magarčić i koza (oko 1840.)
TRANSCRIPT
Zivot umjetnosti, 15-16, 1971, izdavac: Matica hrvatskamichelangelo
gr igolet t i
por t re t giovanni ja mi lan i ja (1839. )
207
208
Talijanski grad Pordenone, novo središte provincije u pokrajini Fri- uli — Venezia Giulia, obiljeio je osnivanje svoga gradskog muzeja, smještenog u nedavno obnovljenoj i restauriranoj palai Ricchieri, ve likom izlobenom manifestacijom »Michelangelo Grigoletti e il suo tempo«. Ovom se izlobom porde- nonski muzej htio oduiti svom is taknutom slikaru sugraaninu koji je roen 1801, a umro u Veneciji tono prije stotinu godina ostaviv ši velik broj radova rodnome gra du; osim toga elio je pruiti širo ku panoramu ne samo talijanskog nego uope srednjoevropskog sli karstva od posljednje etvrtine 18. stoljea do sedamdesetih godina prošloga s namjerom da prikae umjetnika zbivanja u svim onim središtima s kojima je Grigoletti bio povezan. Izloba je tako po stala jednom od najznaajnijih iz lobenih manifestacija retrospek- tivnog karaktera u toku ove godi ne prerastajui svoju primarnu na mjenu i otvara'jui niz problema neosporno znaajnih i aktualnih za povijest umjetnosti i umjetniku kr i t iku. Vanost te izlobe povea va reprezentativni katalog koj i , uz dvadesetak tabla u bojama, više od dvije stotine reprodukcija u crno- -bijelom i uz opširne biografije u- mjetnika, opise izloenih slika i bi bliografiju, donosi tekstove istak nutih povjesniara umjetnosti Giu lia Carla Argana, Decia Gioseffija, Elene Bassi, Guida Perocca, Marca Valsecchija i Elfriede Baum, histo riara Angela Filipuzzija i histori ara kulture Marija Praza, a uz to opširan prikaz Grigolettija i nje gova vremena od direktora porde-
michelangelo grigoletti i njegovo doba uz izlobu u pordenoneu 4. 4 . - 2 7 . 6. 1971.
kruno prijatelj
209
nonskog muzeja Giuseppea M. Pila, zaslunog organizatora ove izlobe i autora više knjiga i studija o sta rom venecijanskom slikarstvu.
Da bismo bar u kratkim crtama iz nijeli sadraj ove zanimljive izlo be, nastojat emo dati bitne ka rakteristike predstavljenih autora i spomenuti najvanija djela koja su u Pordenone za ovu priliku pre nesena ne samo iz talijanskih mu zeja, crkava i privatnih zbirki, nego i iz muzeja i galerija Bea, Varšave, Bordeauxa i Ljubljane.
Sama izloba, znalaki i smiono postavljena u dvoranama gotike palae na ijim se zidovima još vide ostaci nedavno otkrivenih gotikih i renesansnih fresaka, zapoinje slikom ideologa klasicistike slikar ske dogmatike, u svoje doba pre tjerano slavljenog, a kasnije pot puno podcjenjivanog i zapostavlje nog Antona Rafaela Mengsa (1728. — 1779.), umjetnika eškog podri jetla, njemake narodnosti i rim skog boravišta. Na njegovoj slici »Alegorija Muzeja i Povijesti« po sebno je zanimljiva ideja apoteoze muzejske institucije kao produkta neoklasinog, i l i , bolje, iluministi- kog duha. Premda su takoer sljedbenici strogih klasicistikih teorija i doktrina, mnogo su likovno svjeiji i spontaniji njegovi suvre menici iz obitelji Lampi: otac Giam- battista stariji (1751. —1830.) i sin Giambattista mlai (1775.—1835.), porijeklom iz Trentina, a aktivni u Beu, Rimu, Varšavi i Petrogra- du, iji portreti imaju neku dis kretnu eleganciju pod uplivom en gleske portretistike 18. stoljea, o emu svjedoe oev beki »Portret dviju djevojica« i sinovljev »Por tret grofa Potockog« iz Varšave.
Andrea Appiani (1754.—1817.), najistaknutiji slikar Napoleonova vremena u Lombardiji, prema i jem je bekom portretu cara na slikan i Napoleonov portret što ga je maršal Marmont poklonio šiben skim franjevcima samostana sv. Lovre (o njemu sam svojedobno pisao posebnu studi ju), unosi u svoje slikarstvo, koje nisu mogle umrtviti stroge klasicistike teo rije, oite odjeke renesansnog sli karstva svoga zaviaja. Dva Appia- nijeva portreta Antonija Canove i Uga Foscola, slikana izvanredno svjee, u kojima se moe naslutiti duh i stil Alessandra Longhija, ima ju ne samo oito kulturnopovijesno znaenje, nego odraavaju i veliki talent autorov.
elei posebno istaknuti veze autora zastupljenih na ovoj izlobi i naših krajeva, spominjemo ovu zanimljivost: Teodoro Matteini (1754.—1831.), slikar toskanskog podrijetla i glavni nosilac neokla- sinih stilskih stremljenja na vene cijanskoj akademiji, pojavljuje se i u Dalmaciji, s oltarskom palom sv. Augustina, sv. Jakova i sv. Ivana Evaneliste koji su komponirani — usprkos teoretskim postavkama autorova uenja — u izrazitom ba roknom duhu s naglašenom pate tikom u dranju i u kontrastnim igrama svijetlih i tamnih ploha. Tu sliku ovdje posebno spominjem stoga što je Matteini — uz neke portrete i veliku klasicistiku kom poziciju »Atilije Regul izlazi iz Be- lonina hrama da bi pošao u Kar- tagu«, koja predstavlja »slubeni« i dogmatski rezultat njegova sli karstva — zastupljen portretom Ivana Domenika Garanjina, ista knutog trogirskog plemia i fran cuskog guvernera Dubrovnika i Boke, brata ekonomista Ivana Luke Garanjina i neaka istoimenog splitskog nadbiskupa i crkvenog pisca koji je kod Morlaitera naru io poznati barokni oltar sv. Duj- ma u splitskoj katedrali i u nj pre nio kosti solinskog muenika iz Boninova oltara. Ovo platno, koje se danas nalazi u privatnom vlasni štvu u Trstu, a do ove izlobe ne-
objelodanjeno, nastalo je u Vene ciji 1794. i kvalitetni je rad ovog autora koji se, slikajui neslubene portrete, nadahnjuje poput Appi- anija engleskim slikarima druge polovice 18. st. Reynoldsom, Rom- neyem, Gainsboroughom ili Law- renceom, iji su elegantni, rafini rani i diskretni portreti imali ve likog odjeka i kod talijanskih sli kara.
Izvanredno je zanimljiv na izlobi izbor skulptura Antonija Canove (1757.—1822.) koji je zastupljen i kao slikar. Njegov portret veneci janskog antikvara Amedea Svajera, na kome je lik tog trgovca umjet ninama dan s izrazitom groteskno- -kar'ikaturalnom komponentom, pokazuje upravo zapanjujuu slo bodu slikarskog tretmana, osobito u moda svjesno nedovršenim par tijama. Slina se sloboda na drugi nain moe osjetiti i u portretu mlade ene Settimije Palazzi na stranici istrgnutoj iz bloka. Takav Canova, danas nama mnogo blii, sasvim je drugaiji od onoga sa poznatih skulptura od kojih su neke izloene i na ovoj izlobi s original nim sadrama, kao svjedoanstvo jednog vremena i putokaz cijeloj generaciji slikara i kipara.
Kako izloba eli ukazati na para lelna slikarska zbivanja u itavoj srednjoj Evropi, zastupljeni su na njoj i slikari izvan Italije. Od Jose- pha Kreutzingera (1757.—1829.), bekog dvorskog slikara, izloena su dva izraajna portreta iz beke Österreichische Galerie, koja su još jedna potvrda da hladne teorije ne mogu potpuno ugušiti slikarski talent. To se zapaa i kod Dome- nica Pellegrinija (1759.—1840.), iji je portret Mme Junot sa ker kom iz Bordeauxa svjedoanstvo engleskih utjecaja u ranom talijan skom ottocentu i jedna od najbo ljih slika na izlobi.
Furlanac Giuseppe Bernardino Bi- son (1764.—1844.), koji je dugo djelovao u Trstu, izraziti je pejza- ist. On nastavlja venecijansku ve- dutistiku tradiciju kroz zapravo ve romantinu prizmu. Njegovi imaginarni pejzai, u kojima još ivi duh Marca Riccija, i njegove vedute Venecije s oitim remini scencijama na Canaletta i Guardi- ja, pokazuju originalnost ovog pro vincijalca kojega naše vrijeme sve više cijeni, jer se znao u isti mah oslanjati na tradiciju i ostati svoj odraavajui svoje vrijeme.
Neku puku svjeinu, koja ima iz vore u tradiciji Piazzettina kruga, imaju dva portreta Lattanzija Que- rene (1768.—1853.), a vedute Ve necije Giuseppea Borsata (1770. do 1849.) i Giovannija Migliare (1785. do 1837.) još su jedan dokaz konti nuiteta canalettovske tradicije ko ja se odrala za itavog 19. st. O tome govore i djela dvojice slikara bokeljskog porijekla, Karla i Ivana Krstitelja Grubaša, kojima smo ne davno posvetili posebne priloge.
Zanimljiv je i slikar Natale Schia- vone (1777.—1858.), roen u Chi- oggi, za kojega se ne zna kri je li mu se u imenu i hrvatsko podri jetlo njegovih predaka. Smatran prototipom predstavnika sladunja vog ottocenta zbog brojnih ensk'h likova proetih dopadljivom i pla ljivom notom, ovaj slikar — iji se jedan crte perom s likom pje snika Ivana Bizzara uva u zbirci dra C. Fiskovia u Orebiu — zna katkada nasjkati portrete pune ivotnosti i enske aktove u ijem svjeem tretiranju inkarnata ive izravno primljeni odjeci sa platna velikih majstora mletakog cin- quecenta.
Zanimljiv je izbor slika Odorica Politija (1765.—1846.), Matteini- jeva nasljednika na venecijanskoj akademiji, koji na izloenim skica ma mitoloških i bibli jskih kompo zicija i osobito na portretima gro fova Bartol ini ja pokazuje kako su ti umjetnici esto u sebi nosili spontanost, svjeinu i vezu s veli kom tradicijom slikarstva na lagu-
domenico pel legr ini
por t re t ge junot d 'a lbrantes s kerkom (1805.)
210
211
nama, ali su ih kod definitivnih re alizacija gušili strogi kanoni no vog uenja koje je i samom Goe- theu u Assisiju stavilo mrenu na oi pred freskama Giotta kad je, opisujui taj jedinstveni gradi Umbrije, našao rijei pohvale je dino za mali antiki hram.
Slijedei tako autore izlobe kro nološkim redom dolazimo do Slo venca Josipa Tominca (1790. do 1866.) iz Gorice koji je u Porde- noneu zastupljen nizom portreta. Ta djela dovoljno svjedoe o kva liteti i originalnosti ovog majstora koji zna izvanredno prodrijeti r nsihologiju prikazanog lika, s ne kom zapravo simpatinom nijan som tvrdoe u obradbi, koja ima izvor u njegovu pukom i provin cijskom podrijetlu, a daje mu ne obinu dra.
Venecijanac Francesco Hayez (1791. do 1882.), koji je cijeli svoj ivot proveo u Lombardiji gdje se sma tra nekom vrstom slikarskog pan dana Manzoniju, pripada više te matikom nego obradbom romanti zmu. Posebno su me na izlobi za udili njegovi izvanredni odnosi bijelih ipaka i crnih velova na portretima Princeze di Sant' Anti- mo iz Napulja i Done Mariquita d ' Adda Falco iz Venecije.
Izlobu zanimljivo upotpunjuju portreti istaknutih bekih slikara Ferdinanda Georga Waldmullera (1793.—1865.) i Friedricha von Amerlinga (1803.—1887.), zastu pljenih i u našim gradovima dje lima koja, pokazujui vrhunske do mete bekog bidermajera, potvr uju i jedinstvenost ovoga sred njoevropskog kruga uza sve razno like specifinosti pojedinih krajeva u vrijeme kad su Lombardija i Ve- neto, Austrija i eška, Hrvatska i Slovenija pripadale istoj velikoj Habsburškoj Monarhiji.
Mimoilazei neke manje zanimljive austrijske (Winterhalter, Eybl) i mletake (Lipparini, Felice Schia- voni) slikare dolazimo do samoga Michelangela Grigolettija (1801. do 1870.) od kojega je izloeno deve desetak slika i crtea. U tom opse
nom opusu pordenonskog slikara, kojemu je takoer puko porijeklo dalo diskretan provincijski prizvuk s mnogo drai, posebno treba spo menuti »Skupni portret obitelji Fossati«, »Portret Virginije Sarto- relli« iz Venecije i rimski »Portret mlade ene«, koji ulaze u antologiju talijanskog portreta prošloga sto ljea. Dok su njegova, u svoje vri jeme toliko slavljena, djela poput historijske kompozicije i »I due Foscari« iz 1838. iz bekog Kunst- museuma i goleme ostrogonske pale »Uznesenja Marijina« iz 1846. danas sasvim daleka i tua, moe se u nekim pripremnim skicama za ove radove uoiti neosporni majstorov talent koj i — uz por trete — još više dolazi do izraaja u nekim malim kompozicijama po put izvanredno svjeeg platna »Ma- gari i koza«. Zanimljivo je, ipak, napomenuti da je za svoja velika spomenuta platna oito traio iz vore kod Tiziana i Veronesea u e lji da se nadovee na veliku mle taku renesansnu tradiciju.
Pordenonska izloba završava ni zom Grigolettijevih uenika koji za pravo ve zastupaju akademski rea lizam. To su Pompeo Maria Molmen- ti (1819.—1894.), koji nas u svom portretu iz Ca' Pesaro podsjea na ranog Bukovca, Tranquillo Cremo na (1837.—1878.), ije je skicozno slikarstvo, proeto romantinim dahom sa sentimentalnim prizvu kom, bilo veoma popularno i omi ljeno u svoje doba, Giacomo Fa- vretto (1849.—1887.), kojega je takoer publika rado prihvatila zbog njegovih realistikih vješto slikanih genre-scena, te Federico Zandomeneghi (1845.—1917.), vre menski najkasniji autor na izlobi, koji je od 1874. boravio u Parizu gdje je ostao do smrti povezan osobnim i umjetnikim vezama s Manetom, Degasom, Renoireom i Cézanneom. Njegov portret Diega Martellija iz Firenze, koji zaklju uje izlobu, govori o jednom no vom vremenu i uvodi nas u sasvim novi slikarski svijet.
alimo što na izlobi nije bio za stupljen i Grigolettijev ak iz na
ših krajeva, zadarski slikar Ivan Skvarina (1821.—1891). On, isti na, po kvaliteti zaostaje za ovima izabranim strogom selekcijom iz plejade Grigolettijevih aka, ali vjerujem da bi se meu njegovim ranim splitskim portretima, a po sebno u skupini portreta i krajo lika koj i se nalaze u zbirci Walach u Milanu, moglo nai djelo koje bi ga dostojno zastupalo na ovoj iz lobi.
Rezimirajui dojmove sa ove izlo be koja je, kako smo napomenuli, znaajna i za našu povijest umjet nosti zbog poticaja na usporeiva nje sa slikarskim zbivanjima u na šim krajevima, zbog umjetnika ija se djela nalaze i u našim gra dovima i koji su bili uitelji na šim umjetnicima, pa i zbog por treta naših l judi, elio bih izdvo jit i nekoliko napomena koje sam, navodei naše umjetnike u tom razdoblju od Reggia i Martinija preko Karasa i Stroya do Skvar- ine i Salghettija i slavonskih pej- zaista, iznio na okruglom stolu talijanskih i stranih strunjaka organiziranom prije otvaranja izlo be (razgovor je emitiran i preko talijanskog radija).
elim na prvom mjestu istaknuti kako se ova izloba uklapa u ten denciju revizije, a u nekim slua jevima i revalorizacije, evropskog slikarstva od kraja settecenta do sredine druge polovice ottocenta. Ta je tendencija imala sline etape u izlobama Josipa Tominca u Go rici i Ljubljani 1966.—1967, Ange- like Kaufmann u Bregenzu i Beu 1968.—1969. i Andree Appianija u Milanu 1969.—1970. Dodat u uz to kod nas organizirane izlobe ri jekih slikara 19. stoljea u Rijeci god. 1954, splitskih slikara 19. sto ljea u Splitu 1959. i »Slikarstvo 19. stoljea u Hrvatskoj« u Zagre bu 1961., te izlobu Mihajla Strova u Ljubljani i Zagrebu ove godine. Te su manifestacije omoguile da se na nov nain odredi naš odnos prema slikarstvu neoklasike, ro mantizma i akademskog realizma izvan Francuske, koje se donedav-
teodoro mat te in i
por t re t d jevojke (1797.)
212
prazni akademizam otupljivao ri jetke slikarske bljeskove, crpli su njihovi autori svoje izvore u Tizi- anu i Tintorettu, makar su esto bili slijepi za sr i suštinu njihove slikarske rijei. Velika venecijan ska slikarska tradicija najkreativ- nije se nastavila u portretu, o e mu nam ova izloba daje izvanre dne primjere poevši od spome nutog jedinstvenog Canovinog por treta antikvara Svajera, u kome je protagonist klasicizma svjesno za boravio strogu gramatiku svoje li kovne religije, pa do samog Grigo- lettija, iji su neki portreti, u ko jima su usporedo prisutni mleta ka koloristika komponenta re nesansne derivacije i specifini duh mletake portretistike sette centa, najvei domet samog slikara i jedan od najveih u itavom otto centu ne samo na lagunama ve i u Itali j i.
Sve ovo, tek nabaeno, govori nam o znaenju ove izlobe što daleko prelazi granice mjesta koje ju je priredilo i svoga skromnog naslo va, a prethodi jednom još znaaj nijem pothvatu što ga muzej u Pordenoneu ve priprema: retro spektivi najveeg slikara kojega je taj grad dao talijanskoj i evropskoj povijesti umjetnosti — Giovannija Antonija da Pordenone (1483. do 1539.).
por t re t giovanni ja mi lan i ja (1839. )
207
208
Talijanski grad Pordenone, novo središte provincije u pokrajini Fri- uli — Venezia Giulia, obiljeio je osnivanje svoga gradskog muzeja, smještenog u nedavno obnovljenoj i restauriranoj palai Ricchieri, ve likom izlobenom manifestacijom »Michelangelo Grigoletti e il suo tempo«. Ovom se izlobom porde- nonski muzej htio oduiti svom is taknutom slikaru sugraaninu koji je roen 1801, a umro u Veneciji tono prije stotinu godina ostaviv ši velik broj radova rodnome gra du; osim toga elio je pruiti širo ku panoramu ne samo talijanskog nego uope srednjoevropskog sli karstva od posljednje etvrtine 18. stoljea do sedamdesetih godina prošloga s namjerom da prikae umjetnika zbivanja u svim onim središtima s kojima je Grigoletti bio povezan. Izloba je tako po stala jednom od najznaajnijih iz lobenih manifestacija retrospek- tivnog karaktera u toku ove godi ne prerastajui svoju primarnu na mjenu i otvara'jui niz problema neosporno znaajnih i aktualnih za povijest umjetnosti i umjetniku kr i t iku. Vanost te izlobe povea va reprezentativni katalog koj i , uz dvadesetak tabla u bojama, više od dvije stotine reprodukcija u crno- -bijelom i uz opširne biografije u- mjetnika, opise izloenih slika i bi bliografiju, donosi tekstove istak nutih povjesniara umjetnosti Giu lia Carla Argana, Decia Gioseffija, Elene Bassi, Guida Perocca, Marca Valsecchija i Elfriede Baum, histo riara Angela Filipuzzija i histori ara kulture Marija Praza, a uz to opširan prikaz Grigolettija i nje gova vremena od direktora porde-
michelangelo grigoletti i njegovo doba uz izlobu u pordenoneu 4. 4 . - 2 7 . 6. 1971.
kruno prijatelj
209
nonskog muzeja Giuseppea M. Pila, zaslunog organizatora ove izlobe i autora više knjiga i studija o sta rom venecijanskom slikarstvu.
Da bismo bar u kratkim crtama iz nijeli sadraj ove zanimljive izlo be, nastojat emo dati bitne ka rakteristike predstavljenih autora i spomenuti najvanija djela koja su u Pordenone za ovu priliku pre nesena ne samo iz talijanskih mu zeja, crkava i privatnih zbirki, nego i iz muzeja i galerija Bea, Varšave, Bordeauxa i Ljubljane.
Sama izloba, znalaki i smiono postavljena u dvoranama gotike palae na ijim se zidovima još vide ostaci nedavno otkrivenih gotikih i renesansnih fresaka, zapoinje slikom ideologa klasicistike slikar ske dogmatike, u svoje doba pre tjerano slavljenog, a kasnije pot puno podcjenjivanog i zapostavlje nog Antona Rafaela Mengsa (1728. — 1779.), umjetnika eškog podri jetla, njemake narodnosti i rim skog boravišta. Na njegovoj slici »Alegorija Muzeja i Povijesti« po sebno je zanimljiva ideja apoteoze muzejske institucije kao produkta neoklasinog, i l i , bolje, iluministi- kog duha. Premda su takoer sljedbenici strogih klasicistikih teorija i doktrina, mnogo su likovno svjeiji i spontaniji njegovi suvre menici iz obitelji Lampi: otac Giam- battista stariji (1751. —1830.) i sin Giambattista mlai (1775.—1835.), porijeklom iz Trentina, a aktivni u Beu, Rimu, Varšavi i Petrogra- du, iji portreti imaju neku dis kretnu eleganciju pod uplivom en gleske portretistike 18. stoljea, o emu svjedoe oev beki »Portret dviju djevojica« i sinovljev »Por tret grofa Potockog« iz Varšave.
Andrea Appiani (1754.—1817.), najistaknutiji slikar Napoleonova vremena u Lombardiji, prema i jem je bekom portretu cara na slikan i Napoleonov portret što ga je maršal Marmont poklonio šiben skim franjevcima samostana sv. Lovre (o njemu sam svojedobno pisao posebnu studi ju), unosi u svoje slikarstvo, koje nisu mogle umrtviti stroge klasicistike teo rije, oite odjeke renesansnog sli karstva svoga zaviaja. Dva Appia- nijeva portreta Antonija Canove i Uga Foscola, slikana izvanredno svjee, u kojima se moe naslutiti duh i stil Alessandra Longhija, ima ju ne samo oito kulturnopovijesno znaenje, nego odraavaju i veliki talent autorov.
elei posebno istaknuti veze autora zastupljenih na ovoj izlobi i naših krajeva, spominjemo ovu zanimljivost: Teodoro Matteini (1754.—1831.), slikar toskanskog podrijetla i glavni nosilac neokla- sinih stilskih stremljenja na vene cijanskoj akademiji, pojavljuje se i u Dalmaciji, s oltarskom palom sv. Augustina, sv. Jakova i sv. Ivana Evaneliste koji su komponirani — usprkos teoretskim postavkama autorova uenja — u izrazitom ba roknom duhu s naglašenom pate tikom u dranju i u kontrastnim igrama svijetlih i tamnih ploha. Tu sliku ovdje posebno spominjem stoga što je Matteini — uz neke portrete i veliku klasicistiku kom poziciju »Atilije Regul izlazi iz Be- lonina hrama da bi pošao u Kar- tagu«, koja predstavlja »slubeni« i dogmatski rezultat njegova sli karstva — zastupljen portretom Ivana Domenika Garanjina, ista knutog trogirskog plemia i fran cuskog guvernera Dubrovnika i Boke, brata ekonomista Ivana Luke Garanjina i neaka istoimenog splitskog nadbiskupa i crkvenog pisca koji je kod Morlaitera naru io poznati barokni oltar sv. Duj- ma u splitskoj katedrali i u nj pre nio kosti solinskog muenika iz Boninova oltara. Ovo platno, koje se danas nalazi u privatnom vlasni štvu u Trstu, a do ove izlobe ne-
objelodanjeno, nastalo je u Vene ciji 1794. i kvalitetni je rad ovog autora koji se, slikajui neslubene portrete, nadahnjuje poput Appi- anija engleskim slikarima druge polovice 18. st. Reynoldsom, Rom- neyem, Gainsboroughom ili Law- renceom, iji su elegantni, rafini rani i diskretni portreti imali ve likog odjeka i kod talijanskih sli kara.
Izvanredno je zanimljiv na izlobi izbor skulptura Antonija Canove (1757.—1822.) koji je zastupljen i kao slikar. Njegov portret veneci janskog antikvara Amedea Svajera, na kome je lik tog trgovca umjet ninama dan s izrazitom groteskno- -kar'ikaturalnom komponentom, pokazuje upravo zapanjujuu slo bodu slikarskog tretmana, osobito u moda svjesno nedovršenim par tijama. Slina se sloboda na drugi nain moe osjetiti i u portretu mlade ene Settimije Palazzi na stranici istrgnutoj iz bloka. Takav Canova, danas nama mnogo blii, sasvim je drugaiji od onoga sa poznatih skulptura od kojih su neke izloene i na ovoj izlobi s original nim sadrama, kao svjedoanstvo jednog vremena i putokaz cijeloj generaciji slikara i kipara.
Kako izloba eli ukazati na para lelna slikarska zbivanja u itavoj srednjoj Evropi, zastupljeni su na njoj i slikari izvan Italije. Od Jose- pha Kreutzingera (1757.—1829.), bekog dvorskog slikara, izloena su dva izraajna portreta iz beke Österreichische Galerie, koja su još jedna potvrda da hladne teorije ne mogu potpuno ugušiti slikarski talent. To se zapaa i kod Dome- nica Pellegrinija (1759.—1840.), iji je portret Mme Junot sa ker kom iz Bordeauxa svjedoanstvo engleskih utjecaja u ranom talijan skom ottocentu i jedna od najbo ljih slika na izlobi.
Furlanac Giuseppe Bernardino Bi- son (1764.—1844.), koji je dugo djelovao u Trstu, izraziti je pejza- ist. On nastavlja venecijansku ve- dutistiku tradiciju kroz zapravo ve romantinu prizmu. Njegovi imaginarni pejzai, u kojima još ivi duh Marca Riccija, i njegove vedute Venecije s oitim remini scencijama na Canaletta i Guardi- ja, pokazuju originalnost ovog pro vincijalca kojega naše vrijeme sve više cijeni, jer se znao u isti mah oslanjati na tradiciju i ostati svoj odraavajui svoje vrijeme.
Neku puku svjeinu, koja ima iz vore u tradiciji Piazzettina kruga, imaju dva portreta Lattanzija Que- rene (1768.—1853.), a vedute Ve necije Giuseppea Borsata (1770. do 1849.) i Giovannija Migliare (1785. do 1837.) još su jedan dokaz konti nuiteta canalettovske tradicije ko ja se odrala za itavog 19. st. O tome govore i djela dvojice slikara bokeljskog porijekla, Karla i Ivana Krstitelja Grubaša, kojima smo ne davno posvetili posebne priloge.
Zanimljiv je i slikar Natale Schia- vone (1777.—1858.), roen u Chi- oggi, za kojega se ne zna kri je li mu se u imenu i hrvatsko podri jetlo njegovih predaka. Smatran prototipom predstavnika sladunja vog ottocenta zbog brojnih ensk'h likova proetih dopadljivom i pla ljivom notom, ovaj slikar — iji se jedan crte perom s likom pje snika Ivana Bizzara uva u zbirci dra C. Fiskovia u Orebiu — zna katkada nasjkati portrete pune ivotnosti i enske aktove u ijem svjeem tretiranju inkarnata ive izravno primljeni odjeci sa platna velikih majstora mletakog cin- quecenta.
Zanimljiv je izbor slika Odorica Politija (1765.—1846.), Matteini- jeva nasljednika na venecijanskoj akademiji, koji na izloenim skica ma mitoloških i bibli jskih kompo zicija i osobito na portretima gro fova Bartol ini ja pokazuje kako su ti umjetnici esto u sebi nosili spontanost, svjeinu i vezu s veli kom tradicijom slikarstva na lagu-
domenico pel legr ini
por t re t ge junot d 'a lbrantes s kerkom (1805.)
210
211
nama, ali su ih kod definitivnih re alizacija gušili strogi kanoni no vog uenja koje je i samom Goe- theu u Assisiju stavilo mrenu na oi pred freskama Giotta kad je, opisujui taj jedinstveni gradi Umbrije, našao rijei pohvale je dino za mali antiki hram.
Slijedei tako autore izlobe kro nološkim redom dolazimo do Slo venca Josipa Tominca (1790. do 1866.) iz Gorice koji je u Porde- noneu zastupljen nizom portreta. Ta djela dovoljno svjedoe o kva liteti i originalnosti ovog majstora koji zna izvanredno prodrijeti r nsihologiju prikazanog lika, s ne kom zapravo simpatinom nijan som tvrdoe u obradbi, koja ima izvor u njegovu pukom i provin cijskom podrijetlu, a daje mu ne obinu dra.
Venecijanac Francesco Hayez (1791. do 1882.), koji je cijeli svoj ivot proveo u Lombardiji gdje se sma tra nekom vrstom slikarskog pan dana Manzoniju, pripada više te matikom nego obradbom romanti zmu. Posebno su me na izlobi za udili njegovi izvanredni odnosi bijelih ipaka i crnih velova na portretima Princeze di Sant' Anti- mo iz Napulja i Done Mariquita d ' Adda Falco iz Venecije.
Izlobu zanimljivo upotpunjuju portreti istaknutih bekih slikara Ferdinanda Georga Waldmullera (1793.—1865.) i Friedricha von Amerlinga (1803.—1887.), zastu pljenih i u našim gradovima dje lima koja, pokazujui vrhunske do mete bekog bidermajera, potvr uju i jedinstvenost ovoga sred njoevropskog kruga uza sve razno like specifinosti pojedinih krajeva u vrijeme kad su Lombardija i Ve- neto, Austrija i eška, Hrvatska i Slovenija pripadale istoj velikoj Habsburškoj Monarhiji.
Mimoilazei neke manje zanimljive austrijske (Winterhalter, Eybl) i mletake (Lipparini, Felice Schia- voni) slikare dolazimo do samoga Michelangela Grigolettija (1801. do 1870.) od kojega je izloeno deve desetak slika i crtea. U tom opse
nom opusu pordenonskog slikara, kojemu je takoer puko porijeklo dalo diskretan provincijski prizvuk s mnogo drai, posebno treba spo menuti »Skupni portret obitelji Fossati«, »Portret Virginije Sarto- relli« iz Venecije i rimski »Portret mlade ene«, koji ulaze u antologiju talijanskog portreta prošloga sto ljea. Dok su njegova, u svoje vri jeme toliko slavljena, djela poput historijske kompozicije i »I due Foscari« iz 1838. iz bekog Kunst- museuma i goleme ostrogonske pale »Uznesenja Marijina« iz 1846. danas sasvim daleka i tua, moe se u nekim pripremnim skicama za ove radove uoiti neosporni majstorov talent koj i — uz por trete — još više dolazi do izraaja u nekim malim kompozicijama po put izvanredno svjeeg platna »Ma- gari i koza«. Zanimljivo je, ipak, napomenuti da je za svoja velika spomenuta platna oito traio iz vore kod Tiziana i Veronesea u e lji da se nadovee na veliku mle taku renesansnu tradiciju.
Pordenonska izloba završava ni zom Grigolettijevih uenika koji za pravo ve zastupaju akademski rea lizam. To su Pompeo Maria Molmen- ti (1819.—1894.), koji nas u svom portretu iz Ca' Pesaro podsjea na ranog Bukovca, Tranquillo Cremo na (1837.—1878.), ije je skicozno slikarstvo, proeto romantinim dahom sa sentimentalnim prizvu kom, bilo veoma popularno i omi ljeno u svoje doba, Giacomo Fa- vretto (1849.—1887.), kojega je takoer publika rado prihvatila zbog njegovih realistikih vješto slikanih genre-scena, te Federico Zandomeneghi (1845.—1917.), vre menski najkasniji autor na izlobi, koji je od 1874. boravio u Parizu gdje je ostao do smrti povezan osobnim i umjetnikim vezama s Manetom, Degasom, Renoireom i Cézanneom. Njegov portret Diega Martellija iz Firenze, koji zaklju uje izlobu, govori o jednom no vom vremenu i uvodi nas u sasvim novi slikarski svijet.
alimo što na izlobi nije bio za stupljen i Grigolettijev ak iz na
ših krajeva, zadarski slikar Ivan Skvarina (1821.—1891). On, isti na, po kvaliteti zaostaje za ovima izabranim strogom selekcijom iz plejade Grigolettijevih aka, ali vjerujem da bi se meu njegovim ranim splitskim portretima, a po sebno u skupini portreta i krajo lika koj i se nalaze u zbirci Walach u Milanu, moglo nai djelo koje bi ga dostojno zastupalo na ovoj iz lobi.
Rezimirajui dojmove sa ove izlo be koja je, kako smo napomenuli, znaajna i za našu povijest umjet nosti zbog poticaja na usporeiva nje sa slikarskim zbivanjima u na šim krajevima, zbog umjetnika ija se djela nalaze i u našim gra dovima i koji su bili uitelji na šim umjetnicima, pa i zbog por treta naših l judi, elio bih izdvo jit i nekoliko napomena koje sam, navodei naše umjetnike u tom razdoblju od Reggia i Martinija preko Karasa i Stroya do Skvar- ine i Salghettija i slavonskih pej- zaista, iznio na okruglom stolu talijanskih i stranih strunjaka organiziranom prije otvaranja izlo be (razgovor je emitiran i preko talijanskog radija).
elim na prvom mjestu istaknuti kako se ova izloba uklapa u ten denciju revizije, a u nekim slua jevima i revalorizacije, evropskog slikarstva od kraja settecenta do sredine druge polovice ottocenta. Ta je tendencija imala sline etape u izlobama Josipa Tominca u Go rici i Ljubljani 1966.—1967, Ange- like Kaufmann u Bregenzu i Beu 1968.—1969. i Andree Appianija u Milanu 1969.—1970. Dodat u uz to kod nas organizirane izlobe ri jekih slikara 19. stoljea u Rijeci god. 1954, splitskih slikara 19. sto ljea u Splitu 1959. i »Slikarstvo 19. stoljea u Hrvatskoj« u Zagre bu 1961., te izlobu Mihajla Strova u Ljubljani i Zagrebu ove godine. Te su manifestacije omoguile da se na nov nain odredi naš odnos prema slikarstvu neoklasike, ro mantizma i akademskog realizma izvan Francuske, koje se donedav-
teodoro mat te in i
por t re t d jevojke (1797.)
212
prazni akademizam otupljivao ri jetke slikarske bljeskove, crpli su njihovi autori svoje izvore u Tizi- anu i Tintorettu, makar su esto bili slijepi za sr i suštinu njihove slikarske rijei. Velika venecijan ska slikarska tradicija najkreativ- nije se nastavila u portretu, o e mu nam ova izloba daje izvanre dne primjere poevši od spome nutog jedinstvenog Canovinog por treta antikvara Svajera, u kome je protagonist klasicizma svjesno za boravio strogu gramatiku svoje li kovne religije, pa do samog Grigo- lettija, iji su neki portreti, u ko jima su usporedo prisutni mleta ka koloristika komponenta re nesansne derivacije i specifini duh mletake portretistike sette centa, najvei domet samog slikara i jedan od najveih u itavom otto centu ne samo na lagunama ve i u Itali j i.
Sve ovo, tek nabaeno, govori nam o znaenju ove izlobe što daleko prelazi granice mjesta koje ju je priredilo i svoga skromnog naslo va, a prethodi jednom još znaaj nijem pothvatu što ga muzej u Pordenoneu ve priprema: retro spektivi najveeg slikara kojega je taj grad dao talijanskoj i evropskoj povijesti umjetnosti — Giovannija Antonija da Pordenone (1483. do 1539.).