LOGOTERAPIJSKI PRISTUP U BRAČNOJ I OBITELJSKOJ

TERAPIJI

DIPLOMSKI RAD IZ LOGOTERAPIJE

Anita Dučkić Zagreb, veljača, 2015.

1

SADRŽAJ

UVOD………………………………………………………………………………………..2

1. Temeljne logoterapijskepostavke………………………………………………….3

2. Definiranje duhovnosti i njezin doprinos u pronalaženju smisla ………………...5

2.a. Odnos logoterapije i religije/religioznosti …………………………………………..6

3. Uloga duhovnosti i religioznosti u oblikovanju obiteljskog života ……….............8

4. Logoterapijski aspekt bračne terapije ……………………………………………..9

5. Prikaz studije slučaja bračne terapije……………………………………………..11

6. Logoterapijske tehnike korištene u terapiji studije slučaja ……………………...15

6.a. Derefleksija ………………………………………………………………………….15

6.b. Paradoksalna intencija……………………………………………………………...17

ZAKLJUČAK ………………………………………………………………………………20

LITERATURA……………………………………………………………………………..22

2

UVOD

Duhovnost kao srce logoterapije predstavlja snažan resurs u bračnoj i obiteljskoj terapiji. Da

bi se bolje razumjela važnost doprinosa duhovnosti u bračnom i obiteljskom funkcioniranju i

doprinos logoterapijskog aspekta u bračnoj terapiji, potrebno je u kratko objasniti temeljne

postavke logoterapije koje su opisane u prvom poglavlju ovog rada. Riječ je temeljnom

ljudskom odreĎenju kao slobodnom biću koji svoje ispunjenje nalazi u traženju i ostvarivanju

smisla, što uključuje volju i odgovornost.

Drugo poglavlje odnosi se na definiranje duhovnosti i njezinom doprinosu u pronalaženju

smisla. Duhovnost kao složeni i sveobuhvatni konstrukt predstavlja ljudsko traganje za

smislom, ostvarivanja svrhe, odgovara na transcendentalna pitanja kao i na egzistencijalna

pitanja ljudskog života. Duhovnost pomaže u jačanju i razvijanju temeljnih vrijednosti,

donošenju moralnih izbora i razvijanju pozitivnih stavova. Ona može i ne mora uključivati

religiju i religioznost, jer je puno šira od institucionalne pripadnosti i vjerskih aktivnosti.

Treće poglavlje bavi se ulogom duhovnosti i religioznosti u oblikovanju obiteljskog života.

Duhovnost i ono duhovno kao „specifično ljudsko“ kako navodi Frankl, ima značajnu ulogu u

oblikovanju obiteljskog života kroz zajednički sustav vjerovanja, stvaranje otpornosti na

krizne i stresne životne situacije kao i razvijanje kohezivnosti unutar obitelji ali i sa širom

društvenom zajednicom, promiče mentalno zdravlje članova obitelji i potiče djelotvorne

akcije. Logoterapijski aspekt bračne terapije opisan je u četvrtom poglavlju.

Njegova važnost se očituje u tome što uvelike doprinosi kvaliteti bračne terapije jer usmjerava

na traženje zadovoljavanja potrebe drugih kroz samonadilaženje i nesebično darivanje.

Pomaže u razvijanju potencijala bračnih partnera, potiče jačanje digniteta i jedinstvenosti

partnera i usmjerava na ljubav kao najvažnije vrijednosti ljudskog života, osobito bračnog.

U petom poglavlju opisan je pregled studije slučaja u bračnoj terapiji kroz tri faze. Kao

dodatak boljem razumijevanju terapijskog procesa studije slučaja, opisane su logoterapijske

tehnike kojima se služilo u terapiji. Derefleksija i paradoksalna intencija definirane su u

šestom poglavlju. S jedne strane važnost i značaj derefleksije je u distanciranju osobe od

svoga problema i usmjeravanje prema nečemu što je važnije od vlastitog Ja, i time lišava

osobu od mogućnosti razvoja hiperrefleksije. S druge strane, paradoksalna intencija pomaže

osobi u suočavanju s vlastitim fobijama i anksioznostima čime umanjuje hiperintencijui potiče

3

razvoj humora pri suočavanju s patološkim strahom koji se na taj način smanjuje i na kraju

nestaje.

1. TEMELJNE LOGOTERAPIJSKE POSTAVKE

Logoterapija kao psihoterapijski pravac počiva na temeljnim postavkama koji je razlikuju od

ostalih psihoterapijskih pravaca. Te postavke Frankl definira kao:

•slobodna volja

•volja za smislom

• smisao života

Slobodna volja

Slobodna volja spada u neposredne datosti ljudskog iskustva. Ona predstavlja fundamentalna,

neporeciva iskustva koja nipošto ne znače apsolutnu slobodu niti neovisnost, već mogućnost

zauzimanja slobodnog stava bez obzira na ograničenost i determiniranost koja takoĎer nije

apsolutna. Otuda čovjeku mogućnost da nadiĎe vlastite fizičke i psihičke determinante svoga

postojanja. Tim činom uzdizanja čovjek ulazi u područje duhovnog što predstavlja tipično

ljudsku dimenziju (Frankl, 2009.). Stoga, čovjek kao duhovno biće ulazi u područje slobode i

otuda njegova nepredvidivost u ponašanju, on sam, slobodno odlučuje o svome životu i zbog

toga možemo govoriti o čovjeku kao samoodreĎujućem biću. Čovjekova sloboda neminovno

za sobom povlači odgovornost za učinjene izbore, odabrane vrijednosti, postupke, kao i za

ono što je postao kao ljudsko biće. Ljudska sloboda omogućava čovjeku da bude odgovoran

za ostvarenje smisla vlastite egzistencije.

Prema Franklu, za izbor ideala, vrijednosti i načina života u ostvarenju smisla, čovjek je

odgovoran pred Bogom, sobom, drugima i vlastitom savješću. Stoga Frankl „u odgovornosti

vidi suštinsku odliku ljudske egzistencije“ (Frankl, 2009.:20).

4

Volja za smislom

Frankl u svom govoru o volji za smislom navodi kako je „uvjeren da čovjek ne treba, i da ne

može, na direktan način boriti se za identitet; on ponajprije pronalazi identitet u mjeri u kojoj

se posvećuje nečemu iznad sebe, stvari koja je veća od njega samoga. Egzistencija posrće ako

se ne živi na način transcendiranja prema nečemu iznad nje same“ (Frankl, 2009.:40; 43).

Prema Franklu glavni ljudski motiv nisu niti nagon za zadovoljstvom, niti nagon za moći, već

volja za smislom, gdje čovjek slobodno i voljno teži ka smislu. Budući je volja za smislom

temeljni i neiskorjenjivi ljudski motiv, ona predstavlja neutaživu žudnju za otkrivanjem

krajnjeg smisla osobnog postojanja (Frankl, 2009.). Čovjekovu volju za smislom moguće je

izazvati ukoliko se smisao „razumije kao nešto bitno, i kao nešto što je više od čovjekovog

samoizražavanja“ (Frankl, 2009:48).

Smisao ţivota

Čovjek svoj smisao ne nalazi niti ga ispunjava samo kroz stvaralački rad i djela nego i kroz

svoje doživljaje, kroz ono što je istinito, dobro i lijepo. U susretu s drugima kroz njihove

jedinstvene kvalitete, u susretu sa samim sobom i Bogom, čovjek takoĎer nalazi svoj smisao.

Prema Franklu, život se može učiniti smislenim na tri načina:

•„preko onoga što dajemo životu (kao naša stvaralačka djela)

• preko onoga što uzimamo iz svijeta (kao naša doživljavanja vrijednosti)

• preko stava koji zauzimamo prema sudbini koja se više ne može promijeniti (neizlječiva

bolest)“ (Frankl, 2009.:46).

Stoga Lukas ističe kako je „smisao unikatan za svaki pojedinačni ljudski život, i on je nešto

bezuvjetno, nešto što nije povezano s nikakvim uvjetom života“ (Lukas, 2006.:26).

Iz navedenog može se zaključiti kako je ciljlogoterapijekao psihoterapijskog pravca

omogućiti klijentu svjesnost onoga što nesvjesno želi postići i čemu istinski teži, i to ne samo

u nagonskom i psihološkom, već i u duhovnom smislu (Frankl, 2009.). Kako

logoterapijapomaže ljudima u prepoznavanju vrijednosti i vrednota prema prioritetima, važno

jestoga, identificirati i potvrditi vrijednosti, te ih hijerarhijski uvrstiti prema prioritetima, jer

5

time pojedinac ima veće razumijevanje svoje osobne jedinstvenosti i značaja svojih

vrijednosti (Schulenberg, SchnetzermWinters i Hutzell, 2010.).

Kako duhovnost i duhovne vrijednosti zauzimaju središnje mjesto u logoterapiji, potrebno je

kratko definirati pojam duhovnosti i objasniti njezin konstrukt, obzirom da posljednjih

dvadesetak godina duhovnost privlači pažnju mnogih znanstvenika i istraživača, posebno

kada je riječ o njezinoj primjeni u bračnoj i obiteljskoj terapiji te savjetovanju u pomažućim

profesijama.

2. DEFINIRANJE DUHOVNOSTI I NJEZIN DOPRINOS U

PRONALAŽENJU SMISLA

Duhovnost kao složeni i sveobuhvatni konstrukt u literaturi se definira kao egzistencijalna

stvarnost(Miller, Korineck i Ivey, 2004.) koja predstavlja osobno otkrivanje svrhe i odnosi se

na traženje odgovora na pitanja o konačnom smislu, smrti, bolesti, na potrebu za vjerovanjem

u nešto veće, nešto što povezuje ljude meĎusobno (Kaschak, 2001., prema Rothman,

2008.).Duhovnost predstavlja svijest transcendencije, ideju da postoji nešto više što se ne

može do kraja spoznati niti razumjeti (Fetzer, 2003., prema Mrdjenovich, 2009.),nešto što

može biti shvaćeno kao Bog, Duh, Jedinstvo, kao meĎusobno povezivanje izmeĎu svih stvari

(Rothman, 2008.).

Komponente duhovnosti pomažu pojedincu u koncipiranju stvarnosti, ali i u razvoju osobnosti

i karakternih crta te postizanju kontakta sa vlastitim unutarnjim bićem krozsamonadilaženje i

samorefleksiju (Seeman, Dubin, Seeman, 2003.).Prema Mrdjenovichu (2009.)duhovnost je

snaga koja proizlazi iz odnosa sa sobom, drugima i razvoja osobnog sustava vrijednosti, kao i

kroz osobno traganje za životnim smislom. Frankl još specifičnije definira duhovno, jer prema

Franklu,logoterapija kao psihoterapija proizlazi iz duhovnog. To je ono što je specifično

ljudsko. I to je ono što „čovjeka smješta izmeĎu božanskoga i životinjskoga: duhovna -

noetička dimenzija čovjeka, u kojoj su nastanjeni sloboda i odgovornost, traganje za smislom

i sposobnost ljubavi, kao i stvoriteljska iskra kokreatora (sustvoritelj)“ (Lukas, 2013.:83).

6

Duhovno može biti i svjesno i nesvjesno. Pod vidom toga, u logoterapiji nesvjesno nije samo

područje nagonskog nego i područje duhovnog koje predstavlja egzistenciju. Stoga svaka je

osoba u svojoj biti nesvjesna, jer je duh nesvjestan, jer je na najdubljoj i na najvišoj svojoj

razini nesvjestan (Frankl, 2001.).U tom kontekstu duhovnost utječe na oblikovanje načina

percipiranja podražaja i na načine kako će pojedinac na njih odgovoriti.Kao sveobuhvatni i

složeni konstrukt, duhovnost ima kognitivni, iskustveni i ponašajni aspekt(Anandarajah i

Hight, 2001.):

(1) kognitivni aspekt odnosi se na traženje smisla, svrhe, istine, takoĎer se odnosi na

uvjerenja, vrijednosti koje pojedinac živi;

(2) iskustveni aspekt odnosi se na unutarnje resurse pojedinca kao što su osjećaj nade, ljubavi,

mira, utjehe i podrške;

(3) ponašajni aspekt je manifestacija unutarnjeg duhovnog stanja u svakodnevnom životu te

utječe na oblikovanje stila života, i kao takva, duhovnost pomaže u suočavanju sa stresnim i

kriznim situacijama.

Kao snažan izvor otpornosti, duhovnost predstavlja snažan resurs osnaživanja pojedinca i

obitelji u nošenju s teškim i kriznim životnim situacijama(Walsh, 2006.).Kao transformativna

zahtijeva svjesnost o odnosima sa sobom i s drugima. Mijenjanjem svjesnosti izgraĎuje

otpornost za buduće teškoće (Coffey, 2002.).Ta duhovna svjesnost potiče pojedince na

opraštanje, u preuzimanju odgovornosti za vlastite postupke i mijenjanju stavova, misli i

djelovanje i zatopotiče proaktivno djelovanje, a ne pasivnost osobe(Booher, 2006.).

2. a. Odnos logoterapije i religije/religioznosti

Za bolje razumijevanje odnosa logoterapije naspram religije i religioznosti najbolje

objašnjenje se može dobiti od samog „tvorca“ logoterapije koji logoterapiju smješta primarno

u područje medicinske znanosti, i zato opravdano postoji jasna distinkcija izmeĎu logoterapije

i religije/religioznosti. Frankl jasno ističe kako po svom učinku religija može biti

psihoterapijski učinkovita, premda primarno ona nije terapijska, nego sekundarno pozitivno

utječe na psihičko zdravlje i duševnu ravnotežu (Frankl, 2001.). Stoga navodi kako „se

psihoterapija treba kretati s ovu stranu objavljene vjere i odgovoriti na pitanje smisla s ovu

7

stranu podijeljenosti na teistički svjetonazor s jedne strane i ateistički s druge strane. Ako ona

fenomen vjerovanja shvaća ne kao vjeru u Boga, nego kao vjeru u sveobuhvatni smisao, onda

je posve legitimno što se bavi fenomenom vjerovanja“ (Frankl, 2011.:86-87).U tom smislu,

primarni cilj psihoterapije je liječiti duševno dok se religija bavi spašavanjem duša.

Dakako,Frankl ističe važnost religije i religioznosti u kreiranju smisla te navodi kako

„dimenzija u kojoj religiozni čovjek napreduje je svakako viša sveobuhvatnija od dimenzije u

kojoj se odigrava nešto što nazivamo psihoterapijom. Probijanje u višu dimenziju ne dogaĎa

se pomoću znanja nego pomoću vjere“ (Frankl, 2011.:89).

Mnogi istaknuti filozofi slično govore o odnosu religioznosti i traženju smisla. Budući je

smisao duhovna dimenzija, Einstein navodi, da je religiozna ona osoba koja je pronašla

odgovor na pitanje smisla, dok Wittgenstein naglašava kako:“vjerovati u Boga znači vidjeti da

život ima smisla“ (Frankl, 2011.:90). Tillich definira religioznost kao strastveno traženje

smisla vlastite egzistencije. (Frankl, 2001.).To traženje za postizanjem smisla, na čemu i

počiva religiozna vjera, pokazuje kako prava religioznost nije porivna u svojoj naravi, već

odlučujuća(Lukas, 2013.).U kontekstu svega do sada rečenog, može se govoriti o pozitivnim

učincima duhovnosti/religioznosti koji kroz svakodnevnu duhovnu/religioznu praksu pomažu

u ublažavanju i smanjivanju negativnih učinaka stresa na raspoloženje i psihičko blagostanje

(Seeman, Dubin, Seeman, 2003.). Iz subjektivnog duhovnog iskustva proizlaze pozitivne

emocije koje pomažu u prevladavanju stresnih situacija i pozitivno utječu na fiziološko

funkcioniranje tijela, na interakcije izmeĎu živčanog, endokrinog i imunološkog sustava, time

dolazi do smanjenja štetnih utjecaja stresnih okolnosti i drugih rizičnih faktora na zdravlje

pojedinca (Levin, 2001.). Različita istraživanja pokazuju da svakodnevno duhovno iskustvo

predstavlja važan resurs koji pomaže u smanjivanjui/ili eliminiranju štetnih utjecaja stresa na

dobrobit i blagostanje pojedinca, kao i na kronične zdravstvene probleme (Jackson,

2010.;Dučkić, 2012.). TakoĎer duhovna/religiozna praksa ima pozitivan utjecaj na mentalno

zdravlje osobe koja je suočena s kriznim situacijama kroz poticanje osobne koherentnosti ili

cjelovitosti (Plumb, 2011.), te kroz dodatnu snagu za suočavanje s problemima i donošenju

konstruktivnih odluka (Booher, 2006.). Kod osoba koje se suočavaju s krizama, obično se

javlja veća otvorenost za nova duhovna iskustva, posebice kada je riječ o suočavanju s

bolestima ili ekstremnim emocionalnim stresom (Dučkić, 2012.).

8

3. ULOGA RELIGIOZNOSTI U OBLIKOVANJU OBITELJSKOG ŽIVOTA

Budući se ovaj rad bavi logoterapijskim pristupom u bračnoj i obiteljskoj terapiji, temeljne

postavke su duhovnost i duhovno/religiozno u bračnom i obiteljskom funkcioniranju, odatle i

potreba za jasnijim razumijevanjem obiteljskog funkcioniranja i važnosti uloge koju imaju

duhovna i vjerska pitanja (Murdock, 2005.). Duhovni aspekt i sustav vjerovanja koje obitelji

njeguju činebitnu domenu obiteljskog života, u kojoj je duhovnost duboko isprepletena s

mnogim drugim područjima obiteljskog funkcioniranja (Walsh, 2006.; Joanides, Joanning i

Keoughan, 2000.). Većina obitelji njeguje neki oblik izražavanja svoje duhovnosti, bilo kroz

formalnu religijsku praksu, bilo izvan nje (Nedumaruthumchalil i College, 2009.). Uzimajući

u obzir sveprisutni pluralizam obiteljskog života, religioznost obitelji uključuje različita

religijska uvjerenja, prakticiranje javnih i privatnih religijskih praksi te duhovna iskustva i

doživljaje članova obitelji (Dučkić, 2012.).

Ellison i Levin (1998.) objašnjavaju kako sudjelovanje u religioznim i duhovnim aktivnostima

poboljšava zdravlje i dobrobit članova obitelji na dva načina kroz:

1. smanjenje rizika od pojavljivanja stresnih situacija;

2. održavanje bliskosti meĎu bračnim partnerima i s ostalim članovima obitelji.

U tom smislu Booher (2006.) ističe kako prakticiranje religioznih aktivnosti i uključenost u

vjersku socijalnu mrežu može utjecati na smanjenje rizika od ovisnosti i drugih oblika

nezdravog načina života članova obitelji.

Rezultati brojnih istraživanja potvrĎuju povezanost duhovnosti s povećanjem bračne

stabilnosti i trajnosti (Booher, 2006., Marterella i Brock, 2008., Kasow i Robison, 1996.,

prema Tanyi, 2006.). Religija i duhovnost osobito su važni kao resursi u životu članova

obitelji koji se suočavaju s kriznim i teškim situacijama, poput iskustva teških kroničnih

bolesti, invaliditeta ili smrti člana obitelji. Tijekom suočavanja s teškim životnim situacijama

vjerska uvjerenja i prakse pomažu u borbi s osjećajem bespomoćnosti te razvijaju i jačaju

osjećaj kontrole nad vlastitim životom (Stuart i Country, 2004.). Mnoge obitelji ističu kako su

im njihova religiozna i duhovna uvjerenja kroz teške situacije bila izvor snage koji im je dao

smisao, svrhu i nadu za život (Kloosterhouse i Ames, 2002.).

9

Duhovnost predstavlja potencijalno moćno sredstvo koje može imati duboki utjecaj na

meĎusobne odnose članova obitelji. Kroz zajednička religijska uvjerenja i prakse jačaju se

odnosi unutar obitelji i pruža se pomoć članovima obitelji u rješavanju meĎusobnih problema

(Walsh, 2010.). TakoĎer, ona utječu na pristup problemima i na to kako ljudi komuniciraju o

svojim problemima (Tanyi, 2006.). Zajednička religijska uvjerenja potiču članove obitelji na

konstruktivno rješavanje meĎusobnih sukoba i ostvarenje suradnih odnosa (Joanides,

Joanning i Keoughan, 2000.). Različiti istraživači prepoznaju vrijednosti i snagu duhovnih

resursa u očuvanju zdravih obiteljskih odnosa, posebno kada je riječ o „iscjeljenju odnosa“

meĎu članovima obitelji kroz poticanje na priznavanje pogrešaka, davanja oproštenja

(napuštanje boli uzrokovane emocionalnom ranom) i pomirenja (obnova odnosa)

(Nedumaruthumchalil i College 2009.). Emocionalni rast i emocionalno zdravlje obitelji često

su odraz uravnotežene duhovnosti koja je integrirana u obiteljske odnose (Griffith i Rotter,

1999.).

4. LOGOTERAPIJSKI ASPEKT BRAČNE TERAPIJE

U logoterapiji ljubav predstavlja esencijalni aspekt života, jer ljubav predstavlja akciju u kojoj

pojedinac prihvaća svog partnera onakvim kakav jest sa svim potencijalima koje ima i koje

treba realizirati, koji mu pomažu iskusiti rast u aktualizaciji potencijala. Ljubav omogućava

življenje smislenog života. Kada je riječ o partnerskoj terapiji, logoterapija pomaže u razvoju

potencijala i postizanju uspjeha i intimnosti veze u kojoj:

partneri otkrivaju svoje osobnu važnost i vrijednost,

svaki partner kroz samonadilaženje vrednuje intimnost kroz nesebičnu ljubav u kojoj

se svaki od partnera doživljava jedinstvenim,

partneri potiču jedan drugoga u razvijanju osobnih potencijala,

svaki od partnera ostvaruje svoje ciljeve koji su usmjereni prema zajedničkom cilju

ostvarivanja zdravog partnerskog odnosa(Schulenberg, SchnetzermWinters i Hutzell,

2010.).

10

Logoterapijski pristup u savjetovanju iznimno je prikladan zbog opće potrebe za smislom i

svrhom u društvu raspadnutih vrijednosti. Logoterapijski pristup u savjetovanju omogućava

pružanje nade i jačanje ljudskog digniteta kako kod pojedinca tako i u okviru

partnerske/bračne terapije (Wong, 1998.).Kako postmodernističko društvo odbacuje

tradicionalne vrijednosti, zbog čega je i došlo do smanjenja očekivanja, te doprinijelo

povećanju očaja i nihilizma, što je utjecalo na razvoj osjećaja besmisla i beznaĎa. Stoga,

usmjerenost prema budućnosti pomaže u nadvladavanju kriza (Wong, 1998.).Ta usmjerenost

predstavlja težnju prema ispunjenju životnog zadatka koji nadilazi vlastiti interes, i u

kontekstu toga može se govoriti o samonadilaženju. Samonadilaženje znači doprijeti dalje od

sebe i raditi za dobrobit drugih, a ne od samoostvarenja, odnosno samoaktualizacije.

Samonadilaženje je ključno i neophodno za smislen život (Frankl, 1973., prema Wong,

1998.). Za Frankla je osnovno nastojanje čovjeka pronaći i ostvariti smisao i svrhu. To

predstavlja usmjerenost prema svrhovitosti i značenju životnih ciljeva. Najuzvišeniji i krajnji

ciljprema kojem čovjek može težiti je ljubav. Ta težnja i napredovanje prema vječnoj

vrijednosti je ljubav, koja za Lukaspredstavlja kriterij smislenosti života (Lukas, 2006.).

Individualnost nalazi svoj smisao u odnosu s drugima i njegovoj ulozi u zajednici (Frankl,

1973., prema Wong, 1998.). Posebno je ovo važno imati na umu kada je riječ o bračnoj i

obiteljskoj terapiji. Istovremeno osnaživati partnere na individualnoj razini u pronalaženju

smisla kroz meĎusobne odnose i prepoznavanje ljubavi kao temeljne vrijednosti u njihovom

zajedništvu. Isto tako treba voditi računa pri naglašavanju jedne od logoterapijskih postavki, a

to je slobodna volja koja oslobaĎa od determinizma i omogućava partnerima odabrati stavove

bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze, što im pomože uzdignuti se iznad patnji, problema

u kojima se nalaze te pronaći smisao kroz usmjerenost prema budućnosti. I ta potraga za

smislom uključuje motivacijski aspekt te zahtijeva utrošak vremena i energije (Wong, 1998.).

Zdravi brak je onaj brak koji ima sposobnost samotranscendencije- samonadilaženja. To

samonadilaženjebraka predstavlja paradoks u kojem je smisao i snaga zajedništva važnija od

individualnih potreba. Uspješni brak je onaj brak u kojem oba partnera stalno nastoje pomoći

jedan drugome u postizanju pobjedonosnog i smislenog života. Povezanost partnera je rezultat

dubokog osjećaja zajedništva (Lantz i Harper, 1991.). Stoga je logoterapijski pristup u bračnoj

i partnerskoj terapiji važan ukoliko oba partnera pokazuju interes i volju, te ukoliko su

spremni uložiti vrijeme i energiju za razvoj i unapreĎenje veze i odnosa(Schulenberg,

SchnetzermWinters i Hutzell, 2010.).

11

5. PRIKAZ STUDIJE SLUČAJA BRAČNE TERAPIJE

Bračni par, oko 37 godina starosti, osam godina zajedno, šestsu godina u braku. Imaju

petogodišnju kćer. On radi kao menadžer u firmi i dobro zaraĎuje, ona je bila doma i bavila se

odgojem i podizanjem kćeri, sada pokušava pokrenuti vlastiti biznis. Bračni par je nakon

mnogo pokušaja s različitim psihoterapeutima i gospoĎinim pokušajima s psihijatrom, po

preporuci, došli u bračno i obiteljsko savjetovalište zagrebačke nadbiskupije Caritas te su

dodijeljeni meni na psihosocijalni tretman.

Terapeutski proces :

UVOD :

Nakon kratkog meĎusobnog upoznavanja i predstavljanja, zamolila sam supruga da na 30-ak

minuta prošeta dok supruga i ja budemo razgovarale, te da se nakon tog vremena vrati da

mogu i s njim individualno razgovarati.

Kako je supruga ostala na razgovoru, izrazila je želju za rastavom jer ne vidi više razloga

zašto bi se ostalo u tom braku, po onome što je ona rekla, suprug izričito ne zahtjeva razvod,

ali se slaže da će pristati ako se to od njega traži. GospoĎa izražava nezadovoljstvo brakom jer

smatra da njezin muž je statičan, a ona dinamična, da je ne razumije, da premalo vremena

provodi s njom i s njihovom djevojčicom što ujedno je njoj i super. Tvrdi kako joj je postao

dosadan i naporan, da stalno prigovara i da je takav zbog onoga što je doživio u svojoj obitelji

(loši bračni odnosi u njegovoj primarnoj obitelji). Optužuje ga da joj ne daje dovoljno novaca

i da je ne podržava u ideji pokretanja vlastitog biznisa jer je on ljubomoran na njezine

kreativne ideje.

Na pitanje: „Što očekujete od ovog susreta?“ GospoĎa je izrazila želju za pomoći ako se što

da pomoći jer njoj je sve besmisleno, bezvrijedno i da ništa nema smisla. Klijentica sama ne

zna što bi htjela. Traži pomoć, a s druge strane i nema želju za spašavanjem braka. Čak ni ne

očekuje promjenu svoga muža.

Ono što ja u ovome trenutku vidim, da svi razlozi koje je nabrojila i zbog kojih se želi rastati

su samo površni… razlozi su puno dublji.

12

Naglasila sam kako pomoć prije svega ovisi o njima koliko su voljni suraĎivati u terapiji i

pridržavati se onoga što će sami odabrati kao mogući korak u rješavanju njihovih problema.

Nakon razgovora s njom, došao je njezin suprug, a ona je izašla vani.

Suprug je zaposlenik tvrtke jednog brenda, vrlo uspješan menadžer s visokim primanjima.

Osoba koja istinski voli svoju ženu i želi joj ugoditi. Bez obzira na svaĎe i katkada na ne

podnošljive situacije voljan je suraĎivati u poboljšanju bračnih odnosa i uspostavljanja bolje

komunikacije. Njegova priča ide ovako: kada je upoznao svoju suprugu, na prvi pogled se

zaljubio u nju i znao je da je ona žena njegovog života. Nakon godinu dana hodanja krenuli su

zajedno živjeti i nakon godinu dana zajedničkog života vjenčali su se. Sve je bilo uglavnom

dobro, nije bilo nekih problema, no kad retrospektivno gleda, kaže da su elementi sadašnjih

sukoba bili i u tom razdoblju, no on nije uočavao i nije im pridavao važnost. Supruga je uvijek

s prezirom gledala na njegove roditelje (jer je on sam pričao njoj o braku svojih roditelja u

kome je bilo i fizičkog nasilja- majka je bila žrtva tatinog alkohola). Zbog toga nije htjela da s

njima bude u kontaktu jer su ludi, a s druge strane svoju primarnu obitelj je držala za uzornom

i tražila je od muža da se više veže uz njezinu obitelj. Kako on tvrdi, on je redovito odlazio u

posjetu njezinim roditeljima, ali je isto tako tražio i odlaske k njegovim roditeljima. I tu bi

često nastali problemi. Kako ona nije radila jer se posvetila brizi oko djeteta on je uplaćivao

4000kn- to je bila njezina plaća s kojom se ona u početku zadovoljavala, a kako je vrijeme

odmicalo postala nezadovoljna tim primanjem i tu bi isto nastao problem. Kako je bila

zaokupljena svojim kilogramima, pohaĎala je različite fitness centre, masaže i u jednom

trenutku se totalno „uljuljala u taj film“ da u kući nije radila sve ono što je muž očekivao:

pranje rublja i peglanja bi se odgaĎalo do 3 tjedna… ručak se prestao kuhati i to traje već

godinama, kuća se čisti stihijski, ako se netko najavi u posjetu njima. Tvrdi kako cijelo

vrijeme kćer okreće protiv njega, govoreći: „Vidiš, njega nema po cijele dane, baš ga briga

za nas dvije, kao da mu nismo vaţne. No, nema veze i nama je bolje kad ga nema barem smo

mirne, nitko nas ne maltretira!“Nadalje kaže da mu je to stvaralo osjećaj odbačenosti, bijesa i

gorčine. Otuda se javljala potreba za prigovaranjem i izderavanjem. Jedva je čekao otići na

posao, budući je bio vrlo uspješan na svom poslu, kompenzirao je s poslom ono što se

dogaĎalo u obitelji i zbog toga je sve više vremena provodio na poslu. Na pitanje: „ Kako on

vidi izlazak iz ove situacije i postoji li rješenje za ovu situaciju?“ Rekao je da misli kako bi

možda dobro bilo da svoju ženu izvede jedan vikend negdje izvan grada i da se posvete

zajedničkom druženju, a da kćer ostave kod njezinih roditelja. Na pitanje: „Što misliš kako bi

tvoja supruga reagirala na taj prijedlog?“ Kaže da je i to razlog zbog kojeg su se svaĎali, da

13

je ona upravo i to htjela da odu nekud sami da joj je užasno dosadno biti uvijek u kući. „Na

koji način bi taj zajednički izlet pomogao u vašem braku?“Suprug odgovara: „Više bi

vremena posvetili jedno drugom, više bi bilo prilike za razgovorom… i ja vjerujem da bi

mogli iskreno razgovarati u jednoj opuštenoj atmosferi daleko od poznatog okruţja koji nas

ionako asocira na različite frustrirajuće situacije.“(izbor mogućnosti)

Nakon razgovora s njim, došla je i supruga.

I. FAZA TERAPIJE

Tada sam supruga pitala: „Po tvom mišljenju što najviše smeta tvoga muţa kod tebe?“

Supruga je odgovorila: „ (…) vjerojatno to što mi se ne da kuhati (…) i što nisam ispeglala

robu već tri tjedna (…) što nisam neka kućanica (…)“ Tada sam pitala supruga jeli točno

supruga navela. On je kimanjem glave potvrdio. Tada sam pitala njega, što on misli da najviše

smeta njegovoj supruzi. On je rekao: „Što prigovaram (…) što nemam dovoljno vremena za

nju i kćer.“ Upitala sam suprugu što ona misli. Ona je rekla da je to točno… ali da ima još

puno toga i da o tome nije još spremna govoriti….

Tada sam sažela sve ono što su prethodno rekli.

II. FAZA TERAPIJE

Pitala sam što su spremni učiniti jedno za drugo, što bi razveselilo partnera? Supruga je rekla

da će tu robu ispeglati i početi kuhati, a suprug je rekao da će je povesti na vikend izlet da

budu sami i da se mogu posvetiti jedno drugome.

III. FAZA TERAPIJE

Postavljam pitanje supružnicima: „Što ste spremni učiniti da bi vaš brak bio bolji?“Oboje su

se složili da će izvršavati dogovorene zadatke i da će si pružiti novu priliku u poboljšanju

odnosa. Suprug je rekao kako će se truditi manje prigovarati i pomagati supruzi u kućanskim

poslovima da bi joj na taj način pružio podršku. Supruga je reklada će osim već navedenih

zadataka biti otvorenija za intimnost sa suprugom i da će ga uključivati u donošenju odluka

oko odgoja kćeri.

Naš prvi razgovor je završio u jednoj opuštenoj i toploj atmosferi u kojem sam aktivno slušala

i parafrazirala izjave sugovornika kako bi mi oni sami potvrdili da sam dobro čula i shvatila, a

na taj način i provjeravala jesu li zaista rekli ono što su mislili reći i htjeli reći. Nastojala sam

14

držati se distancirano od iznošenja vlastitih stavova, viĎenja i sugestija što je i omogućilo

stvaranje klime povjerenja i prihvaćanja kao i uvažavanja.

Nakon tjedan dana bračni par je ponovno došao i opet su po 30 –ak minuta bili odvojeni u

razgovoru. GospoĎa je djelovala je opuštenije, otvorenije u odnosu na prethodni razgovor.

Pričala je o svemu i svačemu, vrlo nepovezano uz plač (od problema s prihvaćanjem vlastitog

izgleda jer se u trudnoći udebljala 10-ak kilograma, do loših odnosa s roditeljima supruga,

odnosno da ih očima ne može gledati, posebno njegovu sestru, problem joj predstavlja njen

suprug koji joj nije privlačan i udala se za njega jer je on forsirao, jer je bio ludo zaljubljen u

nju, a ona se udala jer je uspješan poslovni čovjek, jer joj može pružiti ugodan život i riješiti

će se straha da neće ostati neudana i bez djece, da je sve bez veze, nema smisla, nema volje,

sve joj je glupo u tom braku i da jedino što joj predstavlja izlaz je njezina mašta i ono što ona

sanja. Izražavala je u nekoliko navrata neke rupe u pamćenju pa sam joj predložila da sa

sobom nosi pisane bilješke onoga što je sve muči, kako vidi svoj život, svoj brak, odnose u

društvu… što bi željela, što voli. Iz njezinog govora mogla sam iščitati njezino nezadovoljno i

depresivno stanje kao posljedicu osjećaja krivnje. Zato sam se vratila na prvi razgovor i pitala

što je navelo da potraži pomoć kod psihijatra? Kaže da je nakon poroĎaja pala u post

poroĎajnu depresiju jer je imala tešku i neizvjesnu trudnoću punu straha da neće iznijeti do

kraja i kad se beba rodila da je „pukla“ te je zato posjećivala psihijatra i pila antidepresive ali

nije bilo neke pomoći.Na pitanje što bi mogla učiniti za svog supruga, bez obzira na postojeću

situaciju, što bi njega usrećilo? Klijentica je izjavila da bi eto mogla nastaviti kuhati i redovito

održavati stan. Kada sam je pitala bi li to mogla napraviti? Klijentica je dala potvrdan

odgovor.Tijekom razgovora nastojala sam joj pokazati njezino sudbinsko područje u kojem se

nalazi, ali da isto tako postoji i područje slobodnog odabira i mogućnosti koje treba otkriti,

tako smo na temelju pitanja i potpitanja otkrili mnoge mogućnosti koje postoje u njezinom

životu. Sve mogućnosti stavila je na papir i kao i sve vrijednosti za koje se isplati živjeti i

tražila sam da ih posloži po prioritetu. Dok je ponovno iščitavala svoje bilješke počela se

smijati i rekla je kako nije baš sve tako crno i da ona zapravo i ima razloga dati sebi i braku

još jednu šansu. (promjena stajališta; odabir najsmislenije mogućnosti)

Za domaću zadaću dobila je da svakodnevno čita svoje mogućnosti i vrijednosti kako bi se

utvrdile u umu i ako joj što još padne na pamet da i njih upiše u svoje bilješke, takoĎer sam je

zamolila unutar njezinih mogućnosti i vrijednosti formulira svoje želje: što voli, o čemu sanja,

što bi htjela raditi ili čime se baviti? (derefleksija- usmjeravanje pozornosti na nešto drugo).

15

6. LOGOTERAPIJSKE TEHNIKE KORIŠTENE U TERAPIJI STUDIJE

SLUČAJA

6.a. Derefleksija

U ovom dijelu potrebno je kratko opisati logoterapijske tehnike koje imaju izrazitu

učinkovitost u radu s klijentima bilo da je riječ o terapiji ili klasičnom savjetovanju. Jedna od

najznačajnijih tehnika pri radu s klijentima je derefleksija koja se koristi kod klijenata koji

pate, što može dovesti do bolesti kroz hiperrefleksiju (prekomjerna pažnja) ili hiperintenciju-

(forsirana i pojačana nakana kojom se sprječava dogaĎanje onog što se silno želi, odnosno

obistinjenja ono čega se čovjek najviše boji) tehnika paradoksalne intencije ili obratne nakane

(Frankl, 2001.).

Logoterapijska tehnika derefleksija utemeljena je onome što je specifično humano, na

duhovnoj dimenziji (Lukas, 2011.) te omogućava klijentu zauzeti distancu od svoga Ja i

vlastitih problema, te usmjeriti pažnju u pronalaženju vrijednosti koje ga okružuju (Lukas,

1996.). Prema Lukas, „derefleksija pomaže terapeutu i pacijentu postupno uskraćivati

pretjeranu pažnju vlastitome Ja i njegovim slabostima, a postupno pojačavati pažnju za

sadržaje koji su svome Ja tuĎi“ (Lukas, 1996.:55). Potrebno je objektivizirati neurozu i

pomoći klijentu distancirati se od sebe samoga. Dakle, duhovno se treba distancirati od

duševnog (Frankl, 2007.). Derefleksija pomaže klijentu da se usredotoči na stvari koje imaju

vrijednost a da to nije samo osobno Ja i vlastite potrebe. Derefleksijom se umanjuje patnja

koju klijent hiperrefleksijom produbljuje. Ona „sadrži ključ do duhovne čovjekove slobode, u

kojoj ne trijumfiraju nagoni nego snaga volje i razuma“ (Lukas, 1996.:56).

Sa suprugom smo evaluirali provoĎenje zadanih zadataka od zadnjeg susreta. Suprug je

izrazio zadovoljstvo jer se nisu svaĎali, supruga je svakodnevno kuhala osim vikendom, kako

su se i dogovorili. I nakon dugo vremena ponovno su bili intimni.

16

Na sljedećem susretu vidno je bila bolje te smo tih 30 minuta vremena radili na željama koje

smo oblikovali u ciljeve i napravili jedan plan koji će joj kroz različite aktivnosti pomoći da

se ona i suprug bolje osjećaju kroz razvijanje zadovoljstva. Ciljeve smo podijelili po

područjima: profesionalni/edukacijski, financijski, fizički, emocionalno/obiteljski, duhovni i

društveni i unutar tih skupina uvrštavala je svoje ciljeve koje želi ostvariti. Ciljeve smo

podijelile na kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve. Da bi se motivirala za

formuliranje ciljeva: zamolila sam je da napravi kružnicu i da je podijeli 6 jednakih dijelova te

da od 1 do 10 ispiše stvarno stanje u kojem se sada nalazi po pitanju tih područja i da svako

označeno područje poveže i vidi kako sad izgleda stanje u kojem se nalazi po pitanju dosad

ostvarenog. Za mjesec dana bit će provjera jeli se što promijenilo.

Sa suprugom sam takoĎer radila na ciljevima kako bi i on aktivno radio na svome braku i

kako bi ga ti zadaci držali aktivnim u poboljšanju komunikacije i aktivnog slušanja svoje

supruge.

Na sljedećem susretu s gospoĎom, zajednosmoprolazile kroz označena područja i ciljeve te

tražile načine za provedbu istih. Kako smo svaki susret posvećivale odreĎenom području

života tako su se otkrivale dublje stvari. Navest ću samo neke koje su meni bile upečatljive.

Kad smo došle do duhovnog područja počela je plakati jer osjeća unutarnji sukob, krivnju i

mržnju prema sebi. Naime prije braka je bila u jednoj sedmogodišnjoj ljubavnoj vezi s

muškarcem X koji je bio oženjen za što ona nije znala… no i kad je saznala nastavila je tu

vezu, u meĎuvremenu on se rastao pa je mislila da je to prilika da se uda za njega, no on je

prema njoj bio indiferentan, hladan, ne bi se javljao mjesecima, a ona ga je čekala i takvo

stanje je trajalo sedam godina dok ga nije „ulovila“ s drugom i tada je završila ta romanca.

No, bezobzira što oni više nikad nisu bili zajedno on je bio i ostao njezina ne prežaljena

ljubav. Nakon kratkog vremena upoznala je svog sadašnjeg supruga i počela se intenzivno

družiti s njim, nakon mjesece druženja počeli su hodati i ona je bila sretna u vezi jer se on

totalno drugačije ponašao prema njoj nego bivši dečko zvani X.

Nakon roĎenja djevojčice su započeli njezini problemi. Kako je patila od depresije, nije imala

volje za izvršavanjem nikakvih obveza osim za skrb oko kćeri i od tada kćer je u fokusu, a

muža je totalno zapustila jer svu je njezinu pažnju zaokupila kćer. Kako je vrijeme prolazilo,

osoba X je došla u kontakt s njom što je nju izbacilo iz kolotečine, našla se s njim na kavi i

imala je potrebu pred njim hvaliti se kako je sretno udana, kako ima novi auto (koji je kupila

kako bi mu jednog dana mogla pokazati da je sposobna) te kako se udala za imućnog,

17

sposobnog i divnog muškarca. Od tada pa do sada živjela je dva života: jedan s njim, osobom

X u svojoj mašti i drugi je životarila koji je bio njezina realnost. Kako sama kaže nikada nije

izašla iz kuće a da maksimalno nije bila sreĎena i da sav novac koji joj muž daje oko 4000 kn

(zbog čega se tužila na inicijalnom razgovoru kako joj ne daje dovoljno) upucala bi na robu i

kozmetiku jer ako je negdje vidi ili sretne osoba X, da mu pokaže kako živi na visokoj nozi i

kako puca od zadovoljstva. Čak je i dijete lickala jer ako bi njezinu kćer vidio trebao bi se

diviti i zavidjeti joj na sadašnjoj sreći i stilu života. Zapravo, njezina je potreba bila pokazati

mu što je izgubio, kakvu je ženu ostavio i kakvo je dijete s njom mogao imati. Tijekom

trajanja braka ona se nekoliko puta nalazila na kavi s osobom X i pokušavala impresionirati

svojim statusnim simbolima, uspješnim brakom i prekrasnom obitelji, no istovremeno je

osjećala bol i patnju jer mu se na neki način htjela osvetiti… pokazati mu kakvu je ženu

izgubio. Kada bi nakon svake te kave dolazila kući, osjećala bi se prazno, jadno i plakala bi

zbog vlastite nemoći da jednom završi taj kontakt.

Kad bi nastao mali problemčić izmeĎu nje i supruga ona bi odlazila u svoj imaginarni svijet i

maštala kako bi joj s osobom X bilo bolje. Kako bi njemu kuhala, prala, održavala kuću,

pružala mu pažnju i nježnost, sve ono što nije radila u svojoj realnosti. Pitanjima i

potpitanjima nastojala sam joj pomoći da sama uoči vlastite iluzije koje traju godinama i to je

na neki način postalo kondicionirano ponašanje. Kako je vjernica, to je izazivalo sukob u njoj

jer se na neki način smatrala preljubnicom pa sam joj ponudila pomoć oko pripreme za

životnu ispovijed na što je ona s radošću prihvatila. Početni grč i bol, sram koji je bio na

njezinom licu dok je pričala tu svoju tajnu polako je popuštao. To je upravo ono što nikad

nikome nije govorila, bojala se da će je drugi osuditi ako bi saznali, bojala se i Bogu to

priznati i zato je mrzila sebe i osjećala krivnju. I upravo dok je govorila o tome o čemu se

bojala govoriti grč je nestao (paradoksalna intencija), a posebice je ljekovita bila životna

ispovijed. Ta ispovijed je bila ključna u njezinom životu da konačno može prihvatiti sebe,

svoju obitelj i Boga kao onog koji je ljubi, što je pridonijelo razvijanja intimnih odnosa… s

Bogom, suprugom i djetetom. Kroz doživljaj „novog roĎenja“ klijentica se osjeća slobodno,

spokojno, bez grižnje savjesti i osjećaja krivnje. Prema njezinim izjavama, duhovna dimenzija

joj otkriva novu perspektivu sagledavanja važnosti braka i bračnog zajedništva.Klijentica se

nakon ispovijedi i susreta sa mnom po posljednji put vidjela na kavi s osobom X i tad je

zapravo doživjela osloboĎenje od vlastitih iluzija da on nipošto nije osoba za nju i da ga ne

voli. Kaže da dok su razgovarali i dok ga je promatrala, njezina je slika o njemu pukla i

srušila se kao kula od karata i tad je po prvi put osjetila mir u duši i spokoj.

18

6.b. Paradoksalna intencija

Kod paradoksalne intencije kod klijenta koji pati zbog odreĎene fobije treba poželjeti upravo

ono čega se boji (Frankl, 2001.). Smisao paradoksalne intencije je željeti nešto što je u

normalnim okolnostima apsurdno i upravo to stvara humor i oslobaĎa od paničnog straha

(Lukas, 2011.). U paradoksalnoj intenciji primjenjuje se temeljna sposobnost distanciranja od

samoga sebe, vlastite neuroze i uči u područje humora. Ona je prikladna u liječenju

opsesivnih, kompulzivnih i fobičnih stanja koja se temelje na anticipiranom strahu koji treba

ismijati, a to znači koristi humor (Frankl, 2001.). Budući je kratkotrajna i kako se njome lako

rukovodi, primjena paradoksalne intencije donosi zadivljujuće učinke. Ona se ne koristi samo

u borbi protiv fobija, već u svakoj situaciji kad treba neutralizirati neki strah. TakoĎer je

primjereno odgojno sredstvo (Lukas, 1996.). Prema Lukas, s paradoksalnom intencijom

„terapeut ima mogućnost da pacijentu-čije je samopouzdanje i životna hrabrost uopće

potištena zbog problematike u kojoj se nalazi-stavi pred oči zašto je, unatoč svemu, sposoban

i kakve duhovne snage u njemu drijemaju… ako ih je samo voljan mobilizirati“ (Lukas,

1996.:51-52).

Nakon nekoliko tretmana ona je druga osoba koja ima volju boriti se, koja ima volju mijenjati

stvari. Kad smo došle do emocionalnog i obiteljskog područja radila sam na osvještavanju

njenog odnosa prema sebi, stavu o sebi i svega onoga što je napisala u svoje bilješke o

mogućnostima i vrijednostima, a meĎu njima je bila i ljubav i toplina njezina muža. Ono što

sam smatrala važnim usmjeriti pažnju na ljubav i brižnost njezina muža i osvijetliti važnost

tih vrijednosti koje ona ima u svome slobodnom području, tako je malim koracima počela

raditi na popravljanju odnosa s mužem. Više se brinula emocionalno za njega, često ga je

počela pohvaljivati, zahvaljivati mu za ono što on čini za nju i malu. A kao uzročno

posljedična veza, on više ne prigovara, ima veću potrebu baviti sa svojom obitelji. Često

zajedno putuju, organiziraju zajedničke izlete. (promjena stajališta)

TakoĎer sam smatrala potrebnim i proraditi na ulogama, budući je došlo do zamjene uloga,

trebalo je osvijestiti i proraditi na važnosti i značenju uloga i na tome sam paralelno radila sa

19

supružnicima kao i na jasnom postavljanju granica, posebno s majkom koja ima poteškoća u

postavljanju granica s djetetom. (tehnika obiteljske i sistemske terapije)

Zamolila sam je da napiše listu svih svojih vrlina i listu svih postignuća i priznanja koja je

dobila i kroz dva tjedna do slijedećeg našeg susreta trebala je dva puta dnevno čitati svoje

liste i ako se još nečega sjeti da nadopuni listu kako bi jačala samopoštovanje i

samovrednovanje.

Tijekom slijedećih susreta radile smo na razvijanju volje u obavljanju kućanskih poslova

usmjeravajući fokus sa sebe na one koje voli i kojima bi to puno značilo. Tako da kućanski

poslovi su sad dobili smisao u njezinom životu, a muž se trudi uvijek pohvaliti i sve ono što

je ona doma napravila.

Do sada smo imali 10 susreta, mlada gospoĎa je puno bolje na svakom području no još uvijek

ima oscilacija od ushićenja u braku do osjećaja da opet nešto ne valja. Nastojimo držati

kontinuitet zadovoljstva bez obzira na trenutne životne situacije. Nakon par mjeseci njezina je

kružnica puno bolja što u njoj pojačava osjećaj vrijednosti i da zaslužuje biti voljena, što je

ujedno i njezin suprug primijetio.

Suprug je izrazito zadovoljan novonastalom situacijom. Izražava zadovoljstvo u pogledu

privrženosti i intimnosti sa suprugom kao i osnaženost u pogledu odnosa s kćerkom. Sada su

puno prisniji i više se supruga ne stavlja izmeĎu njih dvoje. On takoĎer radi na svojim

ciljevima. Kako je supruga pokrenula vlastiti posao, on joj je savjetnik i pomaže u razvoju

posla.

Dokle god osoba pokazuje pozitivan stav prema stanju u kojem se nalazi i ima motivaciju i

snagu za rješavanje konflikta, dotle postoji mogućnost prevladavanja meĎusobnih nesloga

(Lukas, 1996.).

Sljedeći naši susreti su se temeljili na evaloiranju novonastalih situacija. Suprug primjećuje

promjene na svojoj supruzi od toga da je ona sama zadovoljnija svojim životom, da je veselija

(izgubila 5 kg) što utječe na njezino samovrednovanje. Više se bavi kućanskim poslovima,

više vremena posvećuje njemu, daje mu komplimente, ugaĎa mu u nekim sitnicama koje su

njemu važne, pohvaljuje ga za ono što on čini po kući jer i on želi sudjelovati u kućanskim

poslovima. Više vremena provodi kod kuće i zajedno nastoje odgajati kćer. Kad otac nešto

zabrani sad ima i podršku mame, što prije to nije bilo moguće. Priznaje kako su odnosi s

20

kćerkom svakim danom sve bolji i bolji. Dok je mama na treningu, on to vrijeme nastoji

provesti s malom u parku, igrajući se zajedno. Više su usmjereni jedno na drugo nego na sebe.

Supružnici su izrazili želju da bi još neko vrijeme dolazi jednom u dva mjeseca jer im to

predstavlja zadaću koje se trebaju držati, budući će mi podnijeti izvješće kakvi su bili i na taj

način razvijaju svjesnost o onome što su se zajedno dogovorili i kako će raditi na poboljšanju

braka i odnosa u braku, dok to ne postane njihova usvojena navika, jer su prepoznali važnost i

smisao življenja u tom braku.

Supruga je posebno sretna zbog obnovljenog odnosa i pomirenja s Bogom i otkrivanjem te

duhovne dimenzije. Ona smatra da nakon nekoliko mjeseci aktivnog rada na svom braku i

aktivnog razvijanja odnosa s Bogom osjeća se jačom, snažnijom i cjelovitijom. Ta duhovna

dimenzija joj pomaže u prevladavanju stresnih situacija i pronalaženju smisla u svojoj

svakodnevici.

Ovaj model savjetovanja predstavlja žarišnu točku procjene i intervencije te pomaže u

pronalaženju smislenih životnih ciljeva. TakoĎer pomaže klijentima živjeti produktivno

unatoč osjećajima tjeskobe i frustracije i pomaže u otkrivanju pozitivnih mogućnosti u

svakodnevnim aktivnostima (Wong, 1998.).

ZAKLJUČAK

Kako je naglasak u ovome radu na logoterapijskom pristupu u bračnoj i obiteljskoj terapiji,

duhovnost i duhovno predstavlja temeljni konstrukt ovoga rada. U kontekstu toga, važno je

bilo definirati i razumjetipojam duhovnosti kao način života koji pruža pogled na svijet,

moralne standarde i obrazac života. Govor o duhovnosti uključuje osobna subjektivna

iskustva i doživljaje pojedinaca koji potiču pozitivnu promjenu (Carlson i Erickson, 2002.) te

imaju tendenciju osloboditi pojedinca iz beznaĎa, izolacije, tjeskobe i otvoriti ga prema

harmoničnom življenju (Aponte, 2002.). Duhovnost predstavlja univerzalnu dimenziju koja

21

daje smisao postojanju te postaje moralni životni standard i moralna veza meĎu ljudima koja

se očituje humanošću (Aponte, 2002.).

Govor o duhovnosti u fokusu ima govor o ljepoti, opraštanju, ljubavi, milosrĎu i suosjećanju.

Duhovnost se izražava kroz socijalnu pravdu, obitelj i društvenu zajednicu (Carlson i

Erickson, 2002.). Za Frankla duhovno je ono što je specifično ljudsko i zato sam imala

potrebu pozabaviti se ovom temom, jer to duhovno uključuje slobodu, odgovornost, traganje

za smislom i povrh svega njegovanje ljubavi (Lukas, 2013.), a sve to zajedno je izuzetno

važno za uspješno bračno i obiteljsko funkcioniranje Stoga u duhovnosti vidim izuzetan

resurs za osnaživanju bračnih i obiteljskih odnosa u teškim kriznim situacijama posebice kada

je riječ o logoterapijskomdoprinosu u radu s bračnim partnerima koji se očitujeu razvoju

potencijala i poticanju intimnosti veze meĎu supružnicima kroz otkrivanja osobne vrijednosti

i jedinstvenosti, ostvarivanju ciljeva koji pridonose boljim meĎusobnim odnosima. I kao

najvažnije, doprinos koji se očituje je u poticanju istinske ljubavi kroz samonadilaženje i

nesebično darivanje (Schulenberg, SchnetzermWinters i Hutzell, 2010.).

O vrijednostima i značajkama duhovnosti kao i njezinim implikacijama na osobnoj,

obiteljskoj i široj društvenoj razini govore mnogi autori i suvremena istraživanja (Carlson i

Erickson, 2002.). U ovom radu poseban naglasak je stavljen na sagledavanje duhovnosti s

logoterapijskog aspekta koji predstavlja osobno razumijevanje stvarnosti koje kod klijenata

oblikuje poimanje smisla života, obitelji, roditeljstva. Duhovnost im daje važne odgovore na

brojne životne situacije, ulijeva im nadu i smisao u teškim životnim trenucima te potiče na

djelotvorne akcije.

Mnoga istraživanja (Worthington, Kurusu, McCullough, i Sandage, 1996, prema Carlson,

Erickson, 2002), potvrĎuju da posjedovanje snažne vjere omogućava viši stupanj zadovoljstva

obiteljskim životom, veću povezanost unutar obitelji, viši stupanj osobne sreće, kao i višu

razinu socijalne podrške. Duhovnost predstavlja snažan resurs za uspješno suočavanje obitelji

sa životnim poteškoćama.

22

LITERATURA

1. Anandarajah, G. &Hight, E. (2001). SpiritualityandMedicalPractice:

UsingtheHopeQuestions as a Practical Tool for SpiritualAssessment. American

FamilyPhysician, 1; 63 (1), 81-89.

2. Aponte, H. J. (2002.) Spirituality: TheHeartofTherapy.

SpiritualityandFamilyTherapy,13 (1/2), 13-27.

3. Booher, R. (2006). SpiritualityinTherapy: AnIntegrativeReview.

MasterofScienceDegreeinMarriageandFamilyTherapy.Stout:

TheUniversityofWisconsin. Preuzeto s:

http://www2.uwstout.edu/content/lib/thesis/2006/2006booherr.pdf (12.04.2014.)

4. Carlson, D. T. i Erickson J. M. (2002.) A

ConversationAboutSpiritualityinMarriageandFamilyTtherapy:

Exploringthepossibilities. Chicago: TheHaworthPress, Inc.

5. Coffey, A. D. (2002). Spirituality: LivesandRelationshipsinFamily-

TherapyConceptsandPractices. SpiritualityandFamilyTherapy, 13 (1/2), 29-52.

6. Dučkić, A. (2012). Doprinos duhovnosti u jačanju kohezivnosti i otpornosti u

obiteljima pripadnika karizmatskih zajednica. Pravni fakultet: specijalistički rad.

7. Ellison, C. G. &Levin, J. S. (1998). TheReligion-Health Connection: Evidence,

Theory, and Future Directions. Health, EducationandBehavior, 25 (6), 700-720.

8. Frankl, V. (2001). Ţivot uvijek ima smisla. Zagreb: Oko 3 ujutro.

9. Frankl, V. (2001). Bog kojega nismo svjesni. Zagreb: Oko 3 ujutro.

10. Frankl, V. (2007). Vremena odluke. Đakovo: UPT.

11. Frankl, V. (2009). Psihoterapija i egzistencijalizam. Smisao i duševno zdravlje.

Beograd: Žarko Albulj.

12. Frankl, V. (2011). Patnja zbog besmislenog ţivota. Đakovo: UPT.

13. Griffith, B. A. i Rotter, J. C. (1999.) FamiliesandSpirituality: Therapists as

Facilitators. Counselingandtherapy for couplesandfamilies. TheFamilyJournal, 7 (2),

161-164.

14. Joanides, C. J., Joanning, H. &Keoughan, P. (2000).

TowardsanUnderstandingofReligiousPeople' s

PerceptionsandLivedExperiencesofReligionandSpirituality: Implications for

MarriageandFamilyTherapists. JournalofFamilySocialWork, 4 (3), 79-97.

23

15. Kloosterhouse, V. &Ames, B. D. (2002). Families' UseofReligion/Spirituality as a

PsychosocialResource. HolisticNursingPractice, 17 (1), 61-76.

16. Lantz, J. &Harper, K. (1991). SelftrancendenceinMeritalTherapy. TheInternational

Forum for Logotherapy, (14), 1.

17. Levin, J. (2001). God, Faithand Health.ExploringtheSpirituality-Healingconnection.

New York: JohnWileyandSons, Inc.

18. Lukas, E. (1996). I tvoja patnja ima smisla. Zagreb: Oko 3 ujutro.

19. Lukas, E. (2006). Duhovna psihologija. Izvori smislena života. Đakovo: UPT.

20. Lukas, E. (2011).

WertfülleundLebensfreude.LogotherapiebeiDepressionenundSinnkrisen. Wien: Profil

Verlag, (4).

21. Lukas, E. (2013). Što nas u ţivotu pokreće. Logoterapijski pristupi. Zagreb: Oko 3

ujutro.

22. Marterella, M. K. &Brock, L. J. (2008). ReligionandSpirituality as a

ResourceinMaritalandFamilyTherapy. JournalofFamilyPsychotherapy, 19 (4), 330-

345.

23. Miller, M. M.; Korinek, A. i Ivey, D. C. (2004.) Spiritualityin MFT Training:

DevelopmentoftheSpiritualIssuesinSupervisionScale. ContemporaryFamilyTherapy,

26 (1), 71-81.

24. Mrdjenovich, A. J. (2009). UniversityCounselingCenterPracticesRegardingGuidance

on the Health EffectsofReligious/SpiritualInvolvement.Dissertation. Toledo:

TheUniversityofToledo. Preuzeto s:

https://etd.ohiolink.edu/rws_etd/document/get/toledo1256083041/inline (10.05.2014.)

25. Murdock, V. (2005). GuidedbyEthics:

ReligionandSpiritualityinGerontologicalSocialWorkPractice.

JournalofGerontologicalSocialWork, 45 (1/2), 131-154.

26. Nedumaruthumchalil, G. &College, I.(2009). The Role

ofReligionandSpiritualityinMarriageandFamilyTherapy.

JournalofPastoralCounseling, 44, 14-58.

27. Plumb, A. M. (2011). SpiritualityandCounselling: Are CounsellorsPrepared to

IntegrateReligionandSpiritualityintoTherapeuticWorkwithClients? Canadian

JournalofCounsellingandPsychotherapy, 45 (1), 1-16.23.

28. Rothman, J. (2008). Spirituality: WhatWeCanTeachAndHowWeCanTeachIt.

JournalofReligionandSpiritualityinSocialWork, 28 (1), 161-184.

24

29. Seeman, T. E., Dubin, F. L. &Seeman, M. (2003). A CriticalReviewoftheEvidence for

BiologicalPathways. American Psychologist, 58 (1), 53-63.

30. Schulenberg S. E, Schnetzer, L. W., Winters& R. R. Hutzell(2010).Meaning-

CenteredCouplesTherapy: LogotherapyandIntimateRelationships.

JournalofContemporaryPsychotherapy, (40) 2, 95-102.

31. Stuart, M. i Contry, Y. (2004.) Promoting a Family’s PhysicalandMental Health

andWell-Being. Promotingthe Health andWell-BeingofFamiliesDuringDifficultTimes.

TheUniversityofArizonaCooperativeExtension, 1-3. Posjećeno na:

http://ag.arizona.edu/sfcs/supporting_families/pdf/fs%202%20family%20physical%20

andmentalhealth__final.pdf

32. Tanyi, R. A. (2006). Spiritualityandfamilynursing:

spiritualassessmentandinterventions for families. JournalofAdvancedNursing, 53 (3),

287-294.

33. Walsh, F. (2006). StrengtheningFamilyResilience. New York: TheGuilfordPress.

34. Walsh, F. (2010). SpiritualDiversity: MultifaithPerspectivesinFamilyTherapy.

FamilyProcess, 49 (3), 330-348.

35. Wong, P. T. P. (1998). Meaning-CenteredCounseling. In P. T. P. Wong& P. S. Fry’s

Theoriesofpsychopathologyandpersonality, 395-435.