LJETOPIS 19161975.

535

1916.

U teakoj obitelji Antuna Dulia (18721934) i ene mu Margarite Milii Jureine (18761960) doao je na svijet, u Dubrovniku, 11. kolovoza, poslije osam keri, sin Ivo. Dvije su mu sestre Marija i Milka rano umrle: Marija mlada, Milka posve malena. S ostalih est Ja-kicom, Anticom, Mirom, Anicom, Krunom i Margari-tom-Jelom raste kao cvijet u stakleniku; tolika je, i u kunoj hijerarhiji, vanost Jedinca; toliki je poslije dvije

djetinje smrti strah nad zdravljem Sitnoga. Na prvu kinu kap previe se ruku die da ga zatiti. Dulii i Mi-liii starinom su Bruani, Hvarani i svi su, kako je 1937. zabiljeio don Juraj Duli, bruki upnik i malome stric, bili radini i poboni, iskreni i gostoljubivi, nadasve se istiui jakim hrvatskim rodoljubljem. U Dubrovniku osvanue poetkom XX. st., preteno na lapadskim po-ljima, koja otkupljuju nerijetko i nastojanjem dubro-vakoga biskupa od starijeh vlasnik. Bilo je to vrijeme snanih unutranje-migracijskih previranja izazvanih gospodarskom krizom koja je potresala Dalmaciju. Ra-zlogom je te nestabilnosti bilo propadanje vinograda kao osnove seljakog gospodarstva. Doselie se tako u Du-brovnik neki od brukih Hanevi, Huretovih, Duli, Milii, Skansijevih; drugdje se, u Gradu i prigrau, usi-drie jo nekoji Huretovi i Miliii, pa Perinii, Tudori i Zaninovii. Ve je njihov kroniar zamijetio kako su oko Dubrovnika pokupovali polja, a da nisu otuili svojih

brukih batina; da i nemamo drugih podataka o njima do toga don Jurotova znali bismo kakvi su ljudi: teaci i postojani ljudi od zemlje i dugoga trajanja.

U prvome narataju doljaci uvaju svoje navade, ne hr-lei u graanska zvanja i ne borei se za pozicije; zauzi-maju rubne predjele grada s neto obradive zemlje i nastoje ne bi li se odrali na okupu. Tako oni, na svoj na-in, u relativno sreenu urbanu matricu upisuju i svoj ru-ralni znak. No, prvi narataj njihovih potomaka u gradu se udomauje i koluje, na grad privikava i odabire nova zvanja: inovnika, uiteljska, profesorska, odvjetnika

Prvi su hvarski doseljenici kroili na lapadska polja 1904; Antun Duli doao je sa enom i s prvih est keri go-dine 1911. enin miraz, bratova pomo i mukotrpan rad uinili su da se u Dubrovniku snaao, da je sebi i svojima tik uz polje podigao 1913. lijepu kuu, a da brukih posjeda nije zapustio. Otkako su vinogradi pogoeni filokserom propali, nada se polagala u masline, ruma-rin i lavandu, pa u smokve, mendule, rogae On e fiziki, a jedini mu sin i psihiki, cijeli svoj ivotni vijek proivjeti podijeljen izmeu Brusja i Dubrovnika: Ivo e tim dvama svojim gnijezdima, poevi od 1937. do 1946. i ponovo, od sredine pedesetih sa Zagrebom dometnuti i tree.

1923.1924.

Dok piem ove biljeke za slikarev ivotopis tee deve-deset i druga godina otkako je, ujesen 1923, Ivo Dul-i krenuo u gruku Puku kolu. Ondje je susreo svo-ju dobru vilu (uiteljicu, gospou oleti), ondje ga je obiljeila njegova zla Suenica: bolest. Othrvao se po-liomijelitisu djejoj paralizi ali e posljedice nemile bolesti trpjeti cijeloga ivota. Uz potporu obitelji i drage mu uiteljice, koju e u samotnikoj njezinoj starosti obilaziti do smrti, njegova e se slabost prometnuti u pokretaku silu. Na rubu nesree poeo je izrastati neu-krotiv Ego, uvrstila se njegova vjera, ojaala volja; una-to najstroim zahtjevima koje sebi postavlja ostao je brina, osjetljiva i suutna osoba: prema starcima i djeci, prema slabijima, prema siromanima, izopenima, ne-sretnima, prema svima koji trpe ili oskudijevaju.

U obiteljskome krugu: roditelji, sestre, Ivo. Dubrovnik, 1929.

536

Ljeti 1927. zavrio je Ivo puku kolu, a ujesen iste godine postaje akom Kraljevske realne gimnazije (s klasinim razredima) u Dubrovniku, na Ploama. Godine, to e ih provesti u toj koli, bit e za nj od velike vanosti. Nje-gova se prava vokacija polako oslobaa i izbija na vidje-lo: ve 1930. aktivira se u akom literarnom drutvu Ivo Vojnovi, koje na Gimnaziji djeluje od 1929. i u kojemu je tada bio i neto stariji Tijas Mortiija (19131947); u

Luko Paljetak. Dulieve je pjesme, k tome, priredio za tisak, ponovo ih objavio, analitiki prokomentirao i s lijepom mjerom akribije i eruditskih napomena situirao u kontekst hrvatskoga pjesnitva te, ujedno, europskoga i lokalnog vremena.) Tijekom te kolske godine, na jed-nom je od sastanaka svoje literarne druine Ivo proitao referat o pjesnitvu (ujaka) Sibe Miliia; ne samo pje-snika, nego i pripovjedaa, esejista, prevoditelja i slikara, koji oito potie i bodri svoga nadobudnog neaka. (Ondje je, pred istim akim auditorijem, gimnazijalac Boko Raica, uoi svoga odlaska na studij, prozborio o pjesniku Vladimiru Nazoru.) Rezimirajui literarne po-etke buduega slikara, Paljetak je zapazio kako je ve tada Duli bio izabrao ruu kao svoj znak izabravi dakle njezino ime, odredivi dakle svoj silogizam: rua je rua, A je A, poevi dakle od svoga Alfa u ije te-melje spadaju i ove do sada nepoznate njegove pjesme (v. Mladenake pjesme Iva Dulia, Dubrovnik 1/1995, str. 128). No, domeem, izabravi ruu izabrao je i trn kao drugi svoj znamen. Zavrimo razmatranje o znakovitosti njegova pjevanja drugim katrenom pjesme Jedan cvijet:

A trn me bode,I peteljka dua,Ali je dalje drim Jer je ipak rua.

U nizu vrijednih profesora, koji su tih godina poduavali na dubrovakoj Gimnaziji, izdvojio bih kao Duliu ponajvanije Alberta Halera (latinski, grki, filozofija), Nika Miljana, Bukoveva prakog aka (crtanje) i Cvije-ta Joba (francuski, umjetnost, osnove filozofije).

Od prigode do prigode mladi pjesnik i crta oslikava u Male brae pozornicu za priredbe Domagoja. Izrauje i kopije slika bl. Nikole Tavelia koje su se tada umnaa-le za potrebe crkava (svjedoi fra Vinko Fugoi).

1934.

S potekoama, Duli usred ljeta zavri VIII. razred Gimnazije, a s njim i svoju drugu srednju kolu. U kolovozu, naime, poloi popravni ispit iz zemljopisa i povijesti; sve su mu druge ocjene bile solidne. Na matu-ralnom ispitu nije otprve uspio u onome u emu je, na

Ivo Duli, oko 1936.

Dulievim se biografijama spominje da je zarana poeo crtati, a prve su njegove karikature objavljivane u lokal-nome humoristikom tisku od 1933. Ostaje, makar kao kuriozitet, da je svoj put (buduega) umjetnika otvorio izborom pjesama to ih je, ujesen 1930, s nekolicinom kolega, umnoio strojopisom u sveiu Prve pjesme ue-nika IV A raz. Kr. R. Gimnazije, uz mentorski predgovor njihova profesora, tadanjeg mladog suplenta na istoj Gimnaziji, dr. Cvijeta Joba. (O toj je zbirci, s puno obzi-ra i potovanja, javnost prvi put izvijestio, godine 1988,

537

kraju razredne nastave, bio dobar ili vrlodobar. Bila je to za nj i neovisno o koli teka godina: vrijeme pr-vih strepnji i velikih iskuenja. Te je 1934. umro njegov dobar otac i ostavio svoja bruka i lapadska polja i kuu punu enske eljadi i njega slabog, nap douena, a nap nespremna za ivot: bez zvanja, a i bez moi da se uhvati u kotac sa zemljom.

1935.1937.

ini se, da je to bilo vrijeme u kojemu se obitelj prilago-avala novim i teim prilikama. Ivo je u Dubrovni-ku i sve ee slika: sebe, lica oko sebe, domae ivotinje, predjele. Ljeta 1935, u drutvu Sibe Miliia, boravio je i slikao u Dubrovniku Petar Dobrovi. Dolazio je on i prije, no njegovo je vehementno djelo ostajalo izvan Dul-

ieva vidokruga. Ljeti 1935. Dobrovi je u punom za-mahu svojih moi: snaan i drzak kolorist, on je odlian crta divljeg temperamenta; tada je u Dubrovniku nasli-kao neka od svojih ponajboljih djela; to su portreti Dum Andro, Monsinjor Miho Fabris i vedute Kue iza Gospe u Dubrovniku, Ulica u Dubrovniku, Stara luka u Dubrovni-ku. Sve se to dogaa pred Dulievim oima, pokree ga, razvija njegovu svijest o slikarstvu kao osobnu izrazu, a ne umijeu oponaanja. Ivo ui da je brzina slikarove reakcije pred motivom subjektivna, ali ga alosti kad vidi da neija sporost pokuava zabiljeiti pokret: tu je njegov Dobrovi u pravu! Dah maestrala kad se, u hipu, masline presvuku iz zelenila u srebro, a more se namreka i oivi ne moe zabiljeiti trom i teak kist, nego brz i lagan!

Treba priznati: u taj mu tren nije bilo lako. Od mlado-sti se divio kulturi i knjievnoj darovitosti svoga ujaka: iitao mu je knjige, osobito volio njegov pjesniki glas, uvaavao mu poriv za slikanjem, ali odreknue od svoga jezika nije mogao razumjeti. Ipak, on e mu otvoriti vra-ta u budunost. Majka ga nije mogla sama kolovati, pa je Sibe predloio: Neka doe k meni u Beograd imat e stan i hranu. Tako je i bilo. Ujesen 1935. Ivo upie studij prava to je njegova rtva pokojnom ocu i bri-noj majci. Pohaa predavanja, ui, polae ispite; dospije na neku izlobu, prelista asopise, kojih su pune Sibine sobe, ali nikako da iz sebe izbaci neku nelagodu, osjeaj da nije ondje gdje bi trebao biti. Lako je Sibi on bor-dia u maniri iskusna vjetrolovca od 1937. kao konzul u Rotterdamu dok je Ivo neprilagodljiv, opor, mlad i dran: svakoga asa o neto zapne. Lijei se izletima na jug; kad mu se prui prilika hita doma, u Dubrovnik. Tako do kraja druge godine studija: onda se oprata s Beogradom Hvala, ne mogu vie! i prelazi u Zagreb. Hrvatska e metropola biti otada pa do prerane mu smrti s prekidima, njegov drugi dom.

1937.1940.

U Zagrebu, s jeseni, nastavlja to je u Beogradu zapoeo: studij prava. Smjestio se kod bratia Pereta Dulia, ta-koer studenta pravnih nauka, kojega je srce vuklo ka-zalitu i knjievnosti, a bainstvo dijalektologiji i lek-

Ivo Duli s majkom i sestrom Margaritom-Jelom, oko 1938.

Nacional s Pravnog fakulteta u Zagrebu, jesenski semestar 1937.

539

sikografiji. Okuao se kao pjesnik i pravni pisac. Bio je deset godina stariji od Iva i mislim da je trajno u njemu poticao kult Brusja i zanos domoljublja. U takvome je krugu Ivo primao i davao, a neke su terete on i Pere zajedno vukli. Primjerice, studij. Godine 1940. napustili su, jedan i drugi, staru zgradu Sveuilita na Kaz