mu srce. Prepozna i ona njega, zaboravi da je bila ljuta i potrča mu u susret.

"Danilo! Danilo! Tako sam sretna što te vidim! Gdje si bio sve ove godine? Šta ti se dogodilo? O, dragi moj, Danilo!"

"Sjedi ovdje do mene da ti sve po redu ispričam" – reče on, a kad je završio sa svojom pričom dodade: "Eto, sad žurim da se vratim u mali raj, da me svi vide, da me svi čuju, da im kažem da nisam od njih pobjegao... ni od tebe, draga vilo. A ti, gdje si ti pošla?"

"Vraćam se kući, u vilinske carstvo" – uzdahne ona. "Dosadio mi je mali raj... Čudni su ljudi... Ne mogu više da živim s njima, pa se vraćam svom narodu... Znaš, Danilo, mnogo se toga promijenilo dok ti nisi bio tamo. Počeli su da se svađaju oko sitnica; te, ovo je moje drvo, ovo je moje cvijeće, ove ću jabuke samo ja jesti, nemoj da te slučajno uhvatim da kradeš. Počeli su da kidaju zlatnu ogradu i od zlata prave novčiće, lančiće, prstenove, i slične gluposti, a kako su je kvarili, tako se u mali raj počelo uvlačiti nevrijeme, zima, kiša, vjetar... i sve se nekako počelo kvariti. Nije više onakav kakvim ga ti pamtiš... Hajde sa mnom u moj svijet, tamo će ti biti mnogo bolje i ljepše."

"Hvala ti, vilo, ali meni je mjesto u malome raju, ma kakav on bio. I ja sam čovjek kao i oni. Zbogom... i pozdravi svoj narod!" – reče Danilo i oprosti se od vile.

I dok je bijela tanana haljinica nestajala u daljini, reče mu Panto:"Ne ljuti se, Danilo, ali i ja bih volio da se vratim među svoje

patuljke... Možda su ljudi zaista čudni.""Dobro, Panto, vrati se ti svojima... I, hvala na pomoći!" – reče

Danilo, izvadi ga iz džepa i pozdravi se sa njim. Nije više mogao da se odmara, a i sunce je već bilo visoko na nebu. Nastavi Danilo dalje sam, i već je u prvi suton stigao u mali raj. I pored onoga što je vila ispričala, njegovo srce je lupalo kao ludo od radosti i uzbuđenja. Na kapiji nije morao da lupa i viče – bila je širom otvorena. Prijatelji su ga toplo pozdravili, mada nisu pljeskali i klicali mu kao u njegovim snovima. A nisu mu ni slavlje priredili, jer su bili gladni – kad je vila otišla, nije imao ko da im sprema hranu, a oni sami nisu znali. Nad mali raj su se nadvijali teški oblaci, a nikakvog skloništa nije bilo – niko nije znao da ga napravi. I ko je sad od silnih briga mogao da misli na slavlje u čast Danilovog povratka.

"Prijatelji!" – reče im Danilo. – "Tri godine sam proveo kod čarobnjaka Čaronija, i svašta sam naučio, mogu vam pomoći!"

"Divno!" – reče neko iz gomile. "Daj brzo neku čaroliju pa da se sve opet dovede u red!"

"Nisam naučio čarolije" – odgovori Danilo. "Naučio sam da radim. Mogu i vama pokazati, a kad sve dovedemo u red možemo napraviti neko veselje!"

Nisu bili baš oduševljeni radom kao izlazom iz nevolje, ali to im je jedino bilo preostalo. Poče Danilo da ih uči da prave kolibe, spremaju hranu, krpe odjeću, popravljaju ogradu i još mnoge korisne stvari. A kad su sve doveli u red napravili su veselje, ali se niko od umora nije puno veselio.

Ubrzo poče da pada kiša, pa se svi raziđoše – svako u svoju kolibicu. Jedini je Danilo, od silnog posla, bio zaboravio da sebi načini zaklon, pa leže ispod jednog drveta i zaspa. Sanjao je svoj dolazak u mali raj, nepomućenu sreću i mir koji su ga tada ispunjavali. A onda neko poče da ga drmusa, i blaženog sna nestade.

"Prijatelju, probudi se, prehladićeš se na toj kiši!" – govorio je Petar.

"Dođi u moju kolibu. Ima mjesta i za tebe!" Danilu je tamo bilo toplije i ugodnije, brzo je opet zaspao, ali mu se onaj san više nije vratio.

– A vila? Šta je bilo s vilom? – prošaputa Njeno Veličanstvo, bojeći se da ne naljuti pripovjedača.

– Ona, jadna, ni u vilinskom carstvu nije bila sretna i zadovoljna. Čeznula je za malim rajem i Danilom, ali nije mogla da se vrati. Nije bila sretna ni kad se udala, ni kad je rodila kćer, kojoj je dala ime Tivilija i koja je naslijedila njenu ljubav prema ljudima... A onda je, jednog dana, od čežnje, potpuno iščezla...

   PJESMA O USAMLJENIM LJUDIMA – Čini mi se da čujem neku muziku – reče Kraljica jednog

popodneva. – Kao da negdje tamo u daljini mnogo ljudi pjeva... Šta li bi to moglo biti?

– Ne znamo, Vaše Veličanstvo – povikaše uglas njeni mali vojnici. – Ali pjesma veoma lijepo zvuči.

– Znam ja i ko to pjeva i zašto pjeva! – reče ponosno jedan od njih.– Pa šta čekaš? Reci nam! – reče Njeno radoznalo Veličanstvo. –

Kakav je to način da nas držiš u neizvjesnosti?– Najbolje da ja vama ispričam sve od početka, jer, eto, slučajno

znam sve što je bilo – reče on praveći se malo važan.– Divno!!! – povikaše svi. Kraljica ga uze u krilo i reče:– A sad tišina! Počinje priča! A kad su se svi umirili, on poče:– Bio jednom jedan dječak po imenu Ivan, koji je bio strašno

usamljen. Istina, imao je roditelje, ali su oni bili toliko siromašni da su po cijeli dan morali da rade, da bi nekako sastavili kraj s krajem. Zato je Ivan cijeli dan i do kasno u noć bio sam. Išao je on i u školu i tamo sretao mnogo djece, ali niko od njih nije htio da se s njim igra, jer je bio strašna kukavica i plašljivko – nije smio da se penje na drvo, nije smio da gađa iz praćke i užasno se bojao da ga ne udari lopta. A s druge strane, igre koje je on, jadnik, izmišljao bile su drugoj djeci dosadne. I tako je Ivan ostao sam i u školi. Nije imao ni druga, ni prijatelja, nikoga s kim bi porazgovarao, poigrao se i nasmijao se.

Igrao se sam, šetao je sam, pričao je sam sa sobom, i tako su, jedan za drugim, prolazili sumorni dani njegovog djetinjstva. A da je iko ikada porazgovarao s njim, vidio bi da je on jedan pametan i dobar dječak.

Često se Ivan pitao postoje li na svijetu i drugi usamljeni ljudi, i ako postoje, kako to da se nikada ne sretnu, sprijatelje i otjeraju svoju tužnu usamljenost jednom zauvijek. Ali bio je suviše mali da nađe odgovor na sva ta pitanja. Jednom je pročitao knjigu u kojoj je bila spomenuta jedna stara, usamljena žena, koja je živjela sama i umrla sama bez ijednog

prijatelja. Sad je Ivan znao sigurno da na svijetu postoji mnogo usamljenih ljudi. Zašto – to nije znao sebi objasniti, čak ni poslije, kada je pročitao mnogo, mnogo knjiga u kojima su spominjani usamljeni ljudi.

Jedne noći sanjao je kako neki glas s neba poziva sve usamljene ljude da se skupe na nekoj velikoj poljani, zapjevaju, zaigraju, sprijatelje se, i tako jednom zauvijek, svi zajedno, kao neka velika vojska koja je krenula u rat protiv usamljenosti, pobijedi neprijatelja. Kad se probudio zapisao je ovu pjesmu:

 "Tamna noć je svuda pala, Sve na svijetu mirno spava. Spava cvijeće, spava trava, Samo usamljene ljude  Neke čudne misli bude.Pitaju se zašto žive, Ko ih stvori tako same, Tako jadne i bez nade,  Svud' po svijetu razbacane.Da li će se ikad sresti Svi ti ljudi usamljeni,Dati jedan drugom ruke, Dati jedan drugom osmijeh, I veselo zaigrati, Obasjani sretnim suncem?" Cijeli dan je bio radostan što je napisao tako lijepu pjesmu. Noćima

poslije toga razmišljao je kako bi lijepo bilo da ima kakvu tamburicu, da nauči da svira i pjeva. Tada bi pjevao ovu svoju pjesmu... možda bi smislio još koju. Možda bi ga nekad neko čuo, možda bi mu se dopala njegova muzika... Ko zna, možda bi tako našao nekog prijatelja... Ali, odakle mu tamburica? Odakle mu novac da je kupi? Roditelji jedva da imaju i za hranu, a i Djed Mraz – koji je njemu dolazio bio je izgleda neka sirotinja, jer mu nikada nije donio ništa više od jedne jabuke i dva-tri oraha.

Mislio je Ivan, mislio i smislio. Zaradiće on sam za svoju tamburicu! Sljedećeg jutra zakuca on na jedna vrata. Otvori mu jedna starica.

"Dobar dan" – reče Ivan i malo se zarumeni od stida. "Ako imate neki posao... ja bih Vam... ovaj..."

"E, moj sinko, slabašan si ti za posao. To što bi ti uradio, to i ja, ovako stara, mogu" – reče starica.

"Onda oprostite što sam Vam smetao" – reče Ivan još rumeniji i okrenu se da pođe.

"Čekaj malo!" – pozva ga starica sa kapije. "Ako si gladan uđi, pa da zajedno ručamo."

"Nisam gladan. Nisam ja prosjak, nego sam htio da sam zaradim novac za tamburicu..." – reče on pognute glave.

"Tamburicu! Pa što odmah nisi rekao?" – nasmiješi se starica. "Ima jedna na mom tavanu... Niko na njoj više ne svira. Grehota da tako propada u prašini i paučini. Baš bi mi bilo drago da je ti uzmeš. Hajde, šta se tu stidiš, crveniš i snebivaš? Ulazi!"

Starica mu je pokazala gdje je tavan, dala mu ključ od tavanskih vrata, ali sama nije mogla da se penje – boljele su je noge. Kad se Ivan popeo na tavan, otključao vrata i ušao, počeo je pogledom da traži tamburicu. Odjednom čuje neko šuškanje, pa u strahu promuca:

"Ko je to? Koga to tamo ima?""Ima mene!" – reče jedan patuljak, izvlačeći se iz tamburice u uglu.

"Baš ti hvala što si došao da mi čestitaš rođendan!""A koji ti je rođendan?" – upita Ivan."Sto prvi!" – odgovori patuljak ponosno – "Eto, baš sam se danas

kladio sam sa sobom da li će mi iko doći na rođendan...""Sretan ti sto i prvi rođendan!" – reče Ivan i pruži ruku."Hvala" – reče patuljak, pa nastavi gdje je stao – "... i onda kažem ja

sebi da ću onome ko mi dođe ispuniti jednu želju. Hajd' sad kaži mi koja ti je najveća želja!"

"Najveća mi je želja..." – reče Ivan svečano – "... da me ljudi zavole... da mi budu prijatelji, da me pozdravljaju na ulici... da više ne budem usamljen."

"Hu, dobro je!" — reče patuljak – "Znaš da mi je pao kamen sa srca što nisi tražio zlato, dragulje, čarobne lampe, leteće ćilime i slične gluposti. Znaš, već mi se istrošio čarobni štapić, pa ni sam ne znam kako bih živu glavu izvukao iz neispunjenog obećanja. Nego, da mi sad vidimo kako da se ispuni tvoja želja. Kako da se sprijateljiš s ljudima? Da vidimo... Najlakše bi bilo da si bogat... onda bi svi požurili da ti budu prijatelji, a ti si, vidim, neki siromašak, a ni ja baš nisam mnogo bogat. Ne bi bilo loše da si neki, junak, pa da napraviš neki tako podvig... I onda bi se svi utrkivali da ti budu prijatelji, a sve mi se čini da si ti neka ku-kavica..."

"Pa nisam baš mnogo hrabar" – snuždi se Ivan."De, de, nisam mislio da te uvrijedim" – reče patuljak. "Pusti me da

smislim koga još ljudi vole. Ček', ček'... Pa da! Ljudi vole svirače i pjevače! Oni ih uveseljavaju i zabavljaju. Dooobro! Sad ću ja malo da začaram ovu tamburicu, da ti uvijek svira lijepe i vesele pjesme.

 "Ćiribu, ćiriba, tamburice tra la la, Uvijek da si, tra la la, divne pjesmesvirala la la la Ivana slušala la la la." – Evo, sad sviraj!"Uze Ivan tamburicu i – gle čuda – prsti sami lete po žicama, a iz

tamburice izlaze najljepše melodije!

"Znaš li kakve riječi, kakvu pjesmu da pjevaš?" – upita ga patuljak."Znam samo jednu..." – reče Ivan, i poče da pjeva uz veselu

melodiju koja je izlazila iz tamburice: "Tamna noć je svuda pala la la la Sve na svijetu mirno spava, Tra la la la la..." "Bravo! Bravo!" – pljeskao je patuljak i skakao od veselja. "Imaš ti,

mali, dara, još ćeš ti biti veliki pjevač.""Samo... ova je pjesma tužna, a tamburica svira tako veselo. Ne ide

to tako..." – reče Ivan."Ako ti misliš da ljudi vole jadikovke, onda si se grdno prevario!" –

naljuti se patuljak. "Ako hoćeš da te ljudi zavole, onda moraš da ih uveseljavaš, a ne da ih rasplakuješ tamo nekim žalopojkama!"

"Imaš ti pravo" – reče Ivan, pozdravi se sa patuljkom i ode sa tavana. To poslijepodne proveo je svirajući pjesme onoj starici koja mu je dala tamburicu i bila duboko zahvalna što je u njen samotnjački život unio malo radosti.

Od toga dana Ivanov se život iz temelja izmijenio. Prvo su susjedi čuli kako lijepo svira i pjeva, a zatim su ga čula i djeca u školi. I svi su se trudili da mu postanu što bolji prijatelji i da što više vremena provode u njegovom društvu. Svima su odjednom postale zanimljive igre koje je on izmišljao i svi su željeli s njim da se igraju. Ivan umalo nije umro od silne sreće koja ga je tako iznenada zapljusnula.

Gdje god da je išao, ljudi su ga pozdravljali i smiješili mu se, a kad je nedjeljom svirao i pjevao na glavnom trgu, gotovo čitav gradić bi se okupio da ga sluša i dugo, dugo bi mu pljeskali. Smislio je on još nekoliko pjesama, ali je ona "Pjesma o usamljenim ljudima" bila i ostala najljepša i ljudima se najviše dopadala.

Jedne večeri, poslije sviranja u parku pored glavnog trga, priđe Ivanu jedan dječak sa harmonikom i reče:

"Zdravo, ja sam Pavle...""Zdravo, Pavle" – reče Ivan i pruži mu ruku."Znaš..." – reče Pavle – "ja sam naučio da sviram onu tvoju pjesmu

na harmonici. Slušaj!"I on zasvira i zapjeva što je ljepše i bolje mogao. Istina, nije bilo

onako veselo kao što je svirala začarana tamburica, bilo je nekako tugaljivo, a ipak, zvučalo je iskreno i dopalo se Ivanu i njegovim prijateljima.

"Lijepo te je bilo slušati" – reče Ivan. "Kako bi bilo da nas dvojica to zajedno izvedemo!"

Sad je pjesma zvučala nekako punije i ljepše, pa je Ivan odlučio da predloži Pavlu da stalno sviraju zajedno.

"Hvala ti" – reče Pavle, ganut do suza. "Znaš, bio sam tako usamljen i nesretan..."

"I ja sam bio" – reče Ivan – "dok nisam počeo da sviram. A sad imam toliko prijatelja, da sam gotovo zaboravio šta to znači biti sam."

Od toga dana njih dvojica postali su nerazdvojni prijatelji i ortaci. Svirali su i pjevali zajedno, a ljudi su ih sve češće pozivali da sviraju na slavljima i veseljima, na svadbama i o praznicima, ili tek tako, zbog zabave i dobrog plesa.

 "Pitaju se zašto žive, Hopa cupa, jen' dva tri, Ko ih stvori tako same, Hopa ćupa, tra la la, Tako jadne i bez nade, Lijeva desna, jen' dva tri, Svud po svijetu razbacane, Desna lijeva, jen' dva tri..." Bila je to zaista dobra muzika za igranje. Malo-pomalo počeli su oni

da zarađuju novac na tim zabavama i veseljima, napustili su školu i počeli da putuju po drugim gradovima, jer se glas o njihovoj čarobnoj muzici ubrzo pronio po cijeloj zemlji, i ljudi su ih pozivali u goste. Odazivali su se svakom pozivu, jer još uvijek nisu bili naučili da odbijaju pozive.

A onda su jednog dana dobili i trećeg ortaka. Bilo je to na jednoj svadbi, kada im se iznenada, usred pjesme, pridružila jedna ljepuškasta Ciganka s dairama, i onako nepozvana počela da udara ritam pjesme i da igra po tom ritmu.

"Da je zamolimo da ostane s nama?" – šapnu Pavle Ivanu. "Baš nam ti njeni zvončići pristaju uz ove naše pjesme..."

Ivan se složio, a Hana, kako se Ciganka zvala, jedva je dočekala poziv, i tako su njih troje nastavili da putuju i sviraju zajedno.

Prolazile su godine, sretno i neosjetno oni su odrastali uz svoju muziku. Ko zna koliko se usamljenih ljudi sprijateljilo slušajući njihove pjesme, i ko zna koliko su trajala ta prijateljstva sklopljena uz veselu muziku tužne "Pjesme o usamljenim ljudima".

"Je li, Ivane, jesi li ti sam smislio onu pjesmu 'Tamna noć je svuda pala'...?" – upita Hana jednog dana kad su se na jednom proplanku odmarali od daleka puta i napasali konje.

"Jesam, ja sam je smilio još davno, dok sam bio usamljeni mali dječak" – odgovori on zamišljeno. "Često sam tada sanjao da se usamljeni ljudi, a i ja s njima, sastaju na jednom mjestu, pružaju ruke jedni drugima i igraju, smiješe se i njihove usamljenosti nestaje... Šta ti, Hana, misliš... kad bi mi jednom odsvirali i otpjevali tu pjesmu tako da svi usamljeni shvate, osjete, da nisu sami na svijetu, i da onda..."

"I ti zato sviraš i pjevaš?!" – reče Hana začuđeno."Naravno! Za šta bi drugo bilo vrijedno pjevati?""Pa, ja pjevam i igram zato što mi je muzika i igra u krvi zato što

sam jedino tada sretna, i što patim kad je tišina, kad nema muzike! Eto

zašto! A, ako te zanima, ja mislim da tim tvojim usamljenim ljudima niko ne može pomoći – ko je sam, sam je zato kriv, to je bar jasno! Nego ti, prijatelju, pjevaj za svoju dušu..." – vezla je Hana.

"Evo, ja popravio kola" – upade Pavle. "Mogli bi krenuti malo ranije, da nas kralj ne čeka."

Te večeri bili su pozvani da sviraju na kraljevom dvoru, u čast princezinog osamnaestog rođendana. Ivan i Pavle bili su prilično uzbuđeni zbog tog poziva, a Hani je bilo svejedno – samo da se dobro zaradi, a ko plaća, nije važno.

Princeza Olivija nikada u svom životu nije imala ljepšu i veseliju zabavu, nikada nije čula ljepšu muziku i nikada nije vidjela ništa tako zanosno kao što su bile Ivanove sjajne, duboke, zelene oči. Često ga je te večeri krišom pogledala, a kako je zabava odmicala, tako je ona sve duže i duže na njemu zadržavala pogled. Ta divna pjesma, taj topli, nježni glas... pa zar je važno što nije ni princ, ni plemić, ni junak, ni mudrac, razmišljala je dugo te noći Olivija, i sve do zore nije mogla zaspati od uzbuđenja. Ujutro, za doručkom, reče ona svom ocu:

"Oče, zapovj... zamoli one svirače da ostanu još jedno veče. Zar da samo jedan dan slavim rođendan?"

I kralj joj ispuni želju. Te večeri princeza Olivija nije s Ivana oka skidala, što je Hani strašno išlo na živce, pa mu se, igrajući i udarajući u daire, približi i došapnu:

"Vidi ti one cvećke od princeze što belji u tebe! Pojela maca lijepo dvorsko vaspitanje."

Na te riječi poče i Ivan gledati u princezu. I, dopala mu se onako lijepa i nježna kao kakav leptirić proljetni, krhka kao cvijetak livadski, tajanstvena kao izvor podzemni. Sve duže i duže zadržavao je na njoj svoj pogled.

Sljedećeg jutra reče princeza Olivija svom ocu:"Oče, molim te, zadrži ih još jedno veče!""A tebi se izgleda mnogo sviđa onaj tamburaš?" – reče kralj

podrugljivo."Kad bih mogla da se udam za njega, bila bih najsretnija princeza na

svijetu!" – uzdahnu Olivija."Da se udaš za tamburaša?!" – zaprepašteno će kralj. "Pa ti nisi pri

sebi!""Pri sebi sam!" – reče Olivija i lupi šakom o sto. "Ako se ne udam za

njega, umrijeću od nesretne ljubavi!""Ma šta on zna o nesretnoj ljubavi! Pa on ni pojma nema šta je

ljubav!" – reče kraljica svojoj miloj kćerki, a onda se zapovjednički obrati kralju: "Pusti dijete da se uda za koga hoće! Šta se tu praviš važan!"

I šta je jadni kralj mogao, nego da pošalje po Ivana. "Čujem, mladiću, da volite moju kćer i da dođoste da je prosite" – reče kralj, trudeći se da mu glas što dublje i svečanije zvuči.

"Pa... ja... ovaj..." – poče Ivan da zamuckuje. "Ali znajte da ja njenu ruku neću dati tako lako!" – nastavi kralj.

"Ako za tri dana ubijete strašnog zmaja, i kao dokaz toga donesete mi sve tri njegove glave, daću vam ruku svoje kćeri i pola kraljevstva."

"Z zzmaja ja da ubijem!" – reče Ivan sav blijed. "Pa ja kad zmaja na slici vidim... ja premrem od straha!"

"Dobro, onda ćeš da ubiješ diva i doneseš mi kao dokaz za to njegove uši!" – reče kralj odlučno. "Ne mogu ja tek tako da dam ruku svoje kćeri jedinice!"

"Dddiva!!!" – reče Ivan drhteći. "Joj, molim Vas nemojte da me prepadate tim strašnim pričama..."

"Napolje!!!" – viknu kralj bijesno, ali onda vidje da mu kći sakrivena iza ormara daje znakove koji su jasno govorili da ona po svaku cijenu mora da se uda za Ivana. Kralj joj pokaza da dođe, uze njenu ruku, dade je Ivanu i reče:

"Evo ti ruka moje kćeri... i neka vas đavo nosi!" Kralj ode da najavi vjenčanje, a Olivija, sva sretna i vesela, odvede svog mladoženju u vrt i poče da mu se umiljava:

"Oh, dragi Ivane, tako me očara ta tvoja muzika, tako me dirnula ona tvoja 'Pjesma o usamljenim ljudima'. I ja sam bila tako usamljena i tužna."

Na te riječi Ivan poče da joj pripovijeda o svom djetinjstvu, svojim snovima, svojoj pjesmi, tamburici, o sebi. Činilo mu se da je Olivija biće koje ga potpuno razumije i dijeli njegove snove i želje. I bio je neizmjerno sretan.

Hani i Pavlu bilo je žao što se Ivan ženi princezom i što će ih napustiti, mada se on kleo i sebi i njima da će oni i dalje svirati zajedno – možda ne svaki dan, ali sigurno vrlo često – i da to nikako ne znači da se oni zauvijek rastaju.

Glas o vjenčanju poznatog tamburaša Ivana i princeze Olivije brzo se pronio svijetom, pa je tako stigao i do onog patuljka koji mu je ispunio najveću želju. Baš to popodne pio je patuljak čaj sa svojom ženom.

"I tvrdim ti, ženo, da nije bilo mene, nikada on ne bi dogurao tako daleko" – hvalisao se patuljak.

"Lijepo, lijepo..." – klimala je žena glavom i srkutala čaj. "Nego, jesi li mu rekao ono?"

"Koje ono?" – zbunjeno će patuljak."Pa to, glupane, da ako iznevjeri želju koju si mu ispunio, da će ga

snaći strašna nevolja!" – reče patuljkova žena."A too! Ma nije bilo potrebe..." – izvlačio se patuljak i pravio

kolutove dima puckajući u svoju lulicu. "On je, znaš, toliko bio navalio na tu želju, da nije bilo smisla da ga ja tu nešto prepadam i kvarim mu raspoloženje..."

"Ipak si mu trebao reći. To ti je bila dužnost" – reče ona."Ta vi žene, vi stalno nešto zanovijetate" – reče patuljak i povuče još

jedan dim iz svoje lulice.– Da li mu se desilo neko zlo? Neka strašna nevolja? – upade u priču

Kraljica suza trepereći od radoznalosti.,

– Da Vam kažem, pa da Vam priča više ne bude zanimljiva? – naljuti se mala suza-pripovjedač. – Pustite me, molim Vas, da pričam sve po redu kako je bilo i kako se zbilo! Dakle, gdje sam ono stao? Ah, da, Ivan se oženio princezom Olivijom. Znate već kakve su te kraljevske svadbe – slavi se danima, gosti se, pjeva se, igra se i zabavlja se. I sve tako dok svi ne padnu mrtvi od umora.

Hana i Pavle svirati su na svadbi bez Ivana, koji je, onako kraljevski uparađen, sjedio na čelu stola zajedno s kraljem, kraljicom i, naravno, svojom nevjestom, Olivijom.

"Tako mi je neobično da ja tu sjedim, a da oni sami sviraju" – šapnu on svojoj nevjesti. "Baš se glupo osjećam."

"Ma, hajde molim te!" – odvrati ona. "Na šta bi to ličilo da mladoženja, i to još kraljevski, svira na svadbi, i to još vlastitoj?!"

"Ne ljuti se, samo sam pomislio..." – reče Ivan nježno."Nemoj više da misliš na to!" – odbrusi ona šapatom, a onda umilno

reče: "Misli na mene."– Da Vam po istini kažem, ne znam na šta je on poslije mislio, jer

ništa nije rekao, samo se pomalo blesavo osmjehivao.Prošla je svadba... Hana i Pavle otišli su dalje tužni i pomalo

usamljeni, a Ivan je ostao na dvoru, svom novom domu. U početku mu je bilo zanimljivo i lijepo. Sretao je nove ljude i upoznavao nove običaje. Često je, dok je njegova žena provodila sate i sate u oblačenju, češljanju i dotjerivanju, razgovarao sa poslugom. Jednoga dana zamoliše ga oni da im otpjeva i odsvira onu svoju čuvenu "Pjesmu o usamljenim ljudima", a on je sav sretan jedva dočekao. Otrča veselo po tamburicu, sjede na sto u glavnoj kuhinji i poče:

 "Tamna noć je svuda pala, Sve na svijetu mirno spava, Spava cvijeće, spava trava..." Zaneseni i očarani slušali su kuhari i baštovani, privučeni neobičnom

pjesmom skupljali su se konjušari, sobari, dvorjani, i uskoro je glavna kuhinja bila ko šipak puna ljudi i muzike.

 "Da li će se ikad sresti Svi ti ljudi usamljeni, Dati jedan drugom ruke..." U taj čas banu kraljica, i kad vidje šta se dešava, poče da se dere:"Dostaaa!!! Svi napolje! Daću ja vama zabavu, neradnici jedni i

lezilebovići!!!"Sluge su za kaznu ostale bez večere, a i Ivanu je njegova večera

prisjela zbog pridika koje su mu za stolom držali."Nečuveno! Da jedan princ zabavlja sluge, i to u kuhinji, na stolu!" –

derao se kralj šapatom.

"Samo da ne pukne bruka..." – kršila je prste kraljica. "Da to više nisi napravio! Razumiješ!"

"Razumijem..." – gutao je Ivan knedle i crvenjeo od stida."Neće on to nikada više! Jel' tako, mužiću moj, da nećeš?" –

govorila je Olivija svojim sladunjavim glasićem. "To je zato što nisi odrastao na dvoru, pa nisi naučio da se ponašaš. Hajde, izvini se mamici i tatici!"

"Izvinite..." – reče Ivan i proguta još jednu knedlu.Kad ostadoše sami, reče njemu Olivija:"Znam ja, dragi, da ti voliš da pjevaš i sviraš, ali nije zgodno da

svakoga zabavljaš. Eto, ako baš moraš, pjevaj meni. Ja naprstto obožavam tvoje pjesme!"

 "Tamna noć je svuda pala, Sve nar svijetu mirno spava,....................................I veselo zaigrati obasjani Sretnim suncem..." Završi Ivan pjesmu i vidje da Olivija već uveliko spava čvrstim

snom. On te noći nije spavao...Iz dana u dan bivao je sve tužniji i zamišljeniji, počeo je da čezne za

slobodom, putovanjima, Hanom, Pavlom, a ponajviše za ljudima koji su ga slušali dok pjeva i svira, i radovali se njegovoj muzici.

"E, da mi je znati, zete, šta to tebe muči?" – reče kraljica jednom za večerom. "Da ti slučajno nešto ne nedostaje, ovdje kod nas?"

"Ma, ništa... onako..." – mucao je Ivan zbunjeno. "Nemam kome da sviram..."

"Kako nemaš?!" – zaprepašteno će Olivija. "A mi?! Eto, sviraj nama, mi ćemo te slušati!"

Poče Ivan da svira na svojoj začaranoj tamburici i da pjeva svoju najmiliju pjesmu:

 "Ko ih stvori tako same, Tako jadne i bez nade..." "Stani malo!" – prekide ga kralj. "Što, brate, ne smisliš neku drugu

pjesmu, već samo vrtiš tu jednu te istu? Mogao bi da smisliš nešto prikladnije... Na primjer, nešto o mojoj slavi i moći, ili nešto o Olivijinoj ljepoti i ljupkosti, a ne da stalno tamburaš nekakve žalopojke o tim tamo tvojim usamljenim ljudima!"

"Smisliću..." – reče Ivan jedva čujnim glasom, pokloni se i ode u svoju sobu.

Sutradan, dok su šetali dvorskim perivojima, reče on Oliviji:"Hajde da ja i ti odemo odavde, da nađemo moje prijatelje, pa da

zajedno pjevamo i sviramo i da nas ljudi slušaju i raduju nam se. Kako bi

nam lijepo bilo!""Pa ti si, moj slatki mužiću, lud! Kako možeš i da zamisliš da se

jedna princeza potuca po svijetu kao kakva Ciganka?! Pa samo moj krevet ne bi mogao da stane u ona vaša mala kola, a da ne spominjem svoje haljine, cipele, poslugu.."

"Dobro, onda ću ja sam da idem" – reče Ivan. "Tako sam se uželio..."

"A mene da ostaviš!" – vrisnu Olivija."Vratiću se, ne brini! Samo sam se uželio... ovaj... da malo opet

pjevam sa svojim prijateljima. Molim te..." – reče on."Pih, prijateljima! Goljama i Ciganima!" – prosikta Olivija."Nemoj tako, Olivija, oni su moji prijatelji. Moram da odem i da ih

vidim!""Idi onda!" – šmrcnu ona. "A mene ostavi da umrem od slomljenog

srca i ljubavi za tobom... Ne treba ni na sprovod da mi dolaziš!""Ali ja tebe volim!" – reče Ivan. "Ne moraš zbog toga da umireš od

slomljenog srca... Samo da ih vidim, i odmah se vraćam... Molim te..." "Ako me voliš, onda nemoj da ideš! I zaboravi već jednom na svoj

prethodni život!" – reče Olivija pretvarajući se da plače.Ostatak dana proveo je Ivan tješeći svoju ucviljenu ženu i

obećavajući sve što je ona tražila da joj obeća. O njegovom slomljenom srcu nije bilo razgovora.

Sutradan je Olivija ostala u krevetu cijeli dan. Imala je strašnu glavobolju "zbog gluposti koje njenom mužu padaju na pamet". Ivan je šetao dvorskim perivojima sam, kao nekada davno, davno... Izgledalo mu je kao da ga Samoća, od koje je godinama bježao, sustiže polako ali sigurno. Iznenada ču šuškanje u jednom grmu, i baš kad pođe da bježi, iz grma izviri glava nekog dječaka.

"Pst, pst. Dođi ovamo i ne boj se" – reče mali Ciganin. "Ja sam Hanin rođak. Ona ti šalje pismo. Pazi da ti ga neko ne vidi! Krišom ga čitaj!"

"Ali zašto mi po tebi šalje pismo?" – reče Ivan sav zbunjen. "Mogla je poslati po pismonoši."

"Poslala je ona tebi već deset pisama po pismonoši, ali ni jedno do tebe nije stiglo. Neko ih od tebe krije!" – reče mali dječak.

Ivan od zaprepaštenja nije ni riječ mogao da prozbori. Zašto bi neko od njega krio pisma njegovih prijatelja? Najzad poče da čita.

 "Dragi Ivane! Ovo je izgleda jedini način da ti zaista i dobiješ ovo pismo. Ja i

Pavle se mnogo brinemo za tebe i mnogo nam nedostaješ. Nedostaješ nam i zbog svirke i zbog prijateljstva. Gdje god idemo ljudi nas pitaju za tebe. Pitaju kad ćeš se vratiti i kad ćeš opet da im sviraš i pjevaš. Govore nam da ti poručimo da se što prije vratiš. I njima mnogo nedostaješ – ljudi te mnogo vole, Ivane! Dođi nam što prije – ako treba bježi sa dvora. Reče mi neki dan jedna gatara da ti živiš kô u zatvoru i da ti se sprema

velika nevolja ako ne pobjegneš! Sjeti se svojih želja i snova. Ne daj da ih uništi jedna glupa, razmažena princeza, koja ne zna šta hoće u životu. Ti znaš, i zato ne oklijevaj! Bježite ti i tvoja tamburica dok nije kasno!

Mi te čekamo u krčmi 'Kod šupljeg bureta'.Oprosti ako sam malo grubo napisala ovo pismo, ali, znaš ti mene –

ne znam mnogo da biram riječi.Vole te tvoji prijatelji Hana i Pavle" "Šta da joj prenesem?" – upita dječak."Ništa... Ne znam..." – mucao je Ivan od velike zbrke koja je vladala

u njegovoj glavi i njegovom srcu. Dječak zavuče glavu u grm i nečujno nestade, a Ivan osta sam i zbunjen. Srce mu je udaralo kao ludo. Sve je to istina što Hana piše, ali, ipak, kako da sakupi hrabrosti da bježi? Kako da podnese gnjev kraljev, bijes kraljičin i suze Olivijine? Kako da joj slomi srce onako krhkoj i osjetljivoj? Šta ako ona zaista umre od tuge za njim? Neki tihi, unutarnji glas govorio mu je da bježi, da ga Olivija ne voli toliko koliko priča. Pa, ne bi ga, valjda, držala tako zatvorenog i odvojenog od cijelog svjeta da ga voli? U njegovoj glavi vrvilo je kao u košnici kad u nju upadne uljez. Šta? Kako? Zašto? Pođe da bježi, ali ga uskoro napusti ono malo hrabrosti što je imao, i on se vrati na dvor berući cvijeće za svoju bolesnu ženu.

U zemlji patuljaka, u svojoj kući, kraj ognjišta, sjedio je onaj patuljak što je jednom davno ispunio Ivanu najveću želju. Otpuhivao je dimove iz svoje lule i dremuckao, kad u kuću uđe njegova žena i poče da se dere, kipteći od bijesa:

"Znaš li ti, budalo glupava, šta si uradio onom tamburašu što se oženio princezom?!"

"Ispunio sam mu jednu želju, pa šta? Šta tu ima loše?" – reče on nevino i stegnu ramenima.

"Ima!!! Ima!!! I te kako ima!" – i dalje se derala njegova žena. "Nisi mu rekao da će ga snaći strašna nevolja, ako iznevjeri svoju najveću želju, a to se upravo dogodilo!"

"Ma šta se dogodilo?" – upita patuljak još uvijek zbunjen."To što si čuo, glupane!" – dreknu njegova žena, još ljuća. "Strašna

kletva, sila Osvete, pretvorila se u otrovnu strijelu i krenula prema Ivanu. Gotov je kad ga stigne!"

Tek tada shvati patuljak o čemu se radi i skoči na noge."Ženo! Brzo moj čarobni štapić! Idem da ga spašavam!""Ne možeš mu više pomoći..." – uzdahnu ona. "Trebalo je ranije na

to misliti i pobrinuti se za njega.""Uvijek ima nade..." – reče patuljak i izgubi se u noći. U ponoć stiže

do dvorca i uvuče se u Ivanovu sobu. Probudi ga i reče sav uzbuđen:"Brzo, Ivane, brzo, bježi! Strijela! Kletva! Moraš vratiš svojoj želji

prije strijele koja tebe pogodila! Brzo!"Nije Ivan baš mnogo razumio patuljkove zbrkane riječi, ali je osjetio

ogroman strah i počeo da bježi. Trčao je brže od na smrt prestrašenog

zeca, i pred zoru stigao do krčme, "Kod šupljeg bureta". Jedva je nekako probudio Hanu i Pavla i još jedvije im objasnio da će ga pogoditi otrovna strijela, ako ljudima na radost ne otpjeva svoju "Pjesmu o usamljenim ljudima", prije nego što ga ona stigne. Ni njima, onako bunovnim, nije bilo baš jasno o čemu se radi, ali su zgrabili svoje daire i harmoniku, izašli na glavni trg i počeli da sviraju i pjevaju što su bolje znali i umjeli.

 "Tamna noć je svuda pala, Sve na svijetu mirno spava, Spava cvijeće, spava trava, Samo usamljene ljude, Neke čudne misli bude..." "Ko to lupa u ovo doba i budi me iz najslađeg sna?!" – derali su se

ljutito ljudi, izlazeći na prozore onako čupavi, krmeljavi i u noćnim haljinama.

"Koje to budale i pijandure ne daju poštenom svijetu da spava?" – bunila se jedna starica.

Hana i Pavle prestadoše svirati, zbunjeni onim što se dešavalo, patuljak je zatvarao.oči da ne vidi strašnu otrovnu strijelu koja se munjevito približavala. Samo je Ivan i dalje pjevao zaneseno, ne primjećujući ljutnju na licima ljudi, koji su se uvijek prije radovali njegovoj pjesmi. Kao da se još uvijek nadao da će mu se ljudi nasmiješiti i pozdraviti njega i njegovu muziku tako ga spasiti od strašne smrti.

 "Dati jedan drugom osmijeh, Dati jedan drugom ruke, I veselo zaigrati, Obasjani sretnim suncem..." U taj čas otrovna, čelična strijela ga pogodi ravno u srce i on pade

mrtav. Tamburica se razbi u paramparčad. Tek tada kad da se ljudi potpuno razbudiše i prepoznaše Ivana. U tili čas cijeli grad se skupio oko njegovog mrtvog tijela i razbijene tamburice. Nasta žalost, plač i kuknjava. Izgubili su najdražeg pjesnika i svirača, pjevača – prijatelja.

Bila je to žalost kakvu je teško opisati. Crne zastave vijorile su se cijelom zemljom, čulo se naricanje i plač... Sutradan su mu priredili veličanstven pogreb. Bilo je tu ljudi iz cijele zemlje, a najviše usamljenih, ili onih koji su nekada bili usamljeni i kojima je Ivanova "Pjesma o usamljenim ljudima" mnogo značila. Držali su se za ruke koračajući u pogrebnoj povorci i pjevali tu pjesmu.

Bilo je to prije tri dana, a oni još uvijek stoje kod njegovog groba, drže se za ruke, pjevaju i igraju veliko kolo... To je, eto, ta muzika što dopire do nas.

– Pa to je kao da se Ivanov san ipak ostvario... – uzdahnu Njeno Veličanstvo, potresena pričom. – A šta je bilo sa princezom Olivijom? Da

li joj je srce prepuklo od tuge i žalosti?– Nije, draga Kraljice, nije čak ni napuklo. Žilavo je i izdržljivo

njeno srce – reče mala suzica.– Baš si me rastužio tom pričom – reče Kraljica.– Nema mjesta žalosti! – reče njen mali vojnik. – Ivanu se najveća

želja ispunila, a to je, zar ne, najvažnije. Usamljeni su se skupili na jednoj poljani i pružili jedan drugom ruke... Čak je i sretno sunce sijalo nad njima.

To što je Ivan umro, nema veze. Znam da je u grobu bio sretan – ja sam mu lično iz oka kapnuo...

   OTROVNI CVIJET Jedne tihe večeri, u dvorcu na dnu Zaboravljenog jezera, razgovarala

je Kraljica suza radosnica sa svojim malim vojnicima o čudnim sudbinama ljudi. Ali kakav je to razgovor bio, kad su svi njeni mali vojnici bili razdragani, i čak bi se moglo reći, malo previše neozbiljni. Zbijali su razne šale, smijali se, skakali i hodali na rukama, a ona jedno-stavno nije znala da bude stroga.

Iznenada spazi ona da u uglu sobe sjedi jedan njen mali vojnik, sav tužan i zamišljen. Priđe mu i upita ga:

– Šta ti je, mali moj biserčiću, pa ne možeš da se ludiraš sa svojim drugovima?

– Zaljubio se, Vaše Veličanstvo, ha, ha, ha... Zatreskao se do ušiju, ha, ha, ha,... – uzvikivali su ostali i valjali se od smijeha. – Zamislite samo, počeo je da uči čitati i pisati, da bi svojoj dragoj napisao ljubavno pismo. Ha, ha, ha, haaa!

– Sram vas bilo! Umjesto da ga shvatite i pomognete mu, vi se smijete! Smjesta u krevet, a sutra ćete svi da učite pisati! – reče ona, kao bajagi ljuta, uze onog tužnog u krilo, a kad se soba isprazni i graja stiša, ona mu reče:

– Ne ljuti se na njih, nisu oni to ozbiljno mislili. Nego, reci mi šta je bilo? O čemu si onako duboko razmišljao. Meni sve možeš da kažeš.

– Pa, dobro, reći ću Vam, Vaše Veličanstvo. Možda je trebalo odmah da Vam kažem, čim sam se vratio... Dakle, ta djevojka je kćer jednog baštovana koji je bio nadaleko poznat po svojoj vještini gajenja cvijeća. Pošto je rano ostala bez majke, otac ju je odgajao sam, sa beskrajnom pažnjom i ljubavlju, tako da je i ona sva ličila na divni, mi-risni cvijet. Radeći uz oca naučila je sve tajne baštovanstva, a kad joj je otac umro, nastavila je da radi sama. Živjela je u njihovoj maloj kućici sa velikom baštom. Ljudi su je često pozivali da zasadi neki cvijet svojom rukom, jer su znali da će takav cvijet brže rasti i ljepše cvjetati, ili da izli-ječi bolestan cvijet. Ona je bila kao neki ljekar za cvijeće. Ja sam je upoznao jednog jutra, kad sam se malo duže zadržao kod kapljica rose na

njenom cvijeću.– A kako se zvala ta djevojka? – upita Kraljica.– Kako bi jedan baštovan nazvao kćerku, nego po imenu cvijeta koji

je procvao na dan njenog rođenja? – reče mala suzica. – Zvala se Đurđica. Čim sam je ugledao i osjetio nježnost koja je ispunila baštu u času kada je ušla, ja sam se zaljubio... Zavolio sam je svom svojom dušom... Oprostite, Vaše Veličanstvo, a imam li ja dušu, iako sam suza?

– Naravno da imaš! Ti si sav od duše satkan! – reče ona.– E, pa zavolio sam je svom svojom dušom! Ne znam da li sam se,

kako oni kažu, zatreskao do ušiju, jer nemam uši, ali to sad nije važno, zar ne? Ostao sam kod nje, a da ona to nije znala. Danju sam je pratio i posmatrao, a noću, dok je ona spavala, igrao sam se sa kapima rose. Život je tekao spokojno i sretno, ali se nikada ni cvijeće, ni rosa, ni ja nismo zapitali da li je Đurđica možda usamljena i da li joj nedostaju ljudi i njihovo društvo.

Jednoga dana pođe ona da nekim cvjetovima donese šumske zemlje i izvorske vode. Naravno, pođem i ja s njom. Sakupila ona najbolju šumsku zemlju i pošla na izvor po vodu, kad na izvoru, piju vodu jedan mladić i jedan sivi konj. Ona zastade iznenađena, a mladić se mirno okre-nu i reče:

"Dobar dan, Đurđice!""Otkud ti znaš da je meni ime Đurđica?" – reče ona, sva zbunjena i

rumena."Kako ne bih znao! Pa cijela šuma đurđevkom miriše, a đurđevku

vrijeme nije!" – reče on i nasmiješi joj se. Tako oni otpočeše razgovor, i tek pred veče sjeti se ona da treba kući da se vrati.

"Moram poći kući, cvijeće mi je žedno" – reče ona, a sve joj žao što će se od njega odvojiti.

"Poći ću i ja s tobom!" – reče mladić.– Dugo se te noći čudilo cvijeće iz bašte kakve su to čudne male

iskrice što blješte u krajevima njenih očiju i usana. Samo sam ja znao da je to zaljubljenost, zanos ljubavi, koji se snažno osjeća cijelim bićem, i pokušavao sam da im objasnim, ali nisam siguran da su me baš najbolje razumjeli.

Sutradan su Đurđica i mladić odjahali do jezera i cijeli dan se kupali i šetali, a uveče čujem da se cvijeće žali:

"Čitav dan smo bili sami. Niko sa nama nije razgovarao.""Možda nas više ne voli" – uzdahnu gladiola."Naravno, zaljubila se u onog pustolova i zaboravila na nas" –

šmrcnu ljiljan. "Možda će otići i ostaviti nas da uvenemo od žeđi...""Ma, kakve su to gluposti?!" – naljutim se ja. "Naravno da vas neće

ostaviti. Znate vi dobro da vas ona voli, samo vas je previše razmazila, pa ste postali sebični i nezahvalni. Zar vam nije drago što nije više usamljena?"

Malo su se postidili, i, bar u mom prisustvu, nisu više gunđali i prigovarali.

Izjutra i uveče Đurđica bi dolazila u baštu, zalila bi cvijeće i pomilovala ga, a ja bih onda trčao od cvijeta do cvijeta, da i mene usput pomiluje. Ali dane i noći ona je provodila sa mladićem. Ne znam šta je ona mislila, i da li je uopšte mislila, ali meni je taj mladić izgledao pomalo tajanstven i nedokučiv. Malo je govorio o sebi, a i to malo što je rekao bilo je nejasno i nedorečeno. Nije kazao čak ni svoje ime, govoreći da je neobično i teško za izgovaranje. Činilo mi se kao da je nakratko bio zaboravio na neki veliki jad i nevolju, i bilo mi ga je nekako žao. Zavolio sam ga, jer je uz njega moja Đurđica bila tako sretna i zadovoljna, da je sva blistala od radosti.

Jednoga dana jahali su njih dvoje i razgovarali, pa ni primijetili nisu koliko daleko su otišli. Daleko, daleko sve do Mirne doline, koju su ljudi tako zvali jer gotovo nikada niko tamo nije odlazio. S jahali su s konja i polako hodali ćuteći, kao da im je tišina Mirne doline oduzela moć go-vora. Iznenada spaziše tek procvao cvijet velike ljepote, kakav niko od njih nikada u životu nije vidio. Mekane, spiralno uvijene latice biserno bijele boje plesale su neki čudan ples na blagom vjetriću Mirne doline.

"Ubraću ti ovaj cvijet..." – prošaputa mladić, sav sretan što može da joj pokloni nešto tako lijepo. Sagnu se da ga otkine, kad Đurđica vrisnu:

"Ne!!! Ne kidaj ga!""Zar ti se ne sviđa? Zar nećeš da ga imaš za sebe?" – reče razočarano

mladić."Hoću. Ali neću da mi za dan-dva umre u vazi. Hoću da mi vječno

cvate u bašti" – reče ona mirno. "Daj da ga iskopamo sa žilama i presadimo."

Posadili su ga na najljepše i najsunčanije mjesto u bašti. A tom čudnom, ali prekrasnom cvijetu, kao da je prijala sva ta ljubav i pažnja, pa poče da se uvija i širi svoje latice. Ostalo cvijeće bilo je strašno nepovjerljivo prema strancu, i tako reći, uljezu.

"Vidi kako se pravi važan" – prošaputa tulipan."Gle što se šepuri ko ćuran!" – šaputalo je ostalo cvijeće, a kad su

shvatili da lijepi, bezimeni cvijet ne razumije njihov jezik, počelo je glasno ogovaranje i ljubomorno ruganje.

"Vidjeste li, draga ružo, kako se samo ulizuje našoj Đurđici?" – govorio je karanfil.

"Ma, pustite ga, on je toliko glup da ne zna ni govoriti naš jezik" – reče narcis. "Samo se blesavo smiješi."

A kad je tama noći potpuno prekrila baštu, cvijeće zaćuta i sklopi latice. Ja od nekih crnih misli nisam mogao da spavam. A onda se pred zoru obistiniše moje slutnje. Kad prvo svjetlo probi tamu, doletješe kapi rose da slete na svaki cvijet i na svaku travku, ali kako koja dođe do onog novog cvijeta, naježi se, uzdrhti i padne negdje drugdje. Ni jedna jedina kap rose ne dotače onaj cvijet. Kad ih ja upitah što to čine, reče mi jedna od njih:

"Zar ne znaš da je taj cvijet otrovan i da samo jedna kap njegovog soka može usmrtiti onoga ko je dodirne! Tako je lijep, a tako proklet."

"Jadna moja Đurđica!" – pomislih ja užasnut. "Posadila je smrt u bašti. Šta ako ga ubere...?"

"Ne brini" – reče jedna kap rose, kao da mi čita misli. "Ne bere Đurđica cvijeće. Samo ga gaji i liječi."

To me malo umirilo, pa sam zaspao, a kad sam se probudio rosa je već odavno bila nestala, a cvijeće, zaliveno i širom otvorenih latica, raspredalo je svoje svakodnevne priče i polako se navikavalo na stranca.

Toga dana mladić je Đurđici napravio ljuljašku. Kao dijete se radovala i smijala dok ju je on odgurivao sve više i više. Zatvarala je oči i zamišljala da je ptica i da leti.

Ali, noć koja je došla poslije tog sretnog dana ispunjenog njenim smijehom, bila je strašna. Sve se bilo utišalo i umirilo, kad odjednom, odozgo s neba, s oblaka, ne znam ni ja odakle, poče da struji hladan vjetar, pa se taj vjetar pretvori u sivi vrtlog, a kad se taj vrtlog spusti na terasu, postade od njega jedan sivi duh, koji je oko sebe širio neku jezivu hladnoću. Draga Kraljice, krv bi mi se sledila u žilama, da imam krv, kosa bi mi se bila digla na glavi, da imam kosu – tako je bilo strašno! Onda se Sivi Duh smiri i uđe u sobu tiho, da ne probudi Đurđicu. Iznese mladića na terasu, poče da ga drmusa, a kad se ovaj probudio, Sivi Duh progovori strašnim glasom:

"Tu se ti, dakle, kriješ, nesretniče! Mislio si da te ja neću naći, je li? Znaš li ti da je tebe tvoj Sivi narod izabrao da mu nađeš spasa, da ga spaseš od sivila u koje tone i koje će ga jednog dana progutati?! A ti umjesto da im spasa tražiš, zaljubljuješ se u nekakvu cvjećaricu i zaboravljaš na svoju svetu dužnost! Oh, kako bih te rado pretvorio u sivi kamen, da ti nisi jedini koji to može učiniti. Smjesta da si je ostavio i pošao da svom narodu spasa nađeš! Teško tebi ako me ne poslušaš!"

Mladić ga je slušao skamenjen i prestravljen, a jeza mu je toliko promijenila lice da se teško moglo prepoznati. Bio je blijed kô kreč i drhtao je još dugo, dugo pošto se Sivi Duh pretvorio u vrtlog i nestao u nebeskim visinama, ostavljajući posvuda svoj hladni trag. Sjedio je tako dugo, nije ni primijetio kako prolazi noćna tama, kako rosa pada i kako se sunce rađa i boji prirodu najljepšim bojama. Sigurno mu je, jadniku, sve izgledalo sivo.

Tada se probudi Đurđica i izađe na terasu."Šta radiš tu tako sam?" – upita ga ona, još uvijek pospana."Đurđice, moram nešto važno da ti kažem..." – uzdahnu on."Pričekaj jedan trenutak. Odmah se vraćam..." – zijevnu ona. "Samo

da uzmem šal, tako je nekako hladno ovdje."Ali dok je ona tražila šal i umotavala se, on shvati da se nikada neće

usuditi da joj kaže svoju strašnu tajnu."Đurđice," poče on svečano kad se ona vratila – "moram da te

ostavim na neko vrijeme. Ne mogu da ti kažem gdje idem i kada ću se vratiti, ali znaj da ću se vratiti, jer te mnogo volim i jer nikada u životu nisam bio tako sretan kao ovdje, s tobom."

"Ako me voliš, zašto me ostavljaš?" – rasplaka se ona. "Zašto me ne

povedeš sa sobom?""Molim te ne plači" – snuždi se mladić. "Samo će mi biti teže da

pođem, a poći moram, i to sam, ne mogu te povesti... Ali ti dajem riječ da ću se vratiti i zaprositi te... ako me budeš i tada voljela. Čuvaj onaj cvijet što smo ga zajedno našli i posadili, voli ga kao što voliš mene... A kad se vratim, zakitićeš se njime na vjenčanju, hoćeš li?"

"Hoću, hoću!" – uzviknu Đurđica i obrisa suze. "S tim cvijetom u kosi biću najljepša nevjesta!"

Pomogla mu je da se spremi, poljubili su se u teškoj, ali svečanoj tišini, a onda mladić uzjaha svog Sivca i odjaha, okrenuvši se samo jednom da je vidi kako maše. A kad Đurđica više nije mogla da ga vidi, briznu u plač, i dugo je, dugo plakala i šaputala, onako za sebe:

"Zašto je morao da ode? Zašto je morao da me ostavi?"A onda joj pogled pade na otrovni cvijet, koji se u svoj svojoj ljepoti

šepurio na jutarnjem suncu i veselo njihao svojim spiralnim laticama, i ona se nasmija.

"Samo ti rasti, ljepotane bezimeni! Budi sve ljepši i ljepši, utjeho i nado moja!" – milovala ga je Đurđica.

Život je opet postao sretan i spokojan. Ona više nije plakala, niti smo je ikada više čuli da se žali. Samo bi ponekad čežnjivo pogledala niz put kojim je mladić odjahao, ali bi se ubrzo vratila svojim svakodnevnim poslovima.

Malo-pomalo, cvijeće iz bašte se naviklo na otrovni cvijet. Pozdravljali su ga i pitali za zdravlje, a on je polako učio njihov jezik. Ne znam da li je taj cvijet bio tašt i uobražen sam od sebe, ili je tako postao zbog Đurđice, koja bi se uvijek malo duže zadržala kraj njega i došapnula mu: "Zamisli samo kako ćemo lijepi biti ti i ja na mom vjenčanju! Kako će nam se svi diviti!"

Tek, počeo je glasno da se hvališe i razmeće: "Ona mene staviti za ukrasi, zato što ja najljepši na svijet! Mene svi se diviti i obožavati!"

Možda baš zbog toga ostalo cvijeće nikada nije postalo blisko sa njim i nikada ga nije uključilo u svoja slatka popodnevna čavrljanja, niti mu ikada povjerilo svoje male tajne. A ja sam, draga moja Kraljice, bio toliko sretan uz Đurđicu, da sam sve Boga molio da se njen mladić nikada ne vrati i da ona ne umre zakitivši se otrovnim cvijetom. Moram Vam priznati da sam žarko želio da on nikada ne nađe spas za taj svoj Sivi narod; neka ih pojede sivilo, baš me briga za sve njih, samo da mi Đurđica bude živa i zdrava.

– A kakav je to Sivi narod? – upita ga Kraljica.– Čudan i tajanstven, Vaše Veličanstvo, vrlo tajanstven. Sve što

znam o njima je to da je prije mnogo vijekova počelo da ih nagriza sivilo, koje se do danas toliko raširilo da im je sve sivo, i šume, i cvijeće, i sunce i mjesec – sve im je sivo! I zubi su im sivi, i jezik im je siv – toliko su sivi da su počeli da se gade jedan drugome, pa ih sada osim sivila muči i strašna usamljenost... Ne daj Bože da ih sanjam!

– A da li je i mladić bio siv? – htjela je da zna Kraljica.

– Ne, on nije bio siv, i baš zato su njega poslali da im nađe spas. On im je bio posljednja nada.

– A da li im je našao spasa? – uzbuđeno upita ona.– Čekajte malo, Vaše Veličanstvo, da Vam pričam sve po redu.... Dakle, prošlo je ljeto i došla jesen, cvijeće iz Đurđicine bašte

počelo je da vene i prolazi. Pakovali su svoj život i sjećanja u sjemenje i lukovice koje je Đurđica pažljivo sakupljala i ostavljala da prezime. Samo otrovni cvijet nije imao ni lukovice ni sjemena, pa se ona mnogo čudila, ali pošto je on i dalje rastao i cvjetao, i nikako nije izgledalo da će uvenuti, ona prestade da se brine i čudi. I tako, u kasnu jesen otrovni cvijet ostade sam u bašti. Kad pade prvi snijeg, ona ga zamota u svoj najtopliji šal i šapnu mu:

"Evo, da ti zima ne bude tako hladna i teška. Drago mi je što ti još uvijek cvateš – lakše mi je da čekam kad tebe gledam."

Ali jedne zimske noći zaduva strašan sjeverac, donoseći mećavu koja je prijetila da uništi sve pred sobom. Bilo je strašno i pogledati kroz prozor. Ali kad Đurđica shvati u kakvoj se opasnosti nagazi njen dragi cvijet, ona istrča u baštu, zagrli ga štiteći ga cijelim tijelom i nadnese se nad njega.

"Ništa se ti ne boj kad sam ja s tobom" – govorila mu je, drhteći od straha. "Ne može ni ova mećava vječno trajati!"

U zoru je mećava prošla, ostavljajući zatrpane puteve, slomljene grane i oduvane crepove, ali je otrovni cvijet bio živ i zdrav, i činilo se, još ljepši. Đurđica se, blijeda i jedva živa, tresla u groznici. Devet dana tresla se u groznici i nije mogla da ustane iz kreveta. Srećom, neke žene iz sela primijetile su da je nema, pa su došle da vide šta je to s njom bilo. Kad su je vidjele onako bolesnu i u bunilu, počele su da je njeguju i ona je ubrzo ozdravila i ojačala. A čim je mogla na noge da ustane, otišla je u baštu da vidi kako je njen dragi cvijet.

"Samo nek' si mi ti živ i zdrav... i tako lijep" – reče mu s ljubavlju, a on joj se smiješio i mahao svojim laticama.

Zima nije bila duga, a kad se snijeg otopio i sunce jače zasjalo, ona posija sjemenje, zasadi lukovice i vrlo brzo u njima se probudi uspavani život.

Iznenadi se tek niklo cvijeće kad vidje da je otrovni cvijet još veći i ljepši nego što je bio prošle jeseni, pa poče da ga zapitkuje:

"Jesi li cijelu zimu rastao i cvao?" – upita ljubičica sa zavišću."Naravno da je cvao i rasla čitav zima!" – oholo će on."A jesi li vidio snijeg? Kako izgleda?" – upita radoznali tulipan.

"Pričaj nam kako izgleda!""Snijeg jedna vrlo krasan stvar, ali ti glupo da shvatiti snijeg!" – reče

on, jedući se od muke što ne zna riječi kojima bi opisao snijeg i još više pokazao svoju nadmoć.

"A kako to da se nisi smrznuo?" – upita zimomorni iris."Ah, to ne bilo teško. Mene Đurđica štititi od jedno grozno i veliko

okolo leteći snijeg! Ona mene voljeti više nego svi vas, jer ja jedini

najljepši na svijet!" – hvalisao se on, a cvijeće je od njega okretalo glavu, da bi pokazalo svoj prezir i sakrilo svoju zavist. Niko nije ni opazio da Đurđica sjedi u kapiji i neobično tužna i zamišljena gleda niz put kojim je njen dragi davno odjahao.

"Skoro će godina otkako je otišao... A tako bih voljela da sa njim podijelim ljepotu ovog proljeća,.." – uzdahnu ona, kad, gle čuda, iz daljine jaše neko na sivom konju!

"On je!" – uzvikne ona i poskoči od radosti i uzbuđenja."On je!" – zadrhtim ja od užasa. "Znači, našao je spas onim

gadovima, i sad će da se ženi Đurđicom, ona će da se zakiti onim otrovnim cvijetom i... O užasa, ne smijem ni da pomislim šta će da bude!"

Đurđica mu potrča u susret, i kad su se ispozdravljali i izljubili, reče joj on sav ozaren:

"Sad je sve u redu, draga moja Đurđice! Našao sam što sam tražio i sad zauvijek mogu ostati s tobom! Penji se na konja, da idemo u selo najaviti vjenčanje!"

Tako su oni odjahali u selo, a ja sav u strahu otrčao u baštu i počeo da se derem:

"Slušajte me, cvjetovi! Ovaj ovdje lijepi, bezimeni cvijet je otrovan i sutra će ubiti Đurđicu!!!"

"Ja ne ubiti niko! Ja ne biti otrovna! Ja njoj samo krasiti njena ljepota!" – bunio se otrovni cvijet.

"Otrovan si, priznaj!" – vikalo je cvijeće. "Znali smo mi još odavno da nešto sa tobom nije u redu, ubico jedan!"

"Vi mene uvijek mrziti što ja lijep i vrlo krasan, ali ja ne bio ubiti niko!" – branio se on u panici. Sad mi je već postalo jasno da ne laže, da on, jadnik, ne zna kako je ubojit sok u njegovim žilama. U tom času čuli smo ljudske glasove i korake i prekinuli svađu i dernjavu.

"A sad da vidiš kako je narasto onaj cvijet koji si mi poklonio..." cvrkutala je Đurđica "... vidi kako je lijep!"

"Lijep je..." – složi se mladić – "... samo mi izgleda nekako tužan.""Pa i ja sam bila tužna dok tebe nije bilo. Ali sad je sve drugačije" –

reče ona, nasloni mu glavu na rame, i tako oni odoše iz bašte.Poslije večere, reče njemu Đurđica:"Sutra je vjenčanje, pa bih morala malo urediti majčinu vjenčanicu,

a ti molim te, izađi malo na terasu, jer, znaš, kod nas je običaj da mladoženja ne smije vidjeti nevjestinu haljinu prije vjenčanja."

"Pa, kad vam je takav običaj..." – nasmija se on i izađe napolje. Ne znam koliko je tako sjedio, kad opazi Sivog Duha kako mu se prikrada, ali sad tiho, bez vjetra i strašnog vrtloga, samo je i ovaj put zahladilo.

"Dobro veče, Sivi Duše! Drago mi je da te vidim" – reče on bez imalo straha. "Znaš li da sam našao spas za svoj narod. Vidi što mi je Livadski Duh dao. Čarobne bojice! Njima će moj narod pobijediti i uništiti sivilo!"

"Bojim se da neće" – promrmlja Sivi Duh. "Ništa njih više ne može spasiti. Sjećaš li se močvarske vještice? E, ta je gadura iskovala sebi

masku ljepotice od sivog čelika. Kralj se zaljubio u nju i njome oženio, a Sivi narod počeo je da je obožava i da joj se klanja. A kad je dala da se kralj objesi, narod je prosto uživao u predstavi. Tebi je, momče, zabranjen povratak u zemlju, i za tvoj spas niko više ne mari... Ma, šta ja to govorim, ne mari? Oni više neće da se spase, razumiješ? Ti si proglašen za narodnog neprijatelja, rastrgali bi te da se vratiš! I ja sam ih napustio kad sam najzad shvatio koliko su glupi i pokvareni. Boli me, strašno me boli kad gledam kako srljaju u vlastitu propast. Ali oni više ne čuju moj glas! Ti si, momče, mlad... zaboravi gdje si se rodio i počni novi život. Oženi se onom divnom djevojkom i budi sretan!"

I Sivi Duh ode tiho kao što je i došao, a mladić osta zbunjen i ožalošćen, ponavljajući u sebi:

"O, kako je život čudan, kako se tako nešto moglo desiti?" A onda ču veseli Đurđicin glas kako ga zove da uđe u kuću.

Te noći cvijeće nije otišlo na spavanje – otvorenih latica smišljalo je kako da spase Đurđicu od sigurne smrti. Otrovni cvijet stajao je sam i zbunjen iznenadnim događajima.

"Pustite mene da razgovaram sa njim" – reče jedna stara i mudra ruža, pa se nagnu prema njemu: "Slušaj, prijatelju, molim te u ime sveg cvijeća iz ove bašte i u ime cvijeća cijeloga svijeta da shvatiš da si otrovan i da ćeš sutra ubiti Đurđicu, ako nešto hitno ne učiniš! Sjeti se kako je bila dobra prema tebi, kako te samo pazila i štitila, koliko puta ti je spasila život..."

"Ja voljeti Đurđica, ja nju biti zahvalan! Ja nju ne ubiti!" – briznu on u plač. "Ali kako se ona spasiti od moja pomoć?"

"Pa nestani odavde!" – vikali su preplašeni cvjetovi –"Izgubi se odavde! Ionako ćeš umrijeti kad te sutra ubere!"

"Ja ne bojati se smrt, ja samo željeti biti slavan i ljudi diviti se i sjećati mene..." – jecao je on. "Kako se ja ovoliki izgubiti? Kako ja nestati sa zemlja? Ja imalo korijeni..."

Otrovni cvijet tresao se od bolnog plača i lio po sebi i oko sebe svoje otrovne suze, natapajući njima zemlju u kojoj mu je bilo korijenje. I što je više plakao, sve je više venuo i smanjivao se, dok na kraju od njega ne osta samo bjeličasti prah rasut po zemlji. Mjesto na kome je stajao iz-gledalo je jezivo prazno. Teška i mučna tišina ispunjavala je vazdiih.

"Šteta, a bio je tako dobar" – prekidoše tišinu božuri."A umro tako mlad..." – šmrcnu neven. "Baš šteta!""I tako ga je lijepo bilo slušati dok govori" – tužno izjavi tulipan."Neka mu je laka zemlja!" – reče jorgovan. "Ali sad bi trebalo poći

na spavanje, jer sutra je Đurđicina svadba!"Tog jutra Đurđica se probudila rano i počela da se sprema i

dotjeruje. Sedam puta češljala je kosu, dok je najzad nije očešljala tako da joj njen dragi cvijet najljepše pristaje. A kad je došla u baštu da ga ubere, skamenila se od užasa.

"Gdje mi je moj cvijet? Gdje je nestao? Ko mi ga je ukrao? Kako ću bez njega na vjenčanje?!" – jecala je u očajanju.

"Požuri, mila, već se čuju zvona i već se ljudi skupljaju!" – dovikivao je njen mladoženja sa kapije.

"Ne mogu, nestao mi je moj dragi cvijet!" – odgovori ona."Kakvo cvijeće?" – zbunjeno će mladić."Onaj cvijet što si mi ga ti poklonio, najdraži cvijet koji sam ikada

imala" – jecala je Đurđica."Hajde obriši suze, ne možeš tako uplakana na vjenčanje!" – reče on

nježno. "Naći ću ja tebi drugi cvijet, mnogo, mnogo ljepši. Nema potrebe da žališ."

"Ali ja nikada neću voljeti nijedan cvijet kao što sam voljela taj..." – pomisli Đurđica.

Cijelo selo došlo je na vjenčanje i svi su joj klicali i čestitali, a ona se svima s osmijehom zahvaljivala. Samo sam ja znao da je ona u dubini duše užasno nesretna i žalosna, i da onaj cvijet nikada neće prežaliti, a ja joj istinu nisam mogao reći. Čuo sam kako dvije starice šapuću:

"Čudno, da se pored onolike bašte i onolikog cvijeća ne zakiti ni jednim jedinim."

"Njoj to nije potrebno" – mislio sam ja. "Ona je sama ljepša i mirisnija od svakog cvijeta."

– Eto, draga Kraljice, tako je bilo. Onda sam se sjetio da moram da se vratim Vama i drugim dužnostima. Ali nju nikako da zaboravim. Počeo sam da učim čitati i pisati da bih mogao da joj napišem pismo i kažem da ne treba da tuguje – onaj cvijet je ionako bio otrovan.

– Mislim da je bolje da ona to nikada ne sazna. Neka ga zadrži u lijepoj uspomeni... a tuga će s vremenom proći. A ti svakako nauči da pišeš. Korisno je to znanje – reče ona i poljubi ga za laku noć.

   SIVI NAROD Jednog svijetlog jesenjeg popodneva sjedila je Kraljica kraj prozora i

iz neke blažene dokonosti prizivala u sjećanje žive slike svog sretnog djetinjstva. I dok se ona tako osmjehivala svojim uspomenama, u dvoranu upade onaj njen mali zaljubljeni vojnik sav uzbuđen i zadihan.

– Jao, Vaše Veličanstvo, znate li ko je došao kod ovaj... Tužnog Kralja?

– Kako bih ja to mogla znati? Pa ovamo niko nikada ne dolazi. Brzo mi kaži! – reče ona.

– Sivi Duh! – uzviknu on još uvijek uzbuđen. – Onaj isti što je napustio Sivi narod. Sjećate li se, pričao sam Vam o tome?

– Kako da se ne sjećam! Pa ja odonda prosto gorim od znatiželje da saznam sve o tom tajanstvenom narodu! – reče ona. – Nego, šta ti misliš da ja odem do Tužnog Kralja, kao bajagi nekim poslom, pa da se upoznam sa Sivim Duhom i natj... ovaj, zamolim ga da mi sve ispriča?

– Mislim da ste suviše radoznali – promrmlja on sebi u bradu, a

naglas reče: – Dobro ste se sjetili, Vaše Veličanstvo. Idem i ja s Vama!Kad su došli do dvorane Tužnog Kralja u drugom krilu dvorca,

vidješe da su vrata zaključana, a na ključu sjedi stražar.– Otvori vrata, imam nešto vrlo važno da saopštim Kralju! – reče

ona svečano.– Znao je on da ćete danas imati nešto važno da mu saopštite, pa mi

je naredio da Vas ne pustim – reče stražar.– O, kako samo može da bude tako grub i nemilosrdan prema meni?

Šta sam mu ja jadna kriva? Zar mi je to hvala za svu dobrotu i ljubaznost? – rastuži se ona, ne bi li kako umilostivila stražara da je pusti.

– Nemojte odmah da se vrijeđate, Vaše Veličanstvo, – posta blaži stražarev glasić. – Znate Vi dobro da on Vas mnogo voli, samo misli da ne treba da slušate strašne priče. Nije to za Vaše nježno srce i Vašu svilenu dušu.

Vidi ona da s Kraljem nema šale, i da je ovaj tu stražar neće pustiti, makar ga tri dana molila, pa se dostojanstveno okrenu i pođe natrag. Ali čim skrenu u jedan bočni hodnik, ona šapnu svom malom vojniku:

– Na kraju krajeva, ne mora Kralj ni da zna da sam ja vidjela Sivog Duha, zar ne? Sad sam se sjetila da na tavanici njegove dvorane ima jedna rupica. Hajdemo nas dvoje na tavan, pa da odozgo gledamo i slušamo šta se priča i dešava.

I tako su se oni neopaženo ušuljali na tavan i nadnijeli se nad rupicu. Dolje, u dvorani, Tužni Kralj i Sivi Duh su još uvijek razgovarali o zdravlju i vremenu, pa im, srećom, ništa važno nije promaklo.

– Oprostite, Sivi Duše, nemojte se naći uvrijeđeni, ali kao da je malčice zahladilo otkako Ste došli, pa ako nemate ništa protiv, ja bih se prije razgovora malo utoplio. Znate kako je – starost, kostobolja... – reče Tužni Kralj.

– Svakako, svakako, već sam ja na to navikao. Eto, baš su me neki dan otjerali iz tropskih krajeva. Ja širim hladnoću, a oni nemaju tople odjeće... – raspričao se Sivi Duh, a za to vrijeme Kralj je navlačio vunene čarape, oblačio krzneni gunj i na glavu nabijao šubaru.

– Sad sam spreman. Izvolite, počnite sve od početka kako je bilo i kako se zbilo.

– Pa, bilo je to davno, prije... prije, ne znam tačno prije koliko stoljeća... – poče Sivi Duh.

– Ne mari – reče Tužni Kralj. – I ja imam strašnih problema sa računanjem vremena. Tako je to kad si besmrtan.

– Dakle, prije mnogo stoljeća, Sivi narod nije bio siv, Sivanija nije bila siva, a ni ja nisam bio siv i hladan. Kad se samo sjetim kakvih je tu boja bilo... Ljudi su živjeli obično i mirno, a ja, njihov duh, živio sam s njima i među njima kao što i dolikuje duhu jednog naroda.

Oko sto milja od Sivanije nalazilo se jedno malo pusto ostrvo, na koje niko nikada nije odlazio – šta da čovjek radi na pustom ostrvu? Ali, eto, rodio se i takav čovjek kome đavo nije dao mira sve dok nije napravio čamac i vesla da tamo ode. Poveo je i mlađeg brata da mu pravi

društvo i pomaže u veslanju. Kad su najzad stigli, bili su razočarani što na ostrvu nije bilo ničega sem kamenja i pijeska.

"Ne mari" – reče stariji. "Barem ćemo moći da se pohvalimo da smo bili na ostrvu."

"Imaš pravo, brate" – reče mlađi, i samo što to izusti propade u jednu mračnu podzmenu pećinu i poče da doziva u pomoć. Kad se malo pribra od iznenađenja, onaj stariji otrča po veslo i poče da kopa pijesak na onom mjestu sa kojega se čulo dozivanje. Napravio je ogromnu rupu, ušao unutra i spasio brata koji samo što nije umro od straha.

"Hajdemo bbbrzo kući..." – reče on drhteći."Ma, čekaj malo da pogledam šta ima unutra" – reče stariji. "Vidiš

da više nije tako mračno. Čini mi se kao da nešto tamo, dolje svjetluca.""Nek' svjetluca, ja ne idem unutra" – reče mlađi. "Nisam kukavica,

ali me je ssstrah."A kad je stariji ušao i kad su mu se oči na tamu navikle, vidje on da

svjetlucanje dolazi od velikih medaljona iskovanih od teškog srebra, koji su svud naokolo visili na srebrnim lancima. Uze jedan, okači ga oko vrata i izađe iz rupe.

"Vidi, mali, što sam tamo dolje našao! Hoćeš li i ti sebi da uzmeš jedan?"

"Ne treba mi. Samo da što prije stignemo kući!" – odgovori mlađi brat, još uvijek prestrašen.

Cijelim putem kući mlađi je veslao sam, ništa ne prigovarajući, samo da što prije odu što dalje od te strašne pećine. Stariji se divio svom medaljonu i trljao ga rukama, da bi ga što više usjajio. Što se više medaljon sjajio, tako su dlanovi starijeg brata postajali sve sivlji. Pokušao je da ih opere u moru, ali sivilo nije silazilo i činilo se da se sve više širi. Ali on za to nije mario – njegovu pažnju potpuno su zaokupile čudne figurice urezane u medaljon. No, ma koliko da je zagledao, nije mogao da odgonetne njihovo značenje. Da jeste – bilo bi mu jasno da je na sebe i svoje potomstvo navukao veliku nesreću!

Sljedeće nedjelje, rano izjutra, obukao je mladić svoje najljepše odijelo, okačio srebrni medaljon i pošao na glavni trg, da se malo pravi važan pred ljudima. Ispočetka su ljudi samo ispod oka zagledali i mjerkali čudni medaljon i sašaptavali se, ali malo-pomalo, skupi se oko njega gomila, a u gomili se zaboravi na lijepo vaspitanje i ljudi počinju ot-voreno da bulje i govore.

"Odakle ti to na grudima?" – upita jedan iz gomile."Da nije možda na prodaju?" – doviknu drugi."Mogu li da ga dodirnem?" – dobaci treći."Može!" – reče mladić. "Samo to stoji jedan srebrenjak."Neko iz gomile dade mu srebrenjak i mladić ga pusti da dodirne

medaljon, a čovjek, sav sretan, poče da ga prevrće po rukama i tako sivilo pređe i na njegove ruke.

Baš tada, trgom se proveze mladi kraljević i kad vidje da se dešava nešto neobično, ne odoli znatiželji, pa posla slugu da vidi o čemu se radi.

Kad se sluga vrati i ispriča kraljeviću šta je vidio, on ga posla da dovede mladića. Kao da je samo na to čekao, on se izvuče iz gomile i uđe u kraljevsku kočiju.

"Koliko tražiš za taj medaljon?" – upita ponosni kraljević, koji je, vidjevši predivni medaljon, odlučio da ga po svaku cijenu dobije.

"Nije na prodaju" – reče mladić lukavo – "ali Vam mogu reći gdje da nađete isti ovakav."

"Gdje, govori!?" – uzvikne uzbuđeni kraljević."Dobro, reći ću Vam, ali mi prvo morate dati tri zlatnika jer, znate,

meni pripada zasluga što sam otkrio to mjesto" – reče on, dobi tri zlatnika i prodade svoju tajnu.

Te iste noći odvesla mladić do pustog ostrva i tamo, kod ulaza u podzemnu pećinu, podiže kolibu sa velikim prozorom, iznad kojega stavi natpis: ULAZ U PEĆINU PLAĆA SE 10 ZLATNIKA. Onda umoran leže da spava, čekajući prvog kupca.

Negdje oko podne pristade na ostrvo velika lađa i sa nje siđe kraljević sa svojom pratnjom. Kad priđe kolibi, zastade od iznenađenja.

"Kako to ti naplaćuješ ulaz?!" – upita on mladića."Pa, znate, vaše Veličanstvo, meni pripada zasluga što sam otkopao

ovu rupu i otvorio ulaz, pa je valjda pravo da nešto i zaradim" – reče mladić lukavo.

"Ne može to tako!" – reče kraljević. "Ti tu sjediš, ništa ne radiš, a zarađuješ!"

"Oprostite što pitam, a šta to Vi radite, pa ste najbogatiji u zemlji?" – reče mladić, a na te riječi kraljevićeva pratnja poče da se kikoće i smijulji. Nemoćan u svom bijesu, kraljević plati deset zlatnika, uđe u pećinu, uze medaljon i zadovoljan zbog toga zaboravi na neprijatnost plaćanja ulaza.

Tako je to počelo da se širi zemljom kao kakva opasna i zarazna bolest. Kraljević je posivio trljajući medaljon, a na svakom ko ga je iz radoznalosti dodirnuo ostajala je siva mrlja, koja se nikako nije mogla oprati. No, za to niko nije mnogo mario. Ubrzo su plemići poželjeli da nalikuju kraljeviću, pa su nabavljali čudne medaljone, bogataši su željeli nalikovati na plemiće, i tako su malo-pomalo svi postajali sivi.

A onaj mladić, koji je bio najsivlji od svih, toliko se obogatio da je dao da mu se sagradi dvorac isti kao kraljev, uzeo je poslugu i počeo da živi na visokoj nozi. Uskoro se oženio, a njegova nevjesta bila je presretna što njen muž sivilom nadmašuje i samoga kralja. Kad im se rodio sin, njihovoj sreći nije bilo kraja – bilo je to prvo dijete koje se ro-dilo sivo!

Madaljona je uskoro nestalo, ali nemojte misliti da je to bio kraj sive kuge. Najgore je tek trebalo da dođe!

Sivilo je postalo znak bogatstva i plemenitog porijekla, pa su ljudi koji nisu mogli doći do medaljona bilo krađom, bilo kupovinom, počeli da se mažu sivom bojom i kuju lažne medaljone. Kovači i bojadžije imali su pune ruke posla, jer je odjednom svaki siromašak htio da nalikuje bogatašu. Pravi sivi počeli su da mrze obojene i lažno sive, lažno sivi

prezirali su obojene i prave sive. Obojeni su činili sve da postanu sivi. Tako je narodom zavladala mržnja.

Mala djeca rođena siva bila su u duši veoma nesretna, jer su svim svojim čulima osjećala da sivilo nije prirodno i da su trebala biti drugačija. Dopadala su im se mala seljačka obojena djeca, sa crvenom kosom, zelenim očima, bijelim zubićima i roza obrazima. Ali obojena djeca bježala su od sive, jer su im se gadila, i prijateljstva su se prekidala prije nego što bi i nastala. Kasnije su sivu djecu vaspitavali da preziru obojenu, dok su obojenu učili da teže sivilu i da na svaki način nastoje postati sivi. Šta sve obojeni nisu radili da i na njih pređe bar malo sivila sa sivih ljudi!

Kroz tri-četiri pokoljenja nestalo je obojenih; svi su bili sivi – neki manje, neki više, što je zavisilo od porijekla, bogatstva ili nekih posebnih zasluga. Sivi narod bio je neizmjerno ponosan na svoje sivilo, po kome se toliko razlikovao od drugih naroda. Zemlju su nazvali Sivanija.

Ja sam se, kao njihov duh, najduže opirao sivilu, ali, eto, i ja sam na kraju postao siv i hladan. Sivilo je sa ljudi polako prelazilo na biljke i životinje, na nebo i more, pa su čak sunce i mjesec počeli nad Sivanijom sijati sivom svjetlošću.

Kad bih zavirio u njihove duše, vidio bih da su negdje duboko, duboko, Sivajci osjećali prirodnu odvratnost prema sivilu, koja im je ostala iz najranijeg djetinjstva i koja se nikakvim vaspitanjem nije dala potpuno iskorijeniti. Kad bi neko sebi priznao da je nesretan što je siv, nije znao kako da to svoje saznanje podijeli s nekim drugim. Bojali su se da ne budu ismijani, pa čak i zatvoreni zbog izdaje. Tako su se oni sve više i više osamljivali i krišom patili, noseći u grob svoju tešku tajnu sa sobom. No, i pored te teške tuge i nezadovoljstva, Sivajci su se ponašali kao najsretniji i najbezbrižniji narod na svijetu. Iako su se istinski gadili jedan drugome, oni su bili tako učtivi i ljubazni, da se činilo da se nigdje u svijetu ljudi toliko ne vole i ne poštuju kao u Sivaniji.

Prolazile su godine, sve jedna sivlja od druge. Onaj tupi bol u duši postajao je neizdrživ i mlado pokoljenje Sivajaca pokazivalo je da želi promjenu. Naravno, nisu znali kako da promijene i sebe i svoj svijet, kako da pobjegnu sivilu koje ih je gušilo i prijetilo da ih uništi.

Jedne tople ljetnje večeri, baš u času kad su Sivajci polazili na počinak, začu se neka galama na ulici. Ljudi izađoše na prozore i vidješe jednog čovjeka s bocom u ruci i maskom na licu kako ide ulicama i dere se iz sveg glasa:

"Neću više da budem siv! Dolje sivilo!!! Neka đavo nosi naš sivi ponos! Živjela sloboda od sivila!"

A Sivajci kao da su jedva dočekali ovaj trenutak, pojuriše napolje da se pridruže onom čudaku. Samo – i oni su stavljali na lice masku, da ih, ne daj bože, neko ne prepozna. Uskoro su ulice bile preplavljene maskiranim sivim ljudima, koji su se derali:

"Dolje sivilo, hoćemo spas! Hoćemo boje!"Toliko je snažan bio njihov glas da se čuo i u carstvu vila i probudio

vilinskog cara, iako je ovaj bio malo nagluv."Ko se to tamo u svijetu ljudi toliko dere?" – upita ljutito vilinski

car."Nećete vjerovati, Vaše Veličanstvo, ali to je onim uobraženim

Sivajcima dozlogrdilo sivilo, pa viču da hoće spas" – odgovori mu njegov sobar i savjetnik.

"Hvala nebesima što su oni najzad shvatili da ih njihovo drago, bajno sivilo truje i uništava!" – reče vilinski car s olakšanjem. "Evo ja već vijekovima čekam da zatraže pomoć, pa da im je pošaljem. Brzo mi daj moj čarobni dvogled, da i ja vidim kako je to kad su Sivajci iskreni."

Dadoše caru vilinskom dvogled, da se starcu oči nauživaju gledajući divan prizor sloge i iskrenosti ljudske, ali kad on vidje da su svi do jednog Sivajci stavili maske, da jedan drugog ne bi prepoznao, naljuti se toliko da poče da se dere jače od Sivajaca:

"Đubrad jedna, licemjeri jedni! Kriju se jedan od drugoga čak i u ovoj svetoj noći istine, prokleti bili! Ne zaslužuju ni da ih pljunem, a kamoli da im pomoć pošaljem! Gadovi! Nek' čekaju da im se rodi jedan koji neće biti siv – on će jedini moći da im nađe spas, ali oni će ga ubiti zato što je obojen! Neka, tako im i treba kad ne vjeruju jedan drugome!"

I car vilinski začepi uši, da više nikada ne čuje za njih. Ali, njegova unuka Tivilija, koja je voljela ljude i imala meko srce, rastužila se kad je ovo čula, i odlučila da bar malo pomogne Sivajcima. Krišom je doletjela do Sivanije i počela da poteže zvono na najvećem zvoniku, ne bi li kako umirila Sivajce, a kad su oni iznenađeni zvonjavom prestali da se deru, ona im odozgo reče:

"Slušajte me dobro i pamtite moje riječi! Kad vam se rodi obojeno dijete, nemojte ga ubiti – ono će jedino moći da vam nađe spas od sivila!"

Poče da sviće, pa vila odletje, a oni se raziđoše kućama.Tiho i strpljivo čekali su Sivajci da se to dijete rodi, ćutke su

podnosili teret svog sivila i teške usamljenosti.Jednoga dana kći jednog ribara srete u nekoj pustoj uvali prelijepog

obojenog čovjeka i zaljubi se u njega. Iako ta djevojka nije bila toliko siva kao drugi Sivajci, ipak je tom obojenom čovjeku bila neizrecivo odvratna, i on bi najvjerovatnije pobjegao od nje da mu nije bila potrebna njena pomoć. Bio je to odbjegli robijaš iz neke druge zemlje, koji je bježeći od potjere zalutao u Sivaniju.

Pretvarajući se da je u nju zaljubljen, ostao je u njenoj kući nekoliko dana, a kad se oporavio i ojačao, odlučio, je da pobjegne od nje. Jednoga dana dok je ona prodavala ribu na pijaci, uze on sav njen novac i nakit i nestade bez traga.

Ali, iz te, nazovi, ljubavi rodio se mali obojeni dječačić, kome nadjenuše ime Zibgamur, što na sivajskom jeziku znači "spasilac od sivila".

Na moju veliku radost, Sivajci su bili oduševljeni mališanom, grešnu ljubav njegove majke niko nije ni spominjao, i svi su jedva čekali da on odraste i ode u svijet da im nađe spas.

Mali Zibgamur je imao sumorno djetinjstvo. Vrlo rano shvatio je da se razlikuje od drugih i strašno je patio što nema pravog prijatelja. Mislio je da je to zato što je obojen, ali je vrlo brzo naučio da među Sivajcima ne postoji pravo prijateljstvo i bliskost, – a to mu je još teže padalo. Kad je najzad saznao za ono staro proročanstvo, pokušao je da zaboravi na svoju ličnu patnju i živio je za dan kada će svoju zemlju osloboditi od strašnog i opasnog sivila.

Njegov dvadeset i prvi rođendan proslavljen je kao narodni praznik i već sljedećeg dana svečano je ispraćen na put.

"Donesi nam boje, donesi nam spas i slobodu od sivila!" – klicale su sive gomile ljudi i mahale mu sve dok im se nije izgubio iz vida. Tako se Zibgamur našao u jednom novom svijetu, čiji je jezik, srećom, bio naučio pripremajući se za svoj uzvišeni zadatak. Ne mogu baš da kažem da je zaboravio na svoju dužnost kada je vidio kako izgleda obojeni svijet i kad su ga zabljesnule do tada neviđene boje, ali nije baš ni previše žurio da se vrati u Sivaniju.

Jednoga dana, dok je lutao šumama i livadama, upoznao je djevojku, baštovanku Đurđicu, i zaljubio se u nju. Prvi put u svom životu vidio je takvu ljepotu i osjetio prisnost za kojom je toliko čeznuo, da nije čudo što je izgubio glavu. Sad, ne vjerujem da bi on zaboravio i iznevjerio svoj narod, možda je htio samo malo da se odmori od sivila i usamljenosti, pa da opet krene na put, ali mene je počela hvatati panika, i zato sam jedne noći došao i malo ga isprepadao. I već sutradan krenuo je opet na put.

Ali, avaj, dok ja nisam bio tamo, desila se najstrašnija od svih strahota. Vještica iz močvare iskovala je sebi od čelika masku ljepotice, očarala kralja i udala se za njega. Da ste samo vidjeli sa kakvim su oduševljenjem Sivajci primili svoju novu kraljicu, kako su joj se divili i obožavali je. Uskoro je okrenula narod protiv mene, njihovog duha... Oprostite što plačem, ali tako mi je teško kad se toga sjetim. A onda je, jednog dana, objavila narodu da je kralj izdajica koji Zibgamuru, lažnom spasiocu, šalje novac i pomoć.

"Kakvo spašavanje, kakvi bakrači!" – držala je ona govor na glavnom trgu. "Zar ima išta ljepše od sivila i ove sive zemlje i njenih sivih tradicija. Ne dozvolite da vas neprijatelj ubijedi da sivilo nije dobro. Pa vi ste najljepši narod na svijetu i time treba da se ponosite! Od danas je svako ko ima nešto protiv sivila narodni neprijatelj, koga treba odmah objesiti! Evo, ja prva u to ime žrtvujem svoga muža, vašeg kralja, i nadam se da ćete slijediti moj primjer i prijaviti svakog sumnjivog. Smrt kralju! Smrt Zibgamuru!"

"Smrt obojenima i njihovim prijateljima!" – urlala je siva gomila. A kad su objesili kralja, oni su igrali i pjevali oko vješala na kojima se njihalo njegovo mrtvo tijelo. Ja to više nisam mogao da gledam. Želio sam da me nema, da me zemlja proguta, da nikada nisam doživio da moj narod učini tako nešto... Oprostite što plačem... šmrk... Hvala za maramicu... šmrk...

– Onda sam se od silne tuge razbjesnio i napustio ih. Nek' propadnu,

nek' ih pojede sivilo, mene više nije briga. Žurio sam da nađem Zibgamura, da mu kažem da se ne vraća. A on se obradovao kad me vidio... Duša mi se kidala što sam mu onako sretnom morao reći za sve one gadosti i nevolje.

Sljedećeg dana oženio se onom baštovankom i ostao da živi u njenom narodu. Promijenio je ime, da ljudi ne lome jezik. Sad se zove Đorđe. A ja, evo, lutam po svijetu slomljen i sam, život mi je tako besmislen. Nikome nisam potreban, svaki narod ima svoga duha – šta ću ja nekome ovako siv i hladan.

Neki dan osjetio sam strašnu potrebu da ih samo još jednom vidim... I znate šta sam vidio? Kraljica-vještica sprema ogromnu vojsku za rat protiv obojenih, a Sivajci se prosto otimaju da idu u vojsku. Čak i golobradi momci!

Oprostite što ja opet plačem... zar da moj dragi narod... A nju, vješticu, vidio sam kako se šetka dvorom i zlobno kezi:

"Vlast i moć! Strah i sila! Ima da postanem gospodarica svijeta, he, he, he..."

Eto, zato sam došao da Vas molim za savjet i pomoć. Ne mogu da dozvolim da moj narod ubija druge narode, ne mogu dozvoliti da postanu zločinci... Mora da postoji način da se to spriječi... molim Vas, pomozite mi! – rekao je Sivi Duh i zajecao, nemoćan da više bilo šta kaže, a Tužni Kralj se duboko zamislio. Znao je da i njegova sudbina zavisi od spasa sivog naroda.

A Kraljica je bila toliko ukočena i utrnula od dugog čučanja i virenja kroz rupicu na tavanici, da je jedva ustala i neprimijetno se odšuljala u svoje krilo dvorca. Bila je duboko potresena i cijele noći nije mogla ni oka da stisne. Ali nije ona bila jedina koja je te noći ostala budna.

   TIVILIJA Tek što se Kraljica ustala iz kreveta, u kome se cijelu noć prevrtala

ne mogavši da zaspi od silne brige i straha, na vrata njene sobe pokucaše dva njena mala vojnika.

– Draga Kraljice, pomozite! – vikali su oni prestravljeni – Dogodilo se nešto strašno!

– Šta je?! Da nisu napali Sivajci?! Da nije počeo rat?! – uzviknu ona, a noge joj se odsjekoše od straha.

– Nije to, Vaše Veličanstvo, nego smo nas dvojica maloprije pronašli na dnu jezera jednu djevojčicu... Mrtva je!

– Kako to mrtva?! – začudi se ona. – Pa ovdje nema Smrti. Od nje sam i ja ovamo pobjegla!

– Ne znamo mi to, samo ona djevojčica leži nepomično i blijeda je kao mrtvac! – rekoše oni, tresući se od užasa.

– Molimo Vas pomozite nam da je donesemo ovamo, mi ovako mali

nismo mogli.Pođe Kraljica s njima do tog mjesta i zaista vidi da tamo leži jedno

malo tijelo u sivoj haljini. Leži ukočeno, licem okrenutim nadolje, i samo se duga kosa njiše na blagim podvodnim talasićima.

"Jadno dijete!" — pomisli ona, a onda joj pade na pamet nešto još užasnije: "Šta ako Smrt opet ima vlast nad ovim jezerom? Jadni svi mi!"

No brzo se pribra, i, ne htijući da pokaže strah pred svojim vojnicima, podiže malo beživotno tijelo i odnese ga u svoju sobu.

– Nije ovo djevojčica, već vila. Čudi me da niste znali to da razlikujete! – reče ona svojim vojnicima, koji su se već svi bili okupili oko nje.

– Omaklo nam se, Vaše Veličanstvo – rekoše svi u glas, malo postiđeni.

– Dobro, dakle, ovo je vila, a vile ne umiru tako lako kao ljudska bića. Možda možemo da je povratimo u život. Slušajte me dobro: pođite do prve livade i donesite mi cvjetnog soka. Napolju je jesen i još uvijek ima cvijeća, zar ne?

– Zar da! – povika složno mala vojska. – Mislimo... ovaj... jeste jesen i ima cvijeća.

– Onda na posao, i da ste mi brži od svijetla i vredniji od pčela! – naredi ona, a mala vojska munjevito krenu na zadatak. Bili su sretni što još uvijek ima nade da se mala vila povrati u život.

– Šta li je tebe, nesretnicu, dovelo u ovo jezero? – prošaputa Kraljica kad ostade sama. – Što li ti je haljinica tako poderana, što li su ti ruke tako izgrebane? Ali ja ću ti dati svoju najljepšu haljinu!

Ubrzo se pojaviše njeni vojnici, puni cvjetnog soka i ponosni što su bili tako brzi i marljivi.

– A sad joj uđite u usta i istresite cvjetni sok u njenu krv! – reče kraljica, i gle čuda, čim je sok prostrujao njenim žilama, mala vila otvori oči i poče da plače od sreće što je ostala živa. A kad je najzad od velikog uzbuđenja mogla da progovori, ona reče:

– Hvala vam što ste mi pomogli, što ste me oživili.Kraljica je zagrli, a vojnici povikaše triput ura. Ko zna koliko bi taj

prizor sreće i ushićenja potrajao, da Kraljica nije imala jedni veliku manu – bila je nevjerovatno radoznala i htjela je sve da zna i to odmah.

– Kako se zoveš? Odakle si? Koliko ti je godina? – poče ona da zasipa mala vilu pitanjima, i u taj čas nestade sve one veselosti, i lice male vile dobi tužan izraz.

– Ime mi je Tivilija i unuka sam vilinskog cara.– A ko te bacio u jezero? – upita Kraljica.– Niko me nije bacio, sama sam skočila... – uzdahnu Tivilija. –

Htjela sam da umrem i da zaboravim šta mi se dogodilo... Kako su me grebale i čupale...

Odjednom zavlada teška i strašna tišina, niko nije mogao ni riječi da izusti. Šta je to tako strašno što je ovu malu vilu, koja nema više od šest-sedam vilinskih godina, moglo natjerati da poželi da umre?

– Znam ja da je to sramota, da je kukavički... – nastavi Tivilija. – Jeste, bila sam kukavica i bilo me je stid što nisam uspjela u svojoj namjeri... Pa ja ni sad ne znam kako ću od sramote da se vratim kući i pogledam svog djeda u oči?

– Oprostiće tebi tvoj djed – poče da je tješi Njeno Veličanstvo. – Ali ispričaj nam šta se dogodilo.

– Pa, eto, ja sam uvijek voljela ljude, a naročito njihovu djecu. Trudila sam se da ih shvatim, pa sam čitala mnoge knjige o ljudima. Ponekad, kad sam bila dobra, djed bi me puštao da ih posmatram kroz njegov čarobni dvogled. Voljela sani čak i Sivajce, mada je djed govorio da su oni lažljivi i pokvareni. Meni je njih bilo žao, a naročito mi je bilo žao njihove djece, koja, jadna, krišom sanjare o nekim šarenijim zemljama i ljudima. Tužno mi je bilo pomisliti da ta djeca nikada neće znati za sve one divne pjesme koje su neki sivi pjesnici potajno pisali o obojenim ljudima i šarenim zemljama, i koje sam samo ja čitala kroz djedov čarobni dvogled.

"E, da mi je znati šta ta mala glavica razmišlja po cijeli bogovetni dan?" – reče meni djed jednog dana kad je bio raspoložen i spreman na priču.

"Reci mi, djedice, da li će Sivajci uvijek biti sivi?" – upitam ja. "Zar im niko ne može pomoći?"

"Opet ti o Sivajcima!" – nasmija se on. "Vidiš, njima niko do njih samih nije kriv što su sivi. Sami su se osivili, pa sami treba i da se odsive. Kad bi oni javno tražili oslobođenje od sivila, čak bih im i ja pomogao!"

Od toga dana živjela sam u nadi da će se to brzo dogoditi. Čekala sam... Znate, kod nas u carstvu vila vrijeme mnogo sporije prolazi nego kod ljudi.

– Kod nas, draga Tivilija, nikako ni ne prolazi – prekide je Kraljica. – Da ovako po cijeli dan ne pričamo priče, umrli bismo od dosade. A i to za umiranje nije sigurno, jer ovdje nema Smrti.

– A onda jedne noći, – nastavi Tivilija – probudi me neka velika buka i galama i ja uplašena otrčim do djedove sobe. Djed se toliko derao da ja nisam smjela da uđem, već sam virila kroz ključaonicu. Djed je psovao Sivajce što su pokvarena đubrad i lico... licu... lici...

– Licemjeri – pomože joj Njeno Veličanstvo.– Jeste, baš tako je rekao, licemjeri! Valjda zato što na licu nose

masku po mjeri. Čula sam da kaže da će se roditi neko obojeno dijete koje će ih spasiti, ali će ga oni, ne znajući, ubiti, zato što nije sivo. Nisam to mogla dozvoliti, pa sam krišom otišla u Sivaniju i upozorila Sivajce. Djed me poslije ružio što sam išla, ali kad je vidio kako se Sivajci raduju djetetu, sve mi je oprostio. Kad se taj Ziba... Zaga...

– Zibgamur – pomože joj Kraljica. – Znamo mi cijelu priču o Sivajcima i Zibgamuru, nego ti nama reci da li si opet bila u Sivaniji i šta se tamo desilo.

– Bila sam opet... – duboko uzdahnu Tivilija. – Jednoga dana kad djed nije bio kod kuće, uvukla sam se u njegovu sobu, uzela čarobni

dvogled i gledala šta ima u svijetu ljudi. Gledam ja tako, kad odjednom spazim grozan prizor – u Sivaniij se svi spremaju za rat, kuju neko strašno oružje i pjevaju neke jezive pjesme kako će poubijati sve obojene. Na dvoru se kezi njihova kraljica-vještica:

"He, he, he, još malo, još malo, pa ću da vladam svijetom! Sivajci će pobiti obojene, obojeni će pobiti Sivajce, a ako ko i ostane živ moraće mene da sluša!"

Više nisam mogla da gledam, i dok sam se ja tako tresla od straha i očaja, u sobu banu djed.

"Opet ti, Tivilija, preturaš po mojim stvarima! Pa, dobro, zar ti nisam sto puta rekao da ne uzimaš moj čarobni dvogled i ne gledaš stvari koje male vile ne treba da gledaju!" – vikao je on na mene. Kad vidje da plačem, raznježi se, snizi glas i reče: "Šta je, milo moje, opet su te Sivajci rastužili?"

"Djedice, oni hoće da idu u rat i da ubijaju druge ljude...""A drugi ljudi će da ubijaju njih! Kamo sreće da svi izginu! Znaš li ti

da su ljudi krivi što je tvoja pokojna majka od čežnje iščezla? Dosta je meni ljudi i njihovih gluposti!" – bjesnio je djed, još dugo govoreći protiv ljudi.

"Ali, djedice, shvati, ljudi imaju djecu! Poginuće i djeca, i pjesnici će poginuti!" – derala sam se ja. "Zar ne možeš da im pomogneš, kad si tako moćan?!"

"Mogu, ali neću!" – tresnu on šakom o sto. Van sebe od gnjeva, zaboravio je da razgovara s malim djetetom.

"Pomogao bih im da me svi zamole, ali oni ne vjeruju jedan drugome, pa neće ni meni!"

"Ja bih im pomogla i da me ne zamole!" – rekoh ja gordo. "Samo da imam neku moć..."

"Vidi ti male drznice!? Ona bi im pomogla?!" – derao se djed. "Pa idi onda i pomozi im! Ti imaš moć nad malim djevojčicama, a male djevojčice imaju moć nad svojim očevima i svojom braćom!"

Ja sam ga shvatila ozbiljno, i dok je on tako bjesnio, ja sam se iskrala iz sobe i poletjela prema Sivaniji. Samo sam jednom zastala, da na nekom smetljištu nađem pepela i osivim se, da me se male Sivajke ne prepadnu kad me vide onako šarenu. Bila sam uzbuđena i puna nade, a kad bih samo pomislila kako ću ja, mala vila Tivilija, najmlađa unuka vilinskog cara, spasiti ljude od strašnog rata, zadrhtala bih od ponosa, radosti i sreće. Kako se samo ranije nisam sjetila? Ali nikada nije kasno, mislila sam ja, leteći nad zemljom.

Stigla sam u Sivaniju baš u času kad je zalazilo njihovo sivo sunce i kad su se siva djeca vračala iz svojih sivih škola. Spazih poveću grupu djevojčica kako se vraća kroz nekakav sivi park i umiješam se među njih. Iako sam se bila dobro osivila, one brzo primijetiše da nisam jedna od njih, te me opkoliše i počeše da me ispituju.

"Hej, ko si ti? Odakle dolaziš?""Ja sam vila Tivilija i unuka sam vilinskog cara!"

"Kako to vila? Pa nas su učili da vile ne postoje!" – zagrajaše one. "To su puke izmišljotine!"

"E, onda su vas pogrešno učili!" – rekoh ja ponosno. "Ja sam vila, prava pravcata vila!"

"Da si vila znala bi da letiš" – reče najmanja među njima, a ja na te riječi raširih ruke i vinuh se u vazduh. Prevrnuh se dva–tri puta, otplesah ples pahuljice i spustih se na zemlju, tačno u sredinu kruga odakle sam i poletjela.

"Bravo! Bravo!" – pljeskale su male Sivajke oduševljeno. "Oprosti što ti odmah nismo vjerovale, ali, znaš, mama nam je rekla da ne treba svakome vjerovati."

I tako sam se ja zapričala s njima. Svašta su me pitale i zapitkivale, a ja sam hrabro odgovarala na sva ta pitanja. Kad osjetih da smo se već dovoljno sprijateljile, zapitam ja njih:

"Znate li vi šta je to rat?""Rat je... ovaj, pa rat je... to što će tata i stric ići da pobiju one

odvratne obojene" – reče jedna od njih."Kako to vi znate da su obojeni odvratni, kad ih nikada niste vidjele?

Ja sam bila u njihovim zemljama i znam da nisu odvratni. Obojeni su lijepi i imaju djecu kao što ste vi. I ta djeca isto vole da se igraju, baš kao i vi..." – govorila sam ja u zanosu i gledala negdje u daljinu. Tek kad sam čula neko prigušeno šmrcanje, opazila sam da se nešto oko mene dešava – male Sivajke su sjedile na zemlji i lile svoje gorke sive suze.

"Reći ću ja svome tati i braci da ne idu u rat" – reče jedna."I ja ću svojima reći da su obojeni dobri i lijepi" – uzdisala je druga."Ja sam uvijek lijepo zamišljala obojene..." – reče ona najmanja."Baš ste vi pametne djevojčice" – rekoh ja milujući ih po sivoj

kosici. "Recite i svojim drugaricama da to isto urade.""Hoćemo, hoćemo!" – klicale su one brišući suze. "Hvala ti, Tivilija!

Čekaj nas sutra ovdje!"I one se rastrčaše kućama, da ne zakasne na večeru, a ja ostadoh

sama i sva ispunjena nekom srećom i nekim neobičnim ushićenjem. Baš i nije bilo teško otkriti im istinu. Što me zanima kako će se ona grozna vještica zaprepastiti kad vojnici odbiju da idu u rat! Čestitala sam sebi na tom velikom podvigu. Što nije htio djeda, što nije mogao slavni Zuga... Zamga..."

– Zibgamur – reče Njeno Veličanstvo.– Jeste, taj Zubamgur, može jedna mala hrabra vila. Tako sam jedva

čekala da svane, da mi je i zemaljsko vrijeme prolazilo sporo. Šta da radim cijelu noć, razmišljala sam, kad se dosjetih da malo prošetam po Sivaniji i pogledam šta se dešava u domovima malih Sivajki.

Pođem lagano ulicama i pogledam kroz jedan sivo osvijetljen prozor. Večera upravo završena, majka rasprema sto, otac puni lulu, a njihova mala djevojčica gricka kolače.

"Tatice, jel' ti mene voliš?" – čujem kako ga pita."Naravno da te volim" – reče njen tatica i pripali lulu.

"A da li bi mi ispunio jednu želju?" – reče ona umiljato."Kako da ne bih, srce tatino!" – reče otac i povuče jedan dim iz lule.

"Samo ti meni kaži šta hoćeš!""Tatice, nemoj da ideš u rat, nemoj da ubiješ obojene, oni su, znaš...

isto su ljudi i imaju djecu kao ja...""Obojenu djecu! A ta obojena djeca će postati obojeni ljudi!" –

uozbilji se tatica."Ali, tatice, i ti možeš da pogineš u ratu" – reče ona na rubu suza."Ne boj se ti, janje tatino, obojeni su slabići, ne mogu oni meni

ništa!" – nadmeno će tatica."Ako me voliš, nemoj da ideš u rat" – zaplaka djevojčica."Da ne idem u rat?!" – uzviknu otac. "Pa da me strijeljaju, a tebe i

mamu da istjeraju iz naše lijepe kućice! Šta je tebi? Kakve su to misli?""Rekla mi jedna mala vila.""Opet ti izmišljaš! Pa zar ti sto puta nisam rekao da vile ne

postoje?!" – ljutito će otac."Ali postoje! Vidjela sam jednu svojim očima... Zna da leti i zove se

Tivilija..." – bila je uporna djevojčica."Smjesta na spavanje, i da više nismo čuli takve gluposti i

izmišljotine!" – povikaše i otac i majka. Otjeraše je u krevet bez poljupca, a ja užasnuta pođoh dalje, od kuće do kuće, od ulice do ulice – i svagdje je bilo isto. One najupornije dobile su teške batine. Govorili su im da vile ne postoje, ubijeđivali ih da bi im mala obojena djeca uzela sve njihove igračke i pojela sve njihove slatkiše, samo kad bi mogla. Zaprijetili su im da nikada nikome ne govore o ovome, jer bi svijet mogao pomisliti da su oni izdajice i kukavice.

Bilo mi je muka od svih onih gadosti koje su im roditelji pričali o obojenima, dok su one čvrsto stiskale svoje lutkice da im ih obojena djeca ne bi ukrala dok spavaju.

"A i onu, nazovi, vilu poslali su obojeni da nam kvari djecu. Pokazaću ja njima, samo da taj rat što prije počne!" – govorili su očevi izlazeći iz dječijih sobica.

Siva noć je već uveliko pala, a ja sam još uvijek stajala skamenjena od užasa. Prosto nisam mogla da vjerujem da je to moguće. Tješila sam samu sebe da im možda nisam dobro objasnila, i da treba sačekati sutrašnji dan. Mora biti nade, ne može to tek tako – zlo, rat, smrt...

Najzad sam sva iscrpljena zaspala na jednoj klupi u onom parku. Probudila me neka galama – to su male Sivajke išle u školu.

"Zdravo" – rekoh ja. "Znate...""A tu si ti!!!" – viknuše one i pojuriše prema meni. "Znaš li ti da

smo mi zbog tebe sinoć dobile batine? Lažljivice jedna odvratna!""Čekajte da vam objasnim..." – pokušah da ih smirim, ali me one

dograbiše i počeše da me grebu i čupaju."Da nam objasniš kako da nam strijeljaju očeve" – derala se jedna i

šamarala me."Kako da nam obojena djeca pokradu igračke i slatkiše?!" – vrištala

je druga i vukla me za nos.Od bola i straha pala sam u nesvijest i ko zna koliko su me onako

onesviještenu tukle i čupale. Kad sam došla sebi bila sam sva modra i poderana. Jedva sam mogla poletjeti. Ali kući nisam smjela da se vratim. Spustila sam se pokraj Zaboravljenog jezera i plakala nad svojom nesretnom sudbinom i gorkim neuspjehom. Mislila sam, šta mi vrijedi život kad se ne može pobijediti zlo i nesreća, kad je sve uzalud... Onda sam se bacila u ovo jezero i bila je duga tama prije no što ste me vi oživili. Šta će sada sa mnom biti? – jecala je Tivilija.

– Ništa ti ne brini – reče Kraljica i sama potresena. – Sve će biti u redu, samo treba mnogo hrabrosti i strpljenja. Znaš, niko ne može pobijediti zlo sam, na svoju ruku. Čak ni tvoj moćni djed. Ali zajedno možemo mnogo učiniti.

– Ali kako? – uzviknu Tivilija.– Prvo se ti dobro naspavaj, a kad se probudiš, reći ću ti kako – reče

Kraljica i poljubi je u čelo. Tivilija još malo zaplaka, a onda zaspa. Kraljica i njena mala vojska izađoše iz sobe na prstima i nježno pritvoriše vrata.

– A sad, vojsko moja, ja zaista imam nešto važno da saopštim Tužnom Kralju i Sivom Duhu! – reče ona i pođe u drugo krilo dvorca. Nikakvi stražari je nisu mogli zaustaviti.

   SPAS SIVOG NARODA Tužni Kralj i Sivi Duh bili su zatečeni naglim ulaskom Njenog

Veličanstva, onako nekraljevski, bez najave, pa čak i bez uljudnog kucanja na vrata.

– Morate nešto brzo smisliti! – vikala je ona, van sebe od uzbuđenja.– Jesam li ti rekao da ovamo ne dolaziš? – ljutio se Kralj. – Tebe se

ne tiče šta se ovdje dešava!– I te kako me se tiče! – odbrusi ona. – Ako Sivajci napadnu druge

narode i otpočnu rat, niko više nikada neće zaplakati od sreće i radosti, nestaće i mene i moje vojske, a tvoju sudbinu ne smijem ni da zamislim!

– Znači ti sve znaš! Pa da, bio sam ja u pravu kad sam juče imao osjećaj da me neko odozgo, sa tavana, gleda – reče on. – Pa kad sve znaš, sjedi.

– Znam ja još i više! – reče ona važno i ispriča im sve o Tiviliji. Kad završi priču, vidje da Sivi Duh plače.

– Molim Vas, Sivi Duše, prestanite već jednom s tom svojom kuknjavom! – ljutio se Tužni Kralj. – Hajde da smislimo nešto pametno. Vrijeme leti... bar tamo, napolju. Dakle, Sivajci se moraju spriječiti po svaku cijenu. Vi im se, Sivi Duše, morate što prije vratiti, jer se Vaše odsustvo i te kako osjeća...

– Da pođemo i nas dvoje s našim vojskama?! – reče Kraljica, sva

ushićena.– Zar ti nije jasno da nas dvoje ne bi postojali izvan granica ovog

jezera? Ne, ne, mi ga ne smijemo napuštati, a što se tiče tvoje radoznalosti, ona će biti zadovoljena čim se vrati tvoja vojska. Dakle, gdje sam ono stao? Ah, da, Vi se, Duše, vraćate i vodite Zibgamura, koji Vas boji čarobnim bojicama. Tako obojeni uvlačite se među narod i poči-njete djelovati. Kao pomoć ja i Kraljica dajemo Vam svoje dvije vojske...

– Mislim da je za to kasno. Meni za djelovanje treba vremena, a sad ga, bojim se, više nema... – reče Sivi Duh.

– Kad bi Vrijeme moglo malo da uspori svoj tok u Sivaniji... – zamišljeno će Kraljica.

– Eh, kad bi moglo... – uzdahnu Kralj. – Samo, znam ja Vrijeme...– Još ti mene, stari, ne znaš! – iznenada se začu gromki glas

Vremena. – Mogu ja i da usporim na nekim mjestima, ako su u pitanju dobri i uzvišeni ciljevi! Samo onda se ljudima dešavaju čudne stvari. Jedino kad bi svi zaspali, ja bih mogao da usporim!

I glas iščeznu naglo, kao što se i pojavio. Samo je dvorac još dugo odzvanjao od njegove siline.

– Kako da ih, dođavola, sad uspavamo?! – opsova Kralj.– A možda nam vilinski car može pomoći? – reče Kraljica. – Idem

smjesta da mu napišem pismo!Sutradan je stigao odgovor od vilinskog cara, a uz njega je bio jedan

paketić. U dvorani Tužnog Kralja tog jutra sjedila je i Tivilija.– Šta piše? Šta piše? – uzviknuše svi u glas.– Piše... ovaj... piše da... – reče Kraljica zbunjeno. – Najbolje da vam

pročitam cijelo pismo: "Draga Kraljice suza radosnica,Duboko sam dirnut pažnjom koju Ste ukazali mojoj maloj Tiviliji, i

iskreno Vam se zahvaljujem. Gorko se kajem što sam onako grubo i nepromišljeno razgovarao s njom, ali bio sam van sebe od bijesa i ni slutio nisam da će ona to shvatiti ozbiljno.

Znate, živci su mi malo popustili otkako mi je iščezla kći, Tivilijina majka.

Ali ja zaista hoću da Vam pomognem, i zato Vam šaljem čarobni prašak za uspavljivanje, koji sam na jedvite jade dobio od Šumskog Duha, a koji njime svake godine uspavljuje medvjede. Nadam se da će ga biti dovoljno i da medvjedi ove zime neće uzalud patiti od nesanice. Prašak treba posuti ravnomjerno iz vazduha. Pustite Tiviliju da to uradi, ne bi li bar malo zadovoljila svoju potrebu da pomaže ljudima. Poručite joj da joj je sve oprošteno i da jedva čekamo da nam se vrati.

Srdačno Vaš,Vilinski car, Evaksil III" – Dakle, spašavanje Sivog naroda može početi! – reče Kralj. – Znate

šta vam je činiti, a mi ćemo vam ovdje držati palčeve. Do viđenja i dobra

sreća!– Do viđenja, do viđenja! I dobro zapamtite šta je sve bilo, da mi

poslije pričate! – reče Kraljica na ispraćaju.Sivi Duh i Tivilija putovali su brzo, leteći iznad zemlje i noseći

vojske suza. Oko ponoći stigoše do kućice u kojoj je živio Zibgamur-Đorđe i njegova žena Đurđica. Spustiše se nečujno na zemlju i Sivi Duh uđe u kuću, pazeći da ne probudi Đurđicu. Iznese Zibgamura na terasu, razbudi ga, a ovaj sav ukočen od straha i hladnoće, promuca:

– Šta se to opet dogodilo?– Objasniću ti putem – reče Sivi Duh. – Brzo uzmi one čarobne

bojice, pa da idemo u Sivaniju.– Čekaj malo, moram da kažem Đurđici. – reče Zibgamur.– Samo to ne! – uzviknu Sivi Duh. – Počeće da te ispituje i da te

moli da ne ideš, i da plače, i sve te ženske zavrzlame, a nama se mnogo žuri. Našaraj joj kakvu poruku!

I tako siroti Zibgamur ostavi ženi jedno smušeno pisance, uze bojice, uzajaha konja i pojuri put svoje rodne zemlje, o kojoj čak ni svojoj dragoj Đurđici nije smio da priča, bojeći se da joj se priča ne učini previše strašna. Ali je zato noćima često razmišljao o svom narodu i o svojoj jadnoj majci, koja za njim tuguje.

Kad mu Sivi Duh ispriča šta se događa i šta im je činiti, Zibgamur ga upita zabrinuto:

– A kako je moja majka?– Majku su ti... ovaj... žao mi je... – mrmljao je Sivi Duh.– Šta su joj učinili? – upita on sav izbezumljen.– Čuješ, momče, ostavi ti tugu za kasnije! Sad imamo važnijeg

posla. Misli kako ćeš pomoći svome narodu. To bi ti sigurno i tvoja pokojna majka kazala... – reče Sivi Duh.

Na te riječi Zibgamur kao da izgubi razum, pa potjera Sivca što je brže mogao. Nije ni čuo kako ga Sivi duh i Tivilija dozivaju da se vrati i da ih sačeka, jer on tek poslije njih treba da uđe u Sivaniju. Letjeli su što su brže mogli, ali ga ne sustigoše.

Tek što je Zibgamur dojezdio do sivanijske granice, ščepa ga straža i skide s konja.

– Dolijao si najzad "Spasioče"! Jesi li se to na vješala toliko žurio? – kezili su se sivi vojnici i vezivali ga teškim čeličnim lancima. – Ne brini, nećeš dugo čekati – vješala su već odavno za tebe spremna.

I tek tada bi mu jasno da je trebao sačekati Sivog Duha, a ne tako bezglavo odjuriti u vlastitu smrt.

"Što li sam se rodio, kad ću tako glupo poginuti?" – mislio je Zibgamur, bijesan sam na sebe i korača ka vješalima.

Sivanijom se ubrzo pronio glas da je uhvaćen narodni neprijatelj Zibgamur i da će biti obješen na glavnom trgu, pa su Sivajci umjesto na posao hitali na gubilište da vide svečano vješanje, a sluge kraljice-vještice naplaćivale su ulaznice.

U sivom dvorcu kraljica-vještica zadovoljno se kikotala i glačala

svoju masku ljepotice, da bi se sa što sjajnijim licem pojavila pred narodom.

– He, he, he, sad mi više niko ne stoji na putu da zagospodarim svijetom! – cerila se ona i stavljala masku. Kad je najzad izašla na balkon, Sivajci su je pozdravili klicanjem i pljeskanjem, a onda se stišali da čuju govor.

Zibgamur je očajan stajao pod vješalima, u džepu su mu bile čarobne bojice, ali šta je jadan mogao kad je bio vezan lancima i nije mogao da se pomakne. Kraljica-vještica bila je zaokupljena govorom, narod je slušao opčinjen, te niko nije ni opazio da su u taj čas Sivi Duh i Tivilija doletjeli i spustili se na zvonik u blizini glavnog trga.

– Brzo, Tivilija, poleti i pospi malo čarobnog praška po narodu, a ja odoh da Zibgamuru začepim nos i usta da nam se i on ne bi uspavao! – reče Sivi Duh sav uspaničen.

Posu Tivilija čarobni prašak – i gle čuda – u trenu svi zaspaše. I dželat koji se baš spremao da objesi Zibgamura, i kraljica-vještica i Zibgamur kome Sivi Duh nije dobro začepio nos. Ubrzo je Sivanijom vladala grobna tišina.

– Šta ćemo sad, i Đorđe nam spava? – zabrinu se Tivilija, a Sivom Duhu bi krivo što je pred njom ispao šeprtlja.

– Ma, nije to ništa! Sitnica. Kao da mi je prvi put da ga budim i razbuđujem – reče on i sunu u Zibgamura svu svoju hladnoću, podrma ga i ovaj otvori oči.

– Gdje sam? Jesam li živ? – zijevao je Zibgamur.– Živ si, Đorđe, mi smo te spasili! – reče nježno Tivilija.– A sad daj one čarobne bojice, pa da krenemo na posao! – reče Sivi

Duh. – Vidi koliko ih je, a čarobni prašak neće djelovati vječno.Odvezaše Zibgamura, a lancem zavezaše vješticu, staviše je u kavez,

a iznad kaveza okačiše njenu masku.– Prvo treba mene da obojiš! – reče Sivi Duh značajno. – Ja sam

njihov Duh. Samo me, molim te, oboji toplim bojama da ne budem više hladan.

Oboji ga Zibgamur što je ljepše i bolje mogao, i gle čuda, od Sivog postade Šareni Duh i hladnoća poče da ga napušta. Sav sretan zaigra on kao kakav cirkuski klaun.

– Kako si lijep! – zadivljeno će Tivilija.– I šašav! – doda Zibgamur. – Ali bojim se da neću stići da ih sve

sam obojim.– Tu smo mi da pomognemo! – složno rekoše dvije vojske suza i

počeše da ulijevaju čarobne bojice u svoja mala tijela. Nikada niko nije vidio ljepši i šareniji prizor – kao da se neka ogromna duga pretvorila u mrave i bacila na veliki posao.

Tivilija se ponudi da boji malu sivu djecu i Zibgamur joj dade malo boja i zahvali se na pomoći.

Kada se Đurđica probudila i našla ono na brzinu našarano pisamce, mislila je da će joj srce prepući od jada i boli.

"Kako je samo mogao?! I šta to može da bude toliko važno da ga odvuče od kuće usred mrkle noći?" – pitala se ona. Sigurno bi i plakala da sve suze svijeta nisu bile u Sivaniji na vrlo važnom zadatku.

'Draga Đurđice, ne znam kad ću se vratiti....' – čitala je ona po stoti put ono škrto pisamce i šaputala: – Znači ja opet treba da ga čekam i da se brinem... Ili da pođem za njim? Baš da i ja vidim gdje je to otišao i šta li to radi!

I tako se Đurđica spremi na daleki put. Bila je kasna jesen i cvijeće iz njene bašte već je počelo da ostavlja svoj život u sjemenke i lukovice da tu prezimi. Ali ni tako uspavane nije ona mogla da ih ostavi, pa ih spakova u male vrećice i ponese sa sobom.

Koračala je brzo slijedeći Sivkove tragove, i kao da joj je neki tihi glasić govorio da će naći svoga Đorđa, pomoći mu, i da će poslije toga za njih nastati bolja vremena.

Danima i noćima išla je Đurđica za tragovima. Već je bila umorna i prašnjava, promrzla od hladnih jesenjih noći, a i hrane koju je ponijela bivalo je sve manje. Jedne večeri dok je prolazila kroz jednu veliku šumu, poče strašno nevrijeme i ona, bježeći od oluje, utrča u nekakvu pećinu. Još joj se ni dah nije povratio, kad je ščepaše neke ogromne kandže i ona ču neko mumljanje i režanje. Sinu munja, te ona vidje da je upala među medvjede.

"Gotova sam!!! Poješće me ako brzo nešto ne smislim da ih odobrovoljim" – pomisli ona i reče trudeći se da joj glas ne drhti:

– Oh, oprostite što vas uznemiravam, ali mislila sam da vi spavate dubokim snom.

– Kao što vidiš ne spavamo nikakvim snom, a najmanje dubokim – zabrundaše medvjedi. – San nam nikako ne dolazi na oči.

– Ovako nešto ne pamtim... – brundala je jedna stara medvjedica.– I tako nam je dosadno... – cvilili su medvjedići. Kako su se

raspričali o svojim nevoljama, tako pustiše Đurđicu i zaboraviše šta su ono s njom htjeli.

– Oh, jadni moji medvjedi – suosjećala je Đurđica. – Mora da vam je zaista teško.

– Zaista nam je teško – uzdahnu jedan veliki medvjed. – Eto, prošle godine u ovo isto doba mi smo već uveliko hrkali, sretni i zadovoljni, a sad...

– Ne znam šta je to ove godine, ali ni ja ne mogu da spavam – slaga Đurđica, ne bi li kako živu glavu izvukla.

– I sad ideš da svojoj nesanici nađeš lijeka? – reče ona stara medvjedica, a Đurđica klimnu glavom.

– Pa donesi i nama! – zabrundaše medvjedi.– Naravno da hoću. Ako nađem lijeka sebi, naći ću i vama.Tu noć provela je Đurđica u medvjeđoj jazbini. Lizala je med s

njima i pričala im razne priče, da im skrati vrijeme i da savlada svoju veliku pospanost. Nikada u životu nije joj se tako spavalo. Tako bi se rado naslonila na nekog debelog i mekanog medvjeda i ušuškala u

njegovo toplo krzno, da nije znala da bi joj to bilo posljednje spavanje u životu.

Kad pred zoru prestade mećava, ona pođe da se sprema za put i oprašta sa medvjedima. Napolju se sve bijeljelo od snijega koji je te noći napadao.

– Hej, medvjedi, pogledajte! Evo vam snijega, pa se grudvajte i klizite, da vam brže prođe vrijeme – doviknu im Đurđica. I dok su stariji sumnjičavo odmahivali glavom, mali medvjedići su se već uveliko klizali, grudvali i pravili Miška Bijelića. Malo-pomalo, pridružiše im se i ostali, čak i ona stara medvjedica.

A Đurđica krenu dalje. Iako je snijeg pokrio tragove, ona je i dalje išla istim putem. Onaj tihi glasić joj je kazivao da je na pravom putu, a med što ga je dobila od medvjeda davao joj je snage da korača brže.

Jednog jutra osvanu Đurđica na jednoj sivoj livadi bez snijega. Pred njom je stajao veliki sivi kamen na kome je bilo uklesano SIVANIJA.

– Nikad nisam čula za ovu zemlju – promrmlja ona. – Ali evo Sivkovih tragova! Znači ovuda je Đorđe prolazio.

Krenu ona dalje, i tragovi je odvedoše do Sivka, koji je beživotno ležao na zemlji. Rastuži se Đurđica nad dragim i vjernim konjem i pomisli s užasom da je možda i Đorđa zadesila ista sudbina. No, kad pogleda malo bolje, vidje da Sivko i nije tako mrtav tako što izgleda na prvi pogled. Dotače ga – bio je topao! Ošlušnu mu srce – kucalo je, mada jako usporeno.

"Pa to Sivko samo spava!" – zaradova se ona. "Baš se ovaj svijet okrenuo naopačke! Zimska noć, a medvjedi ni oka da stisnu, dok se konj u po bijela dana pružio po livadi i spava kô klada."

Sva zbunjena pođe ona dalje, a kako ide nailazi na neke čudne sive ljude koji nepomično leže po zemlji i spavaju.

"Kakva li je ovo zemlja?" – pitala se u čudu Đurđica. "Sve sivo, sve spava, a sve imam neki čudan osjećaj da ni vrijeme ne prolazi kako treba."

– Ništa se ti, Đurđice, ne brini, sve će to tebi tvoj Đorđe objasniti, a ja ću te do njega odvesti – prozbori onaj tihi glasić.

– Ma, ko si ti? – upita ona i poče da se okreće oko sebe, ne bi li vidjela ko joj to šapuće.

– Ja sam jedna mala suza radosnica. Evo me, sjedim ti na šeširu otkad si krenula na put i čuvam te od opasnosti i nevolja. Skini šešir, pa ćeš me vidjeti.

– A zašto me pratiš i čuvaš? – upita Đurđica skidajući šešir.– Zato što te volim još od prvog jutra kad sam te ugledao – stidljivo

reče mali vojnik Njenog Veličanstva, i poče još stidljivije da joj priča o svojoj ljubavi i odanosti, dok ga je ona sva u čudu slušala.

– Zašto mi se nisi javio, da znam da postojiš? – upita nježno Đurđica.

– Eto, bilo me stid... – reče on i obori pogled. – Ali to sad nije važno. Da te odvedem do Đorđa? Samo, molim te, obećaj mi da nećeš

nikome da kažeš da sam bio s tobom i da sam pobjegao sa zadatka da bih tebi došao. Sve ću ja to reći mojoj Kraljici, nemoj ti da misliš da ja nešto krijem, nego, ne volim da me moji drugovi zadirkuju što sam se ja... ovaj...

– Ne brini, znam ja da čuvam tajne – nasmiješi se ona. – Nego, gdje je Đorđe?

– Vidiš tamo u daljini, gdje prestaje sivilo i gdje se nebo plavi – tamo je on – reče mali vojnik, sakri se u njenu kosu i oni krenuše dalje.

A kad su došli do glavnog trga, imaju šta da vide – Šareni Duh dovlači uspavane sive ljude, a Đorđe ih boji čarobnim bojicama i slaže na gomilu. Malo dalje, u parku, jedna mala ljupka vila boji djecu, a vojska suza raznosi boje svud okolo i uvlači se ispod očnih kapaka usnulih sivih ljudi i boji im oči. Svako se u svoj posao toliko zadubio, da niko ni opazio nije da je Đurđica došla i da ih u čudu posmatra. Najzad dođe sebi od čuda i potrča prema Đorđu.

– Đurđice, mila moja, odakle ti ovdje? Kako si došla? Da li si umorna? Da li si gladna? Zašto me nisi čekala kod kuće? – pitao ju je on, i, ne čekajući odgovora na sva ta pitanja, grlio je i ljubio. Ona mala suza radosnica se polako izvukla iz njene kose, skliznula niz njen prašnjavi obraz i, koristeći gužvu, umiješala se među svoje drugove. U taj čas dođe i Šareni Duh, dovlačeći novu gomilu uspavanih Sivajaca.

– Ovo je moja žena, Đurđica, a ovo je Šareni Duh moga naroda, koji će takođe uskoro biti šaren – reče Zibgamur i tako se Đurđica i Šareni Duh najzad upoznaše.

– Oprosti, Đurđice, što sam te toliko puta rastužio odvodeći ga od tebe, ali sad vidiš da drugačije nije moglo biti. Ako se ljutiš, ljuti se na mene, Zibgamur ništa nije kriv... – reče Šareni Duh.

– Baš ti je smiješno i čudno ime – nasmija se ona. – Znate, ja ostajem ovdje sve dok ne završite posao. Dajte da i ja nešto radim i budem od koristi.

– Pomozi Tiviliji da boji djecu – reče joj Šareni Duh, a kad ona ode, on se obrati Zibgamuru:

– Šta misliš da ove koje si već obojio vratim njihovim kućama i stavim ih u krevet. Samo nam se tu gomilaju i zauzimaju prostor.

– Ne, ne, nikako! – uzviknu Zibgamur. – Pa da se izbezume od straha! U času buđenja treba da vide jedni druge i da budu zajedno. Tek tada će biti zaista spašeni od sivila.

I tako se svako opet vratio svom poslu. Tivilija i Đurđica dopale su se jedna drugoj na prvi pogled i postale bliske kao da su se cijeli život poznavale.

– Koje je tvoje zanimanje? – upita je jednom Tivilija.– Ja sam baštovanka. Uzgajam i njegujem cvijeće, a kad se neki

cvijet razboli, ja znam tajnu kako da ga izliječim – odgovori Đurđica.– To znači da si ti ljekar za cvijeće. Možeš li ti da izliječiš ovo

sivanijsko cvijeće od sivila? – upita Tivilija.– Ne vjerujem. To me otac nikada nije učio – reče Đurđica. – Ali

ponijela sam sa sobom sjemenke cvijeća iz svoje bašte, pa mogu da ga

posijem po Sivaniji.Sutradan su njih dvije krenule na novi posao. Tivilija je letjela iznad

prostranih sivanijskih šuma i livada i sipala sjeme iz vazduha, a Đurđica je išla od bašte do bašte i sadila cvijeće.

Noću, dok je Zibgamur spavao, vojske suza išle su do rijeka i jezera, punile vodom svoja mala tijela i polivale je po oružju, ne bi li ga rđa pojela. I zaista, kao nekim čudom, strašno oružje se uskoro pretvorilo u crvenkast prah, koji je vjetar raznio na sve strane, da se više nikad ne sa-stavi.

A cvijeće je raslo i množilo se, i ubrzo je čitava Sivanija ličila na veliku i mirisnu baštu. Nebo je počelo da se plavi, sunce je zasjalo zlatnim sjajem i sve vode sivanijske postale su opet zelenkastoplave.

Uskoro je i Zibgamur trebao da oboji posljednjeg Sivajca, a kako se Dan velikog buđenja približavao, tako su oni bivali sve uzbuđeniji. Samo, Zibgamura je sve više hvatao strah od tog dana. Kako će ga njegov narod dočekati? Da li će im se svidjeti kako ih je obojio? Da li će mu zahvaliti? Najradije bi on pobjegao prije no što se oni probude. Na kraju se povjerio Šarenom Duhu:

– Reci mi šta da radim, obuzima me jeziv strah. Moram li da se suočim s licima koja su me s tolikom mržnjom vodila na vješala? Spasio sam ih od sivila i sad hoću da se vratim kući i živim u miru.

– Neće to više biti ista lica... – reče Šareni Duh.– Ipak je mene strah. Kad obojim posljednjeg, ja idem kući, a ti ih

lijepo pozdravi od mene – reče Zibgamur.– Razumijem ja tebe – reče Šareni Duh. – Razumjela bi te i Đurđica,

ali ona mala hrabra vila, šta bi ona mislila o tebi?– Prezirala bi me kô najveću kukavicu – reče Zibgamur. – A kad

samo pomislim koliko mi je prijalo njeno djetinje divljenje... Ne, ne, neću pobjeći, makar me sto puta objesili!

– Ma, kakvo te vješanje spopalo, niko te neće objesiti – reče Šareni Duh i ode svojim poslom.

Veče uoči Dana velikog buđenja Sivajci su bili uredno poslagani na velikom trgu, a njihova djeca u šarenom parku, punom cvijeća.

– Šteta što nemam više boje da obojim kuće – reče Zibgamur.– Obojiće njih narod kad se probudi! – odvrati Šareni Duh.– Do viđenja! – reče u taj čas zapovjednik vojske suza žalosti. – Mi

sad moramo poći, imamo puno posla u drugim zemljama.– Ali ostanite još jedan dan. Sutra je veliki praznik – navaljivala je

Tivilija.– Toliko ste nam pomogli, pa je red i da se proveselite! – uzviknu

Đurđica.– Sutra ovdje niko neće biti tužan, a gdje nema jada i žalosti, nama

nije mjesto – snuždeno će zapovjednik. – Takva je, eto, naša sudbina.I jedan teški uzdah ote se sjajnoj vojsci, ali trenutak kasnije, oni

uzjahaše pramenove vjetra i izgubiše se u noćnoj tami.Svi su rano otišli na spavanje, da bi sutra bili odmorni i čili, samo

jadni Zibgamur nije ni oka mogao da stisne. Onog straha nikako da se oslobodi, a na bježanje ne smije ni da pomisli. Pred zoru je izmučen crnim mislima zaspao, a ostatak noći sanjao je kako mu ubijaju majku.

Probudi ga neka velika graja i vika. Njegov narod nosio ga je na rukama i klicao:

–– Živio naš spasilac! Živio Zibgamur!Ali on onako bunovan nije mogao da shvati šta se to dešava. Čas je

mislio da sanja, a čas da ga vode na vješala. Tek kad su ga spustili na balkon dvorca, gdje ga je čekala Đurđica, shvatio je da je sve to java i da mu se njegov narod zahvaljuje što ga je tako lijepo obojio. I oni su njemu izgledali lijepi dok ih je onako vesele i šarene posmatrao sa balkona. Vojska suza radosnica plesala mu je po obrazima i usnama, ali on to nije opažao.

– Budi naš kralj! – klicala je šarena gomila.– Ne mogu! – vikao je on odozgo. – Nisam ja rođen da budem kralj,

niti mi je u krvi kraljevski život! Slušajte me Siv... Šarenijci, šta će vam kralj? Neka vama vlada Šareni Duh! Ta on vas ionako najbolje poznaje!"

– Živio Šareni Duh! Živio naš novi vladar! – klicao je narod Šarenom Duhu, koji je baš u tom trenutku dovukao iz podruma kavez sa vješticom i donio njenu čeličnu masku.

– Hvala, hvala. A sad, molim vas malo tišine. Hoću da vam pokažem u šta ste vjerovali i šta vas umalo nije odvelo u propast! – govorio je on i pokazivao im masku. Prvo su svi od stida pognuli glave, a onda su počeli glasno da se zaklinju da više nikada neće nasjesti obmanama. Pljuštala su obećanja da više nikada nikakvo zlo neće naseliti njihova srca. U tu čast spalili su vješticu na lomači.

Slavlje koje je nakon toga nastalo teško je riječima opisati. Koliko je tu bilo boja, radosti i muzike, koliko iskrene sreće i ljubavi. Tivilija je taj dan provela u parku s djecom koja su joj zahvaljivala kličući i grleći je; Kada je najzad morala poći kući, djeca su joj dugo, dugo mahala i molila je da im opet dođe. A kod kuće, u vilinskom carstvu, bio joj je priređen svečani doček, svi su joj čestitali na hrabrosti i plemenitosti i kao da su sve njene greške i neposlušnosti bile zaboravljene. Usred slavlja sjeti se Tivilija da je preuzela na sebe obećanje koje je Đurđica dala medvjedima, pa poče da se umiljava djedu, ne bi li opet otišao do Šumskog Duha i tražio malo čarobnog praška za uspavljivanje. Ne zna se kako je njen djed opet nagovorio Šumskog Duha, ali se zna da su te godine medvjedi otišli na spavanje u aprilu i spavali sve do jula.

Poslije slavlja Đorđe i Đurđica vratili su se kući na Sivku, koji je i sam bio obojen najljepšim bojama i koga su uskoro prozvali Šarac. Nastavili su svoj mirni i sretni život, i od tada su dijelili sve brige i sve tajne. Đurđica se vratila svom starom poslu, a Đorđe je nastavio da boji sivo kamenje, koje se u njegovim rukama pretvaralo u ljudske likove.

Svake godine u jesen odlazili su u Šareniju, da posjete Šarenog Duha i grob Zibgamurove majke.

A mala vojska sretnih suza tri dana i tri noći pričala je ovu priču svojoj dragoj Kraljici.

Vrijeme je opet prolazilo pravilno i uredno, pažljivo zaobilazeći Zaboravljeno jezero i njegove stanovnike.

Iako je Kraljica čula bezbroj priča, ona se najživlje sjećala one o Zibgamuru i Đurđici. Jednoga dana upita ona svoju malu vojsku:

– Zna li neko od vas da li su oni još uvijek živi?

– Znam ja – stidljivo reče ona mala suzica koja je nekada davno bila zaljubljena u Đurđicu. – Baš sam se tamo zadesio kad je ona umrla. Bila je vrlo stara, i kad je Smrt došla po nju, nije se nimalo opirala što mora napustiti ovaj, mislim, onaj svijet. Na sprovodu vidim da su imali mnogo djece, a još više unučadi. IZ... Đorđe je bio vrlo star i jedva je nekako otišao do groblja. Sad kad njegove drage žene nije više bilo, on je bio jedini koji je znao strašnu tajnu o svom porijeklu i svim strašnim događajima, znate već kojim, Vaše Veličanstvo. Još davno su se njih dvoje dogovorili da djeci o tome ne pričaju, i njemu je sad onako starom i slabom bilo sve teže da sam nosi tu tajnu. Te večeri kad su svi zaspali, sjeo je sam na terasu i nešto duboko razmišljao. Pri tom je uzdisao i mrmljao, ali ja nisam dobro čuo šta. U tom času ču on tapkanje nekih malih nožica, okrenu se sporo i vidje svog najmlađeg unuka, koga su po njemu nazvali

Đorđe."Sta to lazmislas, dedice?" – upita mališan."Mislim, sinko, o svojoj mladosti..." – uzdahnu starac i uze dijete u

krilo. "Znaš li ti, mališa, da čuvaš tajnu? E kad znaš, reći ću ti, samo nikome ni riječi..."

I stari Đorđe mu ispriča priču o svojoj rodnoj zemlji Sivaniji i svemu što se dogodilo. Vješala baš nije spominjao, da se dijete ne prestraši, a ni vješticu nije najvjernije opisao, da mališa ne sanja strašne snove.

"A prije jedno tridesetak godina podigoše meni Šarenijci spomenik na glavnom trgu. Ne bi mi baš pravo, jer šta će mi slava, ali kad sam vidio spomenik, onako velik, lijep i isklesan od najbjeljeg mermera, bi mi nekako toplo oko srca, pa pomislih: "Neka, nek' me se sjećaju i njihovi potomci, nek pamte šta je bilo i ne dozvole da se to ponovi!" – reče stari Đorđe i u tom času pade mrtav! Prepuklo mu srce, dal' od tuge za Đurđicom, dal' od uspomena, dal' od starosti – ja to ne bih mogao da kažem.

Prestraši se mali Đorđe, razbudi sve po kući, ali starcu više niko nije mogao pomoći. Sahranili su ga do Đurđice, a jedna od njihovih kćeri, ona koja je bila naslijedila majčin posao, posadila im je najljepše i najšarenije cvijeće na grobove.

– Onda sam otišao, a kad sam kroz jedno dvadesetak godina opet prolazio tom zemljom, sretnem mladog Đorđa. Spremao se krišom na daleki put, u rodnu zemlju svog pokojnog djeda. Ona priča mu svih ovih godina nije dala mira, pa je odlučio da pođe i vidi djedov spomenik. I mene tako obuze neka znatiželja, pa se zakačih na rep njegovog konja i tako se opet nađoh u Siv... Šareniji. Kako se samo promijenila ta zemlja, kako je samo lijepa postala.

Kad stigosmo na glavni trg, vidjesmo mnogo šarenog svijeta kako šeta po blagom proljetnom suncu.

Diže Đorđe pogled i ugleda ogromnog kamenog konjanika raširenih ruku – u jednoj drži kist, a u drugoj bojice. Ispod spomenika pisalo je velikim slovima:

NAŠEM VELIKOM SPASIOCU ZIBGAMURU OVAJ SPOMENIK PODIŽE NJEGOV ZAHVALNI NARODAli, spomenik je bio tako strašno posivio od prašine, kiše i –

Vremena...     O PISCU Ljerka Anić rođena je 18. jula 1959. godine u Sarajevu. U rodnom

mjestu završila je osnovnu školu, gimnaziju i studij anglistike na Filozofskom fakultetu.

Pisanjem priča počela je da se bavi još kao studentica, a svojim počela je da se javlja 1984. godine, kad je objavila prvu priču. Bajke u ovoj knjizi su na svoj način povezane tako da se može reći da predstavljaju jednu vrlo skladnu cjelinu. Ljerka Anić se već prvom bajkom predstavlja kao darovit autor, koji svojom tečnom i zanimljivom pričom zaokuplja pažnju čitalaca. Bajke su joj veima maštovite, pisane lijepim i razumljivim jezikom laganog stila, jednostavne i zanimljive. One na svoj način mladim čitaocima daju moralnu pouku. Celovitost ove knjige postigla je okvirnom pričim o Kraljici kraljevstva suza i njenim vojnicima, jezerom suza radosnica ili suza tuge.

Ljerka Anić prevodi sa engleskog jezika.