Marija Juri Zagorka

Marija Juri Zagorka

KAMEN NA CESTI

BIBLIOTEKA IZABRANA DJELA

Urednik BOE OVI

Glavni urednik ZDRAVKO IDOVEC

Odgovorni urednik DRAGAN MILKOVI

Izdava

ITRO AUGUST CESAREC

OOUR Izdavaka djelatnost

41000 Zagreb

Za izdavaa DRAGAN MILKOVI

Likovna oprema NENAD DOGAN

Tehniki urednik FRANJO PROFETA

Tisak:

GP DELO

Titova cesta 35

61000 Ljubljana

Copyright: ITRO AUGUST CESAREC ZAGREB 1987.

U hodniku trka. Bjesomuni krik. Tresak vrata. U polumranu sobu uleti ena. Za njom mukarac. U njezin

oj ruci no, u njegovoj puka. Dva podivljala bijsna nasrnue: u mua je uperen no, u enu cijev. Usred sobe sjedi prestravljeno dijete. Bljesak noa i puane cijevi kao da su mu probuili male grudi pa vriti punim dahom strave.

Nekoliko slugu utri u sobu bacaju se izmeu mua i ene, oduzmu njoj no, njemu puku, mole ih, uutkavaju. Ona krikom, on"klevetom ostavljaju sobu, sluge idu za njima.

Dijete zuri iroko rastvorenim oima u zatvorena vrata. Odanle dopiru povici ene, kletve mua. Dijete jo osjea divlju trku, puku, no. Trese ga, stie u prsima i vriti. Die se na noge, bjei, spotakne se o igrake kojima se igralo. Ta zapreka povea njegovu stravu pa zavie prodornim djejim krikom ...

- Mirjana! Za ime boje! uti! Ne vriti! Tu sam ja, Marta, tvoja dadilja Marta.

Znojno drhtavo dijete osjeti hrapave ruke i uje glas koji mu samilosno ape. Osjea da ga ena saalijeva, miluje, nosi na rukama. Ipak ne moe zaustaviti vrisak. Dadilja ide prema kaminu. Svijee zaplamsaju jedna za drugom u bakrenom svijenjaku.

Mirjanine oi pohlepno upijaju svjetlost. Ona ublauje i smiruje uas to je stisnuo njezine prsi.

Zaplakanih oiju trai igrake. Da, tu su. I Marta je tu. A no? A puka?

Dadilja je uzima na ruke i nosi, nosi kroz mnogo polumrao-

nih velikih soba.t

U jednoj se zaustavi. Tu je svlai i polegne u postelju.

Tiho, bolno, alosno pjeva Marta uspavanku. Mirjani se ne sklapaju oi.

Martina pjesma umukne. Zapoinje pria. Mirjana uje samo glas, rijei ne razumije. Ne slua. San ne dolazi na oi.

Dadilja moli, prijeti, ipak ne spava. Gleda polumranu sobu: dva bijesna iskrivljena lica, blistavi no, ubojitu puku. Dre.

Suze joj kvase jastuk. Zatvara oi, jo uvijek dva oruja pilje jedno u drugo, nalik na nemani.

Mirjana skoi. Izvana dopire vika, bijesna kletva. Mirjana dre. Nad njom pospano Martino lice:

-Nita to nije. Nita, Mirjana. Ne boj se - i polegne je

natrag u postelju.

Opet lei bez sna. Razdraeni povici izvana trzaju njezinim tijelom, u vreloj glavi iskrsava slika iz polumrane sobe. Nepomina je slika u djejoj predodbi i ne uzmie.

Prva besana no.

Napokon umor sliku pokrije tminom.

Kad se probudila, bilo je u sobi svjetlo. Digne glavu, gleda oko sebe, slua. Tiho je. Ne uju se ni trka ni kletva, ni vika. Od te tiine bude joj prijatno. Dadilja ulazi mrana lica i die je s postelje. Odijeva je. uti. U toj utnji Mirjana osjea neto teko. Ponovo vidi: polumrak, no, puku i iscerena lica.

- Marta, kada je mama imala no, a tata puku?

- Juer.

- Kad je to juer?

- Prije nego si legla spavati.

- A prije juer mama nije uzela no?

Ne dobije odgovor.

- A tata prije juer nije uzeo puku?

- Djeca ne smiju govoriti o takvim stvarima. Budi sretna

dok nita ne zna.

- A gdje sam bila prije juer ja?

- Gdje si bila. Tu si bila.

- U onoj sobi?

- Da.

- Igrala sam se s igrakama?

-Kako da nisi.

Djetinji se mozak napree:

"Sto je bilo juer? Gdje je bila ona kad prije juer nije vidjela blistavi no i cijev puke. Kako nije ula viku, kletve ni gledala izobliena lica?" Mui se Mirjana, trai ono to joj se ini

da je iza njenih lea pa se okree. Tmina. Nigdje "prije juer", ne vidi svoje igrake. Ni sobe. Gdje je bila do prije juer?

Iza nje debeli mrak, mrtva tmina, samo je tu jueranja slika. Prva svjesna slika, prvi osjeaj bivstva.

Sad je ve odjevena i Marta je vodi u blagovaonicu. Mirjana je svratila pozornost na roditelje. Sjedaju za stol: otac i mati. Okrenuli su jedno drugome lea. Svaki bulji u svoje novine. Ne miu se. Ne primjeuju dadilju kad je dijete posjela k stolu. A ono gleda. Tue je sve: blagovaonica, pokustvo, ono dvoje mladih roditelja. Instinktivno osjeti tjeskobu. Uskrsnu joj pred oima otrica noa i cijev puke. Glasno zaplae. Otac se lecne, mati skoi:

-Zar e i ona trovati moj ivot? Nita joj ne nedostaje,

samo se dere. Hoe li piti mlijeko ili ne? - i podigne prijetei

ruku.

Mirjani se ini da je to no pa vrisne. Otac neto okosito dobaci eni. Uas oboje stadoe vikati u isti mah. Mati pograbi viljuku iz maslaca, on zaprijeti stisnutom pesnicom. Opet vika, nacerena lica. Mirjana vriti.

Marta je uzme i potri iz sobe u vrt. Mirjana jo vriti. Dadilja tri perivojem nosei dijete:

-Gle pauna, krasnog pauna. Vidi kako je gizdav na svoje

divno perje. Hoe li pauna?

Suzni pogled zaustavlja se na paunu. Misli su napola na arenom perju, napola u blagovaonici. Privukavi na sebe pozornost djeteta, paun ide ponosno prema golemom utom krilu dvorca gdje je juer jedan no rasporio ruiastu maglu nesvjesnog bivstva, prvu spoznaju i zadao mu prvu veliku bol.

Mirjana zuri u uto krilo dvorca. Ne vidi rue to se upijaju u njegove zidine ni brljanovu gutaru to se stapa s kulama. Ne vidi ni pauna to se odetao k dvorcu, ute zidine zrcalo su to neprestano reproducira jueranju sliku u predveernjoj magli.

I ta joj se slika ukazuje svakog dana u igri, svake noi u snu, budi je iz djetinjih snova, otri pozornost i sluh. Sve vie primjeuje um rijeke ivota iji valovi zapljuskuju oko nje.

Polako opaa znaajne poglede sluinadi, razabire njihovo tajnovito aptanje kad se sastaju u druinskoj sobi. Osjea njihove saalne poglede kad ulazi k njima. Zna da se neto dogaa kad Marta s njom bjei u kuhinju ili u perivoj. Osjea tjeskobu kad roditelji za objedom ute i hvata je strah kad dobacuju jedno drugome otre rijei. Strepi od tih rijei kao od grmljavine to u sebi nose strijele.

I sve vie biva Mirjani u kui nesnosno. ute zidine je steu, strop je titi, zatvoreni prozori uznemiruju, a prve sjene mraka zastrauju. Trai svjetlost i irinu perivoja. Tamo joj se dua smiruje u pogledu na plave daljine to je zovu, vuku neznanim arom.

Jednoga dana igra se u dubini perivoja. Otar majin glas zovne Martu i ona potri u dvorac. Mirjana ostade sama u dvoritu. Samoa pobudi u njezinoj dui neto lagodno, prijatno, umirljivo. Nigdje nikoga. Svi su putovi otvoreni. Pogled joj hvata daljinu, daleku, rastvorenu, niim nezakrenu.

Prvi osjeaj slobode.

I krene puteljkom. Ide neznatnom sunanom umom. Tu je tako tiho. Ne uje se majina vika, ni oeva kletva, ni trka slu-inadi. Ljupko je i milo. Ptice je gledaju veselim oima, modro-oke potonice zovu je k sebi. Bere ih i koraa uz potoi.

Kamo ide ova voda? Kamo? Daleko?

Mirjana krene uz potonu brzicu. Zaboravlja oca, majku. Sve to je iza nje otpuhne umski vjetri. Veselo bere potonice i prati tok vode.

Najednom zauje korake, srditi Martin glas, osjeti njezine vrste ruke kako su je digle i nose je kui.

Stabla izmiu, zabijele se staze perivoja, tamo stre uvis jablanovi. Ondje je dvorac. U jablanovim vrcima gleda polumra-ne sobe, uje kletve i majin glas, otar, nezadovoljan, pun gorine.

Dadilja je uvede u blagovaonicu. Mati je udari ibom. Ona rida, a mati vie:

-Ve se sada klatari kao tvoj otac.

Osjea da prima udarce namijenjene ocu. Dadilja hvata gospou za ruku, oduzimlje joj ibu i neto govori. Ona prosvjeduje, vie. Marta opet pograbi Mirjanu, potri s njom iz sobe dugim hodnicima u druzinske prostorije.

Druina jede. Mirjana osjea na sebi njihove poglede. Neto doaptavaju, pitaju, dadilja aptom odgovara.

Dolazi pan, visok, uspravan. Zakima glavom, uzme uplakanu Mirjanu, posadi je na stol i stade priati o zmaju to se hrani samo djecom koja plau ...

- Zmaj ne zna da me mama tukla - brani se Mirjana. Mar

ta obeaje:

- Prestane li plakati, poi emo u etnju.

- Daleko?

- Naravno.

- Jako daleko?

- Da.

Mirjana se bori i svlada pla.

Sutradan Marta ispuni obeanje. Povede je u selo. Uoe u kuu. U sobi sjedi seljanka i doji dijete. Marta prilazi, uzima dijete, gleda ga, uzdie i opet ga dade seljanki. Obje tuno klimaju glavama.

Dva djeaka ulete u sobu i smiju se grohotom.

Smiju se i seljakinja i Marta. Mirjana bulji, ne zna da je smijeh odraz veselja, ali osjea ugodnost. I ona se smije, premda

10.

nita ne razumije. I neprestano pogledava u kut k djeacima kako se igraju i hihou. Pribliava im se, sagne i gleda njihovu igru. Tad osjeti kotunjavu Martinu ruku:

- Idemo kui.

- Neu - veli odluno.

- Ne ide kui? Hoe li ostati tu? - pita je seljakinja.

- Hou.

- Valjda nije ovdje ljepe nego doma?

- Jest.

Marta nema kad voditi pregovore. Pograbi Mirjanu za ruku. Ona se otimlje i plae. Silom je izvue pa odu. Mirjana se okree k selu i pita:

- Marta, zato se ona dva djeaka igraju zajedno?

- Jer su braa.

- A ja nemam brae?

- Ima.

- Marta, gdje su oni djeaci, oni koji su moja braa?

- Kod kue. Koliko si ih puta vidjela.

- Marta, hou da se igram s braom.

- Djevojice se ne smiju igrati s djeacima. To se ne pri

stoji.

- Ja hou.

elja da se s nekim igra sve je jaa. Ispituje sluinad o brai: ona su negdje daleko, na drugom kraju kue. Onamo ulazi neka stara ena i mlada, jaka seljanka. To je sve to Mirjana zna. A ipak, htjela bi da zaviri i eka kad djeaci izlaze na etnju da ih gleda s prikrajka, ali ve je Marta odvue. Zato ne smije biti tamo?

U pustoj samoi trkara po gospodarskom dvoritu, tjera pilie i kokoi. Veoma je tuna kad od nje bjee. Ali tamo su i vrlo velike ptice. Zna da ih zovu pure. Tri za njima jer se ne boje kao pilii, putaju da ih hvata za repove i silno se veseli kad prue u vis crvene vratove i puckaju. ini joj se da s njom razgovaraju, da je zovu na igru pa ide za njima sve dalje u strnite.

Ide Mirjana za jatom purana to zoblju kukce. Zovu je iroki sunani prostori daljine.

Pred nju na strnite istri djeak odjeven u bijelu koulju i gae, bosonog. Djeca se as gledaju, onda Mirjana uzvikne:

-Hoe da se igramo?

Mali seljai pokae rukom prema ledini:

-Tamo se igraju djeca.

To je otkrie. Mirjana pograbi djeakovu ruku pa ga vue za sobom.

-Hajdemo se igrati.

Djeak joj se istrgne i potri, Mirjana ga slijedi. I nae se na velikom zelenom panjaku. Radost joj je u grudima. Daui bane rneu djecu. Seljaci promatraju njezinu barunastu haljinu, la-

11

kirane cipelice, svilenu vrpcu kojom je svezana njezina tamna kosa. Njihovi raskolaeni pogledi puni su uda.

-Hoemo se igrati? - veli Mirjana, skaui od elje.

Seljaii se zagledaju, odmaknu se od djevojice u gospod

skom odijelu.

-Ti si iz dvorca. Mi se s tobom ne moemo igrati - ree

najvii djeak meu njima.

Mirjana stoji, gleda, srce je zaboli, usta se razvlae, suze kotrljaju niz okrugle obraze. Bol razoaranja. Mala seljanad iz-bulji oi, skupi glave, ape. Onda onaj najvii upita:

- Zato plae?

- Zato neete da se sa mnom igrate? - guei se, odvrati

Mirjana.

Opet utnja. Opet zadivljeni pogledi seljakih malia. as-dva nitko se ne mie, samo oi pitaju onog najvieg momia. Najednom on ganuto uzme Mirjaninu ruku:

-Nemoj plakati. Igrat emo se s tobom ako ti hoe.

Mala zabuna. Seljaii gledaju svoga druga pogledom neshvaanja i uenja. Njezine ih suze zbunjuju. Djevojica u barunu plae jer oni nee da se s njom igraju.

I htjeli bi poeti, a ne znaju kako. Ona se oporavlja djetinjom brzinom od razoaranja i brie suze. Malii su neodluni. I opet onaj najvii preuzme vodstvo:

-Igrajmo se. Ja sam vjeverica, a vi lovci! Hvatajte me! I

ti, Mirjana! Hvataj me, Mirjana. Njezine suze sui smijeh. Djeak

tri oko grmlja, zavarava, uvija se, a opor djece trei pada i

opet se die, vie, najvie Mirjana.

Dugo se nastavlja igra. Onda voa odredi.

-Sad na juinu.

Naloie ognjite. Najstariji pripali granje. Visoko se uzdigne plamen. Djeca skau oko ognjita. Lica im rumena, zadahtana od igre. Mirjanina se kosa razbaruila. Nosi granje i loi vatru. Plamen se uzdie, sunce sjaji, a blago pase. Mirjana brblja, nosi sve vie suhog goriva, teko iekujui to e to biti.

Onda plamen izgori, vrela eravica zapiti. Onaj visoki une. Mirjana upija svaku njegovu kretnju. On uzima zemljanu posudu na visokim nogama i polae je na eravicu, uzima iz torbe loni, mast zacvri, Mirjana s uitkom udahne taj miris. Djeak razbije mnogo jaja, baci ih u tavu i mijea. Onda dijeli kruh i dade Mirjani najvei komad.

Svi sjedoe oko tave i stadoe jesti. Mirjani se ini da nema nita slasnije od ovog kruha i jaja.

Kad su pojeli, najvii djeak uzme reeto s kukuruzom i stavi ga nad eravicu. Svaki bi as prasnulo zrnce i skoilo uvis ras-puknuto, a djeca vrite, jagme se za njim. Mirjana je ushiena. Svaki prasak poprati usklikom i skokom, a oi joj sijevaju. Kako je lijepo, lijepo. Nita nema veselije na svijetu od ovih zrnaca to pucketaju nad eravicom, skau i bolja su od poslastice.

12

Dvor, Marta, no, puka, krika. Sve je nestalo na zelenoj livadi po kojoj pase blago, plamti ognjite, viu djeca. Nad njima vedro nebo i arko sunce, a okolo daleko otvorene plave daljine. Kao da nikad nije bilo niega, osim ove livade, djece i kukuruznih peenih zrnaca ...

Pred zapad sunca vraaju se djeca s blagom kui, Mirjana s njima. Brblja, skae, tjera blago, ubire putem dra, tvrdei da je cvijet i njime kiti djecu i sebe.

Kad dooe u selo, Mirjanu okrue seljanke i zabrinuto je gledaju:

-Mirjana, mama e te doma tui.

Sad se lecne. Zaboravila je da ima neko uto krilo dvorca s beskrajnim mranim sobama kojima odjekuje otar majin glas i oeve kletve.

Seljanke sa strahom gledaju preko ograde. Instinktivno Mirjana slijedi njihove poglede. Iza ograde dvorita spazi Martu, a daleko iza nje majku.

Prestravljena potri dvoritem, traei zaklon. Pred stajom stoji djeak, onaj najvii koji je na reetu pekao zrnje. Uzme je za ruku, odvue u kuu i popne se s njom ljestvama na ogroman visoki krevet i gurne je u jastuke.

-uti ovdje te nee nai. Samo uti.

Bude joj odmah lagodno. Zna da je skrivena. I vjeruje da je spaena. Vie se ne boji.

Djeakovo je uvjeravanje smiri.

Onda izvana priuje glasove seljaka koji mole i umiruju njezinu majku. Mirjana u postelji zadre.

Dolje se buka stiala. Majin se glas ublaio, uje kako je trae, dozivlju. A seljai uva tajnu. Onda joj dopre do uiju posve blizu razbjenjeli majin glas.

-Ubit u je.

Mirjana vrisne. To je izda. Skinue je s postelje, sva je drhtala. Nekoliko puta pljusnue majine ruke po njezinom licu. Ona zavriti i pocrveni kao mak. I seljaka djeca udare s njom u pla. Onaj najvii, voa pastira, pogleda gospoi u oi i ree:

- Ona se samo s nama igrala.

- Bezobrazni balavac - vikne gospoa i htjede djeaka

pljusnuti, ali on izmakne.

Mirjana uje kako se mijeaju glasovi seljaka, njihovih ena i njezine majke. Razumjela je samo rijei to ih je ula ve nekoliko puta.

- Klatari se ve sada kao i njezin otac. Bit e to je i on.

- Ne grijeite duu - veli Marta. - Dijete nije krivo za

ono to vi imate s gospodinom upraviteljem.

Marta povue Mirjanu sa sobom pa ode prema dvorcu, a ona plae itavim putem.

Kad su se pribliili utoj zgradi, njezin se pla prometnuo u oaj.

13

-Marto, stani - zapovijeda gospodarica - nalupat u je

pa e imati za to da se dere.

Marta utee s njom, odnese je u sobu i polegne u postelju. Mirjana zaboravlja pljuske. Njezin san ispunjen je sunanom livadom i veselim krikom djece.

Drugi dan Marta je dovede u blagovaonicu za zajutrak. Otac nije bio kod stola. Mala razabere da se neto sprema protiv nje. Srdita majka uzima je za ruku i vue u perivoj. Zaustavlja se pod starim kestenom uzima dugu uzicu, vee je oko struka, a drugi kraj o deblo.

- Tako. Sad se nee klatariti selom. To neka ti je kazna.

Marta stoji i sklapa ruke.

- Vaa milosti, to vam je? Dijete veete kao psa?

Psovka padne u Martino lice:

- Ne zna paziti na nju. Nosi se u vrt i kopaj.

Mirjana sjedi u travi svezana o kesten. Pokuava odrijeiti uzicu oko svojega pasa. Ne moe. Marta je u vrtu. Nigdje nikoga, a svuda otvoren pogled u daljinu, veliku, pustu, gdje je tako lijepo, veselo. Sve to je daleko, vue je, mami, uzima. I put je pred njom otvoren, nezakren, samo bi preletjela.

Osjeaj da je sputana raspiri u njoj bijesnu elju da rastrga uzicu. Ne moe. Oajno pretrauje pusto oko starog dvorca. Nigdje nikoga, samo dvorac, perivoj, uma. A tamo podalje selo. Da, selo. Ondje je djeak; onaj najvii meu njima juer ju je sakrio. On bi je odrijeio. On e je odrijeiti.

eka. Zagleda se prema onoj strani gdje su kuice, jedine, osim utog dvorca. I zabavlja misli sjeanjem na igru, vatru, peena jaja, pucketanje kukuruznih zrnaca. Kako bi bilo da djeak, onaj prvi meu njima, ovom cestom vodi blago kui? I doara krave i volove kako diu prainu, a gone ih djeca i onaj koji je palio vatru, pekao kukuruz. Izmeu svih uvijek vidi samo njega i zirka du ceste. vrsto vjeruje da e djeak doi. I vidi u praini ceste seljaia, sad je zapaa, hita k njoj i odvezuje uzicu, a ona tri, tri puteljkom dalekim, beskrajnim. Predodbu neprestano obnavlja, olakava joj robovanje na uzici.

Cestom se die praina. Upravo onako kako je zamiljala. Ali iz praine se pomole konji i koije. Pribliavaju se. Iz dvorca tre sluge, otac, mati, svi sveano odjeveni. Koije ulaze u perivoj. Zaustave se pred dvorcem, silaze gospoda, gospoe, djeaci. Otac i mati se klanjaju. Onda svi nestaju u kui.

Opet osamljena, Mirjana bulji u plave daljine. Tada se pojavi Marta. Donese joj kruha s maslacem.

- Jedi, Mirjana. Budi dobra. Moram opet otii.

- Marta, odvei me.

-Ne smijem. A imamo mnogo posla. Baruni su se vratili.

Stanovat e u ovom dvorcu dok se sve ne pospremi u velikom

dvorcu.

14

Nita ne razumije. Njezinu pozornost privuku djeaci to idu perivojem i zaokrenue puteljkom prema njoj.

- I ovo su moja braa? - pita Mirjana.

- Ne, to su barunii sa svojim plemenitim uiteljem.

Promatra njihove lijepe odore i eire. Jedan od barunia

vodi na uzici velikog psa.

- Hektor, ti si moj poni - vie djeak i pokuava uzjahati

pseto. Spazi Mirjanu. Svi se zaustave i gledaju kako je svezana na

uzici. Onaj koji je zajahao pseto glasno se smije i pokazuje Mir

janu.

- Gledajte Hektoricu, i ona je na uzici.

Djeaci prasnu u smijeh. Mirjana osjea da se to nje tie. Stisne je u prsima stid, prosvjed. Uitelj prilazi blie i upita Martu:

- Je li to upraviteljeva ki?

- Da, visokoroeni gospodine.

- Zato je svezana na uetu?

- Gospoa majka ju je svezala jer uvijek bjei od kue u

selo.

- Hektorica - dobacuju barunii.

Mirjani se oi napune suzama, uitelj se okrene svojim tienicima:

-Ne dolikuje vam rugati se. To je runo.

Strogi uiteljev glas ih zbuni i oni se povuku.

Uitelj poe sa svojim uenicima. Mirjana gleda svjetlucave are njegovih izama i prati ga pogledom kao da od njega oekuje nekakvo spasenje.

Mirjana je sama... Sjedi u travi i gleda kako se oko dvorca igraju barunii, ure sluge, vrzu se gospoda, naganjaju psi, eu pauni, a ona je svezana, zarobljena. Uznik.

Sve jae je stee srce i sve dalje luta njezin pogled na vrhove dalekih gora osvijetljenih suncem.

OTKRIE

Iza nje zauti grmlje. Obazre se. Seljaieva glava proviri.

Mirjana vikne.

- uti Mirjana. Vidio sam te iz dvorca, zna, poslala me

moja mama s porukom jer je mala bolesna pa sam te vidio.

- Odvei me.

- Samo ekaj da tko ne opazi. Budi mirna.

On se oprezno ogleda naokolo, baci se na zemlju i dopuzi do Mirjane. Ona promatra kako djeak vadi iz depa noi, pogledava k dvorcu i ree ue.

15

Mirjani se uini kao da su s njezina tijela digli kamen. I dah-ne! Grudi su joj lagodne. Osjeaj osloboenog roba. I ve tri puteljkom to vodi k cesti. Tri i ne obazire se od straha da je ne bi zadrali. Pred njom iroke livade, daleke gore i beskrajna modre daljine. Tri, gonjena neodoljivom silom.

Seljai je stigne i uhvati je za ruku:

- Kamo to ide?

- Daleko, jako daleko.

- Ali tamo nema nikog svoga.

Ne razumije to to djeak misli i gleda ga sva zauena. A on predloi:

- Hoe da idemo u moje selo?

- Hou! - usklikne obradovana.

Krenuli su livadama. Proljetno cvijee treperi na vjetru. Bere ga. Capka preko potoia i klike. Sve je zaboravljeno kao da nije bilo. Pred njom nema zapreka, otvoren joj je put k daljinama.

Stigli su u selo. Jato djece okupilo se oko Mirjane. Djeak je vodi u kuu. Ostali nagrnu za njima. U sobi seljanka nosi malo djetence koje plae i pita djeaka:

- Jesi li isporuio gospoi upraviteljici?

- Rekao sam da je mala bolesna, ali imaju mnogo posla,

doli su baruni. I nije nita poruila.

Seljanka se namrti, neto mrmlja. Spazi Mirjanu okruenu djecom:

-to si dola, Mirjana, idi kui, mama e te tui.

Ta prijetnja ne proizvede nikakav efekt. Oko nje su djevojice i djeaci i zovu je na igru. I sve to je izvan toga njihova poziva pokriveno je tminom zaboravi. Dua joj je radosna. Ima drugarice i drugove.

Na dvoritu je buno. Djevojice se igraju s Mirjanom. Sva se zadah tala, razvikala se, razigrala. Igra traje do podne. Onda je veliki djeak uzme za ruku i odvede u malu kuicu. Na stolu je zdjela. Oko nje su poslagane drvene lice. Bradati seljak, ena, djeak i dvije seljanice sjeli su oko stola, uzeli lice i jedu iz zdjele. Pred Mirjanu seljanka stavi zemljani tanjur s varivom od zelja. I Mirjana prione jesti.

Seljanka uzme veliki kuhinjski no i hoe da ga preko stola prui muu. Mirjana prestravljeno krikne. Seljanka joj prie i hoe je umiriti, dok su njene oi pune suza upiljene u seljakove ruke to reu hljeb.

-Boji se noa, Mirjana? - smije se djeak.

I male seljanice se smiju, i seljak, i ena. Ne mogu prozrijeti zato Mirjana strepi od noa. Uzalud se pitaju. Ona uti. Neto je sapinje u grlu.

Iz kuta provali djetinji pla. Seljanka ustane, pohita u kut i opet se vrati. Neto pria samilosna izraaja lica svojem muu i nastavi jesti. Pla iz kuta ne prestaje ...

16

Ruak se zavri. Seljak izie. ena uzme koaru i okrene se k djeaku:

- Jurica! Pazi na malu i na djevojice.

Djeca su ostala sama. Mirjana gleda djeaka:

- Ti se zove Jurica?

,- Da.

Ovaj koji je svuda prvi meu djecom zove se Jurica. To ime ini joj se neobino vanim. Malo smilja i veli:

-Idemo se igrati napolje.

- Moram paziti na njih - odvrati on i pogleda seljanice to se igraju na podu.

- Zato mora paziti?

- Jer su mi sestre.

- Ja nemam sestre?

- Ima.

- Gdje?

- Tu - i on ode u kut. Mirjana ga slijedi. Na zemlji u ko

ritu lei djetence sitno, mravo, i plae.

- Vidi, to je tvoja sestra.

Mirjana bulji u djetence. Neto ne shvaa. Onda gleda Juricu:

- Zato je tu?

- Tvoja ju je mama dala mojoj mami na dojenje.

- Zato ju je dala?

- Jer je tvoja mama ne trpi.

iroko rastvorenih oiju gleda djeaka. Hoe da prodre u njegove rijei, ali misli joj se zaustavile o tvrdu stijenu. Ne moe dalje, ne vidi nita, ne raspoznaje nita i opetuje:

- Ne trpi je? Ne trpi?

- Kad ju je dala iz kue, onda je ne trpi. I Marta to veli.

- Sta je to: ne trpi?

- Ne voli je.

To joj razjanjenje otvara vidik. Sad shvaa. Njezine su misli prodrle stijenu i pita:

- Zato je mama ne voli?

- Ne znam.

Opet joj se misli zaustavile o ogradu i, jer ne mogu naprijed, vraaju se:

- Marta e malu odnijeti odavle, je li?

- Kad bude velika.

- I ja sam bila ovdje kad sam bila mala?

- Nisi.

- Zato nisam?

- Jer tebe mama veoma voli.

Nova tama zaustavi njene misli i u dui se budi zauena sjeta puna pitanja, neodreenih, nesvjesnih.

-I tvoja dva brata mama voli, samo ovu tu ne - nastavlja

seljai, a Mirjana skupi obrve od muke to ne razumije.

17

2 Kamen na cesti

Pla djeteta u koritu prometne se u jecanje. Jurica se sagne i stade ga zibati. Mirjana gleda. Dijete vie ne plae, ve bolno cvili kao da nekome tui svoje muke. Nijemo gleda Mirjana malo sitno stvorenje to se kupa u suzama. Duu joj uhvati alost. Udari u pla. Seljanice zaustave igru, lica im se nakrivila, pridrue se svojim plaem tuzi sitnog djetenca i jadu rasplakane Mirjane.

-Ne derite se - opomene ih djeak. - Bolesna je pa mora

plakati.

Mirjanu gui. Proima je bol od neega to ne dokuuje, ne vidi, ali osjea glasom instinkta neto teko, mrano, jezovito to je skriveno iza ovog crvia u koritu.

Prolaze asovi djeje boli. Ona u kutu cvili, Mirjana kraj nje jeca. Ne da se zaustaviti: ni ona to tui, ni ona to je oplakuje.

Ulazi seljakinja. Iza nje Marta.

- Zato Mirjana plae?

- Nitko joj nita nije uinio - odvraa djeak.

- Koliko mi je zadala straha - ljuti se Marta. - Tko je

prerezao ue? Reci, Mirjana?

Ne moe otvoriti usta. Jurica samo ziba korito.

-Reci: tko je to uinio? ,

Mirjana ne moe odgovoriti. Usne joj se vrsto stisle.

- Kazat u mami ako ne odgovori. Reci.

- Neu!

Prva tajna njezina ivota.

-Pusti Marta. Zar e jo i ti muiti nesretnu Mirjanu? Gle

daj ovo bolesno siroe u koritu - zovne seljakinja.

I Marta prie k djetetu, uzima ga na ruke, gleda, neto razgovara sa seljankom. Obje ene apu. Lica su im puna samilosti. Mirjana osjea da razgovaraju neto vano to je u vezi s njom i s djetetom na Martinoj ruci.

Uskoro polegoe dijete u korito, a Marta uzme Mirjanu za ruku:

- Idemo kui.

- Ja ostajem ovdje.

Dadilja je uzme za ruku i sve neto govori seljanki. Jurica se doulja k Mirjani i apne:

-Ne boj se! Ako te mama opet svee, ja u opet prerezati

ue.

Obeanje joj ulijeva hrabrost. Doputa da je Marta vodi kui.

Idu poljanom. Cvijee i sunce razvedrie malu duu i unesoe u nju zaborav.

Ne vidi vie dijete u koritu, ne uje njegov pla. Tri za proljetnim cvijeem.

Ulaze u jablanovu aleju. Mirjana osjeti strah. I Marta se boji jer se skriva i vodi je zaobilaznim putem straga iz dvorca. Uulja se s njom u druinske sobe. Sluavke neto apu, skrivaju se na vrata i hodnik, vraaju se, opet apu, neto mau rukama.

18

Marta potri, vukui Mirjanu za sobom, i gotovo se uulja u sobu. Tu joj apne:

-Nemoj rei, Mirjana, da si bila u selu.

I razastre pred njom igrake, neprestano oslukuje, oprezno otvara vrata. U svim sobama tiina. Nitko ne dolazi.

Marta se smiri i ije. Mirjana okree knjigu sa slikama i mui dadilju pitanjima.

Hvata se sumrak i Mirjani donosi preokret. Odbacuje obojene slike i gleda one to joj uvijek ukazuje sumrak: blista no i zijeva puka. I ulja se u duu strah: netko e iz hodnika gurnuti vrata i dojuriti kao one veeri.

Mir je. Gluha tiina. Ipak nije. Mrakom se ulja prikaza: dje-tence, mravo, sitno i cvili.

- Marta, zato plae?

- Nitko ne plae.

- Plae ona mala u koritu. Ja znam.

- Sto zna?

- Ona je moja sestra.

- Brbljavci su ti rekli. Ne spominji to preda mnom.

- Zato je tamo? Tu ima mnogo soba.

- uti - uzme je i povede u sluinske sobe.

Sluge i sluavke veeraju. Marta s njom sjedne za stol i jedu. Muki i ene govore poluglasno, vie apui. Mirjana prati poglede uperene u nju. Onda Marta pita sluavku:

- Gdje su gospoa i gospodin?

- Ona je kod stare barunice, a on u velikom dvorcu.

- Hvala Bogu. Barem malo mira. Kad bi samo baruni ostali

to due ovdje.

Nakon veere Marta polegne djevojicu u postelju. U kui tiho. Mirjana zuri kroz prozor osvijetljen mjeseinom.

- Marta, kamo ide mjesec?

- Opet promatra mjesec. Odnijet e te sa sobom.

- Daleko?

- Jest, daleko. Zato lezi i spavaj.

Jo jae se otvaraju njezine oi k mjesecu. S njim putuju elje i misli.

Nou se Marta trgne iza sna i opazi da se Mirjana popela na stolicu i hoe na prozor.

- Mirjana, za ime boje - i skine djevojicu sa stolice. -

Kamo si htjela?

- Hou na mjesec.

- Sanja, jo spava.

Srdito je povue u postelju. Mirjana vie, plae.

-Idem k mjesecu. Hou da me uzme sa sobom. Hou da

leko, jako daleko.

Da bi je umirila. Marta otvori eljezne kapke prozora. - Evo, vidi, ne moe se gore.

-Rekla si da e me uzeti.

Tog asa dadilja vrisne:

- Oganj! Oganj! I prestravljena uzima Mirjanu za ruke, tri

hodnikom i vie:

- Majur gori!

Svi se bude od sna, tre, viu, dozivlju. Dugim hodnikom jure sluee.

-Gdje je upravitelj ? Budite ga.

-Spava na majuru! - odvraa netko.

Marta stisne u naruaj Mirjanu:

- Joj, izgubit e tatu! - pa tri s njom u sobu. Sluavke

se natiskaju kraj prozora i nariu. Mirjana ne razumije nita, sa

mo dre i na Martinu ruku naslonjena bulji u oganj to suklja

iz krovova, nosei oblake dima pod nebo, rasvijetljeno mjesei

nom. Iskre, prasak, vika, oajni krik. Rika blaga i hropac krma-

di. Padaju i valjaju se u opeklinama. Neki mukarac, jauui do

tri k dvorcu i srui se.

- Joj, izgubila si tatu, Mirjana. to e jadna djeca? - na-

rie Marta, drei Mirjanu na prozoru. Jadikovanje sluavki to se

stiu, graja, rikanje, krijetanje prelazi u Mirjanine prsi, zahvati

je uas pa vriti punim pluima.

- Glupao! Ne nosi dijete na prozor! - vikne muki glas i

silovito gurne Martu. Mirjana spazi oca u nonoj bjelini prekri

venog crnim kaputom.

- Gospodine, vi ste umakli? - stade Marta vikati i smijati

se, a upravitelj zapovijeda:

-Brzo odijelo mi dajte! Obuu! Zatvarajte prozore.

Sobarice i sluavke su se razbjeale. Marta zatvara eljezne

kapke. U sobi mrak. Mirjana dre, teku joj suze. Kad su unijeli svijee, majka uleti i ogrli je.

-Ne boj se Mirjana! Zato plae kad nije nita? Reci: zato

plae, Mirjana?

Privija se uz majku i odgovara jecajem, jo bolnijim. Kida joj se srce, a ne zna od ega, samo se previja poput pregaena crva. Sto je mati vie privija na svoje grudi, vie je boli, kao da je sva velika otvorena rana.

NOVI DANI

Mirjana se trgne oda sna i pogleda oko sebe. Sunce sja u sobu. Marta sjedi i ije.

- Mirjana, ustaj. Dugo si spavala - i odijeva je.

- Marta, mama me veoma voli, je li?

- Dakako. Juer te uspavala kad je bio poar.

- Idemo k mami.

I potri na vrata. Otvara jedna, pa druga, hita sobama i uleti u blagovaonicu. Na stolu je doruak.

- Mama - klikne i pobrza k njoj. Mati se ne mie. Stoji

poput kipa i gleda napolje, neznano kud. Djevojica zastane, gle

da u majina lea. Marta stoji na vratima i zove je znakom ru

ke. Zato se mama ne obazire? Zato je ne gleda? Vrata se esto

ko otvore. Ulazi otac. Mati se naglo obazre. Mirjana spazi njezino

mrano lice i bijesom ispunjen pogled. Trgne je estoki majin

glas:

- Gdje si bio od ponoi do sada?

- S ljudima na garitu.

- S djevojurama. Znam sve.

Marta uhvati Mirjanu i vue je za sobom u hodnik. Jedva zatvori vrata kad zauje krik matere, viku oevu, lomljavu stakla, porculana.

Sluavke su se preplaeno sjatile oko tednjaka. Mirjana za-jaukne. Marta je digne i nosi u kuhinju.

-Danas opet nema doruka. Dajte djetetu jesti.

Krik iz sobe dopire u kuhinju. Mirjana svoj doruak zalijeva suzama. Onda je Marta vodi onkraj dvorca u dvorite.

-Gledaj, Mirjana, purane kako puckaju.

I odlijee bol iz djetinjeg srca. Mirjana goni purane na strnite i vie se ne sjea niega.

Do veeri luta Marta s njom perivojem i umom, a uveer se navrati u kuhinju na jelo.

I slijedeih dana Mirjana jede u kuhinji. Ne vidi nigdje oca, samo zapaa majku s gospoama iz dvorca. Sastaje se s djeacima koji vode Hektora. Zapaa i ona dva djeaka to ih je Marta oznaila njenom braom. Tuku se, nateu i viu. Kad se sretnu s njom, navale da i nju tuku. Ona bjei k Marti i zakloni joj se u krilo, a ona vie pratilici djeaka:

-Zato ne pazi na te divljake? Tuku svoju sestru.

- 2aba - dobace djeaci i nestanu. Sad opazi majku. Ide s nekim visokim gospodinom i starom gospoom. I smije se vedro, veselo. Mirjani pogled zapne na majine usne gdje blistaju bijeli zubi. I nita ne vidi, osim tih bijelih zuba meu rumenim usnama. Ne skida s njih pogled. Kao da nema niega do ovog niza prelijepih zuba to ih je otkrio smijeh. I bude joj veselo u u dui i smijei se. Prolaze pored nje. Gospodin je pogladi po kosi, mati neto vedro govori. I opet se ukazuju zubi bijeli kao ogrlica na njezinu vratu.

- Budi dobra, Mirjana - ree mati zvonkim glasom po ode.

- Vidi kako te barun lijepo pogladio - hvali Marta. - I

mama se smije, hvala Bogu.

- Kako je lijepo kad se smije.

- Samo kratkotrajno.

- Zato?

-

20

-Ne razumije to. Igraj se.

Nema volje za igru. Okree se za majkom. Hoe li se obazri-jeti da jo jednom vidi njezine nasmijane usne u kojima blistaju bijeli zubi?

Narednih dana razabere Mirjana promjenu. Svi se vrte oko dvorca, voze natovarena kola, sluge tre, vrzu se i sluavke i sobarice, i Marta se ne brine za nju. Cak ju je ostavila pod kronja-tim drveem samu.

Oko nje samoa, pred njom daljina, tajanstvena. Kao da se tamo raskriljuju neije ruke i zovu je. A ona ide. Nesvjesno, bez cilja. Ne odabire smjer. Oi su joj upravljene u daleke gore kojih se dotie plavi svemir. Nastavlja put slijedei elju da ide, ide, a ne zna kamo. Podaje se neemu jakom to je uvijek goni da ide, ide ...

U umi je zaustave drvari:

- Mirjana, zaboga, kamo ide?

- Idem daleko.

Opaa da se oni sporazumijevaju, vratit e je kui. I dade se u bijeg. Ali je uhvate i vode. Plae i otimlje se.

Iziavi iz ume, spazi selo. Sjeti se djece. Predodba igre razveseli je pa ide s drvarima dobrovoljno.

- Idemo k pastirima?

- Da, idemo - umiri je vodi, ali je odvede ravno u dvo

rac.

U perivoju stoje gospoe i gospoda, otac i majka.

-Naao sam je u umi - ree seljak.

Majka je pogleda srditim pogledom.

Iz dana u dan Mirjana bjei iz utog dvorca, a kad je nau veu je o stablo. I ve se privikla svojem tamnovanju pod vedrim nebom.

I opet je svezana, a srce joj jo vie ezne za osloboenjem. Sjedi na travi, igra se i oekuje seljaia. Obeao joj je. I doao je po zajutrak i prerezao uzicu i odveo je k pastirima.

Djevojice posjele Mirjanu k ognjitu. Opet peku jaja i kukuruz, opet se vie, igra, opet klike radost bez brige za ono to e doi.

Dugo nije potrajalo. Marta pronae Mirjanu i odvede je kui. Nala se pred majkom. U licu joj bijes, u ruci iba:

-Mirjana, reci, zato bjei od kue?

Pitanje izazove uenje u dui djevojice. Samo gleda, gleda, a usne su joj stisnute.

-Reci i neu te tui.

Ne odgovara i pogledom hvata kretnju ibe koja je zahvati bijesnim zamahom. Mirjana krikne i sklone se k Marti.

-Nemojte, gospoo - brani je dadilja.

- Zato bjei od kue, Mirjana? Hou da znam. Zato bje

i?

- Ne znam.

22

- Lae. Netko te puti protiv mene. Vesele se kad mi ini

zlo. Tata te uputio? Ili koja od njegovih. Je li? One te upuuju?

- Ne, nitko.

-Brani oca i njegove... pokvarena si kao i otac.

Bijesni udarci akama pospu Mirjaninu glavu i tijelo.

Marta je istrgne i pobjegne u kuhinju. Gospodarica je dostig

ne i vie:

-Huka dijete protiv mene. Svi ste uz njezina oca jer vam

plaa.

Drhtava Mirjana slua, pamti rije po rije. Shvaa kao da su joj udarci rasvijetlili mozak.

- Mirjana, doi ovamo. Reci: naputili su te da bjei od

kue?

- Nisu, mamice, nisu...

- Tata ti je rekao da bjei ...

- Nije, nije ...

Preplaena Mirjana opazi da se mati sagnula za tednjak i opet uspravila. U ruci joj eljezna ipka za oganj i zamahne njome. Mirjana vriti. Iz druinske sobe dotre ljudi. Visoki ovjek otme materi orue.

-"irajzlom" tucete dijete. Vaa milost ne zna to radi.

Bijesne psovke padaju po ovjeku, ali on uzme Mirjanu i

nosi je.

- Ovamo dijete. - Nove udarce za Mirjanu uhvati ovjek

svojim leima. Ulazi otac usopljen:

- Smiri se, to radi?

- Licemjere, huka dijete.

Padaju psovke kao pljusak. Mirjana vie nita ne razumije, gubi svijest.

Probudila se uveer u majinu krilu s ledenim oblogom na glavi i tijelu.

-Ne jauci, Mirjana - ape mati. - Vie te ne boli. Je li

da te ne boli? Moram te tui kad si zloesta. Zato nee prizna

ti da te tata huka protiv mene?

Ne odgovara, samo jaue, a mati je umiruje, ispituje i onda sama za jeca.

Od. tih suza stislo se Mirjanino srce. Nastoji zatomiti tjelesnu bol.

- Nemoj plakati, mama. Neu vie jaukati.

- Tko te huka da bjei od kue?

Djevoje misli, skuplja osjeanje, mui se da majci ugodi i trai: tko je to huka da bjei? Tko? Tko? Misli, istrauje. Ne moe se domisliti, samo osjea u dui neto to je uvijek goni da bjei daleko, daleko. I kako ne zna to je to, zaplae i glava joj gori, peku je rane i boli dua, a onda opet bude tamno.

Kao u snu, priini joj se da nad njezinom posteljom bdi majka, tetoi je, dozivlje i opet plae.

23

Kad se opet probudi, mati sjedi uz nju zagledana u neto to Mirjana ne vidi, a ipak zna da je tuno, teko, sablasno.

- Mama! Stavi mi svoju ruku na glavu.

I osjeti topao dodir i jo toplije suze. Plau obje, svaka nad svojom boli.

Naredne dane bdi uz nju samo Marta. Rane zacijelie, a Mirjana opet izlazi u perivoj, ali Marta je vie ni asa ne ostavlja samu.

SUSRET S PJESMOM

Tada doe mati, uzima je na koljena i ui naizust neku pjesmicu.

- Ako naui do subote, pustit u te da ide k pastirima.

- I pei jaja i kukuruz?

- Da. Samo naui pjesmicu. Mora barunici estitati imen

dan.

Barunici? estitati? Ii e onoj gospoi u svili to je vidi samo izdaleka?

Mati joj ita iz neke knjige, a ona ponavlja rije po rije sama bez majine pomoi. A Marta slua i klie:

-Ba ima Mirjana bistru glavu.

Godi joj to i jo vre upne i vie ni na to ne misli, nego na tu pjesmicu. Izgovara je kad se igra u perivoju, kad ide s Martom u etnju. Govori je u sluinskim sobama i gizdavo se upravlja kad je sluge gledaju sa zauenim uvaavanjem. Govori im pjesmu svake veeri, a oni jednako pozorno sluaju hvale njezin govor, proriu joj da e govoriti bolje od svih baronesa. To je rekao i pan, a rekli su i svi sluge i sluavke. To joj dade vrsto uvjerenje da govori kao nitko na svijetu. Nauena pjesmica sainjava sad njezin itav svijet. Nema niega to bi moglo svratiti njezinu pozornost na drugo.

U subotu su je odjenuli u novu bijelu haljinu." Otac i mati sjedoe u koiju i nju posade uza se, a ona zna da idu u veliki dvorac.

Uveli su je u dvoranu. Jednim pogledom zahvaa sve u isti mah: pozlaene zidine, rezbareno pokustvo, starinska zrcala, stare portrete, gospoe u svili, gospodu u plemikim odorama. Nita je ne smuuje. Misli samo o pjesmici. Uitelj je postavi iza malih baroneta i baronesa. Njoj iza lea stoje gospoda i govore poluglasno:

- Tko je ona ljepotica u ruiastom kamiru?

- ena naeg Grgia, upravitelja imanja.

- Nevjerojatno otmjena ljepota. Kao kakva grofica. Kakve

ima usne i zube.

24

Mirjanin pogled potrai majku. Stoji s nekom gospodom, u ruiastoj haljini, smijei se. To je mama? Ona koja je kod kue? Ona ista? Ne moe shvatiti. Samo gleda majku mladu, visoku, vitku, o ijoj ljepoti govore gospoda to stoje iza nje.

Gibanje u dvorani. Mirjanina pozornost skrene k vratima. Ulazi stara gospoa u crnoj svili, s visokom sijedom frizurom i crnim vrpcama od baruna. Sjela je.

Stupaju redom k njoj, govore, pruaju cvijee i opet govore. Kad e govoriti Mirjana? Ve je dva puta koraknula naprijed, a barunski uitelj svakog je puta zadri.

-Ne boj se, Mirjana. Doi e i ti na red.

Nastupaju barunii. I onaj to joj se rugao kad je bila vezana o stablo. Glas mu zvui resko kao ono u perivoju. Hoe li ve jednom svriti?

Nestrpljivo premee Mirjana noge obuvene u bijele cipelice. Kad djeak u govoru zapne, ona se ve sagiblje, hoe, naprijed, istrauje lice uitelja i trepe oima.

I dade joj znad da ide. Napokon. Puna samosvijesti, uzdignute glave stupa pred staru barunicu. U tom trenutku zapanji se. Veliko zrcalo na stijeni odraava dvoranu, a u sredini nju, u bjelini. Prikovana je. Ona je to? Kao bijela tokica usred arenog kruga. uenje i samodopadnost.

-Poni, Mirjana.

Uiteljev glas sjeti je zato je dola. I govori jakim sonornim glasom. Hoe da bude glasnija od svih prije nje. Govori. iljasto uzdie ruke kad je rije o nebu i sputa ih okomito kad spominje zemlju. A pri tom se gleda u zrcalo i zamjeuje svoje kretnje. Ushiuje se, zanosi i pojaava naglasak i geste. U zrcalu opaa gibanje. Zauena, nasmijeena lica, razabire uvaavanje. Zna da joj se dive, vidi ih u zrcalu i prima o tom dokaze nakon zavrene pjesme. Stara je barunica grli, mlade je cjelivaju. Gospoda udaraju rukom o ruku. Instinktivno osjea da je u sreditu pozornosti. Obuzima je zanos, samouvaavanje, gizda. Samosvjesno osjea sve poglede na sebi.

Barunica ustane i odlazi. Interes se odvraa od Mirjane. Uzima je za ruku neka gospoa i vodi je. Ide s njom i ne pita kamo. Jo je omamljena osjeajem svojeg uspjeha.

Dovedoe ju u blagovaonicu. Baroneti i baronese ve sjede. Mirjanu posade uz njih. A oni je mjere pogledima punim nepri-jazne nevoljkosti. Uitelj i gospoa to objeduju s djecom hvale samo nju, dok ona gleda najstarijeg barunia koji je ondje u perivoju nazvao Hektoricom, gleda ga izazovno ispunjena zadovoljtinom.

Popodne odvedu Mirjanu s barunovom djecom na jezero. Posade ih u amce. U Mirjaninoj dui sunce, na usnama kliktaj. Osjea se pticom pod vedrim nebom.

Pred sumrak zaustavlja se s djecom pred portalom dvorca. Gleda kako dolaze koije, velike, sjajne. Cetveroprezi sustaju pred ulazom. Izlaze gospoe. Sjaju dragulji. Plemike odore blistaju zlatom. Ni jedna kretnja, ni jedna rije ne izmakne Mirja-ninoj panji. I budi joj se u dui sjeanje. To je ve gledala. Mnogo je puta vidjela tu gospodu, ali to je daleko, magleno. Danas je jasno, ivo. Sudjeluje u svemu svojom svijeu: promatra svilu, duge povlake, blistave dragulje, gizdave konje, livrirane koi-jae. Zapaa svaki pokret. Prati plemenite goste dok ulaze u dvorane. Zirka skrivena za vratima u velike salone irom otvorene, pije svaku rije, svaki naklon, svaku kretnju arolikih pojava to prelijeu dvoranama kao leptiri poljima.

Kad se opet nae u blagovaonici s baronetima, doe neka gospoa i govori neto s uiteljem. Hitno diu Mirjanu od stola, ureuju joj haljine, kose, bijelu vrpcu na glavi i vode je opet u veliku dvoranu. Kristalni lusteri ljeskaju se nad glavama, posutim biserima, rubinima, smaragdima. Sva se lica okreu k njoj. Stoji. eka. to e biti s njom?

- Sad e uzvienim gostima deklamirati onu svoju pjesmu - ree joj barunov uitelj.

Ide naprijed, gleda kako se svi natiskuju, sagiblju k njoj. A to je uzbuuje, podstrekava, zanosi. I opet govori, gestikulira, die glas i promatra s uitkom njihovo uenje i divljenje.

Kad svri, po njoj padaju meke ruke i laki poljupci, a u njezin naruaj darovi kojima je daruju tanke bijele ruke ureene dijamantima.

Izlazi iz dvorane napola u sanji. U njoj vibriraju odjeci trijumfa. Silno je ponosna i opet izazovno pogleda baroneta koji ju je uvrijedio onog dana kad je bila jadna, svezana.

Izvedoe je s baruniima na veliki balkon. U perivoju i dolje na jezeru sukljaju u zrak zmije od iskara. Iz njih praskaju crvene, plave, ute, zelene zvijezde. Na jezeru se vrte uareni koluti, ognjeni vrtuljci i sunce od iskara. Djevoje trese groznica divljenja, ushita. Tone u arobnom svijetu. Raspaljena mata ne budi se ni onda kad je majka odvede i preda Marti da je vodi kui. Mirjana joj itavim putem pria sve do malog dvorca, pria, klikui, i zaspi u postelji arobni san.

San prvog nepomuenog dana. ,

I sutradan kad se digla, sniva dalje. Uz nju stoji Marta, a ona vidi nasmijeena lica gostiju i prima njihovo udivljenje. uje glasove slugu i sluavka, a slua um iskriavih vrtuljaka. Gleda sunce, a vidi arne zvijezde to skau iz golemih ognjenih zmija. Marta je vodi u blagovaonicu, a njoj se ini da ulazi u dvoranu gdje e deklamirati pjesmu.

I majka dolazi k stolu. Nasmijeena zagrli je. I otac sjeda k ruku i gladi je po kosi. Njihova vedra lica dva su nova sunca to osvjetljuju njenu sreu. Radost ispunja njene grudi. Glas joj klike dok obnavlja jueranje asove. I oi joj sijevaju dok

26

pria i doivljaje. Kakav divan doruak. Zaboravlja one koji su se svravali krikom, kletvama, Vidarcima. Tone u zanosu i ne raza-bire da je, umjesto sluge, unila sluavka i posluuje jelom. Uz-nosito pripovijeda i ne vidi da je mati vie ne slua, nego istrauje sluavkine kretnje i oeve poglede. Trgla se tek kad su pla-nuli povici, kletve, drobili se tanjuri, valjale stolice. Otac je bijesno izaao iz sobe, a mati otrala. Sve to u jedan as.

Mirjana ne moe plakati. Jo joj u dui lei srea i ne da joj se odande. Zaustavila se na pola puta: s jedne strane sunce, s druge no.

Kroz otvorena vrata dopiru reski glasovi sukoba. Majin glas povisio se do vrhunca. Mirjana razabire rije po rije:

- Otrov si mi sasuo u lijek. Otrov. Da me se rijei.

Mirjana zadre oi u vrata odakle dolazi vika i drui pita:

- Marta, to je to otrov?

- Otrov je sve to je u ovoj kui.

- Zato je otrov? Zato, zato?

- Da se od njega umre.

Mati dotri natrag u sobu raupane kose, viui neto to Mirjana ne shvaa, ali instinktivno vikne:

-Nemoj mama!

Nad njom se nadvilo bijesom iskrivljeno lice, a udarci joj padaju po obrazu.

-Ve sad se slae s ocem? Ve sad?

Srea Mirjanina potone u boli to je odnekle provalila kao bujica i odnijela na dno svu njezinu jueranju radost.

TJEITELJ

Prolazilo je vrijeme. Mirjana ne zna koliko, samo zna da asove jada i suza rijetko zamjenjuju trenuci mira i vedrine.

Jednog dana uje da majka i otac neto ivo raspravljaju s barunovim uiteljem i zime kroz dugi niz soba. Oslukuje. Onda se odjednom pojavi Marta i stade je brzo odijevati u sveanu haljinu.

- Kamo idemo, Marta?

- Ne znam, ut e.

Dua joj se razbudi u nadi. Dadilja je odvede u veliki salon. Tu je barunov uitelj s lakiranim izmama. Smijei joj se. Mati i otac ivo joj govore, upuuju. Nita ne shvaa, jedino da e otii. Preuzelo je uzbuenje radosti da je nekud vode. Samo Marta id s njom.

Barunov uitelj uzme je za ruku i posadi u koiju. Konji jure. Stotinu pitanja navire joj u glavu i ne moe da ne pita:

_..,., . 27

- Hou li uiti nove pjesmice?

- Da - odgovori uitelj. - Uit e mnogo pjesama.

- Mnogo? - klikne i poskoi.

- Sad e, Mirjana, sama itati pjesmice. Barunica je od

redila da ui itati i pisati. Ii e u kolu.

Samo je iroko rastvorila oi: kola! Neto novo, nerazumljivo, ali arobno.

ula je od Jurice da on ide u kolu. I bila je uvjerena da je zato vii od druge djece i zato pee jaja i kukruz, i sve vodi jer je u koli. I ona e u koli porasti i moi sama ii u polje, u umu, daleko, tamo dokle dosee njezin pogled. Sva je drhtala u oekivanju neega novog to otvara putove uz potok kojim tee voda, a ona bi htjela s njom.

Uitelj je uvede u sobu. Uz dugi stol sjede mali baroneti i baronese. Mirjana opazi da su svi vii od nje. Osjea premo starijih i oslanja se na uitelja pogledom punim povjerenja. On je posadi i polazi k velikoj ploi, pie slova i tumai. Mirjana slua i zapanjena ispija s uiteljevih usana svaku rije. Zuri u slova. Onda joj dade u ruku neku crnu kamenu ipku i, drei njenu ruku, vue malom ploicom gore-dolje. Slovo. Mirjana trepti, dr-e ushieno. Oh, bit e i ona velika kao Jurica i onda e ii daleko.

Svakog jutra vode Mirjanu u dvorac, u kolu. Objeduje s barunovom djecom, a onda se s Martom vraa kui. Ne gleda vie prizore kod objeda, a veer prolazi brzo. Sve to se oko nje dogaa biva sporedno. Usredotoena je u svagdanjem ekanju da je vode u dvorac, u onu sobu gdje je dug stol i velika ploa, a po njoj se bijele slova. Ni o drugom ne govori, ne razmilja, ne sniva. Kad je Marta vodi u etnju i svraa se u selo, Mirjana zov-ne Juricu i pria mu o koli. On joj donosi svoju knjigu i pokazuje. List po list. Novo otkrie, gleda itanku. Seljai isprui kaiprst, vue ga po papiru i ita. Mirjana jedva die, sluajui i uzdiui pogled k djeaku. ini joj se ogromnim, velikim, nedokuivim. Osjea uvaavanje prema njemu.

- Kako ti to zna, Jurica?

- I ti e znati kad bude u drugom razredu.

- Kad e to biti? - i osjeti enju da preleti vrijeme, da

to bude ve sada.

- Idemo se igrati? - zovne on.

- Ne, itaj jo! itaj.

Igra gubi ar. Pred njom je neto novo, veliko, visoko, vrlo visoko, pa joj se ini da je ovo put to vodi daleko, vrlo daleko kamo je vue, goni i zove netko iz daljine. I sad je pola tamo prvim korakom i od toga joj drhti sva djetinja dua. Seljanka izlazi iz kue i nosi na prsima djetence. Ne plae, ne cvili.

"Moja sestra", sjeti se Mirjana. "Kako je postala moja sestra? Zato je sestra, a nosi je seljakinja, a ne Marta. Spava u

28

koritu, a ne u postelji od rezbarenog drveta s bijelim zastorima?" Pogled na dijete pobudi u njezinoj dui sjeanje. Jurica je rekao da je to njezina sestra i da je mama ne voli. Zato?

-Idemo kui - zove je dadilja.

Ide i misli itavim putem do kue. Misli o djetetu koje zovu njezinom sestrom.

Kad je stigla kui, nae majku kako bulji kroz prozor nijema, mrka, ukoena. Mirjana ne moe mirovati. Prie k majci i pita:

- Mama, zato ne voli onu malu, moju sestru?

- Tko ti je to rekao? - vikne mati. - Tko? Reci.

- Nitko - odluno zataji Mirjana.

Nad njom se surva bijes kao gorui plamen. Peku je udarci i psovke. Plae. Pla joj je svagdanji kruh. asovi provedeni pred crnom ploom punom slova poslastice su.

Kad je perivojem palo prvo lie, Mirjana se vratila kui s prvom itankom. inila joj se kao golema ploha i pritisFa je k sebi uvjerena da nosi neto veliko, teko i dragocjeno. Nikome nije dopustila da je dotakne. Nosila ju je uza se svuda, u perivoj, na etnju, na objed, u postelju. Taj posjed smatrala je ivim biem. Kad bi u kui nastala vika, jurnjava, razbijanje i kad bi se prolijevale njezine suze. Marta bi otvorila knjigu:

-Mirjana, itaj!

I suze bi se suile. Papir pun slova upijao je u sebe njezinu alost.

Mirjana je nala tjeitelja svojem tunom djetinjstvu.

U MRAKU ZIME

Pao je snijeg, gust i debeo, i naslagao se visoko. Mirjana osjea stranu teinu kuevnog ivota. Sada ee uje iz dalekih soba roditeljsku viku, psovke, jurnjavu od koje joj dru srce i tijelo, uvlai se u duu bol i lei tamo kao neki teak predmet to titi. Osjea ga fiziki i zapada u dugotrajan pla. ini joj se da je u onim sobama iz kojih dopiru udarci i vika, neman koja je ispunja vjeitim strahom i pojaava vjenu elju da ide daleko, daleko, u snjene daljine u koje bulji kroz iroke prozore balkona ...

- Marta, idem k pastirima.

- Snijeg je, sad nema pae ni pastira.

- A gdje su?

- Doma u selu.

- Idem k njima.

- Snijeg je dubok. Ne moe se.

29

I mrzi snijeg to je zapretao putove u selo gdje je radost, veselje, zaborav.

Prozirnije je sjeta, nesvjestan dodir samoe po kojoj plaze mutne turobne sjene svakodnevnih sukoba iz onih soba. Sve su joj misli stjerane u okvir ovih zidova punih svega to je gui, obavija maglom, zastire tminom. Kroz nju sja samo jedan traak svjetla, a ona ga hvata pohlepom utamnienika: pred dvorcem svakog predpodneva stoje saonice. Marta je die na sjedalo, pri-vine k sebi, a konji jure, zvonii zvone, sunce iskri o umskom inju, vjetar pue i raznosi maglu njene due. Jer tamo, meu bijelim snjenim granama, viri siva kula. U njoj je dug stol, velika ploa i uitelj. Kad se vozi tamo, ini joj se da konji idu korakom i ne moe doekati da prispiju. Tamo provodi do podne. esto dolazi neka gospoa pa je odvede k barunici i govori nauene pjesmice, onda objeduje s baruniima, igra se s malim ba-ronesama sve dok je Martina pojava ne podsjeti na uti dvorac. Na povratku sjedi u saonicama i pria joj to je uila. to se vie pribliavala kui, prianje biva polaganije, tie, sumornije, dok ne umukne. Saonice zaokreu u perivoj doma, a Mirjana misli da je voze u mrak.

Ulaze u njezinu sobu. Prvi pogled pada na otvorena vrata odakle se prua vidik u sve sobe. Tihe su, tamne. Samo odsjaji vatri iz kamina pleu po starim ormarima, naslonjaima, vitrinama.

Vie puta uje se odande smijeh i amor glasova i Mirjana odkrine vrata. Sobe sjaju svjetlom svijea u lusterima, velikim svjetiljkama s oslikanim kuglama od porculana. Razabire stranu gospodu, nepoznate dame. Prepoznaje sluge iz sluzinske sobe, odjevene u modre surke, kako nose zdjele, boce, vrzu se okolo i dvore, amor i smijeh, pa opet tiina. Jedan glas govori, zatim buka, kucanje aama, opet tiina, govor nepoznatog mukarca. Slua, upija rijei i ne umara se. Iz druge sobe odjekuje svirka, parovi se okreu, Mirjani se zavrti u glavi od njihova Okretanja. I ugleda majku u utoj haljini. Crna vrpca od baruna svezana joj je pod vratom, razgaljenim, bijelim, u tamnoj joj kosi cvijet ut kao jaglac, okree se uz svirku i smijei, smijei. I otac se okree s nekom drugom damom. I on se smijei. Onda opet ulaze u blagovaonicu, a majka se smije, bijeli joj se zubi ljeskaju.

Ne moe se nagledati majke. Srce joj kuca ivlje i ona se smije.

A sutradan kad se Mirjana budi iza sna, sa slikom nasmijeene majke u dui, tamo iz soba grmi, frcaju munje, jadanja, vika i djevoje opet drhti, odijeva se i eka saonice da je voze to bre i to dalje.

Jedne veeri majka doe vedra. Ree joj neka postavi na prozor cipelicu. Sveti Nikola donijet e joj darova. Veseli se Mirjana daru i vedrom licu majke i njenom prianju o starcu to nou dolazi na prozor i daruje dobru djecu.

Sutradan skokne Mirjana k prozoru i ugleda lutku i slatkie. Tu je lutku vidjela u sobi stare barunice kad joj je ovih dana dola poljubiti ruku za oprotaj. A slatkie je vidjela u kuhinji. Zuri u darove izmeu zatvorenih prozora. Kako bi se starac mogao popeti na prozor? Kako bi ga otvorio? Nije on donio. Nije. Samo tako vele. Zato? Ne raduje se, nikako se ne raduje. Misli, misli i uti.

O podne ulazeu blagovaonicu dva djeaka o kojima je ula da su joj braa. Nose konjie. Najednom se uhvate za kose i nateu. Ulaze majka i otac. Sjedaju. Nose na stol objed. Mirjana opaa kako otac neprestano neto pita, a mati ne odgovara. Onda otac uzima veliku plohu papira punu slova i bulji u nju. Mati ga pogledava, onda mu istrgne novine i baci ih. Rumena od ljutine.

On skoi. U pljusku otrih rijei Mirjana osjeti Martinu ruku. Nala se na hodniku, s njom i s djeacima. Oni plau i Mirjana s njima. Onda ih Marta odvede beskrajnim mrani.n hodnicima i uvede u neku sobu. Djeaci se brzo smire i ponu se igrati. Mirjana se ogledava po sobi. Dvije male posteljice, djeji stol s klupama i igrake pokazuju da je to stan njezine brae. Buna djeaka igra brzo je razvedri. I umijea se k njima. Ui ih vjeverice i lovca. Tri po sobi, uvija se kao Jurica na polju gdje je paslo blago. A djeaci kriei bjee za njom.

Na vratima se pojavi strahovito mrano majino lice. Mirjana se trgne, djeaci potre u kut. Mati grdi Martu i onda se okrene k Mirjani:

-Ako te jo jednom vidim ovdje, jao tebi. Jesi li razumjela?

Isprebijat u te do krvi.

Preplaena Mirjana ode s Martom u drugo krilo dvorca, misli i pita:

-Marta, zato ne smijem k brai?

-Kad bude velika, znat e. Sad si premalena da ti kaem.

Sve je vie mui majina zabrana da ide k brai. Sve dublje

povlai je za sobom ono to ne smije doznati. Prijetnja, s tekom kaznom batinanja do krvi, pojaava tajanstvenost i elju dozna-vanja. Ispitivanje u kuhinji, u druinskoj sobi, nailazi samo na zgledanje, udno aptanje okupljenih glava.

Sve vie se uvlai u njezinu duu tamna sjena o koju se u tiini samoe razbijaju njezine misli. Odgovora nigdje. Njezin mozak mui se tajnom. Mirjana uzalud bije golim rukama o teka zatvorena vrata.

Tiina je. Mirjana zirka daleko u mrane sobe. Odrazi kamin-skog plamena veselo skau po tekim ormarima i zadirkuju u svjetlucava stakalca lustera i vitrina. Zato je tako tiho? ini joj se da dugo ne vidi oca. Samo majku. Marta joj donosi zajutrak i veeru u sobu, samo je na objed vodi u blagovaonicu. Mati je

...30,.,.,

sama kod stola. Promatra joj lice, blijedo, mrano, pogled izgubljen. uti i bulji preda se. Ne opaa Mirjanu. Daje joj jelo, a ne vidi je. Odgovara joj na pitanja, a ne uje je. Njezin glas dopire do Mirjane kao iz duboke ume usred noi. Kao dozivanje u pomo velikoj beznadnoj samoi. Onda upita:

-Mama, gdje je tata?

I zapazi pogled pun jada i suza, i soba se ispuni jecajem. Drhtavim rukama obujmi Mirjana majku.

I osjeti jak stisak majinog zagrljaja i vrele suze na svom zatiljku. Plau. Mirjana ne zna nita, samo je strahovito boli.

- Ne plai, mama. Zato plae?

- Idi, Mirjana, k Marti i ne dolazi mi. Ne dolazi.

I pola je. Zaplakana, obujmi snaan dadiljin vrat i pita gorkim jecanjem:

- Zato mama plae?

- Doznai e kad bude velika.

Nova muka, nova teina dui, nova sablast nerazjanjivog pitanja. Muka je pojaana zimskom samoom, zidinama to su prenapunjene zadahom tunih sjeanja.

-Mirjana, ne misli. Doi, itaj - zove Marta.

Mala svjetlost pada joj u duu. Uzima pruenu joj itanku, slova joj odnose misli, a s njima i tugu.

Sve tie biva u kui. Sve mranije majino lice. Mirjana vidi kako sjeda u saonice, uzima uzde, tjera vilovitom brzinom konje i nestaje u snjenoj pustinji. Kad se vraa, sjeda k prozoru i bulji. Sjedi, ne mie se, oklopljena zidom mrtve utnje.

Kad Mirjana dolazi iz kole, Marta je vodi u kuhinju. Tu jede, igra se, a veerom ravno ulazi u druinske sobe. Oko nje guva sluga i sluavki. Mirjana s njima veera i pria im to je bilo u koli, svaku sitnicu, svaku rije. Uzima knjigu, razlae, tumai, sva se zadae, razbudi i kad je Marta stiava i polegne u krilo da je zaljulja u san, ona je budna, promatra druinu kako runi kukuruzno klasje i slua. Visoki kotunjavi pan pria. Njegove rijei utiskuju se u njezin mozak kao u vosak.

Bio je lijep, mladi vitez u dvorcu navrh brda na etiri kule. U dolini mala kurija, u njoj je ivjela djevojka, sama, sirota plemkinja Jelica. Volio ju je vitez Ivan i ona njega. Ali roditelji visoka roda ne daju da on uzme djevojku maloga plemia. Ivan mora poi daleko. Ali se navrati k Jelici i prisegne joj vjernost. Doi e po nju iv ili mrtav. I ekala ga je dane, mjesece, godine. Jedne noi netko pokuca na prozor kurije. Mjeseina je kao bijeli dan. Ona prepozna svoga viteza Ivana kako sjedi na bijelom konju.

"Evo me, Jelice. Uzmi svoje haljine, doao sam da te vodim, da budemo svoji do sudnjega dana."

Brzo skupi svoje haljine, spremi ih u sveanj i tiho izae iz kue. On je samo dodirne rukom i podigne na sedlo, posadi je preda se, a bijelac pojuri, nosi dvoje dragih dolom i gorom pre-

32

ko strnita, krevina i potoka, a mjesec im svijetli u gustoj umi j u mranom jarku. Najednom bijelac stane. Velika kamena pioa digne se uvis i zijevne duboka jama. A vitez ree:

"Nisam mogao doi po tebe iv. Evo, doao sam mrtav. Tamo je grad Gri, gore na brdu, tamo je moj dvorac, ovo, tu, dolje, moje je grob."

"Hoe li gore u dvorac, ili dolje u moju raku sa mnom?" "Idem u raku s tobom", odgovori Jelica i baci svoj sveanj u mrak groba. Bijelac skoi s njom i s vitezom u grob. Veliki kamen se spusti."

Punim dahom udie Mirjana priu, uzbuena mata prikazuje joj svaki prizor. Vidi bijelca, viteza, djevojku, na brdu dvorac, a dolje crnu jamu. Sputa se kamen i ostaje pusto osrebrena mjeseinom. A tamo gore dvorac, samotan, pust. I pita pana:

- Zato je nije vodio u dvorac?

- Jer je umro.

- Zato je umro?

- Jer je dola smrt.

- A zato je dola?

- Jer svakome dolazi i odnese ga u grob.

- Mene nee.

- Hoe i tebe.

- Ja u ustati, bjeati, trati, ja neu, neu!

Oni se smiju, Mirjana uti, zaokuplja je pria o vitezu, o bijelcu, raki i smrti. Previe je to za njezinu duu. Jo dugo u postelji gleda bijelca s vitezom, djevojku i pusti dvorac na mjeseini.

Drugog je dana nepaljiva na obuci. Odvlai je od nauke slika kako dolom i gorom juri vitez na bijelcu. I narednih dana odvraa je pria od uenja, od svega to se dogaa oko nje. uje topot bijelca u pustoj mjeseevoj noi. I kad kroz prozor njezine sobe sja mjesec, zagleda se u nj dugo i misli.

Vie ne pita ni za to. Novi svijet prie obuhvaa joj ivot. Veerom se ne da iz druinske sobe, slua priu, a misli joj hitaju.

-Mirjana, itaj mi neto ako zna - veli joj pan. Ona uzi

ma knjiga. Kaiprstom podvlai slova i ita.

"Bila je djevojica, mala, u dvorcu, na kuli. Mjesec je dolazio na prozore. Ona je bila svezana za hrast. Onda je vitez prerezao ue, posjeo je u koiju od zlata sa etiri bijelca i odvezao je gore k mjesecu. On ju je zibao, a zvijezde su joj pjevale."

- To si ti izmislila - prekine je Marta - to nije u ovoj

knjizi.

- U ovoj nije, ali je u onoj drugoj.

- Nema druge, Mirjana, ti lae.

- I ti si lagala da je sveti Nikola donio darove. A bebu je

poslala barunica, a slatkie ispekla Bara.

3 Kamen na cesti

I Mirjana opazi da se svi smiju, samo Marta prigovara:

-Boe, oprosti mi, to je od toga to uvijek bulji u mjesec

i govori u snu kad je mla.

Pjesma druine potopi Martin glas i uspava Mirjanu. U noi se probudi.

- Marta, uje li?

- to hoe? - digne se dadilja.

- Zove me mjesec.

- Spavaj, mjesec te ne moe zvati.

Lei u postelji nauznak. Slua. Neki glas dolazi k njoj iz daljine, velike daljine. Tihi, mukli glas to dozivlje. Digne glavu, slua.

-Spavaj Mirjana, ili u pozvati mamu.

Spusti glavu na jastuk. Sklapa oi. Opet polako, tihano neki glas, maglen, neodreen kao ispod zemlje ulazi joj u duu i tijelo. Skoi.

- to ti je, nesretno dijete? Ostani u postelji.

- Neu.

I stade se otimati dadilji, vie kao da je razdiru.

-Idemo napolje, napolje!

Marta zove sluavke, majku. Mirjana stoji u koulji kraj vrata, hoe da izae. Marta otvori kapke, a vani ve svie. Zove sluavke. One ulaze s mokrim rukama od pranja rublja. I mati dolazi. Svjetuju se, prijete se i miluju dijete. Uzalud.

- Otvorite mi vrata. Hou napolje.

- Na snijeg?

- Da - i gurne vrata snagom koja Martu uplai. Uzme

ogrta, zamota je, unese u druinsku sobu i posadi uz kamin u

kojem jo tinja eravica od veeri.

Mirjana dre, oslukuje. U asu osjeti da se zazibalo tlo pod nogama, ziblju se valoviti svodovi, sluavke vrite, mati krikne, naokolo se drobi posue. Strava je prelazi, as dva ili vie - ona ne zna. Opet su zidovi ukoeni, a mati i sluavke prestraene, blijede.

U sobu uleti sluga, neto najavi, svi potre. Mirjana stoji na pragu svoje spavaonice. Njezin krevet pokrio je strop. Samo po kriku onih oko sebe nasluuje da se neto strano zbilo ili se imalo zbiti.

, - to je to bilo, mama?

- Potres.

- Zato je bio potres?

- Jer su ljudi zli kao tvoj otac

Novi udarac u mozak, u srce. Zemlja se trese jer je tata zao?

Nemir, uzbuenje, strah i pitanja prolaze u groznici. Mirjana dre od zime i gori od vrelosti itavih osam dana.

Kad je ozdravila, zapoeo je ivot iznova. kola, knjige, veeri u druinskoj sobi i prie.

Samo se mati probudila iz svoje utnje i njezin uzbueni reski glas uznemiruje Mirjaninu duu kao slutnja novih potresa.

Sva je kuhinja mirisala kolaima. U druinskoj sobi Mirjana lista svoju itanku i govori naizust pjesmice. Ipak primjeuje hitanje sluavki, trku sluga to ulaze zadahtani zrakom, posuti snijegom, pa opet istravaju.

Nisu joj dopustili da ide u sobe. Zna da se u kui neto sprema, prislukuje, uhodi, eka.

Onda je Marta odjene u novu haljinu, poelja i povede u hodnik. Tu su stale. I sluge i sluavke stoje. Sveano su odjeveni. I djeaci su tu. Svi ekaju. panova se glava pojavi na vratima. Zvonce odjekne pod valovitim stropovima hodnika.

Martina ruka povue Mirjanu. Prva ulazi u blagovaonicu. Nasred sobe veliki bor. Svjeice plamsaju, ispod njih blistaju zlatni orasi, a gore navrh zvijezda. Pod borom brdo omota.

Mirjana je ve vidjela takve svjeice na boru. Sjea se kao kroz maglu. Marta klekne. Mirjana, djeaci, sluge. Svi mole.

Kroz borove granice Mirjana opazi majku i oca. Sjene nesvjesne bojazni prelete joj duom kao u sumraku kad je sama. Zvonii zvone. Svi ustaju. Majka dijeli darove. Mirjana drhtavom rukom razdere papir s kutije. Zaboravlja sve oko sebe. Slikovnica ispadne iz nje. Pozdravlja je vriskom radosti, lista, vie i dozivlje Martu, sluge, i sluavke i pana to smjerno primaju svoje darove. Djeaci vuku konja velikog kao pseto. Mirjana se udi:

- Marta, zato Isus meni nije donio konja?

- Tebi je donio lutku.

- Neu lutku, hou konja.

Nezadovoljstvo je obuzima dok gleda kako su djeaci zajahali.

Dvorana se ispraznila. Sluge unesu veeru- Jela se redaju. Marta pomae oko stola. Mirjani se pogled krade za onim jastukom na divanu ispod kojeg je. Marta gurnula slikovnicu. Jedva eka da svri veera. Onda primijeti Martine paljive poglede, preplaeno uprte u vrata. Ulazi mlada gospoica. Mirjana ju je vidjela kod. barunice. Gospoica prilazi k stolu, nosi neto zamotano. Otac uzima omot, povue stolac. Gospoica sjedne.

Napetost Martina sve vie zaokuplja Mirjanu, istrauje cilj dadiljina gledanja i svrne pogled k ocu, gospoici, k majci. U njezino srce ulazi predosjeaj opasnosti.

Gospoica ustaje, klanja se, odlazi. Vrata se za njom zatvore. Mati stoji nasuprot ocu:

- Utinuo si je ispod stola. Utinuo si je. - Mirjana vie

ne razumije. Padaju rijei strahovite estine poput pljuska. Marta

lomi ruke, sklapa ih, moli:

- Boi je, Boi - a roditelji su jurnuli po sobi u lwjes-

nom lovu. Bor tresne o pod.

-

-

34

3

Martina vika, vrisak djeaka, sruen bor natjeraju Mirjanu na vrata. Njezino vritanje odjekne hodnikom. Netko je hvata i die, tri. Nala se u rukama pana u druinskim sobama. Kroz suze gleda na rukama slugu djeake to su se uzvikali. Sve zahuktano, razbueno, svi odraavaju zgraanje. Onda svi dugo ute, gotovo apu i ivo se uzvrpolje kad ue jedan sluga i navijesti:

- Gospodin je uzeo konja i odjahao na majur, a gospoa se odvezla.

Pogledi sluinadi suutno su zastali na Mirjani i skrenuli k djeacima. Onda ulazi pan i zapone priati prie, vie njoj i brai nego ostalima. Djeaci usnue, poloivi glave u krilo svojih dadilja. Mirjana bdi i slua. Poluglasno zapjeva sluinad boinu pjesmu. Mirjana misli na srueno boino drvce to lei usred sobe, a oko njega divlji lov oca i majke. I pune su joj grudi suza.

I sutradan je u kui tiho. Ne javlja se nitko. U blagovaonici se prostire stol, ali nitko ne sjeda uza nj. Nitko ne dolazi. Sobe su tihe, puste. Djeca sjede s druinom.

Poslije podne Marta vodi Mirjanu u selo. Jurica otvara vrata. Sva je soba posuta slamom. I stol. A gore je kola. U kutu visi borova grana puna lania od papira, oraha i jabuka. Na klupi pjevaju djeca. Seljak i ena sjede. ena dri djevojicu, suhu, blijedu. Mirjani se ini da je velika. Ili je jo nikad nije dobro pogledala? Djevoje se smijei i capka. Marta sjeda, uzme je na ruke i pjeva. Mirjana slua, gleda i uti. Neto je bolno u njezinu srcu, a ne zna to. Jurica je povede na snijeg k djeci i poinju se grudati. Veselo je. Mirjana vie nita ne misli, stie snijeg u grudice pa ih baca u djecu. Sva zadahtana, drui od zime, vraa se u kuicu. Dobiva kolaa i jabuka i onda kree s Martom kui.

Do veeri se nitko ne vraa, ni otac ni majka. Iz druinske sobe odjekuje pjesma. Tu Mirjana nalazi najmilije boravite domaeg ognjita.

Trei dan Boia o podne Mirjana odkrine vrata i opazi u blagovaonici majku. Blijeda je, mrka, utljiva. Onda ue otac. Skine krzno i stade neto govoriti. Mati uporno uti. On uporno govori i onda prui ruke i hoe da je obujmi. Ona ga odgurne. Otac uzme eir i nestane.

Za objedom Mirjana je sama s majkom. Promatra joj blijedo, isplakano lice. Katkad to pita. Ne dobiva odgovor. Ne opaa je. Silom hoe da naglasi svoje prisustvo. Uzalud. Mati je gluhi kip.

alosno prolazi Mirjana velikim, toplim sobama. Hvata se sumrak. Vatra plamsa u kaminu. Mirjanu okruuje pusto iz koje slua svoj vlastiti pla. I hvata je strah i alost u mraku.

Boi je posut injem od suza.

kola opet zauzme vei dio njezinih misli, opaanja i osjeanja. Uenje i etnje u selo, igra s Juricom i djecom razbijaju

36

svagdanjost roditeljskih sukoba. Krika i tunjava jednako je plae i rasplakuju kao i grobna utnja majke kad blijeda "sjedi do prozora i neto trai u pustoj snjenoj daljini.

Bila je veer. Mirjana opazi da su tamo daleko sve sobe rasvijetljene. Znatieljno odkrine vrata i u velikom zrcalu opazi vitku krasnu pojavu majke u bijeloj haljini. U tamnoj kosi bijele se rue.

- Kamo ide mama? - pita ona znatieljno Martu.

- Na ples k bogatim plemiima.

- Kako je lijepa. A tata?

- I on ide.

Ovaj odgovor bude joj ugodan, veseo i Mirjana slua kako zvonii saonica dozivlju gospodare na odlazak. Htjela bi vidjeti majku kako e sjesti u saonice. I poe u hodnik. U polusvjetlu ne zapaa nikoga. Odnekud iza sobnih vrata provale krikovi, muki i enski, lomatanje, udaranje. Mirjani se stisne srce i tri. Ne zna kamo, ali osjea da mora trati. Onda joj se ini da je pod nogama i oko nje prazan prostor kao da lebdi. Teak udar na itavom tijelu i dui i nita vie.

Iskrice, same iskrice, pljusak iskrica u mlazovima pada oko nje kao da se gusta kia pretvorila u ognjene kapljice. Onda opet plavkasti duguljasti plamici, iskriava magla pada i pada i nikad ne .prestaje. Ognjene iskrice i plavkaste tokice ume kao kia po krovu. Otkud su? Gdje su? Kamo padaju te iskrice, kad e prestati, gdje je ona kad nita ne vidi do iskrica, samih iskrica. Onda opet tama, mrak, um, opet sukljaju iskre, hitro se okreu i padaju. Napinje vid, die glavu, neiji dodir skrene panju njezinih oiju, vidi lice blijedo, vrlo blijedo, a po njemu prse plavkaste pahuljice. I uje glas:

- Boli li te, Mirjana?

- Boli? Ne, nita me ne boli.

- Samo budi mirna i zacijelit e.

- Sto e zacijeliti?

- Rana na glavi. Prije tri dana pala si preko stuba. Zna li?

- Ne znam.

Prepoznaje lice svoje majke, iza nje u magli tamna brada. Prepoznaje oca i Martu. Osjea da lei u postelji, glavu joj stie povez, ne moe se dii, nemo, slabost i opet iskrice, beskrajne. Sve zvijezde neba mrve se u ognjeni roj i zasiplju je.

Onda su ugasnule iskrice, zamuknuo um i svjetlost dana razotkrije sobu, posteljicu, nad njom zaplakano majino lice i oevo smrknuto elo, Martine suze i nekog sjedoglavog gospodina to je dri za ruku i gleda na sat.

I vie ne dolaze iskrice ni um, ni plamici. Uvijek je svijetlo i jasno oko nje i u njoj.

T7

- Nee umrijeti? Je li doktore? - pita plano mati.

- Sad vie ne.

- Neu, neu - oglasi se Mirjana. - Ustat u, bjeati.

Svi se smijee, blago je zadravajui u postelji. Mirjana se

osjea voljko. Majka i otac stoje uz postelju, tiho govore, ne mrte se, ne viu, razgovaraju, odlaze i dolaze hodajui neujno, smijee se, otac uzima majinu ruku, ona je ne istrgne. I neprestano apu pa idu.

-Kako je lijepo, Marta. Sad je jako lijepo - i prati po

gledom majku i oca kako ostavljaju sobu rukom o ruku.

Nije dugo bilo lijepo. Mirjanino zdravlje vrati u kuu stare sukobe i suze na njezine oi. Suila ih je tamo gdje je barunov uitelj pouavao nju i djeake. I u druinskoj sobi, sluajui prie o vitezu na bijelcu. I u selu, grudajui se s djecom.

- Krivce kaznite, ne Mirjanu!

- Siite dolje u selo - vie netko.

- Ne mogu, barunovi su ljudi zatvorili sva vrata, uvaju

ih. Nikoga nema u kui, samo Mirjana i djeaci. Sto vam je kriva

Mirjana?

amor. Opet neki glasovi, opet amor. Onda se stiava. Odlaze, mrak prikriva dvorite. Plamtee kudjelje i snopovi udaljuju se polagano i plivaju u mraku kao u crnoj rijeci. I nestaje sve. Samo Martino blijedilo odaje Mirjani da se zbivalo neto veliko, opasno i strano od ega je strepila, dok ona nije osjetila nita, osim znatielje i arobnosti u noi zapaljenih svjetala. Pa ipak, dugo je i esto mislila o tome, ispitivala Juricu u selu, sluala ga, makar nije shvaala to je to zakupnina, to je otjerati blago iz staje i ostaviti kuu pustu bez kruha i ognjita.

MIRJANINA KRIVNJA

Trava je proklijala. Zelena, sona, divna trava, po kojoj eu pauni, a purani trae kukce. Otvorili su se putovi u umu na panjake, u plave daljine to dozivlju Mirjanu svom svojom arobnom snagom. Bjei u umu i promatra ptice na granama i mrave na zemlji. udi se zato ptice tako veselo i vedro lete zrakom, a mravi toh"ko pate dok mrvice ne dovuku svojoj kui. Naveer promatra zvijezde i mjesec i ezne k njima. Ne moe shvatiti zato se nitko ne moe popeti da ubere zvijezdu, a mogu se penjati na kulu..

Jedne veeri, u sumrak, strese kuu buka grmljavine. Tre dvoranom sluga, pan, sluavke, svi. Marta skoi k prozoru, Mirjana s njom. Dolje su ljudi. Ima ih mnogo. Viu, pale baklje, prijete se. Marta vie:

-Ljudi boji! Zar su djeca kriva ako nas barun guli? Mir

janu ete ugati. Ni mi nismo krivi. Zar ete nas i ovo siromano

dijete?

Slua Mirjana viku i gleda dolje upaljene kudjelje u ijoj svjetlosti sijevaju oi. Nita se ne razabire do razjarenog ljudstva.

- Marta, to im je?

- Zlo im je i bune se, hoe da zapale dvor, majur, sve jer

su im za zakupninu odveli blago.

Ne shvaa sve to, ali zna da oni dolje viu jer im je zlo. Jasna vidi njihova lica, sad u mraku, sad u svjetlosti zapaljenih snopova slame i plamtee kudelje, kako gledaju gore Mirjanu i dolje djeake glave.

Dugo se dolje vrza ljudi, viu, opet se smire, a Martin glas biva sve glasniji:

38

Za stolom za obuku sjedila je Mirjana odjevena u bjelinu i zurila u barunice i barune to su poivali u naslonjaima, a tamo iza njih vidjela je majku i oca i druga poznata lica. Uz nju sjede barunii i baronese. Uitelj stoji. Postavlja im pitanja. Mirjana se svakog asa trza, odgovorila bi mjesto njih, a mora utjeti.

Onda dolazi red na nju. ustro ustaje, odgovara vrlo glasno i ini joj se da jo uvijek dovoljno ne jee zidine oko nje. Razabire poglede onih to sjede, ita u njima odobravanje i govori, govori... Najposlije dobiva neki veliki papir i sva je kao u snu.

O podne sjeda za stol k baruniima da ui.

- Nee tu sjediti - gurne je jedan od djeaka.

- Uitelj mi je rekao.

- Misli, ako si se derala dok si odgovarala na ispitu, da

zna neto vie od nas baroneta? Glupa si guska. Nosi se!

Uitelj ue i zaustavi razdraenog djeaka:

- Mirjana e sjediti tu. Ona je dobila odliku, a ti nisi.

- Mirjana nije barunica ni plemenitaica. Mirjana je nita.

Ona nije nita. Neemo sjediti s njom. Neemo.

- Ona je pametna, zna vie od vas.

- Ona je glupa, ne zna nita, ona nije nita, kravarica, pa

stirica je, neemo s njom.

Uvrijeena Mirjana odlazi. Shvaa revolt, samo ne zna uzrok. Zbog ega je ne trpe? Zato? Pita majku i Martu. One slijeu ramenima:

- Oni su baruni, a ti nisi.

Tek Jurica joj zna razjasniti:

- Oni su dobili drugi red, a ti odliku. Zato te ne trpe.

- Drugi red? Kako to zna?

-Na seoski uitelj je rekao: "Mirjana zna sve za prvi i

drugi razred i dobila je odliku, baronese su isplivale s prvim re

dom, a baroneti imaju debeli drugi red".

39

- Pa kako to zna tvoj uitelj?

- Bio je na ispitu. I na nadzornik.

Sve to Mirjana nije znala. Niti ih je poznavala. Samo je vidjela mnogo lica.

-Jo su rekli da si premalena za kolu, ali ima glavu, pa

to ti tko moe. A moj tata veli: tko ima glavu, taj ima boji dar,

a to Bog dade ovjeku u glavi, to ne moe nitko plijeniti kao

nama blago i kuu.

Svakim dahom i kucajem Mirjana slua djeakovo razlaganje, slua i opet pita kao da se ne moe nasluati, ne moe dosta napojiti djeakovih rijei.

I dugo misli, razglaba u sebi i opet pita:

- Ali ja nisam kriva da su dobili drugi red? Je li?

- Sto bi ti bila kriva.

- Zato me onda ne trpe?

- Jer su zavidni to si ti dobila odliku.

- Zavidni. A to je to "zavidni"?

- Kad nekoga grize to drugi ima, a on nema.

- Ja nita nemam.

-Ima glavu, kae uitelj, ima glavu kao da ti je deset

godina. To nije dobro, veli moja mama, jer takva djeca dugo ne

ive, ali ne boj se nita. Kad ti je zarasla rana, zna tada kad si

pala preko stuba, onda tebi nee biti nita. A raspukla ti se glava

kao ova zemlja. Vele: ovako se vidjelo u glavi kao u ovu ras-

puklinu.

Ne zanima je sada.ni bolest ni raspuklina glave.

- Ako me oni tamo ne trpe, onda neu vie u kolu. Je li?

Neu vie?

- Kako ne bi. Ali ne mora ti tamo u kolu.

- A kamo?

- S nama na selu.

- S tobom?

- Ja sam ve u treem razredu, ali ipak e u nau kolu

gdje su tako male djevojice kao ti.

- To e biti lijepo, jo ljepe. Je li?

- Mnogo ljepe nego meu onima tamo u dvorcu. Mi tebe

veoma volimo.

Nikad njezina dua nije bila punija nade do ovog asa. Djeakovo uvjeravanje razvedri posljednju sjenu to ju je sa sobom ponijela iz dvorca. Smuenost due raspri se, razoaranje prometne u vjeru. Pred njom osvane sve vedro i sunano kao poljane, nebo i daljine kojom su lutale njezine enje.

Presretna vraala se s Martom kui, apui joj:

-Sada u ii u kolu s djecom u selo. Kako e to biti lijepo,

Marta.

To joj potvrdi i dolazak seoskog uitelja u dvorac. Mati je s njim dugo razgovarala i onda je dozvala Mirjanu. Njegovo

40

bradato lice smijeilo se tako toplo i milo, a njegova je ruka pogladila po kosi. I sad je vidjela pred sobom divni, cvijeem obrasli puteljak, to vodi u selo u kolu gdje ima mnogo, mnogo djece koja nju vole i ona njih.

A kad je uitelj otiao, majka je posadi uza se:

-Jer si dobro uila, moli tatu da te uzme sa sobom kad

se vozi za poslom. On e te uzeti. Samo ga moli.

I molila je. Otac odredi da je obuku i posadi je uza se u koiju. Vonja na daleke majure i nepoznate dvorce posve obuzme njenu matu, unese u duu nove radosti, nove misli, nove vidike. I dok se vozi, gleda, pita i ivi novim ivotom. Nove radosti raspruju maglene oblake to ih u njezinoj dui nagomilava svaki novi sukob u kui.

A kad se naveer vraa s tog puta, sjeda uz njezinu postelju majka:

- Je li tata na majuru govorio s teakinjama?

- Govorio je.

-Je li se zatvorio u sobu s kojom mladom djevojkom?

Misli, misli, ne moe se dosjetiti. Ona je trala dvoritem,

tjerala janjad.

- Ne znam.

- Jeste li bili u dvorcu s brljanom? Dolje je mali ribnjak?

- Jesmo. U ribnjaku je amac i veslala sam. Dao n;i je pan

veslo.

- Je li tata govorio s gazdaricom, visokom enom ute kose?

- Govorio je.

- I s njom je bio nasamu?

- Ne znam.

- Mora paziti, Mirjana. Ne odlazi nikamo, ostaj s ocem i

pazi to radi sa enama. Razumije. Ako se ona gazdarica sa u

tom kosom vozi s vama u koiji, pazi im na noge.

U Mirjaninu mozgu dugo neto kljuka, mui je, natee, goni san s oiju.

to to otac radi sa enama? Zato mora paziti na noge kad se ona gazdarica ute kose vozi s njima u koiji?

I sutradan, kad je Mirjana ekala odjevena uz oevu koiju, jo je mislila o tome. Dok su konji jurili cestom, ona bi se okretala k ocu, promatrala bi ga kao da trai odgonetku majinog naloga.

Pred podne stigli su k majuru. Mirjana se ne igra. Slijedi oca u ured. Gleda kako tamo zapovijeda nekoj gospodi to piu i kako isplauje nekim ljudima nadnice pa izlazi na dvorite. Dolaze pani, teaci, onda djevojke.

Sva uzbuena pribliava se Mirjana k ocu, zuri mu u lice pa onda u djevojke. Otac im govori. Mirjana hvata rijei kao uiteljeve. Djevojke ponizno sputenih glava sluaju. Onda odu. Mirjana pazi kao zec na strai, hoe li otac otii s njima?

41

- to je? Zato se ne igra, Mirjana? - pita je otac.

- Igrat u se kasnije.

- Sto bulji u mene?

Djevoje uti, ide dalje i sve se okree za ocem. Slijedi ga u kuu, u ured, svuda.

Zamalo opet sjedoe u koiju i voze se ravno u mali dvorac obraten brljanom. Mirjana dosad nije ni opazila da gazdarica ima jako utu kosu, crveno lice i strojno tijelo. I promatra je kako se smjerno poklonila upravitelju i otvorila vrata blagovaonice.

Za objedom Mirjana prati oeve poglede dok gazdarica nosi jelo. Trai, ispituje, nita joj nije jasno, a ipak ispituje.

Nakon objeda povede je gazdarica na ribnjak i posadi sa panom u amac, a ona ostane na obali.

U veslanju Mirjana zaboravlja svoju zadau. Praaka malim veslom po vodi, vie od radosti, trai pogledom ribice i ezne da koju ugleda. Tek kad je opet na obali opazila oca, sjeti se i prepadne kao da je zateena u nedjelu. Otac je zovne jer je as odlaska.

Sjeli su u koiju. Njima nasuprot gazdarica ute kose. Mirjana gleda as oca, as nju. Slua razgovor. Opsjeda ih svojom panjom, ne putajui ih ni asa slobodne. Oblano je i pue hladan vjetar. Pale su prve kaplje. Otac povue na noge nepromoivo pokrivalo. I utokosa ena povue pokriva na koljena. Mirjana to opazi, misli, smilja, onda digne pokriva, sagne se.

- ta hoe, Mirjana?

Oevo pitanje bilo je srdito. Ona se opet uspravi.

- Gle-da-la sam ...

- Znam to si gledala. Lijepo te mama odgaja. Sramota.

Udarac je pao posred djeje due. Sto je to sramota. Kako

bi bila sramota to veli mama? I osjeti nevoljkost, gotovo neraspoloenje prema ocu. Okrene se na stranu i namrti lice.

Na majuru sie utokosa ena s koije. Osjeala je kako u njemu kipi bijes dok se u njoj budilo neto kao prosvjed protiv njega i pristanak uz majku.

Kad su prispjeli kui, otac skine Mirjanu s koije, a on ostane u sjedalu i odveze se dalje. Marta je istrala u perivoj, odvela Mirjanu u sobu. Majka je dobrzala k njoj:

- Kamo se odvezao tata?

- Ne znam.

- Zato nisi ila s njim?

- Ostavio me u perivoju.

- Dakle, smeta mu? Gdje ste bili?

- Na majuru i u dvorcu s brljanom.

- Je li tipao djevojke?

- Nije, pazila sam.

- Zatvorio se s njima nasamu?

11.,

- Nije, mama.

- Lae.

- Nije, nije.

- A to je bilo u brljanovu dvorcu?

Mirjana pripovijeda sve redom do jezera kad je utokosa gazdarica otila. Majka se ljuti:

- Zato nisi ostala s njom?

-- Jer me zvao pan.

- pan je tvoj gospodar, a ne mati?

- Ja sam gledala u koiji njihove noge - opravdava se

Mirjana.

- Gledala si, dakle? Jesu li se nogama gurali? "

- Nisu.

- Mirjana, ako mi ne kae istinu, udarit u te,

- Digla sam i pokriva.

- I pokrili su se, besramnici? Vidjela si kako su se nogama

gurali?

- Ne, drali su ih ravno pred sobom - i ona svojim malim

nogama prikae situaciju.

- La je! La! On te naputio da tako govori. Otac ti se

zagrozio da ne kae to si vidjela.

- Nije, mama.

- Sve si vidjela. On te huka protiv mene, s njim se slae

jer si gad kao i on - i pljuske zapeku Mirjanine obraze.

- Hoe li rei istinu?

Prestravljena Marta utri u sobu i posegne za Mirjanom. Jak udarac odgurne je daleko.

- Da nisi pisnula. Niti se pribliila. Mirjana reci: "Tata mi

je rekao neka nita ne govorim to sam vidjela". Priznaj, ili e

te Bog kazniti. Sto su radili tata i gazdarica?

- Nita, mama, nita.

Bjesomuna razjarena ena baci Mirjanu na pod. Udarci padaju po njenom tijelu. Stisnute pesnice udaraju Mirjaninu glavu, lice, lea ...

Dotre sluge, sluavke, otimlju napola onesvijeteno dijete izbezumljenoj raspojasanosti divljeg bijesa.

U sluinskoj sobi oprali su Mirjanine modrice i oistili krv to je navalila na nos. Plae, vie, zapomae, ini joj se da je jo uvijek tuku. Udarci nikad nisu prestali i nikad nee prestati. Vie nema glasa, samo hrope kao ubogo psetance. A pri tom se trza itavo tijelo, glava odskoi pri svakom grcanju kao da joj je slomljen vrat.

Vie Marta, viu sluavke, viu svi. Njihovi krikovi u Mirjani bude samrtni osjeaj. Viku smatra poputnicom svojeg umiranja.

- Umrijet u, Marta?

- Bilo bi bolje da umre. Ovo nije ivot, ve muilite.

41.

Udarac pesti zaepi Marti usta, a Mirjana spazi uz dadilju majku. Hvata je strava i prui ruke prema panu krikom koji je razdirao debele zidine dvorca. I ovjek uzme dijete, potri s njom i vikne:

-Dok niste pri sebi, gospoo, ne dam je iz ruku.

Krika, komeanje, guranje, udaranje rukama po stolu. Sa

strepnjom sve to upija Mirjana u sebe i vrsto se hvata oko vrata svojem zatitniku. Onda ue neka strana osoba.

-Sto je to?

-Kanjavam dijete jer je neposluno, a sluge mi je otim-

Iju - veli gospoa i odlazi sa stranim gospodinom.

Jo uvijek Mirjana gleda na vrata, plae, trza se i trese na panovim rukama.

- Ne daj me! Ne daj, Tenek!

- Neu te dati, ne boj se, Mirjana.

Dugo se trzala. Ve je davno prestala plakati, a jo joj je podrhtavalo tijelo. enska se sluinad okupila na vijeanje to da uine da ublae bol Mirjaninih rana. Kuhale su neko lie, okupale Mirjanu i tako je polegle u postelju. Traila je da budu s njom i Marta i pan.

Leei nauznak, Mirjana sklopi oi, ali ne spava. Osjea kao da je negdje daleko, vrlo daleko i samo iz daljine gleda taj dvorac, majku, oca, a onda se utopi u mraku. San je svlada.

KAZNA

Drugog dana mati se nekuda odvezla. Nije se vratila dva tjedna. Mirjana nije alila njezinu nenazonost. Bio je sada mir u utom dvorcu. Otac je odlazio poslom rano u zoru i vraao se u no, samo je katkad Martu pitao za Mirjanu. A ona razmilja u odsustvu majke i oca i osjea da je sve lijepo kad nisu kod kue.

Jednoga dana vrati se majka iznenada stroga, hladna, a uveer Mirjana slua kako odreuje Marti:

- Spremi joj odijela i rublje. Poslat u je u kolu kumi. Mo

ram spasiti dijete. Pokvarit e je otac i ti, svi. Hukate je, pu

tite protiv mene. Navodite je na zlo. Otac se pred njom natee

sa svojim djevojurama. A ona? Ve je tako lukava i pokvarena

da nita nee odati. Ve je u njegovu i vaem taboru.

- Ali gospoo, to vi to govorite?

- Znam te, gade, svi ste s njim. Pokrivate njegovo vucaranje

s curama i vi i ona. Sad ve i ona. A mislila sam: bar e to di

jete biti poteno i ostati na mojoj strani. Neka ide iz kue. Mo

da je jo spasim da ne bude posve pokvarena kao njezin otac.

..44..;.

- Bit e joj svuda bolje kao i onom malom crvu u selu -

promrmlja Marta.

- Bacit u te na ulicu, ti bezobrazna grdobo!

Uoi berbe Mirjana je pola u selo da se oprosti s Juricom i s djecom. Marta joj dade malu sestru da je poljubi. Brinula se da njezina Mirjana svakome rekne zbogom tko god ju je poznavao. I djevojica osjeti kako za njom ale i djeca, i Jurica, i seljaci, i sluge, i sluinad. Ipak, kad bi je prekrstili, ula je po koji panov uzdah:

-Bit e bolje. Samo idi Mirjana iz ovog muilita.

Uz Martin pla, tihe uzdahe sluavki i slugu, a vedri panov smijeak, ona se uspinje na koiju punu kovega i sveanja. Otac ne dolazi. Nije kod kue. Mirjana ga nigdje ne vidi. Koija krene. Daleko zaostaju uti dvorac, perivoj, majur, selo, panjaci, pastiri, sve nestaje. Umjesto njih, nove ume, nove poljane, nova sela, samo daljine su iste plave, iroke, nedostine. U njima se gubi Mirjanin pogled. Njih pita kamo ide i to e biti tamo.

Pita majku, zapitkuje, ali ona uti, gleda preda se i ne odgovara. Putem se zaustavljaju, hrane konje, objeduju i opet kre--vu dalje, sve dalje. Novi vidici nose u sebi nove dojmove, nova pitanja, nove predodbe, nove slutnje i nove osjeaje. Mirjana ezne za razjanjenjem. Ali ne usuuje se pitati. Majka sjedi povuena u kutu koije i uporno, nepokolebljivo uti itavim putem.

Ve sunce ide k zapadu. Koija vozi izmeu kua, zidanih, lijepih. Ulicama idu gospoe i gospoda. Na uzvisini crkva, dolje trg.

I zaustave se pred malim vratima. Tu je kua, prizemna, duga. Koija ulazi u dvorite. Mirjanin pogled zapne o gospou u veoma arenoj haljini. Kosu joj pokriva arena iroka vrpca u neprijatnom neskladu s jakim nosom, olienim licem to se Mirjani priinja starakim. Uz nju gospodin, vrlo visok, vrlo suh, s veoma duguljastim licem, prosijedom bradom. Oboje izazivaju u njezinoj dui neki potiteni osjeaj. Majka silazi, zagrli gospou i gospodina i zove Mirjanu:

- Poljubi ruku kumi i kumu.

Poslua i promatra njihova lica. Sjea se da ih je vidjela, samo ne zna kada.

Skidaju s koije kovege, odlaze u kuu s druge strane. Opet vrt, sjenica i ulaz u kuu. Mirjani je sve strano, sve hladno, neprijatno. Na pragu stoji djevojica. Jedno joj je oko povezano crnom maramom, a drugo samo miri na doljake. Oliena je gospoa nuka:

-Slavice, poljubi ruku, vidi to je naa draga milostiva Gr-

gika, a ovo je Mirjana. Vidi, sad e imati drugaricu.

Djevojica gleda Mirjanu onim jednim okom s nateenim na-buhlim crvenim vjeama. Blijedo lice odraava zlovolju, srditost, umor, ojaenost. Ne pozdravlja i od