maloljetnička delikvencija

Seminarski rad iz predmeta Medicinska etikaTema:

Maloljetnička delikvencija

Student: Amina Begović Mentor: Prof.dr.Mehmed AvdagićBroj indexa: 356/12

Travnik, 2012

0

Sadržaj

UVOD..................................................................................................................................21. OPŠTE KARAKTERISTIKE MALOLJETNIČKE DELINKVENCIJE........................3

1.1. Osnovne pretpostavke za suzbijanje maloljetničke delinkvencije u cilju efikasne politike suzbijanja kriminaliteta......................................................................................31.2 Pogrešna shvatanja o maloljetničkoj delinkvenciji....................................................61.3. Savremena shvatanja maloljetničke delinkvencije...................................................71.4. Neke specifičnosti maloljetničke delinkvencije.......................................................7

2. ETIOLOGIJA MALOLJETNIČKE DELINKVENCIJE................................................83. NEPOSREDNI DRUŠTVENI UZROCI I USLOVI MALOLJETNIČKE DELINKVENCIJE............................................................................................................11

3.1. Kriminogeni uticaj porodice...................................................................................113.2. Negativni uticaji školske sredine i nastavnih programa.........................................123.3. Uticaj slobodnog vremena......................................................................................133.4. Uticaj masovnih medija..........................................................................................133.5. Uticaj religijskih sekti.............................................................................................14

4. UTICAJ SOCIOPATSKIH POJAVA NA KRIMINALITET MLADIH......................154.1. Skitnja i prosjačenje................................................................................................154.2. Prostitucija..............................................................................................................164.3. Kocka......................................................................................................................174.3. Alkoholizam...........................................................................................................174.4. Uživanje opojnih droga...........................................................................................184.5. Samoubistvo...........................................................................................................194.6. Endogeni faktori kriminalnog ponašanja-ličnost delinkventa................................194.7. Struktura ličnosti i njene reakcije...........................................................................204.8. Psihološka osnova kriminalne djelatnosti...............................................................214.9. Motivi kriminalnog ponašanja................................................................................214.10. Sklonosti za kriminalno ponašanje.......................................................................224.11. Inteligencija i kriminalno ponašaje.......................................................................224.12. Emocije i kriminalno ponašanje...........................................................................224.13. Mentalni poremećaji kao kriminogeni faktori......................................................23

5. LIČNA SVOJSTVA I ODGOVORNOSTI DELINKVENTA......................................246. IZUČAVANJE LIČNOSTI MALOLJETNOG DELINKVENTA...............................25ZAKLJUČAK....................................................................................................................27LITERATURA..................................................................................................................28

1

UVOD

Ono što zabrinjava i što od ranijeg perioda privlači pažnju mnogih naučnika, mislilaca i filozofa je i danas prisutno, ali obzirom da je vrijeme u kome mi živimo i prebivamo puno različitih uzroka i drastično izraženijih nego što je to bilo ranije, pa se i mi ponekada zapitamo kuda ovo sve ide, šta će biti sa nama, sa onim zbog čega većina nas, pa mogli bi samo reći i svi živimo, postojimo i stvaramo.

Tempo života je brz, mladi rano stupaju u bračne zajednice, neki su posvećeni poslu i samim tim ostavljaju svoje porodice i porodične obaveze za neko bolje sutra, ali iz ovoga se izvlači jedno sasvim drugo pitanje da li ako ne budemo mijenjali svoje stavove, svoje poglede, svoje običaje, do tog boljeg sutra uopšte neće ni doći.Hoćemo li pustiti nekim drugim ljudima da vaspitavaju i uče našu djecu, našu omladinu, našu mladež po principu „ Brigo moja pređi na drugoga“, ili ćemo ipak svjesni onoga što se zaista zbiva, svjesni vremena u kome živimo i postojimo, preduzeti glavnu ulogu u odgoju i prevaspitavanju mladih i u njihovom usmjeravanju na pravi put, put ljubavi, prosperiteta i sigurnosti. Jer koliko su nam mladi sigurni, toliko smo sigurni i mi i svijet u kome živimo.

Etiologija maloljetničke delinkvencije se bavi uzrocima koji dovode do problema u vaspitavanju mladih jer ako znamo uzroke, onda ćemo znati i načine kako spriječiti nastupanje takvih pojava i kako se boriti sa problemom maloljetničke delinkvencije.

2

1. OPŠTE KARAKTERISTIKE MALOLJETNIČKE DELINKVENCIJE

Maloljetnička delinkvencija je veoma stara društvena pojava čije se forme naziru još u prvobitnim oblicima ljudskog društva, jer je od najstarijih vremena postojala potreba mladih za ovim svojevrsnim oblikom identifikacije u društvenu sredinu. Sa Hamurabijevih pločica dešifrovan je sljedeći zapis: „Omladina je postala nesnosna. Kasno se vraćaju kući, pjevaju i larmaju ulicama, a ima i onih koji po povratku u porodične domove šibaju svoje roditelje“. Prvobitni oblici maloljetničke delinkvencije su odraz prostora i vremena u kome su se pojavljivali. U istorijskom razvoju ljudskog društva kroz vijekove i godine shvatanje o maloljetničkoj delinkvenciji se sporo razvijalo. Tradicionalno su djeca bila prepuštena porodici. Tek od XX vijeka dolazi do naglog interesovanja za maloljetnike i njihovo prestupništvo što je posljedica opšteg porasta društvenih potreba i tehničkog i tehnološkog napretka čovječanstva. Sa opštim porastom društvenog bogatstva danas je maloljetnička delinkvencija dostigla ranije neslućene oblike i značaj.Povećanje obima maloljetničke delinkvencije i broja maloljetnih izvršilaca u ukupnom broju izvršenih krivičnih djela u našoj zemlji, otvorili su čitav niz pitanja, od čijeg blagovremenog i uspješnog rješavanja zavisi poboljšanje uslova za dalji razvoj maloljetničke delinkvencije i usavršavanja sistema opšte i individualne bezbjednosti.

Maloljetnička delikvenicija u sadržajnom i metodološkom smislu prdstavlja pedagoško usklađen proces uzročnog obješnjenja prestupničkog i delinkventnog ponašanja mladih, njegove vidove i pojavne oblike, organizacinono-operativne metode i postupke u cilju sprečavanja i suzbijanja kao i prevenivno-vaspitne mjere i radnje u penalnom i postpenalnom postupku sa ovim specifičnom kategorijom maloljetnika.

1.1. Osnovne pretpostavke za suzbijanje maloljetničke delinkvencije u cilju efikasne politike suzbijanja kriminaliteta.

Etiološki aspekt razmatranja kriminaliteta u cjelini upućuje nas na relevantne društvene faktore koji suštinski utiču na obim i dinamiku maloljetničke delinkvencije. Na prvom mjestu je ekonomska situacija i njeni neposredni uticaj na stabilnost porodice i harmoniju porodičnog ambijenta.

Bez ekonomske stabilizacije i njenog povoljnog uticaja na porodičnu atmosferu skoro je i nemoguće zamisliti povratak izgubljenog porodičnog i roditeljskog autoriteta koji su nužni, kako na psihološkom, tako i na moralnom planu, radi pravilnog vaspitavanja maloljetnika. I obrnuto, nema stabilne i harmonične porodice bez relativnog spokojstva njenih najmlađih članova.

3

Pošto je riječ o adolescentnoj populaciji, naravno da je od izuzetnog začaja uloga škole, koja je već duže vrijeme zapostavila svoju vaspitnu funkciju u korist obrazovne funkcije što je u mnogome uzrokovalo probleme koji sad izazivaju brigu cijelog društva.

Uticaj na masovne medije putem sastanaka, peticija od strane škola ili roditelja, ili sugestijama od strane ministarstva kulture i nauke, pa sve do eventualnih uvođenja visokih taksi zbog prikazivanja filmova sa preovlađujućim nasilničkim sadržajem, trebali bi takođe biti uključeni u široku društvenu akciju čišćenja ove vrste medija od ovih svoevrsnih zagađivača duha, posebno mladih konzumenata.

Notorna je činjenica da mladi posjedujući savremena tehnička sredstva za reprodukciju (DVD) mogu, ne samo iznajmljivati već i kupiti na ulici, diskete (CD) sa nasilničkim sadržajem. Međutim, ne treba gubiti iz vida okolnost da pojedine televizijske kuće svakodnevno emituju progreme sa nasilničkim i porno sadržajem koji nesavjesno od gledalaca bivaju prihvaćeni kao neka vrsta ozvaničene poruke sa opštedruštveno prihvaćenim kriterijuma.

Mnogi istraživači koji su u već odavno formiranim demokratskim društvima bave ovom problematikom ustanovili su kako je već djeci, mlađoj od 15 godina dosadno da prate film ukoliko već u prvih pet minuta nije izvršeno ubistvo koje je postalo preduslov za inicijalno uzbušenje mladih posmatrača.

U planski osmišljenoj akciji apela, savjeta i pritisaka na distributere ovakvih sadržaja mogli bi se uključiti subjekti najrazličitijih profila, od roditelja, pedagoga, sportskih radnika, sudija, novinara, pa sve do umjetnika, duhovnika i političara.

Na zakonodavnom planu, bilo bi poželjno, posebno zbog adolescenata, ograničiti dozvolu za držanje oružja samo na držanje u stanu, bez prava nošelja oružja sa sobom, izuzev pojedinih službenih osoba.

Kada je rječ o zakonodavnim promjenama koje bi mogle uticati i na suzbijanje maloljetničke delnikvencije, trebalo bi uzeti u razmatranje i ideju o mogućnosti sporadičnog probijanja donje starosne granice krivične odgovornosti maloljetnika, i ispod 14 godina starosti i to samo na vidove i oblike najtežih krivičnih djela.

Ovakva akcija bi se odvijala uz saglasnost stručnih timova Centara za socijalni rad. Zastupamo tezu da ni sa aspekta individualne, a pogotovu ni sa aspekta generalne prevencije nije prihvatljivo ostaviti neprocesuiranim slučajeve ubistva izvršenig od strane maloljetnika na uzrastu 10 ili 12 godina, kakve smo imali u našoj praksi, jer su oni tim svojim protivdruštvenim radnjama, na najgori način potvrdili dostignuti stepen zrelosti koja prevazilazi njihov uzrast.

U prilog ovoj tezi ide i činjenica da su u Švedskoj ovakvi zločini kažnjivi za djecu od 8 do 16 godina, a mladi Švajcarci mogu odgovarati već sa sedam godina ali pred

4

vansudskom institucijom. Djeci mlađoj od 14 godina se može suditi u Hong Kongu, Singapuru, Zimbabveu, pojedinim članicama SAD-a i Irskoj u izuzetnim slučajevima.

Na pravosudnom planu, vidimo dvije osnovne pretpostavke za uspješnost nastojanja suzbijanja maloljetničke delinkvencije.

Najprije, neophodno je pooštriti kaznenu politiku prema punoljetnim izvršiocima, pogotovo, najtežih krivičnih djela jer svaka neodlučnost ili bolećivost pravosuđa prema ovoj kategoriji izvršilaca, zasigurno stvara i kod adolescenata koji su skloni delinkvenciji svijet o isplativosti rizika koje nosi vršenje krivičnih djela.

U organizacionom smislu, neophodno je u pravosuđu, sudu i tužilaštvu, kao i u otkrivačkoj djelatnosti istrajati na specijalizaciji i subspecijalizaciji kadrova čiji je predmet interesovanja problematika maloljetničke delinkvencije. Na to nas opominje obim maloljetničkog kriminala, njegov značaj i njegovi sve ozbiljniji vidovi i oblici ispoljavanja. Oni ukazuju na neophodnost daljeg stručnog usavršavanja profesionalaca koji su već manifestovali afinitet za praćenje ove, vrlo specifične vrste delinkventne populacije i njene aktivnosti.

Ua planu realizacije vaspitnih mjera, kako zavodskih tako i zatvorskih treba nastojati da se stavi akcenat na rad kao bitno preventivno sredstvo preusmjeravanja maloljetnika, sa delinkventne na društveno korisnu prihvatljivu djelatnost. Preporučljivo je da, gdje god je to izvodljivo, maloljetnici imaju obuku i za poljoprivredne radove kako bi, u uslovima ljepšim i prirodnijim od onih u livnicama ili bravarsim i mehaničarskim radionicama, shvatili značaj, težinu, ali i draž rada sa zemljom i na zemlji i osetili čar proizvodnje hrane.

Zastupamo mišljenje da bi trebalo korigovati čestu, a vjerovatno i ne najmudriju praksu da se maloljetni vaspitanici upućuju na obuku za mehaničarski ili bravarski zanat. Naime, poznato je da maloljetnici upravo vrše najveći broj krivičnih djela teške krađe obijanjem ili provaljivanjem pa je suprotno životnoj logici obučavati ih upravo za eventualno lakše i uspješnije vršenje istovrsnih djela. Onda ne treba da nas čudi procentna stopa recidivista i to onih po specijalnom načinu izvršenja.

Maloljetnicima treba pružiti u okviru ekonomskih i tehničkih mogućnosti što više prilike za kreativna bavljenja slikarstvom, modeliranjem, keramičarstvom, dublorezom, muzikom, literaturom, glumom, jer svako duhovno bavljenje lijepim oplemenjivaće njihovu ličnost, neosjetno i postupno je udaljavajući od delinkvencije i recidiva.

Na sportskom planu bilo bi poželjno staviti akcenat na bavljenje kolektivnim sportovima radi razvijanja socijalizacije, drugarstva i odgovornosti prema kolektivu. A kada je riječ sportovima u posebno namjenjenim dvoranama za to poželjno ih je podučavati sticanju vještina u odbojci ili košarci, na primjer, a na boksu, karateu ili nekim drugim borilačkim vještinama.

5

Jedan od najvažnijih stadijuma u realizaciji vaspitnih mjera postaje obaveza Centra za socijalni rad da pomognu maloljetnicima da se zaposle jer, „zapošljavanje maloletnika predstavlja prvi korak u procesu njegove resocijalizacije i vraćanja u normalne tokove života“.

1.2 Pogrešna shvatanja o maloljetničkoj delinkvenciji

Egipatski sveštenik je prije 6.000 godina napisao na zidovima jednog groba : „Naša se zemlja degenerisala u ovim zadnjim danima. Postoje znakovi da je svijet došao do kraja, jer djeca više ne slušaju svoje roditelje“.

Grčki mudrac Sokrat je napisao prije više od 2.400 godina sljedeću bilješku: Djeca sada vole luksuz, ona imaju loše vladanje, prezir prema autoritetu, ona pokazuju nepoštovanje starijih i vole brbljanje umjesto učenja. Djeca se više ne dižu kada stariji ulaze u prostoriju. Ona protivrjeće svojim roditeljima, brbljaju pred društvom, pohlepno gutaju poslastice sa stola, prekrste svoje noge i tiranišu svoje učitelje“.

Uvriježeno je shvatanje da maloljetnička delinkvencija ima određene uzroke od kojih se najčešće navode: siromaštvo, moralno izopačene ličnostimladih delinkvenata, škola, nedostatak mogućnosti za zabavu, slobodno vrijeme i slični uzroci. Nema sumnje da se neki od ovih uzroka mogu smatrati, manje ili više kao relevantnim. Istraživač koji se ozbiljno prihvatio svog posla svjestan je da mora uložiti maksimum napora kako bi utvrdio da li neki ili svi navedeni uzroci mogu ili ne mogu biti manifestovani kao simptomi slični maloljetničkoj delinkvenciji. Nerijetko, iza olako protumačenih manifestnih pojava postoje dublji razlozi u kojima ćemo pronaći odgovor na pitanje zašto je jedan maloljetnik postao delinkvent, a drugi, iz iste grupe vršnjaka, nije. Stoga je primarna obaveza svakog istraživača da duboko pronikne u objektivnije razloge od onih olako shvaćenih i protumačenih koji se često navode kao uzroci maloljetničke delinkvencije.

Uticaj idola u dječijoj igri je od presudnog značaja za delinkventno ponašanje djece i maloljetnika.

6

1.3. Savremena shvatanja maloljetničke delinkvencije

Naprosto je nemoguće zaobići neke procese i dešavanja koji su ostavili neizbrisive tragove na izmjenu društvene svijesti omladine u svjetskim razmjerama kao što su:1.hipi pokret;2.rok muzika;3.disko klubovi;4.emancipacija fizičke ljubavi;5.permanentan uspon društvene i političke svijesti pojedinih populacija i pojava subkulturne svijesti i izbor idola koji su fenomenološki determinisali revolucionarne pokrete iomladinsku svijest ali i mnogi muzički idoli kao što je Jimmy Handrix, rok muzičar koji je prerano završio život kao narkoman.

Značenje riječi „delinkvencija“, lat. Delinquere, delinquens; optuženi, prestupnik, zlikovac.

1.4. Neke specifičnosti maloljetničke delinkvencije

Na pojavu maloljetničke delinkvencije, prije svega, utiču odnosi u porodici. Nesrećni porodični odnosi se po pravilu negativno održavaju na psihički razvoj maloljetne ličnosti, na njegovo ponašanje, na njegove vrjednosne stavove i odnos ciljanog ponašanja i stvaranja negativnih navika.

Pojedini izdavači, radio i televizijske stanice i distributeri filmova zanemaruju idejnu i vaspitnu stranu onoga što izdaju, prikazuju i distribuiraju gledajući istovremeno i isključivo komercijalni interes.

Tendenciozno plasirani modni trendovi utiču na pojavu maloljetničke delinkvencije, jer da bi neko bio moderan on mora da prati modu, a da bi je pratio njemu je za to potreban novac. Hit je biti moderan i nositi posjedovati ono što drugi nemaju. Sve to iziskuje znatna materijalna sredstva koje roditelji često nisu u stanju da priušte pa se djeca labilnijeg karaktera, a posebno oni bez roditeljske kontrole i nadzora, upuštaju u prisvajanje tuđe imovine, i što je odlika djevojčica snimnju i prodaji sopstvenih fotografija u pornografske svrhe, a neke od njih i prostituciju.

Mnogi kafići nalaze se u neposrednoj blizini škola, a kiosci sa alkoholom i duvanom čak i u školskim dvorištima.

U mnogim porodicama zaposlena su oba roditelja pa djeca, ne rijetko, ostaju sama kod kuće bez ičijeg nadzora. Sa druge strane, učesnici starijih razreda poslije završene nastave ne vraćaju se odmah kući pa besciljno lutaju gradom ili se okupljaju u neformalnim društvima vršnjaka.

7

U iznalaženju rješenja problema maloljetničke delinkvencije, pored porodice imaju i prosvjetni radnici u školama koji bi trebali, čast izuzecima, više pažnje da poklanjaju vaspitanju mladih, a ne da ga zanemaruju i zloupotrebljavaju.

Maloljetnici se odaju prestupništvu u ranoj mladosti. I sami smo svjedoci ispoljavanja nekih atipičnosti još na predškolskom uzrastu, a da istovremeno ništa ne preduzima na blagovremenom sprječavanju i suzbijanju ovakvih pojava. Onda ne treba da čudi visok stepen tolerancije na nasilje i kriminal kod mladih jer su ovu naviku sticali u prvim fazama socijalizacije svoje ličnosti.

U preko 80% slučajeva svih krivičnih djela koje vrše maloljetnici otpada na krivična djela krađe.

Nije teško zaključiti na osnovu djelimično navedenih specifičnosti da su uzroci maloljetničke delinkvencije mnogobrojni i raznovrsni i samim tim uslovljeni različitim socijalno-ekonomskim, kulturnim i drugim uslovima. Ovo po pincipu refleksije zahtijeva kompleksan, uporan i permanentan rad sa ovom po mhogo čemu specifičnom kategorijom izvršilaca.

2. ETIOLOGIJA MALOLJETNIČKE DELINKVENCIJE

Razlike između uslovno normalnog i uslovno devijantnog ponašanja kod mlade ličnosti veoma je teško utvrditi. Osnovnu poteškoću čine ciklične faze kroz koje prolazi mlada ličnost. Ovi dinamični procesi socijalizacije mlade ličnosti ostavljaju neizbrisiv trag na njeno društveno ponašanje. Stoga je ovaj period krcat brojnim faktorima koji utiču na ponašanje bez obzira da li su oni psihološke, fiziološke ili sociološke prirode. Riječ je o periodu konflikata koji se manifestuju u različitim varijacijama što otežava njihovo grupisanje i uopštavanje. Međutim, sasvim je moguće ovakva stanja svrstati u jednu od dvije osnovne grupe:1.prolazne i 2.stvarne poremećaje.

Oba stanja mogu kao element faktora ličnosti biti uzrok raznih devijatnih delinkventnih ponašanja. Odlika prolaznih stanja psihosocijalnog prilagođavanja su uslovno normalna pojava „adolescentnih kriza“ sa izvjesnim zajedničkim elementima i varijantama ekstremnog ponašanja.

U periodu adolescencije se mogu sresti i čisti slučajevi psihopatskih stanja koja se spekta neuroza kod mladih osoba, mogu uticati na dva oblika ponašanja:1. ekspanzivni i2.inhibitorni.

8

Ekspanzivni oblik se ispoljava u široj sferi ponašanja i kreće se od potpune poslušnosti do agresivnosti klasične delinkvencije. Eklatantan primjer za to su narkomanija i alkoholizam kao latentna stanja u kojima mlada ličnost traga za sojim identitetom. Suprotan prvom, drugi tip i karakter su inhibirane ličnosti tzv. Socijalni debili koji idu u drugu krajnost i izbjegavaju kontakte sa sredinom i vode život bez smisla, „životare“ i „gluvare“ kako sami kažu.

Period adolescencije prate i nešto tži slučajevi kao što su psihoneuroze koje mogu izazvati poremećaje menifestovane kroz razna neurotično-histerična reagovanja, pojavu psihoza u varijantama maničnog, depresivnog i paranoidnog ponašanja.

Socijalni faktori, pored unutrašnjih, urođenih i stečenih faktora čine relevantnu komponentu etiologije maloljetničke delinkvencije. Stoga je „Socijalna karta“ maloljetnog delinkventa posebno značajna sa našeg aspekta istraživanja, a to su: uticaj porodice, uticaj škole, način korišćenja slobodnog vremena i sredstva masovnih komunikacija.

Porodični faktor se ispoljava neposredno u elementima strukturalne povezanosti. Porodica je primaran segment socijalizacija u kojoj se emotivna atmosfera po principu neposrednosti održava na intelektualni i psihološko razvoj mlade jedinke. Bračne nesuglasice i svi oblici porodičnih kriza dobijaju svoj odraz kroz razne vidove poremećaja u emocionalnoj i intelektualnoj sferi mlade osobe. Ovo se posebno odnosi na strukturalne porodične poremećaje kao što su razvodi brakova, gubitak ili napuštanje djece od strane jednog ili oba roditelja, zanemarivanje i socijalno-patološke pojave kod nekih od užih članova porodičnog domaćinstva. Slabljenje porodične i roditeljske funkcije je u direktnoj srazmjeri sa strukturalnim porodičnim poremećajima. U prilog ovoj tezi ide i činjenica o visokom procentu maloljetnih delinkvenata koji su odrasli u „domskoj atmosferi“, dakle djeca bez roditeljskog i porodičnog vaspitanja.

Stabilnost porodice i porodičnih veza nije ista u urbanim i ruralnim sredinama. Dobro je poznat fenomen neprilagođenih roditelja i prve generacije njihovih nasljednika u gradskim sredinama zbog odsustva neophodne brige porodice i adekvatnih oblika kontrole nad ponašanjem djece. Roditeljsku ulogu u ovakvim situacijama preuzimaju idoli iz kruga vršnjaka ili starijih generacija.

Škola je, pored porodice, sljedeća nezamjenjiva institucija u kojoj se odvijaju najvažniji vaspitni i obrazovni procesi socijalizacije mlade ličnosti i osposobljavanja za adekvatne radne i društvene uloge. Organizovanost, programski i nastavno obrazovni procesi imaju snažan uticaj na razvoj mlade osobe i njeno društveno ponašanje.

Postojećem obrazovnom sistemu nedostaje adekvatna oprema, laboratorije i kabineti, sportske dvorane i drugi objekti koji bi usmjerili interes pažnje mladih sa kafića i tzv. „problem slobodno vrijeme“ na ove objekte i primamljive programske sadržaje koji bi ih oplemenili u kreativnom i inventivnom smislu. Ne smiju se zanemariti i interpersonalni stavovi i uticaju koji slabiji učenici, inače skloniji socijalno-patološkim pojavama, vrše

9

na dio „zdrave“ školske populacije: prekid u školovanju, česte promjene školske sredine, (ne)opravdani izostanci sa nastave, slab uspjeh i niz drugih uticaja.1

Slobodno vrijeme je jedan od relevantnih faktora koji se odražava na razvoj, formiranje i razvoj mlade ličnosti. Riječ je o „ostatku vremena“ koje prema samoizboru, mimo uticaja porodice i škole, utiče na opredjeljenje, stavove i ponašanje, koje ne rijetko prelazi u različite oblike i forme delinkventnog ispoljavanja. U prilog ovoj tezi ide i činjenica o relativnoj ličnoj samostalnosti u ponašanju omladine kao i organizacije njihovog društvenog života koji se odvija u ambijentu kafića gdje su alkohol i narkotici postali sastavni dio tog ambijenta. Sasvim opravdano se može umjesto termina „slobodno vrijeme“ koristiti termin „prazno vrijeme“, „gluvarenje“ i slični izrazi. Jer, više nego očigledan izazov postao je problem „ubijanje vremena“ koji podrazumijeva sve oblike „razonode“, od zloupotrebe alkohola i narkotika do prostitucije i trgovine bijelim robljem. Grupna identifikacija na ovakvim mjestima uzima svoj danak kroz „crne heroje“ koji miksuju drogu i alkohol.

Uticaj sredstava masovnih komunikacija na maloljetničku delinkvenciju je daleko prisutniji nego kod prestupništva punoljetnih osoba. Ovo se može pravdati psiho-fizičkim stanjem i nivoom uzrasta mladih, sticanjem navika i neminovnom fazom identifikacije sa pozitivnim i negativnim uzorima-idolima. Ovaj proces se odvija u spontanim i asocijativnim formama. Televizija, internet i film pružaju adolescentima izbor „pravog“ životnog stila i mogućnost za kolektivnu imitaciju onog što nije još viđeno i doživljeno. „Nova“ moda ruši tradicionalne norme koje su, inače mladim osobama, osnovna barijera izbeđu njihovih želja, potreba i mogućnosti, a ponuđeni stil oponašanja i negativnih idola prividno popunjava ovu prazninu. Ovaj raspon se kreće od „problema slobodno vrijeme“, preko narkoprazninu. Ovaj raspon se kreće od „problema slobodno vrijeme“, preko narkomanije do organizovanih formi i oblika kriminala koje vrše maloljetničke bande.

1 Krstić, O.: Maloljetnička Delinkvencija, Banja Luka, 2009. god., str . 109 – 111.

10

3. NEPOSREDNI DRUŠTVENI UZROCI I USLOVI MALOLJETNIČKE DELINKVENCIJE

3.1. Kriminogeni uticaj porodice

Od Platona do danas porodica ima nezamjenjivu ulogu u pogledu vaspitanja i uvođenja u život mlade osobe. Porodica je prva referentna grupa u kojoj mladi poprimaju elementarne oblike socijalizacije i ne bez razloga se naziva „kritični etiološki faktor“ u pogledu adaptacije društvenog sredini. Otud se porodica u socijalnoj psihologiji i naziva „kolijevka ličnosti“.

Porodične milje, pored pozitivnih, može vršiti i negativne uticaje u procesu formiranja najmlađih članova društva. Riječ je o porodicama koje ne ostvaruju pozitivno vaspitanje, u kojima najmlađi članovi ne stiču neophodne osnove moralnog vaspitanja, pozitivne navike i sklonosti u kojima život roditelja i porodična atmosfera može da služi samo kao negativan uzor njihovog ponašanja.2

Najčešći uzročnici ovakvog porodičnog stanja su:1.teški materijalni uslovi;2.alkoholizam;3.prostitucija;4.porodične svađe i neslaganja;5.napuštanje porodice;6.avanturizam; i7.ostale pojave društveno-porodične patologije.

Stoga se ovakve mikrogrupne pojave nazivaju „degradirane“ ili „razorene porodice“. Stalne konfliktne situacije u porodici, alkoholizam jednog ili oba roditelja, napuštanje porodice, smrt jednog ili oba roditelja, kada se na prirodan način ruši porodična zajednica i slične situacije, ostavljaju često negativne tragove na psihologiju djece, na formiranje njihove svijesti i karakternih svojstava, a koji su uzročnici raznih oblika negativnih ponašanja-princip refleksije.

Kao etiološki faktor javljaju se i greške u vaspitanju djece u sljedećim oblicima:1.pretjerana strogost ili popustljivost;2.vaspitna ravnodušnost;3.pretpostavljanja jednog djeteta drugom;4.iskorišćavanje djece;5.nervozno ponašanje roditelja, i6.ostale greške i popusti u vaspitanju.


11

Ostali uticaji koji se smatraju manje efektni po stepenu svog djelovanja na antidruštveno ponašanje djece i omladine su:1.razvod braka;2.smrt roditelja, duže odsustvo i bolest jednog roditelja;3.porodice koje ne poklanjaju dovoljno pažnje djeci;4.duži period života djeteta u vanporodičnoj sredini;5.vanbračni status roditelja; i6.porodica nepodobna za vaspitanje djece.

3.2. Negativni uticaji školske sredine i nastavnih programa

Škola kao organizovana društvena institucija za vaspitanje i obrazovanje mladih generacija i sistem obrazovanja koji se putem nje ostvaruje, u etiološkom smislu povezuje se sa razvijanjem emocionalnih i drugih svojstava ličnosti koji mogu biti uzročnici za pojavu maloljetničke delinkvencije.

Nedostaci u procesu ostvarivanja ciljeva mlade generacije, mogu izazvati i negativne efekte u njenom ponašanju. Usljed nedostataka u vaspitnom procesu stvaraju se društveno i psihološki povoljni uslovi za pojavu devijacija u ponašanju maloljetnika koji su došli pod udar takvih nedostataka i uticaja.

Obrazovni školski faktori koji doprinose pojavi antidruštvenog načina života su:

1.zanemarivanje razvijanja radnih navika i sklonosti u procesu vaspitnog rada;2.nedostatak adekvatno osposobljenih nastavnika na elementarnom nivou;3.pridržavanje zastarjelih shvatanja u nastavi;4.konformizam u odnosu na prevaziđene standarde koji su inkopatibilni sa novim idejama u vaspitanju.5.favorizovanje djece iz gornjih društvenih slojeva;6.sprečavanje učeničke inicijative;7.zanemarivanje školske i radne discipline;8.razvijanje vrjednosnih stavova na osnovu privilegija i materijalnih dobara;9.nepravilni intra i interpersonalni odnosi kod školske omladine;10.odsustvo profesionalnih savjetovališta (psiholog, pedagog) za obavljanje neophodnih konsultacija; i11.odsustvo školskih zdravstvenih i drugih specijalizovanih službi

12

3.3. Uticaj slobodnog vremena

Etiološko pristup proučavanju uloge slobodnog vremena ukazuje na dva elementarna oblika te povezanosti:1.slobodno vrijeme predstavlja prostor za djelovanje negativnih uticaja koji u interakciji sa druhim faktorima uslovljavaju prestupničko ponašanje, prije svega mladih i2.slobodno vrijeme kao faktor redukcije i preduprjeđenja prestupništva mladih

Nema sumnje da sve to u „svijet dokolice“ unosi i takve elemente koji znatno mijenjaju smisao i vrijednost slobodnog vremena. Riječ je, prije svega, o masovnoj produkciji televizijskih serija namijenjenih slobodnom vremenu koje sve više doprinose dehumanizaciji i otuđenju čovjeka, a ne oslobađanju i očovječenju njegove ličnosti. Zahvaljujući stimulativnoj politici uvoza, poreskim olakšicama i lošoj uređivačkoj politici dobili smo masovno tržište koje guta abnormalne serije robe koju odlikuje nizak ili u „idealnim“ slučajevima prosječan ukus. Uz sve to, osmišljeni reklamni sadržaji, agresivno nameću psihologiju potrošnje po svaku cijenu. Nema sumnje da sve to udaljava čovjeka od njegovih kreativnih sposobnosti i izobilja drugih aktivnosti koje obogaćuju njegovu ličnost.

Nedostatak prostora i objekata za aktivnosti mladih u slobodnom vremenu dodatno pogoršava inače lošu situaciju sa ovom kategorijom društva. Notorna je činjenica da je već obim slobodnog vremena maloljetnih prestupnika posljedica nereda i njihovog izbjegavanja školskih i drugih obaveza.

3.4. Uticaj masovnih medija

Još je na drugim svjetskom kongresu kriminologa 1961. godine o prevenciji kriminaliteta i režima za prestupnike, u Rezoluciji iznijet i sljedeći zaključak: „Neke kategorije kinematografskih filmova, reklama, komiksa (mješavina), senzacionalnih reportaža o krivičnim djelima i deliktima, loše literature, loših radio i televizijskih programa, itd., smatraju u nekim zemljama kao jedan od faktora koji omogućuju kriminalitet maloljetnika“

Armand Mergen zastupa tezu o „imitirajućem kriminalitetu“. Kod metode imitacije izvršilac je po svom biću i stavu već formiran kao antisocijalan i traga za najpogodnijom „radnom metodom“. Totalno oponašanje krivičnog djela putem integracije odvija se na sasvim drugoj osnovi. Integracija zna da bude toliko jaka da se izvršilac pri izvršenju kriminalne radnje stupa sa svojim idolom. Izvršilac u takvim situacijama sebe projektuje u preuzetom uzoru identifikujući se sa njim. Sa njegovom metodom on preuzima i čitavo njegovo biće.3

Imena maloljetnika, a posebno njihove fotografije, nikada se ne smiju objavljivati.3 A. Mergen, Die Kriminologije, Berlin und Frankfurt/M, 1967, str. 220-222.

13

3.5. Uticaj religijskih sekti

Etimološko značenje riječi „sekta“ ima u osnovi dvostruko značenje: latinske riječi 1) secare znači siječenje, odvajanje pa otud i odrednica da je riječ o manjini odvojenoj od matične vjere i 2) sequi znači slijediti.

Postoji više vrsta sekti kao npr.:1.Pseudohrišćanske sekte;2.Reformatorske sekte;3.Okultno – magijski rituali;4.Pseudohinduističke sekte;5.Sinkrestističke sekte;6.Satanističke sekte;

Osnovne odlike desturktivnih sekti su:1.odsustvo tradicije (ne duže od 100 godina);2.internacionalnost;3.specifična organizaciona pravila i hijerarhijska struktura;4.način pristupa sektaškom udruženju;5.nedosljednost i neprincipijelnost u stavovima;6.odnos prema društvenoj zajednici7.malobrojno članstvo; i8. doktrinarni stavovi

Metode privlačenja u sektaško udruženje su:1.agresivan nastup prema potencijalnom članu;2.primjena načela neposrednosti(čovjek na čovjeka);3.lažno predstavljanje; i 4.zloupotreba loših prilika i okolnosti jedinke.

14

4. UTICAJ SOCIOPATSKIH POJAVA NA KRIMINALITET MLADIH

4.1. Skitnja i prosjačenje

Skitnja predstavlja ozbiljan problem mladih i društveni problem u cjelini koji je u tijesnoj vezi sa kriminalitetom i drugim oblicima socijalne patologije. Društvo se u svim razvojnim fazama sreće sa ovim problemom, koji po svojoj prirodi ostaje isti. Analogno prostoru i vremenu u kome se pojavljuje, mijenjaju se samo oblici i forme ovog fenomena.

U sociološkom smislu skitnja i prosjačenje su posebne društvene pojave. U pitanju je negativna društvena pojava koja se manifestuje na osnovu ponašanja mladih osoba koje skitaju i prosjače. Riječ je o pojedincima koji su po pravilu odbačeni od mikrosredine, bez socijalnih veza, koji su napustili porodični dom i školu, nemaju sopstveni džeparac, žive od prosjačenja, krađa i drugih antidruštvenih aktivnosti. Društvenom i kulturnom ambijentu u kome žive pripadaju isključivo po jeziku i rođenju.

Popratni fenomen skitnje je lutanje, mada ono i ne predstavlja njeno relevantno svojstvo. Ovo tim prije što skitnicam pripadaju i mnoge druge osobe koje često mjenjaju mjeso stanovanja i boravka. Tipičan primjer za to su savremeni nomadi – turisti. Sa druge strane, skitnice mogu imati ponekad i stalno mjesto stanovanja kao što je slučaj sa tzv. gradskom skitnjom.

Sa psihološkog aspekta skitnica je osoba bez volje i unutrašnje čvrstine, po strukturi devijantna ličnost sa jasno izraženim crtama neprilagođenosti društvenoj sredini.

Maloljetnim skitnicama je veoma blisko prosjačenje kao svojevrstan oblik izdržavanja. Po pravilu prsjaci se i regrutuju iz kategorije skitnica. Ova sličnost se manifestuje kao u asocijalnom karakteru ovog fenomena tako i etiološkom pogledu zbog ispoljavanja zajedničkih odlika. Prosjaci su osobe koje permanentno traže neka materijalna dobra, prije svega novac, bez uzvraćanja protivusluge svom darodavcu.

Skitnice i prosjaci predstavljaju ozbiljan socijalni problem, jer je njihovo ponašanje u osnovi asocijalno, a ponekad i antisocijalno. Društvo se suprostavlja ovoj pojavi na dva načina: represivnim i preventivnim sredstvima.

15

4.2. Prostitucija

Klasične definicije prostitucije se svode naženski oblik ove sociopatološke pojave: vršenje nedopuštenih seksualnih odnosa lica ženskog pola na komercijalnoj osnovi...

Međutim, pored nje postoji u specifičnoj formi i muška prostitucija koja se manifestuje u dva oblika:1.homoseksualizam i2.pseudohomoseksualizam.

Istini za volju ova pojava se zapaža i kod osoba ženskog pola poznatija kao lezbejstvo.

Po svojoj specifičnosti izdvajaju se „muške prostitutke“ (pseudohomoseksualci) koji prodaju ljubav homoseksualcima za novac. U ovom obliku prostitucije sreću se kako uslovno normalne tako i biseksualne osobe pa se stoga ovaj oblik smatra pravom muškom prostitucijom.4

Bez obzira na normativne stavove prihvaćeno je shvatanje da prostitucija ispojava specifičan kriminogeni uticaj i da je čitava „armija kriminalaca“ povezana sa njom.

Kao popratni elementi ove negativne društvene pojave javljaju se:1.svi oblici krađe;2.ubistva, primarno iz seksualnih pobuda;3.preljube;4.podvođenja (trgovina bijelim robljem);5.perverzije; i6.porno industrija.

Po pravilu prostitutke su povezane sa izvršiocima organizovanih formi i oblika kriminala. Zaštitnici prostitutki (makroi) po pravilu su iz redova izvršilaca krivičnih djela sa elementima nasilja koji im nude svojevrsne oblike „zaštite“ (reketaši) i u vezi su sa drugim kriminalnim klanovima koji kontrolišu ukupnu kriminalnu aktivnost na svojoj teritoriji.

Prostitucija predstavlja veoma štetnu društvenu pojavu koja nipodaštava moral društvene zajednice, utiče na širenje polnih bolesti posebno onih sa smrtnim ishodom (Sida, Ebola) i kao takva predstavlja predvorije kriminalnog ponašanja.


16

4.3. Kocka

Kockanje je takva sociopatološka pojava koja ne samo da vodi društvenoj degradaciji pojedinaca koji se njoj odaju trošenjem abnormalnih novčanih sredstava, nego dovodi u pitanje i materijalne osnove njihovih porodica i podstiče na vršenje drugih krivičnih djela.

Kocka je najčešće povezana sa krađama, pronevjerama, zloupotrebama, pljačkama, korupcijom i drugim sličnim krivičnim djelima koja se javljaju naročito u vrijeme kada dolazi do velikih gubitaka novca na kocki.

Sam čin kocke se sastoji u igri za novac ili druge vrijednosti na osnovu određenih pravila, u formi hazarderstva, klađenja i sli. U želji da se nešto dobije ni za šta ili mnogo za malo, a što visi od sticaja slučajnih okolnosti (zakon velikih brojeva i vjerovatnoće).

Osnovni elementi kocke su:1.sreća i 2.neizvjesnost.

Dva su osnovna oblika ispoljavanja ove sociopatološke pojave:1.neorganizovani i 2.organizovani oblik kocke

Profesionalna kocka se koristi kao poseban vid uspostavljanja veza između političara, činovnika, javnih službi i profesionalnih izvršilaca krivičnih djela (korupcija).

4.3. Alkoholizam

Alkoholizam je pojava socijalne kategorije koja se manifestuje pretjeranim konzumiranjem alkohola, u mjeri koja ostavlja teže posljedice u pogledu fizičke, duševne i društvene sfere života pojedinaca.

Pojavni oblici alkoholizma su:1.akutno i2.hronično pijanstvo.

Akutno stanje se manifestuje kroz lakše i teže oblike opijenosti. Teži oblici pijanstva se nazivaju i patološkom pijanstvom. Učestala frekvenca akutnog pijanstva se naziva subakutno stanje koje je predvorje hroničnog pijanstva. Hronično pijanstvo se javlja u obliku opijenosti na osnovu stalnog prekomjernog uživanja alkohola koje dovodi do fizičke i psihičke zavisnosti organizma od alkohola.

17

Treba praviti razliku između alkoholomanije (fizička i psihička zavisnost) i alkoholofije (trajnog konzumiranja alkohola bez manifestacija posljedica psihičke i fizičke zavisnosti). Osobe koje na ovaj način uživaju u alkoholu nazivaju se alkoholičarima ili alkoholomanima.

Nedvojbeno je utvrđena veza između alkoholizma i kriminaliteta. Ovaj uticaj je posebno manifestan u slučajevima ubistava, tjelesnih povreda, razbojništava, silovanje uključujući i rodoskrvljenje, uvreda, kleveta, maltretiranja članova porodice, imovinskih i saobraćajnih delikata. Ovdje treba svrstati i nehatna krivična djela koja se po pravilu vrše u pripitom stanju (faza omamljenosti alkoholom).Treba istaći uticaj alkoholizma na porast maloljetničke delinkvencije sa intencijom izvršenih krivičnih djela sa elementima nasilja. Kriminalitet izvršen pod uticajem alkohola se još naziva i „kriminalitet alkoholičara“ i sa etiološkog aspekta on predstavlja specifičnu formu kriminalnog ponašanja.

4.4. Uživanje opojnih droga

Narkomanija spada u grupu sociopatoloških pojava i predstavlja snažan kriminogeni faktor destabilizacije društva u cjelini. Po svojoj etiologiji i manifestnim formama ispoljavanja ova antidruštvena pojava asocira na alkoholizam. 5

Danas je pitanje opojnih droga i njenih zloupotreba vezano za tri faze:1.proizvođenju;2.stavljanje u promet, i 3.uživanje narkotičkih sredstava.

Narkomanija predstavlja permanentno uživanje narkotičnih sredstava u mjeri koja štetno utiče na sposobnost i zdravlje čovjeka.

S obzirom na dejstva i promjene u strukturi ličnosti koje izazivaju narkotična sredstva narkomanija je u tijesnoj vezi sa kriminalnim ponašanjem. Nema sumnje da uživanje u narkotičnim sredstvima predstavlja kriminogeni i bezbjednosni faktor, jer se veći broj uživalaca upušta u vršenje krivičnih djela i drugih devijacija, posebno narko-prostitucije za koju je vezana pojava side.

Zabrinjavajuća je činjenica da je:1.ovaj vid patološkog ponašanja u ekspanziji;2.da je poprimio odlike masovnosti među omladinom i djecim; i 3.da je povezan sa drugim oblicima asocijalnog i antisocijalnog načina života.


18

4.5. Samoubistvo

Samoubistvo (suicid) je poznato i vršeno još u najstarijim vremenima, a sa druge strane rasprostranjeno je u svim dijelovima svijeta bez obzira na napredak civilizacije. Sam Sokrat, antički moralista svrhu ljudske egzistencije vidio je u sreći, ali je ipak hladno i svjesno popio otrov. Dilema je bila i ostala: Da li je to zločin ili ne?

Neke religije se bore protiv ove pojave krilaticom:“Život je dao Bog i on ima jedini pravo da ga uzme“. Da bi bile dosljedne „grijeha božijeg“ crkvena vlasti odbijaju davanje saglasnosti da se samoubice sahranjuju na grobljima. Ovakav stav može se shvatiti i kao preventivna mjera kako bi se ova pojava svela na minimum.

Na osnovu uzroka koji rađaju ovu pojavu, sasvim je moguće razlikovati tri tipa samoubistava:1.egoistički sa niskim stepenom društvene inteligencije;2.altruistički sa pretjeranom društvenom integracijom; i 3.anomički sa poremećajima ravnoteže u društvu.

Samoubistvom se naziva svaki smrtni slučaj koji direktno ili indirektno proizilazi iz jednog pozitivnog ili negativnog čina, što ga obavlja sama žrtva, znajući da će postiči taj rezultat. Prema tome, riječ je o samouništenju koje proizilazi iz poremećenih odnosa na relaciji ličnost – društvo.

Samoubistvo kao društvena i bezbjednosna pojava izražava se kroz samoubilačku stopu: broj izvršenih samoubistava na 100. 000 stanovnika. Na osnovu statističkih analiza otkriva se raspored učestalosti ove pojave u konkretnom periodu izražen numeričkim vrijednostima kroz broj, procenat, stopu samoubistava u odnosu na urbanu i ruralnu sredinu, kao i ostale karakteristike: vremenske varijacije, pol, starost, školska sprema, spoljni uzrok smrti.

Da bi se ova pojava svela na što manju mjeru, potrebno je stalno ublažavanje i otklanjanje konflikata u životnoj i radnoj sredini-unaprijeđivanje društvenog blagostanja.

4.6. Endogeni faktori kriminalnog ponašanja-ličnost delinkventa

Kriminogeni društveni faktori čine osnovnu pokretačku snagu pri formiranju mlade osobe kao delinkventa. Osnovno se postavlja pitanje da li su ovi objektivni spoljni faktori, bez obzira na intenzitet svoje formirajuće snage dovoljni za objašnjenje kriminaliteta i posebno delinkventne ličnosti koja se na ovaj način ponaša.

Proizilazi da je antidruštveno ponašanje povezano i sa osobinama ličnosti koja destabilizuje sitem rijednosti, sa svojstvima koja izražavaju njegovu individualnost i određuju njenu ulogu u društvu. Ovdje do izražaja dolaze sljedeća svojstva ličnosti:1.karakter;2.temperament;

19

3.stavovi;4.motivi;5.navike;6.interesi;7.društveni impulsi;8.ideali;9.emodcije; i 10.ostala lična svojstva.

4.7. Struktura ličnosti i njene reakcije

Svaka osoba koju su objektivni uslovi formirali, motivisali i pokrenuli na destabilizaciju vrijednosnog sistema društva ima određenu strukturu svoje ličnosti koja se odlikuje individualnim svojstvima (psihičke, moralne, kulturne) koje daju konkretan izraz djelovanja društveno egzogenog u procesu formiranja njene destabilizirajuće ličnosti.

Ove psihološke crte ličnosti, koje determinišu ljudsko ponašanje, po principu refleksije, dobijaju svoj odraz kroz strogo individualna i konkretna ponašanja. Individualne psihološke crte se razlikuju u odnosu na odlike karaktera i temperamenta na emocionalnu, intelektualnu i voljnu sveru, ali i druga svojstva ličnosti.6

Ovakve reakcije su veoma različite po svom karakteru, od menje – više impulsivnih, neuravnoteženih i osjetljivih do smirenih i stabilnih. Neke osobe reaguju vrlo brzo, osjetljivo i uzbudljivo, druge sporo i interno, neke osobe su oprezne i promišljene dok su druge lakomislene u svojim postupcima, neke osobe odlikuje energičnost i smjelost, a druge plašljivost, povučenost i neodlučnost.

Odlike temperamenta kao cjelokupnost individualnih svojstava ličnosti odnose se na emocionalne osobine, reakcije i motive koji aktiviraju ljudsku energiju i uslovljavaju način manifestovanja njegove cjelokupne životne aktivnosti različit je kod različitih osoba, što je, pored nasljednih svojstava, primarno uslovljeno društvenim ticajima.

Temperament se klasifikue na sljedeće tipove:1.sangviniški (krv): lako uzbudljiv;2.kolerički (žuč):lako uzbudljiv;3.flegmatički (limfa):hladnokrvan, neosjetljiv i 4.melanholički (prema starim shvatanjima crna žuč): stetan, tužan, potišten:


20

4.8. Psihološka osnova kriminalne djelatnosti

Ljidski psihološki mehanizam nije samo sposoban da prima, nego djeluje povratno, reagujući na spoljne nadražaje u različitim oblicima (S-N-R: stimulans – nadražaj – reakcija).

Osoba sangviničkog temperamenta donosi brze i nepromišljene odluke i samim tim reahuje negativistički, jer pada lako i nepromišljeno pod spoljnje uticaje ne razmišljajući o posljedicama, pa otud i neodgovorni postupci u ponašanju pojedinaca sa ovakvim temperamentom.

Osobe koleričkog temperamenta su nedovoljno uravnotežene, impulsivne u reagovanju, emocionalno su reaktivne pa lako padaju u afektivna stanja, teško podnose uvrede i druge neprijatnosti, odlučne su i uporne u svojim postupcima.

Melangoličari su veoma razdražljivi, skloni brzim i lakim uvredama, teško prihvataju poraze, znaju biti nezainteresovani za okolinu i samog sebe.

Suprotno njima, osobe sa flegmatičnim temperamentom odlikuju se odmjerenošću, staloženošću i promišljenošću i samim tim su rezidentne na nedozvoljeno društveno ponašanje.

4.9. Motivi kriminalnog ponašanja

Ljudske aktivnosti nastaju i razvijaju se na osnovu djelovanja svjesnih i voljinih elemenata kao subjektivno pokretačkih snaga koje ih usmjeravaju.

Homo sapiens ne postupa nikada automatski, uključujući i uticaj spoljnih okolnosti sa antidruštvenim sadržajem. Identično je i sa nepovoljnim i negativnim uticajima konkretne ličnosti u kojoj su formirane sklonosti i navike za antidruštveno ponašanje, koja je dakle predodređena za destabilizaciju usvojenog sistema vrijednosti. Kao svjesno biće, čovjek unosi elemente svijesti u svoje životne planove, aktivnosti i svoja ponašanja.

Problem motivacije je primaran za svjesno i voljno postupanje, a realizacija motiva vezana je za postizanje određenih ciljeva interesa i aspiracije pa stoga i predstavlja veliku pokretačku snagu i uticaj na ponašanje jedinke. Povezanost motiva sa ciljem daje im crtu dinamičkog impulsa koji usmjeravaju čovjekovu djelatnost u određenom pravcu. Stoga je opravdana tvrdnja da ne postoji nemotivisano ponašanje.

Sa etiološkog aspekta od posebnog interesa su motivi koji prethode povodu. Djelovanje spoljnih faktora uzrokuje izvjesne potrebe, interese, stavove, emocije koji skupa reflektuju snažno motivaciono dejstvo.

21

Ovako formirane ciljeve, na osnovu potreba i interesa, pojedinci nastoje da realizuju i stoga oni djeluju kao motivacione snage njihove aktivnosti. Ove težne koje vode realizaciju postavljenog cilja manifestuju se kao motivi: „svjesne pobune za antidruštveno djelovanje“ i jasno upućuju na svjesnost planirane i realizovane akcije.

4.10. Sklonosti za kriminalno ponašanje

Sklonosti i navike su posebne psihološke osobine koje se formiraju, razvijaju i mijenjaju, zavisno od uticaja društvene sredine u kojoj jednike bitiše. Ako je neka osoba izložena trajnijim uticajima konkretnih kriminalnih okolnosti, one izazivaju u njoj adekvatne reakcije i ostavljaju određene engrame u njenoj psihi.

Ako se više puta ponavlja vršenje antidruštvene aktivnosti, jasno je da se stvara navika za njeno vršenje i ona postaje trajna osobina ličnosti.

4.11. Inteligencija i kriminalno ponašaje

Inteligencija manifestuje svoja dejstva u svim aspektima ponašanja pa stoga i predstavlja relevantnu sferu dugovnog života jedinke. Uticaj inteligencije se ispoljava na poseban način u antidruštvenim aktivnostima, jer od nje zavisi nivo postignutog uspjeha, snalaženje i procjena u novonastalim situacijama.

Na jednoj strani postoje ekstremisti sa visokom, natprosječnom inteligencijom, vođe kriminalnih bandi, organizatori akcija svjetskih razmjera koji svojim snalaženjem i procjenama pokazuju visok stepen inteligencije. Na drugoj strani, veliki broj osoba koje krše društvene norme pokazuje prosječan, pa čak i zaostaliji nivo inteligencije.

4.12. Emocije i kriminalno ponašanje

Nema sumnje da smocije predstavljaju značajnu oblast duhovnog života jedinke i da su kao takve od posebnog značaja sa aspekta uzročnosti i povezanosti sa antidruštvenim ponašanjem. Sa naučnog, posebno aspekta maloljetničkog kriminala, ovaj problem nije dovoljno proučen. Poznato je da su osjećanja prolazna, ponekad i nejasna što sve skupa utiče na njihovu otežanu spoznaju, a za razliku od ostalih duhovnih sfera života.

Emotivna nestabilnost, razdražljivost i uznemirenost su posljedica odbačenosti, inferiornosti, potištenosti i mnogih drugih stanja koja se manifestuju adekvatnim osjećanjeima i ponašanjima.7


22

Emotivni poremećaji ne mogu smatrati kao uzrok ugrožavanja vrjednosnog sistema društva, te da je njihova uloga prije doprinoseća nego uzročna u ovom kauzalnom odnosu. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica što se emocionalni poremećaji po pravilu manifestuju nakon ispoljenih antidruštvenih ponašanja koja su neprihvatljiva i izazivaju javne osude u društvenoj sredini.

4.13. Mentalni poremećaji kao kriminogeni faktori

Mentalni poremećaji ličnosti kao lična svojstva spadaju u subjektivnu etiologiju i u određenim uslovima se mogu ispoljavati kao kriminogeni faktori. Pod ovim svojstvima podrazumjevamo razne oblike mentalnih oboljenja koje se mogu dovesti u vezu sa ugrožavanjem društvenog vrijednosnog sistema i koja se nazivaju etiopatogenim faktorima destabilizacije društva.

Duševno nenormalne osobe su mentalno poremećena lica koja nisu u stanju da obavljaju odgovorne zadatke i uslovno normalno rješavaju društvene pobleme. Ovakve osobe pripadaju intravernom tipu ličnosti, žive u svom svijetu koji pothranjuju svojim bolesnim emocijama i drugim sličnim osobinama, a nerijetko dolaze u stanje razdražljivosti koje se manifestuje kroz različite oblike antidruštvenog ponašanja.

Mentalni poremećaji vode razaranju ličnosti i njenih osnovnih svojstava uzrokujući različite oblike psihoneuroze što za posljedicu ima sukob sa okolnim (psihopate) ili ispoljavanje drugih antisocijalnih oblika ponašanja.

Duševni bolesnici pripadaju kategoriji ljudi „izvan društva“ i u slučajevima ozbiljnijih oblika antidruštvenog ponašanja, kao što je izvršenje krivičnih djela na primjer protiv njih se ne vodi sudski postupak u cilju kražnjavanja nego poseban postupak za primjenu mera bezbjednosti.

Mentalne devijacije imaju svoje konkretne manifestne oblike što zavisi od karaktera oboljenja i ispoljavaju se kao veze konkretnih oblika ličnih devijacija koje su usmjerene ka antisocijalnom ponašanju.

Psihopate su osobe sa smanjenim umnim vrijednostima za koje se u gradaciji krivične odgovornosti koristi termin „smanjena uračunljivost“, ali oni imaju sačuvanu inteligenciju pa samim tim i mogućnost razlikovanja dobara od zla pa se smatraju odgovornim za svoje postupke.

Psihoze su teški poremećaji duševnog života koji ostavljaju engram na svim aspektima ličnosti koja je oboljela od ove vrste emocionalnih poremećaja. Psihoaspektima ličnosti koja je oboljela od ove vrste emocionalnih poremećaja. Psihotična osoba nije svjesna posljedica svojih postupaka i može da ugrozi ostale članove društvene zajednice i njene vrijednosti na osnovu obmana i halucinacija, duševne napetosti i unutrašnjeg konflikta kao popratnih elemenata ovakvih stanja.

23

U ostale mentalne poremećaje ličnosti od značaja za antidruštveno ponašanje treba navesti: premor, trovanje, nagle promjene sredine, emocije zaprepašćenja i straha i patološko pijanstvo.

5. LIČNA SVOJSTVA I ODGOVORNOSTI DELINKVENTA

Ponašanje predstavlja na izvjestan način, stepe prilagođavanja čovjeka određenom životnim situacijama. Antisocijalno ponašanje predstavlja samo jedan od oblika čovjekovog ponašanja, koje kao i svako drugo ljudsko ponašanje manifestuje strukturu čovjekove ličnosti.

U ovom složenom procesu ličnost se ispoljava kao aktivan faktor, pa analogno tome ona mora biti i odgovorna za sovje postupke i njihove posljedice.

Oblici odgovornosti mogu da budu različiti:1.moralna odgovornost;2.politička odgovornost;3.pravna odgovornost; i 4.krivična odgovornost.

Ličnost se ne kažnjava zbog svojih svojstava i kavaliteta, već zbog izvršenog krivičnog djela.8

Pri rješavanju pitanja krivične odgovornosti i dosuđivanja kazne i izricanja krivične sankcije, organi gonjenja i pravosuđa su dužni da u svakom konkretnom slučaju cijene:1.u kojoj mjeri je djelo kažnjivo s obzirom na ličnost izvršioca;2..da li je djelo adekvatno ličnosti izvršioca; i3.da li se djelo javlja zakonito po njegovom ponašanju i shvatanjima, po njegovoj psihologiji i životnim stavovima ili je ono produkt drugih uticaja i specifičnosti.


24

6. IZUČAVANJE LIČNOSTI MALOLJETNOG DELINKVENTA

Endogeni faktori kriminalnog ponašanja imaju svoje uzroke koji su vezani za ličnost maloljetnog izvršioca što se može nazvati „unutrašnja zakonitost“ i do kojeg se može doći saznajno. Ovakvo saznanje treba da obuhvati objektivne i subjektivne podatke o ličnosti maloljetnog delinkventa ko što su :1.uslovi njegovog vaspitanja i formiranja;2.ispoljavanje uslova i odlike psihičke strukture;3.lične i društvene veze;4.svojstva i odlike psihičke strukture;5.odlike karaktera;6.motive za kriminalno ponašanje;7.navike i sklonosti;8nivo opštih znanja i kulturni nivo;9.okolnosti koje su pogodovale kriminalnoj aktivnosti;10.psihičko stanje u vrijeme izvršenja kriminalne radnje i 11.ostale relevantene elemente.

Ako se ima u vidu da etiološka saznanja ličnosti maloljetnog delinkventa moraju imati uticaj na konkretizaciju odgovrornosti, proizilazi da ocjena o društvenoj opasnosti njene aktivnosti može biti realna jedino ako se dovede u vezu sa osobinama ličnosti koja je takve radnje preduzela. Ova konfrontacija ličnosti i izvršene društveno zabranjene radnje mora doći do izražaja pri analizi delikata ove vrste, jer se u takvim situacijama obavezno utvrđuje kauzalna veza između izvršioca i njegovog djela.9

Iako je manifestacija ljudske svijesti stečen sud o vrijednosti, a stavovi vrijednosti se najprije stiču putem vaspitanja te fiziološkog i psihološkog naslijeđa, pa ukoliko su ovi stavovi razvijeniji u većoj mjeri, utoliko će i ljudi biti spsobni da razvijaju socijalne nagone –smisao za zajedništvom. Na ovoj socijalnoj ljudskoj predispoziciji razvila se manifestacija svijesti. Socijalni nagoni primorali su čovjeka na zajedničko življenje sa svojim najbližim. U procesu komunikacije sa drugima oko sebe čovjek saosjeća radost ili tugu, lagodnost ili nelagodnost, na čemu se upravo zasnivaju predubjeđenja i stavovi. Ono što nama pričinjava bol zovemo zlo, a ono što pričinjava radost zovemo dobro.

Gledamo zakonom kauzaliteta radnje koje ovakva stanja izazivaju u čovjeku mi osuđujemo ili hvalimo a na ovo se nadovezuje još jedan stav: ne treba činiti takve radnje koje drugima nanose bol. Međutim, čovjek čovjeku može na najrazličitije načine nanositi zlo putem negativnog ponašanje, čime se moralni zakoni ruše. Otud za neke ljude kažemo da su moralni i savjesni ili nemoralni i nesavjesni. Kod onih koji ruše postojeće moralne kodekse možemo razlikovati dvije vrste savjesti: okorjelu i izopačenu.

9 Krstić, O.: Otkrivanje laži kroz gestove i ponašanje – simptomatska slika, Banja Luka, 2007., str. 30 – 42.

25

Kada je pobuda savjesti evidentna, ali istovremeno i nedostupna opažaju jer je njeno opažanje spreiječeno življim suprotnim osjećanjima i predodžbama, govorimo o okorjeloj savjesti. Tipičan primjer za to je egoističko ponašanje.

Suprotno, izopačena savjest predstavlja onaj osjećaj protivljenja nastao pri zamišljanju ili vršenju neke radnje, a predstava o izvršenju takve radnje nespojiva je sa prestavama i stavovima konkretne osobe.

Ovakve pojave ostavljaju utiske na nas i mi ih akumuliramo kao duševna raspoloženja koja su sastavni dio naše samosvijesti, a samim tim i naše ličnosti. Svakodnevno masa ovakvih predstava ulazi u našu svijest i stupa u neki odnos, bilo da je riječ o istovjetnosti ili protivrječnosti. Što je za nekog normalno, za drugog to isto može biti nenormalno i obrnuto. Otud manifestacija svijesti ne zavisi niti od osjećanja, niti od religioznih ubjeđenja – vjerskih predispozicija, pa ma o kakvom vjerovanju da je riječ, jer činjenica je da i vjernici vrše zločine bez obzira da li vjeruju u Boga ili u svoju stranku.

Savjest se može zasnivati samo na međusobnom odnosu različitih motiva. Savjest, po pravilu, uvijek spaja određena osjećanja i stavove sa afektima odobravanja ili neodobravanja. Ovi psihički doživljaji, ako uz to imaju i vježbom stčenu rutinu i imperativne pobude, onda vrlo lako u sukobu motiva prevagu odnose impulsi volje npr. namjera za izvršenjem kriminalne radnje.

Proučavanje ličnosti treba da obuhvati i „kritičku situaciju“ izvršenja inkriminisane djelatnosti. Riječ je o neposrednom stanju prije samog izvršenja djela, situacija koja je prethodila nastupanju povoda i donošenja konkretne odluke o izvršenju zakonom sankcionisane radnje.

Na kraju, ličnost delinkventa treba proučavati u svim fazama, od faze otkrivanja, razješnjavanja i dokazivanja do izvršenja kazne i drugih oblika sankcionisanja, jer je ličnost podložna promjenama.

26

ZAKLJUČAK

Maloljetnička delikvenicija u sadržajnom i metodološkom smislu predstavlja pedagoško usklađen proces uzročnog obješnjenja prestupničkog i delinkventnog ponašanja mladih, njegove vidove i pojavne oblike, organizaciono-operativne metode i postupke u cilju sprečavanja i suzbijanja kao i preventivno-vaspitne mjere i radnje u penalnom i postpenalnom postupku sa ovim specifičnom kategorijom maloljetnika.

Počevši od uticaja porodice kao osnovne ćelije jednoga društva, pa preko škole, sredstava masovnih medija, koji su sve više ispunjeni negativnim sadržajem i nasiljem, te problema slobodnog vremena i drugih faktora koji dovode do problema mladih i omladine, svakako zabrinjavaju današnjeg čovjeka kako se suprotstaviti maloljetničkoj delinkvenciji.

Poznavajući uzvoke koji dovode do problema u vaspitavanju mladih, mi mozemo da preduhitrimo njihovu „maštu“ i njihove aktivnosti i odvratimo ih od poblema i spriječimo nastupanje negativnih pojava i maloljetničke delinkvencije.

27

LITERATURA

1. Krstić, O.: Otkrivanje laži kroz gestove i ponašanje – simptomatska slika2. Krstić, O.: Maloljetnička Delinkvencija3. Daničić, M.: Priručnik za izradu seminarskih i diplomskih radova u oblasti

pravnih, bezbednosnih i policijskih predmeta4. Vujaklija, M.: Leksikon stranih riječi i izraza 5. Krstić, O.: Prevencija kriminaliteta6. Krstić, O.: Kriminalistička prevencija i prognostika

28

maloljetnička delikvencija

Documents