Konjanički spomenik Marka Aurelija

Stari Rimljani veliki dio svoje kulture i umjetnosti duguju Grcima, pa tako i konjaničke figure, kojih je bilo puno u arhajskoj Ateni. Tijekom klasičnog razdoblja grčke umjetnosti broj takvih spomenika se prorijedio, da bi se opet povećao u doba helenizma. Najpoznatiji su konjanički spomenici Aleksandra i Diadoha, a sačuvane su grčke kovanice sa prikazom helenističkih kraljeva na konju u 4. i 2.stoljeću. Osim u staroj Grčkoj,na Bliskom istoku pronađen je velik broj egipatskih, asirskih i perzijanskih reljefa koji prikazaju vladara na konju, ali nisu pronađene skulpture. U dalekoj Kini Vojska od terakote sadrži preko 7 000 figura vojnika koji stoje pokraj svojih konja. Jedini primjerci jahača na konju su keramičke figurice u grobnicama dinastije Tang. Najraniji sačuvani rimski primjeri su fragmenti iz Vigna Sforza kod Lanuviuma, iz sredine 1.stoljeća prije Krista. U carskom razdoblju Rima nastali su brojni konjanički spomenici od bronce, poput pozlaćenog Trajana na Trajanovom forumu, ali malo ih je ostalo sačuvano do današnjih dana.

U zemlji koja je nekoć bila republika, postojala je jaka potreba za njegovanjem kulta cara kako bi carstvo opstalo. Carska vlast, tvrda ali dobronamjerna prema poslušnim podanicima, bila je utjelovljena u osobi cara. Njegova se prisutnost osjećala posvuda, kipovi careva bili su uobičajeni na javnim mjestima, obožavan je rame uz rame Jupiteru i njegovo se lice nalazilo na svakom novčiću te je tako bio poznat i u najudaljenijim krajevima carstva. On je bio otac domovine koji je osiguravao red kako bi svi građani mogli živjeti u miru.

Tako je bilo i sa Markom Aurelijem. Kao posvojeni sin cara, od rođenja je pripreman da jednoga dana naslijedi vlast. Učio je o književnosti, umjetnosti, filozofiji, znanosti i matematici od najboljih učitelja svog doba, a od djetinjstva je izrazito cijenio grčku filozofiju. Postao je carem 161. godine. To je bilo teško razdoblje, visoka klasa je postala slaba i sebična, srednja je nestajala, a ostali građani su dovedeni na rub ropstva. Germans-ka plemena su napadala granice carstva za cijelo vrijeme njegove vladavine. Stavio je dobro društva ispred svojeg, postavio dobru vladu, ograničio gladijatorske igre i donio zakone kojima je poboljšao položaj robova. Kao car filozof volio je mir, ali bio je dobar vojskovođa i uspio je obraniti granice carstva. Zato je u povijesti zapamćen kao posljednji od 5 dobrih careva. Napisao je Meditacije, zbirku od 12 knjiga praktične i političke mudrosti. Pisao je na grčkom tijekom svojih brojnih vojnih pohoda i knjigu je smatrao osobnim filozofskim dnevnikom, međutim postala je univerzalni klasik – knjiga sa kojom se svatko može povezati, neovisno o geografskim ili povijesnim okolnostima. Umro je 180. godine zbog bolesti, a naslijedio ga je sin Komod. Un-atoč svojoj tolerantnosti i obrazovanju, Marko Aurelije je bio vrlo neprijateljski raspoložen prema kršćanstvu i žestoko je progonio kršćane, smatrajući ih prijetnjom poretku carstva. Rimljani su općenito bili tolerantni prema drugim religijama, ali jedan od bitnijih razloga zašto su progonili kršćane bio je taj što su oni vrijeđali njihove bogove tako što su odbijali sudjelovati u prinošenju životinjskih žrtvi.

Rimski kipari su preuzeli tradiciju grčkog kiparstva i nastavili stvarati savršeno realistična ljudska tijela ide-alnih proporcija, ali su te grčke standarde prilagodili i dodavali im individualne elemente, kojima su ispričali priču o osobnosti, zaslugama i načinu vladanja cara kojeg su prikazivali. Zapravo su dodavanjem individula-nosti povećali stupanj realnosti i naturalnosti, bez potpune idealizacije prisutne u grčkom kiparstvu. Svrha spomenika bila je prenjeti javnosti određenu poruku o vladaru. Propaganda je bila važan dio politike starog Rima. Umjetnost je služila da zabavi javnost, podsjeća na tradicionalne vrijednosti, prikuplja zlato za vojne pohode i potiče osjećaj jedinstva. Portret cara nije prikazivao samo njega, već cijelu obitelj vladajućih kao moćne, snažne i moralne vođe vjerne svom narodu. Cilj umjetnosti bilo je priskrbiti caru ljubav i potporu naroda. Tako su u svojim prikazanjima Marka Aurelija javnosti vjerno prikazali kao cara filozofa, koji je u sebi utjelovio dvije najvažnije značajke vladara Rima - bio je uspješan vojskovođa i spretan državnik.

Nema točnog zapisa o tome kada je podignuta konjanička skulptura Marka Aurelija, niti je sačuvano ime umjetnika koji ju je izradio. Neki povjesničari smatraju da je postavljena 164. kada je car svome imenu dodao naslov Armenski, ili 176. povodom proslave trijumfa nad barbarskim plemenima, a postoji i mogućnost da je podignuta nakon careve smrti 180. Visoka je 424 cm, što je dva puta veće od prirodne veličine, i izrađena od bronce koja je pozlaćena kako bi izgledala kao da je od čistog zlata. Prikazuje cara kako sjedi na svom konju sa desnom rukom podignutom u zrak. U njihovom položaju je objedinjen pokret i ravnoteža, konj vuče desnom stranom tijela prema naprijed, a car se istovremeno svojom desnom stranom također naginje blago prema naprijed dok se lijevom povlači unatrag i vodi konja sa sobom. Rep i griva konja su u također u pokretu. Jahač i konj djeluju izjednačeno, kao dva dijela savršene cjeline. Ovakav položaj se u dresuri na-ziva Piaffe. Konj je izrazito koncentriran na održavanje u zaustavljenom kasu, stojeći na mjestu ili gotovo na mjestu. Centar ravnoteže je u stražnjem dijelu tijela, a prednji dio tijela konja je slobodan i pokretan. Piaffe se koristio u bitkama kako bi se konj održao koncentriranim, zagrijanim i spremnim za ukjučivanje u borbu. Gospodar drži potpuno kontrolu nad moćnom životinjom, ali nema tragova okrutnosti. Spomenik pokazuje veliko umijeće rada u bronci i poznavanje ljudske i životinjske anatomije. Savršeno su izvedeni mišići i nabori na vratu konja, kao i nabori plašta koji pada preko leđa konja, i nabori na odjeći. Za portrete iz doba Marka Aurelija karakterističan je kontrast između glatke obrade kože na licu i udovima i duboko obrađene kose, što stvara jak dojam svjetla i sjene. Carevi su uvijek prikazivani na vrhuncu svoje snage i mladosti. Proporcije konja i jahača nisu ujednačene – konj je premalen. Postoje teorije da je to zato što su jahač i konj napravljeni odvojeno, i kasnije spojeni u jedan spomenik. S druge strane, najčešća vrsta konja u to doba bili su malo veći poniji, a možda je car namjerno prikazan malo većim kako bi se naglasila njegova dominantnost. Konj je oduvijek bio simbol moći i važnosti osobe koja sjedi na njemu. Podizanje ruke tumači se na više načina, jedna je teorija da se car obraća vojsci nakon bitke – pozdrav koji se nazivao adlocutio, ili građanima Rima, a druga da diže ruku u gesti milosrđa. Ruka je ispružena u blagom pokretu, palac nije podignut ni gore ni dolje. U prilog drugoj teoriji govori činjenica da je Marko Aurelije ostao zapamćen kao vladar koji nije volio prerano ulaziti u nasilne sukobe. Prikazan je bez oružja. Navodno se pod prednjom desnom nogom konja koja je podignuta nalazio poraženi barbarski kralj ili ratnik, kojem je car podizanjem ruke poštedio život. Konj, ispružena ruka i položaj govore o Marku Aureliju kao uspješnom vojskovođi. Odjeća i frizura govore o carevoj filozofskoj prirodi. Brada je u to doba bila grčka moda koju je pokrenuo Hadrijan, ali brada Marka Aurelija nije prikazana zbog mode, već kao znak obrazovanog čovjeka. Odjeven je jednostavno, u kratku tuniku, dugi ogrtač i sandale grčkog filozofa. Takva odjeća je prikazana i na jednom drugom spomeniku iz tog doba, koji također prikazuje cara filozofa. Spomenik je tijekom vremena obezglavljen pa je teško odrediti koga točno prikazuje, ali vjeruje se da se također radi o Marku Aureliju. Na licu nema bora, a kosa mu je bujna, što znači da je vjerojatno bio prikazan mlađim nego što je bio u trenutku kada je kip napravljen. Nedostatak grimase i bora govori nam kako je car bio voljen u narodu i vjerojatno je zato idealiziran u prikazu. Važno je istaknuti nedostatak simbola koji bi naglašavali vladarevo božansko podrijetlo, poput malog Kupidona prikazanog uz nogu spomenika cara Augusta. Nedostatak takvih simbola govori o tome da je Marko Aurelije imao skromnije mišljenje o sebi, i da nije djelovao samo zbog želje za vlastitom ili obiteljskom slavom.

Zapisi iz kasnog razdoblja carstva kažu da su postojale 22 konjaničke skulpture u Rimu, ali preživio je jedino spomenik Marka Aurelija. Prvotna pozicija spomenika je nepoznata poput njegovog autora, ali postoje nagađanja da se mogao nalaziti na Forumu ili na trgu Piazza Colonna gdje se nalazi Stup Marka Aurelija. Od 8. stoljeća nalazio se u Lateranskoj Palači, a 1538. je premješten na trg Campidoglio, gdje je postavljen na novi pijedestal koji je napravio Michelangelo. Kontrast savršeno proporcionalnog trga i masivnog spomenika savršeno je pri-donosio doživljaju djela. Spomenik je preživio 17 bombaških napada na Rim, ali danas se na trgu nalazi vjerna replika, jer je original zbog atmosferskog oštećenja restauriran i premješten u Kapitolske muzeje.

Spomenik nije doživio sudbinu ostalih brončanih spomenika iz doba starog Rima koji su rastaljeni kako bi se od njih napravilo oružje, crkvena zvona ili novi spomenici za katoličke crkve, jer se u srednjem vijeku pogrešno vjerovalo da se radi o spomeniku cara Konstantina, zaštitnika kršćanstva. Kasnije je također pogrešno iden-tificiran kao rimski vitez Markus Curtis, koji je spasio Rim od uništenja tako što je sa svojim konjem skočio u provaliju koja se otvorila na središtu Foruma u doba starih kraljeva, a smatralo se i da se radi o Teodoriku Velikom, Ostrogotskom kralju. Tek je u 15.stoljeću identificiran zahvaljujući portretu Marka Aurelija na starim novčićima. Kao jedini preostali očuvani konjanički spomenik iz starog Rima, imao je veliku važnost za daljnji razvoj umjetnosti, posebno u renesansi kada je probuđena svijest o važnosti pojedinca i pokrenuto nastojanje da se usavrši relistični prikaz tijela. Također, svjedočio je vještini rada u bakru koju su posjedovali tadašnji umjetnici. Tako je postao inspiracija za dva značajna djela konjaničke skulpture, Donatellovu ‘Gattamelatu’ u Padovi i Verrocchiov ‘Colleoni’ u Veneciji. Mnogi vladari kasnijih razdoblja su svoje spomenike podizali po uzoru na spomenik moćnog cara Marka Aurelija.

Još u doba renesanse umjetnici su cijenili antičku umjetnost i mnogo su toga preuzeli od antičkih uzora. Danas još jasnije možemo vidjeti vrijednost spomenika Marka Aurelija i njegov značaj u umjetničkom, so-ciološkom, povijesnom i političkom smislu. Pa ipak, u srednjem vijeku je prevelik broj ovakvih spomenika uništen, djelomično zbog potrebe za materijalom, ali i jednim dijelom zato što su prikazivali poganske careve i generale, mučitelje kršćana koji su postali većina, što im je dalo moć uništenja spomenika svojih mučitelja. Nitko ne osporava činjenicu da su mnogi prvi kršćani bili mučeni i ubijani u arenama zbog svoje vjere, i da je to bilo pogrešno, ali znači li to da su njihovi nasljednici smjeli uništavati umjetnička djela, i to ne samo njih, nego i priče koja su ta djela trebala prenjeti budućim naraštajima o ljudima koji su bili ovdje prije nas. Danas, nakon što je prošlo preko dvije tisuće godina, kršćani su prihvatili progone rimskih careva kao mračni dio povijesti, i nikome ne pada na pamet maknuti spomenik Marka Aurelija ili druge spomenike starog Rima sa ulica. Pa ipak, priča se ponavlja. U Ukrajini su prosvjednici čekićem razvalili Lenjinov spomenik, i fotografi-rali se pokraj ostataka. U Širokom Brijegu je prilikom iskopavanja masovne grobnice raskomadan spomenik antifašistima, bez da je prethodno ispitano hoće li ga biti moguće obnoviti. U Španjolskoj je donesen Zakon o povijesnom sjećanju, prema kojem svi spomenici u čast diktatorskog režima moraju biti uklonjeni. U Gru-ziji je spomenik Staljinu prvo nenajavljeno premješten s glavnog trga u dvorište muzeja, a nekoliko godina kasnije, kada se promjenila politička klima, ponovno vraćen. U Turkmenistanu je novi predsjednik naredio rušenje tornja na čijem se vrhu nalazi kip bivšeg diktatora Nijazova. U Ukrajini je premijer Orban odlučio ukloniti spomenik velikom pjesniku Attili Józsefu, zato što se ‘‘spomenik osobe koja je bila marksist ne smije nalaziti pred parlamentom’’. Ovi slučajevi su vrlo različiti po okolnostima, ali svi su se dogodili u zadnjih 10 godina, i svi uključuju uništa-vanje ili premještanje spomenika. Ne želim reći da Ukrajinci nemaju pravo na pobunu protiv vlade, da je očuvanje spomenika važnije od istine o ubijenim ljudima, ili da određeni diktatori nisu činili velike zločine. Pa ipak, kada pogledam u budućnost, zapitam se što će biti kada ponovno prođe tisuću i više godina, i kada događaji vezani uz te spomenike također postanu samo sjećanja na mračni dio svjetske povijesti. Unatoč bolnim pričama koje sada nose, oni su ipak umjetnička djela, koja svjedoče o sposobnosti svojih autora i pričaju priče o našoj prošlosti koja je stvorila sadašnjost u kojoj živimo. Marko Aurelije, Staljin, Franco,Nijazov, svi su oni bili diktatori, koji su svrgnuti ili su umrli, a priče su napisali pobjednici.Smatram da umjetnička djela poput spomenika trebaju ostati tamo gdje su prvotno postavljena, jer i njihov položaj doprinosi priči koju čuvaju. Kad god pogledam neki spomenik okrutnosti, diktature ili ubijenih ljudi, sjetim se da ne smijemo dopustiti da se nešto takvo ponovi. Skrivanjem spomenika u muzeje ili namjernim ili nenamjernim uništavanjem nećemo izbrisati nepravdu, nego upozorenje. Kao što nam je danas žao zbog spomenika koji su uništeni ili izgubljeni u srednjem vijeku, vrlo je moguće da će nam u budućnosti biti žao zbog nepravde koju sada nanosimo umjetnosti i povijesti. Čini se da još uvijek nismo naučili učiti na greškama iz prošlosti, i zbog tog možda stvaramo neke nove greške, na kojima će učiti nove generacije.

Petra Grubišić, 12.2.2014.

Literatura

H.W.Janson: Povijest umjetnostiD. Strong: Roman Art

Dr Neil Faulkner: Propaganda in the Roman EmpireKirsten Hower: Augustus and Marcus Aurelius:Two Men, Two Statues, Two Different Types of Rulers of RomeTom L. Freudenheim: Sometimes Two Is Better Than One

www.saylor.org: Equestrian statuewww.biography.com: Marcus Aurelius