1

MARJAN HAJNAL

MAGLE I DALJINE

PUT

Dali su mi cipele

A krenuh bos

A put je dug .

Svjetlo daleko prstom mi pokazali

A sakriše svijeće

A put je dug .

Koračam kroz noć

Sam … tiho … sam …

Osluškujem … bojim se …

Pruţam ruke u neizvjesnost

I nadam se .

Trebević, 23.10.1973.

2

ODLAZAK

Slutim kroz veo večeri blage

Odlazi i posljednji ţdral

U trenu tuge vjerne i drage

Jesenjih violina slutim ţal

Snu laganom predaju se lotosi

Stih o njima obasjava sive dane

Magla me u nepovrat odnosi

Kroz mokre i gole brestove grane

Visočica, 28.10.1973.

3

PJESMA SLIJEPOM PJESNIKU

Utisnuh u podsvijest jutro nemira

Okamenih u danu trag trajanja

Ispratih do zapada crvenog ratnika

Da osjetim daljinu i odsjaj neba bez osmijeha

I snom taknem tugu pjesnika

Ţelio sam

Da drage tajne odbace sidro vremena

I nada let odagna slutnje

Da tihi zov nove igre

Odgurne u zaborav duše krik

I jesenja pjesma zalebdi ponad grada

Da iščezne zvon okamenjenog pada

Na dodiru istoka i sna

Varajući kraj ispruţih mu ruke

A znam

Tuga pjesnika u oku mraka

Neće naći luke

4

POGREŠAN IZBOR

U polusnu lik

Osjetih da volim

I zauvijek gubim

Iz sjećanja

Moţda se varam

Ali u duši miran

Znao sam

Gubim u igri s prostorima

U lavirintu slobode

Zagubljen

O Ikarusovom

Tirkiznom nebu sanjam

Još samo u samotnost

Jesenjih večernjih lutanja

Po kiši

Zaljubljen

5

IGRA

Bezazleni i laki igrali smo neku igru čarobnu

Nismo znali da od početka igrali smo igre kraj

Bez straha od kazne htjeli smo tajnu skrivenu

Noćima bez sna jurismo na konjima kroz naš gaj

U podnoţju godina ne sluteći istine dah

S prvim trešnjama slavili smo slobode sjaj

Iz rosnih narcisa pili zvjezdani prah

U jednoj jeseni naslutismo naše igre kraj

Otkrismo koliko prolazni i usamljeni smo pod nebom

Zastali sleđenih pokreta i misli izgubismo korak

Ali pod oblakom jave sumorne zadovoljni samo hljebom

S usana nam nikada ne poletje osmijeh gorak

Nektarom opijeni otplovismo od obala mašte

I pčelinjeg mirisnog treptaja krila

Ostavismo da miruju i tuguju bez nas bašte

S višnjom na kojoj je gnijezdo grlica vila

Nismo ni osjetili da gubimo oazu svjetlosti

Da nećemo s tihom plimom dolazećeg dana

Sačuvati zanos naivne bezazlene smjelosti

I kao leptiri lepršati poljem dozreloga lana

6

PUSTINJAK

Neka utihnu vode jednog grada

Neka cvjetovi tiše zatvore krune

Kasno večeras opet će proći on

Sam , tih , bezimen ,

Poslije tolikih godina

Sa neizgovorenim ţalom

I sjetom u očima

I tugom u razlomljenoj duši

Sve je imao i sve volio

I sve izgubio

Što je na tren u besmislu sagorjelo

Neka sad tiše šume moćne vode

Nek miruje sad probuđeni grad

Proći će on

Bez pitanja na dlanu ,

Bez osude na usnama

Proći će

Kao i tolikih godina prije

Proći će on , tiho , sam

A uzalud je moţda čekati ga

Ako još prošle noći nestao je

U zagrljaju pustoši , bezglasno , tiho ,

Leptir stari , bezimeni , sam .

Visoko, 12.02.1974.

7

DAN

Dolaziš tiho

Kao djevojkin korak bosonog , snen

U zvuku tišine pokrećeš mir

Zaploviš stidljivom maštom dječaka

I strahom kradljivaca

Pritajiš se u sjeni rosnih cvjetova

I njihovih tajnih mirisnih poljubaca

Dolaziš tiho , nevino bijel .

Dolaziš tiho kao maja dah

Veliko Sunce u očima nosiš ,

Prevaru da skriješ

Daruješ ukradene poklone ,

Djeci se nevino smiješiš ,

A mač iza leđa kriješ

I nevino se smiješiš

Dolaziš tiho

Da psi na poţar ne upozore ljude

Ne čuje se ni lanca zvek

A ti si tu , zlokobniji od okeanske dubine

Donosiš kraj beskrajnom

Postaješ krvi kap na tek palom snijegu …

Ostaješ ukraden sam sebi i svom beskraju

I besmrtno sam , odlaziš nijem .

Visoko, 25.01.1975.

8

HOMO HOMINI HELIOTROPION

Bez ljubavi prema drugima

Bio bih kao suncokret bez sunca

Jedini suncokreti u polju

U moru ostaloga cvijeća

Kao par zaljubljenih mladih

Bili su jedno drugom

Veliko ţuto toplo sunce

* * *

U kišnoj i vjetrovitoj noći

Dva mala zagrljena suncokreta

Sanjala su jutro puno sunca

* * *

9

U polju dva suncokreta

Okrenuta jedan prema drugom

Kao dva samurajska ratnika

Zaustavljena pred besmislom

Neprirodnog kraja

* * *

Dva suncokreta u polju

U laganom naklonu ţutih korona

Kao zbunjeni dţentlmeni

Toga dana sunca nije bilo

* * *

Snen i usamljen suncokret

Grešnom voljom vjetrova

Iznikao daleko od svih

U jutru bez sunca

Jerusalem, 06.11.1997.

10

MAGLE I DALJINE

U neizgovorenim tajnama

Biti sakriven

Ili u šapatu purpurnih magli

U rosnom svitanju

Nad cvjetnim poljima

Biti dalek

Neznan i nepozvan

Ali blag kao san

Proljetnih pupova

Na granama bagremova

11

PLAVI CVIJET

Planinski plavi cvijet

Rijetke ljepote i njeţnosti .

Ako ga uberete ,

Odmah uvene ...

Ne pomišljajte da ga imate !

Ĉak ga ni ne gledajte predugo

Niti izbliza !

Pogled i misli vaše

Plaše ga .

12

POVJERENJE

Vjerujmo drugima

Sebi nikada

Samo tako ćemo sačuvati

I njih i nas same

13

SJEĆANJE

Od večeri blaga i topla kiša pada

Da u praskozorje

Za dobrog starca Arhimeda

Cvijet jedan

Plavi

Iz zemlje oslobodi

NEBO TAMNIH SLUTNJI

Noćas na nebu Arhimedove zvijezde nema

Iza Mjeseca se skriva

Od lutajućih rijetkih tamnih oblaka

ZA ARHIMEDA

Ne dirajte moje snove

Krugove ste već izbrisali

14

CIGANIMA SVIJETA

Cigani , volim vas !

Sa vama nikada nije dosadno ,

Vi nikada ne ostarite .

Ukradite me i prodajte !

Za jednu vašu pjesmu ,

Cigansku .

15

ZA VAN GOGHA

(Oprost prijatelju)

Ako povrijedimo prijatelja

Samopovređivanje nam neće pomoći da se iskupimo .

Dovoljna kazna je tuga zbog izgubljenog .

Ako ikada postanemo svjesni svoje krivice ,

Shvatićemo koliko je tuga spasonosna .

Ali , ako jednom izgubimo prijatelja

Izgubili smo ga

I tuga nam neće pomoći .

Ona je najplemenitija

I najrazornija kazna

Ne poigravajmo se njome

Ne gradimo joj hram u našoj duši

Ne priţeljkujmo je

I ne stvarajmo joj putokaze

Prema nama samima .

Nakon što smo povrijedili

Povrijedili smo sebe

Ranjavanje drugih

Trostruko je ranjavanje

Nestaju

Mi

On

I Ja

16

MOŢDA ĆE PREŢIVJETI STID

Moţda će preţivjeti stid

Glasnik i utjeha ,

Brana od bola ,

Nada nad nepovratnim padom .

Stid

Poziv , zov i izazov ,

Pred kojim se ne zna da li se ţeli ili ne ţeli .

Prikriven , bez kojeg ne bi bilo umjetnosti

Vladar čeţnje , straha i uma .

Stid

Posljednja brana od beskonačnosti

Moţda samo varka sna

Tek tanki prebačeni veo

Preko savjesti

Ili svilena mreţa

U koju će se splesti

I on sam

Njen tvorac

I protivnik

Doktor Misterije Tuge

17

DOBRO JUTRO , TUGO

Zašto samo

“ Dobar dan , tugo ”

Zašto ne i

Laku noć i

Dobro jutro ...

OKEAN TUGE

Još ne vidjeh takav okean tuge

Kao u krupnim , vlaţnim ,

Smeđim očima

Lijepe i nesretne Orli*.

-----------------------------

* Hebrejsko ime Orli nastalo je od riječi “or” (svjetlost) i “šeli” (moj,a); “li” (meni), ima značenja: moje svjetlo, meni svjetlo, svjetlosti moja

18

RASTANAK

Zbogom , Zvijezdo !

Mala radosti ,

Velika tugo .

19

U PREDVORJU NIŠTAVILA

I delfine ubijaju

I male ptice

I leptire …

20

POSLJEDNJA ANTIGONA

Da li ste ikada dostigli visinu svoje sjene u vremenu ... ?

Da li ste osjetili da ste istrgnuti iz svih sjećanja

I da vam neko neznan hoće skriti

Bijele , ţute i crvene cvjetove lotosa

Iz svjetlucavih bistrih voda

Vašeg bezbriţnog djetinjstva ?

Da li vam se dogodilo da ţelite misli pretočiti u govor

A glasa nema , ni suza nema

Dok plač vam dušu preplavljuje ... ?

Samo bol nijema

U beskonačnosti praznine dogorijeva .

U ponoru Tuge da li ste se našli

Krivicom silnika surovih i slijepih

Koji nepozvani lutaju

Kroz prostore snova plemenitih usamljenika ?

Na hladnoći svijeta bez savjesti i milosti

Podigoste vjeru u neduţnost vašu ,

Sumnju ste potisnuli nadanjem , a ono ,

Ono odletje

Preko Duge

Sa posljednjim Kišnim Leptirom .

Jeste li se moţda zapitali nekada :

Ko će kosmosom razvejati

Prah vaše nevinosti ... ?

Jerusalem, 10.01.1996.

(Preţivjelim ţrtvama rata)

21

ALHEMIĈARI ZLA

Oni nikada ne sanjaju

Drugo što do košmare

A kada se probude

Razaraju sve u čemu

Ne prepoznaju aveti

Iz mračne agonije duša

Bez neba i sudbine .

Ţivot je za njih nesavršen

Zato ga dopunjavaju

Dijelovima svojih košmara .

Berlin, 28.05.2000.

22

MOJIM IMENOM SE ZVASTE

Gospodar svjetova

Ne ţeli krvne darove i ţrtve ,

Zatrovane vode i vazduh

Spaljene šume , polja i domove .

Koje li sve gluposti ne čine

U Ime Njegovo

Zloupotrijebljeno

Krivotvoreno

Zaboravljeno

Ime

Koje drsko prizivaju

Ne misleći da će biti upitani :

“ Zar Mojim Imenom se zvaste !? ”

Jerusalem, 17.1.1997.

23

JESENJI SUSRET

Bio sam list mlade breze

Pored rijeke

Dok me jesenji vjetrovi nisu

Lagano spustili Na mirne i moćne vode .

Sada skupa odlazimo

Tihi , sneni

I moţda srećni

U neke nove modre daljine

Ili vječni zaborav .

24

MISLI MOJE I JA

U plaveti plavoga sna

Na rijeci bez dna

Plovimo misli moje i ja

* * *

Jesenje magle na Igmanu

Tiho se igraju

Sa zracima Sunca

U vrhovima borova

* * *

Blagost pod snijegom smirene planine

* * *

Stara i uvijek dobra priča

Vodeničnog kola

Na ţubornom bistrom potoku

* * *

Ništa novo u drevnoj luci Jafo

Samo je opojni miris mlade smokve

Najavljivao još jedno proljeće

* * *

Miris krvi na Balkanu , opet .

25

O , JERUŠALAIM !

Kada bi znao …

Ali ti spavaš i ne znaš

Sve uzroke nevolje tvoje .

Zašto ime ti je Grad Mira

Ako mira nikada bilo nije

Pred zidinama od kamena ogromnog bijelog ?

Umjesto mira samo za roblje znaš

I ruševine u tebi i oko tebe .

Zbog tebe Grade Mira

Nemiri cvjetaju po svijetu

Kao makovi opojni .

Šta je to u tebi

O , Jerušalaim ,

Pod Suncem i kišom

Kamenu nedoplakani ?

Jerusalem, 12.05.1998.

26

O MUDROSTI LAŢI

Laţ laţi

Do laţi laţ

Kome istine

Kome laganja draţ

Laţ istine

Istina laţi

Laţ sopstvo

Preko istine traţi

Bol istine boli jače

Od boli laţi

Laţ bolna

Kao tamna utjeha

Jedina još istina

Kome veo istine treba

Preko tako tople laţi

Kome traganja trebaju

Za istinom

Kad bol laţi

Takvu svjetlinu nudi

Da sa njom i za nju

U smrt odvode i sami idu

Slijepi i ludi

Laţ laţi u istini leţi

Od istine bezumne

Umni gine

Pravedni bjeţi

27

Ĉemu istina

Pored opojne laţi

Ĉijem vrtlogu tmine

Sve teţi

Njome se kudi

Za njom se ţudi

Na kartama sve gubi

I do smrti ljubi

Za laţ

Za laţ u laţi

Za istinu laţi

Misao lopova i umjetnika ista je

Za laţ ako snage nemaš

Da ne bi zalud

Kao lotos bez jezera sveo

Da laţ ne bi rekao

Istinu nikada ne kaţi

Samo svjetlost ljubi

Do smrti i u smrti

Ljubi i ne reci

Ne kaţi

Da ne bi izrekao istinu

Da se ne bi spotakao

Na sopstvene

Laţi

28

SA RUBA SMISLA VREMENA

Sumrak stiţe iza breza u moj san

Snijeg lagano prekriva tragove

Postajem izgubljen , zaboravljen i sam .

Bliski i izmireni zemlja i ja

U uzajamnoj potrazi za blaţenstvom

Prelazimo u jedinstvo Iskona .

Nakon molitve za oprost

I prevladanog neprijateljstva čovjeka i tla

Predajem se slobodi na bijelim talasima vječnosti .

Kraj , ali ne i početak novog kraja

U beskrajnom pribliţavanju

Kraju bez početka .

Savršenstvo bez trajanja ,

Beskonačnost i prevladanost ponovnog stvaranja .

Hladna snjeţna prostirka postaje prijatna ,

Gostoljubiva i topla

Posljednji pogled kroz oblake

I još jedan odsjaj neba

Sa ruba smisla vremena …

Nad usnulim vodama

Lebdi samo još prah

Sa krila posljednjeg kišnog leptira .

Visoko, 28.03.1981.

(Pjesma posvećena stradalom planinaru)

29

POVRATAK

Dubokim vodama

Dalekih mora plovio sam

Ali ţubor malog potoka

Kraj kojeg provedoh rano djetinjstvo

Najdraţa mi osta uspomena .

Zbog tog potoka i njegove bistrine

Napustih duboke misli

Izronih iz okeanskih ponora

I zavoljeh jednostavnost jer shvatih :

Sva umnost svijeta

Manje je vrijedna

Od ljepote maslačka

I prvog radosnog leta lastinog repka

Od rosnog cvijeta

Do rađajućeg Sunca .

30

TRAGIĈNA DILEMA

Tako sam nesretan stao

Između stihova Jesenjina , Ljermontova i Lorke

Kako da jednoga volim više od drugoga ?!

Koliko bi tek Cvetajeva ,

Da je umjesto mene ,

Bila očajno zbunjena ?

31

PODKAMENI SNIVAĈ

O meni nisu rekli

Ĉak ni naslutili nisu

Koliko sam duboko zakopan

Grdnom stijenom pritisnut

Odbačen do samog dna ambisa

Bez milosti i bliskog svoga

Gdje se ne zna ni za Crnog

Ni za Boga

Dobar da sam bio neki rekli su

Zao da bih bio drugi htjeli su

Ni ovi ni oni znali nisu da sam bio

Samo sjena vremena

Gore od Prometeja

Bez pomilovanja

Na nebesku hrid okovan

Sada lutam i sanjam moje svanuće

Sunce pred dlanovima

Malo , cijelo zagrljeno rukama

Toplo , samo moje , bar ovoga trenutka

Dok sanjam

Pustite me , molim vas ,

Još malo da sanjam

I ne kradite moju stijenu

Moj pokrov

Moj dom

Moju sjenu

32

Ne prenosite nikuda moj kamen

Prevelik je grijeh

Nije to muzejski dekor

Ne prekrivajte zemljom ono što je još od neba

I ne iznosite na svjetlo ništa

Što zemlji već pripada

Ne dirajte ni faraona ni Vikinga

Ni kralja ni prosjaka

Ni Maje ni samuraje

Ni nas Dobre

Snene

Bosanske

Jednom , ipak , dok i samo nebo spavalo je ,

Meni usnulom , uzeste ga ,

Iz njedara majke zemlje iščupali , oteli ,

Moj kamen bijeli

Meni

Koji glasa nemam …

Vi ! O , vi , bez savjesti ,

Nemišljenjem što mislite i tek nedjelom govorite,

Imena da nemate !

Ako kamen ne vratite

Kako ću bez njega snivati ?

Od tmine vaših paklenih umova

Sagorjeću na vječnoj hladnoći

U noći tegobnoj ,

Bez Mjeseca

Zar ne znate … ?

Zar nikada ne sanjate … ?

Zar ništa drugo sem jave košmarne nemate … ?

33

Sada ne biti je biti

A biti je sanjati

Ako ne sanjam nisam bio niti ću biti

I ne znam , bez kamena ,

Kako snivati

Ja

Koji koplja bojao se nisam

Sada …

Strah me je …

Kako će me prijatelj bez kamena pronaći ,

Gdje će cvijet staviti

I kako ću moj grijeh okajati

Ako nisam pritisnut stijenom strašnom

Što me mori ali

I čuva

Od svih što prekopavaju svetinje ?

Vratite mi dragi kamen moj

I ne samo moj

Odnijeli ste odmorišta i zaklon

Moje djece

I mojih pradjedova

Mojih dragih susjeda …

To nije samo kamen

U njemu je moje srce

Koje pati zatočeno

Kaţnjeno

U njemu je svjetlost moje duge

Moje nade

Moje tuge

U njemu su najtiše pjesme , ikad ispjevane .

34

Prislonite uvo i čućete moj smijeh .

Dotaknete li moj kamen , bez zlobe ,

Dotakli ste uspomene na ljubav

Stidljivu

Iskrenu

Prvu i zanosnu …

Dvostruko me pokradoše .

Oni koji mi kamen oteše ,

Rekoše :

“ Samo kamen to je ,

Eksponat dobar ,

Prenesimo ga … ”

Uzeli su ga , ništa nije krađa

I ništa sveto i ništa zlo nije

Za ništavne , kakvi su bili i oni

Koji mene nekad kukavički presretoše

Na mojoj zemlji

I moje Sunce ugasiše …

U planini

Poljana okruţena vijencem borova

Plače bez kamena kog su odnijeli

Za dekor prljave bučne ulice

Da se ubice iza njega kriju

Da i njega

Kamen

Izranjave i ubiju

I moje srce u njemu .

Zar ne znaju da je to krov

Za moj podzemni dom ?

35

Zar su izabrali taj moj krov da odnesu ,

Mojom kaznom

I mojim prokletstvom da se igraju … ?

Zato vi Bošnjani davnašnji ,

Koji niste oni , vi Dobri , moji ,

Moţda ne tako daleki ,

Vratite mi moj kamen nadgrobni

Da ne bih bio tako nezaštićen

Zaboravljen i sam

Daleko od moje braće

I borova

I vukova

I snjegova

I svitanja

I vjetrova

I cvjetova

Plavih njeţnih

U kosi moje drage

Što me sa sjetom

I čudnim predosjećanjem grlila

Pored potoka

Ispod borova

U uzglavlju Kamena

U kojem će klesar

Kad me više nikad ne bude

Zatočiti moj smijeh

Moju suzu

Moju dušu

I moju ljubav – jedini moj grijeh .

Sarajevo, 12.07.2001.

36

SINDROM BODLEROVE KARME

(Zamke i prevare)

Pustimo Bodlera ,

Zla karma mu je bila .

Ničeg u pijanstvu nema

Osim odgurnutog straha

Ničeg osim laţi

O zanosu i strasti .

Umjetnost to nije ,

U bijegu utjehe nema

Dok smrt je

U čaši opijuma na straţi .

Snaga duše to nije

Tonuti u bolu i samosaţaljenju

Ili čeznuti za smislom

A dozivati aveti iz krvi

Pa poslije sam

Plakati u blatu .

Thanatos i Morfej

Gospodar su i sluga

Povezani mostom

Zabluda i bluda ;

Mlad , svjeţ ţivot im je hrana

U carstvo oholosti i neposluha

Omamljen doveden

Zatočen , zaveden .

37

Odbijte tu zlokob

Ĉiji kraci puze prema vama

Zatvorite prozore uma .

U savjesti i dobroti

Neporobljive i nepotkupljive

Pronađite čuvare

Da vas neman ne uspava

Ne otrgne i do dna vam ne ispije

Volju i nadu

Da vas ne ostavi bez ljubavi

Za novo jutro

Za prijatelja

Za sebe same

I najbliţega svoga .

U savjesti i dobroti

Vaši su najbolji čuvari

Ĉuvajte se groznog nauma

Pred izazovom otrovane jabuke

Zatvorite sva vrata i prozore uma .

38

ŢIVOT ĆE POBIJEDITI

Nijedna bol neće ostati

Na licu Plave Planete

Jer ovaj maj

Nema svoj kraj .

Ništa neće odagnati osmijeh

Sa usana usnulih pjesnika

Odabranih na spomen

Tvorcu svjetova .

Nema svoj kraj

Ovaj dan ,

Nošen jedrima vjetrova ,

Dan

Razdragan

U plesu i naklonima ,

Vodenih cvjetova .

39

KIŠNI LEPTIR

Tako rijetki koji me vidješe

Poslije su uzalud čekali

Da se ponovo pojavim .

Neki su postavljali mreţe

I druge lukave zamke ,

Ostali su vjerovali

Da zapravo i ne postojim .

A ja , lagan kao bezazlena

Bezbriţna djetinja misao

Letim , plešem ,

Slobodan , razdragan ,

Od bambusa do kaktusa

Od narcisa do lotosa .

Znam da postoji zlo

I zato sam često , često nevidljiv .

Plavi kolibri mi je brat

Ali kišni oblak najbolji mi je drug .

Otkriću vam zašto :

Na kapima kiše , kao na harfi nebeskoj ,

Svjetlucavim dodirima krila ,

Najljepšu muziku , za mene samo

Moja draga svira

Muziku što lebdi sferama eona

Pored Saturnovih prstenova

Kroz zvjezdanu lepezu duginih boja .

Yaffo, 26.03.2002.

40

ZA WALTERA BENJAMINA

Već sam skoro Tvojih godina , Ben ,

A još nisam dosegao misao

O estetici tragičkog trenutka .

Bio si moj uzor

Ti si me probudio iz sna

I nisi bio nevjeran otadţbini , kako kaţu ,

Bio si samo

Ljudski jak

I ljudski slab .

Ben , danas bismo bili prijatelji ,

Skakali bismo kao srndači sa stijene na stijenu ,

Poslije se bučno prepirali oko Empedokla

Ili , odmarajući se noću pored planinskog potoka ,

Zadubljeni svaki u svoje ćutanje

I zadivljeni veličanstvom kosmosa

Sanjarili bismo o svijetu

Stvorenom samo za umjetnike .

Prever je u pravu ,

Rat je velika besmislica …

Zbog njih zlih ,

Danas više nema takvih kao što si bio Ti …

Oprosti , Ben , ne bih da Te tješim ,

Ti si to shvatio prije svih i bolje od svih :

Ovaj ţivot je čeţnja i ukleta varka ,

Igra lutanja kroz okean slutnji ,

Proročanstava i nadanja …

Vjeruješ li danas ipak u spasenje , Ben ?

41

Da li je Tvoj put kao i moj ,

Ili sam ja neosjetno ,

Bez namjere da Ti smetam

Našao se na Tvom putu ?

Ne budi cinik ,

Nepotrebno je htjeti obmanuti me

Za neko “ moje dobro ” ,

Suviše smo daleki u sudbinama ,

Nije riječ o tome …

Ja sam samo

Kao i Ti vidio taj odsjaj

Krajička duge

U modrom ponoru vremena

I blistavom krugu igre sna .

Jerusalem, 07.04.2002.

42

MOJA MANON

Od moje duše si odlepršala , Manon ,

Varljiva i strasna

Tako mila i laţljiva

Moja nevjerna Manon

Volio sam te

Kao planinski usamljeni borovi što vole prvi snijeg ,

Kao što oblaci vole vjetrove

Koji od jezera dalekih donose divlje labudove

Moja Manon

Ukrali su te ko zna za koga , i ko zna gdje …

Da li me se zaista ne sjećaš više

Draga Manon ?

Zbog tebe sam sve dao Ciganima

Da te nađu i čuvaju

Jer samo još oni znaju za ljubav

Znam ,

Pripada mi ta moja sudbina

Ti si moja duša i nevjerna si

Koliko i ona sama nevjerna je

Ti si pošla zbog nje , za njom ,

Samo ne shvatam

Zašto baš sada poletjela si ,

U trenutku silnog nevremena

Kada se svi drugi sklanjaju ?

Imaš li krila za to ,

Malena moja Manon ?

43

Oluje ne znaju za milost

Raznijeće moju dušu …

Ako ikada poţeliš da se vratiš

Gdje ćeš tada ti ?

Pogledaj tvojim , mojim zelenim očima ,

Imaš li krila za taj samotni let

Kroz ovaj svijet ?

Manon ...

Stockholm, 25.04.2000.

(Kćerki Deani)

44

ORIONSKE STAZE

I ove noći

Snovi me slijede

Kao vukovi me love

Lutam među borovima

U potrazi za stazama skrovitim

Koje samo jelenima poznate su

Snovitim .

Ne vjerujem snovima ni njihovim tumačima

Zato nikada ne prizivam san

On je od sjena i utvara satkana varka

Dolazi sa granica uma

Nepozvan , sam ,

Kao tiha i kobna vikinška barka .

Skoro beznačajna slika jedna , ipak ,

Kao tajna nemirna u mislima mojim osta :

Pod svjetlom Oriona

Na obzorju noćnom vidjeh ptice

Velike , bijele , uplašene ,

Odlijeću , prije jeseni …

Kroz igre sjena polusna

Ne spoznah istinu :

Jesmo li zaboravljeni u svijetu bez snova

Ili smo san usnulog svijeta ,

Da li je san o svijetu stvaran

Ili je cijeli svijet trnoviti

Tek bolnim nadanjima

Isprekidan i nedosanjan san sjenoviti ?

45

KAKTUS

Trovali su moju dušu

Pretvorih se u kaktus

Što procvjeta samo jednom

U hiljadu godina

Samo jednim cvijetom

Ţutim , bez mirisa ,

Ali i bez otrova

46

ODA NEBU

Gledamo prema nebu ,

Od neba očekujemo pravdu i kišu ,

Bojimo se kazne nebeske ,

Molitve na koljenima upućujemo nebu

Nekada za ţivot ,

Nekada za smrt .

Znake neba očekujemo ,

Glas s neba prizivamo ,

Nebo prisvajamo i “ čuvamo ” ,

Pod kapom nebeskom se volimo ,

Nebom se kunemo ,

Nebesima zahvaljujemo ,

Pod golim nebom griješimo ,

Ispaštamo i praštamo .

Ponekad nebo grdimo , psujemo ,

Ĉak u nebo i pucamo ,

Nebo-dere gradimo ,

Fabrikama oduzimamo nebu boju i miris I dok ptice slobodne lovimo ne znamo

Da nebu ih krademo .

Smrtonosne bučne zmajeve zrako-ţdere puštamo ,

Da u nebu N ili TN-bombe isprobamo , i tako

Nebo samo kvarimo i ono tada biva nebo sivo ,

Rasplakano ,

Uraganima i gromovima raskidano ,

Pa poslije velokodušno ,

Jer nas voli i lako nam prašta ,

Opet nad planinskim livadama umireno ,

U tirkizna jezera zagledano …

47

Bezbrojne igre svjetlosti nebo nam nudi ,

Od Pola do Pola ,

Duga nas podsjeća na jedno obećanje ,

Na nebu je Sunce ţivotodavno .

Nebo je pozornica beskonačna

Na kojoj su sve uloge glavne :

I kada kratkotrajno zasvijetle meteori ,

I kada neka daleka zvijezda

Svojim nadmoćnim bljeskom

Cijelom svemiru objavi svoj kraj .

Sve što imamo dobili smo od neba :

Nebo je u ljepoti sutona i svitanja

Najraskošnija slikarska paleta

I najzvučniji koncertni panteon za simfonije vjetrova ,

Nebeski horizonti su za pomorce izazov i nada ,

Neprolazna ljepota i dobrota za lutalice ,

Bogatstvo za pustinjake .

Od neba smo naučili sve što je znano .

Šta bi bile naše oči kada neba ne bi bilo ,

Šta bi bilo nebo ,

Da u očima pjesnika nije ogledano ?

48

TAJNA

Ne tugujte za mnom , Cigani ,

Noćas

Kada ugledate da je veliki orao

Zario kandţe u Mjesec .

Ne ostavljajte violine i

Ne prekidajte pjesmu moje Ciganke ,

Neka pjeva

Pjesmu proljeća neka pjeva !

Ja bolje vino sada pijem

Iz grozdova koji rasli su

Na prkosu i plamenu ljubavi

Što je samo vi Cigani

Moţete osjetiti i razumjeti .

Ne tugujte za mnom noćas

Ja bolje vino sada pijem .

I tu magiju ţivota

Ĉarobnu , tajnovitu ,

Ne prenosite nikom

I moju čašu razbijte

Neka iz nje ne pije više niko .

Samo nju zamolite

Da noćas nikako ne gleda u Mjesec

Da ne vidi kako ga orao odnosi

U kandţama

Daleko ...

49

A vi ostali ,

Lako ćete i bez mene

I bez Mjeseca ,

Bez svega ćete lako ,

Navikli ste da nemate

I da ništa nije vaše ,

Ali magiju ţivota

Nikako nikada ne odajte nikom .

Ta magija čuva vašu čergu ,

Vaše vatre da se ne pogase .

A ona moja ,

Ako i zavoli drugoga i zaboravi me ,

Pa i ona … samo Ciganka je …

Ne tugujte za mnom noćas

I magičnu tajnu ljubavi

Nikako ne otkrivajte nikom .

Znam dobro , prijatelji moji ,

Vi olako rapsodima predajete srce ,

Svo vaše bogatstvo .

Ali , ipak , zaboravite me !

Zar vam je vaţno ako ću usne promrzle

Drugim plamenom zanosa da zgrijem ?

Svirajte odu proljetnu i ne mislite

Da li bez vatre i pjesme vaše dobro mi je

I da li , uistinu , vino bolje od vašega

Sada negdje s drugom čergom pijem .

50

MIRIS ŠUMSKIH JAGODA

Za naklonost pogleda tvog

Punog nebeskih i ovozemnih tajni

Mnogi su u očaj pali

Ali mene si izabrala da ti budem drag

Uz tvoje grudi ja neću prisloniti zlato ,

Ne bi hladni simbol smrti pristajao toj ljepoti

Potraţiću neki mali livadski cvijet

A biser pokloniću ti tek ako ga izronim sam

I mene neka ruke te ne zadrţavaju

Ni molitvom , ni silom

Pobijediću čelik , uragan , vatru , led

Vratiću se

Ako me ţeliš , preploviću cijeli svijet ,

Vratiću se uvijek ,

Prije nego na tim grudima

Uvene prethodni cvijet

I u najveća bespuća šumska

Gdje negostoljubivi medvjedi caruju

Znao sam zaći

Da bih za tebe divlje jagode brao

Preko klizavih grebena opasnih vodopada

Preskakao sam da bih ti donio vodu

Sa prvog , najvišeg izvora

Da osvjeţiš lice za novi smijeh

Koji se kroz kanjone do oblaka prostirao

Dobri anđeo boju Tirkiznog jezera

51

U tvoje oči je utkao

Pa sam cijelo to jezero tebi darovao

Da se sjećaš dok se gledaš u njegovim vodama

Da te oči zelene niko nije volio

I voljeti neće tako

Znam da poklone drugih nećeš htjeti

Laţove i prevarante prepoznaćeš

Kada ti donesu bisere i dragulje

Jer nema tog kamena ni svjetlosti

Koji mogu zasjeniti tvoje oči

I blagost i dobrotu koja iz njih zrači

Znam da nećeš vjerovati

Ni kada budu lagali o meni

Ja sam na neosvojivoj obali neprelazne rijeke

Njihove strijele preko tvoga srca

Nikada do mene neće stići

I zato

Svakoga puta

Misao o tebi vodila me

Kroz lavirinte svih okršaja

Tvoja odanost davala mi snagu

Da savladam oluje i bijesove okeana

Da i sa polomljenim katarkama doplovim

U tihu luku tvoga zagrljaja .

52

PJESNIK

Samo kao pjesnik

Mogu voljeti sve i pripadati svima

Ne od nepravde ,

Od ljubavi odlutati morao sam često

I ostati sakriven iza šumarice ili margarete

Zbog dragih koji sve mi znače .

Samo kao pjesnik

Mogu pripadati svima

I samo kao pjesnik

Mogu sakriti se od svih i svega

Mogu se pretvoriti u brezin list ,

Kaktus , leptira , suncokret , lastavicu ...

Ne od nepravde , iz ljubavi za sve koje volim

Bjeţati morao sam često

Da ne sagorim

Od onih koji i sami ljubav zrače .

Sakriven sam ponekada da bih pripadao samo sebi

Samo tako mogu pripadati svima

Lijepo i sveto je voljeti , prikriti ljubav

Ponekada je vaţnije i još svetije .

53

Dalek sam , da ne spalim plamenom svojim

Druge sve što više od mene samog mi znače

Samo kao pjesnik mogu voljeti sve

Moja pjesma pripada svima

Ali malom delfinu najviše ,

Kada se na talasima igra ,

Ili , kada ranjen , nečujno ,

U dubinama mora sakriven , neutješno plače .

54

POLEN

Polen rasut po starim knjigama

U kosi , u grlu , u mislima …

Ako ne volite polen

Ne okrivljujte ovo proljeće

Puno ţuto-zelenog odsjaja

I treptaja novog ţivota

Sa vrba , breza , jasenova …

Zašto su sva moja proljeća

Tako puna sjete ?

Da li zato

Što mi polen mijenja hemiju mozga

Razbuđujući sjećanja na tvoj lik ?

Još čuvam dugme

S tvog kaputa

I koru narandţe

Što je nađoh u snijegu

U tvome vrtu .

Naše prvo i jedino proljeće

Bijaše , kao i ovo sada ,

Puno polena .

Svuda ga je bilo

Dok smo se jurili kao djeca

Po poljima , u gajevima .

Blistala si posuta

Kristalima sunca .

A onda … Nestala si …

55

Stalno mi se čini , tu si negdje ,

Sakrila se iza breza .

Kod našeg sam jezera

U noć me zove

Konj divlji

Bijel

Da li sam to ja

Nepozvan u tvome snu

Da li sam tu , da li si to ti ?

Oprosti , mila , što sam te volio

Moţda nisam smio

Oprosti što te i sada volim

Misao o tebi

Kao polen natapa mi dušu

Prodire u kosti …

Polen . I meni on zaustavlja dah

Ali bez njega ne bih se sjetio

Tvog mirisa , tvog smijeha ,

Nerazumljivih igri – malih besmislica

I nebeskih tajni

Sakrivenih u dnu tvoga oka .

Ne krivite ovo proljeće

Nekome je ono prvo ,

Nekome posljednje moţda …

Ova noć je tako duga ,

Puna polena ,

A konj divlji

Bijel ,

56

Ko zna kamo

Da me odnese ,

Nestrpljiv

U vrtu

Ĉeka

Bat-Yam, 04.08.2002.

57

USAMLJENI BOR

Rođen za nemilost

Za usamljenost

Za siromaštvo

Ni imena ti nisu dali .

Kišni oblaci su te hranili

Tvoja kolijevka bili su vjetrovi ,

Vukovi prijatelji , gromovi tvoji čuvari .

Od njih čovjek ti nije mogao prići .

Oluje su te savijale , ali nisu slomile ,

Lomili su te , istrajavao si nepokoren .

Odolio nisi jedino vlastitoj teţini .

Tvoja gorda uzvišenost

Stasala nad nedovoljno postojanim korijenjem

Bila je put u tvoju propast .

Sada kada leţiš pod snijegom

Ko zna za tebe ?

Ko se sjeća da si bio neustrašiv ?

Moţda tek ta slaba drvca ponikla oko tebe ,

Nudeći spas gladnim jelenima ,

Izloţena studeni maštaju o tebi

I moţda će tek jedno od njih

Dostići visinu tvoga sna

Na putu smisla čeţnje

Za tako neodoljivom i tako kobnom

Vizijom nebeske pravde .

Bat-Yam, 07.08.2002.

58

OSVETA

Moja osveta će biti

Što ćeš istom stazom

Nekad poći

A nećeš znati

Da je uz suvi bor

Počivalište moje .

Nećeš znati

Da ćeš s istog izvora piti

U istom miru gledati doline

Nećeš znati

Da ćeš pored mene sjesti .

Ţelio si sve

A trebao si samo mirno proći .

Moje si nebo srušio

Kupine , višnje ,

Vinograde moje obrao ,

Konje divlje moje pohvatao i osedlao

I jelene rastjerao .

Ali …

Zemlja zna sve tajne :

Od vode koju si htio piti

Izgubićeš trag za natrag ,

Jer ne slutiš

To je voda vječnog sjećanja

U njoj nema praštanja ni zaborava .

59

Ni nebo te poštedjeti neće :

Boru suvom pod kojim sjediš

Munja se neumitna bliţi ,

Nijednom proljeću se nećeš više radovati

Oslijepićeš , poludjećeš ,

Sjena teška po tebe će doći ,

Ţelio si sve što nije tvoje

A mogao si mirno

Kroz livade moje proći .

Moje košute ni pogledati nisi smio

Nisi smio dirati

Gnijezdo češljugara

Niti s moga izvora piti

Trebalo je da znaš

Da je uz suvi bor počivalište moje

Da ti nije mjesto sjesti pored mene

Trebalo je da znaš

Kakva

Moja osveta će biti .

Bat-Yam, 02.09.2002.

60

POSLJEDNJI PEGAZ

Nije greška

Što večeras na nebu

Pun Mjesec blista

Nije greška

Što je more tako tiho

Greška je što će srce moje

Ove noći pobijediti pjesma

Odat’ će se samo

O tajnama svih proljeća

I jeseni

Govoreći glasno .

Nije greška

Što je za moju pjesmu

Bor najljepše drvo

Greška je što je ono najtuţnije

Tuţnije od ţalosne vrbe

Jer ako se zapali

Sagorjeva bolno , strašno .

Nije greška

Što Pegaz prenosi

Preko rijeke zaborava

Moju pjesmu

Greška je

Što raniše i njega ,

Posljednjeg pjesničkog glasnika

I on se vratiti više neće .

Nije greška

Što neću biti s vama

61

Kada u maju cvjetovima oboje se polja ,

Znam kako će vam najteţe biti vaše Ja ,

Ne traţite me tada ,

Moja pjesma

Neće opet moći da vas zgrije

Greška je

Što ne procvjetah kao runolist

Ispod bora

Koji ni za oganj groma

Ni za poţare vaše ljudske

Saznao nikada nije .

Bat Yam, 04.09.2002.

62

USPOMENE

Dvadeset godina je tačno danas

Otkako nema tvog pogleda na meni .

Prešla si nečujno u svijet sjena

Kao što si nečujno iz njega i došla .

Tvoje korake nikada nisam čuo

Da se pribliţavaju ili odlaze ,

Bila si uvijek i svuda pored mene

Majko među majkama

Ţeno među ţenama

Proročice koja bdi nadamnom

I sada , iz tog tamnog svijeta sjena .

Najvaţnijem proročanstvu

Nisi izbjegla :

Vlastitoj sudbini

Nju su ti odredili drugi .

Bila si sama , ranjena ,

Odbačena , zaboravljena ,

Ali anđeo svjetlosti te je pronašao

Podigao i čuvao

Za mene

Da bih pjevao

Dušom ustreptalom

O tebi

Slavna

Nenadmašna ţeno

Majko

Jerusalem, 11. sept. 2001.

63

GDJE MLINOVI JOŠ POSTOJE

Kada dođe tren da me vjetrovi raznesu

Preko zasnjeţenog strnjika

Zajedno sa perjem izgubljene lastavice

I kada se vukova oglasi zov

Treperav , iznad starog šljivika ,

Zaţeljeću da prođem kroz dveri vizije

U viziju samu

I da me na ulasku zaspu trenuci vedri

Kao kada me najmlađa mlinareva kći

Nestašno , uz kikot zasipala brašnom .

Tek tada znaću :

Ţivio sam tih dana

Što su bili i teški i njeţni

Uz sudbinu ni nemilu ni blagu

Ali jedinu kojom su me vodile

Vrletne staze ţivota i gorski lavirinti

Da bi me ugostili vihorom ledenim

Nezaboravni visovi snjeţni .

Bat-Yam, 30.10.2002.

64

PJESMA OKEANSKE KIŠE

Bio sam bor gorski

Ali Posejdon me kazni na teţak bol :

Da se ne radujem vrelima i potocima

Ugradi me u brod ,

Konopcima sputan

Svijetom da lutam .

Slušam šum jedara

Ali još mirišem na vjetrove mojih planina

I pamtim pjesmu teţačku momačku

Iz punih njedara .

Prenesen , bez korijena ,

Bez brata , bez druga ,

Nad bezdanom vodenim …

Kuda me nosi plima

Gdje me čeka posljednja duga ?

Glasnici smrti za mnom su plovili

Svim crnim jedrima , da me nađu

Ali bolno sjećanje na moje bistre potoke ,

Srne , olujne vihore i snjegove

Nije mi dalo da sebe samog zaboravim ,

Da nestanem u beznađu .

U plovidbi mladi ţdral me prati .

Zna li on ,

Utočište i predah dok mu nudim ,

Da sam bio bor ?

Sada samo usamljeni suţanj

Na vodama beskonačnim ,

Sputan u omče i okove .

65

Zna li , prepoznaje li proljeća

Utkana u moje sokove ?

Zna li da nisam stvoren

Da budem vuk morski ,

Da sam bio nad ambisom nadnesen

Pred gromovima nezastrašen ?

Zna li putnik nebeski da sam bio

Isti onaj bor gorski što je njega

Kao malog nemirnog ptića

U granama njihao i krio ?

Prepoznao je ţdral moju davnu sreću

U nektarima šumskim rastvorenu sudbinu

Sanjara , galiota , nesuđenog lutalice ,

Moje sjete naslutio je strahotnu dubinu ,

I gorčinu koju vrijeme ne briše .

Odletjeće prije Sunca ,

Ponijeće tajne što mu delfini otkriše

Za planinske male ptice

Odnijeće pjesmu okeanske kiše .

Prepoznao je ţdral i čas u kojem

Posakrivaće svoje mlade morski lavovi

A meni niko neće pruţiti spas

Kad bezvrijednim postaće

Mornarske i molitve i kletve

I sekstant i kompas

Kad u suton krenu u svoj lov

Nezasiti Posejdonovi valovi .

Nisam se osvrtao ni na jednu nevolju

Nisam od onih što od sudbine bjeţe

66

U susret sam joj išao

Otkriven .

Tek bol zasječen u moju gordost tiho mi šapnu :

“ Tvoji progonitelji padoše u sopstvene mreţe … ”

Stajao sam pod nebom Arktika

Svjetlima zvijezda

Umiven .

Delfini su mi bili jedini drugovi

Opominjali me

Gdje su se prikrili ukleti sprudovi . Ali …

Posejdon me ne zaboravi …

U povratku se obruši na mene

I potonu u oluji moj brod …

Sve još mogao je biti samo san

Da bolni zov slobode urezane u moju srţ

Ne nastavi da plamti čak i na okeanskom dnu .

Delfine bar ne dirajte ,

Njih za utjehu posla mi Eol

Dobri moji , vedri , razigrani ,

Ublaţuju moj davni bol ,

Ĉuvaju moj podvodni mir

I prenose mi vijest

Zna je nautilus , slavi svemir :

Svevideće oči kragujeve spazile su

U neki dan oblačan , posve siv ,

Da razgranat , ponosit , mrkozelen ,

Na vrhu litice uzvio se novi div ,

I da grane njegove čudnom pjesmom

Od plavih divljina pristigle vjetrom

Tiho noću šume , za pomen meni .

67

Urastao u suri planinski kamen

Nedostupan zloj zjeni i sjeni

Neće mu prići ni sjekira ni plamen .

Opstaće taj , prkosa sin ,

Rvuć' se sa svakom neverom

Plemenit , opor , vit i stamen ,

S vrletne stijene da blista nad obzorjem ,

Kao zov ţivota – nebeski znamen .

Bor Gorski

Bat-Yam, 15.09.2002.

68

KAKO SAM , PITATE ME

Prijatelji , ako ste to ikada bili ,

Izgubio sam svoj mir ,

Neka ţena crna , bez lica ,

Kroz srušeni zid moje sobe

Noću mi prilazi tiho

U dlan moje ruke usnule da gleda .

U dobru na vjernost ste se kleli

Gdje ste sada , prijatelji ,

Ako ste to ikada i bili .

Teška je noć

I teška je suza

Iz oka koje spava

Zagledano u sebe samo

U najdubljem ponoru smisla

Nemoćno oteti se snu

Tek sluteći crnu sjenu

Što se kao lopov pribliţava .

Izgubio sam svoj mir

Nema zemlje moje

Nema bašte ruţa i ribizli …

Gdje ste bili prijatelji

Kad su sjekli moje borove

Da li ste im u tome pomagali i vi ?

Ko poruši moje borove , teške , snene

Pod januarskim snijegom ?

69

Gdje ste sada prijatelji

Što nad kruhom zajedničkim

Na vjernost ste se kleli

Pod kojim sada stojite stijegom ?

Samo vi ste znali put do srca mog

Do moje sobe

U koju je kroz prozor jutrom

Zajedno sa Suncem

Grana jabuke zavirivala

I s njom budila se svaka nova pjesma .

Sada , crna ţena

Kroz srušeni zid moje duše

Noću se prikrada

U dlan moj gleda …

Bat-Yam, 01.10.2002.

70

SERJOŢA

Mogu da naslutim ţar

Kojim si gorio

Mogu da osjetim ţal

Kojem nisi odolio

Kao dozreli nar

Ţivot ti se otkrio

U jeseni , koju nisi prebolio .

I mene i svakog drugog

Zaveo bi ples bosonoge miss Duncan

Ali , da li je vrijedilo …

Ti ne znaš : I u mojim venama

Ima više vina nego krvi .

Zato ne pijem

Opijaju me , Jesenjine ,

Samo još

Ĉari i nostalgije jeseni .

Isti smo u sjeti vječitoj . I različiti .

Tebe je razočarala revolucija

A mene je prevario mir ,

Tebe smrt nije plašila ,

Meni je ţivot dovoljan izazov .

Serjoţa , ne trudim se ,

Poput mnogih , da budem kao ti .

Za svaki slučaj ,

Kleknem ponekad u blato

Da najbolju kravatu stavim o vrat

Napuštenom psu koji čeka nekoga

Što neće doći .

71

U svakom tuţnom pogledu

Prepoznajem cijelu historiju

Za tugu nije vaţno u čijim očima pliva .

Ĉinilo ti se Serjoška ,

Ĉinilo samo , neke mračne noći

Da ti ništa pruţiti neće novi maj

I otišao si , iako si znao

Da se ţivot otkriva kao raspukli nar

U svoj punini i ljepoti

Tek kada već otpočinje kraj .

Mogu da naslutim ţar

Kojim si gorio

Mogu da osjetim ţal

S kojim si drugovao .

Ja te shvatam

Bio si kao prerano procvao

Cvijet trešnje promrzao

Pred hladnoćom svijeta klonuo

I bezdan bespuća ti se otvorio

U jeseni

Koju nisi prebolio .

Ko zna , Serjoţa ,

Ţivjeti zaista nije neka nova stvar

Ali zar nam nije svaki novi dan

Neponovljiv veličanstven dar

Za novu pjesmu dan ?

Bat-Yam, 03.10.2002.

72

MASADA

U večeri slične imali smo vjenčanja

I radovali se našim prvencima .

Sada , u pustinji kamenitoj

Na kraju svijeta , uz jezero smrti sakrismo se

Od progonitelja okrutnog nečovječnog .

Na stijeni prostranoj , među orlovima

Naš posljednji nepokoreni je grad ,

Luka mira , posljednji naš spas .

Orlovi sivi , naši , to posebno boli ,

Izdaše nas orlovima crnim

Otkriše nas i dođe vojska nebrojena ,

Silna , silovita , nečovječna horda ,

Svi do jednog siti , pijani ,

Zovom mraka zaslijepljeni .

Dođoše silni , silnici siloviti

Protiv nas malobrojnih ,

Protiv ţena , staraca iznemoglih i nejači naše ,

Došli silni da se dokaţu ,

Da promijene naše dane ,

Protiv naše snage male došli

Snagu paganskih kumira da pokaţu ,

Od nas , na našoj zemlji ,

Došli silni da se brane .

Znamo , preda li se naša mala vojska

I posljednja će muška glava pasti ,

Ni djedove poštedjeti nam neće ,

Djecu će odvesti u roblje

73

A supruge , majke , sestre , kćerke

Ostat’ će bez časti .

O , odluko strašna , uzvišena !

Niko nam slobodu uzet’ neće moći ,

Za čast grada jedinog preostalog , kamenitog ,

Za čast djece naše ,

Od naše ruke radije , u smrt hrabro ćemo poći .

Umjesto da padnemo u nemilost krvnika ,

Slobodni , na počinak vječni poći ćemo sami

Da Boga našeg uvjerimo da smo ga dostojni ,

Ĉak i ako zaboravlja nas često , za Njega ,

Na put nevoljni , al’ jedini preostali ,

Kao u svadbenoj povorci

Pod punim Mjesecom , ove noći ,

Sa osmijehom , drţeći se svi za ruke ,

U smrt čistu , časnu , slavnu , sami ćemo poći !

Nekada smo u večeri slične imali vjenčanja …

I ove noći biće po starom ,

Vjenčanja odreći se naši mladi neće ,

Neka bude posljednja radost !

I vino nek se staro sve do kraja pije !

Ni Bog naš sam , što zaboravlja nas često ,

Noć takvog vjenčanja još ugledao nije .

Drugima se , pak , prvenac treba roditi

Ove noći veličanstvene beskrajno

I beskrajno tuţne ,

Rodiće se , ali za najkraći ţivot

I najslobodniji na ovoj planeti .

Velika je ova igra sa smrću svih smrti .

Za našeg zaboravnog Boga ,

74

Za rođenje svih rođenja ,

Ĉasno , za punog Mjeseca ,

Posvećeni besmrtnoj ovoj noći ,

Pjevajući naše himne stare

Kao u povorci svadbenoj

Drţeći se svi za ruke ,

Smrti svjetlijoj od svih

Skupa ćemo u susret

Sa osmijehom

Poći .

Masada, 11.11.2002.

75

JUTRO SVILENOG LEPTIRA

Srebrni zrak svjetlosti

Lagano kao sviloprelja

Prelazi od misli do misli

Pletući moj svijet

Nemira , istina i slutnji .

76

GLASNIK

Ja gorak sam

Kao teški nektar gorki

Nosim nemir

I potonulost u mučnu i mračnu javu .

Moja davna proročanstva

Sada su vaša neprolazna stvarnost

I zato vam nisam drag .

Ali , pomislite da sam ljekoviti nektar

Koji ruši bolne horizonte praznine

I onima koji prebole

Postaje prijatna toplina istine

I meteorski bljesak spasenja .

Ja nisam ni put ni putokaz

Već glasnik

Za one što su htjeli piti

Iz čaše vremena

Gorko vino sjete .

Ni blizak , ni dalek

U nemaštini kao i u danima slave

I pored nepravdi vaših

Volio sam vas

Sluteći da jeseni tako toplo obojenih

Natopljenih suncem i vjetrovima kišnim s juga

Ni za mene , ni za vas ,

Više neće istih biti .

77

Opraštam vam

Za sve boli nepravedne

I za odgovor drugi ne znam

Osim da vas volim ,

Ţarom neskrivenim

Zato ne gazite larve leptirove

I ne zaboravite gorčinu ,

Ja sada idem

Među gorkim cvjetovima

Da snove gorke snim .

Bat-Yam, 03.11.2002.

78

ZLODUH

Bijesni , oholi , zli , ludi

Ĉovjek

Izvrnuo je rijeku naopako

Opustošio šume i vode zatrovao

Kao krtica svuda zemlju prokopao

I zapalio utrobu zadimljenih mravinjaka

U kojima za njega

Robovi gaze jedni druge

I rade , vuku , ruše , grade

Oholi , zli , ludi , bijesni

Ĉovjek

Među zvijezde i atome se upetljao

A gladi još nije dorastao

Svoj prazni mrak zaodjenuo sjajnim plaštom

Potonuo u samoţivost

Ratovima i mučenjima naučen

Za raskoš , blud i otrove

Na kocku ulaţe nevinu dobrotu

Zli , ludi , bijesni , oholi

Ĉovjek

Prognao , uništio ili porobio drevne narode

Klanja se zlatu pretapanom u krvi

Zbog zlata ovladao zemljom , ovladao morem

Ovladao nebom , zavladao vatrom

Geniju smrti se sasvim primakao

Htio bi ga čak i nadmašiti

Moţda će ga čak i nadmašiti

79

Ludi , bijesni , oholi , zli

Potčovjek

Svetkuje svetkovine uništenja

U bolesti i poniţenju sirote siročadi

Trijumfalno piruje

Ali , neka zna ! Svakom piru dođe kraj !

Vasiona će naći svoj mir

Tek kad zloduh sam potone

U vlastiti pakleni raj

Bat-Yam, 07.11.2002.

80

DJECI HIROŠIME

Nulto jutro

Bez trešanja

Večeras ih niko neće brati .

* * *

Gdje li su ti mali lopovi ?

Susjed nije više ljut ,

Ne čeka u zasjedi .

Uzalud .

Njegove trešnje

Neće više krasti .

Bat-Yam, 06.08.2002.

81

DJECI NAGASAKIJA

Preţivjeti ?

Sreća , ili ,

Produţena ,

Dvostruka kazna ?

Nemojte se truditi

Ni brinuti

Neka ostanu otvorena

Ta kobna vrata

Kroz koja vječito struji

Vjetar bolnog sjećanja .

Ona se mogu pritvoriti ,

Ali zatvoriti … nikada sasvim .

Sve dok sjena sudbine

Korača ispred vas ,

Pored vas , sve dok sjedi

Na pragu vaših snova ,

Sve dok je u vama , ne brinite ,

Sa vama je cijeli kosmos .

Vi ste sami sebi dodijeljeni

Vaša ste vlastita projekcija

Prošlog i budućeg grijeha

Svih prema svima .

Ne ţalite ništa

Ne oplakujte igre neigrane

I noći nedospavane

Ne brinite , kada osvit istine svane

Na granama trešnje

Procvjetaće i vaše duše neokajane .

Bat-Yam, 09.08.2002.

82

LASTAVICA

Hladno je ,

Pusto i blatno

Ovo monsunsko jutro .

Tek jedna mala ptica

Plovi nebom tuge

Iznad srušenog starog oraha .

Ko će sada ublaţiti nemire ?

Hoće li u krletku

Zatvoriti slobodu ?

Djevojčice ,

Bez odjeće , tek okupana ,

Sletjela si spaljenih krila na ulicu

Uplakana .

Tamo pod orahom ,

Gdje je majka

Pjevala uspavanku mlađem bratu ,

Pao je napalm .

Tebe je spasilo kupatilo

Kojeg više nema .

Kako je svijet mali ?

Manji je od tvojih krupnih očiju .

Ko će nahraniti

Napuštenu malu lastavicu ?

Ko će sada ublaţiti nemire ?

Kako je svijet jadno mali ?

83

Manji je od raspona tvojih lastavičijih ruku

Pred mitraljeskim cijevima .

Hoće li u krletku zatvoriti slobodu ?

Pjesma se ovog jutra ne čuje iz sela .

Ko će riţino klasje poloţiti u vodu ?

Tako je mali ovaj svijet ,

Okean je manji

Od tvoje suze .

Hladno je ,

Pusto i blatno

Ovo monsunsko jutro .

Učili su te da je ţivot svet .

Sada ,

Naga si istrčala

U nevinoj ljepoti

Pred surov , ruţan , mračan ,

U grimiznu odoru odjeven ,

Tako minoran svijet .

Bat-Yam, 03.12.2002.

(Posvećeno Vijetnamki

Phan Thi Kim Phuc)

84

BRUNO

Prvo kaţu da si kriv

Pa te spale .

Onda kaţu nisi kriv ,

Ali kako da te vrate ?

* * *

Ĉemu izvinjenja ? Pale ribizle ih ne čuju .

* * *

Prorok

Stari je plakao

Za sve grijehe ljudske .

Tebe nisu čuli da plačeš ,

Ali lomača strasti u tebi plakala je

Još prije nego što je zapaljena ona prava .

Sveprisutni zli duh još bi htio tobom se poigrati

Da li je on nekada nekome nešto oprostio ?

I da li se nekada stvarno pokajao ?

Stajaćeš jednom uz pobjednike ,

Vjerujem ipak , Bruno ,

Nad nevoljom

Zvanom

Zlo Moć Vlast .

Put Kumove Slame

Put kojim si otišao

Nazvaću Put Neustrašivog

Zvaću ga : Put Brunove Slave .

Bat-Yam, 09.12.2002.

85

HOMO SAPIENS

Gavrane , gavrane ,

Svega imaš …

* * *

Ajnštajnova i Nobelova upozorenja ne znače mi ništa !

Da ih nije zanimala historija sami bi se ispisali iz nje .

Pjesme ne trebaju ni naftu , ni trinitrotoluolen ,

Ni uranijum .

Pjesnici ne trebaju lunohod ,

Do Mjeseca stiţu jednom mišlju

I jednim pogledom .

Ţivot ne traţi skupu ulaznicu za jeftinu smrt .

Ne treba mi koordinatni sistem :

Dekart je otac snajperske geometrije .

Ne trebaju mi ni Njutnove haubičke parabole .

Nisam protiv civilizacije , televizor mi moţete ostaviti :

Da gledam kada budu odnosili Zemlju na popravak .

Civilizirani ste ?

Ali barbari su bar ponekad imali dušu ,

Bar ponekad bili su … i ljudi .

86

VRIJEME PJESME

Osmišljeni besmisao

Ili , besciljni smisao ?

Prevaranti ne lutaju sami ,

Ne podnose samoću

Povlače ih mračni vrtlozi .

Pomračeni , odlazeći ,

Mame druge ,

Htjeli bi sve

Odvući sa sobom .

Kaţu : “ Ĉemu pjesnici ,

S pjevanjem je gotovo ,

Svijet je dovršen … ”

Skoro sam im i ja povjerovao .

Pjesnici su im na putu

Jer vide neskrivenost bez maske .

Osioni ţele oslijepiti umjetnost ,

Znaju , ako nestanu pjesnici

Nestaće i posljednji svjedoci .

Ali , varaju se prevaranti .

Ako svijetu dođe kraj

Neće ga oni nagovijestiti

Ni provesti ,

I o kraju neko treba

Reći zadnju riječ .

Stih bez riječi ,

Smisao bez slova

Samo pjesnici mogu izreći .

I to će biti pjesma .

Prevarantskom bivstvujućem

Pjesma će označiti kraj .

87

Biće to vrijeme pjesme

U pjesmi o vremenu ,

Pjevaće samo o sebi

Raspjevano vrijeme ,

Biće to pjesma svih pjesama

Pjesma o pjesmi

O plemenitosti .

Poslije pomračenja

Stih Cvetajeve prosijaće

Na stazama svjetlosti .

Bat-Yam, 23.12.2002.

88

PAPIRNATI ZMAJ

89

MOŢDA UMJESTO MENE

Pao si kao list platane , nečujno i meko

Preko trave na kojoj je osvanulo inje .

Ni zdravo ni zbogom

Ne stigoh ti reći ,

Ţurio si u svemu .

Zaboravljajući dogovor ,

Otišao si prije mene

Moţda umjesto mene .

Za kratkog vijeka tvog

Nikom nisi bio duţan ni kriv .

Otišao si bez pozdrava ,

Nevoljno , znam ,

Kao što Sunce pri zalasku

Nevoljno napušta planine .

Bio si tako iskren i drag

A sada čak i ja na trenutke

Zaboravljam kako ti je bilo ime .

Ali osmijeh tvoj pamtim

I oči u koje bi svi sutoni stali

I u izmaglici dok se gube gore sinje .

O našem prijateljstvu šapuću trave

Ovog mrazovitog jutra

Dok ih lagano prekriva

Prvo oktobarsko inje .

Bat-Yam, 13.02.2003.

90

VJETROVI ANDA

Tebi , petogodišnjem potomku Inka ,

Tvoja majka stavlja četiri kamena

Na glavu , jedan na drugi .

Znaš li kuda ih nosiš ,

Za koga i zašto ?

Tek ti je pet godina , ne shvataš svijet ,

Ti samo voliš tvoju majku ,

Njoj vjeruješ

I za nju ćeš učiniti sve ,

Zbog nje ti i to kamenje voliš .

Da sve to nije bila igra

Saznaćeš ubrzo

Kada će majčine ruke

Bez snage da posljednji put

Pomiluju tvoju kosu

Okamenjene ostati

Zapletene između šiblja i trnja .

I sam ćeš nastaviti odnositi kamen ,

Upoznaćeš kuda , kome i zašto ,

Sve dok ti vjetrovi Anda ne pošalju

Petogodišnjeg pomagača

Koji će da te voli i zato što te voli

Nosiće vjerno , kao nešto najdraţe

To gorko ukleto kamenje

Na svojoj lijepoj pametnoj glavi .

Bat-Yam, 17.02.2003.

91

PAPIRNATI ZMAJ

Znam tvoj san :

Dotaći visine

Uhvatiti oblake

Slijediti labudove

Plesati tango s vjetrom

Ali ,

U visinama

Sačuvaj nit volje

Za povratkom

Spusti se i pokloni

Dobroti

Zemlje

Bat-Yam, 17.02.2003.

92

TAMNOPUTI MALI BRAT

Tako simpatičan i drag je

Mladi tamnoputi moj brat .

Iz njegovih toplih očiju

Iskrenost doziva prijateljstvo

I prirodnost sja .

Od njega sam ponovo učio

Kako se voli drvo

I kako se cijeni i čuva voda ,

Da biljke osjećaju ,

Da su i ribe duševne duše .

Ali ne vole svi mog brata .

Plašim se dana

Kada će u odlasku reći :

“ Taman je moj svijet ,

Svjetlu pripada svjetlo

Tami pripada tama . ”

Tješiće nas ono što drugi

Neće da znaju :

Iz tamnog rađa se svjetlo

Iz svjetla rađa se tama .

Ĉudno je što to mora da potvrdi

Ista crvena boja krvi

Kao boja prolivene tuge

Koju ne upija ni jedna razlika

Ni jedna drama razuma ,

I ništa

Osim od tame tamnija

Sama bezumna tama .

Bat-Yam, 12.03.2003.

93

RUKA

Ta ruka ne moţe pogriješiti

Ruka koja podiţe i brani dom

Ruka što za slobodu i mir ratuje

Ruka ratarska koja donosi plodove njiva

Ruka čvornovata , polomljenih noktiju , rudarska

Ruka koja svira , piše , slika , vaja

Ruka što po kosi miluje

Ruka što bodri , njeguje i daruje

Ruka koja osvjetljava i pokazuje put

Ruka koja tješi i vodi kroz zamke

Ruka kao luka spokojstva

Ruka koja drţi moju ruku

Ruka moga tate .

Šta poslije , kada preko nje

Preleti sjena vremena ?

Da li će moja ruka naslijediti dobrotu

I imati snage

Da sve ovo pruţi

U ruke neke druge , drage ?

Roma, 18.11.1997.

94

RUM

Ljudi ravnice ne razumiju planinare

Jer plaše se visine

Planinari ne razumiju ravničare

Jer plaše se širine

Zajedno

Ne razumiju mornare

Jer plaše se dubine

A mornari

Od svih dimenzija

Najviše se plaše

U čaši ruma

Praznine

95

PRUGA

Siv dan .

Posivjela sjećanja .

Kako da vratim potonuli Mjesec

Iz mora ?

Kako da pokupim

Prosute iskre rose

Sa staza strmih ?

Zar da zaboravim miris

Trnjina i kupina ?

Kako da odbolujem

Začaranu putanju

Kruţnih letova

S polomljenim krilom

Nad dolinom uzaludnog nadanja ?

Kako da opet očima upijam

Kroz maglu

Kao neke davne zime

Tragove blijede duge ?

Kako ?

Kad su na mom potoku

Zaustavili mlin i srušili vrijeme

A na kamenu ţrvnju izbrisali moje

I usjekli njihovo ime ?

Kao radoznali mladi jelen

Trčao bih još i danas

96

Da pozdravim svaki novi cvijet

Jer nije mi do tuge

Ali kako ,

Kad su u srce moje planine

Zarili trak

Prljave zarđale pruge .

A tek jezero moje ?

Azurno , malo ,

Znate li da ga više nema ?

Prepravili su ga u “ vještačko ” ,

Vještičje , rekao bih prije .

Kako da odbolujem

Začaranu putanju

Kruţnih letova

S polomljenim krilom

Nad dolinom uzaludnog nadanja ?

Kako da savladam nemir

Pred vihorom kojem miris ne poznam

Koji krši stoljetne hrastove

Pred kojim ništa ne ostaje

I kao da ništa nikada bilo nije .

Bat-Yam, 10.06.2003.

97

STIH BEZ LJUBAVI

Ove večeri

Nešto su oblaci na jugu drugačiji

I zato neću napisati stih o ljubavi .

Neka vrijeme stane i neka čeka

Njih davne , ili nas sadašnje ,

Ovdašnje , svakidašnje .

Ali , ni o njima , ni o nama

Neću napisati stih .

Stih gorčine da li neko voli ?

Večeras bih da zaboravim san

Da sam bio posljednji splav na divljoj rijeci

Kojom su kovitlale se sjene , što su traţile spas ,

Odmor , ili utjehu ,

A ja sam bio hladan i tuđ

I nemilosrdan

I mračan .

San je otplovio i sjene se rasplinule ,

Ali moj splav se razbio o stijenje .

Koga sada da nađem što bi htio

Od mene čuti stih ? I to o ljubavi ?

Da li me to varke i obmane love

U lavirintu beznađa ,

Ili iz prostora

Zrače neke druge zjene ?

98

Ili su svemu krivi čudni oblaci

Ispod kojih ne prolazi vrijeme

Ne promiču novi ljudi , ni djeca , ni ţene ?

Ne , ove noći neću napisati stih o ljubavi !

Noć je ta mračna

Bez mirisa procvalog jasmina ,

Bez flauta i viola vjetrova dalekih ,

Noć bez obala

U kojoj ne trepere breze snene .

Ljubavi nema u njoj ,

To je noć kasne jeseni ,

Bez kiše , bez magli

Na stazama šumskim pustim .

Neka ode nepovratno !

Bez moje pjesme . I bez mene .

Bat-Yam, 14.06.2003.

99

BOEM

Kako od boema načiniti

Ĉovjeka poštovanog ?

Kao kad biste

Bizonu stavili kravatu .

Kako boema

Naučiti zakonima ?

Lakše biste

Ukrotili vihor .

Kako boem

Da se odvikne slobode ?

Kao kada biste pitali :

Moţe li se Sunce odreći

Svjetlosti svoje i toplote ?

Bat-Yam, 10.06.2003.

100

LEPTIR I LOTOS

Sve dok se u sumrak

Nisu počele sklapati oko mene

Latice velikog lotosa

Nisam ni znao

Da sam zamišljen zaspao

Opijen mirisom polena .

Zatvoren visokim

Prozračnim krilima vodenog cvijeta

Provedoh dugu , najneobičniju ,

Najmirisniju ,

I najmirniju moju noć .

Jutro dočekah kao dvostruku radost :

Sa krila velikog plavog lotosa

Poletjesmo novi dan i ja

U susret igrama ,

Melodijama i bićima proljeća .

Bat-Yam, 15.06.2003.

101

ZATIŠJE

Da li će sjaj pogleda tvog

Htjeti natrag vratiti se k Suncu

Kada Sunca više ne bude bilo ?

I da li će moja ruka

Uzalud traţiti tvoju

Dodirujući bolnu prazninu ?

Pitaš me :

Zašto i pjesnike ubijaju ?

Mila moja , višnjo divlja moja , planinska ,

Opora i beskonačno draga ,

Crno-ljubičastih zjena

Poput neba u noćnom zatišju

Pred osvit .

Ti si pjesma koja me pratila

Kroz prasak oluje

I munje čeţnje .

Ţeljela si

Da nikada ne prođe taj trenutak ,

Da nikada ne ostarimo ,

Da nikada ne upoznamo istinu

Ovoga što su nam dali da bude

Sav naš svijet .

Ne plaši se smrti višnjo

Ljubičasto-crna planinska ,

I ti si pjesnik , znam ,

Ali ti si i sama pjesma .

Šta bi tebi smrt još mogla

Što već nije ?

102

Ne plaši se

Ni pored mene

Ni bez mene .

Ja sam kao oblak

Koji nosi sjetnu kišu

I koji će proći

Ali ti , višnjo moja ,

Ti si pjesma

Koja je bila

Koja ostaje i neće zastati

Okamenjena ,

Nedopjevana ,

Pred osvit

U zatišju ove duge ,

Preduge noći .

Bat-Yam, 23.06.2003.

103

VUK

Misle da je meni lako

I da sam zadovoljan

Što sam vuk .

Pa o meni i vukovi drugi

Tek tako malo znaju ,

Kako bi onda mogli

Da me shvate ljudi ?

Ubijanje je moja priroda

Tako jedino ţivim ,

Ali zašto oni ţele

Da liče na mene

Osim ako nisu ludi ?

Ja sam vuk

I vukom mi je biti

Ali za razliku od njih

Tragove krvi ne nastojim skriti .

Smrt i krv su ţivot moj

Moja kazna ,

Prokleta priroda moje biti .

A oni neka znaju :

Mi ne rušimo dom

Svome susjedu , drugu .

Ako toliko ţele

Da upoznaju miris krvi

I potpunu tugu

Vuci neka budu oni

U narednom krugu !

Bat-Yam, 16.06.2003.

104

KARIJATIDA

Karijatido , djevojko kamena ,

Imala si ime

Bila si ljupka u gordosti

I gorda u iščekivanju dragana .

Odveli su ga u vojnu

Mladog , dječaka skoro .

Ĉekajući da se vrati

Nosila si cijelu drţavu na glavi

I vrijeme te okamenilo

Ali nije slomilo tvoj osmijeh

Niti će ikada , sve dok čekaš ,

Jesenje kapi kiše

Dok liju preko tvoga lica

Ličiti na suze .

Bat-Yam, 18.07.2003.

105

KOŠUTA

Idi košuto promrzla , skloni svoju lanad s te kiše

Ledeni vjetrovi donijeće snijeg još ove noći ,

A i vukovi su u blizini .

Idi , vilo šumska , i ne vraćaj se na taj proplanak

S njega se ni tvoja majka nije vratila ,

Odatle vukovi dozivaju Mjesec .

I ne vjeruj nikome !

Sama traţi svoj put .

Idi u toplije i skrovitije gajeve

Gavranovi su te odali

Vukovi već znaju o tebi i traţe te

A mogu naići i oni što još i gori su od njih .

Idi , dobra , prije nego se na dugim trepavicama

Očiju tvojih plemenitih

Počne skupljati snijeg .

Idi i čuvaj mudro ta laneta svoja dva

Nestašna kakva smo bili ti i ja .

Idi , mila , zavaravaću progonitelje još malo

Pa ću poslije doći za vama

Kada boginja proljeća pokrene potoke

I ozeleni stabla i livade .

Idi ! I ne osvrći se tuţno

Kao da me gledaš posljednji put .

Bat-Yam, 10.07.2003.

106

KAP ROSE

Samo kap rose

U oku

Smrtno ranjenog jelena

107

VINO

Mislio si , stari prijatelju ,

Da bolje od mene poznaješ

Već prema boji i mirisu

Starost vina koja smo pili .

Ja sam samo ćutao

A ti si pio i govorio ,

Govorio si beskrajno i smijao se svemu .

Smijaćeš se sigurno i kada ti kaţu

Da ne pijem više vino ,

Da ne odlazim zorom u ribolov .

Još smješnije i zabavnije će ti biti ,

Već te vidim i čujem kako se šališ ,

Što ţelim da i ti prestaneš

S tom seansom očaja i opsjene .

Upoznao si ljudi i predjela mnogo

Ali ne reci , nikada ne reci

Da poznaješ bolje od mene

Starost nekoga vina .

U njemu je za tebe

Samo neka čudna slatka omama

Koja njiše i odnosi čula

Do nepoznatih grimiznih dubina .

Moţda će ti nov dan otpočeti

Slabom prolaznom glavoboljom

I to će biti sve , do naredne večeri ,

Kada ćeš ponovo tonuti

U ponore zaborava .

108

Lako je i slatko neosjetno pasti

U zamku tajanstvene moći vina

Što tihu vatru s plimom veţe

Sve pretvara u poţar , ludilo strasti ,

Uznosi slobodu do nepoznatih visina

I stapa beskonačnosti , bez bola , bez teţe .

Istina nije u vinu ,

Vino je istina

Vino je historija .

Pogledaj njegovu površinu u čaši

Spram hladne i gorke mjesečine

Vidjećeš mene u olujnoj noći

Poluţivog-polumrtvog

Palog između štitova razbacanih

Između kopalja što strše grozno

Iz nekada lijepih tjelesa

Mladića , muţeva , očeva .

Vidjećeš me palog

Pored konja i nekog dragog

Beznadno ranjenog neznanca

Kako oplakujemo i slavimo besmisao i ţivot

Uz posljednje ostatke

Nekog najboljeg modrog vina

Prolivenog zajedno sa krvlju .

Ima jedno pijanstvo , teško , gorko ,

Bez vina , koje ne poznaješ ,

Stari druţe moj .

Tim vinom ako se ikada opiješ

Moći ćeš tek shvatiti mene .

109

Zato ne pij tek tako ,

Ne dodiruj vremena bolna .

Ne izlazi s čašom

I pogledom mutnim

Pred zasnjeţene decembarske vihore

Drugi zaborav ti potraţi , druţe siloviti .

Ţelim , koliko god da zvučalo ti smiješno ,

Da se ţarom te modro-gorke vatre

Ne zanosiš ni ti .

Nedostojno je uzalud gorjeti njome ,

Ne dodiruj njen plam ,

Najbolje bi bilo ,

Nikako

Ili , bar , ne

Molim te , prijatelju ,

Ne , po navici staroj ,

Da ni sam ne znaš zašto

Zbog društva običnog

U krčmi prostoj

Tek tako

Iz hira i samozaborava ,

Bez časti , bez pomena slavnih ,

Ti , kojem za iskreno prijateljstvo

I punu čar ţivota

Srce je mlako .

Kao ni krv , vino nije voda .

Ne nudi i ne gasi na usnama nedozrelim

Tu vatru gorko-modru , ne , dok iz nje

Doziva pokoreno vrijeme

I za svjetlošću čezne

Iznevjerena sloboda .

110

Ne pij bez pomena plemenitih ,

Palih pred kraj grlom u prazninu

Bez trona , bez doma ,

Bez ikoga svoga .

Ne gori vatrom bogova i heroja

Iz pomame bezumne

Za tren jedan zlehudi , zaludni ,

Prolazni

Ni ne slutiš njene moći .

A nikad se ne zna .

Pomisli

Da mogao bih se sjetiti

Puteva tajnih

Pored maslina starih

I kao Odisej

S odsjajem istine ţivota u očima

Nenadano doći .

Bat-Yam, 27.07.2003.

111

TRAG

Prekasno je ,

Neću otkupiti svoju krivicu .

Prođoh kroz rosnu , visoku , cvjetnu travu ,

I ostade moj trag , kao oţiljak ,

Preko lica planine .

Herzliya, 01.08.2003.

112

ZAKLETVA

Kada vjetrovi sakriju

I posljednje vikinško jedro

S druge strane mora i neba

I kada utihnu doboši pobune i osvete

Uzalud će me traţiti da im opet pored vatre pjevam .

Sjenama bez smisla hitati neću , niti ću ih ţudjeti ,

Neće me pronaći , niti će me ikada više uhvatiti .

Lutaću , lebdjeću kao nekad slobodan

Preskakaću ledene strme litice ,

Lavine će biti moje društvo ,

Nosiće me divlji slapovi

Mamiće moj osmijeh

Hučni zeleni brzaci ,

Učiće me trag

Male lisice .

Poput sna

I duha planine

Neuhvatljiv u zamke ,

Slobodan i sam u divljini ,

Slobodan i divlji biću opet ja

Ne plašeći se ni ţivota ni smrti ,

Zauvijek daleko od mračnih agonija ljudi .

Zaklinjem se jelenima tankonogim , vitorogim ,

I borovima , budu li me htjeli skriti ,

Da blizak osim njima

Nikom drugom

Nikada

Nikada više

Neću opet biti .

Bat-Yam, 05.08.2003.

113

MOST

Ima jedan most

Preko kojeg svi ćemo preći

Moćan je i neosvojiv

Do njega ne dopiru

Nabujale vode ni vojske .

Ima jedan most

Koji se prelazi samo jednom

Sa kojeg svako baca

Svoj mali vijenac

Poljskoga cvijeća .

Obasjan je

Posvećenom tišinom

I mirom lica što mu prilaze

Bez sjete i tuge .

Pred njim utihnu

Strasti svih ljubavi ,

Zaborave se

Nevolje i kavge

Surove i grube .

Uzak je naš most

Tek za dvije stope

Ali siguran i moćan

Ništa ga ne moţe srušiti

Sa njega se ne moţe pasti

I na njemu je suvišno

Po navici našoj ljudskoj

Drţati se za ruke .

114

Ima jedan most

Moćan

Neosvojiv

Do njega ne dopiru

Nabujale vode ni vojske

Na kom ćemo ostaviti

Sve uspomene

Loše i drage

Preći ćemo i bićemo

Kao pri rođenju

Bez novca i slave

Bez maske i odore laţne

I bez stida što vidimo

Jedni druge

Nage .

Ima negdje neobičan jedan most .

Pod maglom uspomena

Ne nazire mu se kraj ,

Pjesama tek

S druge , nevidljive obale

Moguće je naslutiti zvuke .

Preći ćemo svi preko tog mosta

I moţda nesvjesno ,

Bez potrebe jasne

Po navici našoj ljudskoj

Drţaćemo se za ruke .

115

PAJAC

Ko si ti ?

Kome pripadaš ,

Ti ,

Kojem se smiju

Mali pajacu ?

Stavljaš svoju masku

Masku preko maske

I izlaziš pred njih .

Svi znaju

Kao i ti sam

Da nasmijana maska

Prikriva onu pravu

Koju kriješ od njih

I od sebe .

Cijeli tvoj ţivot je otvorena scena .

Više ne razlikuješ noć i dan

Otkako si i posljednju pjesmu

Spalio na dlanu .

Ko si ti

Mali pajacu ?

Prezreo si svijet

Ali oni te traţe

Da ti se smiju

Dok tvoje lice pod maskom

Dvostruko plače

Za sebe

I umjesto njih .

Ko si ti

116

Mali pajacu ?

Šta je istina tvoja ?

Da li si ti dio njih

Protiv sebe samoga ?

Ţiviš kroz njihov smijeh

A oni trebaju tebe .

Kroz ono što ne vide

Ali znaju da si to ti

Kroz tvoju masku

Propadaju u vlastitu prazninu .

Minorni i jadni

Znaju da su svi pajaci

No , oprţeni dlanovi

Bole samo tebe .

Podne ili ponoć ,

Novembar ili maj ,

Nevaţno ti je

Mali pajacu .

Danas skidaš masku

Izlaziš pred njih

Posljednji put .

Smiju se tvom ozbiljnom licu

Dok govoriš :

„ Ovo sam ja !

Slobodan i pravi ja !

Opraštam se od vas ,

Odlazim . ”

Padaš nepovratno

A oni plješću .

117

Na sceni ostaje

Kristal tvoje suze

Da prkosi

Dok te odnose iza zavjese .

Tvoje lice

Sada se blago i iskreno smiješi .

A oni

Zbunjeni i uplašeni

Iz dţepova vade njihove

Stare , prašnjave ,

Klovnovske maske .

118

ORATORI

Oratori oru , preoravaju

I sve nište ,

Kao Neron ,

Kao Duche , kao Führer ,

Kao Vođa Revolucije ,

Ili svaki novi Prorok

Svi isto pesnicama

Kroz vazduh lomataju

I po govornici treskaju

I za vlastitu slavu

Narode u propast survavaju

Dok sve ne sravne , sve ne unište .

Grlatori glasova promuklih

Od debelih havana

I mutne votke ili prljavog viskija

Kao gusani istegnutih vratova pište .

Grlatori po historiji oru

Dok za njih narod vuče i pada

Upregnut u amove

Umjesto volova , u blatu , u krvi ,

U bolu , u smrti , bačen na stratište .

Oratori grleni brbljatori

Očiju punih adrenalina

Oru po snovima i dušama

Kopaju po kućama ţivih

I staništima mrtvih .

119

Sumanuti strvoţderi

Ne obaziru se na bol

Upregnutih konja

Što u agoniji jedva čujno njište .

Srećni su svi što nemaju oratorski glas

I što mogu govoriti glasom čistim

Glasom savjesti

I što su naučili ćutati

Poštujući mir pod nebom

I mir pod zemljom .

Srećni su oni što i oratorima

Imaju snage dodati ruku

Iako znaju da će ih ovi po ustima udariti

Dok se ispnu za dva stepenika

I da će grleno da grgoljaju i vrište

Da svi ćute , da nikome ne odaju

Kako stepenica nagore više nema

I da svima koji su već gore preostaje

Samo put nadole , put uţasa i patnje ,

Put pada do dna ,

Ostavljenog gladijatorima

Odabranim tek za zabavu

Grlatim grlatorima .

Oratori ogovaraju , nagovaraju

I nikome ne odgovaraju ,

Misle da niko osim njih govoriti ne zna

I ne smije reći ono što zna ,

A jadnici zlehudi ćute

Ili mučki ućutkani

Mru .

120

Pravdaju se ponekad i oratori

Dodvoravaju i izgovaraju ,

Puk uvjeravaju :

“ Eto ,

Izabralo ih vrijeme ,

Proreklo proročište ” ,

Njih , ništarije ,

Što ne znaju ništa drugo

Sem da nište

Dok sve ne unište .

Oru grlatori preko nedozrelog ţita

Preko kostiju , kroz nebo ,

Kroz more , kroz gore ,

Ne ostavljaju ništa osim jada

Odvešće od doma i jedinu ovcu

A pokloniće samo svoje mračne more .

Oratori oru

Ostaviće neduţnima na čelu odslikane bure

I na srcu duboke bore

Ali nikada neće dostići odbljesak

Samo pjesnicima-rapsodima slobode

Obećane zore .

121

UTRNUĆE

Budim se

Neka sjena hitra

Sklanja se

Da je ne prepoznam .

Zašto su njene ruke

Lebdjele iznad moga čela ,

Iznad mojih očiju ?

Prešla je svojim dahom hladnim

Preko mojih usana

I one mi sada ledom trnu .

Pogledom bih htio

Obgrliti novo jutro

Ali oči utrnule

Ne mogu da otvorim .

Bila je to ona . Smrt .

Znam da me prati često

Ali , u snu ,

Pohodila me ove noći

Prvi put .

Smisao smrti osvjetljava tek kraj .

Smrt .

Kakva čudna riječ

Kakav čudan znak

U biću vremena .

Ne plašim je se :

Smrt sama nije strašna ,

Strašno je nasilno i teško umiranje .

Ako je strašan ponekad put do nje

122

Ona sama tek je prelazak

Preko druge rijeke

Preko duge .

Navikao na njenu blizinu

Izazivah je ponekad

Poput mnogih drugih

Koje vode bijesovi

Mladenačke nepromišljenosti .

Mene ne htje ,

Ali odnese baš one

Što su najmanje htjeli

Poći s njom .

I , navikli na tu igru ,

Drugovasmo .

Poslije ove noći , osjećam

Preći ću iz igre

U neki drugi san

Moţda bolji dan .

Ne ostane li , pak ,

Od mene

Ništa više do stih

Na morskom ţalu ispisan

Pa , ako , mogao sam i tako

Već davno

Da je smrt to htjela

Na nebivstvo

Biti sveden ,

Biti izbrisan .

123

Hvala ţivotu

Što ţivjeh baš ovaj

Svoj svijet čudan

I bestjelesan

I čulan

A hvala i smrti

Što mi u snu najavi

Da će skoro doći čas u kom

Trag stopala mojih na morskom ţalu

Od vjetrova i talasa razornih

Neće više biti pošteđen ,

Za tajnu nejasnu ostavljen

I čuvan .

124

USAMLJENA

Breza je nikla na tom mjestu

Lagana , lepršavih grana .

Ne znam zašto , ali prvi pupovi

Njeţno-zeleni

Svakog proljeća bude u meni dubok ţal i sjetu

Tad se borim da od tmine zaborava

Skrijem spomenar vedrih dana

I odlazim od poročnih pogleda

U planine daleke

Gdje ne dopire zloslutno

Graktanje vrana .

Da , vitka , mila brezo

Nikla iz korijena stabala starih

Koje posjekoše

Sada tako sirota i gorda

Na proplanku , lagana

Lepršavih grana

Prkosiš vihorima

U svoj raskošnoj ljepoti

Kao da čekaš dragana

Stojiš

Osluškuješ melodiju struna vremena

Igraš se svjetlucavim biserjem rose

Ničim zbunjena , niti uplašena

Plemenita i tako sama .

Bat-Yam, 10.02.2004.

125

SAN

Crni labudu gordi

U oči tuţne tvoje

Zimski mjesec tone

Ti ne odletje put juga

I na krila promrzla

Tvoj dugi vrat lagano klone .

Stud rana prevari mnoge

Da opčinjeni jezerom

Ostanu još malo ,

A ne vide koliko

Za svojim jatom kasne .

Dok tanki led

Taj čudesno privlačni

Kobni kristal bijeli

Okiva vode tirkizne ,

Tvoje crno drago tijelo

Već nema nade da se otme

I pogled tvoj čeznući za nebom

U snu vječnom tiho gasne .

Ti ne znaš ,

Ali u toj čari bijeloj

Punoj opojnog mira

Mnogi prije tebe

Ostali su tako

I poput tebe sniše .

126

Zanesen vizijom

Prekasno shvataš

Da u lagunu mladosti

Optočenu dijademom

Lakih vitonogih breza

Nikada nećeš uploviti više .

I sada , sluteći kraj ,

U snu snjeţnom , srcu ne tajiš

Koliko ţališ za vihorom gorskim

Od visova dalekih ,

On uzalud čeka da crna

Slobodna krila tvoja

Još jednom ponese

Preko modrih voda

I da ih spusti na dugu

Iza oblaka mekih

Da ih kao u kolijevci

Od purpurne svile

Kao najdraţi dar

Dugo i blago , sjetno njiše

Ti o tome još samo snivaš

Dok pod hladnim Mjesecom

Bijele breze tuguju

Prekrivene snijegom

I šapuću o tebi : Nikada dragi ,

Prelijepi , Crni , nikada više .

Bat-Yam, 28.05.2004.

127

OĈI

Kaţu

Oči

Ne laţu

Vjerujem

Iako sjaj mnogih

Prevario je mene

Moţda sam lakovjeran

Moţda ne znam

Da im proniknem dubinu

Nisam prvi što ne moţe

Da nasluti tajne poruke duša

Ali znam da su sve oči svjedoci

Motre nas svici , prate češljugari

I znam da su one tihi odsjaj

Neba , zemlje , voda , šuma

I svemirskog bezmjerja ,

Da su se u njima susreli

Majka – izvor radosti

I otac – ponor suza ,

Da se svjetlo rodilo

Njihovim susretom .

Kao Yin i Yang

Smjenjuju im se uloge :

Majka postaje otac

A otac majka

I tako se obnavljaju

Svjetlost , suze i radost .

Otkuda suze ?

Kada se rodi

Jedino mladunče čovjeka plače

128

U stvari – vrišti .

S pravom

Strašan je naš svijet ,

Svako svakog lovi

U vodama , u vazduhu ,

U šumama , pod zemljom

I u tom lovu pobjediće

Najbolji lovac .

Uloviće i dokrajčiti

Samoga sebe .

Odakle zlo ?

Bi riječ

I stvori se pakost .

Lijevo oko posta

Zavidno i oholo

Suprotstavi se desnom .

Pogledajte paţljivo sebe

Svoje vlastite oči

Njihovim vidom .

Doista ne laţu

Ni nama ,

Još manje drugima .

Duše umiru

Ali radost i pakost ne .

Moţda će ih neki drugi svemir

Pomiriti u duhovnom oku

Kojem zlo ne moţe prići .

Pa sad , gledajmo …

129

ANALFABET

Sonata za novi treptaj ţivota

Neispjevana gori u meni

A ne znam da pišem note

130

TI

Samo večeras

I samo u ovoj pjesmi

Poslije tolikih godina

Tebi ću reći ti

Kao Prever Barbari

Jer samo oni koji vole

Mogu reći ti

I svako drugo ti

Nije ono ti

Sjetih se

Mojoj baki

Neko slučajno reče ti

I dobi šamar

Jer on nije bio

Onaj , njen ti

Ukrašću jedan atom plavetnila

I prerušiću se u oblak

U kapi jesenje kiše

I pašću na sve listove ruţa

Cijeloga svijeta

Dok ne nađem onu

Koju ti jutrom mirišeš

Moţda ćeš me tek tako vidjeti

U tom kristalu

I nasmijana , griješeći ,

Ne prepoznavši me reći mi :

“ To si ti ,

Onaj prosjak što po trgovima

Pleše za jedan groš . ”

131

“ Ne ” , reći ću , polušaljivo , polutuţno ,

“ Ja baš nisam on ,

Ali bar si mi jednom rekla ti . ”

I zato , sada , u ovoj pjesmi

Tebi ću reći ti

To je najveći dar za mene

Jer niko kao ti ne zna

Za sagu o mladosti i zrelosti

Kao sagu o prkosu u tuzi

I blagosti u nevolji

O dobroti u obnovljenoj radosti .

Ne , ti nisi od onih

Što kad su ljuti zauvijek mrze

A tako ţude za nekim

Makar i pokislim prosjakom

Koji će im reći ti .

Ja baš nisam onaj

Ali kao prosjak , druge vrste ,

Znam , ne mogu im reći ti

Bilo bi to protiv moje etike

Prosjačko-viteške

Da kaţem ti

Onima za koje srce mi sluti

Da ne znaju da ćute ,

Smiju se kada prosjaci plaču

I plaču nad onim

Ĉemu se prosjaci raduju .

Ne , oni nisu kao ti .

132

PJESMA O BIJELOM DŢEMPERU I BIJELOJ KAPI

(Reminiscencije)

To “ ti ” , nikada izgovoreno , rodilo se davno .

Jednog sivog podneva ,

Punog tamnih sjena , u čudnim slutnjama ,

Jeo sam četvrt hljeba s ribljom paštetom

Kraj nabujale i mutne Miljacke .

Neka cura s bijelom vunenom kapom

Sjede do mene i reče : “ I ja sam gladna . ”

Svoj skromni obrok joj dadoh , bez riječi ,

I odoh .

Sutradan , dok su moje teške

Filozofske misli valjale se

Niz još veće talase mutne rijeke ,

Opet dođe ona i reče :

“ Zovem se Ana ” ,

I pogled tugaljiv joj prileţe uz Trebević .

Počela je sitna hladna kiša sa snijegom

Dadoh joj svoj debeli dţemper , bez riječi ,

I odoh .

U srijedu je bila na klupi već prije mene .

Nisam imao sitniš ni za kino , ni za restoran ,

A i srce mi je bilo odveć filozofski mirno ,

Skoro prazno .

Nigdje zime nisu kao u Sarajevu

Ĉudan je i tako poseban taj grad

U njemu danas ne ţivi skoro ni jedna Ana .

Otišle su , nestale neke .

133

Otplovila je moja i posljednja nada

Poput smrznute pogođene divlje patke

Na talasima uklete rijeke .

Drvoreda nema , nema ni klupa ,

Samo neki izgladnjeli dječaci

Svojim dahom griju ruke ,

Ne prose , tek ispod oka , ćutke ,

Prolaznike motre .

I gle čuda :

Na jednom od njih ugledah

Moj dţemper !

Na glavi mu bijela kapa !

Nije bilo greške .

“ Što s' bleno k'o tele ? ” – reče .

Pokvarenih zuba kezili su se

Dok su se otimali za novac

Kojim kupih dţemper i kapu .

“ Tol'ke pare , vi'š da je stari malo … ”

Vikali su za mnom :

“ Imamo još stare robe ! Hej ! Budalo ! ”

Sarajevo ! Sarajevo !! O , Sarajevo !!!

Šta si ti , ako nemaš Anu ?

I bez rata bila je

Kao prepelica

Izgubljena

Uplašena

Sama

Ana

134

Nisu ukrali samo Anu .

Nekada , davno prije ,

Ĉudio sam se , kako i pjesmu

Malu , ali moju ,

Kako čak i pjesmu mogu da pokradu .

Bijah mlad , ne ljutih se mnogo

I ne traţih pravdu

Ali sad mi je jasno , oni sve mogu .

Pa ipak , ţao mi Sarajeva ,

Nije kriv grad .

Uvijek sam se pitao : Kako i kome

Krovovi cijeli i parkovi cvjetni puni djece

Mogu nekome da smetaju ?

I šta im je u svemu tome

Mogla biti kriva Ana ?

Ledena sitna kiša prelazi u snijeg

S hemijskog uzimam dţemper i kapu

I besciljno lutam , a pogled mi kradom zaviruje

Po uglovima , zadrţava se na tren

Na gologlavim djevojkama , ali , uzalud ,

Ona nije među njima

Ĉak ni kao prijatelj neće doći .

I šta će mi sada i dţemper i kapa ?

Nosim ih u papirnatoj kesi

S reklamom hemijske čistionice

A znam da ne postoji ništa

Što bi moglo saprati sav jad

Osim samo jedna hemija :

Ona iz Aninih očiju .

135

Zar tim očima da se nešto

Dogodi , učini ?

Ana ,

Baš tih , naših , mirnih ,

Nezaboravnih , najboljih godina ,

Vrtio se neki šlager

“ Tugo mojih dana … ”

O , Ana ,

Bila si najljepša

I najčednija cura u gradu

Za mene simbol samoga grada

I vremena .

Ipak , nisam te volio .

Plašio sam se i pomisli o tome ,

Tvoja iskrenost je bila suviše nestvarna ,

Nije to za doba koja sam slutio ,

A nisam ti o tome govorio .

Nisam li bio laţov ? Neko ko je htio

Od stvarnosti da te skrije ?

Oprosti mi , nisam znao

Što bih i kud bih

S tobom , Ana .

Znam , da si me osjećala , u hodu , bez riječi ,

Moje oči su iste svjetlosne grupe

I ma šta da sam , ili nisam rekao ,

Znala si kao niko “ čitati ” moje misli .

I ja tvoje .

“ Kako se i bez grubosti moţe biti grub ” , mislila si .

Bio je to sav tvoj prijekor

Koji je strujao izbliza

136

Iz krupnog , plavog pogleda

Pod kapom i nestašnim , lepršavim šiškama

Na kojima se zaustavljao

Decembarski , neki teški , sarajevski snijeg .

A ja sam bio opsjednut u tim trenucima

Adornovskom strepnjom i strahom od slobode .

Ĉudno , cijenila si baš to .

I to je bilo to , samo to , Ana , ustreptala i odletjela ,

Neostvarenih sanja , filozofijo prirode i ţivota ,

Pokošena divljim kanonadama bezumlja .

Bez straha koračam između mina ,

Na proplanku iznad grada ,

Znam da mene neće ta kob

Traţim po šipraţju mjesto

Gdje sam vidio kako ti se krišom otkinula suza

Da tu zakopam dţemper i kapu .

Sjedim dugo , ne znam gdje bih .

Ne ţurim da se vratim dole

U taj pusti , ranjeni , sivi grad ,

Kojem je posječeno stablo vremena

I otrovan izvor mladosti .

Ovaj proplanak

Ptice više ne nadlijeću ,

Znatiţeljni pas bez vlasnika ,

Ne izviruje , kao onda , iza grma .

Ma kojem svijetu sada da pripadaš , Ana

Bićeš Bogu mila i , znaj , nećeš biti sama .

A ja ?

Ne brini !

137

Oni koji ne trebaju ,

I ne vole pjesnike poput tebe

Ovdje neće moći

Moju tugu da nađu .

Tek sada shvatam zašto sam

Još onih , naših , dobrih dana ,

Najbolja od svih

U ovaj svijet zalutalih Ana ,

Počeo da tonem u beznađu .

138

PITANJE O SUDBINI

(Edipova dilema)

Ne biti ili biti

Kriv

Pitanje sudbinsko je sad

Da li sam kriv

Zato što sam ţiv

Ili sam ţiv

Zato što sam kriv

Da li bijah kriv

Pa se rodih

Pa bijah ţiv

Da bih opet bio kriv

Da li umrijeh

Da bih bio ţiv

Da li ţivjeh

Da bih bio kriv

Sada ne znam

Da li da umrem

Da se rodim

Strah opet me biti ţiv

Strah me biti nekom kriv

139

EDIP KAO SFINGA

Pobijedio si Sfingu

Kako ćeš pobijediti sebe ?

HYBRIS*

Otac tvoj bijaše zao

Mnogo zao .

Moţda su , ipak ,

Vjetrovi mogli odnijeti daleko

I nepovratno

Iver od klade ?

CAR EDIP

Jadni Edip

Neduţan , a kriv .

Sam ugasi svoje oči

Da ne vide ovaj svijet

I svoje mjesto u njemu

Sramno i tamno .

Zlo nema mjeru

Cijenu i otkupninu .

Jadni Edip .

------------------------------

* Hybris – osionost, u grčkoj mitologiji jedna od najteţih i najpogubnijih ljudskih mana za koju se (po principu teomahije – boţanske osvete) prokletstvo i kazna prenose na potomstvo

140

NIETZSCHE

Uznio si sebe

Preko mogućeg ,

Iznad svijeta ,

Prizivao si natčovjeka .

Jedni su te osudili ,

Drugima ,

Što su te proglasili za gurua ,

Ti sam si rekao :

“ Ne slijedite me

U planini mraka

U carstvu leda i stijena ,

Ti visovi nisu za vas ;

Loši su kojima sam uzor ” .

Nije pomoglo

Uzeli su te za primjer

I mjeru vlastite oholosti

A nisu znali da su oni

Od onih pohotnika koje si prezreo .

Dok si ti izbjegavao i misao o njoj

Oni su ogrezli u krv .

Gdje si , Nietzsche , sada

Da im kaţeš

Da si Boga porekao zbog njih ?

Razapeo si samoga sebe

Preko paučine prokletstva .

I glas tvoj zveči i ječi

Kroz spiralne strune uma

Iako ne govoriš odavno .

Izazvao si srdţbu i strah .

141

Meni si kao tragični prorok

Pomalo za ţaljenje ,

Pomalo za divljenje

I prilično drag .

Napadoše mene

Kada sam te branio .

Šta fašisti znaju

O uzvišenosti plemenitih usamljenika

I bezumnici u hajkama svojih čopora

Na ranjenog jelena ?

Imao si pravo :

Suprotstavljen moći zla

Umoran od riječi

I od svega

Ućutao si .

Samo jednom ,

Sjećajući te se pričao je Andre Malraux ,

Kada te je pratio do posljednje stanice

I dok je voz prolazio kroz tunel

Odjednom začuo se tvoj glas u mraku …

Pjevao si neku pjesmu .

Ćutao si dugo

Sve do samog kraja .

Da li si ipak tada nekog volio ?

Ili si se rugao i osvetio svijetu

Prećutavši svoje najbolje pjesme ?

Jesi li se tada samo rvao s Arhi-demonom

Ili si se nadao izbavljenju

Ĉekajući svoga Zaratustru ?

142

SELICE

Slutim

U ţuboru poţutjelog lišća

Tugu odlaska

Jata lastavica .

Ostaju samo vrane .

Zašto se i one ne sele ?

143

NIT

Niti noćna

Niti sniti

Niti biti

Niti

Mjesečeva

Upredena

U gorospjev

O lahoru

Ne pjevaj

Niti

Zovi me

Pred osvit

Ne kidaj

Niti

Mjesečeva

Moju nit

Niti san

Niti dan

Nisu niti

Pjesme

Nisu latice

Cvijeta jabuke

Što padaju

Na moj dlan

Niti piti

Niti domu

Niti nebeska

144

Neću sići

Nektar vasionski

Neće

Lice moje

Praskozorjem

Miti

Neće ledne

Magle niti

Grivu

Moga ţdrepca

Vranog splesti

Niti jesti

Niti spiti

Neću

Niti jedra

Brodovlja

Popraviti

Nitima tvojim

Mjeseče

Niti ćeš

Razbojniče nebeski

Sjaj tirkiz-očiju

Koje blagovjernom

Meni ukrade

Kristalima laţnim

Zaiskriti

Ne vrijedi

Tebi

Stihokradljivče

Stih moj

145

Ĉitati

Njime zrcale

Netaknuti potoci

Tamo

Gdje ruke

Ne spliću

Slijepe

Tvoje niti

Stihovima mojim

Samo tirkiz-oči

Mogu sjati

Ne vrijede

Srebrne

Tvoje niti

Na stihovima

Mojim

Samo leptir

Sićušni moţe

Da poleti

Tek on

Zna ih

S polenom

Rosnim

Piti

Piti

146

SELJANĈICA

Eh , ti ,

Seljančice moja ,

Ukrali su te .

Nisu čekali ni toliko

Da izrasteš u čobanicu

Da bi čuvala stada ,

Odveli su te u grad .

Govorila si im

Da ti je svaki kamen

Iz planinskog seoca tvog draţi …

Nisu čuli ,

Ne znaju oni za ţal

Ţalosne ptičice

Iz krletke .

Bijah gradski pustinjak

Snio sam da si mi ti obećana ,

Pa sam dugo uzalud

Obilazio sela i torove ,

Mislili su : kradem ovce .

A tebe , tugo , umjesto u planini

Nađoh u gradu .

Ja znam šta je grad

Ja sam gradski

Velikogradski

Betonskog

Sivila

Rob

147

A tvoga seoceta više nema

Srušili ga

Gajeve minirali

Ne mogu ti jagode brati .

Kome sada pjesmu pastirsku da pjevam ?

A vama , vama koji rušite ,

Ţao mi je ,

Ali tako ste me učili ,

Ne mogu da izdrţim ,

Moram sve da psujem ,

Vama velikogradskim

I malogradskim

I prigradskim

I pokondirenim

I urbanim i seoskim

Ćatama i ţbirima

Svi ste jedan isti

Prljavi nezasiti plam

Ološ i šljam

Bog neka mi ne oprosti

Ali ću sve do svoga kraja

Da vas proklinjem i psujem .

Zar meni , gradskom pustinjaku

Da veličate gradsku prašinu

I jad ?

Rođen sam pored fabričkog dimnjaka ,

Gladovao i skitao po velegradovima ,

Šta vi meni moţete reći o gradu ?

O okrutnoj civilizaciji ,

Gramzivoj sivilizaciji ?

I dok vi za groš svoj

148

I same gradove vlastite rušite i pustošite

Ako vjerujete da sam protiv grada

Slijepi ste !

Nisam ja sasvim iznikao

Ako pomislite , s druge strane druma

Ili pao , kao što priţeljkujete , s uma

Nisam sasvim protiv sebe .

Znam da grad ima lijepe muzeje i teatre

Baletske igre volim i ja

Ali , jeste li gledali kradom ,

Da im ne smetate , igru divljih mladih konja

Ili zanosni ples zaljubljenih ţdralova ?

Šta vi , malogradski , znate o ţivotu ?

I šta je moglo biti gore od toga

Da “ otkriste ” planinu ?

Niste znali da je svaki bor

Kojeg napali ste

Moj brat ?

Volio bih da mi usahnu misli

O vama i vašem jadu u gradu

Ali ne napuštaju me .

Za razliku od vas s “ rodovnikom ” ,

Moja planinčica je istinska Bogumila

Kraljevske krvi ,

Plemićke dobroćudnosti i poštenja ,

Velikodušnih riječi i djela ,

I u nevolji i u dobru

Dostojanstvena i naravi blage .

Njeno seoce bilo je Grad

I prije nego se kod vas o gradu znalo .

149

A vi ste isti

Kao i horde predaka vaših

Što dođoše od sile i tmuše

Da pale , slobodu uguše

I ponos Dobrih sruše .

I vi sada , o , ironijo nebeska ,

U planini traţite plac za vaš gradski blud !?

Moja ptičica ćuti

Pod sjenom vašom zaboravila je da pjeva .

Ona ne zna čak ni da mrzi , ni da kune

Ali ja znam , naučili ste me .

Sada , kada sam se odmetnuo ,

Traţite me k'o ranjenog vuka .

Traţite me ! Traţite ! Vi , bahati , osioni ,

Sljepilom sivim malogradskim opijeni

Sobom poneseni .

Ţelim da me nađete i nadam se

Da na mine

Kojima bez moje volje učili ste me

Zaboravili ste

I ne pazite

Dok preko starih osušenih plotova

Prelazite

I dok kroz zapuštene vrtove

Seoceta seljančice moje

Gazite .

150

SOKRAT

Pisali su mnogo

Ti bi sigurno bio sretniji

Da nisu rekli ništa

Jer sve što je ostalo o tebi

Daleko je od onog što si bio

Što si htio .

Jedni su te poštovali jako

Drugi nisu voljeli nikako .

Ozakonio si kaznu smrti .

Ubivši sebe otrovom

Otkrio si da je kap našeg svijeta

Kap otrova u meteţu vremena .

Bio si , kaţu , hrabar

I dostojanstven u svim ratovima .

Protivnici su već izdaleka

Sklanjali se pred tobom .

Sokrate , Sokrate .

Ţivot je

Nekom osvit i novi dan ,

Nekome san

Nekom samo nedaća , mrak

I kraj nezasluţen i preran .

U ambis pitanja si nas bacio .

Ko ide u susret stradanju ? Ili slavi ?

Niko ne zna .

151

U ratu vodio si i sokolio

Mladiće vedre i jedre pod kopljem

U miru pjevao pjesme o robinjama mlađanim

Vitkim i uspravljenim pod zrelim ţitnim snopljem .

Ali tvoja sjen sada bez spokoja luta

Nadvija se nad gradom

I nad pustim poljem

Bez bornih kola i poklika .

I sam si znao da ova avantura

Ne pripada boljem .

Neznalicama nisi smio govoriti o neznanju .

Ljutilo ih je to :

“ Znam da ne znam ”

Danas bi vjerovatno u prolazu rekao im samo :

“ Ne znam . ” Ili , “ Znam , odavno već sve znam . ”

Zašto se ne smiriš

I ne pomiriš ?

Lovorje treperi

Ali niko od njega

Da splete vijenac za tebe

Sokrate , Sokrate .

Samo maslina stara koja te pamti

Još osluškuje ideš li .

Sablasno

Pusto je pod Mjesecom

U vrtu srušenih kipova .

152

MASLINA

(Kraljica)

Hlad

Plod

Ulje

Mir

Sve nesebično daješ

Ne traţiš ništa

O , drvo drevno !

Kada bi znalo da govoriš i svjedočiš !

Sa strahopoštovanjem

Dodirujem koru tvoga stabla

Ĉini nam se

Da si samo nijemi putnik

Kroz tiho i usporeno vrijeme

Ali svi koji kušasmo tvoje sokove

Ili na šahovskoj ploči igrasmo se

Figurama stvorenim od tvoga tijela

Da li smo osjetili čudesnu moć

Nesagorljivog nadanja

Na putu od vatre

Do pobjede

Slavne

Dok

O porazima

Vjerno , ćutke ,

Tisućljetne čuvaš naše tajne

153

KOMPJUTER

Novi jednooki Polifem

Samo mnogo strašniji

Ctrl – ţivot – Alt – smrt

A nema više Odiseja

ESC

Umjetnost opstanka

154

IZVOR POD IGMANOM

Pio sam od tvoje vode

I zauvijek začaran

Nosim njen ţubor

U mislima

U snovima

Ţuborim vodama

Davnine

Svjetlosti i tmine

Ţuborim svijetom

I samo ja mogu

U dubinama okeana

Naslutiti kapi tvoje

Ĉudesne moći i bistrine

Ako mi presahnu slike

O tebi

Presahnuću i ja

Kao dio tebe

Ali ti ćeš teći

I bez mene

I bez njih

Koji se tobom zaklinju

A toliko te kunu

I prljaju

Bosno , jedina i jedna

Napaćena ,

Srcu draga i teška

I jadna i slavna i bijedna

Ti znaš da stigoh prije svih današnjih

155

Ali me nevolje i pakost

Gomile novodošle

Otjeraše

Poslije lutanja mnogih

Neočekivano , ipak , vratih se .

Oni tada rekoše :

“ Evo ga , došlo ”

A oni , odsvuda …

Izvor moj čarobni

Trovaše

I otrovaše

Tu sam

Ali bez misli

Bez snova

Utihnuo

Ţubor svjetlosti

I zov davnine

Ničeg u meni

Osim praznine

Ničeg u nebu

Nekada slobodnom

Sem pustoši i tmine

Dok vukovi crni

Ţubor kriju

Od čeţnje i ţednje Dobrih

I sami ga piju .

156

PRIVREMENOST

(Neshvaćeni dar)

Strašan dan !

Upravo kada sam prolazio

Djevojčici u naručju uginuo zeko .

Ko je kriv ? Dan ili ja ?

Ili smo svi u smrti

Ili je smrt u svima nama

A ţivot nam dat

Kao njen privremeni dar ?

Ĉovjek

Ne priznaje privremenost

Zato , iako darovan ,

Uništava sebe

Uništava druge

I pati

Moţda sam i utješio

Uplakanu djevojčicu

Nisam siguran

Da li sam više

Prevario nju

Nebo ili sebe

Niko ne zna

Šta bi moglo

Nedoumicu vječnu

Da premosti

Ili skrati .

157

STRANAC U SVOME DOMU

Rukama ne ţelim dotaknuti

Stari kameni zid

Niti ţelim kročiti

Na neki čudan most preko potoka .

Ništa nije isto .

I ja sam neko posve drugi .

Zašto se slonovi , lososi

I labudovi vraćaju ?

A i mi ?

Mislio sam

Da se moram

K svome jezercu vratiti

Ali ni kruške stare

Na koju se moja majka

Kao djevojčica pela nema

Nema ni mlinskog kamena .

Gdje da nađem osmijeh

I kako da pozdravim

Nekadašnje prijatelje ?

Morao sam

I nisam smio doći .

Ni jezerce nije jezerce .

A moţda me i lovokradice traţe

U nepoznatoj mi pustari

U neprozirnoj

Zloslutnoj i beskrajnoj

Hladnoći .

158

IZRAEL

Mnogo priča o Bogu

Odveć previše ratova i patnji

U Boţje ime

Krv nikako

Sa puteva da nestane

A suza toliko mnogo

Mnogo , mnogo …

I vidje Bog – Isra-El

I okrenu pogled

I ne ču “ Šema Jisrael ”

Jedni viču protiv :

“ Da ga ima … ne bi … ”

Drugi u sljepilu grde :

“ To je zbog vas … ”

I niko ne ćuti

A morali bi ućutati

Da bi moţda čuli

Bog je mali i slab

Pred gomilom bučnom

Oholom i bijesnom

Bog je naš tih

I uvrijeđen

I postiđen

I pogledat’ nas neće

Dok u nama vri otrovno vrelo

159

Dok u dnu naših srca spi

Palog anđela djelo

Sami smo

Dok u nama vrišti

Naše vlastito raspelo

Za nas

Pametne

Sveznajuće

Nikog nema

Niko nije bio

Ţrtve nije bilo

Plamenom nije poţnjeveno

Niti jedno dječije tijelo

I Bog nam je kriv ?

Za zloću našu i silu ?

Za bezumnost našu ?

Za prizivanje aveti krvi ?

Za laţ i krađu beskrajnu ?

Za nemilost bezosjećajnu ?

Ućuti da bi čuo , Izraelu ! :

“ Opomeni se i urazumi

Niko osim Mene nije Prvi

Okreni se od mitova o krvi

I osvanućeš bijel , okupan svjetlom …

Ili ćeš da te opet oganj mrţnje spali

I Crnog zloba izdajnička smrvi ? ”

160

NOVEMBAR

Prvi mraz .

Pod gudalom violončela

Novembarskog vjetra

Treperi suvo lišće

Ostalo na granama jasenova .

161

PLETENICE

Mali i bezazleni

Nisu mogli znati

Da im neko smišlja toliko zlo :

Da će im u zimskoj noći

Uzeti lutke i mede ,

Da će ih odvojiti od mame , tate ,

Sestrice , bake i dede .

Nisu mogli ni da naslute

Da ih tako male neko moţe

Poslati u nepovratne galute .

U vijeku kibernetike i računarske tehnike ,

U stočnim vagonima prevoziti

Do strašnog stratišta i u oganj bacati ljude ?

Kakva je to svirepa mizantropska mašta

Vodila robote okrutne lude ?

Zar su neduţni mališani mogli o njima

Susjedima prvim da naslute

Da misle o cijanidu

Dok na koncertima sviraju flaute ?

I da će takvi susjedi

Narednog jutra ,

Nakon što su odsjekli pletenice

Nepoznate nečije sestrice

Ugušili je pa gurnuli u plamen ,

Kada se kući vrate s tog pira

Moći milovati kosu svoje djevojčice ?

162

NEMAM PRAVO DA OPROSTIM

Neki kaţu :

“ Moţemo oprostiti

Ali ne i zaboraviti ” .

Oprostiti ?

Ţalosno .

Opraštanje je za ljude

Ne za demone

Neljude i podljude .

163

BETLEHEM*

Posve običan bi bio

Taj kamen blješteći bijeli

Da pored njega nije sjedila

Mala pastirica sa lirom u rukama .

Pjevala je tugovanku

O jagnjetu koje su joj ukrali .

Sutradan je nije bilo .

U tom kraju

Sve pastirske pjesme su tuţne .

-----------------------------

* Beit-Lechem – Kuća hljeba

164

TESLA

Tom gospodinu o kom sam mislio da vrijedi

A ispao je isprazni nadmeni eklektičar

Nisam mogao dopustiti tvoje ime da povrijedi .

Imao si bar sedam doktorata

I bio si najveći naučnik i humanist

Svih podneblja i vremena ,

A ugledni gospodin reče da si bio

Samo običan električar .

On sam o sebi ima mišljenje visoko

A o takvima i sličnima već sam rekao mnogo

Iako im pripada da se kaţe još i mnogo više .

Pa kao da i obični električari nisu ljudi ?

Vaţniji li su umišljeni silnici ,

Velikaši , glavari i poglavari ?

A ti si bio ćutljivi , dobroćudni , skromni vegan .

Gromovniku blizak pravio si munje

Spustio ih kao bezazlene igrice među ljude .

Zavidjeli su ti , krali ti izume ,

Na kraju sve ti spalili i srušili .

Ali , badava im je da te bacaju u tamu i zaborav .

Naučio si elektrone da osvijetle cijelu planetu

I da tebe besmrtno slave

Dok u tvoje ime za dobrobit svih rade .

I sada neki snob

S par bakarnih zujalica oko vrata

Kaţe da si bio običan ?

Meni je teško među njima .

Koliko li je tek moralo biti teško tebi ?

165

STIH CRTAN STIHOM

Stihom crtam

Novi dan

Stihom volim

Stihom plovim

Crtanje stihom mi je

Da nestale ctreţe

Crtane preko sazvijeţđa

Moţda i prebolim

166

ZEMLJANIN

Ni sam ne znam

Zašto sam izabrao ovaj svijet

I mjesec hladni januar

Mogao sam osvanuti

U vječitom maju

Na nekoj drugoj

Sretnijoj

Planeti

Ali

Ĉini se

Kao da je

Nešto htjelo

Da se sveti

Moralo je to

Ovoga puta

Baš tako biti

Bez mnogo ţelje

A moţda i pameti

U revolucije me vukli

Tješili vračevi plemenski

I vidim svi zalutali kao i ja

Bauljaju u tmini do nesvijesti

Pijani smiju se noću neobuzdano

Ili svi beskrajno danju gorko plaču

Lutam zajedno sa njima kroz vrleti

Bez mnogo ţelje a moţda i pameti

I tmina raste mučnija još i luđa

Svi sanjamo o sretnijoj planeti

A ovu gazimo bez milosti

Kao da je posve ništavna i tuđa

167

DOBRO JE

Dobro je što me niko ne čuje

Kada bi čuli šta sve ne ţelim

I čemu se ne nadam

Prognali bi me

Rekao sam moju tajnu

Prepelici samo

Nije me odala

Ali joj je sova

Pjesmu ukrala

Jednog jutra rano

Tajnu njene duše

Naslijedila je sekvoja

Najveća od naših sestara

Ona me nikada izdala ne bi

Ali od te dobre šišarice

Rasule se sjemenke

Našli ih dabrovi

Neke preostale vjeverici

Dobro je znati ćutati

Kada se nespokojno podne

Zaustavi na slomljenoj

Pretposljednjoj stepenici

Sada cijela šuma

Ćuti o mojoj tajni

A rekoh je

Samo prepelici

168

ŠAH

Da

Tvoja je igra

Savršena logika

Jedinstvena , nenadmašna , bez premca

Snaga uma koja vodi do pobjede

Ti si kralj

Bijel

Kraljuješ

Cijelim kraljevstvom

Svojim moćnim proslavljenim

Ratuju za tebe samo najbolji junaci lovci

Konjanici , pješaci , topovnici

Ti si kralj

Bijel

Tebe ne moţe

I neće Crni savladati

Ma koliko kobne , razorne i strašne bile

Crne njegove divizije i legije

Znaš sve planove

Zle namjere

Pa ipak

Ĉuvaj se

Kralju dobri

Nije sigurno da

Bar jedan od tvojih

Ne plete ti zamku iza zida

Onaj što najviše o vjernosti govori

Taj je tvorac tajno pripremljene zavjere

Ĉuvaj se kralju naš bijeli ovih tamnih noći

I ne vjeruj zvjezdoznancima martovskih Ida .

169

170

PANDORA

Ne osuđujmo

Pandoru

Zar se od nje razlikujemo ?

Zar nas ne privlači

Sve zabranjeno ?

Na kraju ,

Zna li iko od nas

Koliko je bio teţak

Krčag zabranjenih tajni

I ljudskoga zla ?

Zašto bi ona sama

Njegove tajne nosila

I čuvala ?

I za Atlase

Bilo bi preteško .

Pandora bijaše samo radoznala

I nešto nestašna

Kao dijete .

Zahvalni joj moramo biti

Jer da nije otvorila tu riznicu

Patnje i bola

Ostali bismo poslušno roblje

I nikada ne bismo saznali

Da je zlo svuda

Samo skriveno

Oko nas i u nama ,

Da je obzorje naše duše

Dio svačijega neba

I da smo samo gladne promrzle ptice

Hranjene od istoga hljeba .

171

VRĈ MIRA U OSVITU DIVLJINE

Raduj se i spokojan budi Gordi

Iza tebe neće se gorditi

Bronzana bista

Bio si vazduh

Bio si rijeka

Bio si ptica

Bio si kesten

Bio si osvit divljine

Bio si nečujni pad ranjene srne

U gaju koji tuguje i ne ţeli da olista

Ostani u skrovištu svom dalek znancima starim

Oni koji bi sada htjeli tebe da otkriju i prisvoje

I poprsje bronzano neko staro tebi da prekroje

Još jednom prognali bi utihnuli gorski lahor

Sa bijelih toplih krila usnuloga runolista

Ne vjeruj im ako te traţe da te slave

Lovorike neka krase njihova poprsja i glave

Raduj se Gordi i ostani dalek znancima što misle

Kako bi te dobro od zaborava čuvala patinasta bista

Ni ljeti ni kada zasnjeţi neka te se niko od njih ne sjeti

Nije za tebe Gordi Divlji znamenje prolazno – krhka figura

Koju svaki zlotvor moţe da ruši prekraja osvaja i obesveti

U bolu bezimenih jadnih pretapana i kaljena – skulptura

Raduj se Divlji Gordi jer nestaćeš uz bljesak meteora

U vrču mira koji ne tamni ostaće toplina tvoja čista

Ostaće tek pjesma i svjetlost poludragog kamena

Zagubljenog u prastarom zaboravljenom gradu

Malim pticama umjesto gnijezda da ih grije

Da im u tjeskobnom sumraku svijeta

Umjesto jutarnjeg cvrkuta blista

172

BEZIMENA PJESMA

Pokušavam napisati pjesmu

U kojoj bi bilo toliko smijeha

Svjetlosti i radosti

Da joj se ne bi moglo dati ime

Jer bi bilo nemoguće da se stihom

Takva radost zarobi i zdrobi

Radost i svjetlost su u jednom osmijehu

Veći od Everesta ,

Moćniji od svake nepogode .

Sjećanje na potres i uragan

Još i prođe

Ali osmijeh iskren svijetli

I iz najdublje prošlosti

Ne tamni i ne zaboravlja se .

Radosne su pjesme same sobom opjevane

Kada se svjetlost osmjehnute radosti

Ukaţe na nebu olujne noći

Najljepše su pjesme nenapisane

Toliko bih ţelio da neke moje

Ostavim bar nenaslovljene i nepotpisane

Jer sve dok one sa imenom traju

Traju lutanja kroz magle i nemiri

Što ne dopuštaju da zasiju

Neke oči drage , tople ,

Pune radosti nesanjane

I u neprolaznoj mladosti

Pribliţe se usne nasmijane .

173

AKO SE SJETIŠ

Ako me se ikada sjetiš

Neka to ne bude radi mene

Htio sam samo od tamnih oblaka

Osloboditi jedan osmijeh što ne vene

Sjeti se

Kako sam zbog tvoje jedne suze

Zmaja papirnatog prenio preko duge

U proljeće sam za tebe ljubičice čuvao od srna

Govorio im : “ Ove nisu rasle za vas ,

Nađite cvjetne oaze planine neke druge ” .

Ljetnje sunce mi je dalo ideju da ti slikam portret

S tvog tirkiznog odraza na površini jezerske vode

Smijala si se : “ Kao s Marsa , sva zelena ! ”

U jesen sam molio lišće da ne ţuri pasti

I ţelio da iznad tvoje glave let kruţni ne zaustave rode

Zimi sam po tvom liku pravio snješka

Učio ga da se prema osmijehu tvom i on smješka

Ako se ikada sjetiš izvora u sjeni divljeg kestena

Neka to ne bude sjećanje na mene

Ja sam samo dašak planinskog vjetra

Koji slika po jezeru osmijehe zelene

I tihom melodijom panove frule

Jutrom umiva snene nevene .

174

ŠAPAT MAJSKE NOĆI

Kad poetikom bivstva

Prolebdi himna slobodi

I pritaje se mirisi

Modrih daljina

Moja krila šira od vjetra

Tiša od mjesečine

Odjenuće makove

U šapat sjetne majske noći

Sokolji kliktaj

Nad usnulom gorom

Biće zov

Koji ću jedino ja čuti

Kad utrnu svi dusi

I pogasnu svici

U samoći zvjezdoznanoj

Niknuće stih

Neba dar

Od kog nije bilo milijeg

Varljivoj proljetnoj

Podiţem ruke konjici

Na sklopljene mi oči

Propaduje

Svilenastog cvijeta

Snijeg

175

SLIKE MINULOG PROLJEĆA

Na praznom platnu

Ruka starog slikara

Dodiruje put

*

Romi tuguju

Oteo im mladunče

Prepreden Mjesec

*

Plavi kolibri

Cijelo jutro ţeli

Nešto mi reći

*

Laste odlaze

Rododendron mora sam

Prezimiti san

*

Uz tople slike

Mog minulog proljeća

Misli mi cvatu

*

Padoh na ledu

Sa poklonom u ruci

Poklonu ništa

*

Zaboravljen krin

Ni ne sluti da će sam

Probdjeti zimu

*

Traţi u oku mir

Davno svjetlo mladosti

Leţi spaljen bor

176

*

Prašina na knjizi

Ne uznemirava ga

Ne vidi više

*

Raspjevan vjetar

Budi jesenje lišće

Da oboji hrast

*

Podigoh cvijet

Susjedi kaţu da sam

Ubio jesen

*

Očaran gledam

U zraku bistrom gorskom

Kupa srna svoj nos

*

Nadošle vode

Ljudi zastrašeni

Oţivio mlin

*

Raspjevan opet

Glasa stari trošni mlin

Odu jesenju

*

Sniva zimskim snom

Crvotočna potočara

Zastao jelen

*

Zlopatnicima

Ni dar dareţljivosti

Ne donosi mir

*

177

Drevnoj maslini

Ĉuvar mali zbunjen pas

Prijeti zovom

*

Pada kestenje

U tirkiznom pogledu

Trepti adađo

*

Lako je biti

Igrač periferije

Kad gasne os vrtnje

*

Nije danom dan

Plamteći eho davnog

Sam noć i dan

*

Eon na dlanu

Lakše sagara mrklu sjen

No donosi san

*

Poet tka riječ

Kao gorku pahuljicu

Svelom listu ive

178

AUTOPORTRET PJESNIKA

Od ljubavi do pobune , kroz lutanja i jetke osude ,

Misli vedrih graditeljskih utkanih u svemir ,

Ili palih u bezdani sivi nemir .

Očajan , sam i slab , čovjek mali – rapsod neznan

U carstvu apsurda i nepravde

Ali prkosan , zlu neuhvatljiv , nepokoran i neshvatljiv .

Ţivotom opčinjen , smrću okruţen , sanjiv ,

Ljudskom gorčinom u bijelom i crnom vrtlogu mučen

Nevičan bolu i laţnom praštanju – vječito ranjiv .

Odan smislu opstanka i trajanja , nepomirljiv do vječnosti

U asketskoj potrazi kroz šipraţje sveopšteg grijeha

Za izbrisanim putokazima čovječnosti .

Od dječačke mašte , ideala i snovite topline

Iskrenosti i neskrivenih tajni sveprivlačne snage

Ikarusove vizije kobne visine .

Tek tren svjetlosti pod sjenom neumitne tmine

Od pobune stihom – govora duše – do istine ljubavi

Neprolazne i jedine što u magli vremena ne mjeri daljine .

179

AUTOR O SEBI I KNJIZI

Rođen sam 25.01.1958. godine u Visokom, podignutom iznad ušća Bosne i Fojnice, u prelijepom ambijentu blagih brda i prostrane ravnice kojom su se ukrštali svi karavanski putevi, gradu koji je procvat doţivio kao srednjevjekovna bogumilska prijestonica, u kom sam se našao, kako kaţem u jednoj od svojih pjesama, slučajno, kao usamljeni suncokret, iznikao grešnom voljom vjetrova, u jutru bez sunca. U Visokom sam, odrastajući kao primjećeni pjesnik, završio osnovnu školu i gimnaziju, upoznao pjesnikinju Jelu Ilić o kojoj pišem kao istinskoj nasljednici bogumilske dobroćudnosti i blagosti, s kojom ću steći sina i dvije kćeri. Zbog svog nepomirljivog i nonkonformističkog duha, neshvaćen, nakon vizionarskih upozorenja o lošoj budućnosti upućenih neblagonaklonim sugrađanima, napuštam rodni grad, o kom ću ipak nositi nostalgična sjećanja kao vječitu inspiraciju za pjesničke teme. Ĉudesni magnetizam voda i tla makar i slučajno zapalog zavičaja, i pored nepravednog stradanja, nikada mi neće dopustiti da se u stihovima odvojim od misli o mogućem povratku.

Diplomirao sam 1982. godine na Filosofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za filosofiju i sociologiju; pisao studije iz oblasti estetike, posebno istraţivao djelo Waltera Benjamina, diplomirao na temi o njegovoj filosofiji, nastojeći da mu se poslije oduţim nastavljajući proučavati područje esteticizma tragičkog.

Od oktobra 1986. do marta 1992. bio sam profesor sociologije na Vazduhoplovno-tehničkoj Vojnoj akademiji u Rajlovcu, u nimalo srećnoj i produktivnoj atmosferi, u kojoj ću, kao svjestan i nepristrasan humanist-pacifist, usamljen, kroz bespoštednu političku borbu ispoljiti sav ţar pobune protiv vidljivih subjekata nadolazeće iracionalnosti.

Do aprila 1992. godine ţivio sam u Sarajevu. Početkom rata, poput mnogih drugih prognanih nevoljnika, pronalazim sa porodicom privremenu oazu mira u Vojvodini, u gostoljubivom banatskom selu Melenci pored Zrenjanina. U junu 1993. godine magistriram u ratnim uslovima, u očajnoj atmosferi osporavanja humanizma, na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, na smijeru Sociologija kulture i umjetnosti – kulturna politika, na temi „Historija i tragika humanosti“ i nekoliko dana poslije odlazim sa porodicom u Izrael.

Sa porodicom sam proveo pet godina u Jerusalimu, sada ţivim u juţnom predgrađu Tel-Aviva, gradu Bat-Yam (kćerka mora), trenutno zaposlen u Centru za rehabilitaciju autistične omladine putem radne terapije pri Opštini Bat-Yam. Prvu godinu radio sam naporno u kibucu Ma'ale Ha'hamisha nadomak Jerusalimu. Nenaviknut na slabo prikrivenu nejednakost i promjenjeni karakter zajedništva, opredjeljujem se za nesigurnost i neizvjesnost leta kroz slobodan i nepoznat prostor, te napuštam kibuc, spreman da u cilju preţivljavanja primjenim svoje različite sklonosti u većini

180

oblasti u kojima sam pronalazio uvijek novi izazov, te radim jedno vrijeme kao šef arhiva u urbanističkom centru pri Opštini Jerusalim, poslije toga, zaposlen u Arheološkom institutu u Jerusalimu kao arheolog-supervisor otkrio sam dobro očuvan mozaik u boji iz perioda Rimskog Bizanta u mjestu Lod. Kasnije sam učestvovao u dizajniranju enterijera najpoznatijih muzeja širom Izraela od kojih se posebno izdvajaju novi muzej u Zdei-Boker uz kuću Ben Guriona u pustinji Negev na jugu Izraela i privatni arheološki muzej u kibucu Ma'ajan Baruch na sjeveru. Kratko sam radio u Arhivu muzeja Jad-Vašem. Radio na projektima u Jerusalimu (Kneset – nova postavka Povelje nezavisnosti Izraela, Muzej Izraela, Jad-Vašem, Beit Pery sa privatnom kolekcijom Judaica), u Tel-Avivu (Muzej Erec Jisrael)...

Ponekada, kroz dinamiku okolnosti, ne svojom krivicom jer su fondovi mnogih organizacija privremeni, ostajem bez posla te svaštarim pakujući lijekove, radeći na obradi drveta ili aluminijuma, drugi put samovoljno mijenjam ambijent upuštajući se u nove avanture, iz kojih, tako “obogaćen” često nepotrebnim i nametnutim iskustvima iz nuţnosti, crpim korisne elemente spoznaje o čovjeku i istinskoj filosofiji egzistencije, da bih na kraju feniksovski obnavljao snagu za ono što nikada nisam gubio s idejnog obzorja: da sve novo što sam vidio i naučio ugradim u nedodirljivi svijet jedine privatnosti: miris terpentina pomiješanog s lanenim uljem i bojama, stih i filosofsku misao o humanosti.

Tako, pored rada, često u iznimno teškim okolnostima da bih se odrţao na burnoj površini okeana egzistencije, istovremeno još slikam i pišem, izolovan od intelektualne i akademske javnosti. Osnovni djelokrug mog interesovanja su filosofska i kulturna antropologija, kritička teorija društva, estetika, knjiţevna kritika, poezija. Tako se pojavljujem u ulozi filosofa, pisca i pjesnika.

Jednom izdvojen iz svog ambijenta, lutajući više od Voltairea, pateći zbog besciljnosti sumornog okruţenja više od Kierkegaarda, ipak, moţda bar privremeno, pronalazim smisao pod uvijek svjetlo-plavim nebom. Ostajem dosljedan estetičkom humanizmu i vjerujem u mogućnost preuređenja svijeta putem umjetnosti. Između svih umjetnosti preferiram poeziju, jer od velikih učitelja čovječnosti Eshila, Sofokla, Empedokla, Bruna, Shakespearea, Michelangela, Hölderlina, Schillera, Schellinga, Nietzschea i Benjamina, čije poetske filosofije reafirmiram u ovom vremenu, preuzimam vjerovanje da će pjesništvo nadţivjeti sve nauke i umjetnosti.

U Tel-Avivu sam organizirao knjiţevne susrete tokom 2003./’04. i u tom periodu obavljao duţnost predsjednika Udruţenja useljenika za oblast Tel-Aviv. Kao glavni urednik priređujem i tehnički realiziram zbirku literarnih i likovnih radova useljenika s prostora bivše Jugoslavije “U voljenoj zemlji”, Tel-Aviv, 2005. Uporedo, uspijevam prilagoditi novom izrazu svoje ţivotno djelo o fenomenologiji tragizma humanosti “Horizonti humanizma i transformacija vremena”, Tel-Aviv, 2005, finaliziram ranije započet roman “Pirat pirata”, Tel-Aviv, 2005, sistematiziram slučajno spašene

181

pjesme iz Sarajeva i spajam ih sa novim u dvjema zbirkama objedinjenim pod naslovom prve “Magle i daljine”, Tel-Aviv, 2005.

Dok u svojoj prvoj knjizi “Horizonti humanizma i transformacija vremena” analiziram filosofske aspekte humanosti i idealistički anticipiram konture Mogućeg Boljeg, u knjizi pjesama “Magle i daljine” poput flamanskih slikara razaram privid, realistički ispod bedema iluzija raskrivam skrivenost, vajam misao do konačne ogoljene forme ţivota, sazdanog na poretku u kom nema stida ni grijeha. Spajajući nespojive lirske elemente s elementima pobune (u pjesmi “Seljančica”) na trenutke svjesno grubom taktilnošću pogađam mračnu pozadinu neartikuliranog svijeta. Takav kontrapunktski pristup se razlikuje od dosadašnje poezije. Stihovima “crtam” pjesme u simetričnim formama (“Bruno”, “Zakletva”, “Zemljanin”, “Maslina”, “Šah”, “Vrč mira u osvitu divljine”). Pišem pjesme ne ugledajući se ni na koga, ogledajući svoje umijeće kroz različite forme: od vrlo kratke, slobodnog stila s preferiranjem prava stiha na slobodu prostora i disanja bez uslova i pravila, nasuprot filigranskom “crtanju”, do pravog haiku u “Slikama minulog proljeća” uz poštovanje stroge metrike, ili do dugačkih narativnih (“Podkameni snivač” – jedino naslovom odjek na “Kameni spavač” Maka Dizdara, ili, “Pjesma o bijelom dţemperu i bijeloj kapi”).

Koncepcijski, pjesme bi se mogle podijeliti na pjesme posvećene prirodi

(“Trag”, “Usamljena”, “San”), pjesme ljubavi (“Igra”, “Moja Manon”, “Miris šumskih jagoda”, “Polen”, “Zatišje”, “Ako se sjetiš”), socijalno-kozmopolitske pjesme (“Vjetrovi Anda”, “Tamnoputi mali brat”), pjesme posvete (“Pustinjak”, “Slijepom pjesniku”, “Stradalom planinaru”, “Za Van Gogha”, “Sjećanje”, “Uspomene”, “Ruka”, “Lastavica”, “Bruno”, “Valteru Benjaminu”, “Serjoţa”, “Djeci Hirošime”, “Djeci Nagasakija”, “Sokrat”, “Nitzsche”, “Tesla”), pjesme protesta (“U predvorju ništavila”, “Alhemičari zla”, “Podkameni snivač”, “Osveta”, “Kako sam, pitate me”, “Zloduh”, “Oratori”, “Izvor pod Igmanom”, “Pletenice”, “Nemam pravo da oprostim”), pjesme nostalgije (“Pjesma morske kiše”), u ostalima se osjeća da ih je pisao autor sklon filosofskim pitanjima. U posebnu grupu spadaju pjesme “Vino”, “Tajna”...

Na mjestu ţivuće historije, na najistočnijoj obali Sredozemnog mora, pored Jaffa, posmatram svepovezanost svijeta. Zagledan u raspršene kapljice talasa vidim one koje pripadaju Fojnici i Bosni, koje crni vukovi apokalipse nisu uspjeli popiti i potamniti, a magle i daljine nisu mogle sakriti budnom oku dobrog susjeda. Dolazeći iz slavenske zemlje u zemlju uvijek čistog svjetloplavog neba, nisam izbrisao iz jednog dijela svojih gena značaj dobrog susjeda u tradiciji Starih Slavena. Sve što sam napisao poklanjam nekome o kome znam tek toliko da ga tako oslovljavaju: Dobri Susjed, plemeniti divlji pustinjak. Nije učio škole, ali čuva blago svojih susjeda. Moţda će, kao i tolikih godina prije, noćas proći on, tiho, sam.

Da bdi nad blagom i usnulim gradom.

182

PROMOTIVNI GOVOR ZA ZBIRKU PJESAMA “MAGLE I DALJINE” MARJANA HAJNALA

Mnogi čitaoci poetske zbirke “Magle i daljine” Marjana Hajnala nazvaće autora

romantičarem (barem u jednom dijelu njegove poezije), jer ga mogu doţivjeti kao sanjara koji pati zbog nesavršenstva svijeta i kome je – kako sam kaţe – jedini grijeh ljubav, ljubav doţivljena ili sanjana (za njega svejedno) ispod brijesta ili breze, bagrema ili smokve, bambusa ili kaktusa (i to mu je svejedno), uz cvijet plavi ili lotosov bilo koje boje na koje slijeću jata leptira što ih Marjan Hajnal doţivljava kao neponovljivu kratkotrajnu njeţnost i ljepotu, dakle, čudo, u ovom svijetu već naviklom na čuda.

Neki će ga, zatim, doţivjeti kao realistu koji u brojnim pjesmama ogoljuje ţivot bacajući u lice svijetu svu njegovu izopačenost, protestujući naročito protiv zla, zla tipa “homo homini lupus” kao neuništivog fenomena svih vremena. U tom kontekstu Hajnal pored ostalog kaţe:

„Znam da postoji zlo I zato sam često, često nevidljiv.“ Ta nevidljivost ne mora značiti samo skrivanje i bijeg od zla, pogotovo ne

zatvaranje očiju pred njim, ali, i ako znači nešto od toga, uzmimo to kao pjesnikovo distanciranje od zla, kao iskreno i pošteno priznanje pjesnika koji se ne snalazi u iracionalnom i nehumanom, pjesnika koji čvrsto vjeruje da svijet moţe popravljati umjetnošću. Inače, Marjan Hajnal u svojoj poeziji izraţava teţak osjećaj krivice i neizbrisivu tugu što je pred nadirućim zlom otišao iz domovine i to pokušava relativizirati filosofskom sviješću o beznačajnosti jedne, tj, svoje ljudske sudbine u, kako kaţe, modrom ponoru vremena.

Ovim dolazimo i do treće mogućnosti našeg poimanja Hajnala pjesnika kao postmoderniste koji pliva ponornicom egzistencijalizma. Zato je često zagrcnut, a najviše “zagrcnut tugom” (što bi rekao još jedan pjesnik iz naše generacije i iz ovog grada), zagrcnut zbog poljuljanog povjerenja i u sebe i u druge, zbog tragičnog poimanja jedne strašne istine i tragičnog sukoba sa tom bezmilosnom istinom da smo svoji samo na svome. Ĉesto gubi dah, nestaje nam čak iz vidokruga, jer ponornica kojom pliva ne pita se: ko si? zašto si? kuda ideš?, ona samo teče vidna i nevidna do svoga ušća ili konačnog zagubljenja kada shvatimo da je kraj varka koliko i početak. Zato nije čudo kad iz svoje povučenosti, zatvorenosti, usamljenosti i stišanosti Marjanova duša odjednom podvikne i poţeli da se razlije svijetom mjereći svoju vrijednost vrijednošću jedne pjesme ciganske. I to je ono, i matematičko, i filosofsko, i golo ljudsko, potrebno i

183

dovoljno, potrebno i dovoljno da uprkos svemu prepoznamo svoje a time, valjda, i tuđe ljudsko lice i pomirimo se sa veličanstvenim ništavilom kosmosa.

Hajnalov stil nekada je mladalački krhak, nekad iskusno čvrst, nekad ćoškast, nekad zaokruţen, nekad iskliznuo bez kontrole kao sam sebi dovoljan, a uvijek dovoljan glasan u svojoj tišini, dovoljno uzburkan u svojoj smirenosti, dobronamjeran i plemenit i zbog svega toga – lijep. Pjesme Marjana Hajnala nam pokazuju kako se na razne načine moţe oblikovati ljepota, one nas opominju na ljudskost, one nas oplemenjuju. Visoko, 10. 12. 2005.

Jesenko Muzaferija

184

– SADRŢAJ –

.

MAGLE I DALJINE

.

PUT 1

ODLAZAK 2

PJESMA SLIJEPOM PJESNIKU 3

POGREŠAN IZBOR 4

IGRA 5

PUSTINJAK 6

DAN 7

HOMO HOMINI HELIOTROPION 8

MAGLE I DALJINE 10

PLAVI CVIJET 11

POVJERENJE 12

SJEĆANJE 13

NEBO TAMNIH SLUTNJI 13

ZA ARHIMEDA 13

CIGANIMA SVIJETA 14

ZA VAN GOGHA 15

MOŢDA ĆE PREŢIVJETI STID 16

DOBRO JUTRO , TUGO 17

OKEAN TUGE 17

RASTANAK 18

U PREDVORJU NIŠTAVILA 19

POSLJEDNJA ANTIGONA 20

ALHEMIĈARI ZLA 21

MOJIM IMENOM SE ZVASTE 22

JESENJI SUSRET 23

MISLI MOJE I JA 24

O , JERUŠALAIM ! 25

O MUDROSTI LAŢI 26

SA RUBA SMISLA VREMENA 28

POVRATAK 29

TRAGIĈNA DILEMA 30

PODKAMENI SNIVAĈ 31

185

SINDROM BODLEROVE KARME 36

ŢIVOT ĆE POBIJEDITI 38

KIŠNI LEPTIR 39

ZA WALTERA BENJAMINA 40

MOJA MANON 42

ORIONSKE STAZE 44

KAKTUS 45

ODA NEBU 46

TAJNA 48

MIRIS ŠUMSKIH JAGODA 50

PJESNIK 52

POLEN 53

USAMLJENI BOR 57

OSVETA 58

POSLJEDNJI PEGAZ 60

USPOMENE 62

GDJE MLINOVI JOŠ POSTOJE 63

PJESMA OKEANSKE KIŠE 64

KAKO SAM , PITATE ME 68

SERJOŢA 70

MASADA 72

JUTRO SVILENOG LEPTIRA 75

GLASNIK 76

ZLODUH 78

DJECI HIROŠIME 80

DJECI NAGASAKIJA 81

LASTAVICA 82

BRUNO 84

HOMO SAPIENS 85

VRIJEME PJESME 86

PAPIRNATI ZMAJ

MOŢDA UMJESTO MENE 89

VJETROVI ANDA 90

PAPIRNATI ZMAJ 91

TAMNOPUTI MALI BRAT 92

RUKA 93

186

RUM 94

PRUGA 95

STIH BEZ LJUBAVI 97

BOEM 99

LEPTIR I LOTOS 100

ZATIŠJE 101

VUK 103

KARIJATIDA 104

KOŠUTA 105

KAP ROSE 106

VINO 107

TRAG 111

ZAKLETVA 112

MOST 113

PAJAC 115

ORATORI 118

UTRNUĆE 121

USAMLJENA 124

SAN 125

OĈI 127

ANALFABET 129

TI 130

PJESMA O BIJELOM DŢEMPERU I BIJELOJ KAPI 132

PITANJE O SUDBINI 138

EDIP KAO SFINGA 139

HYBRIS 139

CAR EDIP 139

NIETZSCHE 140

SELICE 142

NIT 143

SELJANĈICA 146

SOKRAT 150

MASLINA 152

KOMPJUTER 153

ESC 153

IZVOR POD IGMANOM 154

PRIVREMENOST 156

STRANAC U SVOME DOMU 157

187

IZRAEL 158

NOVEMBAR 160

PLETENICE 161

NEMAM PRAVO DA OPROSTIM 162

BETLEHEM 163

TESLA 164

STIH CRTAN STIHOM 165

ZEMLJANIN 166

DOBRO JE 167

ŠAH 168

PANDORA 170

VRĈ MIRA U OSVITU DIVLJINE 171

BEZIMENA PJESMA 172

AKO SE SJETIŠ 173

ŠAPAT MAJSKE NOĆI 174

SLIKE MINULOG PROLJEĆA 175

AUTOPORTRET PJESNIKA 178

AUTOR O SEBI I KNJIZI 179

PROMOTIVNI GOVOR ZA ZBIRKU PJESAMA “MAGLE I DALJINE” MARJANA HAJNALA JESENKO MUZAFERIJA – VISOKO – „LIKUM“, 2005. 182