NADBISKUPIJSKA KLASIČNA GIMNAZIJA"DON FRANE BULIĆ"

SPLIT

priredili sjemeništarci

Mentor: prof. Tonita Popović

1

MATURALNE KARTICE IZ HRVATSKOG JEZIKA

šk. god. 2005./2006.

Split, svibanj 2006.

2

1. KARTICA: 1. Druga moderna; 2. Ivan Gundulić; 3. Sintaksa

1. Druga moderna (od 1952. - 1968.)

Književnost je u doslovnom smislu bila sluškinja politike. Kao odgovor na takvo stanje postupno se uvode razne promjene. U tom je smislu važno izlaganje O našoj kritici što ga je 1949. održao u Zagrebu Petar Šegedin na Drugome kongresu književnika ondašnje države. Od 1952. hrv. književnost se vraća svomu prirodnom tijeku, u skladu s tradicijom i europskim književnim smjerovima. Promjene je donio ponajviše književni naraštaj Krugovaša, nazvan prema časopisu Krugovi. Pojavili su se 1952. pa se ta godina drži iznimno važnom u hrv. književnosti. Naraštaji i časopisi u ovom razdoblju presudni su za periodizaciju hrv. književnosti. 1952. započelo je razdoblje koje je nazvano Drugom modernom zbog nekih srodnosti s Modernom, zbog usmjerenosti na europsku i svjetsku književnost. Glavni urednik Krugova je Vlatko Pavletić. Ističe se načelo ˝stvaralačke slobode˝, suprotstavljanje uvjerenja i zauzima se za sve što je 'novo'. Krugovi su dakle izvukli hrv. književnost ispod socrealističke koncepcije, te uspostavili komunikaciju sa svijetom. Najviše je bilo zavičajnih pisaca (Kaštelan i Pupačić). Oko Krugova su se okupljali: Nikola Miličević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Josip Pupačić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić. Osim Krugova postojali su i drugi časopisi: Republika, Kolo, Revija, Razlog, Forum… Nakon Krugova izlazi časopis ˝Razlog˝ (1961.-1969.). Urednici su bili: Vlado Gotovac, Milan Mirić, Igor Zidić, Ante Stamać i Vjeran Zuppa. Okupljao se uglavnom naraštaj rođen u godinama od 1936.-1941. Razlog je časopis mladih za književnost, umjetnost i kulturu, te promiče poeziju i esejistiku. Još je nazivano pjesništvom šezdesetih i filozofskim pjesništvom, jer izjednačuje književna i filozofska nastojanja.

2. Ivan Gundulić - Dubravka, Osman

Svoje književno djelovanje započeo je još u mladosti pisanjem ljubavnih pjesama i preradom talijanskih mitoloških drama. Od deset melodrama, koje je napisao samo su četiri očuvane: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Diana i Armida. Njegovo prvo tiskano djelo, u Rimu su Pjesni pokorne kralja Davida. Tema je uzeta iz biblijske knjige Psalmi i govori o sedam pokorničkih psalama kralja Davida. U Veneciji tiska religioznu poemu Suze sina razmetnoga u kojoj govori o problematici ljudskog grijeha i Božjeg opraštanja. Tema je ponovno uzeta iz biblijske pripovijesti o Izgubljenom sinu iz Lukina Evanđelja.

DUBRAVKA

Poznat je i po svojoj pastirskoj igri Dubravka izvedenoj u Dubrovniku. Sastoji se od tri čina. U njoj svečano pokušava opisati ljepotu, mir i slobodu. Zaplet je stvoren nakon što su Dubravku suci dodijelili starom, ružnom, ali bogatom Grdanu. Rasplet je izveden tako što je bog Lero vratio Dubravku Miljenku. U završnici se izvodi himna slobodi vrlo poznata i dan-danas:

3

O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,uzroče istine od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi,ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti...

4

Cijela ova igra ima alegorijsko značenje. Dubrava označava Dubrovnik, a Dubravka slobodu Dubrovnika i njegove vlasti. Dubravkom se ženi Miljenko, alegorija dubrovačkog plemstva. Grdan je simbol obogaćenog sloja Dubrovčana koji se ženidbom za plemkinje pokušavaju domoći vlasti. Gundulić je iznio dvije vrlo bitne stvari u Dubravci:

1. Da se slobodna država zasniva na zdravom i istinitom braku, porodici i ljubavi.2. Da svaka država, u kojoj srebro i zlato vrijede više od poštenja, propada.

OSMAN

Odlučio se na prevođenje Tassovog ''Oslobođenog Jeruzalema'', u to vrijeme u Dubrovnik dolazi vijest o porazu turske vojske kod Hoćima u Poljskoj usprkos velikoj brojčanoj pomoći Turaka. Poradi pobune Janjičara, pobune u Carigradu, te smrt sultana Osmana kojega su ubili pobunjeni Janjičari. Ovi događaji će ga potaknuti da odustane od Tassovog epa i da počne stvarati djelo Osman. U djelu on ne prikazuje i ne izdvaja neke događaje, nego cijelu propast turske moći. Ep je ispjevan u dvadeset pjevanja, ali su 14. i 15. ostali nedovršeni, vjerojatno zbog Gundulićeve smrti. Tek je Mažuranić uspio završiti ta dva pjevanja iako su mnogi pokušavali isto i prije njega. Nekim teoretičarima, on je nejedinstven, dok drugi ističu njegovu tematsku cjelovitost. On je također iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, i o tursko-građanskim ratovima. Odlikuje se poetskom uspjelošću ključnih epizoda.

5

Ah, čijem si se zahvalila,tašta ljudska oholasti?Sve što više stereš krila,sve ćeš paka niže pasti!

Vjekovite i bez svrhenije pod suncem krepke stvari,a u visocijeh gora vrhenajprije ognjen trijes udari.

Bez pomoći višnje s nebisvijeta je stavnos svijem bjeguća:satiru se sama u sebisilna carstva i moguća.

Kolo sreće uokolivrteći se ne pristaje:tko bi gori, eto je doli,a tko doli, gori ostaje.

Sad vrh sablje kruna visi,sad vrh krune sablja pada,

sad na carstvo rob se uzvisi,a tko car bi, rob je sada.

Proz nesreće sreća iznosi,iz krvi se kruna crpe,a oni kijeh se boje mnozi,strah od mnozijeh i oni trpe.

Od izdajstva i od zasjedaograđena je glava u cara,a u čas se zgoda ugledaod ke ne bi pametara.

O djevice čiste i blage,ke vrh gore slavne i sveteslatkom vlasti pjesni dragesvijem pjevôcim naričete,

narecite sad i menikako istočnom caru mladusmrt vitezi nesmiljenidaše u svom Carigradu.

6

U prvih 36 stihova govori se o ljudskoj pohlepi i prevrtljivosti ljudske slave, a tu je i invokacija.

3. Sintaksa

(Grč. slaganje, uređivanje). Već A. V. Tkalčević piše skladnju ilirskog jezika.

Sintaksa je lingvistička disciplina koja proučava rečenično ustrojstvo, u njoj se opisuju pravila o slaganju riječi u spojeve riječi i rečenice, a rečenice u složene rečenice i tekstove.

Sintaktičke jedinice su riječ, spoj riječi (sintagma) i rečenicaRiječ: donja granica sintakseRečenica: gornja granica sintakse

Riječ je glavna sintaktička jedinica koja sama ili zajedno s drugim riječima može tvoriti rečenicu.

Sintagma je sintatička jedinica sastavljena od najmanje dviju punoznačnih riječi koje su međusobno povezane. (Ante, nevolja đačka)

Rečenica je osnovna sintaktična jedinica u gramatičkoj organizaciji jezika kojom se izriče obavijest. (Večeras neću učiti). Temeljni pojmovi rečenice su: iskaz, izričaj, izreka ili rijek = termin je koji označuje obavijesnu i sadržajnu završenost rečenice.

Diskurz – ukupni zbroj rečenica kojima je ostvaren priopćajni, promišljeni kontakt.

Tema je element iskaza, onaj dio koji ima početno obilježje. Rema je obavijesni dio rečenice kojim se izriče nešto novo i nepoznato.

Rečenice po ciljnoj usmjerenosti: izjavne rečenice (izriče se neka obavijest ili misao; izgovara se neutralnom intonacijom, a u pisanju se to

ostvaruje točkom) upitne rečenice (nešto se pita; u govoru je obavezna upitna intonacija, a u pisanju upitnik) usklične rečenice (naglašavaju neku osjećajnost, zapovijed ili želju; u govoru se očituje usklična intonacija, a

u pisanju uskličnik) prema tome je li rečenica iskazuje da nešto jest ili nije razlikujemo dvije vrste: jesna (potvrdna) i niječna

rečenica

Gramatička svojstva rečenice: članjivost (mogućnost rastavljanja na sastavne dijelove) modalnost (ono što je izgovoreno može biti stvarno i nestvarno, moguće i nemoguće, željno ili zahtjevno) ciljna usmjerenost (da li je rečenica izjavna, upitna, usklična ili usklično-upitna) obavijesno ustrojstvo (tema i rema)

Rečenica kao sintaktička jedinica može se opisati kao cjelina kojoj je središte predikat, i dijelovi su joj predikat, subjekt, objekt i priložne oznake. S obavijesnog gledišta rečenica se naziva iskaz, i njeni dijelovi su tema i rema. Tema - manje obavijesni dio, rema - najobavjesniji dio (To su svemoćne ruke. To su – tema, svemoćne ruke – rema). Sadržajnim se ustrojstvom rečenice izriče radnja, zbivanje ili stanje, a dijeli se na izjavne, upitne i usklične.Tekst je sve ono što je izgovoreno ili napisano kao cjelina. S komunikacijskog gledišta tekst je ukupnost rečenica logički i gramatički organiziranih radi prenošenja obavijesti. S gramatičkog gledišta govorimo o diskurzu, jezičnoj jedinici većoj od rečenice. Osnovna obilježja diskurza su: povezanost dijelova (rečenica); smisaona povezanost; jezična dovršenost. Diskurzom se bavi lingvistika diskurza.

Prema načinu povezivanja rečenice u jedan kontekst određujemo i tipove vezanog teksta. Raspravljanje je način pisanja koji lančanu vezu međurečenica ostvaruje raspravljanjem o nekim pojmovima i pojavama. Prethodna je misao uvijek uzrok sljedećoj rečenici, a bitan je logički slijed.

Pripovijedanje je način pisanja koji također koristi lančanu vezu među rečenicama, ali ovdje vrijeme ima bitnu ulogu za otkrivanje priče. Tu se podrazumijeva postupnost i dopuna u izlaganja onoga o čemu se piše. Opisivanje je način pisanja koji se služi usporednom vezom među rečenicama. Opisivani predmeti i pojave stavljaju se jedni pokraj drugih u vremenu koje ne teče. Postoji statičko i dinamičko opisivanje.

7

2. KARTICA: 1. Protorealizam; 2. Boccaccio: Dekameron; 3. Morfem

1. Protorealizam ili Šenoino doba

Razdoblje od ilirizma do realizma. Početak 60-tih godina u Hrvatskoj obilježen je u političkom pogledu vrlo važnim događajem: ukidanje Bachova desetogodišnjeg neoapsolutizma, što je nakon saborskog zasjedanja 1861. omogućilo pokretanje, odnosno oživljavanje novih političkih stranaka. Dolazi do Austro-ugarske nagodbe 1867. god. i Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. god.Hrvatska je književnost na početku 60-tih godina proživljavala ozbiljnu krizu. Stari je naraštaj pisaca prestao pisati, a od njih su jedino ostali aktivni Mirko Bogović i Ivan Trnski. Posebno mjesto u ovom razdoblju zauzima dramska, odnosno kazališna književnosti.

MIRKO BOGOVIĆ – urednik je Nevena, najvažnijeg časopisa u vrijeme apsolutizma. Napisao je tri povijesne drame: Frankopan; Stjepan, posljednji kralj bosanski; te najpoznatija – Matija Gubec. Cijelom je tom razdoblju dao pečat August Šenoa, u čijoj su sjeni doslovno ostali svi njegovi suvremenici: i pjesnici, i prozaisti, i kritičari.

AUGUST ŠENOA – Bio je žurnalist, feljtonist, urednik (uređuje časopis Vijenac), pripovjedač, dramaturg zagrebačkog kazališta (forsirao je slovensku i francusku dramu ističući potrebu za realističnim kazalištem i smatrajući da kazalište treba odgajati puk), predsjednik matice hrvatske ali iznad svega je bio glorifikator Zagreba. On otvara novu eru u hrvatskoj književnosti. Pojava Šenoe je označila potpuni prodor hrvatske umjetnosti riječi u široke čitalačke mase kao i oformljenje prvog estetskog književnog kanona u književnoj literaturi. U svome programskom tekstu "Naša književnost" zalaže se za realističko pripovijedanje.Šenoa je svojim književnim radom pridonio razvoju hrvatske novelistike, romana, dramske književnosti i feljtona. Poznavao je više stranih jezika, te se bavio prevođenjem. On se smatra prvim tvorcem hrvatske čitateljske publike. Komedija: Ljubica.

Romani: Zlatarovo zlato, Čuvaj se Senjske ruke, Seljačka buna, Diogeneš, Prosjak Luka, Kletva (dovršio I. G. Tomić)Pripovijesti i novele: Ilijina oporukaUz to je još priredio: Vijenac izabranih pjesama hrvatskih i srpskih, Antologiju pjesništva hrvatskoga i srpskoga, narodnoga i umjetnoga.

Do smrti je uređivao središnji hrvatski časopis za književnost Vijenac u kojem je objavljivao i svoje pjesme, novele, romane i feljtone. Iscrpljen javnim i književnim radom, razbolio se nakon potresa 9. studenog 1880., gdje je i umro sljedeće godine.

2. G. Boccaccio - Dekameron

On je talijanski pjesnik i humanist. Najveći dio života provodi u gradu Firenza. Stvara u doba humanizma pišući na talijanskom i latinskom jeziku. Između ostalog piše nekoliko ljubavnih romana u stihu ili prozi kao i biografiju Dantea. Glavno djelo mu je Decameron. Naziv djela dolazi od grčke riječi deka-neron = deset dana. Tema djela je: tjelesna ljubav, stjecanje bogatstva, izrugivanje ljudske gluposti, izrugivanje religioznog licemjerja. Galerija likova je iz svih društvenih slojeva. Svojim djelima probija led srednjovjekovnih predrasuda, tj. nagovještava slobodu shvaćanja. Njegove novele imaju karakterističan izraz, zanimljivu fabulu, skladnu kompoziciju, odmjeren stil. SLIČNOSTI S DANTEOM: Budući da obožava Dantea i njegovo djelo, očituje se sličnostima; uvod počinje pisati u 35. godini, napisao je stotinu novela, uvodi deset pripovjedača, simbolika brojeva, priče ujedinjuje po danima, kao Dante po krugovima. Naglašava da je srednjovjekovna književnost izražena u alegorijama i vizijama, a novo doba pokazuje zanimaciju za zemaljsko, realistično i istinito. Svojim stvaralaštvom želi nasmijavati i zabavljati čovjeka, želi mu i pomoći da prevlada životne poteškoće i hedonizam. Njegove novele sadržavaju etičku poruku. Piše narodnim jezikom i ima obilježja usmenog pripovijedanja, a kao izraz kritičnosti služi se porugom i satirom.

DEKAMERON

Naslov djela (Il decamerone) znači knjiga deset dana jer je knjiga, koja ima stotinu novela, podijeljena na deset dana. Tih stotinu novela različitog su sadržaja i tona, ali ih u jedinstvenu cjelinu povezuje okvirna priča (tzv. uokvirena novela) koja govori o Firenzi godine 1348. Sedam djevojaka i trojica mladića bježe iz kužnoga i umirućeg grada na posjed u okolici. Da im brže prođe vrijeme dogovore se da će svaki od njih svakoga dana ispričati po jednu priču. Svaki je dan osim prvog i devetog posvećen određenoj temi koju određuje kralj ili kraljica. Tako se u drugom danu

8

pripovijeda o hirovima sreće; u trećem o ostvarenim, pretežno ljubavnim željama; četvrti dan sadrži uglavnom tragične zgode; peti pripovijeda o ljubavima koje svršavaju sretno nakon mnogih nezgoda; šesti je posvećen brzim i duhovitim odgovorima; sedmi podvalama što ih vrše spretne žene; u osmome ponovno se govori o šalama i podvalama u kojima stradavaju glupani ili muževi rogonje; a deseti, zaključni dan obuhvaća novele o velikim i plemenitim djelima. Dvije su bitne teme Boccaccijeva djela: ljubav i inteligencija. Od srednjovjekovne koncepcije udvorne ljubavi malo je što ostalo. Boccaccio pokazuje ljubav na svim razinama uključujući i seksualnu komponentu po čemu ga mnogi pamte.

U Dekameronu se proslavljaju slobodni, nesputani, univerzalni ljudi preporoda koji ruše okove i tabore srednjega vijeka, a stradavaju, izloženi bespoštednoj satiri i smijehu, robovi predrasuda i gluposti. Boccaccova etička poruka ogleda se u veličanju svega ljudskoga, spontanoga i prirodnog te u slobodnom, oslobađajućem smijehu nad hipokrizijom i lažnim moralom, osobito u nagonskom životu i u lažnoj čistoći mnogih redovnika i redovnica njegovog vremena. Iz ovog djela razvio se pojam hedonizma, tjelesnog uživanja. Boccacco je majstor u građenju novele: one su bez digresija i općih mjesta, zapleti su neočekivani, a karakteristična je dvostruka poanta, gdje druga posve izvrće prvu. Osim toga Boccaccio je stvorio preglednu galeriju psihološko uvjerljivih likova iz svih društvenih staleža od kraljeva, vlastele, svećenika preko pučana, zanatlija, obrtnika do nevjernih žena, naivnih muževa, varalica i lopova.

Naziv djela - Dekameron je najveće Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke proze, nastalo između 1348. i 1351. Sama riječ Dekameron je talijanizirani oblik grčkih riječi deka hemeron što znači deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.

Kompozicija i stil - Iako se može učiniti da je Dekameron, zbog skladne strukture i učestalosti broja deset, sastavljen u srednjovjekovnoj tradiciji simbolike brojeva, njegove tematske odrednice okupljene oko ljubavi, fortune i inteligencije pripadaju složenom razdoblju premještanja i preoblikovanja misaonih sustava koji su organizirali dugu povijest srednjeg vijeka. Makar Dekameron ima sto novela, taj broj sto, za razliku od Božanstvene komedije, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, nema nikakvu simboliku. Pojedine novele imaju moralistički uvod i zaključak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj novele imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuća i temeljnih značajki piščeve slike svijeta. Radnja se inače odvija u dva tjedna, ali subota i nedjelja se preskaču iz vjerskih razloga, pa se novele pričaju samo u deset radnih dana. Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svakodnevna literatura.

Nadahnuće i tema - Boccacciov je pripovjedni svijet, posebice kad su posrijedi novele iz firentinskog života, sastavljen od motiva svakodnevnice, odakle je on, na temelju životnog iskustva i životne i bujne firentinske sredine preuzeo i umjetnički oblikovao mnogobrojne anegdote i kazivanja, prostore i likove, , a nadasve slobodan i otvoren mentalitet trgovačkog staleža. U Dekameronu dominiraju zemaljske ljudske sudbine koje uveliko pripadaju kasnom srednjem vijeku. Boccaccio je u Dekameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazujući svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojbenog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu. On shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne prikazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. Bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti. Boccaccio započinje pripovijedanje moćnim realističnim opisom tragične pošasti crne kuge koja je harala u Firenci 1348. (str. 27, 31). Ali pjesnikova reakcija na strašan događaj nije, kao što bi se u ono doba moglo očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života, već naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode. Likovi - On zamišlja da se u opustjelu gradu, u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladića: Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojčica koju muči žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zbog uzvraćene ljubavi. Pripovijedanje u prozi u predrenesansi - Budući da pripovijedanje u prozi nije u to doba odviše cijenjen način književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stječe status književnog motiva, ne čudi da je Boccaccio još neafirmiranom žanru novele namijenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetičkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak. Žanrovska obilježja - Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopće, upućuje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su četiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je već tada označavala pripovijetku uopće. Druga je priča, vrsta vezana uz kraće komične pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je označavala kraći tekst u kojem se alegorijski i pomoću usporedbe iznosi neki moralni i poučni sadržaj, i, naposljetku, pripovijest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.

9

Prethodnici - Iako se kraći prozni oblici mogu naći već u antičkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala prava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljećima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema različita podrijetla, od antike, preko istonjačkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. Najznačajnija djela prije Boccaccia su : Priče o drevnim vitezovima, Knjigu sedam mudraca i Dolophatos koji je strukturom, zbog okvirne pripovijesti, nalik Dekameronu. Međutim najznačajnija zbirka talijanske pripovjedne proze prije Boccaccia je Novellino odnosno Stotinu drevnih novela nepoznatog autora u kojem se nalazi stotinjak pripovijetki koje se odvajaju od srednjovjekovne tradicije i prikazuju građanski komunikacijski ton. Sljedbenici - Boccaccio je zarana stekao sljedbenike, a najvažniji i najpoznatiji su Giovano Fiorentino koji je napisao zbirku Glupan, Masuccio Salernitano sa zbirkom Novellino, Geoffrey Chaucer - Canterburyske priče i Cervantes – Novele na primjer. Tako je Boccaccio zahvaljujući Dekameronu nedvojbeno ključna figura u oblikovanju europske tradicije pripovjedne prozne književnosti.

10

Boccaccio nije imao velik utjecaj na hrvatsku književnost.

Kratak sadržaj:Upravo otvoreni stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.

Dan prvi, uvodFirencu, najljepšu od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je počela u istočnim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan liječnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuđeni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijedećim imenima: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su također odlučile da odu iz grada(34). Prije nego su pošle odlučile su da im treba muškarac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella došli Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima.

Tema : Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkviLikovi : Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo. Misao : Unatoč svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer ćemo tako lakše prebroditi probleme.

Dan prvi, novela prvaSer Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. . Lijećnici mu govore da će uskoro umrijeti(42). Braća se uplaše što će sada, jer mu nijedan fratar neće dati odrješenje jer je užasan čovjek i neće ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a onda bi narod napao braću i možda ih čak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveće počasti, a narod ga počne štovati kao sveca(49).

Tema : Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnostLikovi : Ser Ciappellettina, notar nije išao u crkvu, ubijao je i zalazio u krčme, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), braća Firentinci, Musciatto Franzesi, BurgunđaniMisao : Bogu zapravo nije važno da li se mi molimo preko dobrog ili zlog čovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, što se može zaključiti iz posljednjeg ulomka novele.

Dan drugi, novela trećaGospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer preobućenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.

Tema : Rasipnost troje braće i ljubav Allesandra i princezeLikovi : Allesandro(60), troje braće, princeza(62), papa, princezina pratnjaMisao : U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim mogućnostima, a sreća će nam se kad-tad nasmijehnuti.

Dan deseti, novela petaU hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). Misleći da će u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo uz pomoć čarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103).

Tema : Dianorino obećanje AnsalduLikovi : Dianora, Gilberto, Ansaldo, čarobnjak, slugeMisao : Ako nešto obećamo, onda to obećanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu.

3. Morfem

11

Morfem je najmanji odsječak riječi kojemu je pridružen kakav sadržaj tj. koji ima nekakvo značenje. Dijeljenje riječi na morfeme zove se morfemska analiza riječi.Dijeljenje riječi na morfeme daje odsječke sa značenjem, a dijeljenjem riječi na slogove daje odsječke bez značenja, npr. žen-a = sa značenjem, že-na = nema značenja. Izraz morfema zove se morf, a različiti morfovi služe kao izraz istom morfemu i zovu se alomorfi.Alomorfi jednog morfema mogu biti međusobno, djelomično ili potpuno različiti. Potpuno različiti alomorfi jednog morfema zovu se supletivni alomorfi (npr.: čovjek, ljudi). Uloga alomorfa je da daju gramatičku obavijest jer po promjenama u izrazu morfema saznajemo u kakvim se okolinama morfem našao i kakve je nove gramatičke sadržaje dobio. Isti morfem može biti nositelj različitog sadržaja (npr. i, rec-i = imperativ, konj-i = nominativ množine, glav-i = dativ jednine).Prema tome morf i izraz je triju morfema. Alomorf jednog morfema kojima se pridružuje isti gramatički sadržaj i koji se mogu pojaviti u istoj okolini zovu se dublete (npr. dobroga, dobrog). Riječi se sastoje od dvije vrste morfema od kojih se riječi razlikuju: korijenski i afiksalni morfemi (prednjačiti, izjednačiti / jednač-korijen, ostalo afiksi). Svaka riječ ima korijenski morfem i on sadrži temeljno, leksičko značenje riječi. Korijenski morfem se naziva i leksički morfem. Afiksalni morfemi se sastoje od prefiksa, sufiksa, infiksa i nastavka (npr. paluba, pod-palublje)

3. KARTICA: 1. Lirika; 2. Tolstoj: Ana Karenjina; 3. Sinonimi i sinonimija

1. Lirika

To je pojam u staroj Grčkoj koji je bio vezan uz glazbu, a u Rimu ovaj izraz povezivan je s dugim stihom. U srednjem vijeku pojam lirika nestaje jer se tu glazba povezuje s ugodom, zabavom, požudom i svim što je grešno. Lirika je izraz suptilnih nemira u čovjeku, a to srednji vijek ne želi nego mu je važan život na drugom svijetu. U renesansi i humanizmu nema glazbe kao pratnje već postoji forma koju čine stihovi, strofe, rima, ograničen broj tema itd. Lirika je izraz subjektivnog "ja", našeg doživljaja i viđenja svijeta i stvari. Grci su veličali kult tijela, pa su opisivali ljudsko tijelo kao nešto što se posebno časti. Vjerovali su da poticaj u stvaranju pjesme dolazi izvana (Muze), a mi mislimo da je poticaj u samom čovjeku - inspiracija. Da bi se izrazio, pjesnik vrlo pažljivo bira riječi koje imaju ritam i muzikalnost, važan je i poredak riječi, pauze, ponavljanja, jer pjesma je slika ili pak više slika koje čine cjelinu. Pjesma je igra jezika sa samim sobom. U pjesmi ne smije biti sve rečeno nego ostaje nedovršeno i pjesme su neprevodive. Kompozicija pjesme može biti vanjska i unutrašnja. Vanjska kompozicija pjesme čini grafički prikaz pjesme, a unutrašnja njenu strukturu. Figure se danas još nazivaju i stilska sredstva. Možemo ih podijeliti na: figure dikcije, figure riječi, figure konstrukcije i figure misli.

LIRSKE PJESMEDijelimo ih prema: temi, autoru i oblikuPrema temi pjesme mogu biti: domoljubne, religiozne, ljubavne, misaone, pejzažne, socijalne itd. Prema autoru pjesme mogu biti narodne i umjetničke.Prema obliku pjesme dijelimo na:

1. antičke oblike: anakreontska pjesma, himna, ditiramb, oda, elegija, epitaf i epigram2. romanske oblike: francuski (kancona, rondo, balada), španjolski (romanca), talijanski (sonet, sestina, madrigal)3. Sažeti oblici (aforizam, epigram, epitaf, maksima i sentenca)4. Satirični oblici (satirična pjesma, parodija, travestija)

U lirsko epsko pjesništvo ubrajamo baladu. Balade mogu biti umjetničke i narodne u njima se sjedinjuju elementi epskog, lirskog i dramskog. U baladama se prikazuju ljudska stradanja, čovjekova borba s mračnim silama i imaju tragičan završetak, a fabulu razvija pripovjedač. Ljubavna pjesma je vrsta lirske pjesme u kojoj pjesnik izražava svoje ljubavne osjećaje, ljubav prema voljenoj osobi. U ljubavne osjećaje ubrajamo: divljenje, čežnju, sreću, zanos, ushićenje, razočaranje, patnja itd. Ljubavna poezija je prisutna u svim razdobljima i književnostima svih naroda. Najpoznatiji pisci ljubavnih pjesama su: Vergilije, Petrarca, Sapfa, Dante, Puškin, Goethe, Lamartine. Najznačajniji hrvatski pjesnici su: Hanibal Lucić, Petar Preradović, A. G. Matoš, A. B. Šimić, Dobriša Cesarić, Vesna Parun.

Slobodan stih je vrsta stiha koji se ne temelji na ustaljenim pravilima i po rasporedu rima i strofa. Slobodan stih javlja se u modernom pjesništvu u ekspresionizmu.

Religiozna poezija je vrsta lirske pjesme u kojoj pjesnik iskazuje svoje religiozne misli i osjećaje, te misli i osjećaji vezuju se uz pojam Boga, Sveto Trojstvo i lik Blažene djevice Marije kao i ovih svetaca. Religiozna poezija ima stilske posebnosti, ispovjedni ton, uzvišeni ton i kršćansku simboliku.

12

Domoljubna lirika izražava ljubav prema domovini, zavičaju, vlastitom narodu, njegovoj prošlosti i tradiciji. Posebice je česta u doba romantizma kada se počinju oblikovati moderne nacije.

Socijalna pjesma se nadahnjuje socijalnim temama i motivima. Najčešće teme su socijalna bijeda, nepravda, iseljavanje iz zemlje. Pjesnik suosjeća s patnjama i stradanjima siromašnih - ne osuđuje ih.

Pejzažna lirika je malo kada samo opisivanje i slikanje krajolika. Najčešće u sebi sadrži dublji pjesnikov doživljaj kojemu opis pejzaža daje smisao.

TRADICIONALNI LIRSKI OBLICI

Himna označava pjesmu posvećenu nekomu ili nečemu što čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja, divljenja ili obožavanja. Takvim pjesmama obiluje svaka mitska kultura. Himne bogovima izraz su religioznog odnosa čovjeka prema onom što on smatra apsolutnim. Himna se redovito s mnogo poštovanja obraća onome kome je posvećena, ona teži izvršenom tonu koji se izražava i svečanim polaganim ritmom, a njezin sklop motiva sastoji se uglavnom u nabrajanju i potenciranju osobina onoga kome je himna posvećena te naglašavanju i ponavljanju emocionalnih odnosa pjesnika prema onome o čemu himna govori.

Oda je pjesma uglavnom posvećena nekoj osobi ili nečemu prema čemu se osjeća određena privrženost, ljubav, poštovanje ili neka druga vrsta sklonosti. Grčki pjesnici Pindar (6. st. pr. Kr.) i Alkej (oko 600 god. pr. Kr.), rimski pjesnik Horacije.

Epitaf označava nadgrobni natpis kojim se, kao pjesničkim oblikom, izražava na određen jezgrovit način odnos prema prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Često je duhovit i satiričan, ali sadrži i izvanredne primjere koncizne lirike. Naši su najbolji epitafi zapisi na stećcima.

Epigram je prvobitno u Grčkoj označavao natpis urezan u kamenu, a zatim vrlo kratku, redovito duhovitu i satiričnu pjesmu u kojoj se krajnje sažetim izrazom i neočekivanim zaključkom iznenađuje čitatelj. Grk Simonid (6- 5 st. pr. Kr.) i Rimljanin Marcijal (1. st.)

Elegija je u grčkoj književnosti bila svaka pjesma pisana u elegijskom distihu. U rimskoj književnosti razvila se ljubavna elegija. Međutim, zahvaljujući osobito pjesničkoj zbirci pjesnika Ovidija "Ex Ponto", u kojoj su elegijskim distisima tuga prognanika i čežnja za domovinom, elegija sve više postaje naziv za pjesmu u kojoj se izražava tuga, bol i žaljenje za nečim nedostižnim. Taj osjećajni ton pjesme tako je na posljetku prevladao nad ustaljenim oblikom elegijskog distiha te se danas elegije pišu u najrazličitijim vrstama stihova, pa čak i ritmičkom prozom. Elegijski distih je heksametar i pentametar spojen u dvostih.

Ditiramb je pjesma u kojoj autor iznosi svoje oduševljenje i radost, pjesma u kojoj se slave tzv. životne radosti tonom koji je podignut do zanosa. Nastala je u Grčkoj kao pjesma u slavu boga Dionizija. U početku je imala obredni karakter, oblik dijaloga i narativne umetke koji su je približavali epici, a tek poslije je počela označavati vrstu lirske pjesme.

2. L. N. Tolstoj - Ana Karenjina

Prozvan je Homerom XX. Stoljeća. Pisac je velikih epskih vrsta, tj. društveno-psiholoških i povijesnih romana, među kojima se posebno ističu: Ana Karenjina, Rat i mir, Uskrsnuće. Pripovjedač (novelist): Sevastopoljske pripovijetke, Dva gusara, Tri smrti, Pučke pripovijesti. Dramatičar (Moć tmine, Plodovi prosvjete), publicist (Crkva i država, U čemu je moja vjera), estetičar (Što je umjetnost), pedagoški pisac i učitelj. Prorok iz Jasne Poljane - mislilac, filozof, proučavatelj ruske seoske duše, propovjednik duhovnog preporoda, osobnog, moralnog usavršavanja (samousavršavanja) kojem je cilj - spas duše. Apostol ljubavi - zastupa teorije neprotivljenja zlu silom. On je najsnažniji slikar epohe koja nestaje pri kraju XIX. stoljeća. Tvorac je posebnog svjetonazora pod nazivom tolstojevština.Putuje po Europi (Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, Njemačkoj), upoznaje europsku kulturu. Vraća se 1859. u Jasnu Poljanu i otvara školu za seosku djecu, te postaje učiteljem. Razvija nove pedagoške ideje, i ponovno proučava život ruskog seljaka. Ženi se 1862. kćerkom moskovskog liječnika Sofijom Andrejevnom Bers. U braku se osjeća sretnim. Razvija plodonosnu stvaralačku djelatnost, ali u njemu ne prestaje duhovni nemir. Od 80-tih do 90-tih godina živi u Moskvi, a krajem 1901. teško se razbolio i otišao je na Krim. Iz Krima se vraća u Jasnu Poljanu, proživljava bračnu krizu i nerazumijevanje u obitelji. Godine 1910. napušta obitelj i umire na putu, u mjestu Astapovo (u sobi šefa željezničke postaje). Njegova smrt uzbunila je sav kulturni svijet. Ostao je nenadmašiv po tome što je iznio realistički vjernu sliku ruskog društva i umjetnički uobličio svoje ideje, stvorivši tako romane koji su po snazi epskog zamaha ostali do danas nenadmašivi u ruskoj književnosti.

13

ANA KARENJINA

Organizacija fabule je razvijena na principu ''omče'' ili opisu ljubavi sa preprekama: Aleksej, poslije više godina braka, voli Anu - prepreka: Anina zaljubljenost u Vronskog. Vronski voli Anu - prepreka: Anin brak sa Karenjinom. Ana voli Vronskog - prepreka: sumnja u ljubav Vronskog. Levin voli Kiti - prepreka: Kiti voli Vronskog.

Slikajući život svih spomenutih porodica, Tolstoj će se baviti njihovim odnosima, ekonomskom situacijom, kulturom življenja, društvom u cjelini. U prvom redu:

slika veseli i laki život aristokracije (balovi, bogate trpeze, raskoš u kućama, trošenje novca) slika propadanje sela (zaostalost, neprosvijećenost, bijedu) slika visoku birokraciju.

Tolstoj pokreće mnoga pitanja kroz suočavanja i suprotstavljanja socijalnih pojava i stanja: staro - novo, sretna porodica - nesretna porodica, bogatstvo - bijeda, selo - grad, rad - nerad, ljubav - neljubav.

Ana Karenjina - Junak koji djeluje ekstremno, prelazi dosljedno do kraja onaj put kojim ostali koračaju sa strahom, kompromisima ili licemjerjem. Primjer za taj način likovnog stvaranja je lik i sudbina Ane Karenjine. Ana Karenjina živi sa nevoljenim mužem za koga se udala pod pritiskom svog društva. Živeći sa njim Ana se bori da ne živi sa maskom zadovoljne i sretne žene iako na prvi pogled izgleda da je tako. Veliki prijelom u njenom životu nastaje kad   putuje u Moskvu da pomiri brata i snahu. Tada upoznaje mladog oficira Alekseja Vronskog. U trenutku upoznavanja sa Vronskim dogodila se nesreća, neka strašna smrt: čovjek je pod kotačima vlaka ostao prepolovljen. Već tada Ana je naslutila svoju smrt. U početku ona odbija Vronskog i ne želi imati vezu sa njim, ali upornost Vronskog, a i Anina želja za oslobođenjem tjeraju je na preljub. Tim činom ona se oslobađa i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. Ali zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjećajima i nekada mirna i uvijek stabilna Ana, sada postaje vrlo histerična, posesivna i sumnjičava osoba. U danima koji su dolazili ona se sve više odvajala od svijeta oko sebe i sve više vezivala za Vronskog zbog čega je osjećala sad sramotu sad grijeh. Kad ljubav između Ane i Vronskog postane realnost koju treba ili prihvatiti ili energično prekinuti, Vronski je pokušao da navede Anu da razmisli i odluči, ali je u tim trenucima primjećivao da je u Ani bilo nečega ''što ona nije mogla ili nije htjela sebi jasno predstaviti, kao da je, čim počne govoriti o tome, ona, prava Ana, odlazila nekamo, povlačila se sama u sebe, a na njeno mjesto stupala bi druga, čudnovata tuđa žena koju on nije volio, koje se bojao, i koja mu se odupirala. ''Na zahtjev Vronskog da ostavi muža i sina i zatraži razvod, ona odgovara: ''Ja sam svijesna sve niskosti, sveg užasa moga položaja, ali to nije tako lako riješiti kao što ti misliš''. Ona je u početku sve mogla ali ne i odreći se sina: ''Bez sina za mene ne može biti života čak ni s onim koga volim; a ako ostavim sina i pobjegnem od njega, postupiti ću kao najgora i najnevaljalija žena... ''U sukobu dvaju po moralnim svojstvima različitih ličnosti u Ani Karenjini, bitan je i utjecaj sredine: što je sredina bila surovija prema Ani ona je postajala destruktivnija, i gora ličnost je sve više ovladavala Aninim bićem i tjerala je da se odlučuje za ona rješenja koja su je lagano vodila samouništenju. Posljednja scena u romanu, u kojoj se javlja Ana, je na željezničkoj stanici. Ana je sada duboko poremećena ličnost sa mutnom sviješću o tome da je odlučila ubiti se. Osjećajući se poražena od života i ljudi, pred očima joj se prikazuje slika čovjeka koga je pregazio vlak. Ide prema stanici sa jednom jedinom željom: završiti život kao taj čovjek, baciti se pod vlak s mišlju: ''njega kazniti i izbaviti se od svih i od sebe''.Tematski gledano putovi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romantičnu ljubav iako bi to značilo da treba učiniti grijeh - preljub; Levinov cilj je osnivanje porodice kroz brak, odnosno društveno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem živi grijeh.Neki smatraju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaći svrhu u životu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremećaja uma; Levin pronalazi sklad sa ljudima oko sebe. U Ani vidimo moralni slom gradskog društva a u Levinu Tolstojeve nade za buduću Rusiju.Anu možemo promatrati zajedno sa Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnosa rađanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer su one dobre žene i majke prije svega. Ana smatra seks kao osobno zadovoljstvo i boji se imati još djece sa Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti to zadovoljstvo.

Aleksej Aleksandrovič Karenjin - Karenjin je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je važnije što će drugi govoriti o njegovom braku nego njegova vlastita sreća. On je kontrastan lik

14

Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegovo kršćanstvo slabi te postaje lak plijen Lidije Ivanovne, žene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina blizu sebe i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete.Ako Tolstoj kao važnu figuru bira pretežno negativan lik, onda ga pokazuje kao ličnost relativno krutu, pravolinijsku, konvencionalno sputanu. Ali on ga dovodi u situacije koje će uzdrmati ovu prividno bezizlaznu konvencionalnu životnu osnovu, iznuditi nove probleme i time pokrenuti lik. To je najjasnije upravo u Karenjinovom slučaju. Usprkos svojoj u suštini konvencionalnoj ljubavi prema Ani, uslijed njenog preljuba s Vronskim on biva ljudski još monotoniji. Tek kad stoji pored postelje smrtno bolesne Ane i kad Anine patnje djeluju na njega fizičkom neposrednošću, popuštaju malo ukrućeni elementi njegove ličnosti što automatski djeluju, a u njegovoj pokopanoj ljudskoj jezgri počinje se micati nešto slično životu. Pošto je to suviše slabo da dovede do uspostavljanja novih ljudskih odnosa između njega i Ane, Karenjin ponovo pada u duhovno mrtvilo. Njegove kasnije ''ljudske'' crte samo su još dvoličnost, samo još religiozno maskiranje figurativno mrtvog birokrata.

Aleksej Vronski - Nešto drukčije stoje stvari s Vronskim. U tom čovjeku, koji je često bio nezadovoljan svojim načinom života, a to nezadovoljstvo nikada nije moglo ukazati na nekakav novi ljudski horizont, strast oslobađa življe, dublje ljudske energije. Tolstoj visoko umjetnički pokazuje kako snažno djeluje naročito promjena stvarnih životnih okolnosti u pravcu takvog unutrašnjeg oslobađanja. Ali i ovdje je sputanost plemićkog načina života nadmoćan motiv. Njegovim povratkom u Rusiju počinje obratni proces: ponovno preobražavanje u ljubaznog, korektnog, prosječnog aristokrata čija je velika strast nešto ''ekscentrično'' i organski bez ikakve veze sa suštinom njegovog osjećanja života.Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu sa Anom. On se želi oženiti njome  i živjeti obiteljskim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri u službi vojske samo kako bi bio sa Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što živi s njim. On ne može shvatiti Aninu bol jer je sam ne proživljava. Sa Anom je u tim trenucima teško živjeti. Ali bez obzira na njenu ljubomoru, narav i njene suze, Vronski je i dalje voli, ostaje joj vjeran i ne pomišlja je ostaviti. Ali što se Vronski više vraćao onom što zaista jest, svojoj običnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer upravo je on bio taj koji joj je uskratio da živi kao obična žena. Vronski je svoje pravo na običan i društveni život želio zadržati, ne shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena, obmanuta i izigrana. Osjećajući kako Vronskom postaje navika, teret ili fizička potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila svoj život iz čiste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i život Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je željela da Vronski osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo kako se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje je li to samo odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim životom nakon svega?

3. Sinonimi i sinonimija

Sinonimija je semantički odnos između dvaju ili više leksema koji pripadaju istoj vrsti riječi i imaju različite izraze, a sadržaji im se podudaraju djelomično ili potpuno. Tako npr. ako dvije rečenice imaju jednako sintaktičko i obavijesno ustrojstvo, a razlikuju se samo po tome što na mjestu leksema X iz prve rečenice u drugoj rečenici stoji leksem Y, tada su leksemi X i Y sinonimi. U štampi (X) je objavljeno.U tisku (Y) je objavljeno.Sinonimi mogu biti bliskoznačnice i istoznačnice. Bliskoznačnicama nazivamo one koji su međusobno zamjenjivi samo u nekim kontekstima, zato ih još nazivamo djelomičnim sinonimima, npr. slijepac i ćoro.U hrvatskom jeziku istoznačnice su vrlo rijetke i ograničene su uglavnom na sinonimske parove u kojemu je jednak parnjak hrvatski leksem, a drugi posuđenica (npr. ljekarna - apoteka, tiskara - štamparija, povijest - historija).Leksička norma hrvatskog standardnog jezika propisuje da je u normalnoj stilskoj neobilježenoj porabi dana prednost hrvatskom parnjaku kao što su ljekarna, povijest, tiskara.

4. KARTICA: 1. Diskurzivni književni oblici; 2. Posljednji Stipančići; 3. Područna raslojenost leksika

1. Diskurzivni književni oblici

To su putopis, reportaža, esej, životopis, memoari i dnevnik.

15

Putopis je posebna vrsta proze u kojoj se isprepliću elementi pjesničkog tj. umjetničkog i znanstvenog izražavanja. Putopisac iznosi svoje viđenje krajeva, zemalja, gradova, ljudi, običaja, kulturnih spomenika, povijesnih događaja i osoba. Najpoznatiji hrvatski putopisci su: M. Peić, Antun Nemčić, M. Mažuranić, A. G. Matoš, M. Krleža i Petar Šegedin.

Esej obrađuje teme iz različitih područja života, kulture, umjetnosti i znanosti. Uglavnom se bavi umjetničkim temama (knj. likovi, likovni, glazbeni, kazališni i filmski esej. Esej je simbioza subjektivnog (jer iskazuje svoj odnos, emocije) i objektivnog (jer je sa znanstvenog stajališta). Utemeljitelj eseja je fra. filozof i književnik Michael de Montaigne (1533.-1592).

Dnevnik je vrsta teksta u kojemu pisac zapisuje dnevne događaje, izražava svoj odnos prema njima i iznosi svoje tumačenje događaja i osoba.

Memoari su vrsta teksta u kojemu pisac iznosi svoja sjećanja i uspomene na ljude, događaje, te događaje iz vlastitog života.

Autobiografija je vrsta teksta u kojemu pisac prikazuje svoj život.

Biografija je vrsta teksta u kojemu se prikazuje život znamenite osobe (znanstvenika, umjetnika itd.)

2. Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići

Vjenceslav Novak je najplodniji pisac hrvatskog realizma. Bio je neumoran stvaratelj. Iza sebe je ostavio malu biblioteku knjiga koje je napisao. Romanopisac, pripovjedač kritičar, pjesnik, dramatičar, feljtonist, muzikolog, glazbeni pedagog i prevoditelj ušao je u književnost 80-tih godina (prva pripovijetka Maca objavljena mu je 1881., iste godine kada umire Šenoa) i stvarao je sve do svoje smrti. Ušao je romantičnom pripovijetkom, a završio kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima (U predzorje, Mistični doživljaji u Stinici i dr.). U svom proznom stvaralaštvu prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva (od velegradskog podzemlja preko građanskih salona i sumornih interijera aristokratskih obitelji u propadanju). Otkriva oralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva, psihologijom umjetničkog stvaranja i doživljavanja umjetnosti. Ponirao je u dušu priprostih ljudi prignječenim bijedom i životnim nedaćama, u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu ljudskoga života s naglašenim osjećajima sućuti za ljudska stradanja i patnju. Iz njegovih djela zrači humanost i samilost. Romani su: Pavao Šegeta, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Zapreke, Tito Dorčić. Pripvijetke su: Podgorske pripovijetke, Iz velegradskog podzemlja, Nezasitnost i bijeda, U glib.

POSLJEDNJI STIPANČIĆI

U romanu Novak prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljećima 19. st. Roman prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić, s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. U obitelji Ante i Valpurge Stipančić raste dvoje djece. Sin Juraj i kćer Lucija. Lucija i Juraj nemaju jednak položaj u obitelji. Otac svu skrb i pozornost pridaje sinu Jurju, a Luciju zapostavlja. U Luciji se javlja otpor prema ocu i njegovu pogledu na svijet.

LIKOVI: Valpurga Stipančić, Lucija Stipančić, Ante Stipančić, Jure Stipančić. Gertruda, Vukasović, Valpurgin stric, Artur Domelo de Loewensfeld, Ferdo Scimotti, Fabijan Martinčić, Winter, Andrija Bakovčić, major Bonetti, Martin Tintor, Marija Tintor, Ćolić, poslužavka Veronika, Baltazar Bonifić, Cincar Marko.

GLAVNI LIKOVI: Valpurga, Ante, Lucija i Jura.

SPOREDNI LIKOVI: Vukasović, Ćolić, Martinčić, major Benetti i Martin Tintor.

Opis likova:

VALPURGA - Bila je žena Senjskog patricija Ante Stipančića. Bila je plemenita, po ponašanju sasvim suprotna od njezina muža pogotovo u odnosu prema djeci koju je voljela. Bila je starija, sitna žena. Imala je 46 godina. "Valpurga je imala tamne oči, s nježnim i brižnim pogledom. Valpurga je 1806. godine rodila prvo dijete imena Jura, a 1815. godine rodila je Luciju." Valpurga je nježna i sitna žena s lijepim krasnim očima i sramežljivim smješkom.

LUCIJA - Bila je Valpurgina i Antina kćer. Rodila se 1815. godine. Imala je nesretno djetinjstvo, jer Ante nije uopće mario za njom. Ona je do šeste godine uvijek jela u kuhinji odvijeno od obitelji. U životu je također bila nesretna jer se zaljubila u krivog čovjeka i zato se razboljela, a kasnije je zbog toga i umrla. Po izgledu bila je lijepa djevojka, imala je 22 godine, naoko mnogo mlađa. Njezina bijela, fina koža i ozbiljne tamnosmeđe oči podsjećale su na petnaestogodišnju curu. Pod jasnim zacrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalazi se nježno lice s dugačkim, finim nosom i žarkocrvenim usnicama starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takvim portretom ni ostali dio tijela.

16

ANTE STIPANČIĆ - Bio je ugledan građanin i patricij iz stare porodice koja je u gradskim javnim poslovima još u početku 18. stoljeća slavno sudjelovala. Ante je bio posljednji potomak svoga plemena, a oženio se tek u svojoj 46-oj godini sa Valpurgom, iz porodice starih plemića i senjskih patricija Domazetovića. Ante je bio jedinac, u bogata oca čija su dva velika i jedan mali brod odlazili u sve zanimljive luke. Otac mu je bio Pavlo Stipančić, a majka se zvala Kata. "Kad se vjenčao imao je glatko obrijano široko lice s mirnim očima, povelikim ravnim nosom i dugačkim, no pravilnim ustima odavalo je samosvjesnu glavu koja je, viseći nad visokim i lijepo izraslim tijelom, odavala aristokrata koji naoko ne mari za sav jad i zlobu."

JURA - Rodio se 1806. godine. Imao je sretnije djetinjstvo od sestre Lucije. Njega je otac smatrao svojim nasljednikom. On je u petoj godini znao čitati i pisati, a u šestoj razumio se već u čitanje geografskih karata, znao je sve europske države i njihove glavne gradove, njihov broj stanovnika, znao je imena rijeka, gora i sl. U osmoj godini podučavao ga je uz oca u školskim predmetima pater Bonoventura. S šesnaest godina završio je zaključni ispit s odličnim uspjehom, a dva mjeseca kasnije išao je u Beč na sveučilište prava. U Beču je bio deset godina, kad se vratio kući bio je to čovjek crvena lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo samo iz širokih pleća.

VUKASOVIĆ - Čovjek od 45 godina, impozantne vanjštine, visok, neodgojen, s finom ironijom. Na Vukasovićem licu titrao je gospodski smiješak, dostojanstveni. On se protivio postojećoj vladi i htio je Senj pripojiti građanskoj Hrvatskoj. Dobivao je sve više pristaša i na kraju je pobijedio.

MAJOR BONETTI - Bio je rodom Tršćanin, čovjek od 45 godina, mrka koščata lica, crnih i pronicavih očiju. Od svojih nakana nije pred mladićima odstupao, ni pod kojim uvjetom, u tome je bio i silnik, sudio je baš kao da siječe sabljom. Znao je da može biti takav jer mu je to dopustio položaj u vlasti. Grad ga se bojao, mnogi su bili uvjereni kako bi on mogao i posjeći čovjeka koji bi se usudio suprotstaviti mu se. Bio je neženja, veseljak i rado se kartao, ali je malo pio. Rad s građanima olakšavali su mu i doušnici, među kojima je glavni bio Fabijan Martinčić.

FABIJAN MARTINČIĆ - Bio je propalica, zanemaren čovjek koji ne pita gdje će dobiti groš i zaliti grlo. Išao je uvijek brzo i svojim mesnatim rumenim i plavim nosom zavirio je u svaki kut grada; žmirkajući neprestano svojim vodenim očima, govorio bi nasilno, uvjeravajući i jezikom nešto šuškajući.

MARTIN TINTOR - Bio je mladić neugledan, visok, nespretnih kretanja, od same nevolje gospodski odjeven, široka lica, velika nosa i usta. Sve što je još na tom mladiću bilo pristojnog jest duboko klanjanje i strahopoštovanje onome koji mu je pri dolasku i odlasku poljubio ruku.

SADRŽAJ:- U kući su se nalazili Valpurga, njezina kćer Lucija i sluškinja Gertruda.- Lucija je bila bolesna, pa je majka nije puštala van iz kuće.- Lucija se mnogo ljutila na majku jer je nije puštala izaći, ali je na kraju uvijek molila majku da joj oprosti jer je znala kako ona to čini za njezino dobro.- Valpurga je uvijek mislila na Lucijino zdravlje, a i sama je bila bolesna.- Lucija je zapitkivala majku o svojim precima.- A ona joj je govorila da tada nije bilo siromaštva.- Govorila joj je o biskupu Ćoliću, koji je bio bogati čovjek i svi su ga voljeli, osim Domazetovića i Stipančića.- U ulici gornjeg grada Senja nekada je bila kuća Antea Stipančića i njegovog oca (Pavle).- Ante je puno putovao, a kad se vratio doma zaljubio se u Valpurgu.- 31. 10. počele su posljednje pripreme u Stipančićevu vinogradu.- Gosti su dolazili.- U 3 h počela je prava svečanost.- Ante je obukao plemićku odoru s mačem, a to je bilo zabranjeno.- Nakon toga je došla Valpurga.- Pijani Winter joj je iskazao ljubav, a Ante je odmah skočio i napao Wintera koji je pobjegao.- Tako je završila svečanost.- Jednog dana Valpurga se dočepala Antinih spisa, u kojima piše da je Ante otputovao u Trst radi posla.- Našla je i parnicu od suda za Antu, jer nije smio nositi odijelo s mačem.- Stipančićeva kuća nalazila se na sjeveroistočnoj strani zidina grada.- U njoj su stanovali Ante, Lucija, Valpurga, Jura, te Veronika.- U kuću je uvijek vladao red.- Ante je brinuo samo o Juri, njega je školovao, učio.- Nakon završenog zaključnog ispita s odličnim Ante ga je poslao na sveučilište prava u Beč.- Ante je sinu uvijek slao novac, ali nakon četvrte godine školovanja morao je prodati brod jer nije imao više novca.- Lucija, koja je imala 16 godina zamolila je majku dali može ići na ples.- Ona joj to dopušta, a kasnije i otac.- Na plesu se upoznala s Freidmanom, koji se zaljubljuje u nju.- Očevog imutka je bilo sve manje, ali je i dalje slao novac sinu.

17

- Vukasović je tražio zastupnika koji će s njim ići u sabor.- Tako je došao do Ante koji postaje zastupnik.- Započela je "borba za vlast".- Vukasović je svaki dan dobivao pristaše, ali ih ujedno i gubio.- "Borili" su se protiv Benettija.- Ante se posvađao sa Lucijom i znao je da je loše postupio, ali joj to nije smio reći, pa je za sve okrivio Valpurgu.- Jednom je Lucija slagala ocu, koji joj to nije mogao oprostiti.- Lucija mu se išla isprčati, ali ju je on opet uvrijedio.- Jura je napustio školovanje, a to je potreslo Antu.- Ante je išao kod zelenaša Marka iznajmiti 500 forinti, ali kad mu je Marko rekao da želi svjedoke. Ante je odustao.- Benetti je pozvao Marka na razgovor, a on mu je rekao da je Ante htio iznajmiti 500 forinti.- Benetti je došao do Ante i razgovarali su o Vukasovićevoj politici.- Zatim je Benetti ponudio Anteu mjesto gradskog suca, ali je on odbio.- Drugi je dan Ante poslao svoj govor Vukasoviću i zamolio ga za novac.- Dobio je negativan odgovor, to ga je razbjesnilo i otišao je kod Benettija da mu dade mjesto gradskog suca.- Uz to dobio je i novac.- Jura je odlučio nastaviti školovanje.- Došao je dan izbora zastupnika.- Ubrzo je u dvorani postala galama, a potom i tučnjava, tako da je Benetti pozvao vojsku koja je sve raščistila.- Nakon toga Benetti je prebačen u Gospić, a na njegovo mjesto dolazi Winter.- U obitelj Stipančić stiže dobra vijest: Jura je prošao s odličnim uspjehom, ali ubrzo nakon toga stiže loša: umire Ante.- Jura se vratio kući, ali s jednim prijateljem Alfredom Ručićom kojeg je Lucija odmah zavoljela.- Jura piše pismo Mukiju, da će mu brzo vratiti novac samo da majka proda jednu kuću i da Alfred glumi zaljubljenog sa Lucijom.- Nakon toga poslao mu je novac.- Jura i Alfred otputovali su nazad u Zagreb, a Lucija je neprestano plakala.- Ona i njezina majka su morale prodati kuću i useliti se u jednu sasvim malu.- Lucija je neprestano pisala Alfredu, ali on joj nije odgovarao, pa se ona razboljela.- Majka je sve pokušavala da bi pomogla kćeri, pisala je Juri, ali je on promijenio prezime.- Valpurga je nagovorila Martina Tintora da piše pisma umjesto Alfreda.- Lucija je sve to saznala.- Napisala je još jedno pismo ali ga je dala u sigurne ruke.- Dobila je povratno pismo od Alfreda koji joj piše da je stupio u brak.- Lucijin život je bio pri kraju, umire.- U Senju su nestali svi plemići.- Na Veliki Petak sve su sirote išle prositi, među njima bila je i Valpurga koja je u bijedi preminula.

3. Područna raslojenost leksika

Leksemi općeg hrvatskog leksika razlikuju se po svojoj rasprostranjenosti. Jedne lekseme poznaju i rabe govornici samo jednog djela hrv. jezičnog područja, a druge većina govornika HJ. Po veličini jezičnog područja na kojemu su rasprostranjeni područno ograničeni leksemi dijelimo ih na: lokalizme, regionalizme i dijalektalizme.Lokalizmi su najmanje područno rasprostranjeni leksemi jer su svojstveni jednom mjesnom govoru zbog čega se prepoznaju kao leksičke značajke nekog mjesta (npr. Kadi? Kdi?)Regionalizmi su leksemi karakteristični za većinu govora ili sve govore koji pripadaju istoj jezičnoj skupini, a to znači da ih rabe govornici na području većem od mjesnog govora, a manjem od narječja.Dijalektalizmi su leksemi s najvećom prostornom proširenošću jer su karakteristični za cijelo područje jednog narječja.Hrvatsko jezično područje dijeli se po kriteriju izgovora upitne zamjenice Što. (Ča?, Kaj?, Što?)U hrvatskom jeziku često se pogrešno izjednačava štokavski dijalekt i književni jezik. Štokavski dijalekt ima svoje osobitosti i neke njegove osnovne odlike baza su suvremenom standardnom književnom jeziku.

5. KARTICA: 1. Predrenesansa i humanizam u europskoj književnosti; 2. M. Krleža: Povrtak Filipa Latinovicza; 3. Nepromjenjive vrste riječi

18

1. Predrenesansa i humanizam u europskoj književnosti

Znanstvena otkrića od 13. stoljeća (Kopernik i Galileo) poljuljala su duhovne temelje srednjeg vijeka i usmjerila ljudski život na nove kolosijeke.Probuđeno građansko društvo oslobađa se srednjovjekovnih nadzora i izgrađuje novi pogled na svijet. U čovjeku se budi utjecaj povjerenja u vlastite snage (optimizam, aktivizam i kriticizam). Budi se želja za otpor prema srednjovjekovnom pesimizmu (pasivnosti, dogmatizmu i misticizmu). Humanizam je aktiviranje slobodne ljudske misli i zdravog poimanja života, a ujedno i naglašavanje ljudskog kao polazećeg načela u shvaćanju života i svijeta. Ta i slična razmišljanja potaknula su i umjetnike na snažno izražavanje umjetnosti. Najveći pečat ostavili su talijanski pisci: Dante Alighieri, Francesco Petrarca i Giovanni Boccaccio. Na području likovne umjetnosti Michelangelo i Leonardo da Vinci. Profinjenu psihološku analizu koristili su u svojim djelima Miguel Cervantes i William Shakespeare.I u hrvatskoj se humanizam javlja i to u 15. stoljeću, te je zahvatio neke gradove: Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Trogir i Split. Od pisaca pačat na humanizam su ostavili Marko Marulić, Juraj Divnić, Juraj Šižgorić.

PREDRENESANSA - srednji vijek, 13. stoljeće;- do izražaja dolaze nove svakodnevne stvaralačke potrebe, nova duhovnost, u centar pozornosti dolazi čovjek; - Početak građanskog društva (u gradovima gospodarski centri moći), a gradovi se priklanjaju ovozemaljskim dobrima i zadovoljstvima.

HUMANIZAM - 14. stoljeće; - promiče ovozemaljske ljudske vrijednosti; - temelji se na starogrčkoj i starorimskoj književnosti, tj. stvaralaštvu

2. M. Krleža - Povratak Filipa Latinovića

Krleža je nedvosmisleno tumačio svoje marksističko shvaćanje smisla i funkcije umjetnosti. U tom tumačenju polazi od tvrdnje da je umjetnost društveno uvjetovana, tj. podrijetlo pisca, i smatra da je umjetnost specifičnost ljudske duhovne manifestacije, tj. talent.Isključuje političku angažiranost što dovodi do sukoba na književnoj ljevici 1928., a kulminira 1933. sukobom sa Stevanom Galogažom kada je Krleža napisao članak "Dijalektički antibarbarus". Promatra život i društvo kao povijesno kretanje u sukobima između razuma i gluposti, nezadovoljstva i progresa.

PROZA:Novele - osim poezije 20-tih nastat će i ratne novele skupljene u knjizi "Hrvatski bog Mars" koja se smatra najboljom antiratnom knjigom u eur. književnosti. Ove novele su svjedočanstvo o sudbini i tragediji hrv. naroda od XI. st. pa do Austro-Ugarske. Slika pojedinca je izraz čitavog kolektiva. Junaci nas vode po bolnicama, vojarnama, ratištima i upozorava nas na besmisao ratovanja te progovara o seljačkom fatalizmu, tj. seljacima koji se pokoravaju svojoj sudbini (novele: Baraka pet be, Bitka kod Bistrice Lesne). Osim ovim temama bavit će se i temama iz malograđanskog života i iznosit će niz likova intelektualaca kao bespomoćne i tragične likove malograđanstva. Ostale novele: "Novele", "Hrvatska rapsodija".

Romani - u razdoblju između 30-tih i 40-tih piše romane: "Na rubu pameti", "Banket u blitvi", "Povratak Filipa Latinovicza" koji je ujedno i prvi moderni roman u hrv. književnosti. To je roman bez razgranate fabule, bez klasične kompozicije, ali kompleksne strukture i predstavlja retrospektivu prijeđenog puta u životu jednako opterećenog nizom egzistencijalnih pitanja (proustovska tema). On donosi odlike eur. univerzalnog intelektualca 30-tih. U romanu su ostvarene dvije teme:

a) razrada lika senzibilnog umjetnikab) propadanje društvene klase

Kao sinteza stvaralaštva je roman rijeka "Zastave". Uz ovo piše brojne putopise, polemike, eseje (Izlet u Rusiju, Moj obračun s njima, Vražji otok).

DRAMA:Ne samo da je Krleža puno pisao nego je i o njemu puno pisano. Broj tekstova doseže čak peteroznamenkasti broj i možemo reći da postoji znanost o Krleži, tzv. krležologija. Tekstove tj. literaturu koja govori o njemu možemo podijeliti na dva perioda: vrijeme do 1941. i vrijeme od 1941.

1) 1914.-1927. estetika književnog stvaralaštva.2) 1928.-1941. politika (NDH - hrv. pisac, o hrvatstvu)

19

3) 1941.-1943. rasprave o hrvatstvu M. Krleže

U drugom periodu o njemu se najviše piše nakon 1953. do 1981. U razdoblju od 1914. pa sve do 1923. (do drame Vučjak) smatramo da ova faza ima ekspresionistička stilska obilježja (u lirskim i dramskim tekstovima) njegov prvi dramski ciklus nosi naziv "Legende" te u njih ubrajamo: Legenda, Maskerata, Kraljevo, Kristofor Kolumbo. U ovoj fazi Krleža se bavi općim pitanjima sudbine čovjeka i čovječanstva. Ove drame su simbolički i lirski intonirane i u njima je naglašen stalni sukob svjetla i sjene, sumnje i poraza, razočarenja i grčevite borbe za boljim. Krleža radnje ovih drama ne stavlja u povijesni kontekst već se služi povijesnim imenima kao simbolima u traženju općeg i univerzalnog čovjeka, kojemu neće biti važno ni prostorno i vremensko ograničenje. Te njegove drame, osim što imaju legendo-mitsko i simboličko u sebi, specifične su po kvantiteti tj. masovnim scenama, dinamici, vizualnim i zvučnim efektima. Drugi dramski ciklus ima elemente realističko-psihološkog i dobrim je dijelom pod utjecajem A. Strinberga i H. Ibsena. Ovaj ciklus obuhvaća drame 20-tih godina, a to su: Galicija, Golgota, U logoru. U njima će dominirati ratna tematika, a bit će sve konkretnija psihološka analiza likova. Uvažavat će se kategorije vremena i prostora. Usmjerava na taj način svoje drame prema realizmu iako će dalje biti elemenata ekspresionizma i simbolizma. Na razmeđu 20-tih i 30-tih godina Krleža će stvoriti najsnažniji dramski opus o obitelji Glembay. Polazio je od opće tematike pišući o slomu i propadanju jedne društvene ideje tj. klase izvanrednom i sistematskom postupnošću. Ta se postupnost kreće na liniji od trenutaka naslućivanja vlastite propasti tj. sloma i samog propadanja. Želio je naglasiti bit tih ljudi i pokvarenost, gramzivost, egoizam, pohotnost, strah, a među njima će dominirati lik Leona Glembay-a, hipersenzibilnog intelektualca - slikara koji zatvara oči pred vlastitim ponorom. Postupnost je samo okvir kako bi mogla nastati jedna povijesna slika jednog realnog društvenog - ekonomskog lutanja. Unutar takvog pisanja stavit će težište na psihološku motivaciju i analizu junaka. Njegovi junaci u pravilu nisu toliko u sukobu s drugima koliko sami sa sobom, oni žive jedni pored drugih zaokupljeni svojim problemima gotovo kao da su podvojene ličnosti.

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

Naslov romana POVRATAK FILIPA LATINOVICZA i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana.“Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi:”Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinjstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinjstvom pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega da učvrsti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.“A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim kojima. Drama jedne provincijonalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Bankonote na stoljnjaku i ona antipatična stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla? Stojeći uz taj prljavi prozor...”

Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno, jer ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljenost određena karakterom njegovog vidnog kuta.Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtjeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa zapravo se radi o “paklenom simultanizmu” događaja, odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija: Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipove opsesije, unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne dijelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.

“Život počeo se u Filipu topiti na sastasvne dijelove: u njemo je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe, i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je satala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbo o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”

“Razmišljajući o sebi i o svome trajanju, o svojim počecima i međama svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih

20

čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim bezizlaznostima.”

“Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekim izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!/.../

A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije /...//.../

Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osječa kako mu je mučno, kako ga steže srce,boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”

Vi profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales čime sa ja i slažem. No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “DIABOLIČKI LIK” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo”.Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:

“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logičnom životu čovjeka? /.../Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”

Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer Grk spominje filozofe poput Kanta, Platona te objašnjava njihova učenja, dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove Kategorije vremena i prostora te na kraju bavi se i logikom, točnije logikom sudova.

TKO JE FILIP LATINOVICZ? – pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pro dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja:

1. neriješeno pitanje tko mu je otac:“-Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinjstva grizao nad tim pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne./.../-Na, gledajte te svoje slike, dozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica? /.../ Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”2. kobna izolacija od svake stvarnosti3. sve sami detalji oko njega“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”4. nesnalaženje u zbivanjima

21

5. biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta (str. 5.)6. trajne ozlijede od prvih gnjiloća“Čitavo njegovo djetinjstvo, i ne samo djetinjstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”7. morbidne ideje o ženstvu (str.)8. slikati zvukove i mirise (dodano 18. travnja 1997. nakon ispitivanja iz hrvatskog )“Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”9. gradskoj gomili slikarstvo je potpuno suvišno“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? /.../ on prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”

“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevsko-klanfarovskog života. realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klan farovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza. U Filipu pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, što roman započinje retrospektivno, što pisac pronalazi požar psiholoških kompleksa, već karakterističnosti momenta u kojemu je djelo nastalo.Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Fili još je tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći, Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske krije se pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i nešto postati, ali su ih ljudi izigrali, odbacili i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadajuSvaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.

3. Nepromjenjive vrste riječi

Nepromjenjive vrste riječi su one koje nemaju oblikovane morfeme. U hrvatskom jeziku to su: prilozi, prijedlozi, veznici, čestice, usklici. Neke suvremenije teorije također tvrde i to da su prilozi nepromjenjiva vrsta riječi.

PRILOZI – Nepromjenjive riječi koje se prilažu imenicama da označe količinu onoga što znače, pridjevima i prilozima da označe stupanj svojstva i glagolima da označe vrijeme načina, mjesta, trajanja itd. radnje, stanja ili zbivanja označenih njima npr. mukotrpno ići… Prilozi se kompariraju kao pridjevi - mogu imati sva tri stupnja npr. dobro - bolje - najbolje.Oni se tvore od imenica, pridjeva, zamjenica, glagola… dodavanjem raznih sufiksa. Prilozi izriču: različite okolnosti (mjesta, vremena, načina, uzroka), stupanj osobine i jačinu radnje, neodbrojena količina bića, stvari ili čega apstraktnog.

PRIJEDLOZI – Nepromjenjive riječi kojima se ostvaruje odnos između dvije osobe, stvari ili pojave označene dvjema imenicama, te odnos stanja izazvana osobom, tvarju ili pojavom označeni pridjevom ili imenicom, npr. genitivni prijedlozi znače mjesto, vrijeme. Prijedlozi mogu biti:

- pravi – njihovo značenje se ne može izvesti iz koje druge riječi, npr. bez, do, k, kod, preko, protiv, radi, za, zbog...- nepravi – značenje se može povezati sa značenjem neke druge riječi. Njih dijelimo na:

22

- izvedeni prijedlozi nastali su okamenjivanjem nekog oblika imenice, npr. povodom, pomoću, posredstvom, prilikom...- složeni prijedlozi nastali su kao rezultat veze dvaju prijedloga ili prijedloga i imenice, npr.: ponad, poput, naokolo, ispod, povrh...

VEZNICI – Dijele se na sastavne (i, pa, te, ni-ni, niti-niti), suprotne (a, ali, nego, već, no), rastavne (ili, ili-ili, bilo-bilo), isključne (samo, samo što, jedino, jedino što, tek), zaključne (dakle, zato), subjektne (tko, što, koji), predikatne (tko, što, koji, čiji, kakav), objektne, atributne, načinske, namjerne, uzročne, pogodbene, vremenske, posljedična i dopusne. Veznicima se ili povezuju dvije rečenice u jednu kao dijelovi koji su međusobno nezavisni (nezavisnosložene rečenice) ili se jedna drugoj priključuju kao dio koji od nje zavisi (zavisnosložene rečenice).

ČESTICE ILI PARTIKULE – Riječi koje iskazuju stav govornika prema onome o čemu govori s obzirom na njegovo znanje, želje i osjećaje. S njima tvorimo neku tvrdnju, doznajemo je li tvrdnja točna, pojačavamo tvrdnju ili poricanje, možemo izreći ravnodušnost te izreći svoj dojam.Dijelimo ih na: upitne (li, zar), usklične (li), potvrdne (da), zapovjedne (neka), niječne (ne), ograničavajuće (samo, isključivo), pojačavajuće (čak, čak i)

UZVICI – Nizovi glasova koji nemaju jasan određen logički smisao. mogu biti izraz različitih duševnih stanja i dojmova, npr. eh, ih, joj, fuj... sredstvo svraćanja pozornosti na sebe, zapovijedi, npr. hej, de, na, nana, papa, psst... obraćanje životinjama, npr. šic, iš, mac, pipi... oponašanje prirodnih zvukova, glasova života, npr. kukuriku, živ-živ, vrc, bum, tres, pras...

23

6. KARTICA: 1. Realizam u hrvatskoj književnosti; 2. Camus: Stranac; 3. Razdioba fonema

1. Realizam u hrvatskoj književnosti

Realizam kao književno razdoblje obuhvaća posljednja dva desetljeća 19. st. Imamo dva kriterija u određivanju trajanja hrvatskog realizma. Prvi je generacijski, a drugi stilski kriterij. Pod generacijskim kao vremensko određenje uzimaju se godine 1880.-1895. (S. Ježić i D. Prohaska jer se te godine javlja nekoliko pisaca novog naraštaja); 1881.-1895. (smrt Šenoe); 1860.-1892. (Šice). Pod stilskim trajanje realizma je od 1860. jer se po nekim teoretičarima već tada javljaju tekstovi s odlikama realizma. Teorija se javlja 70-tih, a najpoznatiji teoretičar je A. Šenoa. Poimanje književnosti naći ćemo u njegovim člancima "Naša književnost" i "Zašto pišemo", i tu se opredjeljuje za realističku koncepciju koja uključuje socijalnu tematiku, promatranje neposredne stvarnosti, napuštanje neuvjerljive psihološke karakterizacije likova, napuštanje sentimentalnosti i romantičarskog senzacionalizma. Teoretičari novog književnog naraštaja su Kumičić, Čedomil, Pasarić, Galac itd. Oni su pokušali odrediti glavne značajke romana i novele. Smatrali su da treba uzimati građu iz suvremenog života, izbjegavati tehnička šokiranja u oblikovanju fabule, likove socijalno i psihološki motivirati oslanjajući se na znanstvene spoznaje. Stoga će Čedomil roman definirati kao "učitelj svijeta". Hrvatski teoretičari realizma pozivaju se na strane pisce i mnogi su im uzor (Turgenjev, Gogolj) nekim su uzimali Francuze (Zolu i naturalizam). U Hrvatskoj književnosti suprotstavljaju se dva gledišta. Jedni i drugi bez argumentiranih stajališta zagovaraju se jednu ili drugu književnost. Tako Kumičić izaziva raspravu svojim programatskim člankom "O romanu" (1883.). Zanimljiv je odnos teoretičara prema A. Šenoi, jedni ga nazivaju hrvatskim učiteljem dok ga drugi napadaju. Ti su napadi više bili političke nego književne naravi, a jedni i drugi kao uzor uzimaju njegova djela (Prijan Lovro, Prosjak Luka, Mladi gospodin). Hrvatski realisti su obrađivali teme iz: društvenog, gospodarskog, političkog i kulturnog života ali i iz povijesti. Tako Kumičić piše "Urotu" u kojoj prikazuje odnos Hrvata s Mađarima, Austrijancima i Talijanima uzimajući likove iz hrvatske povijesti i teme iz hrvatske povijesti. U romane unosi pravašku ideologiju. Takvim duhom prožet je E. Kumičić (Fiškal). Ksaver Šandor Gjalski prikazuje slom pravaškog radikalizma u svom romanu: "U noći". Hrvatski realisti obrađivali su tematiku propadanje plemstva, pogospođivanje, građanski svijet, proletarijat općeljudske teme, seosku tematiku i regionalizam. O propadanju plemstva pisalo se i prije pojave realizma. To nalazimo u tekstovima Bogovića i Šenoe a u realizmu o tome pišu Kovačić, Gjalski, Leskovar, Novak, Vojnović itd. Negativan stav prema plemstvu su imali Kovačić koji napada nemoralnost i Kumičić koji u njima gleda strance, Gjalski to propadanje doživljava emotivno, sažalijevajući ih. Aktualna tema je i pogospođivanje za koju Matoš govori "metamorfozu seljačke duše u kaputašu". Ovu temu obrađuju još Novak, Kozarac i Kovačić. Kozarac prikazuje tragikomične situacije u koje dospijevaju pogospođeni seljački sinovi. Kovačić ih doživljava tragično i komično (Kumordinar Žorž i Ivica Kičmanović). Novak opisuje tragične sudbine intelektualaca koji su potekli iz seljačkih obitelji. Seljačka tematika zastupljena je cijelo desetljeće. Razlog je podrijetlo pisaca i povezanost sa selom. Ona je zastupljena 70-tih i 80-tih. Pisci prikazuju propadanje gospodarstva na selu, odlazak u Ameriku, pojavu zelenaštva i lihvarstva (Turić, Kozarac i Kovačić). O proletarijarstvu piše Novak (Iz velegradskog podzemlja, Majstor Adam). Kapitalizam je uvjetovao nastanak proletarijata jer seljak postaje dolaskom u grad najamni radnik. Novakove slike predgrađa, vlažnih podrumskih stanova unose u književnost umoran ton i osjećaj sućuti. Kumičić piše 60-tih o usponu građanstva. Kovačić satirično prikazuje pukovnički svijet, Kozarac opisuje gubljenje moralnog dostojanstva i ljudskosti. 20-tih godina 19. st. obrađuju se psihološko filozofske teme. Pisci prikazuju pojedince u njihovim sudbinama, zaokupljenost temama života i smrti, umjetnosti i filozofije. Ovom tematikom se otvara krug u koji ulaze djela Kozarca, Novaka, Gjalskog i Leskovara čiji tekstovi najavljuju i MODERNU. Regionalna književnost obuhvaća i regionalnu problematiku:

a) ZAGORSKE SREDINE (Gjalski, Kovačić)b) LIČKE SREDINE (Turić, Draženović)c) SLAVONIJA (Kozarac)d) PRIMORSKO-ISTARSKA (Kumičić i Novak)

2. A. Camus - Stranac

Camus – drancuski pripovjedač, dramatik, esejist i novinar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. Camusova djelatnost svjedoči o piscu koji po iskrenoj i poštenoj angažiranosti pripada takozvanim prometejskim pjesnicima, onima kojima je umjetničko stvaranje ujedno i borba za slobodu čovjeka i njegove savjesti. Održati i obraniti ljudsku svijest i savjest temeljna je Camusova težnja, i ona ga, u različitim etapama, vodi od vizije apsurdnog svijeta do otkrivanja vrednota koje su izvan dohvata besmisla. Prema tom procesu misli mogu se među Camusovim djelima razlikovati takozvana apsurdna i revoltirana djela. Prva su umjetnički odraz općeg osjećaja besmisla svojstvenog mladom naraštaju književnika oko četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Pripovijest Stranac i njezin filozofijski odraz Mit o Sizifu izražavaju polaznu točku piščeve misli: spoznaju o apsurdnosti postojanja u svijetu, gdje je čovjeku sve strano i neshvatljivo. Filozofska koncepcija Sizifa umjetnički se ostvarila u Strancu, dok su kazališna Camusova djela iz tog razdoblja - Nesporazum i Kaligula - konzekventnija i smjelija od pripovijetke i

24

eseja. U njima apsurdni čovjek, oslobođen svih zakona i stege društva, pokretan jedino sviješću o besmislu svega, stupa u akciju. Neumoljiva logika dovodi ga do zločina (u Nesporazumu), do ludila i destrukcije (u Kaliguli). Poslije Drugoga svjetskog rata Camus je objavio roman Kuga u kojem je ipak slijepoj tiraniji epidemije suprotstavio ljudsku solidarnost i suosjećanje prema ljudima koji trpe i fizički i moralno. Esej Pobunjeni čovjek, također iz tih dana, te drame Opsadno stanje i Pravednici, govore uglavnom o istom Camusovu književnom problemu: čovjekovoj svijesti i savjesti u različitim okolnostima. Njegov zadnji roman Pad, unatoč vanjskom cinizmu, bezbolnosti i ravnodušnosti, svjedoči o autoru koji je, identificirajući se sa zlom u svijetu i čovjeku, ljudski ispaštao i nevjerojatno trpio zbog toga. Camus je poginuo u prometnoj nesreći 4. siječnja 1960. zajedno s oboje svoje djece.

STRANAC

Radnja romana događa se u Alžiru. Glavni junak je mali namještenik Mersaulte, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: "Danas je majka umrla." Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojim Mersaulte putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajenog izleta u okolicu grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaultea bio presudan. On i njegov prijateljem Raymond potukli su se s dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mesaulte pištoljem ubija tog Arapina.Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja, osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi bilo trebalo poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersaulte ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života ni gora, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

MERSAULTE – je sitni bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.

RAYMOND SINTES – onizak, plećat, ima boksački nos. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersaulte je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je s njezinim bratom.

SALAMAN – Mersaulteov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

MARIJA – Mersaulteova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaultea na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

PEREZ – Nosio je šešir okrugla tulca i širkoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilično nježne kose virile su čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

Zanimljivo je kad je u jedno rano jutro odigravao prizor odmazde pred sobom i iznenadio ga svećenik koji mu je došao da ga ispovjedi, govoreći mu o nadi i o Kristu ali ovaj to nije želio ni čuti, jednostavno nije želio nikakav novi život niti pomoć od ikoga, obraća se svećeniku sa "gospodine", a ovaj ga upita zašto ga ne zove "oče", te se ovaj rasrdi i istjera svećenika vani, to je bio dan smaknuća, nije više bilo straha samo osjećaj pobjede i veličanstva.Camusov Stranac jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla, svi su događaji apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaultea s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaulteovim razmišljanjem u tim trenutcima. Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaultea.

25

3. Razdioba fonema

Govorni organi se dijele na: pomične: jezik, usne, donja čeljust s zubima; nepomične: gornja čeljust s zubima.U nastajanju glasova sudjeluju i šupljine: usna, nosna, ždrijelnaOve šupljine imaju funkciju rezonatora. Glasovima se bavi fonetika. Ona je znanstvena disciplina koja proučava artikulacijska (mjesto i način tvorbe) i akustička (zvučnost) svojstva glasova. Fonetika je govorna disciplina koja se bavi glasovima. U našem jeziku postoji 31 glas tj. fonem, 30 slova tj. 27 grafema. Foneme dijelimo na: vokale ili samoglasnike (a, e, i, o, u); konsonante ili suglasnike (koje dijelimo na zvučne i bezvučne)Bezvučni: P, T, K, Č, Ć, Š, S, F Zvučni: B, D, G, DŽ, Đ, Ž, Z, V

PODJELA GLASOVA – Glasove dijelimo po načinu kako nastaju na:- otvornike - a, e, i, o, u

Dijelimo ih prema stupnju uzdignutosti jezika prema nepcu na:-visoke (i, u); -srednje (e, o); -niske(a)

Dijelimo ih prema vodoravnom položaju jezika prema nepcu na:-prednje (i, e); -srednje (a); -stražnje (o, u)

- zatvornikeDijelimo ih na:

-zvonačnike - j, l, lj, r, v, m, n, nj; (m, n, nj su nazali)-šumnike - b, c, ć, č, d, dž, đ, f, g, h, k, p, s, š, t, z, ž

Prema načinu tvorbe dijelimo ih na:-zatvorne (b, p, d, t, g, k); -poluzatvorne (c, ć, č, đ, dž) i tjesnačne (s, š, z, ž, f, h)

Prema mjestu tvorbe zatvornike dijelimo na:- usnene (dvousnene: b, p, m; usnenozubne: v, f)- jezične (dentali: d, t, n, c, z, s; desnici: r, l; prednjonepčani: č, ć, đ, dž, š, ž, j, lj, nj; zadnjonepčani: k, g, h) sibilanti ili piskutavi

Prema zvučnosti zatvornike dijelimo na:-zvučne: b, d, g, z, ž, dž, đ, -, -, --bezvučne: p, t, k, s, š, č, ć, f, c, h-zvonačnike (neutralni): m, n, nj, j, l, lj, r, v

7. KARTICA: 1. Hrv. srednjovjekovna književnost – lirika; 2. A. B. Šimić: Poezija i stvaralaštvo; 3. Promjenjive vrste riječi

1. Hrvatska srednjovjekovna književnost

Početci slavenske pismenosti: Traktat crnorisca Hrabra. Tekst je napisao svećenik Hrabar u j. Makedoniji u 10. st.Slaveni nisu imali svoje pismo. Očiti su utjecaji latinskog i grčkog jezika. Bog je htio da se pojavi Konstantin (Ćiril) i pomogne im. On stvara prvo slavensko pismo od 38 slova po uzoru na grčko pismo. Tekst svjedoči kada već Slaveni imaju pismo i kada počinje njihova pismenost i književnost. Zaslužni za početke pismenosti u Slavena se braća iz Soluna Konstantin i Metodije.Moravski knez Ratislav traži pomoć od bizantskog cara Mihaela, želi širenje kršćanstva na slavenskom jeziku. Konstantin i Metod su sastavili pismo glagoljicu 863. god. i preveli tekstove za bogoslužje na staroslavenski te počeli djelovati u Moravskoj. Imaju problema s gruzinskim svećenstvom pa odlaze u Rim papi objasniti posao i on im daje dozvolu da nastave raditi. Konstantin postaje svećenik i uzima ime Ćiril i tu i umire. Metod se vraća i nastavlja rad. Poslije njegove smrti učenici su progonjeni i dolaze u južne krajeve. Kliment i Noum organiziraju u Makedoniji orhidsku školu, prvu pučku školu južnih Slavena. Ona čuva glagoljicu za razliku od preslavske škole koja njeguje ćirilicu, a potpomaže je bugarski car Simeon.U tom razdoblju Hrvati su stvorili svoje samostalno političko područje. U vrijeme kralja Tomislava i samostalne hrvatske države, teritorij Primorske i Jadranske Hrvatske proširen je na sjever od Drave te na Dalmaciju i otoke na jugu.Prvo pismo - obla glagoljica dobiva naziv prema riječi "glagoljati" što znači govoriti. U Hrvatskoj je kasnije obla glagoljica zamjenjena uglatom ili "hrvatskom" glagoljicom. Poznata je u Hrvatskom primorju, sjevernoj Dalmaciji, Lici, Istri i južnoj Dalmaciji.

26

U sjevernoj Dalmaciji javila se bogata glagoljska književnost. Jaki su utjecaji iz Italije.Tamo se piše latinicom, a Božja služba održava se na latinskom. Sjedište glagoljaša bilo je u Ninu, a latinaši imaju svoju biskupiju u plitu i Zagrebu. Djelovanje glagoljaša svedeno je na usko područje Istre, Senja i Krka. Krajem 9. i početkom 10. st. nastaje drugo staroslavensko pismo - ćirilica, nazvana po Ćirilu. Kod nas se upotrebljava u srednjoj Dalmaciji. U Bosni dobiva poseban oblik i naziva se - bosančica ili bosansko-hrvatska ćirilica. Vremenom se počeo razlikovati i jezik u crkvi od govornog jezika. Pisci u staroslavenski jezik unose neke riječi iz svojih jezika. Taj, živom govoru prilagođen, tip zove se redakcija. Tako postoje Hrvatska redakcija, Bugarska, Makedonska, Srpska redakcija. Naš je jezik - Staroslavenski jezik Hrvatske redakcije.

Hrvatska književnost počinje dolaskom sv. braće Ćirila i Metoda, koji su prvi unijeli pismenost u hrvatski rod 863. godine. Oni dolaze u Moravsku gdje drže službu Božju na staroslavenskom jeziku. Oni su već preveli knjige na staroslavenski i donijeli su ih u Moravsku. Poslije njihove smrti dva učenika Klement i Naum idu širiti kršćanstvo među ostalim Slavenima.U Hrvatskoj su postojala tri pisma: LATINICA, GLAGOLJICA I BOSANČICA. Već u XII. stoljeću javljaju se odlomci na glagoljici. Većinom se pisala biblija, brevijari i misali. Tako imamo misale koji su pisani u XIV. stoljeću. Vatikanski, kneza Novaka i najljepši misal HRVOJA VUKČIĆA HRVATINIĆA. Od brevijara potpuno su sačuvani: VRBNIČKI I i II, PAŠMANSKI, PARIŠKI, VATIKANSKI, LJUBLJANSKI itd. Prva pjesma na latinici je "ŠIBENSKA MOLITVA", a prva knjiga je "LEKCIONAR FRA BERNARDINA SPLIĆANINA". Izumom tiskarskog stroja u Europi i u nas su se počele štampati knjige. Tako je 1483. tiskana prva hrvatska knjiga na glagoljici "MISAL". Iza misala tiskaju se biblije, brevijari, itd. Prije tiskanja Hrvatska ima raznoliku literaturu pisanu rukom. Pisani su važni tekstovi, zapisi, regule, statuti, a osim na papiru piše se i na kamenu: stećci, ploče, spomenici. Dio ovih zapisa pripadao je i našim humanistima.

2. A. B. Šimić - poezija i stvaralaštvo

Krajem 1917. Pokreće časopis "Vijavica" u kojem se otvoreno zalaže za ekspresionizam u književnosti. Spada u razdoblje od 1914.-1929.Po njegovu shvaćanju umjetnost predstavlja najintenzivniji doživljaj svijeta i života koji se reflektira kroz samog umjetnika, tj. onako kako ga on vidi i doživljava. Zbog tog umjetnost ne može biti angažirana i tendenciozna, već je ona subjektivna stvaraočeva istina. On je započeo kao impresionist pod utjecajem MATOŠEVE i VIDRIĆEVE poezije. Od 1916. U njegovoj poeziji dominiraju motivi: osjećaj straha i nemira, nesklad u životu, bol duše i gradske teme. On je i ujedno prvi hrvatski ekspresionist.

Pjesme su mu objavljene 12 godina poslije i možemo ih razvrstati u četiri grupe, a to su: rane pjesme (1913.-1917.) slobodni stilovi (1917.-1920.) preobraženja (1920.) pjesme i pjesme o tijelu

Također je pisao kritike i feljtone. Teme njegove lirike su: ljubav i smrtPisao je u formi slobodnog stiha; izostavlja interpunkciju; unosi nove sintatičke strukture; do kraja pojednostavljen izraz; niže lirske motive; začetnik tzv. pojmovne a ne slikovne poezije. Umjetnost doživljava kao unutarnji proces svega onoga što je vezano za čovjekovo osjećanje života i svijeta, svijeta lišenog banalnosti.U neprestanom je traženju biti čovjeka, svijeta i postojanja.Za njegova života izlazi zbirka "Preobraženja" - 48 pjesama (slobodan stih) posvećenih djevojci Tatjani Marinić.

RUČAK SIROMAHA

27

Jedno pred drugim stide se da sjednuza takav ručak

i dokle jedu boje seda ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola, tišina i težinaGađenje pred samim sobomunakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubicai da je kriv što teče kroz njegovo tijelokrv drugog (kao da je jedno drugo jelo)

28

-lirska socijalna pjesma -tužno raspoloženje-motivi: ručak, život, krv, stol, gađenje, strah-tema: kolektivni osjećaj krivnje radi opće neimaštine -mnogo ironije kojom savršeno prikazuje život siromaha-socijalna tematika + refleksivna = socijalno-refleksivna tematika-slobodan stih-čitava je u alegoriji (preneseno značenje)-izražava posljedicu nemogućnosti oslanjanja na čovjeka: međusobnog ne povjerenja -poanta: "i svako misli da je drugomu ubica i da je krv što teče kroz njegovo tijelo krv drugoga"

PJESNICIPjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove očiVelike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uhoNa ćutanje što ih okružuje i muči

Pjesnici su vječno treptanje u svijetu

-misaona pjesma; ekspresionistički elementi-slobodan stihMOTIVI: začudnosti, tišine i usamljenosti (neshvaćenosti), vječnosti-raspoloženje: sjetnoTEMA: pjesnici i ljepota stvaralaštvaU pjesmi se osluškuju stvar (životni problemi) i stvor (pjesnik)

3. Promjenjive vrste riječi

Vrste riječi mogu biti promjenjive i nepromjenjive. Promjenjive su: imenice, pridjevi, brojevi, zamjenice, glagoli i prilozi.Imenice su riječi koje služe kao nazivi za pojave vanjskog svijeta i našeg unutrašnjeg doživljavanja.Pridjevi su promjenjiva vrsta riječi kojima se određuju postojana svojstva predmeta i pojava, a pridijevaju se imenicama. U hrvatskom jeziku imaju za svaki rod posebne oblike i po njima možemo zaključiti kojeg je roda imenica koja znači nešto što nema spola (jaka - bol).Brojevi: glavni i redniGlavni brojevi su riječi kojima se izriče točna količina nečega. Dijele se na:

a) osnovne - 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 100, 1 000, 10 000…b) izvedene od osnovnih - 1984, 1983, 61, 245, 15673…

Redni brojevi izriču koje je što po redu - prvi, drugi, treći, stoti…Zamjenice su riječi koje zamjenjuju imenice ili koje upućuju na ono što je označeno imenima (na osobu, predmet, misao i sl.). Po značenju razlikuju se: osobne, povratne, posvojne, povratno - posvojna, pokazne, upitne, odnosne i neodređene zamjenice.Glagoli su vrsta riječi i označavaju radnju, stanje i zbivanje. Glagole konkretiziraju gramatičke kategorije: vid, lice, način, vrijeme, broj i stanje. Vid može biti nesvršeni i svršeni. Licima se izriče odnos između sudionika u govornom aktu. Imamo 3 lica. Mijenjanje glagola po licima zove se konjugacija. Glagolskim stanjem izriče se odnos između subjekta izričaja i radnje. Stanje može biti u aktivu i pasivu. Glagolskim načinom izriče se stav govornika prema iskazanoj radnji. Glagolski načini su indikativ, imperativ, kondicional i optativ (željeno stanje). Kategorijom vremena izriče se vremenski odnos između trenutka govora i iskazane radnje. Radnja može biti izrečena u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. koji glagolski oblici, razlikovati jednostavne od složenih

8. KARTICA: 1. Renesansa u hrvatskoj književnosti; 2. Sofoklo: Antigona; 3. Članovi rečeničnog ustrojstva

1. Renesansa u hrvatskoj književnosti

29

Polet ekonomskog i duhovnog života Italije u razdoblju predrenesanse i renesanse možemo pratiti i na hrvatskom tlu. Renesansa se javlja u dalmatinskim gradovima (Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Trogir i Hvar). Među njima se posebno ističe Dubrovnik koji je sačuvao svoju samostalnost i povoljno riješio svoje odnose sa Mlecima, Turcima i Ugarima. Zahvaljujući toj samostalnosti Dubrovnik je doživio snažan ekonomski i duhovni procvat koji se ogledava u vanjskom izgledu grada (arhitektura). U dalmatinskim gradovima razvijaju se tzv. intelektualni kružoci.

LIRIKAU Dubrovniku se javljaju i prvi značajni liričari Šiško Menčetić i Džore Držić. Pisali su ljubavnu liriku, a odlike renesansne lirike su da razvije kult ženske ljepote, pa se u pjesmama pojavljuju motivi koji govore o raskošnosti ženske ljepote (oči, usta, kosa…). Naglašena je senzualnost kao i želja za užitkom. Renesansna lirika razvila je posebni jezični izraz i frazeologiju. U formiranju pjesničkog govora služi se i izvorima narodne poezije o čemu najbolje svjedoči metaforika naše trubadurske lirike. Oba ova pjesnika pisali su u dvanaestercu s dvostrukom rimom i stihom narodne pjesme (osmerac). Hrvatska lirika razvila se krajem 16. st. i donijela je novu tematiku kao i neka metrička rješenja. To se uglavnom odnosi na Dinka Ranjina, Dominika i Zlatarića koji napuštaju dvostruko-rimovani dvanaesterac i pišu poeziju u ozbiljnijem tonu. Vedar i šarolik dubrovački život 16. st. pogodovao je razvoju tzv. Pokladne poezije. Ovaj tip poezije bio je namijenjen zabavi običnog puka. Riječ je o šaljivim i raspojasanim pjesmama koje su pjevale povorke cigana, trgovaca i seljaka. Autori ovih pjesama bili su građanskog i obrtničkog staleža. Najpoznatiji su Nikola Nalješković (Maskerate) i Mikša Pelegrinović (Jeđupka). Pisana je i satirična poezija. Najznačajniji je Mavro Vetranović. Njegova pjesme isključivo su vezane za društvene i političke pojave Dubrovnika, a osnovni motiv je nesloga kršćana, turska osvajanja, protest protiv neprijatelja Dubrovačke Republike. Izuzetno popularne su bile pjesničke poslovice u kojima su pjesnici u dopisivanju međusobno otkrivali svoje najintimnije probleme govoreći o sebi, svojim obiteljima, običajima… Poznate su poslanice pjesnika Hanibala Lučića, N. Nalješkovića, Petra Hektorovića, D. Zlatarića, D. Ranjine… Poezija je pisana na narodnom jeziku. Pjesme dubrovačkih pjesnika sačuvane su u zborniku Nikše Ranjine. Razvile su se religiozne lirske podvrste čiji su najznačajniji predstavnici M. Marulić i M. Vetranović.

EPIKAOsim lirske razvija se i epska poezija. Najpoznatiji predstavnici su: M. Marulić, Mavro Vetranović, Petar Hektorović, Juraj Baraković, Brne Krnarutić, Petar Zoranić koji je napisao prvi hrvatski roman "Planine" on je i ujedno zbirka novela. U "Planinama" nalazimo pisma, petrarkističku liriku, pastirske pjesme ali i prepjev "Molitve suprotive Turkom". Marulić je napisao prvi hrvatski epski spjev "Judita", "Davidias". Vetranović je napisa religiozni ep "Piligri" u kojem opisuje putovanje iz grijeha u blaženstvo. Hektorović - epski spjev "Ribanje i ribarsko prigovaranje", u njemu nalazimo nekoliko bugarštica i po prvi put lik seljaka. Karnarutić - "Vazetje Sigeta grada" - smrt Zrinskog i obrana Sigeta.

DRAMAU 15. st. je pisana crkvena prikazanja. Prva hrvatska pastirska igra "Radmio i Ljubmir" Džore Držića te svjetovne drame Vetranovićev "Orfej" i Lučićeva "Robinja". U 16. st. najpoznatiji pisci drame su Marin Držić (komedija) i Nalješković je napisao sedam drama bez naslova te pastirsku igru "Komedija I." Marin Držić je najbolji komediograf (Novela od stanca, Dundo Maroje, Skup, Tripče de utolče), te jednu tragediju "Hekuba". U svojim komedijama opisuje dubrovačke ljude, običaje. Tragedija se razvija po uzoru na antičku ("Hekuba" i Zlatarićeva "Elektra"). Renesansnom odnosu prema životu bliske su bile pastorale i komedije. Pastorala Radmio i Ljubmir Džore Držića bila je poticajna prethodnica pastoralama Nikole Nalješkovića i Marina Držića. Pastorala Tirana Marina Držića svojevrsno je oslikavanje gradskoga života. Venera i Adon ustrajno podsjećaju na Dubrovnik i njegovu blisku okolicu. Komedije Novela od Stanca, Dundo Maroje i Skup dostigle su razinu ponajboljih europskih renesansnih komedija. Na njegovoj pozornici redovito se vide svagdašnji dobro poznati prostori. Svojim komediografskim umijećem Marin Držić osigurao je sebi jedno od središnjih mjesta u povijesti hrvatske književnosti.

2. Sofoklo - Antigona

Sofoklo (497.-406. pr. Kr.); rođen u uglednoj atenskoj obitelji koja mu je omogućila temeljito obrazovanje. Suvremenik Perikla i najvećeg procvata atenskog polisa. Napisao je 123 drame i u cjelini ih je sačuvano samo sedam (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu), veći dio jedne satirske igre i niz fragmenata. (satirska drama Isljednici)

ANTIGONA

Spjev počinje dijalogom između Antigone i sestre joj Izmene, i Antigona govori sestri kako želi pokopati nepokopanog brata.

30

Radnja tragedije počinje nakon bratoubilačkog rata Eteokla i Polinika koji su ubili jedan drugog u borbi za vlast. Njihov novi vladar i vladar njihovih sestara, Antigone i Izmene, je ujak Kreont koji zapovijeda da Eteoklo bude dolično sahranjen, a Polinik mora ostati nepokopan. Ali Antigona smatra svojom životnom dužnošću pokopati brata te je odlučila to uraditi samo jer je Izmenu strah Kreonta.Stražar je opazio da je netko Polinika posuo prahom i po Kreontovoj naredbi ubrzo se vratio sa Antigonom - "krivcem".Ona je priznala da je prekršila Kreontovu zapovijed, ali smatra važnijim božanski zakon od ljudskih zapovijedi. U međuvremenu za taj događaj je saznao njezin zaručnik, Kreontov sin Hemon koji dolazi sam i moli ga da joj oprosti, ali pošto je on to odbio Hemon mu prijeti da će umrijeti sa njom, ali vladar ne popušta i naređuje da Antigonu zakopaju žene u kamenu jamu.Ubrzo Kreontu dolazi prorok Tiresija kojemu je Kreont uvijek vjerovao i govorio da su bogovi ljuti što Polinik nije pokopan i što Antigona nije oslobođena. Nakon njegova odlaska odluči popustiti. Dopušta da se Polinik pokopa i hoće da se oslobodi Antigona. Ali sve je to prekasno jer je glasnik javio da su Antigona i Hemon izvršili samoubojstvo. Nakon te vijesti ubija se i Kreontova žena, Hemonova majka Euridika.

SADRŽAJ:

I čin – Antigona moli svoju sestru Izmenu da zajedno pokopaju svoga brata Polinika koji bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne smije pokopati ni oplakivati. No Antigona prepuna srdžbe i ljuta zbog Izmene koja odbija njen prijedlog jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi ostvariti svoj cilj.

II čin – Kreont sada kao novi kralj zaklinje se svome narodu da će mu biti vjeran te da ga neće nikada iznevjeriti, ali u to stiže stražar koji jako uznemiren  priopćava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak zakopan. Ljutit Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovijeda da nađe pravog krivca ili će inače umrijeti strašnom smrću.

III čin – Dolazi stražar vodeći Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je otkrio Antigonu stražar odlazi, a Kreon vidno uzbuđen zapita Antigonu zašto je to učinila iako je znala za zapovijed te posla jednog od svojih ljudi da dovedu Izmenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje priču o slavi i ponosu koje je osjetila pokapajući svog brata. U to dolazi Izmena koja želi zajedno s Antigonom biti osuđena na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog toga moli Kreonta da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina. No on to odbija.

IV čin – Kreontu dolazi njegov sin Hemon priopćavajući ocu da se njegov narod ne slaže s njegovom odlukom te ga moli da oslobodi Antigonu. Kreon uvrijeđen okrivljuje svog sina da je rob jedne žene te obećava da će Antigonu ubiti pred njegovim očima, no Hemon iznenađen očevim ponašanjem odlazi pun srdžbe u nadi da će nekako osloboditi Antigonu. Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona će biti živa zazidana u kulu svog doma.

V čin – Antigona odlazi u smrt poput božice, osuđujući ljudsku nepravdu, ali i ponosna zbog svog čina govori o svojim roditeljima i braći kojima će se uskoro pridružiti.

VI čin – Do Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopćava da bogovi nisu primili njegovu žrtvu zbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije pokopati i da će zbog toga na njegovu obitelj doći strašna nesreća. Kreont govori starcu da laže i neće poništiti nalog i zbog toga ovaj na njega šalje kletvu. Sav uplašen Kreont ipak popušta te u dogovoru sa svojim zborovođom obećava da će osloboditi Antigonu i pokopati njenog brata, ali u najvećoj tajnosti.

VII čin – Glasnik izgovara tužnu vijest o smrti Hemanovoj. U to dolazi Euridika te čuvši vijest odlazi ne izgovorivši niti jednu riječ. Tada glasnik ispriča kako se Hemon ubio. Naime, kada je Kreon zakopao Polinika, pošao je osloboditi Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se ubila, tj. objesila, a kraj nje je stajao Hemon. Želeći Hemena odgovoriti on nemilog čina Kreont biva napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca Hemon ubija sebe te zajedno s Antigonom odlazi u smrt. Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu priopćavaju da se Euridika ubila. Kreont odlazi i sam želeći svoju smrt proklinje svoj život i svoju sudbinu.

ANTIGONA – Žena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljeće. Jaka, samouvjerena i ponosna zbog svog čina učinila se poput nedodirljive božice. Zračila je i unutrašnjom i vanjskom ljepotom. Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.

3. Članovi rečeničnog ustrojstva

Rečenično ustrojstvo možemo podijeliti na samostalne i nesamostalne članove plus padeže. Samostalni članovi rečenice su: subjekt, predikat, objekt i priložne oznake. Nesamostalni članovi su: atribut i apozicija. Padeži mogu biti samostalni i nesamostalni ili kosi. Samostalni padeži su: nominativ i vokativ. Nominativ je primarna služba subjekta, a subjekt je član rečeničnog ustrojstva koji nije ovisan o drugim članovima. Nominativ može četo biti i izvan rečenice jer služi za najrazličitije vrste imenovanja. Vokativ je samostalniji od nominativa, on je sam po sebi rečenica posebnog tipa koja služi za oslovljavanje govornika, odnosno kao poziv na uspostavu govornog čina. U svojoj temeljnoj službi vokativ se naziva obraćanje. Nesamostalni ili kosi padeži ovisni su o nekom drugom članu rečenice.

31

32

9. KARTICA: 1. Klasicizam u europskoj i hrv. književnosti; 2. M. Krleža – prozno i dramsko stvaralaštvo3. Naglasni sustav hrvatskog jezika

1. Klasicizam u europskoj i hrvatskoj književnosti

Klasicizam kao književno razdoblje za uzor ima starogrčku i starorimsku književnost. Javlja se u talijanskoj arhitekturi u 16. st., a sredinom 18. st. proširit će se i na ostale umjetnosti pružajući baroku i rokokou otpor. Osnovne odlike klasicizma su sklad, jasnoća, staloženost, preciznost i prevlast razuma nad osjećajima. Klasicizam je u književnosti zahtijevao kult forme, smirenost i dovršenost. Ovomu još možemo pridodati jasnoću u izricanju misli i uzvišeni stil. Po mišljenju teoretičara Boaloa književnost u klasicizmu mogla je biti:

1. moralistička (jer hvali vrlinu, a osuđuje porok)2. racionalna (sve mora biti po razumu)3. didaktična (jer uči da je krepost trajna, a zlo prolazno)

U književnosti klasicizma likovi su poput starogrčkih junaka, hrabri, postojani i skloni odricanju. U dramskim tekstovima tumačene su ljudske starosti i ideja o dužnosti koju su iznosili jaki i razumni pojedinci, ne dopuštajući da osjećaji strasti nadjačaju.- dok barok dominira u nekim dijelovima Europe, u Francuskoj i Engleskoj je drugačiji duhovni razvoj čovjeka- tu se javlja racionalistička filozofija (ratio = razum) koja kaže da jedino čovjekov razum može doći do prave istine, on je jedini kriterij- poznati filozofi su: Locke, Descartes i Kant- Locke kaže da čovjek pomoću svojih dojmova koje dobiva čulima iz vanjskog svijeta dolazi do saznanja- vlast je djelo čovjeka i može opstati dok odgovara ljudima- Descartes kaže: "Cogito ergo sum"- u 17. st. razvija se, osobito u Francuskoj, stvaralaštvo pod imenom klasicizam- teoretičar klasicizma je Nikola Boileon (Boalo)- u djelu pod naslovom "Pjesnička umjetnost" kaže da se treba ugledati na antičku književnost- poezija treba pričinjavati zadovoljstvo, zato treba kazivati o aristrokratskim salonima i gradu- on traži savršenstvo forme, jasnoću i uzvišen govor- djelo mora biti poućno, moralno i racionalno- zalaže se za tri jedinstva: mjesta, vremena i radnje- Piere Cornaille (Pjer Cornej) piše tragedije pridržavajući se triju jedinstava u kojima razum nadvladaba strast- Jean Racine (Žan Rasin) prikazuje u svojim tragedijama junake pune emocija i strasti koje njima gospodare- najinteresantniji pisac klasicizma je Moliere- u djelima inspirirana antikom ukazuje se na vječne probleme ljubavi, časti i morala

2. M. Krleža - Prozno i dramsko stvaralaštvo (odlike)

ŽIVOT-nakon I. svj. rata postaje središnja književna ličnost-jedan od najsvestranijih hrv. pisaca

O UMJETNOSTIKrleža je nedvosmisleno tumačio svoje marksističko shvaćanje smisla i funkcije umjetnosti. U tom tumačenju polazi od tvrdnje da je umjetnost društveno uvjetovana, tj. podrijetlo pisca, i smatra da je umjetnost specifičnost ljudske duhovne manifestacije, tj. talent. Isključuje političku angažiranost što dovodi do sukoba na književnoj ljevici 1928., a kulminira 1933. sukobom sa Stevanom Galogažom kada je Krleža napisao članak "Dijalektički antibarbarus". Promatra život i društvo kao povijesno kretanje u sukobima između razuma i gluposti, nezadovoljstva i progresa.

PROZA

NOVELE - osim poezije 20-tih nastat će i ratne novele skupljene u knjizi "Hrvatski bog Mars" koja se smatra najboljom antiratnom knjigom u eur. književnosti. Ove novele su svjedočanstvo o sudbini i tragediji hrv. naroda od XI. st. pa do Austro-Ugarske. Slika pojedinca je izraz čitavog kolektiva. Junaci nas vode po bolnicama, vojarnama, ratištima i upozorava nas na besmisao ratovanja te progovara o seljačkom fatalizmu, tj. seljacima koji se pokoravaju svojoj sudbini (novele Baraka pet be, Bitka kod Bistrice Lesne ). Osim ovim temama bavit će se i temama iz malograđanskog života i iznosit će niz likova intelektualaca kao bespomoćne i tragične likove malograđanstva. Ostale novele: "Novele", "Hrvatska rapsodija".

33

ROMANI - u razdoblju između 30-tih i 40-tih piše romane: "Na rubu pameti", "Banket u blitvi", "Povratak Filipa Latinovicza" koji je ujedno i prvi moderni roman u hrv. književnosti. To je roman bez razgranate fabule, bez klasične kompozicije, ali kompleksne strukture i predstavlja retrospektivu prijeđenog puta u životu jednako opterećenog nizom egzistencijalnih pitanja (proustovska tema). On donosi odlike eur. univerzalnog intelektualca 30-tih. U romanu su ostvarene dvije teme:

a) razrada lika senzibilnog umjetnikab) propadanje društvene klase

Kao sinteza stvaralaštva je roman rijeka "Zastave". Uz ovo piše brojne putopise, polemike, eseje (Izlet u Rusiju, Moj obračun s njima, Vražji otok).

DRAMA

Ne samo da je Krleža puno pisao nego je i o njemu puno pisano. Broj tekstova doseže čak peteroznamenkasti broj i možemo reći da postoji znanost o Krleži, tzv. krležologija. Tekstove tj. literaturu koja govori o njemu možemo podijeliti na dva perioda: vrijeme do 1941. i vrijeme od 1941.

1) 1914.-1927. estetika književnog stvaralaštva.2) 1928.-1941. politika (NDH - hrv. pisac, o hrvatstvu)3) 1941.-1943. rasprave o hrvatstvu M. Krleže

U drugom periodu o njemu se najviše piše nakon 1953. do 1981. U razdoblju od 1914. pa sve do 1923. (do drame Vučjak) smatramo da ova faza ima ekspresionistička stilska obilježja (u lirskim i dramskim tekstovima) njegov prvi dramski ciklus nosi naziv "Legende" te u njih ubrajamo: Legenda, Maskerata, Kraljevo, Kristofor Kolumbo. U ovoj fazi Krleža se bavi općim pitanjima sudbine čovjeka i čovječanstva. Ove drame su simbolički i lirski intonirane i u njima je naglašen stalni sukob svjetla i sjene, sumnje i poraza, razočarenja i grčevite borbe za boljim. Krleža radnje ovih drama ne stavlja u povijesni kontekst već se služi povijesnim imenima kao simbolima u traženju općeg i univerzalnog čovjeka, kojemu neće biti važno ni prostorno i vremensko ograničenje. Te njegove drame, osim što imaju legendo-mitsko i simboličko u sebi, specifične su po kvantiteti tj. masovnim scenama, dinamici, vizualnim i zvučnim efektima. Drugi dramski ciklus ima elemente realističko-psihološkog i dobrim je dijelom pod utjecajem A. Strinberga i H. Ibsena. Ovaj ciklus obuhvaća drame 20-tih godina, a to su: Galicija, Golgota, U logoru. U njima će dominirati ratna tematika, a bit će sve konkretnija psihološka analiza likova. Uvažavat će se kategorije vremena i prostora. Usmjerava na taj način svoje drame prema realizmu iako će dalje biti elemenata ekspresionizma i simbolizma. Na razmeđu 20-tih i 30-tih godina Krleža će stvoriti najsnažniji dramski opus o obitelji Glembay. Polazio je od opće tematike pišući o slomu i propadanju jedne društvene ideje tj. klase izvanrednom i sistematskom postupnošću. Ta se postupnost kreće na liniji od trenutaka naslućivanja vlastite propasti tj. sloma i samog propadanja. Želio je naglasiti bit tih ljudi i pokvarenost, gramzivost, egoizam, pohotnost, strah, a među njima će dominirati lik Leona Glembay-a, hipersenzibilnog intelektualca - slikara koji zatvara oči pred vlastitim ponorom. Postupnost je samo okvir kako bi mogla nastati jedna povijesna slika jednog realnog društvenog - ekonomskog lutanja . Unutar takvog pisanja stavit će težište na psihološku motivaciju i analizu junaka. Njegovi junaci u pravilu nisu toliko u sukobu s drugima koliko sami sa sobom, oni žive jedni pored drugih zaokupljeni svojim problemima gotovo kao da su podvojene ličnosti.

3. Naglasni sustav hrvatskog jezika

Akcenti hr. jezika su : kratkosilazni, dugosilazni, kratkouzlazni, dugouzlazniSvaka riječ ima jedan akcent. U našem jeziku sve riječi ne moraju biti nositelji akcenta već će se one pridružiti drugim riječima koje ga imaju, i tada govorimo o tzv. naglasnim cjelinama.Prema tome imaju li riječi vlastiti naglasak ili ne, zovemo ih: naglašene riječi ili naglasnice; nenaglašene riječi ili nenaglasniceNenaglasnice mogu biti:

- prednaglasnice ili proklitike- zanaglasnice ili enklitike

Enklitike mogu biti:- zamjenične (mu, joj, je, nas, nam, vas…)- glagolske (sam, si, je…, bih, bi, bismo, ćemo…)- upitna čestica (li?) npr. je li

Proklitike mogu biti:- prijedlozi (u, na, po, pred, kroz…)- veznici (da, jer, kad, dok…)- niječna čestica (ne)ovo ste zamijenili npr. ne znam

34

Akcent je isticanje kojeg sloga u riječi jačom snagom od drugih.

10. KARTICA: 1. Barok u europskoj književnosti; 2. I. Maružanić: Smrt Smail-age Čengića; 3. Narječja i odlike narječja

1. Barok u europskoj književnosti

Pojam barok podrazumijeva stil u graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i književnosti. Kao stilsko razdoblje trajao je od kraja 16. st. pa sve do sredine 18. st. Izrazito se suprotstavljao renesansi, a kratko vrijeme zamijenit će ga klasicizam koji je također označavao baroknu suprotnost. Riječ barok potječe od portugalske riječi "barocco" što označava vrstu bisera nepravilnog oblika i ne velike vrijednosti. Tim izrazom htjelo se reći da je sam stil neprirodan i bez posebnog značaja. To su posebno naglašavali protivnici katoličke obnove s kojom je barok bio u izravnoj vezi. Glavni oblici baroka su: bogata kićenost, majstorsko umijeće gomilanja ukrasa, pobožni naglasci, dekorativna sjaj, duhovitost, raskošna i neobična metaforika.Nastojalo se poglavito utjecati na osjećaje "na ljudsko srce". Barok je zamijenio renesansni racionalizam. Barok se javlja u Italiji, Španjolskoj, a poslije će prijeći u druge katoličke zemlje koje su ostale vjerne rimskoj crkvi. Izvan ovih zemalja nikako ili teško ili teško je uspijevao. Krenut će i širit će se nakon općeg crkvenog sabora u Tridentu (1545.-1563.). Suprotstavljanje Lutherova protestantizma bilo je vrlo značajno već 30-tih godina XVI. st. Ali ratovi katoličkih zemalja s turskom umanjili su mogućnost za uspjeh: odluke tridentinskog sabora bile su izravan poticaj katoličkoj obnovi i tada je odrađen jasan odnos prema protestantizmu. Papa Pio V. 1566. godine donio je Katekizam tridentskog sabora u kojemu se jasno očituje pojačana disciplina među svećenstvom kao i uspostavljenje njihovog školovanja. Provoditelji katoličke obnove su: dominikanci, kapucini i posebice isusovci. Njihov red družbe Isusove 1540. potvrdio je papa Pio III. I vrlo brzo su postigli izvanredan ustroj reda. Visoko obrazovani i motivirani isusovci proširili su se u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj pa u Engleskoj i drugdje, a zatim u Americi, Indiji, Kini, Japanu, itd. Oni će uz pomoć drugih širiti barok kao umjetnički stil u graditeljstvu, glazbi, slikarstvu… Barok u književnosti najprije će se pojaviti u Španjolskoj kao pjesnički smjer pod nazivom kulteranizam, odnosno gongorizam. U talijanskoj književnosti paralelno se javlja marinizam koji će se poslije proširiti na Hrvatsku, Njemačku, Francusku i Englesku.Stilsko obilježje mu je: krasnorječivost, patetičnost, neusklađenost izraza i sadržaja. Izrazom dominira fraza i suvišan ukras, postižu za zvukovnim efektima. To znači da pjesništvo obiluje brojnim figurama koje će motivsko-tematski potisnuti usporedan plan, a to znači da je stil figuralan, a najčešće figure su: metafora, poredba, antiteza. Barok će se posebno očitovati u komedijama, povijesnim epovima i religioznim poemama. Najznačajniji pisci europskog baroka su:

TORQUATO TASSSO – Pjesnik talijanske književnosti, a ujedinio je i pisac jedinstvenog religioznog epa "Oslobođeni Jeruzalem" u 20 pjevanja u stancama. Ovim epom utjecat će na mnoge europske pjesnike. Kao najbolji hrv. ep spominje se "Osman" I. Gundulić. Još je napisao mnogobrojne dijaloge, preko 2000 lirskih pjesama, i najbolju talijansku pastirsku igru "Aminta".

LUIS DE GONGORA – Poznat je kao pjesnik koji voli stare talijanske pjesničke oblike, ali je opisao i po uzoru i na stare španjolske pučke oblike (romance). Njegova metaforika kroz povijest imala je puno oponašatelja i istinskih darovitih sljedbenika. Pa će pod tim utjecajem nastati smjer gongorizam. Najpoznatije su mu poeme: Samoća, Polifem, Galatea.

LOPE DE VEGA – Glavni španjolski dramatičar. Napisao je oko 2000 kazališnih djela, a najzanimljivija su: Najbolji je sudac kralj, Vitez čudesa. Njegov je komični ep "Boj Mačaka", a najljepši stihovi nalaze se u prikazivanju "Betlehemski pastiri".

GIAMBATTISTA MARINO – Pjesnik talijanskog baroka, začetnik i glavni predstavnik pravca koji je po njemu nazvan marinizmom. Napisao je nekoliko tisuća lirskih pjesama i veliki mitološki spjev od 45 000 stihova "Adonis". Stavivši svojoj poeziji u zadatak da zapanji čitaoca ("Cilj je pjesnikov da začudi..."), kao stvaralac bogate fantazije i izvrstan versifikator uspio je izgraditi vlastiti pjesnički izraz pun neobičnih metafora i zvučnih efekata, stilski izrađen do virtuoznosti, no lirski nedoživljen, kojim je naišao na odličan prijam u publike i stekao mnogobrojno nasljedovatelje.

PEDRO CALDERÓN DE LA BARCA – Najveći dramatičar španjolskog baroka i posljednji veliki pisac zlatnog vijeka španjolske književnosti. Isusovački đak i svjedok propadanja španjolske moći, pjesnik je epohe koja je živjela u obmanama slavne prošlosti, te mu nedostaje spontanost, ali je nadoknađuje poniranjem u psihu svojih junaka i majstorskom dramskom tehnikom. Napisao je oko 200 kazališnih komada, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu (autos sacramentales), pisana većinom potkraj života kada je stupio u svećenički stalež. Od svjetovnih drama najpoznatije su mu "Život je san" i "Zalamejski sudac".

35

2. I. Mažuranić - Smrt Smail-age Čengića

Pjesnik i političar, prvi je hrvatski kancelar (1861.-1866.) a zatim i ban "pučanin" (1873.-1880.). Jedan od glavnih Gajevih suradnika u preporodnom razdoblju. Djela: Njemačko-ilirski slovar (1842.); Hervati Magjarom (1848.); Ivana Gundulića Osman (dopuna XIV. i XV. pjevanje 1844.); Smrt Smail-age Čengića (1846); Već u početnim stihovima pokazuje osobitu originalnost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u Trubadurskoj poeziji. Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovom spjevu Smrt Smail-age Čengića.August Šenoa u "Naša književnost" govori o Mažuraniću kao najboljem piscu u hrvatskoj književnosti.

SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA

Smail-aga nezadovoljan haračom naređuje da se pobiju Crnogorci. Stradava i Turčin Durak a pošto se Smail-aga oglušio na molbe sina Durka. Novica napušta logor i bježi Crnogorcima, želeći se osvetiti. Smail-aga skuplja harač a budući da ga nema razjaren počinje narod mučiti. Malobrojna četa Crnogoraca s Novicom na čelu napada turski logor i ubija Smail-agu ali i Novica umire. U zadnjem spjevu prikazujući mrtvog Smail-agu naviješta propast turskom carstvu. Spjev je podijeljen u pet cjelina: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob.

Početak "Agovanja":

36

Sluge zove Smil-agausred Stoca, kule svoje,a u zemlji Hercegovoj"Ajte amo, sluge moj,

Brđane mi izvediteštono sam ih zarobio robljemna Morači vodi hladnoj."

37

Na samom početku pisac ide 'In medias res' - otkriva nam radnju, mjesto i glavni lik. Spjev ima 1134 stiha od kojih se 200 podudara s povijesnim činjenicama. Smail-aga je lik tiranina što je simbolika da bi se naglasilo junaštvo naroda (kršćana). Djelo je nastalo na osnovu stvarnoga događaja koji se zbio 1840. godine kad su Crnogorci ubili feudalca koji je nad rajom činio okrutna djela.Mjesto radnje: HercegovinaVrijeme radnje: XVI. stoljećeTema: Krvnički život Smail-age ČengićaLica: Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk

AGOVANJE – Silni turski ratnik, Smail-aga Čengić. imao je puno robova, Crnogoraca. Budući dfa je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladiča. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tjela ubijenih Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.Stil: epiteti (lijepo,hladnoj,gladna,planinskog), personifikacija (zadrhtaše ta vješala tanka), kontrast (zadrhtaše ta vješala tanka, al nepisnu Crnogorčad mlada), arhaizmi (dželate, arslan), onomatopeja (Krcnu kolac njekoliko puta Zviznu pala njekoliko puta)

NOĆNIK – Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti ocaStil: epiteti (ljući, gorski, sviloruna, malenoga), kontrast (Sunce zađe, a mjesec izađe)

ČETA – U Cetinju se skupila mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom . Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudi i svoj narod.Stil: epiteti (mala, noćna, tamna, brze), kontrast (Malena je, ali hrabra), usporedba (Već ko' tajni glas duhova), metafora (Studen kamen prima život), onomatopeja (Ni tko šapće, ni tko zbori, Ni tko pjeva, niti se smije)

HARAČ – U međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi ih kao zarobljenike. Jednog dana, aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjehivanja među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada hrabra četa je napala Turke. Zatečeni Turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.Stil: epiteti (lijepo, ljuta, debela, žuti, nevesela), gradacija (Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!), usporedba (Riknu aga ko' bik ljuti), metafora (Ljuta glada i nevolje ljute)

KOB – Zli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.Stil: epiteti (zlatno, žalosno, tužno), personifikacija (Čija 'e ovo ponosita čalna?), arhaizmi (izba, gataj), ponavljanje (Čije 'e ovo...)

3. Narječja i odlike narječja

ČAKAVSKO NARJEČJEMorfološke oznake: -kratki G mn.: slov, jabučic;-Ak mn. na -i: zidi;-L mn. na -h: (po) rukah;-I mn. m. i s. r. na -i: s proroci;-I mn. ž. r. na -ami: s jabukami;-u infinitivu glagol gubi krajnje -i: oprostit;-sažeti su oblici posvojnih i upitno-odnosnih zamjenica: ki (koji);-umjesto aorista glagola biti za tvorbu kondicionala upotrebljava se: bin, biš, bi, bimo, bite, bi;-nepovratni glagoli upotrebljavaju se povratno sa enklitičkim oblikom zamjenice 'sebi': Hoču si jedan mali škerac napravit.;-znatno se izgubila razlika u upotrebi određenih i neodređenih pridjevnih oblika: Sluga hudi i lenji si;

38

U njemu imamo gotovo isti broj samoglasnika kao i u standardnom jeziku, ali će se neki drugačije realizirati. Tako će npr. glasovi a, o, e u nekim čakavski govorima izgovarati zatvoreno pa i dvoglasnički (kuonj - konj). Također nema glas đ, već na njegovo mjesto dolaze ˝j˝ ili ˝dj˝ (meja - međa).

KAJKAVSKI DIJALEKTMorfološke oznake:-imenice ž. r. na -a u D i L jd. imaju nastavak -e: kčere;-A. jd. imenica za neživo isti je kao i G jd.: grada;-G mn. ž. r. obično nema nastavka: knjig;-D, L i I mn. nisu izjednačeni: ljudem, ljudih, ljudmi;-komparativ dobiva nastavak -ši: bolši;-u 3. l. mn. prezenta glagoli proširuju osnovu s -ju: moreju;-umjesto futura I. za izricanje buduće radnje koristi se svršeni oblik prezenta glagola biti: bum, buš, bu, bumo, bute, buju;-nepovratni glagoli upotrebljavaju se povratno sa enklitičkim oblikom zamjenice 'sebi': Sednite si!;-znatno se izgubila razlika u upotrebi određenih i neodređenih pridjevnih oblika: On je slavni;U njemu se samoglasnici izgovaraju u odnosu na standardni jezik zatvorenije ili otvorenije, a ponegdje ima i dvoglasnika (mieso - meso).

ŠTOKAVSKI DIJALEKTOsnovne značajke:-gubljenje glasova: oću (hoću);-zamjena glasa h nekim glasom: kruv (kruh);-stezanje glasova: ko (kao);-stezanje ao u a ili o: poso;Hrvatski književni jezik koji se još i naziva suvremeni standardni jezik razlikuje glasove: č, ć, đ i dž, ali će isto tako u HJ postojati alofoni nekih fonema kao npr. ˝š˝ i ˝ž˝, pa će u hrvatskom izgovoru postojati riječi kao što su pšenica - šenica. Glasovi u nekim govorima kao što su ˝đ˝ i ˝dž˝ izgovaraju se različito tj. postoje i tu alofoni. U hrvatskom jeziku često se pogrešno izjednačava štokavski dijalekt s književnim jezikom. Štokavski dijalekt ima svoje osobitosti i neki njegovi osnovni oblici baza su suvremenom standardnom književnom jeziku. U standardnom jeziku za razliku od dijalekata umjesto supina dolaze infinitivi. (Trebam učit. - Trebam učiti.)

39

11. KARTICA: 1. Prosvjetiteljstvo u europskoj i hrvatskoj književnosti 2. V. Vidrić – poezija i stvaralaštvo; 3. Fonem, alofon

1. Prosvjetiteljstvo u europskoj i hrvatskoj književnosti

Prosvjetiteljstvo se određuje kao općekulturni i građanski pokret u europskim zemljama 18. st. Javlja se u Engleskoj, a najpotpunije je ostvaren u Francuskoj. Sam pokret borio se protiv dogmatizma. Zalagao se za pobjedu kritičkog uma u filozofiji, književnosti i javnom životu. Prosvjetiteljstvo naglašava da mu je zdrav razum jedini obrazac ponašanja, a najveće rezultate ostvarit će u filozofiji, znanosti i prosvjeti. Najmanje je bio uspješan u književnosti i umjetnosti uopće. U povijesti čovječanstva nije bilo razdoblja u kojem su filozofija i književnost bile tako bliske, međusobno prožete i nerazdvojene.

Prosvjetiteljstvo u Hrvatskoj - u 18. st. u hrvatskoj književnosti javlja se prosvjetiteljstvo pa će tako na područjima od umjetnosti do politike biti nazočna javna želja za širenjem egzaktnog znanja. Razum sve naglašenije postaje glavni pokretač svih čovjekovih životnih manifestacija. Ovaj pokret u nekim zemljama, iako ima ista obilježja rabi različite nazive pa će tako u Austriji biti poznat kao Jozefinizam. U Hrvatskoj će prosvjetiteljstvo kao i prosvjetiteljske misli biti prilagođene domaćim uvjetima. Konačno će i Slavonija u XVIII st. osloboditi se Turaka i doći pod Austrijsku upravu. Iako nije riječ o nacionalnom oslobođenju ovakva pozicija otvarala je mogućnost da se i u tom djelu Hrvatske započne s određenim kulturnim manifestacijama. Počela se događati pozitivna pojava, sjever prema jugu i obrnuto, a s vremenom će Zagreb postati književno središte s vodećom ulogom. To je značilo da je prosvjetiteljstvo ujedinilo cijelo primorje i unutrašnjost; kajkavsko područje i štokavsku Slavoniju. U to vrijeme posebnu ulogu odigrala je usmena narodna književnost u kojoj posebno naglašavamo epski deseterac jer njega hrvatski puk najbolje poznaje. Hrvatska književnost 18. stoljeća slijedila je dvije vrste poticaja, a to znači da je sjeverna Hrvatska bila podložna idejama iz srednje Europe, za razliku od Južne Hrvatske koja je bila pod utjecajem Mlečana, Padove, Švicarske i Francuske.

Reljković - tipičan racionalist i prosvjetitelj, u sedmogodišnjem ratu dospio je u prusko zarobljeništvo i tako spoznao ideje prosvjetiteljstva koje je želio prenijeti u svoju Slavoniju. Bio je uvjeren kako su potrebna djela koja će tom narodu pomoći u borbi protiv zaostalosti i loših običaja i to se najbolje vidi u njegovom djelu Satir iliti divji čovik. (Prosvjetiteljski ep, 11 pjevanja, epskim desetercima, opisane ljepote Slavonije i poruke slavonskom seljaku kako da poradi na svom napretku. Govornik je piščevih ideja i pripovjedač u epu antičko mitološko biće Satir, u drugom izdanju kao sugovornik mu se javlja Slavonac koji govori kako su seljaci prihvatili poruku). Ono što je Reljković uspio na slavonskom području to će Tituš Brezovački uspjeti na kajkavskom području. Žudio je za boljim svijetom u kojemu će biti više pravde, a manje nemoralnih ambicija i u tom smislu nastat će njegove komedije: Diogeneš, Matijaš Grabancijaš Dijak...

Fra Filip Grabovac - u južnim krajevima Hrvatske jedan je od najpoznatijih prosvjetitelja. Život završava tragično jer je optužen za uvredu Mletačke Republike i umire u Veneciji. Djelo radi kojeg je optužen nosi naslov: Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti Rvatskoga. "Dalmacijo kruno svita eto spavaš puno lita mnogi vrsni biše ljudima te nitko ne probudi, no grabovac eto dođe buditi te kasno pođe"- u ovoj pjesmi Dalmacijo zrcali se položaj Hrvata u to vrijeme.

Fra Andrija Kačić Miošić - nastavio je rad svog prethodnika Grabovca i on će objaviti svoje djelo Razgovor ugodni naroda Slovinskoga koji će doživjeti veliku popularnost. Ova knjiga nije dobila visoke estetske ocjene, ali je bez ikakve sumnje potaknula hrvatski narod na upoznavanje vlastite povijesti i kulture, što će rezultirati jačanjem narodnog ponosa. U to vrijeme na području Dubrovnika bit će najpoznatiji znanstvenik, filozof i književnik Ruđer Bošković.

Alberto Fortis - značajan je našoj književnosti utoliko što je svijetu predstavio čuvenu hrvatsku baladu Hasanaginica, prevodi je na talijanski, i time počinje njena slava. Zahvaljujući prijevodima ona dolazi i do Nijemca Heldera, koji će je uvrstiti u svoju zbirku narodne poezije uz još tri Kačićeve pjesme.

Matija Petar Katančić - preteča je književne znanosti i uopće književnosti 19. stoljeća, prevoditelj Biblije. O njemu se govori kao o klasicisti iako u hrv. književnosti nema pravog klasicizma.

Adam Baltazar Krčelić - jedan u nizu kajkavskih pisaca koji je poznat po ljetopisima Annuae - kronika zbivanja na latinskom jeziku, iako su neki tekstovi pisani na kajkavskom narječju.

2. V. Vidrić - poezija i stvaralaštvo

U povijesti hr. književnosti T. Ujević je smjestio Vidrića po važnosti između Kranjčevića i A. B. Šimića. Za svog života objavio je samo jednu zbirku pjesama "Pjesme". Matoš je njega smjestio "među trsje" naglašavajući njegovu sličnost s bogom Dionizom simbolom životne radosti, ushita i zanosa. Po Antunu Barcu njegova je poezija između ostalog i izraz

40

bola i tamnih slutnji jer po njegovu mišljenju prave i velike umjetnosti nema bez velike boli što tvrdi u svom eseju "Umjetnost i bol". U svojoj jednoj zbirci obradio je velik niz motiva nižući pjesničke slike iščitavajući različita raspoloženja. Za njegovu je poeziju karakteristično:

- suprotstavljanje tj. kontrasti svjetlo i tama- boje koje su izraz "stanja duše"- u svoju poeziju unosi mitološke i staroklasične motive, ali i socijalne

Tematski njegove pjesme možemo podijeliti na: pjesme intime, socijalne, refleksivne, pejzažne, staroklasične i motološke

Osim vizualnih elemenata imamo i akustične efekte i taktilne. Poznate su dvije pjesme; Pejzaž I. I Pejzaž II. U prvom Pejzažu pjesnik je kao promatrač, a u drugom kao pripovjedač.

PEJZAŽ I

41

U travi se žute cvjetoviI zuje zlaćane pčele,Za sjenatim onim stablimaKrupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visokoKud nečujno laste plove;

Pod bregom iz crvenih krovovaPodnevno zvono zove.

I dalje iza tih krovovaZlatno se polje stereValovito, mirno i spokojnoI s huma se k humu vere...

- lirska pejsažna pjesma.

VANJSKA KOMPOZICIJA: -sastoji se od 3 katrena, nema rime

UNUTARNJA KOMPOZICIJA:-raspoloženje: veselo, ushićeno...-motivi: cvjetova, pčela, stabala, oblaka, laste, krovova, zvona, poljaVeliki broj pridjeva i imenica čija je funkcija STVARANJE UGOĐAJA.-stilske figure: epiteti (zlaćene pčele, žuti cvjetovi...), aliteracija (zuje zlaćene pčele)gradacijaU pjesmi su prisutni akustični elementi (zuje zlaćene pčele...)Elementi kajkavskog dijalekta (breg i hum)

POANTA: "A dalje iza tih krovova Zlatno se polje stere

Valovito, mirno i spokojno- I s huma se k humu vere..."

-pjesma je pisana u prezentu

PEJZAŽ II

Nebeski putnik mjesecLako je odskakivoNad svijetlim oblačnim rubomI opet u nebo plivo.

I kad sam otvorio prozor,Blistav od kapi kiše,Trznula se je granaI još se lagano njiše.

"Gledaj" - glas mi se javi -"Iskrice noći lete..."

I vidjeh u rosnom grmlju.Gdje blisnuv - ginu i - svijete.

"Tko mi to kaza?! - viknuh,Al grmlje i bašta sniva,Tek mjesec nad svijetlim rubomNaglije hiti i pliva.

"Zdravstvuj!" - i smijeh se pronijeIl prosu se šaka pijeska?Ja ne znam. - Na morskih stazahTiha se voda ljeska...

42

-lirska, pejsažna pjesma-vanjska kompozicija: ima 5 katrena, nepravilna rima-raspoloženje: mirno, spokojno

MOTIVI: mjesec, prozor i grana, nebo, oblaci, kiša, more, grmlje-stilske figure: metafora (nebeski putnik mjesec), epiteti

POANTA: dijalog pjesnika i prirode u ugođaju krajolikaSlužeći se prezentom pjesnik unosi kategoriju vremena. Lirski subjekt je dio pejzaža. Pjesnik je zaokupljen unutarnjim problemima i stoga nije nužno znati gdje on razmišlja. U pjesmi dominiraju glagoli koji dočaravaju kretanje.

ADIEU

O moja je leđa laganoKucnula mandolinaI moj se je kaput raskrio.Purpurna pomrčinaMoje je vjeđe prekrilaOd sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganulaKoja pjesmice sklada,Svijetlu je suzu utrlaŠto mi sa zjena pada.- Tako silazim, gospojo,Stubama tvojega grada.

Pjesma se može iščitavati na dva načina kao misaona i kao ljubavna, i to na nekoliko stalnih mjesta koja se sa različitih gledišta mogu različito protumačiti:kao ljubavna:

- mandolina = motiv udvaranja- purpurna pomrčina = naglašava njegovu romantičnost- nesretan rastanak- suza... = otkriva njegovo nesretno iskustvo

kao misaona:- purpurna pomrčina = pomračenje uma- sunce, vjetar, vino = osobno nezadovoljstvo, prolaznost, izgubljeno vrijeme, neispunjenost, otkriva stil života- moja se ruka ganula = strah, gubitak samopouzdanja- silazak: "Tako silazim gospojo stubama tvojega grada" = smrt (gospoja = smrt)

-daje snimak osobe (fotografski)-pjesnik povećava (zumira) vjeđe i njihovim opisom otkriva nam njegov životni stil, tj. hedonistički način življenja-ruke simboliziraju stvaralaštvo; otkrivamo karakternu osobinu, tj. da ima talente

3. Fonem, alofon

Fonem je najmanja jedinica jezika (manja od riječi) koja nema svoje značenje, ali ima razlikovnu funkciju u riječima. Tako su jedinice m i p u moliti i politi fonemi jer razlikuju značenje "moliti" od značenja "politi". Jedinica m ispred različitih jedinica izgovara različito (npr. jedinica m drugačije se izgovara ispred jedinice p u kompas nego ispred jedinice f u komfor). Tako imamo jednu jedinicu m i mnoštvo njezinih izgovornih inačica (varijanata).Takvu jedinicu nazivamo fonemom, a njezine izgovorne inačice alofonima.Jezičnu disciplinu koja se bavi fonemima nazivamo fonologijom. -fonem (grč. phone = glas)-alofon (grč. allos = drugačiji) Fonetika je znanstvena disciplina u okviru lingvistike. Ona proučava glasove same po sebi - njihova artikulacijska (mjesto i način tvorbe) i akustička (zvučna) svojstva.Podjela fonema:Foneme dijelimo po načinu kako nastaju na:- otvornike - a, e, i, o, u

Dijelimo ih prema stupnju uzdignutosti jezika prema nepcu na:-visoke (i, u); -srednje (e, o); -niske(a)

Dijelimo ih prema vodoravnom položaju jezika prema nepcu na:-prednje (i, e); -srednje (a); -stražnje (o, u)

- zatvornikeDijelimo ih na:

-zvonačnike - j, l, lj, r, v, m, n, nj; (m, n, nj su nazali)-šumnike - b, c, ć, č, d, dž, đ, f, g, h, k, p, s, š, t, z, ž

Prema načinu tvorbe dijelimo ih na:-zatvorne (b, p, d, t, g, k); -poluzatvorne (c, ć, č, đ, dž) i tjesnačne (s, š, z, ž, f, h)

Prema mjestu tvorbe zatvornike dijelimo na:- usnene (dvousnene: b, p, m; usnenozubne: v, f)- jezične (dentali: d, t, n, c, z, s; desnici: r, l; prednjonepčani: č, ć, đ, dž, š, ž, j, lj, nj; zadnjonepčani: k, g, h), sibilanti ili piskutavi

Prema zvučnosti zatvornike dijelimo na:- zvučne: b, d, g, z, ž, dž, đ, -, -, -- bezvučne: p, t, k, s, š, č, ć, f, c, h- zvonačnike (neutralni): m, n, nj, j, l, lj, r, v

12. KARTICA: 1. Biblija, Talmud i Kuran; 2. M. A. Reljković: Satir iliti divji čovik; 3. Metafora i metonimija

1. Biblija, Talmud i Kuran

BIBLIJA – Sam naziv dolazi od grčke riječi , tj. knjiga ili Sveto pismo je zbirka knjiga koja se dijeli u dva dijela, tj. Stari i Novi zavjet. Nju smatramo najstarijom knjigom u povijesti svjetske kulture i ona je simbioza mudrosti drevne Mezopotamije i Egipta uključujući staru Grčku i kršćanstvo. Ona postaje izvorište nadahnuća sve do današnjeg dana. Biblija sadrži 46 knjiga Starog zavjeta i 27 knjiga Novog zavjeta, sve ukupno 73 knjige.Stari zavjet - pisan je pretežito hebrejski, tek neki dijelovi aramejskim i on se sastoji od: petoknjižja, povijesnih knjiga, psalama (koji uključuju Mudrosne i Proročke knjige). Stari zavjet zajednička je baština Židova i Kršćana.Novi zavjet - Prihvaćaju samo kršćani i on obuhvaća: Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice apostola Pavla, Katoličke poslanice, Otkrivenje (Apokalipsa)

TALMUD – (hebrejski: studij, poučavanje, nauk) - je religiozno-moralni zakonik postkršćanskog judaizma. Stvaran je između II. i VI. st. To je zbirka komentara koji su nastali kao različita tumačenja Biblije. U Talmudu je sadržana građa s vjerskim i svjetovnim obilježjima Židova. Sadrži i građu iz teologije, etike, agronomije, medicine, higijene, matematike, astronomije. On je vrlo važan u životu Židova, posebno je pomogao u očuvanju nacionalnog identiteta u dijaspori.

KURAN – (Koran) - je sveta muslimanska knjiga i glavni je izvor muslimanskog učenja. Nastala je između 611. i 633. god. nju Muhamed priopćava po dijelovima i preporučuje da se ti dijelovi zapisuju, a pisari su nazivani pisarima objave. Muhamedovi priopćeni dijelovi pisani su na kori datulje, koži i tankim kamenim pločicama. Kuran je podijeljen u 114 poglavlja, tj. sura. Naslovi poglavlja određivani su prema pojmovima o kojima se u njima govori. Poglavlja se dijele na: Mekanska i Medinska.Mekanska su objavljena prije HIDŽRE, tj. seobe, a ključnom godinom uzima se 622., to je vrijeme kad Muhamed prelazi iz Meke u Medinu. Tim prijelazom muslimani doživljavaju početak islama i počinju računati godine, a Medinska poglavlja objavljena su poslije HIDŽRE. Kuran je prevođen na mnoge svjetske jezike, a pisan je arapskim jezikom, kratkim rečenicama u obliku rimovanja proze.

2. M. A. Reljković - Satir iliti divji čovik

Matija Antun Reljković je tipičan racionalist i prosvjetitelj. U sedmogodišnjem ratu dospio je u rusko zarobljeništvo i tako je izravno spoznao ideje prosvjetiteljstva koje je želio prenijeti u svoju Slavoniju. Bio je uvjeren kako su potrebna djela koja će tom narodu pomoći u borbi protiv zaostalosti i loših običaja. Objavljeno mu je djelo Satir iliti divji čovik. To je zabavno-popularno-poučni tekst. August Šenoa je u svome članku Naša književnost (1845.) njegov tekst naveo kao primjer najboljeg zabavnog teksta.

DJELOReljković je zamislio susret u šumi između drvosječe (ondašnjeg Slavonca) i satira (dobronamjernog putnika). Tijekom stanke u vrijeme objeda njih dvojica razgovaraju. Drvosječa uglavnom postavlja pitanja, a satir mu odgovara i savjetuje ga. Ovo djelo pisano je u desetercu, a ima i didaktičku funkciju: daje opis Slavonije, naglašava sve njene zemljopisne prednosti, prirodne ljepote nisu dovoljne da bi čovjek živio dobro, ako ih ne zna iskoristiti i njima gospodariti, za loš način življenja uglavnom okrivljuje Turke, i kao glavni uvjet da bi se napredovalo nužno je obrazovanje. U daljnjem razgovoru Slavonac odgovara: "Ni moj otac nije znao šiti, ali je mog'o malo boje piti, naši stari nisu pisat znali al' su boje neg' mi sad' stajali". Satir ga uvjerava da ne smije tako razmišljati. Govori mu o gazdinstvu kuće i tu će nabrojiti nekoliko njihovih propusta. Odnosi se na njihove kuće koje su loše građene: nemaju stakla na prozorima, troše previše drva za ogrjev, primjedba se odnosi na namještaj (primjedba se odnosi na turski običaj jedenja na podu), savjetuje ih kako treba hraniti svinje, naglašava da moraju uzgajati različitu stoku, a to što uzgajaju trebaju znati unovčiti, savjetuje im kako da gospodare svojim imanjem (za primjer im daje mrave i pčele), smatra da starost nije nužna za upravljanje imanjem već sposobnost pojedinca, tom pojedincu se svi moraju pokoravati, a mandat mu traje 6 mjeseci (dostatno vrijeme) da se vidi koliko je on uspješan. Tekst ima didaktičnu funkciju i u tome je prednost dijaloga.

3. Metafora i metonimija

METAFORA – Najpoznatija je i u analizama najčešće spominjana pjesnička figura uopće. Mnogi je teoretičari opisuju kao skraćenu poredbu, tj. kao takvu poredbu u kojoj se ne kazuje što se sa čime poređuje nego se jedino iskazuje drugi način poređenja. Drugi je teoretičari shvaćaju kao zamjenu značenja jedne riječi značenjem druge riječi. Metafora je na taj način shvaćena kao figura u kojoj se jedna riječ upotrebljava umjesto druge, odnosno čak kao i posebna metoda opisivanja koja izjednačuje jednu stvar s drugom na taj način što tu prvu stvar uzima kao da je druga.

METONIMIJA – Prema nekim mišljenima samo je podvrsta metafore, dok je drugi teoretičari smatraju samostalnom figurom. Poput metafore i metonimija označuje upotrebu riječi u prenesenom značenju, ali za razliku od metafore, gdje se značenje jedne riječi prenosi ne drugu po nekim sličnostima, kod metonimije značenje se prenosi prema određenim stvarnim odnosima. Umjesto jedne riječi koja označuje određeni pojem upotrebljava se druga riječ, odnosno drugi pojam, koji je u nekoj stvarnoj vezi s prvim pojmom. Tako se snažan ili hrabar čovjek naziva "sila", a budući da pisca

46

povezujemo s njegovim djelom, npr. umjesto Franz Kafka, reći ćemo samo Kafka. Metonimija tako predstavlja u nekoliko sažetiji oblik prenošenja značenja od metafore, a osim toga predstavlja takav oblik prenošenja u kojem novo značenje gotovo sasvim istiskuje prvotno. Brojne metafore i metonimije u pojedinim književnim djelima daju izrazito snažan, sažet i u misaonom pogledu bogat izraz, čest osobito u poslovicama ili karakterističnim dijelovima pjesama koje se ponekad navode kao samostalne izreke.

13. KARTICA: 1. Epika – epska djela u stihu; 2. Dostojevski: Zločin i kazna; 3. Pridjevi

1. Epika - epska djela u stihu

(epos - riječ)Naziv epika označava pripovjedačku književnost u stihu i prozi; književni rod koji se razlikuje od lirike i drame. Ono po čemu se epika razlikuje od lirike i drame jest pripovijedalačko umijeće (naracija). U epiku u stihu ubrajamo: ep, epski spjev i epopeju (junački ep u kojem je radnja unaprijed predodređena; npr. Ilijada i Odiseja)

EP - Najprezentativniji tip epske književnosti u stihu jer sadrži sve karakteristike epske poezije. Spada u veće epske forme, a razlikujemo: narodni (povijesno-junački), umjetnički, povijesni, junački, viteški, religiozni, idilski, životinjski, didaktički, filozofski.

Ep je bio veoma zastupljen u starih naroda (Homerova Ilijada i Odiseja, sumersko-babilonski Gilgameš, indijska Mahabharata i Ramajana, Vergilijeva Eneida )Temeljne "karakteristike" ovih navedenih, kao i svih kasnije nastalih, epova su:

- široka slika života naroda - reprezentacija narodnih heroja (herojski tip) - sudbinski događaji važni za opstanak i razvoj narodne zajednice - dotjeran i kultiviran književni izraz

Za hrvatsku književnost važno mjesto zauzimaju sljedeći: JUDITA Marka Marulića, OSMAN Ivana Gundulića te SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA Ivana Mažuranića.EPSKA PJESMA - Obujmom je manja od epa, ali jednako važna u književnosti, osobito suvremena. Ona redovito obrađuje neki pojedini događaj, a ne kompleksno zbivanje; njena epska tehnika i tematika ju ne razlikuje previše od samoga epa. Neke teorije kažu da su epovi nastali povezivanjem epskih pjesama, kao i da su neki ciklusi danas poznatih epskih pjesama zapravo ostatak ranijih epova.

POEMA - Nešto je kraća stihovna vrsta u kojoj se fabularni elementi isprepleću s neposrednim lirskim izricanjem, a motivi se povezuju i asocijativnim nizanjem, što je karakteristika lirske poezije.

ROMANCA - Može se svrstati u lirske i epske pjesme, jer ima karakteristike i jednih i drugih. Potječe iz Španjolske, a tematika je redovito ljubavna. U hrv. književnosti poznate su Kranjčevićeve romance.

BALADA - Slična je romanci. To je lirsko-epska pjesma; tužne tematike i usporenog ritma, tužno intonirana. Jedna od najljepših narodnih balada je Hasanaginica.

KARAKTERISTIKE EPSKE POEZIJEZa razliku od lirike koja se služi takvim načinom izražavanja koji bismo mogli nazvati "izricanje", epska poezija služi se uglavnom pripovijedanjem i opisivanjem.PRIPOVJEDANJE - označava nizanje motiva prema načelu "onog što je bilo". Obuhvaća neki događaj, odnosno niz događaja - kronološki.Pripovijedanje i opisivanje zahtijevaju pripovjedača kao konstruktivni element strukture epske poezije. Uz njega, tu su nezaobilazni FABULA i LIK.Fabule su (vidi se iz tematike) uglavnom općepoznati događaji iz povijesti ili mitologije, a likovi su većinom junaci / heroji- oni predstavljaju osobne čitavog naroda o kojemu je riječ. USMENO PJESNIŠTVO - glavna prednost usmenog pjesništva jest ta da autor odnosno pripovjedač ima uvid u raspoloženje svojih slušatelja na kojima primjećuje koliko je radnja zanimljiva (pa će je još iskititi), ili je dosadna slušateljima (pa će je skratiti). Glavni nedostatak usmenog pjesništva jest mogući gubitak osnovne misli kojom je pisac želio nešto izraziti ukoliko nije talentiran. 2. Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zločin i kazna

47

Ruski realist i prvi veliki modernist. Učinio je veliki utjecaj na modernu prozu. On je pisac psihološkog romana, ali i preteča modernoga koji će se razviti u XX st. Pisao je: pripovijetke, polemike, romane, novele, a ujedno je bio i publicist. Nazivan je piscem "poniženih i uvrijeđenih" govoreći o gradskoj sredini i cijeloj galeriji likova. U tom nizu nalaze se pobunjenici koji žele promijeniti svijet (Raskoljnikov i Ivana Karamazov); Iznosi kratke, smirene ponizne kršćane (Sonja Marmeladova), cinični razvratnici (Fjodor Karamazov). U svojim romanima progovorio je o socijalnom, moralnim, etičkim, filozofskim i religijskim pitanjima. Otkrivao je "duhovne ljudske duše", iracionalno, demonsko i sablasno stanje, bavio se područjima sna i podsvijesti i na taj način suprotstavlja se pozitivizmu, racionalizmu, znanstvenosti realizma i naturalizma te čini zaokret ka iracionalnom, mističnom i tajanstvenom. Među prvima stvorit će psihološki roman koji će biti građen dramskom tehnikom, a fabula će biti preuzeta iz kriminalističkog romana zbivanja. Postupci u oblikovanju romana su novi i najavljuju tzv. tip romana. Svojim stvaralaštvom uzor je mnogim europskim piscima. Tijekom svog školovanja završava vojnu školu, čita zabranjene knjige, postaje članom utopijskog socijalističkog kružoka, osuđen na smrt, a neposredno pred izvršenje pomilovan je i upućen na prisilni rad i robiju. Takav život utječe na njegovo književno stvaralaštvo. Piše novele, romane, osvrte, članke, polemike. Poslije putovanja po Europi vraća se u Rusiju i piše o njenoj budućnosti i pravoslavlju kao "književni proleter", bori se s bolešću i materijalnim teškoćama. Najznačajniji tekstovi tj. djela su Bijedni ljudi, Poniženi i uvrijeđeni, Zločin i Kazna, Idiot, Braća Karamazovi i novele Zapisnici iz podzemlja.

ZLOČIN I KAZNA

Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj. Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.

RASKOLJNIKOV - Lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj.

SONJA - Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bijedu od Raskoljnikove.

ANDREJ - Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o njihovom samom prihvaćanju istine. To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve) , kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, koji vjeruje u budućnost i podržava preljub.U romanu “Zločin i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji ubija staricu Aljonu Ivanovu i neplanirano i njezinu sestru Lizvetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. Oboli, i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom. U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio: kako seljak hladnokrvno udara jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponio kao Napoleon. Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a značilo mi bi unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost. Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova. Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom najbolje neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao: “Moralne ideje nastaju iz vjerskih osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti.”

3. Pridjevi

48

Pridjevi su promjenjiva vrsta riječi kojima se određuju postojana svojstva predmeta i pojava, a pridijevaju se imenicama. U hrvatskom jeziku imaju za svaki rod posebne oblike i po njima možemo zaključiti kojeg je roda imenica koja znači nešto što nema spola (jaka-bol). Po načinu kako određuju imenicu dijele se na određene i neodređene.

Neodređeni odgovaraju na pitanje kakav? i kazuje svojstva neodređenosti (crven šešir).Određeni odgovaraju na pitanje koji? i izriče određenost svojstva (crveni šešir).

Po značenju pridjeve dijelimo na opisne, gradivne i posvojne.Opisni ističu različite osobine i odgovaraju na pitanje kakav? (žut list);Gradivni pridjevi izriču od čega je nešto napravljeno (drvena klupa);Posvojni pridjevi znače pripadanje ili kakvu drugačiju povezanost onog što znače imenice uz koje stoje

(majčino pismo, bratov kaput).

STUPNJEVANJE PRIDJEVA ILI KOMPARACIJA

Imamo tri stupnja: pozitiv, komparativ, superlativ.Pozitiv je oblik koji iskazuje samo o kojoj je osobini riječ (tvrd, brz);Komparativ je oblik koji iskazuje da stvari imaju neku osobinu u jačoj mjeri izraženu od drugih stvari (zemlja-tvrda kamen-tvrđi);Superlativ je oblik koji ističe da neki predmet po nekoj osobini nadmašuje sve ostale predmete.

TVORBA STUPNJEVA:Komparativ se tvori od osnove pridjeva nastavcima: -i, -iji, -ši, npr. brz-brži, bijel-bjelji.Superlativ se tvori tako da se komparativu doda prefiks -naj, npr. najbrži, najbjelji.

U nepravilnoj komparaciji, komparativ i superlativ se tvori od druge osnove nego pozitiv: dobar, bolji, najbolji.

14. KARTICA: 1. Naturalizam i verizam; 2. D. A.: Božanstvena komedija; 3. Glagoli – jedn. gl. oblici

1. Naturalizam i verizam

NATURALIZAM

Javlja se 70-tih godina 19. st. i traje sve do 1890. god. Prvo će se javiti u Francuskoj, a odatle će se proširiti Europom, zapravo na Švedsku, Njemačku i Norvešku. Teoriju naturalizma oblikovao je Emil Zola u svojim raspravama "Romanopisci naturalisti", "Eksperimentalni roman" i u predgovoru romana "Therese Raquin". On utemeljuje svoje učenje i teoriju po uzoru na prirodoslovca Hippolitta Tainea. Prema njemu postoje tri odrednice koje utječu na formiranje književnog lika:

a) nasljeđeb) sredina ili milje c) trenutak

Ovakvim stavom književnik se približava znanosti, a romanopisac je eksperimentator. Naturalizam kao smjer proizlazi iz realizma iako se Zola kritički odnosi prema realizmu jer smatra da Balzac i Stendl stvaraju uzvišene titanske likove. Naturalisti prikazuju ljude iz svih društvenih slojeva. otkrivaju tamne i ružne životne pojave, razvijajući na taj način tzv. "estetiku ružnoće". U djelima naturalističkih pisaca razotkriva se socijalna i moralna izopačenost, zločin duševna bolest, gruba seksualnost, nastranost i društvena degeneriranost. Naturalizam razvija detaljan opis sredine, unoseći u te opise autentične pojedinosti. Likovi su oblikovani u njihovoj životnoj pojavnosti, socijalnoj i biološkoj određenosti. oni se sami predstavljaju, a pisca doživljavamo kao "skrivenog režisera drame" tj. on nije tzv. sveznajući pripovjedač. Za razliku od realista naturalisti uvode masu tj. mnoštvo kao književni lik (Germinal). Naturalizam kao književna vrsta ističe roman i novelu. nešto malo će se razviti i drama. Zola će u Parizu ustanoviti i naturalističko slobodno kazalište. U tom kazalištu scena i gluma morali su odgovarati životu. na pozornici je sve moralo biti "pravo", a glumci su morali govoriti kao u životu.

VERIZAM

Književni smjer koji se javlja u Italiji u drugoj polovici XIX. st. dolazi od lat. riječi verus (istinit). Glavni predstavnik je Giovanni Verga. U romanima i novelama prikazuje se priprosti seljački svijet i povijest propadanja brojne sicilijanske obitelji, likovi seljaka kojima upravljaju iskonske strasti i pohlepa za zemljom.

2. Dante Alighieri (1265.- 1321.) - Božanstvena komedija

49

Jedan od najvećih pisaca u povijesti svjetske književnosti. Rođen je u Firenzi u skromnoj plemićkoj obitelji. Morao u progonstvo zbog političkih sukoba. Umro je i pokopan u Ravenni. Prvo je Danteovo pjesničko djelo "Novi život" (Vita nuova). To je djelo nadahnuto velikom ljubavlju prema Beatrici Portinari koja je uzdignuta, u stilu firentinske pjesničke škole (dolce stil nuovo - zlatni novi stil) do nadzemaljskog simbola. Novi život najavio je iznimna pjesnika. Dante slavu stječe religioznim epom "Komedija". U srednjem vijeku se komedijom smatralo svako djelo koje počinje tužno a završava sretno, zato se djelo i zove komedija, jer počinje tužno u paklu, a završava sretno u raju. Giovanni Boccaccio, u svojim predavanjima u Firenzi, nazivao ju je "božanstvena", te je pod nazivom " Božanstvena komedija" (Divina commedia) ostala u književnosti kao jedno od najboljih umjetničkih ostvarenja.

BOŽANSTVENA KOMEDIJA

Pisao je u progonstvu (oko 1307.), a završio malo prije smrti. Sastoji se od tri dijela, a to su: Pakao, Čistilište i Raj. Svaki dio ima 33 pjevanja pisanih tercinama, samo što Pakao ima i jedno uvodno pjevanje pa ih je ukupno 100. Tako broj tri simbolizira Presveto Trojstvo. Božanska komedija je religiozni alegorijski ep o drugom svijetu, ali je zapravo Dante slikao svoje vrijeme, ovozemaljski život. Napisao je firentinskim narječjem koji će postati temelj talijanskoga standardnog jezika. Broj 100 simbolizira savršenstvo i Božju milost (djelo ima 99 pjevanja + uvodno pjevanje). Šuma simbolizira njegova grešna stanja, a tri životinje: pantera - putenost, lav - oholost i vučica lakomost. Na vratima pakla piše: "Kroz nas se ide u grad vječnih muka, kroz nas se ide gdje se vječno plače, kroz nas se ide do propala puka, tko uđe nek se kani svake nade."

Najosnovnije crte fabule:Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše grešnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.

U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

U četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.

Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a lijeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

Šesti krug je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.

Sedmi krug je podijeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem pojasu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podijeljen na četri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja.

U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije. Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

50

Tema je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.

Dante - simbol grešnog čovjekaVergilije - simbol mudrosti i razumaBeatrice - simbol božanske milosti i objavemračna šuma - simbol grešnog života

Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja. Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe. Francesca je grešnica iz pravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom. Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.

3. Glagoli - jednostavni glagolski oblici

Glagoli su riječi kojima se izriče radnja, stanje ili zbivanje. Jednostavni glagolski oblici su od jedne riječi, jednostavni ili sintetski. To su:PREZENT- imaju ga svi glagoli, od prezentske osnove i nastavka -AM, - EM, -IMIMPERFEKT- od nesvršenih glagola i nastavaka -H, -AH, -JAH, -IJAHAORIST - od infinitivne osnove i nastavaka -H, -OHIMPERATIV- od prezentske i infinitivne osnovePRILOG SADAŠNJI - obliku u 3. l. j. prezenta se doda nastavak -ĆIPRILOG PROŠLI - infinitivnoj osnovi + -VŠI ili -AVŠIPRIDJEV RADNI - infinitivna osnova + L, LA, LO, LI, LE, LAPRIDJEV TRPNI - od infinitivne ili prezentske osnove + N, NA, NO, NI, NE, NA

51

15. KARTICA: 1. Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti; 2. J. Leskovar: Misao na vječnost3. Naglasni sustav hrvatskog jezika

1. Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti

Godina početka (1914.) Prvoga svjetskoga rata u znaku je završnice moderne u hrvatskoj književnosti. Umire Antun Gustav Matoš, a među njegovim sljedbenicima izrazitog hrvatskog političkog usmjerenja, pravašima nije bilo jake književne osobnosti koja bi ga mogla zamijeniti. Oni u godinama 1914. i 1915. surađuju u časopisu "Savremenik". Produktivni su ali neinventivni. Tim su matoševcima poglavito suprotstavljeni projugoslavenski usmjereni pisci oko Vladimira Čerine i njegova "Vihora". Borbeni su, sijali bi sjeme revolucija, razbacuju se obećanjima i zabludama, proriču buduća vremena, a umjetničke sposobnosti su im skromne.Ulderiko Donadini je prvi najavljivač novog vremena u svom časopisu "Kokot" koji je izišao krajem 1916. godine. Bio je tipični matoševac, no u "Kokotu" je odjeknuo Marinetijev futuristički manifest i njemački ekspresionizam. U svom prvom tekstu pod naslovom Suvremena umjetnost govori o životnoj ulozi umjetnika. On vidi život u stalnoj dinamici i primiče spoznavanje sebe. Njegova su djela: Lude priče, Kamena s ramena, Bauk i Vijavice.Nemir koji je donio Donadini u buru je pretvorio Antun Branko Šimić. Nakon jednogodišnje suradnje s njemačkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm" izlazi 1917. njegova Vijavica. Godinu izlaska tog lista možemo smatrati godinom u periodizaciji hrvatske književnosti. On kaže da je umjetnost u ekspresivnosti, a ne u ljepoti. Sumnja da mi možemo znati što je umjetnost, ali mi to osjećamo. Zanimalo ga je sve moderno i avangardno. U Vijavici mu je redovito u prvom planu estetika, a u časopisu Juriš (1919.) primiče se prema etici, ali strogo ostaje na području umjetnosti. Šimićeva jedina za života tiskana knjiga, zbirka pjesama Preobraženja (1920.) je prva knjiga slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti. U tim pjesmama nalazimo pojačanu štednju riječi, izostavljanje boja, sentenciju i poetsku fabulu.Miroslav Krleža je jedan od najutjecajnijih pisaca 20. st. U njegovim djelima, pogotovo u zbirci pjesama Simfonije, u dramama Kraljevo, Golgota, Galicija, U logoru i Vučjak nalazimo elemente ekspresionizma. Uz Cesarca (Careva kraljevna), s kojim zajedno izdaje časopis plamen, postati će najpoznatija osoba "književne ljevice". Uz njih u svojim djelima (Ex Ponto, Nemiri i Pripovijetke) elemente ekspresionizma ima i Ivo Andrić. Tu se kao mladi pisci pojavljuju Gustav Krklec i Tin Ujević.Kao pisci izrazito kršćanskog usmjerenja javljaju se: Đuro Sudeta (Osamljenim stazama, Kućice u dolu, Sutoni), Isidor Poljak (S bijeloga brda i Duhom mistike), te Martin Sabić (putopisi Lourdes).

52

2. Janko Leskovar - Misao na vječnost

Stvaralački portret pisca i životopis:Prvi njegovi radovi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica "Misao na vječnost" je nastala pod dojmom jednog razgovora s barunom Kavanaghom. S ovom novelom bio je odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho, anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki, rekao je u njima što je imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja. Djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje. Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti konzekventni i njegova su djela više - manje fantazije o nemoći modernog čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića. Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za europeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi europskim mjerilom i sa europskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski "neudačniki". Egzodus hrvatskih studenata u zapad su etape približavanja Zapadu. Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje "suvremene krize društva", njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat. Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan. Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko - faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je "hrvatski pisao srcem" i osjećao hrvatski jezik.

MISAO NA VJEČNOST

Tema: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti, promatranog lika s njegovim tragičnim krajem - ludilom.

Problematika koja se obrađuje:- Predstavljanje lika i portret Đure Martića- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene- Dramska atmosfera i prizori- Neobičnost između sna i jave- Misao na vječnost i odsjaj uspomena- Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom- Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost

53

- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga

- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću

Struktura djela: Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjemprošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, te raščlanjivanje vlastite psihe.

Književna vrsta: Novela (crtica)Inspiracija iz sličnog djela: Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram drugog Apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini, Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih je ubacio. Turgenjevljevi junaci obično pripovijedaju svoje ljubavi, Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće umjetnički likovi. Po načinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.

Vrijeme radnje: 1891. godina. Mjesto radnje: Radnja se događa u selu Druškovac.

Sadržaj:

54

U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna. Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je legao i usnuo kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga poskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san. Slijedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio. Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka. Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškropljenu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi. Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: "Haleluja". Đuro je Martić poludio.

3. Naglasni sustav hrvatskog jezika

Akcenti hr. jezika su : kratkosilazni, dugosilazni, kratkouzlazni, dugouzlazniSvaka riječ ima jedan akcent. U našem jeziku sve riječi ne moraju biti nositelji akcenta već će se one pridružiti drugim riječima koje ga imaju, i tada govorimo o tzv. naglasnim cjelinama.Prema tome imaju li riječi vlastiti naglasak ili ne, zovemo ih: naglašene riječi ili naglasnice; nenaglašene riječi ili nenaglasniceNenaglasnice mogu biti:

- prednaglasnice ili proklitike- zanaglasnice ili enklitike

Enklitike mogu biti:- zamjenične (mu, joj, je, nas, nam, vas…)- glagolske (sam, si, je…, bih, bi, bismo, ćemo…)- upitna čestica (li?) npr. je li

Proklitike mogu biti:- prijedlozi (u, na, po, pred, kroz…)- veznici (da, jer, kad, dok…)- niječna čestica (ne)ovo ste zamijenili npr. ne znam

Akcent je isticanje kojeg sloga u riječi jačom snagom od drugih.

55

16. KARTICA: 1. Drama – povijest nastanka i vrste; 2. K. Š. Gjalski: Pod starim krovovima 3. Glagoli – složeni glagolski oblici

1. Drama - povijest nastanka i vrste

Riječ drama danas se upotrebljava u tri značenja:-književni rad -dramska vrsta-drama kao dramska umjetnost

Drama je književni tekst osobite vrste koji je izravno ili posredno namijenjen izvedbi na pozornici. Drama je književno djelo u dijaloškom obliku namijenjen scenskim izvođenjima (može se čitati i izvoditi).Drama: činovi, dramska radnja, didaskalije, likovi. Teatrologije je znanost o kazalištu (proučava složen odnos između drame i kazališta). Kazalište je simbioza gledatelja i žive predstave (redatelj, glumac, scenograf, kostimograf, kazališna kuća). Formalna podjela drame na činove, prizore i slike, scene omogućava da se radnja lakše organizira.

DRAMSKE VRSTE: tragedija (povijesna, klasična, grčka); komedija (grčka, komedija intrige, komedija karaktera); drama (psihološka, socijalna, monodrama, radio drama, TV drama i pučka drama)

KOMPOZICIJA DRAME: Po Aristotelu dramu čine tri jedinstva: mjesta, vremena, radnje. On smatra da je kod gledanja predstave važna katarza (pročišćavanje). Poslije doživljavanja katarze gledatelji su trebali biti oplemenjeni, riješiti se svih negativnih emocija. Mnogi teoretičari smatraju da se idealno zamišljena drama sastoji od pet elemenata:

- EKSPOZICIJA (uvod u radnju);- ZAPLET (javljaju se dinamični motivi koji pokreću radnju izazivanjem određenih suprotnosti);- KULMINACIJA (kad napetost dođe do nužne potrebe da se razriješi, a još nije jasan pravi smjer razrješenja);- PERIPETIJA (to je preokret, neočekivano radnja krene u drugom smjeru);- RASPLET (postaju vidljive sve suprotnosti, protuslovlja i sukobi)

TRAGEDIJA Dolazi od grčke riječi (jarac + pjesma). Članovi zbora su vjerojatno bili zaogrnuti jarećom kožom predstavljajući tako mitske pratioce boga Dionizia (vino, veselje). Pretpostavlja se da je prva drama izvedena kad se jedan od solista izdvojio iz zbora te je nastao dijalog između njega i zbora (TESPIS).Na početku je pisana u stihovima. Starogrčka tragedija je imala obredni smisao. Tematika je uzimana iz mitova. Glumci nose maske, recitiraju dijaloge, pjesme su pjevane i izvođene uz ples i glazbu, likove glume muškarci. Najveći grčki tragičari su: Eshil, Sofoklo, Euripid. Opće karakteristike tragedije su: tragičan junak, tragična krivnja, tragična sudbina, tragičan završetak, uzvišen stil. Sve tragedije su pisane uzvišenim stilom (jampski trimetar), jer su opisivale tematiku i probleme vezane za aristokracije, a oni su sami po sebi plemeniti i to je iziskivalo uzvišen stil.

KOMEDIJADolazi od grčke riječi (veseli ophod + pjesma). Procvat doživljava u Ateni, a najveći komediografom smatramo Aristofana. Dijelimo je na: satiru, grotesku i humor. Satira kritizira i jetko ismijava neke pojave ili karaktere i oštro ih osuđuje. Humor prema ljudskim slabostima i manama odnosi se s razumijevanjem bez želje da ih osuđuje. Groteska je izobličena, neprirodna, fantastična na granici između gorko ozbiljnog i smiješnog.Podvrste komedije su: komedija karaktera, intrige, situacije i konverzacije. Osobine književne vrste kao i podvrste komedije imaju farsu, melodramu, pastoralu i operu.

2. K. Š. Gjalski - Pod starim krovovima

O Đalskom se pisalo od njegove prve knjige pripovijedaka "Pod starim krovovima" pa sve do dvadesetih godina ovoga stoljeća kao o Šenoinu nasljedniku. Đalski je godinama smatran tvorcem političko-socijalnog romana, piscem, koji je hrvatsku beletrističku prozu doveo u usku vezu s modernom književnošću zapadne Europe i u vezu s velikim ruskim realistima. Uključuje se politički život, postaje pravašem. Oduševljava se Turgenjevom. Nakon završetka studija službuje u Virovitici, Pakracu, Sisku, Sušaku i Zagrebu. Povlači se u Gredice, gdje intenzivno bavi književnim radom. Postaje saborskim zastupnikom, pa velikim županom Zagrebačke županije. Nova dužnost donosi mu veliko razočaranje. Povlači se iz javnog života u Gredice.

POD STARIM KROVOVIMAZbirka novela koja predočuje svijet zagorskih plemenitaša za koji je Gjalski emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedački uključuje u zbirku. U zbirci se smjenjuju različiti pripovjedači koji

56

pripovijedaju u prvom licu i tako se nalaze u ulozi pripovjedača i glavnog lika. Novele su pisane realistički slijedeći putove realizma. Najpoznatija od tih novela je Cintek.

Cintek-u ovoj noveli glavni junak je Cintek koji predstavlja osiromašeno hrvatsko plemstvo i njegovo propadanje-pisac sa mnogo sućuti i uvažavanja bez namjere da osudi oslikava Cinteka i pokušava objasniti zašto plemstvo propada-paralelno teku dvije priče, prvu pokriva priča o lovcima i pripovjedaču, i ona je samo motiv koji će otvoriti mogućnost prave priče o Cinteku-ova novela je ujedno i prikaz povijesnih zbivanja, ispripovijedana je u 1. licu i u njoj su prisutne lirske digresije, tj. piščevi komentari-sama novela ima neobičan završetak u kojem pisac pokušava pronaći objašnjenje što sve ljudi rade da bi preživjeli-karakterizaciju likova omogućavaju dijalozi, unutrašnji monolozi i vanjski opisi; svemu tome se mogu pridodati i postupci likovi: Perilliustris ac Generosus Cintek je zagorski plemenitaš (ugledni i blagorodni) vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuće u Varaždinu i više livada na Sutli, začasni protokolist slavne Varaždinske županije i član gospodarske podružnice. Jedan od najizraženijih likova u propadanju. Lik se razvija pred nama, od općih i nejasnih obrisa do najsitnijih pojedinosti kojima ga pisac karakterizira. Njegov lik karakterizira prijelaz iz jedne epohe u drugu. Matori čovjek zdepastoga tijela sa razgaljenom košuljom pocrnjela od znoja i prašine. Imao je na sebi uske sive hlače od debelog sukna narodnoga kroja. Na peticama visokih čizama, od prašine sasvim pobijeljenih, usađene su bile duge ostruge s ogromnim oštrim zvjezdicama. Uz bok mu je visjela duga i široka sablja, obješena o balčaku za prosti konopac koji je opet vezao za debeli remen oko pasa. Tvrdoglavi sitni plemić, kojega rijetko tko shvaća u potpunosti, zatvorio se u svoj imaginarni svijet. Odgajan u tonu uglednog gospodina, ponaša se po tradicionalnim pravilima i ne odstupa od svojih načela i pravila. Promjenu ipak prihvaća, ali ne za svoje, nego za sinovo dobro. Illustrissimus Battorych stari plemić preko kojega vidimo propadanje hrvatskog plemstva i kroz njegov lik dočarava nam propadanje starih feudalnih odnosa. Opisuje se ukidanje kmetskih odnosa što je direktni i glavni uzrok propadanja hrvatskog plemstva. Sada već slobodni seljaci u sav glas traže pravdu i poštenje, a plemići se nisu u stanju prilagoditi novonastaloj situaciji, te prihvaćaju prodiranje novih kapitalističkih odnosa u selo. Kroz njego lik Gjalski samouvjereno staje u obranu tradicionalne hrvatske kurije, braneći njihove stavove i vjerno iznoseći svu tragediju njihova propadanja. Tako plemić Batorić umire kada plamen uništi njegov dom, kao što plamen mađarskog hegemonizma i austrijskog centralizma razdire i uništava Hrvatsku.

Kratka bilješka o djelu:Novelistička zbirka Pod starim krovovima predočuje svijet zagorskih plemića za koje je pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedački uključuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedači zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu, tako da je pripovjedač u dvostrukoj ulozi: pripovjedača i lika. Po načinu pisanja, po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist. Najveći umjetnički domet postigao je svojim zagorskim motivima predstavivši se u punom smislu kao pjesnik i slikar svog rodnog kraja. Pristupao je idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji hrvatski pripovjedač. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument političkoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnog života Hrvatske od početka 19. vijeka do njegovog završetka. Njegova su djela književna sinteza društvenih prilika i kronika jednoga složenoga razdoblja hrvatske povijesti. Napisao je niz književnih članaka i portreta, likovnih prikaza, filoloških ogleda te povijesnih i političkih rasprava, a sastavio je i dva autobiografska teksta.

Knjiga Pod starim krovovima ostavlja dojam čvrste cjeline, ne samo zbog aktivno prisutnog pripovjedača. Lik Batorića svojom osobnošću povezuje sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je središnje mjesto radnje. U svemu prevladava postupnost od upoznavanja glavne ličnosti i dvorca Brezovice, preko čitavog niza portreta, pejzaža i cjelovite atmosfere, do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj možemo pronaći sve nabrojane karakteristike što ih, pojedinačno, pronalazimo u ostalim novelama o zagorskim plemenitašima. U zbirci se krasno spaja realizam s poezijom i fragmentarnom tragedijom. Junak ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koji je vjekovima bio čuvar hrvatske narodnosti, kada u dodiru s novim dobom propada. U pripovijetkama je oslikana specifična hrvatska realnost, sa dobro odmjerenim i prikladnim odnosima lirizma i realizma, impresije i analitičnosti. U njegovim djelima se primjećuje da pisac zrelo gleda na život i gazi onim putem kojim će ići do kraja života. Između redova se primjećuje da to nije nezrelo mladenačko tapkanje, traženje motiva i izraza, nego proživljeno i promišljeno djelo koje posve jasno govori o duševnom životu autora i o njegovim pogledima.

57

Sadržaj:Na Badnjak bijaše ciča zima. Nad čitavim krajem visili su gusti oblaci. Stakla na prozorima su bila smrznuta, a ogromna stara peć gotovo se zažarila, jedva je mogla nadjačati studen sobe. "Danas je Badnjak" – šapnio sam i pomislio da susjed illustrissimus Batorić, vjeran starim obićajima da na taj dan uvijek lovi, ovaj puta neće moći ići u lov zbog velike magle i hladnoće. "Kaj gospodin još spiju – kaj su pozabili kaj je danas ?" vikao je Batorić. Stajao je pred dvorom u lovačkom odijelu i u viskoim ogromnim čizmama. O boku mu je visila njegova draga "duplonka". Nosio je ogromnu lovačku torbu, kao da se nada velikom ulovu. Oko njega je stajala četa lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim jednocijevkama. Ruljapasa sve dva po dva nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i radosno lajala gledajući lovce. I krenuli smo u lov, ali se on nije mogao razviti. Psima je otupio njuh od studeni. Po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se mogao ostaviti trag, pa ako bi goniči i naišli na trag ili na zvijer, lovci od magle nisu ništa mogli učiniti. Konačno se magla počela dizati i miješati s oblacima, ali je počeo padati gusti snijeg i za čas prikrio cijeli kraj svojim bijelim plaštem. Nešto svečano, veličanstveno naleglo se na sav kraj, baš kao da se pripravlja dočeku mladog kralja nebeskog! I nisam mogao odoljeti i pođem prošetati šumom. Kao da sam stupio u vilinske dvore. Ravna stabla grabova, bukava i mladih hrastova svjetlucaše se nježnim bljeskom koji je strujao iz bijelog snijega. Najednom se prekine mir šume, kada se začuje udarac sjekirom. Mlada seljačka djevojka sjekla je granu divne jele. "Što radiš zaboga!" – upitah. Djevojka se prestraši, sjekira joj pade iz ruku i uze plakati i moliti za oprost. Željela je za Badnjak načiniti kod kuće luk, a za to treba zelenog granja. Batorić je bio ljut, ali kada je djevojka rekla da je htjela slaviti Božić po starom običaju, oprosti joj i dadoše joj odsječenu granu. Zbog lošeg vremena, od lova nije bilo ništa i oni odoše kod starog slobodnjaka Adama Hržinića u klijet na čašicu vina. Po visokom snijegu i samo s jednim ulovljenim zecom krenuše kući. Sjevernjak je sve jače hujio i brijao, a iz dimnjaka stare kurije sukljao je gusti crni dim. U staroj kući sve je odisalo mirisom pečenih kolača, gibanica i kuhanih šunki, dok su po svim kutovima drevnog dvorca odjekivali veseli glasovi gostiju. U pročelju dvorca stajao je već okićeni, visoki mladi bor. Zidovi su bili okićeni borovinom i jelovinom, a po sobama, sav zrak je bio napunjen mirisom zimzelenog granja. Batoričeve su oči radosno krijesile, diljem starih soba nešto nebesko sveto što je srca sviju nas blažilo i duše nam uzdizalo da šapnemo hvalu božanskom spasitelju što nam pokloni ovaj dan. Izbijala je sedma ura kada su sjeli za stol. Društvo je postalo veselo i glasno. Redale su se zdravice i svi su se veselili čaru božične večeri. Večer je prolazila u pjevanju i razgovoru i brzo se je primicalo vrijeme polnočke. Vjetar bijaše prestao, a nebo je bilo gotovo bez oblačka i posuto zvijezdama. Saonice su strijelovito hrlile naprijedpo svježem snijegu prema Crkvi. Opojni miris tamjana i ružmarina što su ga djevojke držale širilo se crkvom. "Narodi nam se Kralj nebeski"pjevao je narod u Crkvi radostan i obuzet božanstvom svete večeri. Nisam imao riječi da prikažem čuvstva što su me u taj čas obuzimala i stara, prastara božićna pjesma potresla mi dušom, te sam lako ponio svu snagu gesla naših djedova "PRO DEO ET PATRIA !" (za Boga i Domovinu). Prođoše mnoge godine, Batorića nema, Brezovice je nestalo, a nestalo je i naših starih Badnjaka. Baš na Badnjak gospodin kraljevski poreznik razaslao je svoje ovrhovitelje skupljati poreze. Što on mari što je danas Badnjak? Tužna li Badnjaka!

Illustrissimus BattorychKao sakrivena od svijeta u uzanu jarku, stajala je crna drvena kuća. Tik do samog dvorca bila je uska drvena crkvica posvećena Sv. Križu, a malo dalje veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i visokim voćkama. Sve je to odavalo vjernu sliku nekadašnjeg života iz davnih vremena. Gospodar te stare kuće bio je starac Kornel Batorić umirovljeni veliki župan. Lijep starina, sedamdesetak godina, ali čvrste vanjštine, lice puno i rumeno, a glave pokrivene gustim bijelim vlasima. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, ali dobroćudan i blag. Uvijek elegantan, ali staroga kroja. Rado bi pripovijedao o davnim zgodama, davnom vremenu, sav začaran uspomenama i idealima prošlosti. Nezaboravan mi je bio dojam ostao od našeg prvog sastanka kada sam se vrato kući nakon moga višegodišnjeg odsustva. U "palači" sam našao veliko društvo. Kod Batorića je uvijek bilo mnogo prijatelja i susjeda od župnika, vlastelina, sudaca, bilježnika sve same sijede glave. Svi su sjedili za stolom punim vrčeva, boca i čaša u koje se ulijevalo rumeno zagorsko vino. Svi bijahu veseli. U prvi me čas ne prepoznaše, a onda se starac Batorić dosjeti, poskoći, priskoći i kao mladić zaori: "Per amorem dei (za ljubav Božju), jesi li ti to ? Gle ti njega, kak je zrasel ! Živio to je lepo da nisi pozabil na me !" i u starim upalim očima sinuše dvije suze radosnice. Zaredali su se govori i zdravice, a starinska pjesma razlijegala se tamnim sobama starodrevne kurije (dvorac). I kao obično svrnuše na politiku. Župnik i sudac bili su narodnjaci, a oni drugi, dobri Hrvati, branili su staru svetu krunu kraljevine Mađarske. U čas je bilo mnogo buke i vike, a Batorić koji je uvijek imao hvalu za stare dane zavikne: "A kog ćete vi novi patrioti i ilirci i s ponosom pokaže sliku svoga djeda Matheusa. On je odbio kraljevskome komesaru dati štibru (porez) i regrute, te je kralj morao sazvati Sabor, da bi ishodio porez i novake. "Kaj znate vi sadašnji mladi ljudi kak se živi". I opet su se raspredale priče o dobrim starim vremenima, a Batorić je slavio latinskim govorom sjaj, plemenštinu i poštenje nekadašnje gospode

58

hrvatske: "U moje doba imao je svaki moj kmet 4-6 volova, sad nema cijelo selo toliko, bili smo izmućeni, sada smo siromašni. Tada si u Hrvatskoj, jedino kao Hrvat mogao živjeti, i svaki se tuđinac otimao da ga priznadu Hrvatom". Napolju je sjeverac zviždao i urlikao tresući i zidovima i prozorima, a u takvoj zimskoj noći dade se ugodno naklapati kraj tople peći. Batorići su pripadali redu najstarijih hrvatskih obitelji. Pod turskom vlašću njihovi posjedi su propali, a što mu je ostalo u sjevernim stranama zauzeše njemački oficiri, pa ih protjeraše i naseliše vlaške bjegunce. Zalud mi bijahu tužbe i pretstavke, a kako im je tada obitelj izumrla u Brezovici, kralj im za zasluge podijeli Brezovicu. Tako dođoše u Zagorje. Dugim nizom godina davali su Hrvatskoj, Ugarskoj, podžupane i župane te biskupe i generale. Dvor je Batorića visoko cijenio, znajući za njegovu lojalnost, ali slavljeni jurist nije mogao shvatiti probuđenu narodnu svijest, da se priznato hrvatsko ime zamijeni ilirskim. Sve je oštrije postajalo u Hrvatskoj i u Ugarskoj. Nakon nesuglasica s ilircima i Mađarima njegovo se mjesto uzdrma i on pade. Pregazilo ga kao novo vrijeme i on se nastani u Brezovici. I tako započeše za njega teški dani starosti i usamljenosti. Sve više je Batorić upadao u sudske procese sa seljacima i gubio parnice, a ogorčeni su bili i jedni i drugi. U predvečerje obećane predaje luga, nakon sretno okončane parnice sa seljacima skupilo se društvo kod Batorića. Nazdravljao je Batorić gostima, a društvo se razigralo. Zaredale se zdravice, dok nisu kroz prozor ugledali da štala gori. Plamen se za čas proširio i na dvorac. Usred dvorišta Batorić je stajao nepomičan. Nije govorio , niti je jadikovao, već gledao strašan prizor koji mu je otimao njegovu milu i svetu kuriju. Vatra, vjerojatno podmetnuta, sukljala je i plazila kroz prozore. Kada se iz strašan zvuk srušio krov, tada je Batorić promumljao: "Bez krova dakle !" i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu srce od velike boli. Nestalo je stare kuće, nestalo je i Batorića. A ljudi nigdje, nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da neće da kvari posao palikući. Posljednji Batorić nije ležao na odru pod svojim krovom. No, za štalu je ipak dobio župnik po starom običaju, osedlana konja.

Mlin kod cesteMoja stara tetka bila je otmjena dama, mirisala je na Eau de Cologne i pokazivala da ju zanima sve što je napredno i moderno. Mučila je svoj stari mozak čitanjem svih mogućih novina, knjiga i brošura, a uistinu to ju nije zanimalo, osim njezinog starog psa Harolda. U svojoj mladosti bila je ljepotica, a to je mogla dokazati sa svojih desetak portreta. U toaleti se uvijek držala mode. Kao mlada udala se za mnogo starijeg muškarca radi njegovog imanja. Bila je također i veoma galantna, pa su njezini vršnjaci o njoj mnogo pričali. Kada je ljepota prošla, postala je veoma stroga. Njezino imanje JAKUŠEVCI, bilo je samo sat udaljeno od BREZOVICE. No ona nije voljela illustrissimusa Batorića, a niti on nju: "luda babetina, koja se vječno prenavlja, niti kihnuti ne može naravno" – govorio je Batorić. Tetka je njemu spočitavala što ne napreduje duhom, a on njoj što uvijek nešto mrmlja na francuskom, a to je ljutilo starca: "Da barem nešto zna, ne bih joj ništa rekao, ali ona da je nekoć rođena parižanka morala bi ovdje zaboraviti, a kamoli kada nikad nije ni znala pravo!" Odgojena u tuđem duhu, odrasla za najtvrđeg sna Hrvata, nije imala, niti je mogla imati smisla za "narodni pokret". Nije voljela ni Gaja niti Jelačića. Inače rado je govorila hrvatski, makar rijetko i s nekom gizdom da je dobra Hrvatica, iako je Hrvate voljela grditi gdje god je zgode bilo. Razlog što nije trpjela Batorića bijaše to, što ju je on trebao nekoć uzeti za ženu, a zaljubio se u drugu. Bila je strašno sumnjičava, nikome nije vjerovala. Iako je imala pet odvjetnika, ja sam morao često k njoj da je o nečemu savjetujem. Saznala je da je tik uz njen mlin podigao neki seljak novi mlin. Ispitao sam stvar, uvjerio sam se da je teta u krivu. Grofica Krušćević je te nekretnine prodala seljaku, a poklonila zemlju na kojoj mlin stoji. Od seljaka saznah da je grofica cijeli imetak izgubila, te da se sada nalazi kod njih: "Imam samo jednu sobu. Grofica spava s nama. Moja žena priredi im na stolu postelju svake večeri da im bude bolje" – pričao je seljak. Odjednom začuje se glas "Dobar dan mladi gospodine! Poznajete li me ? Ja sam rođena grofica Krušević udata Wallheim. " Stajala je tu stara gospođa u iznošenoj i trošnoj suknji, blijedog lica s bujnom sijedom kosom. Uniđemo u sobu. Tu su bile dvije, tri postelje, ogromna peć opasana drvenom klupom, a u kutu stajao je stol ukopan u pod. U svakom kutu je bila nasađena po jedna kvočka. Tokom razgovora, dođe red i na Batorića. "Kako je on bio dobar čovjek! – govorila je grofica – on nije previše ljubio stihove, izuzevši latinske" – uze potom u ruke violinu i zasvira božanstvenu melodiju. To je melodija za koju sam sve žrtvovala – i roditeljsku kuću i zaručnika i domovinu i imetak, sve žrtvovala i makar me bijeda bije. I nisam požalila. Vratih se svojoj tetki i sve joj ispričah, no čuvši za groficu iznenadi se: "Strašno ! Svi su joj proricali takav konac. Dati se u ruke čovjeku o kojem ništa ne znaš, nego da je guslač. "Nadalje, pričala je tetka: "Moja je majka željela da se udam za Batorića, no on se zaljubio u groficu Beatu, a ona nije mnogo marila za njega. Oboje su mislili da se ljube, ali razvrglo se. Na balu kod biskupa Alagovića bio je pozvan glasoviti guslač Wallheim i Beata se u njega zaljubila. Svaki dan je guslač dolazio u grofovu kuću, a zatim se pronio glas da je grofica s njim pobjegla. Nakon smrti roditelja, imanje je dala prodati, ali od nje nije bilo nikakvoga glasa. Pripovijedalo se da je sav imetak potrošila, ali i da nije vjenčana s Walldeheimom. Naravno, tetka nije mogla odoljeti i mi slijedeći dan odosmo u posjetu. Tu je tetka saznala da je Wallheim oglušio, a da su novce od prodanog omanja izgubili. Grofica je odbila tetkinu ponudu da se k njoj preseli, ali je tetka izmislila priču o neplaćenom računu svoga muža Beatinom ocu, pa joj ona sada taj dug od 500. - forinti vraća. Što se tiće mlina, koji je htio seljak u zakup, tetka opet izmisli da je po dokumentima taj mlin više grofičin nego njen i ako grofica želi može ga dati u zakup – "onda je mlin vaš i plaćati ćete zakupninu grofici".

59

Iako sam dao riječ, ispričah sve Batoriću i on mi reče da frofica nije udata, jer kada su oni pobjegli, guslač je bio oženjen – "ja sam Beatu sav vijek pratio – sve ja znam" – reče Batorić. I tako se starac otkrio, da je Beata mnogo više prirasla njegovu srcu. I kada su otišli u posjetu grofici, nje nije više bilo. S novcem što ga je dobila od tetke otputovala je svome Wallheimu. Nekoliko mjeseci čitali su u novinama, da je grofica Krušević mnogogodišnja prijateljica nekoć slavljenog umjetnika Wallheima umrla u najvećoj bijedi u Parizu. I tetka i Batorić dali su za nju služiti opijelo. Na starom licu Batorića vidio sam dvije krupne suze, a kada je svećenik uzdigao bolni – Miserere ( Smiluj se ) – složio se starac iznemogao na klupu i sakrio lice u obje ruke.

3. Glagoli - složeni glagolski oblici

Glagoli su promjenjiva vrsta riječi koji označavaju radnju, stanje i zbivanje. Njih karakteriziraju gramatičke kategorije lica, načina, vremena, stanja i vida. Glagolski oblici mogu biti jednostavni (od jedne riječi) i složeni (od dvije ili više riječi). U složene oblike ubrajamo: perfekt (pisao si), pluskvamperfekt (bijaše pisao), futur I. (pisat ćeš), futur II. (budeš pisao), kondicional I. (pisao bi), kondicional II. (bio bih pisao). Glagolska osnova može biti: infinitivna (koja se dobije odbacivanjem inf. nastavka -TI, -ĆI ) i prezentska (dobiva se odbacivanjem nastavka u 3. l. m., npr. TUK-u).

17. KARTICA: 1. Ilirizam; 2. Homer: Ilijada; 3. Frazeologija i frazem

1. Ilirizam

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće za Hrvatsku će se dogoditi dva značajna povijesna događaja, a to je smrt austrijskog cara Josipa II. i ZAKLJUČCI HRVATSKOG SABORA 1790. god.Ovi događaji zacrtat će put Hrvatske sve do uvođenja apsolutizma 1850. god. Smrću austrijskog cara prestaje proces germanizacije svih zemalja koje se nalaze pod austrijskom upravom. A zaključci hrvatskog sabora označavali su početak mađarizacije, jer su Hrvati prepustili Mađarima da s Austrijom rješavaju njihove neriješene političke probleme. Mađari su uvidjeli mogućnost uvođenja svog jezika kao službenog i u nekoliko navrata će to pokušati i ostvariti: 1815., 1825., 1830., a poznato je da su u 1827. godini dobili odobrenje da se mađarski jezik uči u hrvatskim školama kao obvezan.U 19. stoljeće Hrvatska ulazi posve rascjepkana. Uža Hrvatska svedena je na Zagreb i njegovu okolicu, Dalmacija i Istra su pod upravom Austrije, a središnja Hrvatska i Slavonija su u tzv. Vojnoj krajini, koja je također potpala pod austrijsku upravu.

Društveni sustav hrvatske sveden je u dvije kategorije:a) Feudalci - koji su u cijelosti određeni, neki od njih uopće ne znaju hrvatski jezik te se uglavnom služe francuskim, njemačkim ili mađarskim.b) Nepismeni i neuki seljaci - koji su još uvijek bili u kmetsko - feudalskim odnosima.

30-tih godina 19. st. javlja se treća društvena kategorija - mlada građanska klasa.Pavao Štoos 1831. god. piše o odnarođenoj i usnuloj Hrvatskoj, o tome će pisati i Tituš Brezovački.Tih 30-tih godina bez obzira na jak pritisak Mađara budi se nacionalna svijest i Hrvati postaju svjesni vrijednosti vlastitog narodnog govora i jezika uopće.1813. godine zagrebački nadbiskup Maksimilijan Vrhovec izdaje brošuru i upućuje svećenstvu kao i ostalim intelektualcima s naputkom da prikupljaju narodno blago, a posebno pjesme i pripovijetke pisane narodnim jezikom. U uvodu tog poziva on govori o jeziku ilirskom.

ANTUN MIHANOVIĆ – 1815 god. izdat će brošuru pod nazivom "Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku". Osnovna misao njegove brošure je da se svi jezici rađaju nerazvijeni i siromašni, a da se s trudom i radom obogaćuju.Preporodni pokret u Hrvatskoj 30-tih godina započinju mladi intelektualci koji su uglavnom građanskog i seljačkog podrijetla, a nastao je kao odjek na razvijanje nacionalno sličnih pokreta u Europi. Pošto su ideje francuske revolucije bile: jednakost, bratstvo i sloboda.Najistaknutiji predstavnici našeg preporoda su: Ljudevit Gaj, Janko Drašković, Dragutin Rahovac, Ljudevit Vukotinović, i dr.Svi oni su studirali u Pešti i Grazu te su se počeli zanositi idejama sveslavenstva. Ljudevit Gaj vrlo dobro je shvatio kako je prva i osnovna stvar koju treba učiniti ako želi uspjeti u svojoj namjeri, napraviti tj. prihvatiti jedinstveni književni jezik i pojednostavniti pravopis, jer je došao do veoma bitne spoznaje da je jezik glavna i osnovna oznaka nacionalnosti, a upravo u tom pogledu valjalo je poći od početka. Trebalo je djelovati brzo i efikasno na široke

60

društvene slojeve, u ruke im dati knjige i novine, a onda početi političko djelovanje. Tako će Gaj 1830. godine napisati Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja.U tom tekstu on ide za tim da svakom glasu odredi jedno slovo i uvodi dijakritičke znakove č, ž, š, lj, đ. Pojednostavljuje pravopis po uzoru na Poljake, a to isto rade Slovenci po uzoru na nas i svoje pismo će nazvati Gajica.Ovakvim postupkom Ljudevit Gaj otvara put budućem jedinstvenom književnom jeziku i pravopisu. Nakon tih osnovnih poteza trebalo je ići dalje, a to znači započeti tiskanje novina na narodnom jeziku, u kojima će se praktično ostvarivati njegove zamisli.

1835. godine Gaj izdaje "Novine Horvatske" (pisane kajkavskim dijalektom) koje su sadržavale tekstove političkog i gospodarskog karaktera, a uz te novine izlazi literarno zabavni primjer "Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska" (tiskana pretežno štokavskim dijalektom). Potpun preokret nastaje godinu dana poslije jer je Gaj uvidio da s hrvatskim imenom neće u svoj krug pridobiti suradnike iz drugih nacionalnih područja, pa se u smislu svoje južnoslavenske koncepcije odlučio na ime ilirsko, stoga 1836. godine izdaje novine pod nazivom "Ilirske narodne novine" i literarni prilog Danica Ilirska. To je bio revolucionarni zahvat. Tako će Gaj uvesti naziv "Ilirizam" i pokretu dati naziv "Ilirski pokret", jer se u to vrijeme vjerovalo da Južni Slaveni potječu od Ilira. U ovim novinama javit će se pisci novog naraštaja i njegovi istomišljenici. Pisat će uglavnom budnice i davorije podižući duh narodnosti motivima iz prošlosti ili plamenim pozivima u borbu za nacionalno opredjeljenje. Ilirski pokret uspio je zatalasati narodne mase i okupiti veliki broj entuzijasta.U njegovoj grupi istomišljenika nalazi se Slovenac Stanko Vraz. S vremenom će oni dvojica imati različite vizije Ilirskog pokreta. I on će 1842. god. izdati časopis "Kolo", jer će smatrati da je Ilirski pokret sazrio utoliko da se u Danici Ilirskoj mogu i moraju objavljivati tekstovi koji će imati umjetnički karakter.Ljudevit Gaj smatra da još uvijek treba nastaviti sa buđenjem nacionalne svijesti i pisanjem budnica i davorija. Gajevo inzistiranje na južno-slavenstvu i sveslavenstvu, njegovo političko određenje Ilirizma izazvalo je 1843. najteži udarac za pokret -zabrana ilirskog imena.To je bio početak kraja. Nakon zabrane ilirskog imena, Gaj vraća novinama naziv Narodne novine i prilog Danica.Čitav pokret sada se vraća u granice hrvatstva i inzistira se u borbi s mađaronima, kao i s Mađarima sam pokret naziva se Narodnim pokretom, a kad je riječ o jeziku govori se isključivo o hrvatskom jeziku.Ilirizam možemo obuhvatit u vremenskom periodu od 1830.-1850. i to se razdoblje dijeli u dvije etape:

1. Prva etapa traje do 1840. god. U to vrijeme ne može se govoriti o raznolikosti tema i motiva jer prevladava rodoljubna tematika. U književnom smislu njihovo značenje je nikakvo, ali su one omogućile oblikovanje jezičnog izraza.

2. Drugu etapu značajnom su učinili slijedeći pisci: Stanko Vraz, Ivan Mažuranić i Petar Preradović. Osim rodoljubne tematike u ovom razdoblju pisana je ljubavna i intimna lirika (Vraz, Preradović), a refleksivnu tj. misaonu poeziju pisat će Mažuranić i Preradović.Tako je Ilirski pokret ostvario tri istaknuta tematska područja:

a) društveno ili nacionalno;b) intimnoc) opće ljudsko

Najdominantnija književna vrsta u to vrijeme bila je lirika, a različite forme (himna, oda, balada, romanca, sonet, itd.). Nešto manje bit će zastupljen ep i drama.Ivan Kukuljević - Sakcinski piše prvu historijsku tragediju "Juran i Sofija" ili "Turci kod Siska". Dimitrije Demetar piše "Teutu", a Antun Nemčić piše komediju "Kvas bez kruha" ili "Tko će biti veliki sudac". U to vrijeme nastaju putopisi Matije Mažuranića "Pogled u Bosnu", Stanka Vraza i Antuna Nemčića "Putositnice". Najznačajniji filolog iz tog vremena je Vjekoslav Babukić.

BAN IVAN MAŽURANIĆ (1814.-1890.) – Potomak imućnije seljačke obitelji. Za vrijeme studija susreće Gaja i oduševljava se preporodnim idejama. U vremenskom periodu između 1835. i 1848. intenzivno piše. Od 1873. do 1870. bio je hrvatski ban. Osim hrvatskog jezika govorio je još devet jezika. Njegovo djelo "Smrt Smail-age Čengića" nije samo velika potvrda preporodnih ideja i jezičnih reformi, nego i najava zanosnog IN TYRANNOS motiva koji će nositi hrvatskoj književnosti 19. st., a najsnažnije će odjeknuti u borbenoj Kranjčevićevoj lirici.1842. godine dovršava Gundulićev ep "Osman". Njegov Smail-aga ima 1134 stiha u pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob). Djelo je nastalo na osnovu stvarnog događaja koji se zbio 1840. godine kad su Crnogorci ubili feudalca koji je nad rajom činio okrutna djela. U pet pjevanja opisuje propast silnika i tiranina.Ovaj ep spoj je:

1. Narodnog i umjetnog 2. Povijesnosti i suvremenosti

3. Hrvatske i europske književnosti

61

4. Etičkih (proročka vizija propasti zla) i političkih (prikaz naše zemlje pred licem Europe) problema.

U ovom djelu Mažuranić se bavio i pitanjem jezika a to znači da štokavština više nije bila upitna već je trebalo riješiti tehnička pitanja jezika i dići štokavštinu na višu razinu. To će mu i uspjeti. Sukob između Turaka i raje diže na socijalnu i etičku razinu.

LJUDEVIT GAJ – 1830. godine izdaje "Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja". Predlaže reformu pravopisa i traje deset godina. 1834. godine tiska oglasnik, te dobiva dozvolu od Beča za tiskanje novina.6. siječnja 1835. - Danica - prve hrvatske novine1838 - čitaonica, a 1842. Matica ilirska.

STANKO VRAZ – Uči europske i slavenske jezike. Prevodio je latinske klasike Vergilija i Horacija. Ulazi u krug preporoditelja. Upoznaje Ljubicu Contilly. Bio je s Gajom suradnik u Danici i tu objavljuje prvu pjesmu na hrvatskom "Stana i Marko". 1839. godine se preselio u Zagreb, a 1842. pokrenuo je list "Kolo".

18. Homer – Ilijada

O Homerovom životu nema pouzdanih podataka. Smatra se da je Smirna njegova domovina. Povjesničar Herodot piše da je Homer živio 400 god. prije njega tj. između 900. i 700. god. pr.Kr. Bio je slijep. Napisao je dva epa: Ilijadu i Odiseju. Zbog sumnje u njegovo postojanje i u autorstvo Ilijadi i Odiseje nastaje Homersko pitanje. Ono nastaje u 18. st. Imamo dvije struje: pluralisti koji brane misao o kolektivnom autorstvu tj. da su pojedine dijelove napisali i složili različiti pisci i unitaristi koji brane jedinstvo epova pripisujući ih jednom piscu. Unitaristima temeljni oslonac jest jedinstvo kompozicije i dosljedno provedeni karakteri glavnih lica. Pluralisti govore o nedosljednosti pojedinih dijelova i o očitim interpolacijama, ali nijedni ne mogu oboriti dokaze svojih protivnika.

ILIJADA

Ima 24 pjevanja po alfabetu (15696 heksametara). Nosi ime po Iliju, drugom imenu za Troju. Sadržaj je uzet iz priča o Trojanskom ratu. Homer prikazuje 51 dan u završnoj, desetoj godini rata. Temeljni motiv je srdžba tesalskog kralja Ahileja, najvećeg grčkog junaka pod Trojom. Agamemnon vrhovni zapovjednik oteo mu je robinju Briseidu zbog čega Ahilej nije više želio sudjelovati u boju ali kad mu Hektor ubije prijatelja Patrokla vraća se u boj da ga osveti. U dvoboju ubije Hektora i oskvrnjuje njegovo tijelo po koje dolazi otac Homerov Prijam, kralj Troje, koji svojom poniznošću pretvara srdžbu u suze i suosjećanje te vraća Prijamu mrtvog sina. U djelu se pojavljuju antropomorfni bogovi. Ovo djelo je postalo uzor epske poezije i izvršilo utjecaj na grčku književnost kasnijih stoljeća, a potom i na rimsku (Vergilijeva "Eneida").Sadržaj:Ilijada nosi ime po Iliju, drugom imenu grada Troje. Sadržaj obuhvaća zadnjih 51 dan u završnoj, devetoj godini rata koji se vodio između Troje i Grčke zato što je trojanski kraljevič Paris oteo lijepu Helenu, ženu kralja Meneleja i opljačkao kraljevsko blago.Radnja počinje odbijanjem grčkog kralja Agamemnona da vrati Kriseidu ocu, Apolonovom svećeniku, na što se on razbijesni i za osvetu pošalje kugu na Grke. Pod pritiskom Ahileja i ostalih grčkih uglednika Agamemnon pristane vratiti kćer ocu, no sebi zauzvrat uzme Ahilejevu robilnju Briseidu. Tu počinje prava radnja epa. Ahilej se rasrdi, povuče iz vojske i rata te naloži majci da moli Zeusa da oduzme Grcima ratnu sreću kako bi uvidjeli koliko su ogriješili o njega. Nakon brojnih poraza koje su Trojanci na čelu sa Hektorom nanijeli Grcima, Agamemnon moli Ahileja da se vrati, te mu zauzvrat obećava veliko blago i Briseidu. Još uvijek obuzet srdžbom Ahilej odbije, no dade vojsku svom najboljem prijatelju Patroklu da povede Grke u pobjedu. U bitci Patroklo umire od Hektorove ruke. Kad to čuje Ahilej obuze ga veliki bijes, te se odlući osvetiti za prijateljevu smrt. U dvoboju, koji je vrhunac djela, Ahilej ubije Hektora uz pomoć božice Atene. Danima poslije Ahilej mrcvari Hektorovo tijelo sve dok Hektorov otac ne zatraži sinove ostatke ljubeći Ahilejevu ruku (ruku sinove ubojice). Kad to Ahilej vidi prođe ga srdžba i bijes, te vrati tijelo. Ilijada završava pokapanjem Patrokla.

Uz samo pripovijedanje radnje, Homer ubacuje opise prirode, iscrpne podatke o vojnicima i bojištima čime zapravo smiruje i usporava radnju.Preko teme rata, prikazuje zle sudbine ljudi i težak život. Poseban opis je onaj kada se Hektor oprašta od svoje žene i sina, znajući da odlazi u smrt i da ih više nikad neće vidjeti. Opisujući ratne događaje i prikazujući brojne žrtve, Homer nema određenu naklonost ni prema jednoj strani već prema žrtvama i njihovim obiteljima.Samim ratnim vremenom i okruženjem, Homer sebi otvara prostor da razvije sliku bojeva i prikaže sjaj grčkih i trojanskih junaka. Opisi ratnih zbivanja i sukoba svjedoće o pjesnikovu dobrom poznavanju ratnih događaja.Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu,

62

a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za pomoć. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vjećaju i vrač Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on ljut na Ahileja uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.

Citat: “Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebiDjelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudiNajkraćeg v’jeka, a sada junacima kralj AgamemnonPogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada.Nego oti|i i gledaj, da Hera ne opazi tebe,Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle AhejciMoga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega.”

Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga počne s njim prepirati. Dolazi Hefest i razveseljava ih.U 15. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji opasnost da ih spale. Da bi to spriječio Patroklo moli Ahileja da mu da oružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.

Citat: “A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku druguMeni deder pridruži, da svane Danajskom rodu.Svoje mi oružje na pleći daj, da se njime oružam,Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”

Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na kreće u napad nego samo obrani brodove i tabor. Kada su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se uplašili, te razbježali. Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu preporuku i krene na Troju. Uto do|e Hektor i ubije Patrokla. Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To čuje njegova majka Tetida i do|e utješiti sina, te mu kaže da ne kreće u boj bez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je Hektor u 17. pjevanju), jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.

Citat: “Stog ti pred koljena padam, kratkovječnom mojemu sinuNe bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit,Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopče spučaju kruto,I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerniUbiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži.”

Hefest pristaje i počinje kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednom pokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vijećaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani.U 22. pjevanju Ahilej pobjedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski tabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.

Osnovni motiv:Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmice robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji još par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu) , ali oni nisu toliko bitni, jer samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi pokretači radnje. Početni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do 16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv - srdžba na Herakla, koji potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.

63

Karakterizacija likova:

AHILEJ je bio najveći grčki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak, kao i obično u grčkoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej je imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do druge srdžbe), već se trebao suprotstaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na Agamemnona i tvrdoglavo čekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim riječima, da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).

ZEUS je u Grka vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doći do punog izražaja.

APOLON je mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagač Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja.

ATENA je Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u većini situacija ipak postupa pošteno.

HEFEST je bio Bog vatre i kovačkog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umiješali u Trojanski rat. U prvom pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko izmirivši Zeusa i Heru.

HERA je Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.

TETIDA je Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majčinskoj ljubavi.

AGAMEMNON je bio kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom škrtošću je izazvao bijes boga Apolona i ustvari započeo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je učinio.

HEKTOR je bio trojanski junak. Bio je prilično svojeglav (to ga je na kraju koštalo glave), ali se barem borio za ono u što je najčvršće vjerovao - domovinu.

PATROKLO je bio Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj.

PRIJAM je bio kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše ističu u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo.

3. Frazeologija i frazem

Frazemi su višečlane jezične jedinice koje se u govoru uvijek ostvaruju kao cjelina. Frazeologija je jezikoslovna disciplina koja proučava frazeme.Uvjeti koje riječ mora ispunjati da bi bila frazem:

1. veza članova ostvaruje se u govornom činu kao postojana, ne može se mijenjati ni zamjenjivati2. ta se postojana veza riječi mora sastojati od najmanje dviju punoznačnih riječi3. barem jedna punoznačnica gubi svoje leksičko značenje i dolazi do značenjske preobrazbe, dobiva posebno

značenje4. postojanje veze kao leksičke jedinice može se pojaviti u kontekstu u svim sintaktičkim funkcijama u kojima

se pojavljuju te riječi.

18. KARTICA: 1. Epika – epska djela u prozi; 2. D. Tadijanović: Poezija i stvaralaštvo; 3. Homonimi i homonimija

1. Epika - epska djela u prozi

(- riječ) To je pjesnička pripovijest, a sam naziv epika označava pripovjedačku književnost u stihu i prozi ili književni rod koji se razlikuje od lirike i drame. Epiku dijelimo na epiku u stihu i epiku u prozi. Epika u stihu jest: ep, epski spjev, epopeja.

EPSKA DJELA U PROZI

Epiku u prozi dijelimo na kratke i duge epske vrste.

64

Kratke epske vrste: zagonetka, vic, poslovica, aforizam, mit, legenda, basna, bajka.Duge epske vrste: novela, pripovijetka, roman.

KRATKE EPSKE VRSTE:

Zagonetka je dvočlanog ustroja tj. sastoji se od pitanja ili zagonetljaja i odgovora ili odgonetljaja. Imaju metonimijsko, metaforično i alegorijsko značenje.Vicevi (njem.) su oštroumne dosjetke šaljivo i podrugljivo intonirane.Poslovica je najbrojnija i najčešća epska vrsta u usmenoj književnosti. Sažeta je oblika i izražava općeljudsku mudrost i životne istine.Aforizmi su slični poslovicama (sentencije, maksime, gnome, krilatice).Mit je epska vrsta koja oblikuje mitsku temu (o postanku svijeta, itd.)Legenda je epska vrsta koja najčešće prikazuje:

a) život kršćanskih svetaca (hagiografija)b) likove iz nekršćanske mitologije (grčki junaci, Buda, Krišna, Humbaba)c) povijesne likove (Karlo Veliki, Pipin Mali, Aleksandar Veliki, Ivana Orleanska)d) izuzetne ličnosti životnog iskustva iz svakidašnjice (Faust, Don Juan).

Basna je epska vrsta u kojoj se prikazuje jedan događaj. Likovi su životinje i stvari koje dobivaju alegorijski smisao s jasnom porukom. Slična je drami jer se utemeljuje na sukobu, ismjehuje ljudske mane sa sredstvima šaljivog izražavanja.Bajka je epska vrsta u stihu ili prozi u kojoj se prikazuju stvarni i nadnaravni događaji i lica. Dijelimo ih na narodne i umjetničke.

DUGE EPSKE VRSTE:

Novela - kao epska forma prikazuje neki neobičan i zanimljiv događaj koji može biti stvaran ili izmišljen. Događaj se razvija u zgusnutom obliku bez širih opisa i epizoda. Kao forma javlja se u antičkoj književnosti, a utemeljiteljem nazivamo Giovannia Boccaccia i njegov Dekameron. Za razvijanje fabule u noveli koriste se različiti postupci: opisivanje, pripovijedanje i dijalog. Novele povezane u cikluse zovu su uokvirene novele. Primjer uokvirene novele jest Dekameron (Deset dana). To je priča o kugi u gradu Firenzi u kojemu sedam djevojaka i tri mladića u deset dana pričaju deset kratkih priča - novela.

Roman je svaki spis pisan na romanskom jeziku za razliku od spisa na latinskom. Ovo je prvotno značenje, s tim da roman možemo definirati kao veće epsko djelo u stihu i prozi, veće od novele i pripovijetke.Roman ima složeno ustrojstvo, a to podrazumijeva veći broj fabula, mnoštvo likova, brojne epske tehnike. Vrste romana dijelimo prema temi, tonu i piščevu stavu, načinu oblikovanja, postojanja i vrijednosti.

Prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, kriminalistički, didaktički i junačkiPrema tonu i piščevu stavu: sentimentalni, humoristični, satiričniPrema načinu oblikovanja: roman-lika, zbivanja, prostora; esej, rijeka, kronika, "ja", struje svijesti…Prema strukturi građe: prstenasta, lančana i paralelnaPrema postojanju i vrijednosti: klasični, moderni, suvremeni.

ROMAN LIKA - u kojem jedan ili nekoliko likova dominira strukturom romana. ROMAN PROSTORA - u kojem neki prostor čini bitnu vezu između svega onoga što roman opisuje.ROMAN ESEJ - je vrsta modernog romana u kojem se klasično epsko pripovijedanje dopunjuje ili zamjenjuje esejističkim ili znanstvenim diskursom, lirskim sjećanjima i asocijacijama (Proust, U potrazi za izgubljenim vremenom, Krleža, Povratak Filipa Latinovicza).ROMAN RIJEKA - zasnovan na tipu romana koji obuhvaća ciklus romana prikazujući više naraštaja u pojedinoj obitelji, a kao okviri služe povijesni i socijalni elementi (Krleža, Zastave).ROMAN KRONIKA - je vrsta povijesnog romana u kome se prikazuju jedna ili više povijesnih epoha (Andrić, Na Drini ćuprija).ROMAN "JA" - jedan od likova je pripovjedač.PROZA U TRAPERICAMA - je proza u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač u 1. ili 3. licu. Njegovo pripovijedanje je spontano, nepatetično, s razgovornim jezikom i ne prihvaća tradicionalne i društvene kulturne vrijednosti. U njemu se suprotstavlja svijet mladih i starih, ironičan odnos prema zatečenim vrijednostima (npr. Lovac u žitu J. Salingera ili Bolja polovica hrabrosti I. Slamniga.

65

2. D. Tadijanović - poezija i stvaralaštvo Dragutin Tadijanović slovi kao pjesnik ruralne sredine iako će od ranih šezdesetih obrađivati tzv. gradske teme. Tijekom života piše eseje bavi se prevođenjem i uredničkim poslovima. Radio je u Zagrebačkom listu ''Narodne novine'' tajnik i predsjednik Društva Hrvatskih književnika, urednik u nakladnom zavodu Hrvatske, i ravnatelj instituta za književnost. Prvu pjesmu objavljuje sa 17 godina u školskom listu ''Omladina'', a od 25-te godine konstantno objavljuje poeziju. Zavičajna tematika ima više mitski nego realni prostor i tu je naglašena tzv. dokumentarnost koja svjedoči o činjenici da u umjetnosti živi samo preneseni, neposredni doživljaj. U svom stvaralaštvu zaokupljen je problematikom sudbine čovjeka. Zbirke su mu ''Sunce nad oranicama'', ''Pepeo srca'', ''Dani djetinjstva'', ''Tuga zemlje'', ''Srebrene svirale'', ''Kruh svagdanji''.

DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ

66

Dugo u noć, u zimsku gluhu noćMoja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištemPo snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:Anđeli s neba, nježnim rukama,

Spuštaju smrzle zvijezdice na zemljuPazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noćMoja mati bijelo platno tka.

O majko žalosna! kaži šta to sjaU tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Ovo je misaona ili refleksivna pjesma. Astrofična. Slobodan stih. Samoglasnici dominiraju i omogućuju muzikalnost pjesme. Prošlo i sadašnje. Prošlo se odnosi na djetinjstvo. Raspoloženje je sjetno. Zimski ugođaj služi kao dekor u izražavanju emocija.

Motivi: zimska noć, bjelina, anđeli, tišinaTema: nostalgično sjećanje na vrijeme provedeno sa majkom. Ponavlja prvi i zadnji stih želeći naglasiti vječnost.

3. Homonimi i homonimija

Homonimija je pojava u jeziku kada se izjednače izrazi dvaju leksema različitih značenja. Lekseme jednakih izraza nazivamo homonimima. Razlikujemo dvije vrste homonima:

-oblične-leksičke

Oblična (morfološka) - kada se izjednače izrazi dvaju leksema dobivši u deklinaciji iste gramatičke oblike. Leksički homonimi nastaju na nekoliko načina:

-tvorbom riječi -posuđivanjem-postupnim značenjskim udaljavanjem -glavnim promjenama u prošlosti

Dva leksema istih izraza, a različitih značenja zovu se homonimski par.

19. KARTICA: 1. Modernistički pokreti u prvoj polovici 20.st; 2. F. Petrarca: Kanconijer; 3. Glasovne promjene

1. Modernistički pokreti u prvoj polovici 20. st.

Oko 1910. god. pojavljuju se novi smjerovi i pokreti koji će kod pojedinih naroda i u raznim varijantama dobiti i različite nazive. U Italiji i Rusiji smjer je poznat pod nazivom futurizam, a u Francuskoj posebice u likovnoj umj. pod nazivom kubizam, dok će u Austriji i Njemačkoj i nekim zemljama srednje Europe biti poznat pod nazivom ekspresionizam; a 1920. god. u Francuskoj razvijat će se nadrealizam. Bez obzira na razlike zajedničko im je: otpor dotadašnjem, u prvom redu impresionističkom. Taj otpor je proizašao iz nezadovoljstva koje je uvjetovano soc. i političkim prilikama uoči I. sv. rata. Dominirat će osjećaj općeg kaosa te nihilističko raspoloženje. Kako bi se to prevladalo bio je potreban bunt, krik koji će omogućiti stvaranje novog čovjeka. U Italiji futurizam se javlja 1909. - F. T. Marinetti je idejni začetnik. Oni veličaju brzinu, energiju te kult borbe. 1912. god. se u Rusiji pojavio futurizam i bio je najavljen almanahom - ˝ćuška društvenom ukusu˝. Glavni predstavnici su V. Majakovski, B. Pasternak i V. Hlebnikov. Oni su gotovo do savršenstva razvili metaforu. Prethodnik ekspresionizma je R. M. Rilke. U I. fazi dominiraju teme vječnosti i kozmički motivi. Česta je tema rat. II. faza je revolucionarna, a motiv je socijalna optužba i poistovjećivanje pjesnika s proletarijatom. Stilske karakteristike u poeziji su: škrtost u izrazu, uporaba glagola, uporaba ne-poetskih riječi, slobodan stih.

Odlike drame su: prva krajnost - monolog i pantomima, i druga krajnost - masovne scene, pokreti i erupcije. 1916. god. se javlja dadaizam. Sam pokret je proklamiran u časopisu ˝Cabaret voltaire˝. Idejni začetnik je bio Tristan Tzara i on je objavio manifest. Pristalice su istupale vrlo bučno i agresivno i zalagali su se za rušenje tradicionalnih vrijednosti tj. potpuna destrukcija. Poznati dadaisti su; A. Breton, L. Aragon te Max Ernst. Dadaizam je samo prijelazna faza prema novom smjeru - nadrealizamu, koji se javlja 1924. god. a pristalice su se zalagali za diktat misli bez ikakve kontrole. Stavljaju težište na iracionalnom i halucinantnom. Zalažu se za čisti spontanitet. Prvi teoretičar modernog romana je Virginia Woolf, koja razvija tzv. tehniku ˝toka svijesti˝ u kojoj opisuje psihički život glavnog junaka. J. Joyce se služi tzv. tehnikom ˝struje svijesti˝, stavlja čitatelja u poziciju glavnog junaka (polazi od psihoanalize S. Freuda).

2. F. Petrarca - Kanconijer

Talijanski humanist i pjesnik. Dio života proveo u Avignonu - tadašnjem papinskom sjedištu. Tu se upoznaje s trubadurskom lirikom. 1327. upoznaje Lauru (ženu Huga de Sade). Piše na latinskom jeziku. Ovjenčan kao pjesnik u Rimu.

KANCONIJER

Zbirka talijanskih stihova, sa izrazito subjektivnom inspiracijom. Ljubavna poezija nadovezuje se na tradiciju srednjovjekovne lirike koja se razvila u Francuskoj u pokrajini Provansa, a zatim će se proširiti na druge europske zemlje pod nazivom Trubadurska poezija. Upravo od tih trubadura Petrarca preuzima pjesničke forme. uglavnom piše majstorski savršene sonete. Prikazuje unutarnju razapetost između srednjovjekovnih moralnih načela i ovozemaljskih težnji za srećom. Uvelike utječe na razvoj ljubavne poezije. Petrarca je usavršavao Kanconjer čitav svoj život, a Kanconjer je zbirka talijanskih stihova, u kojima Petrarca opisuje svoj intimni život prema ljubavi svog života Lauri za vrijeme njena života (Za života gospođe Laure) i nakon njene smrti (Nakon smrti gospođe Laure).

3. Glasovne promjene

Glasovi se vrlo rijetko izgovaraju pojedinačno. Dolaze najčešće u skupinama: u riječima ili izgovornim cjelinama. Katkad, se u takvim glasovnim skupinama nađu u neposrednom susjedstvu dva glasa različita po tvorbi (ds, sb), pa ta različitost otežava izgovor. Težnja za što lakšim i udobnijim izgovorom dovodi do različitih glasovnih promjena: neki se glasovi mijenjaju, neki se gube, između njih se umeće novi glas i sl. U razvojnom toku hrvatskog jezika bilo je više takvih promjena, pa su neki stari glasovi nestali (poluglasovi), ili se zamijenili drugim glasovima (jat). Tragovi takvih glasovnih promjena vidljivi su na ovaj ili onaj način i danas u našem jeziku.

JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI – Kada se u promjeni oblika riječi ili tvorbe nove riječi nađu dva šumnika različita po zvučnosti, radi lakšeg izgovora dolazi do zvučnog jednačenja. Izjednačavanje zvučnosti vrši se prema drugom suglasniku, tj. prvi su šumnik prilagođava zvučnosti drugog, tako da se zamjenjuju svojim parom po zvučnosti, te oba postaju zvučna, odnosno bezvučna. Npr.: b-p; vrabac - vrabca = vrapca. Ako je zvučnik d ispred s, š, c, č, ć, neće doći do jednačenja zvučnosti. Do jednačenja neće doći u slučajevima stranih riječi ili složenicama.

JEDNAČENJE PO MJESTU TVORBE – Ako bi se zajedno našla dva zatvornika koji se tvore na različitim mjestima (npr. zubnik s i nepčanik ć), onda se prvi zatvornik mijenja, i to tako da na mjesto njega dolazi zatvornik koji je po mjestu tvorbe bliži drugomu (nepčano š). Praktički, to se jednačenje odnosi samo na zatvornike s, z, n, h. Zubnici s i z pred nepčanicima š, ž, č, ć, dž, đ, lj, nj, mijenjaju se sa š, ž. Npr.: s š: bijesan - bjesnji = bješnji; z ž: paziti - paznja = pažnja.Kada se nosni zubnik n nađe pred dvousnenicima b ili p, zamjenjuje se sa nosnim dvousnenikom m: obranben - obramben, stanbeni - stambeni. Jedrenik h zamjenjuje se nepčanikom š ispred č, ć: dahtati - dašćen, orah - oraščić

NEPOSTOJANO "A" – Neke riječi između dva zadnja suglasnika imaju samoglasnik a, koji ne dolazi u svim oblicima takve riječi. Takvo a koje postoje samo u nekim oblicima iste riječi zove se nepostojano a.Nepostojano a najčešće dolazi:

u nominativu jednine i genitivu množine nekih imenica muškog roda: borac → borca; borci → boraca u genitivu množine nekih imenica ženskog roda: daska → daske; daske → dasaka u nominativu jednine muškog roda pridjeva u neodređenom obliku: dobar → dobri u nominativu jednine muškog roda nekih zamjenica: sav → svi; nikakav → nikakvi; takav → takvi

PALATALIZACIJA – Suglasnici k, g, h ispred e ili i u nekim oblicima mijenjaju se sa č, ž, š. Ta se promjena zove palatalizacija jer umjesto jedrenika dolaze nepčanici. Palatalizacija se provodi najčešće:

a) u vokativu jednine imenica muškog roda: junače, druže, dušeb) u prezentu nekih glagola: pečem, tečem, strižemc) u aoristu nekih glagola: rekoh → rečed) u tvorbi nekih imenica: junak → junačee) u tvorbi nekih glagola: muka → mučiti

U nekim riječima palatalizira se i c ispred samoglasnika e i i: stric → striče; ptica → ptičica

SIBILARIZACIJA – Suglasnici k, g, h ispred i mijenjaju se sa c, z, s. Ta se pojava zove sibilarizacija, jer umjesto jedrenika dolaze sibilanti (piskavci). majka → majci; zapuh → zapusi; peci,

JOTACIJA – Stapanje nepčanika s glasom j u drugi nepčanik zove se jotacija. klicati → kličem; sol → solju; skakati → skačem.

EPENTEZA – Kada se usneni suglasnici (b, p, m, v) nađu ispred glasa j, umeće se l. Ono se zove umetnuto ili epentetsko l, a ova se glasovna promjena zove epenteza. Grub-ji = grublji; grm-je = grmlje

PRIJEGLAS – Svaki samoglasnik o iza omekšavajućih suglasnika (č, ž, š, ć, dž, lj, nj, j, št, žd) nekad je prelazio u e, a danas pod prijeglasom podrazumijevamo mijenjanje samoglasnika u drugi pod utjecajem glasa ispred i iza njega. Npr.: zid - zidom, drug - drugom.

PRIJEVOJ – Pravilna izmjena korijenskog samoglasnika. Npr.: kositi, kosac, kosir, kosa itd.

ZIJEV – Glasovna promjena u kojoj dva samoglasnika stoje jedan pored drugog. Npr.: neugodan, poočim, zaoštriti itd.

20. KARTICA: 1. Hrvatska moderna; 2. M. Proust: Combray; 3. Antonimi i antonimija

1. Hrvatska moderna

Moderna je razdoblje koje će trajati između, po nekim povjesničarima od 1895. do 1914. U to vrijeme javit će se niz različitih književnih struja: realistička, naturalistička, impresionistička, simbolistička, ekspresionistička, itd. Svi ovi književni smjerovi obilježeni su književnim programima i manifestima. Razdoblje moderne obilježio je mladi naraštaj hrvatskih pisaca, koji ulaze u javni život 1895., paleći zastavu prilikom prosvjeda u Zagrebu Franje Josipa I. Mnogi poslije toga bili su progonjeni u Beč i Prag i tamo dolaze u doticaj novih književnih i filozofskih ideja koje će im omogućiti kako bi stvorili sami svoje književne programe. Tako će nastati Praška i Bečka skupina pisaca. Godine 1897. u Pragu izlazi časopis "Hrvatska misao" kojim počinje djelovati Praška skupina, a ideolog je Milan Šarić koji u tom časopisu objavljuje članak pod nazivom "Hrvatska književnost" koji ujedno postaje i manifestom te skupine. Časopis "Hrvatska misao" bavio se političkim, socijalnim i književnim pitanjima. Godine 1898. izlazi časopis "Mladost" kojega uređuju i vode Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić. Oni predstavljaju drugu skupinu mladih iz "Bečke skupine". Najznačajniji časopisi tog vremena mogu biti podijeljeni u nekoliko "skupina":

1. Časopise nacionalističke mladeži2. Središnji književni časopisi3. Pravaški artistički, tj. Matoševski časopisi4. Katolički časopisi

PROZNO STVARALAŠTVOU ovo vrijeme najviše su se pisali romani, novele, pripovijetke, a najpoznatiji novelisti i pripovjedači su: Matoš, Šimunović, Begović, Cihlar, Nehajev, Ivan Kozarac, Franjo Horvat Kiš, Janko Polić Kamov i Janko Leskovar.Pisane su novele i pripovijesti s elementima realističke proze (Šimunović), ali će biti modernistički usmjerene. A. G. Matoš stvorit će moderni tip novele, a J. P. Kamov, tzv. tradiciju seoske novele nastavili su: Šimunović, Kozarac i Kiš. Najznačajniji pisci novele su: Matoš, Cihlar i Kamov. U ovim novelama pojavljivat će se likovi iz lokalne sredine kao i likovi europejaca. Roman hrvatske moderne predstavljaju: Cihlar, Nehajev, Šimunović i Begović. Zastupljena su dva tipa romana:

1. socijalno-psihološki2. povijesni

Uz prozu prisutno je i dramsko stvaralaštvo. Najznačajniji dramatičari su: Josip Kozarac, Milan Begović, Fran Galović i Srđan Tucić. Drama može biti naturalistička, simbolistička i socijalno-psihološka. Najznačajniji kritičari su: Milan Marijanović, Cihlar, Nehajev, A. G. Matoš, Ivan Krnić , Vladimir Lunaček, itd.Kritika u to vrijeme mogla je biti umjetnička i filozofska. Filozofska je obuhvaćala i socijalnu dimenziju, a pod umjetničkom mislimo na impresionističku kritiku.

PJESNIŠTVOHrvatska književnost moderne posebno je njegovala liriku i lirsko pjesništvo, a čine ju: intimne ljubavne pjesme, domoljubne pjesme, socijalne pjesme, pejzažne pjesme, misaone ili refleksivne pjesme. Prema stilskom značenju pjesme smo mogli podijeliti na: impresionističke i simboličke, a neke od njih su imale elemente avangardne poezije (futurizma i ekspresionizma).Najzastupljenija je bila pejzažna poezija koja je predstavljala poeziju ugođaja i poeziju slike - simbola. Najznačajniji pjesnici pejzažne poezije su: Vidrić, Matoš, Nazor, Galović i Domjanić.Intimnu poeziju njegovali su: Matoš, Vidrić i Begović.Domoljubnu poeziju piše Matoš, a Socijalnu i socijalno satiričnu pišu: Matoš, Vidrić i Domjanić.Refleksivnu poeziju piše Vidrić.Odlike jezika tog vremena su: jezik bola, jezik zvukova, jezik ugođaja, jezik osjećaja, povijesti, znanosti, ali je mogao biti i kolokvijalni, uzvišeni i psovački.U razdoblju hrvatske moderne posebno će oživjeti dijalektalno pjesništvo.Najpoznatiji pisci na čakavskom su: Nazor, a na kajkavskom su: Matoš, Galović, Domjanić.

2. Marcel Proust - Combray

Proust pripada grupaciji pisaca moderne književnosti. On opisuje sve društvene slojeve u svom romansijerskom opusu "U potrazi za izgubljenim vremenom". Služi se tehnikom psihološke introspekcije. Pisao je o smislu ljudskog postojanja u procesu prolaznosti. Jedini izlaz vidi u vraćanju prošlosti, sjećanjima kako bi zaustavio vrijeme. On je izvanredan majstor analize ljudskih osjećaja i senzibiliteta. Ovim djelom tj. svojim književnim opusom spaja 19. i 20. stoljeće.Ovo je roman o zaboravu i ponovo pronađenom sjećanju, o nehotičnom pamćenju tijela. Riječ je o pjesničkom romanu, u prvom licu, tzv. romanu "Ja" koji ima i elemente romana eseja. U njemu govori o "unutrašnjem" odnosno psihičkom vremenu čovjeka koje je različito od vanjskog i objektivno mjerljivog.U romanu je izražena srodnost života i romana (metajezičnost i metafizičnost). Glavni akter je pripovjedač koji se bavi kategorijama vremena i prostora.Postoje mnoge sličnosti između autora i pripovjedača, ali s obzirom na razlike ne možemo tvrditi da je to autobiografija. Društvo:Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvjetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najgluplji i najčišći predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transponirao prema licima društva u kojem je živio.Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreče se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normadijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.Proustovo djelo isto tako nije ni tendeciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.Slikar prostora i vremena:U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve homotične i tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u istio vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj izvan vremena. Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postajanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

Dinamične slike

Unutrašnje neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se ka živa bića.

Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta vidimo na 158. i 159. stranici ovog romana. Te stranice poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osjećajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogućnosti ljubavnih patnji.Taj odjevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvećuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajana i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “(Mladost) je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podsjeća na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prirode, koje vidimo kad smo na moru”.

3. Antonimi i antonimija

Leksičko-semantička pojava značenjske opreke između dvaju leksema naziva se antonimija. Leksemi suprotnih značenja nazivaju se antonimi. Dva leksema suprotnih značenja nazivaju se antonimski par.

ANTONIME RAZLIKUJEMO: po podrijetlu, po naravi značenjske opreke i po usvojenosti

Leksemi parnjaci imaju nekoliko važnih zajedničkih značajki:-pripadaju istoj vrsti riječi-mogu stajati u istim kontekstima-podjednako se često rabe u jeziku

21. KARTICA: 1. Druga moderna u hrv. književnosti; 2. J. W. Goethe: patnje mladog Werthera; 3. Imenice

1. Druga moderna u hrvatskoj književnosti

Književnost je u doslovnom smislu bila sluškinja politike. U otporu prema takom stanju nalazi se začeci dugim postupnim mijenama. U tom je smislu važno izlaganje O našoj kritici što ga je 1949. održao u Zagrebu Petar Šegedin na Drugome kongresu književnika ondašnje države. Od 1952. hrv. književnost se vraća svomu prirodnom tijeku, u skladu s tradicijom i europskim književnim smjerovima. Promjene je donio ponajviše književni naraštaj Krugovaša, nazvan prema časopisu Krugovi. Pojavili su se 1952. pa se ta godina drži iznimno važnom u hrv. književnosti. Naraštaji i časopisi u ovom razdoblju presudni su za periodizaciju hrv. književnosti. 1952. započelo je razdoblje koje je nazvano Drugom modernom zbog nekih srodnosti s Modernom, zbog usmjerenosti na europsku i svjetsku književnost. Glavni urednik Krugova je Vlatko Pavletić. Ističe se načelo ˝stvaralačke slobode˝. Krugovi su dakle izvukli hrv. književnost ispod socrealističke koncepcije, te uspostavili komunikaciju sa svijetom. Najviše je bilo zavičajnih pisaca (Kaštelan i Pupačić). Oko Krugova su se okupljali: Nikola Miličević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Josip Pupačić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić. Osim Krugova postojali su i drugi časopisi: Republika, Kolo, Revija, Razlog, Forum… Nakon Krugova izlazi časopis ˝Razlog˝ (1961.-1969.). Urednici su bili: Vlado Gotovac, Milan Mirić, Igor Zidić, Ante Stamać i Vjeran Zuppa. Okupljao se uglavnom naraštaj rođen u godinama od 1936.-1941. Razlog je časopis mladih za književnost, umjetnost i kulturu, te promiče poeziju i esejistiku. Još je nazivano pjesništvom šezdesetih i filozofskim pjesništvom, jer izjednačuje književna i filozofska nastojanja.

2. J. W. Goethe - Patnje mladog Werthera

Njemački književnik i mislilac. Pisac romantizma, 18.-19. stoljeće. Pisao je tekstove gotovo svih književnih vrsta i iz nekoliko znanstvenih područja. Uzori su mu bili raznovrsni: Biblija, Homer, Shakespeare, usmeno pjesništvo mnogih naroda, pa i hrvatskog, njemački pisci (Schiler, Humbolt), te spoznaje iz povijesti, filozofije, teologije i prirodnih znanosti. Najviše snage, dubine i izražajnosti usredotočio je u Faustu. to je sažetak osobnih piščevih iskustava i bogato komponirana sna o svijetu, svemirski sukob dobra i zla, duha i tvari. Tragika, lirika i satira.

PATNJE MLADOG WERTHERA

Roman s kojim je pisac stekao najveću popularnost i u kojem su suvremenici zapažali samo osjećaje, a predviđali objektivnu raščlambu duše. ovo je prvi Goetheov roman (1774.) koji će mu donijeti veliki uspjeh. Pretjerana osjećajnost

iz romana postala je modom razdoblja. Do danas je ostao jedan od najboljih romana u povijesti. Roman se temelji na istinskim događajima, mladi pjesnik pisao je romantični dnevnik svoje mladosti. Skup pisama što ih Werther većinom šalje prijatelju čine roman. Ovakav roman koji je sastavljen od skupa pisama nazivamo epistolarnim.Werther, mladi pravnik, dolazi u neki gradić kamo ga je poslala majka da raščisti neka pitanja u vezi s nasljedstvom. Prigodom ladanjskog bala što se priređuje u okolici, upoznaje Lottu, kćerku upravno - sudskog činovnika koji je u kneževoj službi. Oduševljen je njezinom milinom, prirodnim držanjem i plemenitim osjećajima, pa iako na da je zaručena s Albertom, on će se u nju zaljubiti. Primijetivši da mlada djevojka nije prema njemu ravnodušna, Werther je sretan i blažen. A kako se Lotta vlada nadasve korektno, ne zaboravljajući ni na čas odsutnog zaručnika on je zbog toga još više poštuje i cijeni. Kad se Albert vratio s putovanja, Werther se s njime sprijateljio i dvoje mladih ljudi provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. No Wertherova ljubav biva svakim danom sve jača, dosadašnja ga idila ne zadovoljava i mladić napokon donosi odluku da ode, kako ne bi narušio sklaad koji vlada između zaručnika. Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumijevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome će na ladanjskom imanju kratiti vrijeme. Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za  Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije sretna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osjećaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wertherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. Poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. Ne usudivši se reći Albertu što se dogodilo, Lotta je bepomoćna, a Werther se iste noći nakon oduljih meditacija, koja stavlja na papir, ubija Albertovim pištoljem. Njegovo umiranje izaziva opću sućut: Lotin otac i njegova djeca okupiše se oko umirućega koji prije smrti ne dolazi k svijesti, Albert je očajan, a Lotta samo što nije skapavala od žalosti. Pošto je umro Werther je pokopan na kraju groblja između dvije lipe, na mjestu što ga je sam odabrao. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

3. Imenice

Imenice su riječi koje služe kao nazivi za pojave vanjskog svijeta i našeg unutrašnjeg doživljavanja. Imenice dijelimo na:

-vlastita imena (Marko, Europa...)-opće imenice (voćka, zemlja...)-zbirne imenice (burad, cvijeće...)-stvarne ili konkretne (Mjesec, zvijezde...)-nestvarne, mislene ili apstraktne (dobrota, bol...)

Gramatičke osobine imenica su: rod, broj i padež.Rod je gramatička kategorija koja se očituje u slaganju imenica s pridjevnim riječima: može biti muški, ženski i srednji. Broj je morfološka kategorija po kojoj se razlikuje jedan primjerak onoga što imenica znači (množina).Padež je morfološka kategorija koja izriče različite odnose onoga što riječ znači prema sadržaju rečenice. Ti se različiti odnosi izražavaju padežnim nastavcima. Padeži mogu biti zavisni i nezavisni. U nezavisne spadaju NOMINATIV i VOKATIV, a u zavisne GENITIV i DATIV. Padeži se prepoznaju po nastavku, naglasku i smislu rečenice. Određuju se pitanjima na koja odgovaraju:

N: tko?, što?G: koga?, čega?D: komu?, čemu?A: koga?, što?V: o!, ej!L: gdje?, komu?, čemu?I: s kim?, s čim?

Nastavci se dodaju na osnovu riječi koja se dobije tako da se u genitivu jednine odbaci nastavak. Imenice mogu imati nekoliko deklinacija, tj. može ih biti nekoliko vrsta: -a, -e, -i. Imenice muškog i srednjeg roda uglavnom ubrajamo u -a vrstu.

Iznimke u deklinacijama: imenice mrtvac i pokojnik koje imaju oblike u Ak. i G jd. kao da znače nešto živo imenica doba je jedina imenica sr. r. koja završava na -o imenica put u I jd. ima oblik putem i putom, putem se upotrebljava bez prijedloga, a putom sa prijedlogom imenica kći deklinira se kao i imenica tipa laž, samo se umjesto -i u N u ostalim padežima pojavljuje -er imenica mati deklinira se kao i imenica tipa kuća, samo što se umjesto -i u N pojavljuje -er u drugim padežima imenice tipa sluga označavaju osobu muškog spola ali se dekliniraju kao imenice ž. r. s nastavkom -a

22. KARTICA: 1. Barok u hrv. književnosti; 2. D. Cesarić: Poezija i stvaralaštvo; 3. Interpunkcijski znakovi

1. Barok u hrvatskoj književnosti

Reformacija je uglavnom mimoišla Hrvatsku, ali i ne turska sila koja je pustošila sve redom. Dok se Hrvatska bori s Turcima Europa je zabavljena sobom i opasno je ugrožena raznim reformama. Lutherove poticaje prihvatilo je malo Hrvata koji su u to vrijeme bili raspršeni Europom. Stjepan Konzul Istranin poticao je jedinstvo hrvatskog književnog jezika zajedno s Antunom Dalmatinom (iz Senja) i počeli su prevoditi Bibliju na hrv. jezik, a ujedno su bili prvi najzapaženiji radnici u tiskari u Urachu.Matiju Vlačića Ilirika smatramo više njemačkim nego hrvatskim kulturnim djelatnikom. Barok u hrvatskoj književnosti, kao i u drugim europskim zemljama, u direktnoj je vezi s katoličkom obnovom nakon općeg crkvenog sabora u Tridentu. Hrvatski biskupi (uključujući sjever i jug ) s velikim zanosom zalažu se za provedbe crkvenog sabora. Posebno se isticao zagrebački biskup Juraj Drašković. Po svim biskupijama održavani su sastanci i skupovi, tražila su se rješenja kako bi se mogao spriječiti prodor luteranstva i kalvinizma. U tom kontekstu osnivaju se škole i uvodi katekizam u vjerski odgoj. Iz Rima u biskupije u Dalmaciju stigla je preporuka za propovijedanje na hrv. jeziku. Barok je stil u graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i književnosti. Kao stilsko razdoblje trajao je od kraja XVI. pa do XVIII. st. Suprotstavljao se renesansi, a nakratko je zamijenjen klasicizmom koji je također označavao baroknu suprotnost. Odlike baroka u književnosti: bogata kićenost, majstorsko umijeće gomilanja ukrasa, dekorativni sjaj, obilje pokusa, oblika i zvukova, duhovnost, raskošna i neobična metaforika, utjecaj na ljudske osjećaje (ljudsko srce). Krenut će i širit će se nakon općeg crkvenog sabora u Tridentu (1545.-1563).Najznačajniji predstavnici su: Torquato Tasso, Luis de Gongora, Lope de Vega, Pedro Calderon de la Barca.

2. D. Cesarić - poezija i stvaralaštvo

Pjesnik, prevoditelj, esejist i urednik u zbirku Lirika nagradila je tadašnju JAZU, kao najbolju pjesničku knjigu godine (1931.). Prevodio je najviše djela ruskih i njemačkih pisaca. Zbirke pjesama: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Izabrane pjesme, Moj prijatelju, Slap, Izabrane pjesme i prepjevi, Svijetla za daljinom, Voćka poslije kiše.

O LIRICI DOBRIŠE CESARIĆA:

Lirski izraz D. Cesarića potekao je iz najboljih sokova matoševsko-vidrićevske tradicije, koju je uzdigao do razine nesumnjive originalnosti osobnog pjesničkog izraza. Vješto se znao koristiti simbolima, običnim epitetima, antitezama... Bio je pjesnik urbane sredine, kao i pjesnik vedrine koja je nadvladala sve njegove sumornije kompozicije. Znao je, međutim, doprijeti i do dna boli i socijalne bijede. Sam smatra da je jednostavan stil najbolji; ta je jednostavnost u njegovoj lirici jednako rezultat lirske spontanosti.

OBLAK

U predvečerje, iznenada,Ni od kog iz dubine gledan,Pojavio se ponad gradaOblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,I on je stao da se žari,Al oči sviju ljudi bjehuUprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:Za vlašću, zlatom il za hljebom,A on – krvareći ljepotu-Svojim nebom.

I plovio je sve to više,Ko da se kani dić do Boga;Vjetar visine ga je njiho,Vjetar visine raznio ga.

Unutrašnja kompozicija u pjesmi: u pjesmi prevladava tužno i sjetno raspoloženje. Vanjska kompozicija pjesme: četiri katrena, rima ABAB.Denotat i designat. Denotat (obilježena riječ): povrh grada pojavio se oblak, ali ga ljudi uopće nisu primjećivali, jer su bili zaokupljeni svakodnevnim brigama i tako dok ljudi obavljaju svoje svakodnevne poslove, vjetar raznosi oblak. Designat: oblak simbolizira pojedinca zaokupljenog idealima na koje drugi ne obraćaju pozornost i ne razumiju njegove čežnje, s vremenom će ideja i ideal iščeznuti. Riječ je o pojedincu koji je odvojen od svih, jer ta visina oblaka simbolizira vremenski iskorak, a to je razlog nerazumijevanju. U posljednja dva stiha oblak je izgradio strahovitu dramsku kompoziciju ("Vjetar visine ga je njiho vjetar visine raznio ga" - previsoki ideali su ga srozali) koja odgovara kompoziciji lirske pjesme i ima uvod (uvođenje teme), zaplet (razvijanje lirskih motiva) i rasplet (uključivanje lirske poante).

3. Interpunkcijski znakovi

(interpungere - razlučivati, rastavljati) – Interpunkcijski znakovi su: točka, zarez, točka sa zarezom, dvotočje, trotočje, crtica, spojnica, upitnik, uskličnik, navodnici, polunavodnici, zagrade.

PISANJE ZAREZA – Pisanje ili nepisanje zareza se propisuje na osnovi više općih načela, koja su međusobno raznolika. To su načela: usporednosti, naknadnog dodavanja (objašnjenja), suprotnosti i isticanja.Po načelu usporednosti zarez se piše među dijelovima koji su istovrsni, neovisni jedan o drugome, a nisu povezani veznicima (npr. Tamo su se zabavljali, pjevali i plesali; Bio je vedar, lijep,sunčan dan)Naknadno dodanima smatraju se oni dijelovi iskaza koji nisu u tijesnom smisaonom odnosu s drugim dijelovima, nego predstavljaju komentar, naknadno objašnjenje sadržaja prethodnih dijelova, koji su dometnuti ili umetnuti (npr . To mu je, čini se, uspjelo).Po načelu suprotnosti odvajaju se rečenice suprotnih rečenica bez obzira na to jesu li složene bez veznika (npr. Nisu došli, a najavili su se; To nije rečeno nama, nego vama).Po načelu isticanja zarezom se odvajaju oni dijelovi iskaza koji se posebno ističu bilo zbog svog značenja, obavijesne vrijednosti ili želje onoga koji piše da čitatelja na njih izričito upozori (npr. Ići ćemo na ljetovanje, i to u Dubrovnik). Kad zavisna rečenica dolazi poslije glavne, onda se zarez načelno ne piše (npr. Poslat ću ti novce kad dobijem plaću), a kad prethodi glavnoj, piše se (Kad dobijem plaću, poslat ću ti novce).Slučaj da postoji zavisno složena rečenica u kojoj se zarez piše unatoč tome što zavisna rečenica dolazi poslije glavne jest u onim slučajevima kad zavisna rečenica nije u neposrednoj značenjskoj vezi s glavnom, kad se npr. može shvatiti kao naknadno objašnjenje ili komentar sadržaja glavne rečenice (npr. Poslat ću ti novce sljedeći tjedan, kad se nadam da ću dobiti plaću). Zarez se piše još (u slučaju kad su zavisne rečenice umetnute) kad umetnuti dio nije u tijesnoj vezi s dijelom u koji je umetnut (npr. Rekli su da će, ako ikako mognu, doći na proslavu). Kad je u izravnoj vezi s značenjskim dijelom, zarez se ne piše (npr. U mjestu gdje živi nema pošte). U rečenici se još odvajaju obraćanja (npr. Ivane, ustani i reci što si radio), modalni rečenični prilozi (npr. Naravno nitko nije savršen ).

TOČKA, UPITNIK I USKLIČNIK – Točkom se kao interpunkcijskim znakom označuje dovršenost izjavne rečenice. Osim kao interpunkcijski znak ono se upotrebljava kao i pravopisni znak i tada označuje skraćenost riječi (npr., prof., tj.) ili red jedinice uz koju stoji (03. listopada). Ako rečenica nije izjavna, nego upitna, umjesto točke dolazi upitnik (npr. Jeste li znali?), ako izražava osjećaj ili poticaj, dolazi uskličnik (Pa to nije normalno!), a ako je upitna i uz to još izražava i čuđenje, dolaze upitnik i uskličnik zajedno (Zar je to moguće?!). Upitnik i uskličnik mogu doći unutar rečenice. Upitnik tada izražava neslaganje ili sumnju u ono što je označeno riječju iza koje stoji, npr. Kažu da smo ih prevarili (?) i da se više neće družiti s nama, a uskličnik izražava ili iznenađenje ili upozorenje čitatelju na ono što je rečeno riječju ili skupom riječi iza kojih uskličnih stoji, npr. On cijeli tjedan (!) nije ništa jeo.

TOČKA SA ZAREZOM, DVOTOČJE I TROTOČJE

Točka sa zarezom interpunkcijski je znak hijerarhijski niži od točke, a viši od zareza. Njime se odvajaju dvije relativno samostalne rečenice od kojih su jedna ili obje obično složene, npr. Trebalo im je to javiti dok su još mogli doputovati; sad je kasno. Dvotočje služi za pojašnjavanje (npr. To je lako objasniti: jednostavno se nisu mogli dogovoriti), navođenje tzv. tuđih riječi (npr. Kranjčevićev Heronejski lav završava stihom: "I plaču mrtvi ljudi i mrtvi bozi plaču…"), ili za razvijanje teksta.Trotočje je znak da je neki tekst namjerno prekinut. Taj prekid može biti na početku (…i zato više ništa nije isto ), u sredini (Tvrdnja da će biti još više… nije baš bila uvjerljiva) i na kraju teksta (Reci ili ću ti…). Katkada se trotočje može naći i u zagradama. Takvo trotočje znači da je ispušten dio tuđega teksta (npr. Sluge zove Smail-aga, Usred Stolca kule svoje (…).

CRTICA, SPOJNICA I ZAGRADE – Općenito se može reći da se crticom odjeljuju dijelovi koji sadrže naknadno objašnjenje, pa je ona po tome slična točki sa zarezom ili dvotočju (npr. Iznenada se pred njima ukazao grad - najljepši grad koji su dotada vidjeli). Crtica se upotrebljava i onda kada najavljuje odjeljke koji se nižu (npr. Za to radno mjesto kandidat mora udovoljavati ovim uvjetima: -mora imati svoj motor; -sve eventualne kvarove sam popravlja; -ne smije biti član nijedne druge bande). Osim toga, crtica se može upotrijebiti i umjesto navodnika (npr. - Jeste li se dogovorili - pitali su ih. - Nismo - odgovorili su oni). Crtica se upotrebljava i za odvajanje umetnutih dijelova, i to osobito onda kad se umetnutost posebno ističe. Ona je naime kao interpunkcijski znak jača od zareza i od zagrada (Tko se mača laća - kaže stara poslovica - od mača će i poginuti.). Crtica može biti upotrijebljena i na nižoj razini, tj. između pojedinih riječi, i to u pravilu onda kad te riječi označuju suprotstavljene pojmove (npr. Jučer su igrali Hajduk - Crvena zvezda i Dinamo - Partizan.)

Spojnicom se prije svega povezuju složenice u kojima sastavnice zadržavaju ravnopravan odnos, npr . sociološko-psihološki, spomen-ploča i sl. Osim toga, njima se odvajaju riječi izražene brojkom - ili kratice koje se pišu velikim slovima - od nastavaka, npr. 20-tih godina, HSP-a, UNESCO-a itd. Napokon spojnica služi i za rastavljanje riječi na sastavne dijelove, npr. glasove (s - t - o - l - i - c - a ), slogove (sto - li - ca) ili morfeme (stol - ic - a).

Zagrade pokazuju da dio rečenice ili teksta koji se nalazi u njima sadrži kakvo dodatno objašnjenje, npr . Oni se uopće nisu javili (nisu mogli ili nisu htjeli).

NAVODNICI I POLUNAVODNICI

Navodnici se upotrebljavaju u tri slučaja: 1) kad se tuđe riječi navode doslovno, npr. "Jeste li žedni", upitala je postarija žena; 2) kad se nekoj riječi ili skupu riječi daje drugo značenje ili značenje koje riječ ima samo u nekim

vidovima komunikacije, npr. Na policiji su ga dobro "obradili";3) u navodnike se mogu stavljati i naslovi knjiga, časopisa, nazivi poduzeća, društava, sportskih klubova i

sl., npr. Igra u "Hajduka" i sl.

Polunavodnici služe za ono za što služe i navodnici, ali u dijelu teksta koji je već u navodnicima, npr. "Jeste li pročitali Šenoinu 'Branku'", pitao ih je nastavnik.

23. KARTICA: 1. Hrvatska književnost od 1929. do 1952. god.; 2. Honore de Balzac: Otac Goriot; 3. Uzvici i veznici

1. Hrvatska književnost od 1929. do 1952. god.

Ovo vrijeme je bilo vrlo nepovoljno za književno stvaranje. Povijesne prilike: ubijen je S. Radić (1928.), uvodi se diktatura i ostvarivanje isplanirane velikosrpske politike na čelu sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, proganjani su hrvatski pisci, uspostavlja se Banovina Hrvatska, počinje Drugi sv. rat, 1941. je uspostavljena NDH, 1945. nametnuta je Jugoslavija i komunizam… U vremenu 1929.-1952. prevladavaju realističke teme sa skrbi za narodnu sudbinu. Mitski realizam je oznaka proznoga, dramskoga i jednako stvaralaštva u stihu. U prozi i drami oblikovni su najčešće sadržaji ruralni i regionalni. M. Krleža objavljuje: Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda; Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket u blitvi, Balade Petrice Kerempuha. Tin Ujević objavljuje zbirku pjesama Auto na korzu, Ojađeno zvono. U krugu mitskog realizma je pripadao i M. Božić sa svojim Kurlanima (dualizam narodnog mišljenja, grijeh i iskupljenje), gdje se tematski raspon kreće od karnevala kao poročnoga ljudskog postupka, do procesije, kao molitvenog stanja u likovima. Od ostalih pripadnika mitskog realizma značajni su Mile Budak sa svojim romanom Ognjište (opis ličko-regionalnih pojedinosti) i Vjekoslav Kaleb sa zbirkom pripovijetki Na kamenju (opis Dalmatinske zagore – nepromijenjeni ambijent tisućljećima). U godinama 1929.-1952. posebnu vrijednost dobiva dijalektalno pjesništvo. Poznati pisci su Kovačić, Balota, Pavić i Drago Gervais.

2. Honore de Balzac - Otac Goriot

Glavni je predstavnik i prethodnik francuskog realizma. Bio je plodan pisac i uzdržavao se svojim radom pa se može smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Izvršio je vrlo jak utjecaj na francusku literaturu uopće, a i na europsku. prozvan je Danteom svoga vremena. U građanskoj obitelji. Kao dječak pokazao je interes za knjigu i crtanje. Pripremao se za odvjetničku karijeru, ali se 1820., nasrnuvši sve veze sa obitelji koja nije baš pokazivala dovoljnu ljubav, odlučio nastaniti u Parizu i život posvetiti književnosti. Bavio se različitim poslovima i borio s dugovima koje će čitav život otplaćivati svojim književnim radom. U relativno kratkom vremenu razdoblju od dvadeset godina Balzac je stvorio grandiozan životni opus od preko stotinu djela, u kojima je kreirao galeriju od oko 2000 likova iz svih društvenih staleža, što je jedan od njegovih pothvata u povijesti književnosti. Balzac je umro u pedeset i prvoj godini života u Parizu, zadužen i iscrpljen književnim radom.Napisao je oko 90 romana i oko 45 drama. Najvažnije djelo mu je "La comedie humaine" - "Ljudska komedija". To je grandiozna epopeja u kojoj je ciklus od dvadeset i dva romana, koji se međusobno isprepleću i u kojima se često javljaju ista lica, a dijele se u tri osnovne grupe:

a) Studije (običaja) društvenog životab) Filozofski studijic) Analitičke studije

Najširi odjeljak Studije običaja, grupirao je opet u nekoliko ciklusa:a) prizori iz privatnog životab) prizori iz pariškog života, npr."Otac Goriot"c) prizori iz pokrajinskog života, npr."Eugenije Grandet"d) prizori iz političkog života

OTAC GORIOTPripada scenama iz pariškog života. Motiv romana je varijacija na Shakespearovu temu iz "Kralja Leara" o starom ocu, koji se lišava svega i čini sve samo zato da bi njegove nezadovoljne kćeri mogle zadovoljiti svoje ambicije.Ljubav prema kćerima pretvara starog Goriota u ruševinu bez volje i cilja. Paralelno s odnosom između oca i kćeri, Balzac opisuje generaciju teških i lakomislenih likova, kakav je Rastignac, koji ne bira sredstva za društvenu afirmaciju.U jednom času Goriotovi snovi kao da su se ostvarili, uz pomoć skupljenog bogatstva uspijeva bogato udati svoje dvije kćeri, Delphinu i Anastasiju, za muževe na visokom položaju, de Nuncingena i de Restauda. Ali njegova je sudbina neminovna. Premda se obje kćeri stide oca i ne trpe njegovu prostost i ne žele da ih povezuje s bivšim proizvođačem tjestenine, ipak iskorištavaju Goriota i očekuju da ih on izvuče iz financijskih neprilika. Goriot (ima kvrgu na glavi patološka očeva ljubav) dopušta da ga bezdušno cijede, živi u potpunom siromaštvu i bijedi i u jeftinoj iznajmljenoj sobi, i kada radi svojih kćeri proda i posljednji srebreni tanjur, umire od apopleksije. Na njegov sprovod kćeri šalju prazne kočije. Detaljni su opisi prostora i likova. Tema: ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju i želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom graduProblemi:

- očinska ljubav koja ne poznaje granice- želja za uspjehom

- posesivna ljubav oca prema kćerima- odana, slijepa ljubav oca prema kćerima- amoralnost, moralni pad čovjeka

Inspiracija: Shakespeareova tema iz "Kralja Leara" koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

Goriot - bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vaquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast i smrt i neimaštinu. Eugene de Rastignac - mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.Goriotove kćeri - Delphine i Anastasie - dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.Bilješke o djelu:Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova privrženost realizmu.

Citat: "Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti".Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako iako plemić, nema baš previše novca. Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi. Vantriu daje opise društva i Parižana, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost.

Citat: "Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima će vas slaviti kao utjelovljenje kreposti".

Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u visoko društvo zbog nedostatka novca. Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.

Citat:" Udarajte bez milosti, pa će vas se svi bojati".Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma. Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima.

Citat: "Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konj koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima. Živim od njihove radosti." Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu. Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena. Eugene uspjeh želi više od ičega. Delphine povjerava Eugeneu svoje želje. Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca. Eugene shvaća kakve su uistinu Parižanke. Goriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje pogreške. Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva društvo.

Citat: " Oči mu gotovo žudno za prostor među … tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti… A sada je na nama dvama red"I kao prvi čin svoga izazova društvu, Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuavgen.Struktura je dramska što pisac i sam naglašava. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježi smrt, Dvije kćeri, Očeva smrt. Književna vrsta - Obiteljski roman. Vrijeme radnje: 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina. Mjesto radnje: Paris.

3. Uzvici i veznici

Uzvici su nizovi glasova koji nemaju jasno određen logički smisao, i mogu biti:1. izraz različitih duševnih stanja i dojmova (IH, JOJ, EH, UH, FUJ)2. sredstvo svraćanja pozornosti na sebe (HEJ, DE, NA, PAPA, PSS)3. obraćanje životinjama (ŠIC, IŠ, MAC)4. oponašanje prirodnih glasova, životinja (BUM, TRES, KUKURIKU)

Veznici su riječi koje povezuju rečenice. Mogu biti pravi i nepravi.1. pravi mogu biti: a) jednostavni (A, AKO, DA, ČIM, MAKAR, I)

b) složeni (IAKO, MADA, PREMDA)2. nepravi mogu nastati od:

a) upitno odnosne zamjenice (TKO, ŠTO, KAKAV)

b) zamjeničnih priloga (GDJE, KAD, KAKO, ZATO)c) čestica (NEKA, TEK, JOŠ, ISTO)

24. KARTICA: 1. Romantizam u europskoj književnosti; 2. M. Marulić: Judita; 3. Jezik i purizam

1. Romantizam u europskoj književnosti

Predromantizam je kratko razdoblje i u njemu će se razviti umjetnost čineći otklon prosvjetiteljstvu i klasicizmu. Romantistički stil će potpuno potisnuti klasicistički, a kad se to dogodi reći ćemo da je nastupilo razdoblje romantizma.Javlja se krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Sam pojam romantizma označava europski književni i umjetnički pokret, ali je i stilska epoha. Naziv romantizam načinjen je prema riječi roman jer tim pojmom imenovana su sva djela u kojima se pripovijedalo o nekim nestvarnim događajima ili su opisani krajolici nekim melankoličnim tonovima. Romantizam je svoj vrhunac ostvario u vremenskom periodu između 1800.-1830. godine. Važni društveni i politički događaji koji su prethodili pojavi romantizma su: FRANCUSKA REVOLUCIJA (1789.); USPONI I PADOVI NAPOLEONA, POBJEDE I PROPAST RESTAURACIJA.Romantizam se javio u niz europskih zemalja i u svakoj od njih se na svoj specifičan način ostvario. Romantičari su izgradili osebujan način pisanja umjetničkih djela koji se u cijelosti razlikuje od klasicista.Glavne odlike ovog razdoblja su :

-odbacivanje klasicizma-otpor racionalizmu tj. poimanje da je razum glavno sredstvo spoznaje života i svijeta.-isticanje vrijednosti ljudskih osjećaja-naglašavanje racionalnog u umjetničkom djelu-iznimno štovanje prirode-naglašavanje individualnog-razvijanje zanimanja za egzaktne sadržaje-razvijanje romantičarskog pesimizma pod nazivom "Svjetska bol"-zanimanje za povijest, narodne jezike i narodno stvaralaštvo

OBILJEŽJA KNJIŽEVNOG ROMANTIZMA

U razdoblju romantizma u sve književne vrste unosi se naglašena osjećajnost i izražen je doživljaj unutarnjeg čovjekovog svijeta. Osjećaji se uglavnom izražavaju a ličnost se poistovjećivanjem pisca , glavnog junaka u djelu. U to vrijeme nastat će različite tzv. mješovite književne vrste kao što su ep s lirskim elementima balade; roman u stihovima, epska djela sa lirskim digresijama. U samoj drami bit će rasprostranjena klasicistička odredba o jedinstvu uvjeta, vremena i radnje, te o podijeli na pet činova.Kazalište se u dobu romantizma temelji se na preuveličavanju osjećaja, isticanju gesta i postavljanje buntovne i osamljene osobe u središte dramskog sukoba. Smatralo se da je uloga književnosti u ovom razdoblju osjećajna estetska jer je pišući o lijepom mogla preobraziti svijet. Lirsko pjesništvo u ovom periodu doživjelo je uspon i bilo je najplodnije. Obrađivane su različite teme i motivi kao npr. opisi različitih krajolika, izricanje unutarnjeg nemira, ljubavnih osjećaja, nade, osamljenost i "Svjetska bol". U lirici romantizma naglašena je osjećajnost i iznošenje unutarnjih doživljaja. Lirski elementi prodiru i u epska djela pa će tako nastati romantički ep i roman u stihovima. Najpoznatiji njemački romantički pjesnik je Novalis i objavi je zbirku pjesama pod nazivom "imenou". Među engleskim pjesnicima posebno je skupina tzv. "Jezerskih pjesnika" koji su dobili naziv prema području sjeverozap. Engleske poznatom po jezerima. Najpoznatiji su: Samuel Taylor i William Wordsworth i oni su zajedno objavili zbirku pjesama pod nazivom "Lirske balade".Najranijim pjesnikom romantičarskog individualizma smatra se George Gordon Byron koji je svojim stvaralaštvom utjecao na mnoge romantičarske pjesnike, a proslavio se poemom "Hodočašće Chilijea Harolda". Francuski romantičar Alphonse de Lamartine proslavio se s nekoliko zbirki pjesama "Meditacije", "Nove meditacije", "Smirenja". Njega nazivamo pjesnikom svjetske boli, ali i pjesnikom koji je opjevao izgubljenu ljubav i čežnju za izgubljenom srećom.Najpoznatiji ruski romantičar je Aleksandar Sergejević Puškin poznat po romanu u stihovima i lirskim elementima u njemu pod nazivom "Evgenij Onjegin". Epsko djelo u pjevanjima prisutno je u svim europskim književnostima pod nazivom "Romantičarski ep" i postoji određeni broj takvih epova koji obrađuje nacionalnu tematiku, a baš najpoznatiji ep je "Smrt Smail-age Čengića".U razdoblju romantizma imaju rascijepanu kompoziciju. To se uglavnom odnosi na pripovijesti i romane čija je kompozicija nastajala razradbom priče i duljenjem fabule.Najpoznatiji romanopisci su: Goethe (Patnje mladog Werthera), W. Scot (Ivanhoe), Victor Hugo (Zvonar crkve Notre Damme, Jadnici), Ljermontov (Junak našeg doba).

Likovi u ovom razdoblju nisu određeni realističkim zbivanjima jer će se pisci prepuštati mašti koja će ih voditi do tajanstvenih i neprirodnih pojava. U to vrijeme posebno je bila cijenjena bajka, a najpoznatiji je dramski pisac H. C. Andersen.Tematika dramskih djela slična je tematici romana i pripovijesti kao i u lirskim ostvarenjima. Mnogo su se pisale povijesne drame (povijesna tematika) ali su se obrađivali i motivi iz ne zbiljskog svijeta, bajci, legendi i predaji.Najpoznatiji dramatičari su: F. Schiller (Razbojnici), Byron (Kain), Goethe (Faust), Puškin (Boris Godunov), Hugo (Kralj se zabavlja).Romantičari veliku pozornost poklanjaju jeziku i njegovim izražajnim mogućnostima. Potisnuli su zastarjele ukrasne pridjeve i stvarali nove metafore i metaforične atribute, jer će im ovi izrazi olakšati izričaje vanjskog i unutrašnjeg doživljaja svijeta. U to vrijeme javlja se nova stilska figura pod nazivom "sinestezija", koja označava jedinstvo nekoliko osjetilnih elemenata vida, dodira i sluha.Sam naziv "Romantizam" utvrdio je njemački književnik Novalis, a teoretski je obradio Schlegel. Uz europske romantičare najpoznatiji hrvatski romantičari su: Stanko Vraz, Petar Preradović, Ivan Mažuranić.

2. M. Marulić - Judita

Smatra se 'ocem hrvatske književnosti', a ujedno je i poznati europski humanist. Rođen 1450. u Splitu, a umire 1524. god. u Splitu i pokopan je u crkvi Sv. Frane na obali. Osim književnosti zanimala ga je ljubavna umjetnost i kiparstvo. Pisao je na talijanskom jeziku, a najveći dio opusa je na latinskom. Za nas je važan kao tvorac "VERSA HARVATSKIH". Pisao je djela koja su bila tiskana i na kineskom jeziku. Svojim stvaralaštvom zadovoljio je razne ukuse i nazivali su ga učenim pjesnikom (POETA DOCTUS). Također su ga nazivali i kršćanski pjesnik (POETA CHRISTIANUS) jer je tumačio crkvenu obnovu i svjetonazor. Smatra se začinjavcem, tj. pjesnikom pučkog jezika.

Najpoznatija Marulićeva djela su:Judita (1501.) - prvi hrvatski epski spjev, religiozno alegorijski epMolitva suprotiva Turkom (1521.) - domoljubna pjesmaDavidijada (Davidias) - ep na latinskom jeziku

Djela na latinskom jeziku:-De institutione bene baetique vivendi per exempla sanctorum - tiskan 1506. godine u Mlecima; najviše

objavljivana naša knjiga u inozemstvu; prevedena na mnoge europske jezike(tal., njem., španj., češ...)-Evangelistarium - Mleci 1516. -Quinquaginta parabolae - Mleci 1517. godine- moralne pouke kroz 50 priča-Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum - Rim, 1522. - poticaj za opće jedinstvo i mir svih

kršćana-Davidias - junački ep u 14 knjiga - njegovo najbolje djelo na latinskom od 7000 stihova, jezik i stil sličan

Vergiliju, pjesnički peoblikovan, biblijska priča o kralju Davidu koja dobiva alegorijski smisao (David - Krist, Šaul - Židovi); djelo se sastoji od tri djela sa zasebnim proslovima; prvi dio govori o Davidovim djelima dok još nije postao kralj; drugi dio prikazuje prvi dio kraljevanja, a treći govori o nevoljama koje su ga snašle zbog grijeha; djelo je protkano kršćanskim duhom (zaziv Boga umjesto Muza i antičkih likova); jedan od najvećih Biblijskih epova europskog humanizma;Hrvatski dio Marulićeva opusa manji je od latinskog, a čine ga spjev Judita, dvadesetak pjesama, tri crkvena skazanja (Prikazanje historije svetog Panucija, Skazanje od suda ognjenoga, Govorenje svetog Bernarda od duše osujene). Marulićevi su hrvatski stihovi nastali prije 1500 godina, uglavnom su poučne naravi, osim nekoliko domoljubnih i šaljivih. Izdvajaju se: Suzana - poema na starozavjetnu temu; patriotske: Molitva suprotiva Turkom, Tuženje grada Hyrozolima.Marulić se bavio i prevođenjem (jedno pjevanje Danteovog Pakla, Petrarkine sonete), prijevod hrvatske kronike (inačice Ljetopisa popa Dukljanina) na latinskom.U oblikovanju svega ovoga sudjelovalo je nekoliko čimbenika: kršćanski i etički nauk, talijanski humanizam i renesansa s antičkom tradicijom, domaća hrvatska pjesnička tradicija.

JUDITAPočetak prvog pjevanja Judite glasi:

"Dike ter hvaljen’ja ¨presvetoj JuditiSmina nje stvoren’ja hoću dovoriti;Zato ću moliti Bože tvoju svitlostNe htij mi kratit u tom punu milost.Tis' on ki da kripost svakomu dilu njeI nje kipu lipost z počtenjem čistinjeTi poni sad mene tako jur napraviJazik da pomene ča misal pripravi

Udahni duh pravi u mni jubav tvojaDa sobom ne travi jošte pamet mojaBludeć ozoja z družbom starih poetBoge čtova koja kini svit biše spet."

Kada kaže "Bludeć ozoja z družbom starih poet" pjesnik želi da on bude uspješniji u opisivanju Judite od starih pjesnika, tj. da je ne precijeni odnosno podcijeni.Najvažnije djelo koje je za njegova života objavljeno tri puta 1521., 1522., 1523.. Veliki odjek na hrvatsku publiku (Dalmacija). Spjev se sastoji od 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s cezurom nakon šestog sloga komponiranih u 6 libara. Ovo je obrada starozavjetne pripovijesti utkajući književna obilježja (zaplet, dramatičnost) i moralističku nadogradnju. Uz humanističku izvedbu spjeva, Marulić Juditinu ljepotu prikazuje u petrarkističkom načinu prikazivanja ljepote. Ep je Marulić posvetio splitskom kanoniku don Dujmu Balistiliću, ostavivši u toj posveti i iskaz o poetici koju je slijedio u svom djelu. Oblikujući Juditu na temelju dviju tradicija, one antičke, vergilijanske, kao i na poetološkim načelima hrvatske srednjovjekovne, glagoljaške tradicije, Marulić je još jednom potvrdio da je pjesnik koji svojim djelom ujedinjuje različite kulturne sfere, raznorodne književne tradicije, drugačije estetičke koncepcije. Književna povijest smatra da je dug začinjavcima u Marulićevu epu kršćanski svjetonazor koji Judita nosi - skromni i bogobojazni pobjeđuju tašte, ohole pogane, zatim izbor teme - biblijska priča - kao i metrički izbor: dvostruko rimovani dvanaesterac s rimom koja se s krajeva prvih dvaju stihova prenosi u sredinu trećeg i četvrtog stiha. Dug antičkim pjesnicima u Juditi se uočava na razini formalnih sastavnica epa: u književnim postupcima, opisima junaka i junakinja, dinamičnom pripovijedanju, epskim digresijama, linearnoj kompoziciji. Po tim je elementima Judita pravi vergilijanski ep koji nasljeduje simetričnu i harmoničnu kompoziciju, razvedene opise i poredbe, pjesničke slike i opširne kataloge antičkih klasičnih epskih uzora, prvenstveno Vergilija. Pričom o biblijskoj udovici Juditi koja ubivši taštog i pohlepnog asirskog vojskovođu Holoferna spasila svoj rodni grad od poganske pogibli, čini se da je Marulić svojim sugrađanima i svojem narodu želio uliti vjeru i nadu u mogućnost otpora i spasa od Turaka, koji su se u vrijeme pisanja epa našli nadomak Splitu.

Naslov djela sadrži čitav sadržaj, temu i jezik kojim je napisan:“Libar Marka Marulića Splićanina u Kan se uzdarži istorija svete udovice JuditeU verslih hrvacki složenakako ona ubi vojvodu Olofeneapo svidu vojske njegovei oslobodi puk izraelskiod velike pogibili”.

Tema: Juditino oslobađanje grada Jeruzalema, Smionost udovice Judite, Juditina vjera, Rodoljublje, Sukob dobra i pravde sa zlom i nepravdom

Djelo je posvećeno Marulićevu kumu Dujmu Balistiliću.Nakon naslova slijedi posveta koja započinje:

“Poštovanomu Isukarstu papu i parmananu Splitskoemgospodinu dom Dujmu Balistiliću kumu svomu. Marko Marulić Umiljono priporučeuje z dvornim poklonom milo poskita.”

U posveti se saznaje gotovo sve o djelu: izvor, inspiracija, kome je djelo namjenjeno, uzor po kome je napisano, kratki sadržaj i vrijeme kada je napisano. Izvor: Biblijska priča o Juditi, hebrejskoj junakinji, koja je spasila svoj narod od propasti. Priča o Juditi dio je starog zavjeta, koji Marulić naziva starim testamentom. Marulić ističe namjeru da približi Juditu običnom čovjeku.Na kraju posvete Marulić navodi vrijeme nastanka “Judite”.

“Od rojen’ja Isukarstova u puti godišće parvo nakontisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca Aprila,u Splitu gradu”.

Djelo je podijeljeno na šest pjevanja koja se zovu libari.Na početku svakog piše što se u njemu nalazi. Marulić djelo započinje invokacijom:

“Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi,Sminja nje stvoren’ja hoću govorit;zato ću moliti, Bože tvoju svitlost.Ne htij mi kratiti u tom punu milost.”

U prvom pjevanju Nabukodonosor nakon što je dobio Arfaksada, posla Holoferna da s vojskom osvaja države jer je želio gospodariti čitavim svijetom. U drugom pjevanju opisuju se osvojeni krajevi. Akiora su veziri zamrzili jer je govorio istinu. To je bio razlog da je u trećem pjevanju holoferno prognao Akiora u Betuliju. Gra|ani Betulije su izgubili nade u spas, te se žele predati Holofernu. Judita ih zato kori:

“Tko ste, da ćete moć Božju iskusiti, jer svim vekšu nemoć, vekši gnjiv raditi.Jer se razsarditi hoće tom ričju Bog.Pri ner se smiliti, ni dati nam odlog.”

U četvrtom pojevanju Judita sa svojom sluškinjom Akrom odlazi van grada u Holofernov logor. Kako joj je Bog dao ljepotu, Holoferno se za njom pomamio. U petom pjevanju je Holoferno saspao mrtav pijan poslije gozbe, a Judita mu je odsjekla glavu i stavila ju na zidine grada. U istom Pjevanju Akior se obratio i odlazi živjeti u Betuliju. U šestom pjevanju opisan je bijeg i raspad Holofernove vojske, nakon što su vojnici ugledali njegovu glavu na zidinama. Judiata je živjela jako dugo; čak sto i pet godina. Nakom smrti narod ju je sedam dana oplakivao i dovjeka štovao.

Sinteza: Ovaj rodoljubno-religiozno-alegorijski ep se sastoji od šest dijelova, tj. od šest pjevanja ili libara. Stil je vrlo slikovit, sa puno usporedbi i metafora. Likovi, posebice Judita opisani su vrlo detaljno; kako njihov izgled tako i karakter. Ep odiše ljubavlju prema Bogu i domovini i potiče narod na vjeru u Boga, obranu domovine i hrabra djela.

3. Jezik i purizam

Jezik je sustav znakova kojim se koriste ljudi. Ali jezik je, kao i svaki sustav, apstraktan i tek se u govoru, kada se stvaraju glasovne veze koje imaju značenje, konkretno realizira. Dakle, sam jezik predstavlja mogućnost, ali je tek govor taj koji omogućuje sporazumijevanje. Jezik je apstraktni sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju.

- često se u pisanoj i govornoj komunikaciji griješi i zbog toga se razvila skrb i čistoća hrv. jezika- to čistunstvo je jezični purizam (puruk- čist, bez stranih primjera)- hrvatski puristi posebnu pozornost posvećuju ispravnoj porabi leksema- s područja leksika posebnu pozornost imaju neologizmi, posuđenice i dijalektalizni- zalažu se za tvorenice: glasovir (klavir), mornarica (flota), oporba (opozicija)- u aktivnome standardnom jeziku ostale su tvorevine iz 19. st. Pa i prije: kolodvor, prosvjed- znatan broj kajkavizma (tjedan, pospan, kukac) i nekoliko čakavizama (spužva, klesar) postali su sastavni dio jezika- puristi se najviše bave posuđenicama; ako za svaku posuđenicu nemamo nikakvu hrvatsku zamjenu posuđenica ostaje potrebna (antena, tranzistor), a ako pak imamo zamjenu prednost ima hrv. leksem (djelotvoran-efikasan; učinak-efekt)- u najvišem stupnju hrvatskom standardnom jeziku prilagodili su se: licencija (licenca)

25. KARTICA: 1. Europska književnost renesanse; 2. T. Ujević: Poezija i stvaralaštvo; 3. Funkcionalna raslojenost leksika

1. Europska književnost renesanse

(Francuski renaissance = ponovno rađanje, ponovni procvat ili preporod).

Traje od kraja 14. st. i početka 17. st. I izravno se nadovezuje na humanizam i predrenesansu. Renesansna kultura donosi potpunu promjenu u odnosu stvaraoca prema svijetu i čovjeku. Ta kultura temelji se na naučenom pogledu na svijet i shvaćanju da je čovjek centar stvaralačkog interesa. Religiozna osnova se sve više gubi, a prevladava svjetovna iznoseći životne istine i elemente svakidašnjeg i ljudskog. Renesansa je nastala u Italiji, gdje je i najplodonosnija, a kasnije se proširila u Španjolsku, Francusku, Hrvatsku, Austriju, Mađarsku i Češku. Renesansa prima poticaje velikih otkrića, znanstvenih i tehničkih otkrića (Gutenbergov tiskarski stroj, anatomija, kirurgija, Kopernikov sustav). U renesansi gradovi postaju centri moći zbog naglog razvoja tehnologije i znanosti, potaknuti novim otkrićima, izumima i putovanjima, ljudi prelaze u gradove kako bi bili dio te velike revolucije u pokretu. Renesansa je razdoblje velike želje za znanjem i umjetničkim istraživanjem. Poštuju se svestrani ljudi (poduzetni i skloni razmišljanju). To je vrijeme velikih umjetničkih sloboda. Književnost je stvarana na narodnim jezicima, tako je u povijesti književnost nazvana ''HIMNOM ŽIVOTA''. U graditeljstvu ostvaruje se veliki

pothvati i otvaraju se vrata novoj filozofskoj misli. U ovom razdoblju oživljeni su zaboravljeni književni oblici: ep, lirska pjesma, satira, epigram, povijesna pripovijest, komedija, drama, poslanice... Iako se piše na narodnim jezicima interes za grči i latinski ne jenjava. Tematika književnog djela tiče se svakodnevne čovjekove zbilje, ističe se tjelesna i društvena ljepota, naglašava se snaga i radost ovozemnog življenja, kao i nadanje u bolji svijet. Predstavnici su: ARIOSTO, CERVANTES, SHAKESPEARE.

LODOVICO ARIOSTO – najveći pjesnik talijanske renesanse; najpoznatije djelo mu je Bijesni Orlando – veliki viteški ep oživljuje fantastični srednjovjekovni viteški svijet, a njegove legendarne junake pretvara u ljude sa strastima i osjećajima renesansnog čovjeka. Ironično govori o viteštvu, ističe osobnost, pomiješao prošlost i sadašnjost, uzdigao pravo na životnu radost, a proslavljenim osobama oduzeo nadnaravne sposobnosti pripisujući im ljudske slabosti.

CERVANTES – u prvom novovjekovnom romanu označio je prekretnicu u odnosu na sukob između zbilje i mašte. Želi vratiti čovjeka u svijest zbilje podsmjehujući se viteškim vremenima. Djelo mu je Bistri vitez don Quijote od Manche.

SHAKESPEARE – Najveći tragičar i dramatičar u povijesti svjetske književnosti. U svojim djelima opisao je veliki broj likova, nastojeći ih opisati što istinitije i prodrijeti u dušu suvremenog čovjeka. Njegova djela su zbroj antičke književnosti, srednjovjekovlja i suvremenog doba. Služio se predajama i legendama. Za cijelo ovo razdoblje renesansna književnost izgradila je svoju poetiku i utjecala na književnost u sljedećim književnim razdobljima.

Napisao je 36 drama koje dijelimo na: 1. tragedije (Hamlet, Otelo, Kleopatra i King Lear);2. komedije (Ukroćena goropadnica, San ivanjske noći, Na tri kralja...);3. povijesne drame (Richard II, III, Henrik IV., V., VI., VIII., i King John);4. romance (Romeo i Julia, Zimska priča, Oluja...).

Godine 1609. objavio je zbirku pjesama pod nazivom Soneti (154 pjesme). Njegovi dramski tekstovi nastali su po uzoru na usmenu književnost, starije pisce; crpi građu iz povijesti, kao i suvremenosti; služi se svakodnevnim pripovijedanjem.

5. Tin Ujević - poezija i stvaralaštvo

Tin Augustin Ujević je poznati hrvatski pjesnik, klasičnu gimnaziju završio je u Splitu (neko je vrijeme bio u Sjemeništu 1902. – 1907). Od 1912. boravi u Beogradu, Splitu, Parizu, Sarajevu, da bi od 1940., pa do smrti 1955. stalno bio u Zagrebu. Pokazivao je sklonost boemskom životu. Tokom života se upletao u politiku. Za života je bio neshvaćen, bez pomoći od onih koji su mu je mogli pružiti, pa se tako za njega zauzeo A. B. Šimić.

Objavljuje zbirke: Lelek Sebra, Auto na Korzu; Pjesme; Skalpel kaosa; Ljudi za vratima gostionice; Ojađeno zvono; Žedan kamen na studencu; Kolajna.

Za Ujevića kažu neki teoretičari da je najosebujniji hrvatski pjesnik. Njegovo pjesničko djelo ne sliči ni na jedno drugo u hrvatskoj književnosti. Ljestvica njegove tematike je vrlo široka, i teško je definirati. On ponire u svoj bogati unutarnji život, a u prozi do izražaja dolazi njegova filozofska crta i enciklopedijska učenost.

Poezija: Formu Ujevićeve poezije teško je odrediti. Tijekom svog pjesničkog razvoja išao je u parnasovstvo, simbolizam, simultizam, ekspresionizam, futurizam, nadrealizam; i živjevši poneke od njih, i nadalje je njime pisao kao kontrapunktskom dionicom, raspoznatljivom pojedinačno i u cjelini djela. Izražavao se jezikom mnogih svjetskih poznatih književnika, zastupao ideje raznih filozofa, ali uza sve to, i unatoč tome, što ga se katkada dade karakterizirati u stilove, njegova poezija je čitava prožeta njegovim individualnim značenjem. Njegova djela (pjesme) su najvećim djelom roman o njegovoj vlastitoj unutrašnjosti.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,kako je teško biti sam,i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,i sam bez igdje ikoga,i nemiran, i očajan.I gaziti po cestama,i biti gažen u blatu,bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,što sijaše nad kolijevkom,sa dugama i varkama.

- O Bože, Bože, sjeti sesvih obećanja blistavihšto si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti sei ljubavi, i pobjede i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putujedolinom svijeta turobnompo trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,

a noge su mu krvave,i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,i duša mu je žalosna,i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,i nema oca ni majke,i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikogado igle drača u srcui plamena na rukama.

I sam i samcat putujepod zatvorenom plaveti,pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?Ta njega niko ne sluša,ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječi tijesno joj je u grlu,i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomačai dužan sam je viknuti,ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,pa nek sam dah u plamenu,kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovršipečalno ovo lutanjepod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,jer meni treba odgovor,i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,mračan je kalež otrova,ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,jer mi je mučno biti sam –(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag) –no mučno je, najmučnijebiti već star, a tako mlad!

Ovo je refleksivna pjesma napisana u 21 tercina. Pjesmom dominira tužno, nostalgično raspoloženje. Pjesnik se obraća Bogu i tuži mu se na svoju ''starost''. Mlad je, ali ga starim čini bogato dotadašnje iskustvo.

metaforično tumačenje ''doline suza''; motivi Kristove muke naglašavaju ljudsku (pjesnikovu) patnju; čovjek se obraća Bogu pošto je spoznao apsolutnu nemoć sebe i drugih ljudi; boji se svojih propusta i moli Boga za pomoć; neuokvireni stih pjesmi daje tematsku zaokruženost.

Tema: samoća pojedinca.Motivi: patnja, besmisao, rezignacija, nada i povjerenje u Boga.Poanta: ''Kako je teško biti slab, Kako je teško biti sam, I biti star, a biti mlad''.

3. Funkcionalna raslojenost leksika

Poput drugih jezičnih jedinica i leksemi uz područno i vremensko raslojavanje imaju i funkcionalno određenje. Funkcionalnu stranu porabe jezičnih jedinica proučava statistika ovisno o tome koje jezične jedinice ima u središtu svog zanimanja, a u stilistici kao lingvističkoj disciplini razlikujemo fonostilistiku, morfostilistiku, sintaktostilistiku, leksikolistiku i semantostilistiku. Po općim zajedničkim značajkama razlikujemo pet osnovnih tipova funkcionalnog izbora koje nazivamo funkcionalnim stilovima hrvatskog jezika, i to su: Književno-umjetnički stil, Publicistički stil, Znanstveni stil, Administrativni stil i razgovorni stil. Bitna oznaka standardnog jezika je njegova funkcionalnost.

KNJIŽEVNO-UMJETNIČKI STIL – Književno-umjetnički stil je najotvoreniji svim leksičkim slojevima hrvatskog jezika, a to znači da u književnim djelima, u jezičnoj karakterizaciji likova, u opisu neke sredine ili vremena rabe se lokalizmi, regoinalizmi, dijalektalizmi, historizmi, arhaizmi itd. Česti su stilski postupci zasnovani na značenjima leksema.

ZNANSTVENI STIL – On je potpuna suprotnost književno- umjetničkom stilu, iako će se u njemu pojavljivati leksemi koji se nalaze u drugim stilovima. Činjenica je da se znanstvenim stilom služe u znanosti i za njega je karakteristična poraba stručnih naziva tj. termina pojedinih znanosti. To je stil kojim komuniciraju stručnjaci te je stoga nestručnjacima teško razumljiv ili potpuno nerazumljiv. Znanstveni radovi bliži su egzaktnome, te su stoga glavne značajke znanstvenog stila impersonalnost i objektivnost u izboru leksema, gotovo potpuni nastanak individualnog i osjećajnog.

ADMINISTRATIVNI STIL – Njime se pišu službeni spisi i poslovni dopisi. Izbor leksema u svim podstilovima administrativnog stila bitno je ograničen ustaljenošću pravila za sastavljanje spisa koji se pišu ovim stilom.

PUBLICISTIČKI STIL – Ovaj stil je sinteza književno-umjetničkog stila i znanstvenog stila. znanstvenom stilu sličan je svojom objektivnošću i sažetošću te takvim izborom leksema kojima se te dvije značajke najbolje postižu. S druge pak strane sličan je književno-umjetničkom stilu s načinom izlaganja s puno individualnih crta koje mogu biti preuzete iz proznog podstila. Zbog tih njegovih značajki publicistički stil nazivamo hibridnim stilom. Kako su tekstovi publicističkog stila objavljeni uglavnom u novinama ovaj stil nazivamo novinskim ili žurnalističkim stilom. Novinski tekstovi odgovaraju na nekolicinu pitanja. Tko?, Što?, Gdje?, Kada?, Kako?, Komu?, Zašto?.

RAZGOVORNI STIL – Svojstven je najprije u usmenoj komunikaciji, ali nije rijedak ni u pismenoj. To je osnovni stil opuštenih svakodnevnih razgovora o različitim temama zbog čega će se u tom stilu često ponavljati leksemi iz leksičkih sojeva hrvatskog jezika koje samo iznimno susrećemo u drugim funkcionalnim stilovima, osim u književno-umjetničkom stilu. U prvom redu taj leksički sloj svojstven je jeziku izravne neslužbene komunikacije. Za razliku do drugih stilova sadrži žargone i vulgarizme.

26. KARTICA: 1. Suvremena hrvatska književnost; 2. A. Kovačić: U registraturi; 3. Zamjenice i brojevi

1. Suvremena hrvatska književnost

U godinama 1969.-1971. probuđene su nade u budućnost hrvatske države i slobodnoga življenja u njoj, kada je Hrvatsko proljeće (politički - težilo se odcjepljenju i osamostaljenju, gospodarski - težilo se prelasku sa planskoga na tržišno gospodarstvo i kulturno - tvrdilo se kako je HJ samostalan i da nije isti sa srpskim) dosegnulo svoj vrhunac.

Riječ je o pokretu s nekoliko ciljeva, među kojima su najvažniji: ostvarivanje nacionalnoga zajedništva radi lakšega svladavanja totalitarnoga protuhrvatskoga jugoslavenstva; provedba gospodarske reforme s prijelazom na tržišno gospodarstvo, pa reforma državne političke zajednice, koja bi svakoj federalnoj jedinici osiguravala izvorni suverenitet i pravo na samoodređenje. Književno se razdoblje nakon Krugova i Razloga, poslije 1970., uvjetno naziva poslijerazlogovskim. Od starih časopisa i dalje izlaze Kolo, Republika, Forum, Mogućnosti, i dr., dok najmlađi tzv. Offovci izdaju 1978. u Zagrebu časopis Off. Od novopokrenutih izlazi još Quorum (1985.) i neki manje redoviti i s čestim mijenjanjem nakladnika (Gordogan i dr.). Matica hrv. izdaje dvotjednik Vijenac od 1993. Društvo hrvatskih književnika od 1995. izdaje tjednik Hrvatsko slovo, a uređuje ga Dubravko Horvatić. Posebnu pozornost u Hrvatskoj i svijetu izazvala je tzv. Mlada proza, stvaralački prozni stil prisutan u više europskih naroda, pa i hrvatskoga. Osim Mladom prozom nazivana je i Prozom u trapericama, jednostavno zato što su njezini likovi mladi ljudi iz gradske sredine, a ˝nose traperice˝ i čine gradski polusvijet. Teme su iz gradske sredine i krše moralne vrednote. Svoj posebni stil mlada proza tvori na osnovi govornoga jezika gradske mladeži i s osporavanjem se odnosi prema tradicijskim, društvenim, kulturnim i svim drugim vrijednostima. Pisana je u 1. ili 3. licu jednine, a koristi se žargonom, vulgarizmima i neologizmima. U našem pjesništvu se također pojavila fonička poezija - letrizam. Tu su pjesnici naročito zahtijevali i stavljali naglasak na zvonkosti stiha i riječi. Skupina pisaca rođena u razdoblju između 1945. i 1950. god., nije ih zanimala zbilja ili duhovni svijet, nego samo fantastika. Nazivani su i ˝borgesovcima˝.

2. Ante Kovačić - U registraturi

Jedan je od najznačajnijih predstavnika hrvatskog realizma. Pisac je najpoznatijeg hrvatskog romana "U registraturi", pripovjedač, pjesnik, feljtonist, pravaš i primjer tragične sudbine hrvatskog pisca.Umire pomračena uma. Poznati romani su mu: BARUNIČINA LJUBAV, FIŠKAL, U REGISTRATURI i nedovršeni roman MEĐU ŽABARI. Pripovijetke: ZAGORSKI ČUDAK, SEOSKI UČITELJ, LADANJSKA SEKTA

U REGISTRATURI

Najbolji hrvatski roman 19. stoljeća. Obrađuje put talentiranog dječaka sa sela, Ivice Kičmanovića, koji odlazi na školovanje u grad, koji ga svojim nemoralom, besmislom i ispraznošću upropaštava i odvodi u ludilo i smrt. Obrađuje problem pogospođivanja. Posebnost Kovačića je ta da je u svojim djelima miješao realističke dijelove s romantičarskim.

Roman "U Registraturi" objavljen je u Vijencu 1888. godine. Nastao je u zreloj fazi Kovačićeva književnog stvaranja i obilježava vrhunac njegova stvaralaštva.

Prvi dio romana pisan je u prvom licu. Ivica Kičmanović, glavni lik romana, pripovjeda svoj životopis, drugi i treći dio romana pisani su u trećem licu - ulogu pripovjedača preuzima pisac. Okosnicu fabule čini životna drama seoskog mladića Ivice Kičmanovića, koji dolazi u grad sa željom da postane gospodinom. U fabularni tok uključeni su mnogobrojni likovi iz seoske i gradske sredine koji oživotvoruju najznačajnije društvene pojave u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. U prvom dijelu romana prikazano je djetinjstvo Ivice Kičmanovića i seoska sredina iz koje on potječe, njegov dolazak u grad, poznanstvo s Laurom i protjerivanje iz Mecenine kuće. Već u prvom dijelu romana suprotstavljaju se dvije sredine: selo i grad.

U drugom dijelu romana fabula se obogaćuje novim elementima. Uvodna epizoda koja se zbiva u registraturi odstupa od vremenskog redoslijeda. Ivica Kičmanović u toj epizodi pojavljuje se kao registrator koji ima šezdesetak godina.

U središnji fabularni tok uključuju se epizode iz seoskog života koje ilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela.

Treći dio romana donosi niz novih zapleta i iznenađenja među kojima je najbolji i najsnažnije opisan tragični rasplet ljubavnog trokuta Laura-Ivica-Ančica u kojemu svi umiru.

"U registraturi" realistička je polu-autobiografska freska u 3 djela u kojoj pronalazimo realističke, romanističke i naturalističke elemente. Romantički elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica, crno-bijela tehnika i u patetičnom stilu kojeg Kovačić upotrebljava. Romantički elementi izražaju se u Ivičinom odnosu s Laurom. "Sestrice moja! - tako sam počeo listić - dugo, predugo se ne vidjesmo. Što si sa mnom uradila, neka ti Bog oprosti. Ožegla si me svojim slatkim cjelovom u vrtu onog jutra kad se prvi put sastasmo. Što je tu bilo? Što li sam ja ludo i nezgrapno izbuncao u onoj sreći koja je tako iznenadno i tako kratko poput dobroga minula mimo mene... sve ja to ne znam. Ali jedno ćutim gorko i bolno da te više vidjeti ne mogu i da ti izbjegavaš svakom našem susretanju..." Realistički elementi djela pojavljuju se u socijalnom-psihološkom motiviranju lica. Roman ima čvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljizirani. "Nato se ispravi iza stola, mala, šiljasta ženčica, oštra vida i dugačka nosića, te nekako ne blagovoljno pristupi u blizinu oca, koji je vadio iz torbice šljivovicu, sir i maslac..." Svi događaji realno su prikazani, ali se pojavljuje još jedan važan element realizma, jezik sredine, svaki čovjek govori karakteristično, što se očituje u izražavanju Židova koji ima problema sa hrvatskim jezikom pa frflja: "Šta hoštala pitati, kunule! Hm, malo kaj koštala se ona kaj vredila! Čekaj, ja račune pogledala da vidite kaj mene koštalo..ja iskala profita jako mali. Danas ionako trgovac nikaj profitirala." Sam izbor književnog roda i vrste, u ovom slučaju roman, koji se smatra najprikladnijim uz pripovijetke karakteristika je razdoblja realizma. Naturalistički elementi javljaju se u završnom dijelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira izopačeni lik Laure. Naturalistički elementi u djelu dolaze do izražaja u opisivanju zločina koje čini Laura i njena družba. "Groza i užas zaokupio i bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mučio i nakazivao žene, ubijajući ih na najstrašniji način. Tako pripovijedahu da su ovu žensku našli iskopanih očiju i otkinutih uda, onu opet odrubljene glave, ali tako da joj vrat bijaše pilom prepiljen. "U nizu drugih scena kao što su Krvava svadba i Ančicina smrt pronalazimo zlobu jedne fatalne žene imena Laura. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog, nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većine realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi. "Ja izađoh iz Mecenine sobe i sretnem na stubama divnu Lauru. Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom, a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba ... sve to u jedan tren." Laurino ponašanje graniči sa ludilom, izvrsna glumica, sposobna je u jednom trenutku promijeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta: "Ja ni od koga ne trebam oproštaja, ni pomilovanja nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću prah za tvojim stopama! Gazi po meni kao po crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, mislim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!" da bi već u slijedećem trenutku, nakon Ivičina odbijanja, promijenila svoj stav i pokazala svoju pravu ličnost, pokvarenu i zlobnu: "Smiješno je, ali istina. Tvoja je Anica ono seljačko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno. Da ćeš je vjenčati... pripovijedala mi, ispričala mi sve. Ali pamti razbojničkog ženskog harambašu: nikada nijedna neće biti tvojom dole ja na ovim ramenima slobodne glave." Jedan od najokrutnijih Laurinih zločina bila je zasigurno Krvava svadba koja dokazuje Laurinu zloćud, osvetoljubljivost i ljubomoru na Ivičin sretan život sa drugom ženom. Laurino zlodjelo završava tragično - smrću Anice. "Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko potiče krvi, ne računam koliko je mrtvih glava... A ti , đače Ivica, ako si još u životu, znaj i pamti da je Laura održala riječ!..." Laura je produkt propale sredine, ujedno je i jedan od glavnih pokretača radnje. Osim lika fatalne Laure pojavljuju se još neki likovi važni za razvoj fabule i za književnost realizma. Kovačić je u karakteriziranju svojih likova primijenio različite postupke poput opisa, naracije, dijaloga, monologa, subjektivne forme, pripovjedačke komentare. Opisom se služi za opisivanje vanjskih izgleda likova tako da ističe svu njihove osnovne karakteristike i društveni položaj. "...visok, koštunjav, nešto otegnut gospodin u dugačkom istrošenom kaputu i silnih bokova koji mu padahu čak na prsa." Mnogo zanimljiviju karakterizaciju likova Kovačić je stvorio dijalogom i monologom jer upravo putem njih dobivamo pravu unutarnju sliku pojedinog lika: "Ja sam u toj njihovoj zabavici odmah skočio na noge i ispravio se izgledajući zapovijed. Svomu dobrotvoru nisam nikada protuslovio, pa izrekao on babilonsku nesmisao... Ja si mislih svoje... Od drugoga si ne dadoh mnogo zvrudati i tako je i moj rođak Žorž česti iznenada oćutio u svojem ramenu oštre moje zube da je zatulio od boli kao stari ranjiv pas, pa bi onda dugo i dugo pazio na svoj jezik." Lik otkriva svoj odnos prema ljudima i pojavama, svoje stavove i ideje, proživljavanja i stanja. Jedna od najzanimljivijih metoda karakterizacije likova je metoda naracije, odnosno pripovijedanja. Svi likovi govore različito, seljaci i građani. Jedan od likova koji je najbolje okarakteriziran govorom je kumordinar Žorž. On kao pogospođeni seljak upotrebljava strane izraze, iako najčešće pogrešno, kako bi prikazao da je na višoj razini. Žoržov govor važan je i u psihološkoj karakterizaciji njegova lika, naime svojim pokretima i izgovorom on otkriva svoje stanje

: "Strah - ah - hota! Užas! Ne ne - ne - mogu! - tepaše kumordinar, a očima bulji u tamne prostore Laurinih soba... - evo, uhvatilo, uhvatilo me, vuklo i srušilo! To bi - bi -jaše smrt! Ne - ne - mo - gu!" U ovom slučaju Žorž iskazuje osjećaj straha, što je postignuto razvlačenjem, odnosno ponavljanjem slogova pa i čitavih riječi. U karakterizaciji likova još su važna i imena koja imaju funkciju opisivanja likova, a često su i humorističnog karaktera. Gotovo svi likovi u djelu imaju svoj nadimak koji se točno prilagođuje karakteru pojedinog lika: Zgubidan, Bombardirović, Vanča... Ljubavni trokuti u romanu jedni su od glavnih pokretača radnje. Prvi ljubavni trokut činili su Ivica - Lura - Mecena što je Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma. Treći dio romana je onaj koji donosi najviše ljubavnih trokuta. Prvo Laura - Miha - Justa, a nakon Justine smrti, koja je nesretan slučaj iako mirisalo na Laurino maslo, stvara se novi trokut Miha - Laura - Ferkonja. Navedeni se ljubavi trokut raspliće tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju. "Laura zaviri u tamu, zatim se prignu i opipa suhom Ferkonjinu glavu ... i umne joj strašna misao, a u isti čas stvori se odlika... Pa dole ne bi dospio ni uzdahnuti, pam blijesak i zagrmi spiljom grom, odjekujući poput satanskog smijeha od stijene do stijene, od klisure do klisure užasnom tminom podzemlja..." Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je ponovo odbija opredjeljujući se za Ančicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura - Ivica - Ančica koja završava tragično. "Trećega dana nađoše seljaci u obližnjoj šumi nakoženu mladenku Ančicu mrtvu pod mostom. Među zločinačkim ostacima zamijetiše ljudi s užasom da joj je krvoločno suha odlomila grudi. To bijaše djelo harambašice Laure..." Na posljetku, izdana od svojih drugova, bijaše uhićena Laura i odmah streljana: "Sudilo joj na smrt... Ustrijeliše je.. Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je meci, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa. Grudi joj bijahu razgoljene, ali ne protječe iz njezina tijela ni jedna kap krvi..." Ivica kao posljednji tragičar predaje se alkoholu, otuđuje se od ljudi i doživljava fizički i psihološki slom. U času pomračenja svijesti zapali registraturu, u kojoj i sam izgori. Kovačić selo prikazuje s ljubavlju. Osjeća se njegova privrženost selu možda zbog toga što je i on potekao sa sela. Pun je razumijevanja prema selu što se najbolje ističe u opisivanju Ivičina djetinjstva. "Oh, ja snivam i bolan i čaroban san na tvrdoj seljačkoj klupi... možda u zelenoj travi? To ja sam toliko puta divno snivao pod onim starim seljačkim krovom, u onim mojim milim bregovima kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima." Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo ironičan prema selu, grad je uvijek bio prikazivan kao leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori, krvoločna ženska bića, propali pjesnici, gospodski čmarovi...

3. Zamjenice i brojevi

Zamjenice su riječi koje zamjenjuju imenice ili koje upućuju na ono što je označeno imenima (na osobu, predmet, misao i sl.). po značenju razlikuju se: osobne, povratne, posvojne, povratno - posvojna, pokazne, upitne, odnosne i neodređene zamjenice. Sve osobne zamjenice, povratna, zatim tko i što od upitnih i one neodređene koje su složene pomoću tko i što (netko i nešto) idu u red imeničnih zamjenica. Sve ostale su pridjevne zamjenice. Postoji osam vrsta zamjenica u hrvatskom jeziku:One se dijele:

a. po funkciji (imeničke i pridjevske)b. po značenju:

1. osobne: ja, ti, on-ona-ono, mi, vi, oni-one-ona. Uloga ovih zamjenica je da uspostavi odnose među sudionicima u razgovoru. Zamjenicom mi ponekad se obraća onaj koji govori, onima kojima govori da pokaže skromnost prema onome o čemu govori = ''mi skromnosti''. Npr.: u ovoj ćemo raspravi bla, bla, bla. Takvo se mi inače zove ''autorsko mi''. U sklonidbi se katkada po 2/3 oblika za jedan padež. Kada su zamjenice uz prijedloge pred, pod, nad, kroz i uz, koriste se njihovi nenaglašeni oblici.

2. povratne zamjenice: nema oblika za nominativ. GEN: sebe/se, DAT: sebi/si, AK.: sebe/se, LOK: sebi, INSTR.: sobom. Ovi se oblici rabe za oba broja i sva tri lica i roda. Zamjenica izriče da subjekt radnje vrši sam na sebi.

3. povratno-posvojna zamjenica se tako zove, jer se njome izriče pripadanje čega subjektu. Rabi se kao i povratna. Sklanja se kao određeno oblik priloga; N: svoj, svoja, svoje; G.: svojega, svoga; D.: svojemu, svomu, svome; AK.: svoj...

4. posvojne zamjenice izriču kojoj govornoj osobi pripada ono o čemu se govori. Zamjenice moj, tvoj, naš i vaš sklanjaju se kao određen oblik pridjeva, a za zamjenice njegov, njezin, njen i njihov kao neodređeni oblik pridjeva.

5. pokazne zamjenice upućuju na osobu, predmet ili pojavu koji su u blizini govorne osobe. Odgovaraju na pitanje koji?: ovaj, ova, ovo; taj, ta, to; onaj, ona, ono. Na pitanje kolik?: ovolik, tolik, onolik. Na pitanje kakav?: ovakav, takav, onakav.

6. odnosne zamjenice upućuju na ono što se nalazi s lijeve strane rečenice u kojoj se nalaze, obično na kakvu imenicu u prethodnoj rečenici. Dakle, njima se dvije jednostavne rečenice povezuju u složenu, pa su u tom slučaju i veznici. One su: koji, čiji, tko, što, kakav, kakov, kolik. Npr Gradom šetaju ljudi koji se zabavljaju.

7. upitne zamjenice se od odnosnih razlikuju samo značenjem; oblikom su iste kao odnosne.

8. neodređene zamjenice upućuju na nepoznate, neodređene osobe, stvari ili pojave. Formalno se tvore od upitnih i odnosnih:

a) dodavanjem predmetaka ne, ni, i, sva, po, što; b) predmetanjem čestica: ma, makar, ili; c) dometanjem čestica: 'god', i 'mu drago' (npr. tko mu drago).

BROJEVI

Postoje glavni i redni brojeviGlavni brojevi su riječi kojima se izriče točna količina nečega. Dijele se na:

a) osnovne – 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 100, 1 000, 10 0000…b) izvedene od osnovnih- 1984, 1983, 61, 245, 15 673…

Redni brojevi izriču koje je što po redu- prvi, drugi, treći, stoti…

SKLONIDBA brojeva: - od glavnih brojeva se sklanjaju samo 1, 2, 3 i 4 - od rednih se brojeva svi sklanjaju (kao pridjev s ne palatalnom osnovom)

osim ovih postoje još neke riječi koje su brojevi po značenju, a oblikom su druga vrsta riječi:

BROJEVNE IMENICE su npr. Dvojica znači isto što i dva, a nije broj nego brojevna imenica koja se rabi za označavanje dvaju muškaraca. Uz njih stoji imenica u genitivu množine npr. dvojica profesora.Kao dvojica završavaju još i obojica i trojica. Ostale brojevne imenice završavaju na – orica (četvorica, sedmorica itd.)

BROJEVNI PRILOZI pobliže označuju količinu osoba, stvari ili pojava imenica uz koje stoje. Tvore se od brojeva 10, 15, 20, 30, 40, 50, 60, 70, 80, 90, 100 sufiksom -ak – desetak…)

BROJEVNI PRIDJEVI: dvoji, troji, četvori, petori, itd. Pridružuju se imenicama koje nemaju jedninu (tzv. pluralia tantum) i imenicama koje znače kakav par ili kakvu cjelinu što je čine iste/ slične sastavnice (dvoja vrata, troje tračnice).

27. KARTICA: 1. Klasična književnost – rimska; 2. J. P. Sartre: Mučnina, Kafka: Preobrazba; 3. Antonimi i antonimija

1. Klasična književnost - rimskaRimska književnost nastavlja tradiciju grčke književnosti. Augustovo doba, doba procvata rimske književnosti (27 pr. Kr. - 14 po. Kr.) obilježeno je prilagodbom grčke umjetnosti rimskome duhu. Augustovska umjetnost je sinteza grčko - rimske umjetnosti.Prvi dramski tekst pripada Liviju Androniku (oko 240 pr.Kr), grčkom zarobljeniku koji prevodi Odiseju na latinsk i prilagođuje ju za pozornicu. Piše još tragedije i komedije, dok njegov suvremenik Gaj Nevije pisao drame s rimskim imenima.Prvo kazalište u Rimu je bilo Pompejovo kazalište. Ženske uloge glume muškarci.Rimski komediografi su: Plaut i Terencije.Ciceron ističe trojicu tragičara: Enija, Pakuvija, Akcija.

PUBLIJE VERGILIJE MARON – Najistaknutiji pjesnik Augustova doba, a ujedno je i ljubitelj starogrčkih pjesnika i filozofa. Pisao je ekloge koje smatramo novom vrstom pjesništva koju će najzornije prikazati u svojioj zbirci ˝Bukolike˝. Živi i boravi na dvoru Augusta, gdje i stvara svoj junački ep u 12 pjevanja i 9896 heksametara ˝Eneida˝ koja se još naziva i rimski nacionalni ep. U njemu je opisao rod Julijevaca kojemu pripada i sam car August.

PUBLIJE OVIDIJE NAZON – Također pjesnik iz Augustova doba, potomak starog viteškog reda i svestrano naobražen. Počeo je kao liričar pišući pjesme s ljubavnom tematikom (˝Ljubavne pjesme˝ u 3 knjige) i prvi je koji uvodi u poeziju elemente retoričko deklamatorskog stila. Zbog njegovog slobodnijeg stava u poeziji i zbog otklona u društvenom ponašanju biva protjeran iz Rima, te provodi kao prognanik 10 god. u Constanzi u Rumunjskoj. Svoj prognanički život je opjevao u zbirkama Elegija: ˝Tužaljke˝ i ˝Pisma s Crnog mora˝. Najznačajnije životno djelo su mu ˝Metamorfoze˝ pisane u 15 knjiga i 11995 stihova. Metamorfoze su prerada starogrčke mitologije sa ukupno 250 predložaka. U njegova djela još spadaju i Heroide i Ljubavno umijeće.

GAJ VALERIJE KATUL – Rimski pjesnik iskrene ljubavne lirike i satiričnih epigrama.

KVINT HORACIJE FLAK – Pjesnik Augustova doba koji i propagira Augustovu političku misao. Stvara pod utjecajem grčkih pjesnika Alkeja, Sapfe i Pindara te aleksandrijskih pjesnika. Svoj književni rad započeo je Epodama i Satirama koje su društvenog karaktera i usmjerene protiv lihvara, skorojevića i književnih protivnika…Vrhunac pjesničkog stvaranja obilježavaju Pjesme (103 u raznovrsnu metru i stopama) ali najznačajnije njegovo djelo je ˝Poslanica Pizonima˝ koja je u antici još nazivana i ˝Pjesničko umijeće˝. S ovom poslanicom uspostavlja uzorak klasicističke estetike na koju će se poslije pozivati mnogi europski estetičari.

TIT MAKCIJE PLAUT – Najveći rimski komediograf. U svome životu bio je glumac, trgovac i pekarski naučnik. Pripisuje mu se 130 komedija od kojih su do danas sačuvane 21. Njegove komedije su zanimljive i bogate živahnom dramskom radnjom, silovitim dijalozima i raznolikom metrikom. Govor njegovih junaka je rimski i latinski, a humor mu je sočan i podrugljiv, pun satirične zajedljivosti i kao takav bio je uzorom mnogim europskim komediografima. Najznačajnija djela su mu: ˝Aulularija˝ ili ˝Škrtac˝, ˝Grubijan˝ i ˝Hvalisavi vojnik˝.

2. J. P. Sartre, Kafka: Mučnina, Kafka: Preobrazba

Francuski književnik i filozof; romanopisac, dramski pisac, esejist, književni kritičar. Prva njegova dijela, roman Mučnina i zbirka novela Zid, prožeta su posebnom tjeskobom i jezom. Gotovo sva njegova dijela natopljena su ideologijom, ali ne može mu se odreći književno umijeće i originalna filozofska misao. Sartre je predstavnik filozofskoga i književnoga smjera nazvanoga egzistencijalizmom. Osnovno načelo mu jest da je čovjek slobodan samim sobom i da ništa izvan njega određuje što će čovjek biti. Svoje učenje je nazivao humanizmom, tvrdeći da je čovjek sam sebi vlastiti zakonodavac. Svoju filozofiju promiče svim sredstvima, pa i književnošću, od koje inače traži da bude angažirana. Mučnina je napisana u obliku dnevničkog zapisa. Glavni lik Antoine Roquentin mnoge godine provodi u lutanjima. Pokušava živjeti mirnije istražujući pismohranu u Bouvilleu, ali neće imati uspjeha jer sve što ga okružuje dobiva novi izgled. Tajanstvene razloge svojih strahova neočekivano počinje otkrivati u gradskom perivoju.

Djela su mu: Mučnina (roman), Zid (novele), Riječi (proza), Što je književnost? (proza), Prljave ruke (drama), Iza zatvorenih vrata (drama)

PREOBRAZBAAutor: Kafka.

Odnosi među likovima:OTAC: Odnos oca prima svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a poslije umire zbog toga.MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.GRETA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati, diže ruke s njega.Tematika: Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje ne smije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo što da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga nije željela vidjeti jer nije podnijela sve to.

Zaključak: Kafkin je svijet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna značajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet Božji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.

Kada se probudio ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golemog kukca, ležao je na tvrdim leđima nalik na oklop, a na vrh trbuh jedva mu se još drži pokrivač a mnogobrojne nožice treperile su mu bespomoćno pred očima. Budilica je otkucala četvrt do sedam, a netko mu je pokucao na vrata. Bila je to majka koja je pokušala pričati s njim, a on je lukavo izbjegavao razgovorom da ne bi majka otkrila da je kukac.

Problemsko pitanje: Kada smo drukčiji od ostalih kako nas prihvaćaju, što učiniti kada nam najbliži okrenu leđa.

3.. Antonimi i antonimija

Leksičko-semantička pojava značenjske opreke između dvaju leksema naziva se antonimija. Leksemi suprotnih značenja nazivaju se antonimi. Dva leksema suprotnih značenja nazivaju se antonimski par.

ANTONIME RAZLIKUJEMO: po podrijetlu, po naravi značenjske opreke i po usvojenosti

Leksemi parnjaci imaju nekoliko važnih zajedničkih značajki: pripadaju istoj vrsti riječi mogu stajati u istim kontekstima podjednako se često rabe u jeziku

28. KARTICA: 1. Klasična književnost – grčka; 2. A. Šenoa: Prijan Lovro3. Govor i priopćavanje

1. Klasična književnost - Grčka

RAZDOBLJA GRČKE KNJIŽEVNOSTI:1. Od Homera do perzijskih ratova (od VIII. st. do VI st.). Osim Homera u tom razdoblju djeluju: prvi grčki

pjesnik Heziod, tvorac genealoškog i idilskoga epa, elegičari Efeza i Tirtej, Solon, Teognid, predstavnici monodijske lirike Alkej, Sapfa i Anakreont te najslavniji pjesnik Pindar.

2. Klasično ili atičko razdoblje (od VI. st. do IV. st.). Središte je književnog života Atena. To razdoblje obilježavaju poznati tragičari Eshil, Sofoklo i Euripid te komediografi Kratin, Eupolis i Aristofan.

3. Helenističko razdoblje - od Aleksandra Velikog do Augusta (od 330. god. do 30. god.) To je razdoblje pjesnika Kalimaha, Apolonija Rođanina, Teokrita, Leonida i dr.

4. Rimsko razdoblje - od Augusta do zatvaranja filozofskih škola u Ateni (30.- 527. god.) To je početak grčkoga romana (Hariton, Longo, Heliodor).

GRČKI PJESNICI:Homer (tvorac Ilijade i Odiseje)Heziod (tvorac genealoškog i idilskog epa)Efeza, Tirtej, Solon (pjesnici elegija)Alkej, Sapfa, Anakreont (predstavnici melike, monodijske lirike)Pindar (najslavniji pjesnik himni, ditiramba, oda, tužaljki…)

DRAMSKI PISCI: Eshil, Sofoklo, Aristofan, Menandar i dr.

ROMANOPISCI: Hariton, Longo, Heliodor.

GRČKI FILOZOFI:Heraklit (oko 536. do 475. god. pr. Kr.) grčki filozof, pisac poznatog djela O prirodi (sačuvano 130 fragmenata). Poznat po izreci Sve teče. Svijet treba gledati u suprotnostima.Platon (427.- 347. god. pr. Kr.) grčki filozof, pisac Države, Zakona i dijaloga. Država se temelji na ideji pravednosti. Čovjek je tjelesno biće (prolazno) i duševno (besmrtno) - duša je besmrtna. Umjetnost služi dobru, koristi države. Tri su vrijednosne kategorije: ljepota, istina i dobro.Aristotel (384.- 322. god. pr. Kr.) filozof, utemeljitelj mnogih znanstvenih disciplina. Kritičar Platonove filozofije, utemeljitelj logike. Pisac prve Poetike koja je bila temelj kasnijim poetikama. Uspostavio je teoriju o tri jedinstva u drami: jedinstvu mjesta, vremena i radnje. Bavio se i etikom, meteorologijom, fizikom i prirodoslovljem.

KIPARSTVO I GRADITELJSTVO:Miron (prva polovica V st.) grčki kipar iz Atike. Tvorac brončanih kipova (statua) pobjednika u olimpijskim igrama, kipova, heroja i bogova.Fidija (oko 500. poslije 438.) kipar statua pobjednika u ratu protiv Perzijanaca. Za novi Partenon izgradio je kip božice Atene.

GLAZBA :"Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država."(Platon)

Sačuvano je nekoliko taktova zbora iz Euripidova Oresta, odlomak Pindarove ode, dvije himne posvećene Apolonu, Slikilosov epitaf , tri himne Muzi, Suncu i Nemizi. Glavni instrumenti bili su lira, kitara, aulos.

GRČKA DRAMA I KAZALIŠTE:Najveći procvat doživljava u V st. prije Krista. Razvila je bogatu i raznovrsnu književnu djelatnost. Strast Grka, a osobito Atenjana za kazalištem bila je više nego manija, prava pomama. Govorilo se da je Atena potrošila više za kazalište nego za brodovlje.

2. A. Šenoa - Prijan Lovro

Šenoa je najsvestraniji i najplodniji hrvatski književnik 19. st. Pripada razdoblju protorealizma, koje se po njemu i naziva Šenoino doba. Šenoa u hrvatsku književnost ulazi šezdesetih godina 19. stoljeća. Pisao je romane (Zlatarevo zlato, Seljačka buna), povjestice (Propast Venecije, Kameni svatovi), pripovijetke i novele (Prijan Lovro, Prosjak Luka, Branka, Karanfil s pjesnikova groba). Također je pisao i članke u raznim novinama i kritički se osvrtao na hrvatsku književnost. Jedan od takvih članaka je i Naša književnost, objavljen 1865. god. u Glasonoši. U ovom članku Šenoa govori o nepismenosti našeg puka te tvrdi kako ima 90% nepismenih seljaka i 10% odnarođenih seljaka. Također kaže da u našoj književnosti nema konstante i, po uzoru na Čehe, smatra da mora postojati jedinstvo inteligencije. po uzoru na Poljake propagira tendencioznu književnost tj. književnost s određenim ciljem. Sve stvaralaštvo dijeli na znanstvene i zabavno-popularne-poučne tekstove. Kao našeg najboljeg pisca ističe Mažuranića i njegovo djelo Smrt Smail-age Čengića.

PRIJAN LOVRO

Šenoin stav o hrvatskoj književnosti vidljiv je i u uvodu pripovijetke Prijan Lovro u kojem pripovjedač razgovara s udovicom o hrvatskoj književnosti. Ona mu govori kako i ne čita hrvatske romane i novele jer su sve pisane na isti način. Ona se tome i ne čudi jer smo mi mali narod koji nema zanimljivih događaja u svojoj povijesti. U tom kontekstu udovica spominje kako velika slika ne može stati u mali okvir. Pripovjedač se tome protivi i kaže da mi imamo zanimljivih događaja i da ih samo treba znati prepisivati, ali za to nemamo dovoljno dobrih pisaca. On njoj pripovjeda tužnu priču o pametnom i darovitom Lovri koji zbog svog seljačkog podrijetla i neimaštine nije mogao uspjeti u životu. Roditelji su ga najprije poslali u svećenike nadajući se da će njihov sin provesti život manje tegoban nego što je bio njihov, ali Lovro nije postao svećenik. Ubrzo se zaljubio u Malvinu koja je negativno odgovorila na njegovu ljubav, jer je još bio u svećeničkoj halji. Lovro se vratio kući, razočarao obitelj i uzalud tražio namještenje. Lovro ponovno susreće Malvinu, ali ona je tada udata i bogata žena. Lovro je zapao u očaj i tada je njegov otac založio imanje ne bi li Lovru povratio u život. Lovro se vraća na studij jezikoslovlja, ali ubrzo ostaje bez sredstava, a njegov otac zapada u dugove. Odlučio se oženiti bogatom Minkom i tako riješiti problem. No, njeno bogatstvo je bilo lažno. Lovro tada upoznaje jednog svećenika iz Dalmacije i sprijateljio se s njim. Odlazi kod njega na ljetovanje i tamo upoznaje jednu bogatu djevojku koja mu obeća svoju ruku. Kada je njen stric saznao pravi razlog vjenčanja zabranio je vjenčanje i tako su propali svi Lovrini planovi. Nakon toga se ubio.

Bilješka o djelu:Djelo je posve realistično. Šenoa u ovoj pripovijetci kritizira ondašnje društvo, ondašnje pisce. To prikazuje kroz razgovor njega i crne udovice koja je iskazala svoje misli o Hrvatskoj književnosti i koja govori kako jednoj ženskoj osobi čija ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa nije dovoljno dvoje mladih koje se zavoli onda malo prepreka koje jednostavno prijeđu, k tome malo sunca, mjeseca, suza i pripovijest je završena.

“Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši novelisti toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta do mjesta, koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje? Vazd jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, al im se nameću kojekakve kojekakve vrlo obične prepone kojih vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala budi Bogu, svoji. K tomu malo sunca, mjeseca cvijeća, suza— i pripovijest je svršena”Ona kaže da rijetko kojem piscu uđe u glavu da se ta junakinja li junak otruju probodu mačem i umru: “Samo katkad uđe kojem piscu glavu, te junak ili junakinja moraju se otrovati, probosti, pače umrijeti od suhe bolesti! Vječna idila, vječna monotonija.”Nato se ona pita jesu li pisci kadri u malen okvir naslikati velike divovske slike, mogu li naši pisci stvoriti velikog junaka: “Jesu li pisci kadri naslikati u malenu okviru velika divovske slike, može li u naših okolnosti postati kakav zanimljiv junak romanu?”Nato joj Šenoa odgovara da junaka ne treba stvarati ,nego da je dovoljno okrenuti se oko sebe da bi se našlo junaka tj. može se ga naći u svakodnevnom životu. Rekao joj je i to da upravo zato što smo mali narod koji je imao tolike borbe upravo mi možemo napisati najljepše romane: ”Upravo okvir naše malešnosti koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi tolike borbe, tolike sukoba da će dušu silno potresti, i povijest ljudskog srca u nas toli razlika, toli živada našim piscima ne treba nego prepisati je pa su napisali najljepši roman.”

Opis likova :

Opis prijan Lovre: “Po naglasku sudeći bijaše pohrvaćeni Slovenac. Bio čovjek srednjeg stasa, koščast, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kuglji; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdijeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave.” (str. 12) “Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al i apodiktički, preplićući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci – a tog a je bilo zaonda dosta – šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvi pojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega.” (str. 13)

Opis Malvine:“U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa. Dosjetljivost i oštroumlje mililo se Malvini – tako bijaše joj ime—nad sve ino.” (str. 18)

Opis Minke kakvu je vidio Lovro :“Na prvi mah smetoh se ponešto . Nisam znao da l’ je mlada , da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka , blijeđana lica, krasna profila , tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Ljepa je, mišljah u prvi mah.“ (str. 47)

Istiniti opis Malvine:Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne to nije rascvala ružica — to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se: – Šta ste zamukli? – Al Minkin podsmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.

Sadržaj:U pripovijesti prijan Lovro opisao je Šenoa tragičan udes mladog učitelja, njegovog prijatelja Lovre. Lovro je sin iz slabo imućne Slovenske obitelji. Roditelji su željeli da im se bar jedno djete digne na imućan položaj, a pošto je Lovro bio od malih nogu jako inteligentan i željan znanja roditelj su odlučili da on bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika, ali on se zaljubio i shvatio da kao svećenik neće moći nikad imati voljenu osobu pokraj sebe i on je odustao od svećeničkih studija. Taj je događaj jako povrijedio njegovu obitelj, jer je njegova majka samo željela da ga vidi u odori svećenika. Kad je odlučio odustati od svećeničkog reda pozvao ga je predsjednik k sebi da uči njegova sina i Lovro pristane.Neko je vrijeme on tako učio njegova sina, ali njemu je bilo neugodno da je on na teret tuđoj obitelji i on je odlučio da okuša sreću tako da se upiše u orijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnu akademiju putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno kandidata i Lovro nije uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u ministarstvo da postane učitelj, ali i tu je bio razočaran nisu ga primili. Kada je njegov otac pročitao to pismo on je odlučio da će Lovri pomoći i da će mu dati sav novac samo da ostvari svoje želje i da otiđe u Beč. Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon toga zapao u velike dugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka mu je savjetovao da ide u Hrvatsku raditi kao učitelj i Lovro to prihvat. Nako završenog trećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag. Lovro je u Pragu upoznao djevojku po imenu Minka, kroz razgovor je doznao da je ona bogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbaviti njegove roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tom djevojkom sve dok mu Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to stara usidjelica koja neće donjeti miraz udajom jer njen otac ima još šestero djece na koje treba podijeliti svoje bogatstvo. Nakon tog saznanja Lovro je odustao od nje. Nakon završenih svih ispita Lovro je čekao samo da mu dodjele mjesto na jednoj od hrvatskih gimnazija. I dok su jednog dana Lovro i Šenoa bili u jednoj kavani priđe im jedan debeli čovjek kojega su trebali podučiti, on je savjetovao Lovri nakon što je čuo njegovu priču da traži bogatu djevojku da se oženi, i on mu savjetova neka ide u Split jer da on pozna jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a bogata je. I tako Lovro otiđe u Split i tamo upozna tu djevojku po imenu Anđelika u koju se on i zaljubio, a nije bio samo interes, novac. Anđelika se zaljubila u njega i odlučili su tu vezu

okruniti brakom. U međuvremenu njen je stric doznao da je Lovro potekao iz siromašne obitelji i zabranio Anđeliki vjenčanje s Lovrom. Kad je Lovro to doznao on se ubio u stanu u kojem je živio tako da si je britvom prerezao grkljan. I tako završava životna priča mladog, inteligentnog, učenog čovjeka koji je imao znanja za velike uspjehe ali nije imao ono najvažnije novac.

3. Govor i priopćavanje

Jezik je apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi i ta pravila kombiniraju. Jezik je najraširenija ljudska djelatnost bez koje ljudsko društvo ne bi moglo funkcionirati, jer jezik omogućuje sporazumijevanje među pripadnicima iste jezične zajednice (Hrvatski, Talijanski, Njemački…). Pod pojmom apstraktno podrazumijevamo: nevidljiv, neopipljiv, nematerijalan. Sam jezik ostvaruje se govorom pa stoga kažemo da je govor vršenje jezične djelatnosti. Osnovna uloga jezične djelatnosti je priopćavanje obavijesti ili komunikacija. Komunikacija je prijenos poruke od govornika do slušatelja, a sam prijenos ovisi o tri faktora:

1. psihološki faktor2. fiziološki faktor3. fizički faktor

Udaljenost između govornika i slušatelja je komunikacijski kanal. Komunikacijski kanal je put kojim ide poruka od govornika k slušatelju. U komunikacijskom kanalu postoji i tzv. buka, pod tim podrazumijevamo šuškanje, šapat, odsutnost misli, vrpoljenje… Redundantnost ili zalihost je višak obavijesti kojom se štiti određena informacija.

29. KARTICA: 1. Barok u hrvatskoj i europskoj književnosti; 2.W. Shakespeare: Hamlet3. Imenice (odstupanje po vrstama)

1. Barok u europskoj književnosti

Pojam barok podrazumijeva stil u graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i književnosti. Kao stilsko razdoblje trajao je od kraja 16. st. pa sve do sredine 18. st. Izrazito se suprotstavljao renesansi, a kratko vrijeme zamijenit će ga klasicizam koji je također označavao baroknu suprotnost. Riječ barok potječe od portugalske riječi "barocco" što označava vrstu bisera nepravilnog oblika i nevelike vrijednosti. Tim izrazom htjelo se reći da je sam stil neprirodan i bez posebnog značaja. To su posebno naglašavali protivnici katoličke obnove s kojom je barok bio u izravnoj vezi. Glavni oblici baroka su: bogata kićenost, majstorsko umijeće gomilanja ukrasa, pobožni naglasci, dekorativan sjaj, duhovitost, raskošna i neobična metaforika. Nastojalo se poglavito utjecati na osjećaje "na ljudsko srce". Barok je zamijenio renesansni racionalizam. Barok se javlja u Italiji, Španjolskoj, a poslije će prijeći u druge katoličke zemlje koje su ostale vjerne Rimskoj crkvi. Izvan ovih zemalja uspijevao je nikako ili teško. Krenut će i širit će se nakon općeg crkvenog sabora u Tridentu (1545.-1563.). Suprotstavljanje Lutherova protestantizma bilo je vrlo značajno već 30-tih godina XVI. st. Ali ratovi katoličkih zemalja s turskom umanjili su mogućnost za uspjeh: odluke tridentinskog sabora bile su izravan poticaj katoličkoj obnovi i tada je odrađen jasan odnos prema protestantizmu. Papa Pio V. 1566. godine donio je Katekizam tridentskog sabora u kojemu se jasno očituje pojačana disciplina među svećenstvom kao i uspostavljenje njihovog školovanja. Provoditelji katoličke obnove su: dominikanci, kapucini i posebice isusovci. Njihov red družbe Isusove 1540. potvrdio je papa Pio III. I vrlo brzo su postigli izvanredan ustroj reda. Visoko obrazovani i motivirani isusovci proširili su se u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj pa u Engleskoj i drugdje, a zatim u Americi, Indiji, Kini, Japanu, itd. Oni će uz pomoć drugih širiti barok kao umjetnički stil u graditeljstvu, glazbi, slikarstvu… Barok u književnosti najprije će se pojaviti u Španjolskoj kao pjesnički smjer pod nazivom kulteranizam, odnosno gongorizam. U talijanskoj književnosti paralelno se javlja marinizam koji će se poslije proširiti na Hrvatsku, Njemačku, Francusku i Englesku.Stilsko obilježje mu je: krasnorječivost, patetičnost, neusklađenost izraza i sadržaja. Izrazom dominira fraza i suvišan ukras, postižu za zvukovnim efektima. To znači da pjesništvo obiluje brojnim figurama koje će motivsko-tematski potisnuti usporedan plan, a to znači da je stil figuralan, a najčešće figure su: metafora, poredba, antiteza. Barok će se posebno očitovati u komedijama, povijesnim epovima i religioznim poemama. Najznačajniji pisci europskog baroka su:

TORQUATO TASSSO – Pjesnik talijanske književnosti, a ujedinio je i pisac jedinstvenog religioznog epa "Oslobođeni Jeruzalem" u 20 pjevanja u stancama. Ovim epom utjecat će na mnoge europske pjesnike. Kao najbolji hrv. ep spominje se "Osman" I. Gundulić. Još je napisao mnogobrojne dijaloge, preko 2000 lirskih pjesama, i najbolju talijansku pastirsku igru "Aminta".GONGORA – Poznat je kao pjesnik koji voli stare talijanske pjesničke oblike, ali je opisao i po uzoru i na stare španjolske pučke oblike (romance). Njegova metaforika kroz povijest imala je puno oponašatelja i istinskih darovitih sljedbenika. Pa će pod tim utjecajem nastati smjer gongorizam. Najpoznatije su mu poeme: Samoća, Polifem, Galatea.

LOPE DE VEGA – Glavni španjolski dramatičar. Napisao je oko 2000 kazališnih djela, a najzanimljivija su: Najbolji je sudac kralj, Vitez čudesa. Njegov je komični ep "Boj Mačaka", a najljepši stihovi nalaze se u prikazivanju "Betlehemski pastiri".

GIAMBATTISTA MARINO – Pjesnik talijanskog baroka, začetnik i glavni predstavnik pravca koji je po njemu nazvan marinizmom. Napisao je nekoliko tisuća lirskih pjesama i veliki mitološki spjev od 45 000 stihova "Adonis". Stavivši svojoj poeziji u zadatak da zapanji čitaoca ("Cilj je pjesnikov da začudi..."), kao stvaralac bogate fantazije i izvrstan versifikator uspio je izgraditi vlastiti pjesnički izraz pun neobičnih metafora i zvučnih efekata, stilski izrađen do virtuoznosti, no lirski nedoživljen, kojim je naišao na odličan prijam u publike i stekao mnogobrojno nasljedovatelje.

PEDRO CALDERÓN DE LA BARCA – Najveći dramatičar španjolskog baroka i posljednji veliki pisac zlatnog vijeka španjolske književnosti. Isusovački đak i svjedok propadanja španjolske moći, pjesnik je epohe koja je živjela u obmanama slavne prošlosti, te mu nedostaje spontanost, ali je nadoknađuje poniranjem u psihu svojih junaka i majstorskom dramskom tehnikom. Napisao je oko 200 kazališnih komada, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu (autos sacramentales), pisana većinom potkraj života kada je stupio u svećenički stalež. Od svjetovnih drama najpoznatije su mu "Život je san" i "Zalamejski sudac".

BAROK U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Reformacija je uglavnom mimoišla Hrvatsku, ali i ne turska sila koja je pustošila sve redom. Dok se Hrvatska bori s Turcima Europa je zabavljena sobom i opasno je ugrožena raznim reformama. Lutherove poticaje prihvatilo je malo Hrvata koji su u to vrijeme bili raspršeni Europom. Stjepan Konzul Istranin poticao je jedinstvo hrvatskog književnog jezika zajedno s Antunom Dalmatinom (iz Senja) i počeli su prevoditi Bibliju na hrv. jezik, a ujedno su bili prvi najzapaženiji radnici u tiskari u Urachu.Matiju Vlačića Ilirika smatramo više njemačkim nego hrvatskim kulturnim djelatnikom. Barok u hrvatskoj književnosti, kao i u drugim europskim zemljama, u direktnoj je vezi s katoličkom obnovom nakon općeg crkvenog sabora u Tridentu. Hrvatski biskupi (uključujući sjever i jug ) s velikim zanosom zalažu se za provedbe crkvenog sabora. Posebno se isticao zagrebački biskup Juraj Drašković. Po svim biskupijama održavani su sastanci i skupovi, tražila su se rješenja kako bi se mogao spriječiti prodor luteranstva i kalvinizma. U tom kontekstu osnivaju se škole i uvodi katekizam u vjerski odgoj. Iz Rima u biskupije u Dalmaciju stigla je preporuka za propovijedanje na hrv. jeziku. Barok je stil u graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i književnosti. Kao stilsko razdoblje trajao je od kraja XVI. pa do XVIII. st. Suprotstavljao se renesansi, a nakratko je zamijenjen klasicizmom koji je također označavao baroknu suprotnost. Odlike baroka u književnosti: bogata kićenost, majstorsko umijeće gomilanja ukrasa, dekorativni sjaj, obilje pokusa, oblika i zvukova, duhovnost, raskošna i neobična metaforika, utjecaj na ljudske osjećaje (ljudsko srce). Krenut će i širit će se nakon općeg crkvenog sabora u Tridentu (1545.-1563).Najznačajniji predstavnici su: Torquato Tasso, Luis de Gongora, Lope de Vega, Pedro Calderon de la Barca.

IVAN GUNDULIĆ – Rođen je u Dubrovniku u plemićkoj obitelji, tijekom života obnašao je više državnih službi (knez, sudac, senator, član malog vijeća). Odgajan je u duhu katoličke obnove. Književnim radom se započeo baviti u mladosti pišući ljubavnu poeziju i prerađujući talijanske mitološke drame. Od 10 takvih drama sačuvane su četiri: Prozorpina ugrabljena, Diana, Ariadna, Armida. Njegovo prvo tiskano djelo je religiozna pjesma Pjesni pokorne kralja Davida, u kojemu je pjevao sedam pokorničkih psalama; napisao je religioznu poemu Suze sina razmetnoga, pastirsku igru Dubravka te Osman.

IVAN BUNIĆ VUČIĆ – Napisao je vjerski spjev Mandaljena pokornica, slijedi zbirka ljubavnih pjesama u koju spada rukopis ljubavni kanconjer Plandovanja (73 pjesme)

JUNIJE PALMOTIĆ – Pisac satira, mitološko - pastirskih drama i tragikomedija, vješt versifikator, sačuvana poema Sveta Katarina iz Sienne.

JURAJ HABDELIĆ – Protureformacijski pisac koji se odlikuje vrsnim proznim stilom i bogatim rječnikom. Djela: Dictionar ili reči slovenske, Prvi oca našega Adama grijeh.

IGNJAT ĐURĐEVIĆ – Postoje dva razdoblja njegova stvaralaštva: Prvo u skladu s tadašnjim pjesničkim običajima, slavi ljubav ali takve pjesme kao redovnik uništava osim onih koje su njegovi prijatelji sačuvali, prepisali i promicali; U drugom razdoblju kao redovnik piše šaljive i nabožne pjesme. Djela: Uzdasi Mandaljene pokornice, Suze Marunkove.

ANTUN KANIŽLIĆ – Prvenstveno pisac molitvenika. Najpoznatije djelo mu je Sveta Rožalija.

2. William Shakespeare – Hamlet

Smatra se najvećim, ne samo engleskim nego i svjetskim dramatičarom. O njegovom životu ima vrlo malo provjerljivih podataka. Rodio se 23. 04. 1564. u gradiću Stratford upon Avon u imućnoj obitelji. William se ženi sa, sedam godina starijom, Annhathway koja mu rađa troje djece. Do 1592. mu se zameće svaki trag, kada saznajemo da je u Londonu i da se bavi glumom i pisanjem drama. 1593. objavljena mu je poema "Venera i Adonis", a godinu kasnije "Silovanje Lukrecije". Shakespeare postaje suglasnikom poznatog kazališta De Globe. Umire 23. 04. 1616. u rodnom Stratfordu. Mnogi su poricali Shakespeareu autorstvo djela, s obzirom na malobrojne činjenice o njegovom životu. Napisao je ukupno 37 drama koje se dijele na:

1) povijesne drame (Richard III., Henrik IV.) napisano u prvoj fazi njegova stvaralaštva 2) tragedije (Hamlet, Othello, Kralj Lear, MacBeth) 3) komedije (San ivanjske noći, Ukroćena goropadnica, Komedija zabluda, Na tri kralja, Mletački trgovac)

4) romance i balade (Romeo i Julija, Cymbeline, Oluja, Zimska noć). Osim toga pisao je i sonete.

HAMLET (5 činova)

Danski kraljević samuje u velikoj patnji za ubijenim ocem. Tada mu prijatelj Horacije priopći da se na zidinama noću ukazuje duh njegova oca. Hamlet odlazi spoznati istinu. Duh mu kazuje da želi osvetu, želi da zaslužena kazna stigne njegova brata i ubojicu Klaudija koji mu je oteo život, hranu i bračnu postelju. Hamlet odlučuje osvetničku namjeru prikriti glumljenim ludilom, kojeg je njegova majka i Klaudije pripisuju bolesnoj strasti prema Ofeliji, kćeri državnog tajnika Polonija. Dolaskom glumačke družine Hamlet prikaže ubojstvo svojega oca, na što Klaudije žestoko reagira te na taj način Hamlet postaje siguran u očevu tvrdnju. Hamlet mačem probode uhodu Polonija i Klaudije shvati njegove namjere, pa ga šalje u Englesku, u smrt. Hamlet se ipak spašava i vraća, dočekan iznenađenjem majke i strica. Doznaje da se Ofelija utopila, slomljena ljubavlju, njegovim prezirom i ludilom. Dakle njezin brat Laert je uvjeren da je Hamlet kriv za sestrinu smrt i odlučuje biti oružje zločinca. Na Klaudijev poticaj izaziva Hamleta na dvoboj. Laert je imao mač natopljen krvlju, ali i kalež otrovanog vina. Laert rani Hamleta, ali i on dobije smrtonosan ubod jer su se mačevi zamijenili. Hamlet uspijeva i oca osvetiti, a i majka ispija vino. On umire spokojan na rukama Horacija. U Hamletu imamo metajezičnost kada se na kraju javlja predstava u samoj predstavi.

Lica:Hamlet - sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja Klaudije - Danski kralj Polonije - kraljev komornik i glavni državni tajnik Horacije - Hamletov prijatelj Getrurda - Danska kraljica, Hamletova majka Ofelija - Polonijeva kći

Vrijeme radnje: XV stoljeće Mjesto radnje: Danska

Sadržaj:Danski kralj nenadano umire, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije koji se uskoro ženi s udovicom pokojnog kralja. Sin pokojnog kralja Hamlet, javlja se duh oca i otkriva mu da ga je Klaudije zapravo otrovao i da nije umro prirodnom smrću. Hamlet želi potvrdu za te riječi duha, pa se pretvara da je lud kako bi na taj način saznao istinu. Kraljevski savjetnik Polonije uvjeren je da je Hamlet poludio zato što njegova kći Ofelija odbija Hamletovo udvaranje. Hamlet na dvoru upriličuje predstavu koja sadržajem nalikuje na umorstvo njegova oca. Kralj ne može izdržati očitu aluziju na njegov zločin i prekida predstavu. Hamletu to služi kao dokaz da su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj osjeća da mu od Hamleta prijeti opasnost te ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Ofelija poludi od boli za ocem, ali i zbog Hamletove sudbine. Njezin brat Leart hitno se vraća iz Pariza i doznavši da je Hamlet ubio njegovog oca, želi mu se osvetiti. Hamlet se, kada je bio na brodu otkrio zavjeru protiv sebe, vraća u dansku i sprema se na dvoboj. Kralj i Leart se dogovaraju kako će na prijevaru ubiti Hamleta. Za vrijeme dvoboja Hamlet i Leart u metežu mijenjaju mačeve te obojica bivaju ranjena otrovnom oštricom. I kraljica koja je popila otrovno vino, koje je Kralj namijenio Hamletu, umire, a umirući Leart otkriva spletku nakon čega ovaj, još prije nego je počeo djelovati smrtonosni otrov, ubija Kralja.

3. Imenice (odstupanja po vrstama)

Imenice dijelimo na 3 skupine: a, e, i, vrste. Osnovu riječi dobijemo tako da u G j. odbacimo nastavak.

VRSTA –A

Po ovoj vrsti dekliniraju se imenice m. i s. roda. U g. mn. Osim nastavka -a imamo i nastavak -i; iju; npr. gost-gostiju; nokat-noktiju; prst-prstiju.Imenice koje završavaju na -lac kao što su: mislilac, prevodilac, gledalac u svim padežima osim u n. j. i g. mn. imaju vokaliziranu osnovu.mislilac (N.j.) mislioca (g.j.)mislioci (N.mn) mislilaca misliocimaImenice koje završavaju na -ar npr. pekar, mesar, car u instrumentalu imaju nastavak -em.S pekarem, s mesarem, s caremStrane riječi čija osnova završava na -i, -e, -o, -u dekliniraju se na sljedeći način:

Jednina MnožinaN. bife N. bifeiG. bifea G. bifeaD. bifeu D. bifeimaA. befe A. bifeeV. bifeu V. bifeiL. bifeu L. bifeimaI. bifeom I. bifeimaJednina: N. žiri G. žirija D. žiriju A. žiri V. žiriju L. žiriju I. žirijemMnožina: N. žiriji G. žirija D. žirijima A. žirije V. žiriji L. žirijima I. žirijimaImenice s. r. u jednini i množini imaju iste nastavke u N. Ak. & V. ako je u N.j. nastavak -o, -e, ili Ø Npr. N. koljeno, pero, jedno

N. koljenoG. koljenaD. koljenuA. koljenoV. koljenoL. koljenuI. koljenu

Imenice oko i uho kad označavaju osjetila u mn. postaju ž.r. (oči i uši); a kad ne znače osjetila u mn. ostaje istog s. r. (oka i uha) Oka na mreži su velika. Uha na loncu su vruća.

Imenice: oko, uho, kolo, nebo, tijelo, mogu imati u mn. i duže oblike tako da se osnova produži umetkom -es-Množinski umetak -ev- može doći kod sljedećih imenica:

Jednina: N. panj Ø, G. panja, D. panju, A. panj, V. panju, L. panju, I. panjem,Množina: N. panjevi, G. panjeva, D. panjevima, A. panjeve, V. panjevi, L. panjevima, I. panjevima

Jednina MnožinaN. stric N. stričeviG. strica G. stričevaD. stricu D. stričevimaA. strica A. stričeveV. striče V. stričeviL. stricu L. stričevimaI. stricem I. stričevima

VRSTA -E

Po ovoj deklinaciji mijenjaju se imenice ž.r. i ostale imenice koje u N.j. imaju nastavak -a (osim imenice doba)Imenice m. i ž.r. koje u N.j. imaju nastavke -o i -eImenica matiImenice koje u N.j. imaju nastavak -aNpr.: N. žuna G. žune D. žuni A. žunu V. žuno L. žuni I. žunom N. žune G. žuna D. žunama A. žune V. žune L. žunama I. žunamaImenice čija osnova završava na -k ,-g, -h. u dativu i lokativu jednine imaju sibiliziranu osnovu.

Npr. tuga tuge tuzi tugu tugo tuzi tugom liga ligu ligi ligu ligo ligi ligompostoje imenice koje ne mogu imati SIBILARIZIRANU osnovu ( baka - baki - baci ) (seka - seki - seci) (koka - koki - koci) (mačka - mački - mačci) Imenice koje mogu imati dva oblika a osnova završava na -sk i na -šk npr. guska-guski-gusci; daska-daska-dasci; puška-puški-pušci; vojska-vojski-vojsci.Opće imenice koje završavaju na -ica u V.j imaju nastavak -e npr. kukavica- oj kukavice; oj izjeliceNepostojano -a- ubacuje se u imenica čija osnova završava na -lj, -m, -v, -r npr. zemlja-zemalja, sestre-sestara itd.Nepostojano -a- ubacivat ćemo i u suglasničke skupine: -db, -džb, -žb.Npr. naredbe-naredaba; narudžba-narudžaba; optužba-optužaba.Imenica mati Jednina: N. mati, G. matere, D. materi, A. mater, V. oj mati, L. o materi, I. materom,Množina: N. matere, G. matera, D. materama, A. matere, V. oj matere, L. o materama, I. materama

VRSTA –I

Po ovoj deklinaciji mijenjaju se imenice ž.r. čija osnova u N.j. završava na suglasnik i imenica kći koja ima nepravilnu deklinaciju-kad osnova završava na č, ž, š, s, z, r imenice imaju nastavak -ju ili -i u instrumentalu jednine.Jednina: N. riječ Ø, G. riječi, D. riječi, A. riječ Ø, V. riječi, L. riječi, I. riječi, riječju,Množina: N. riječi, G. riječi, D. riječima, A. riječi, V. riječi, L. riječima, I. riječimaKad osnova riječi završava na usmene suglasnike (p, b, m, v, t, d, l, n) onda će te imenice imati nastavak -u (kaplja-kaplju) (krv-krvlju) (bol-bolju)Imenice čija osnova završava na ć, dž, i lj imaju nastavak -u (noć-noću) (čadž -čadžu) (obitelj-obitelju)U hrvatskom jeziku razlikujemo imenice pluralia tantum npr. prsi, grudi, pleća mogu biti pisane kao: prsi ili prsiju, grudi ili grudiju, pleći ili plećiju, a imenice prsa i pleća mogu imati oblik kao imenice sr. r.Imenica kći i imenica mati

Jednina MnožinaN. kći N. kćeriG. kćeri G. kćeriD. kćeri D. kćerimaA. kćer A. kćeriV. kćeri V. kćeriL. kćeri L. kćerimaI. kćeri, kćeriju I. kćerima

30. KARTICA: 1. Hrvatska srednjovjekovna drama; 2. A. G. Matoš: Poezija i stvaralaštvo;3. Leksičko posuđivanje i purizam

1. Hrvatska srednjovjekovna drama

Potkraj 15. st. Razvija se i hrvatska CRKVENA DRAMA. Njezini su počeci vezani uz područje glagoljaške crkve i primorske krajeve. Kolijevka joj je vjerojatno Zadar s okolicom, odatle se proširila na sjever do Kvarnera i na jug preko Trogira, Splita, Brača i Hvara do Korčule, Dubrovnika i Kotora.Prvi uzorci crkvene drame bili su misteriji (muka, uskrsnuće i rođenje Kristovo, Marijino navješćenje, plač Marijin...). Nakon toga slijede svetačke legende, dijaloške pjesme obrednog karaktera (prigodnice). Najpoznatija dijaloška pjesma je Razgovor Bogorodice s križem: jedan pjevač (ili kor) pjeva Marijine stihove, a druge stihove stihove izgovara križ.Dijaloške pjesme prethodile su prikazanjima. Najstarije prikazanje Muka i Uskrsnuće sačuvano je u jednom glagoljskom zborniku iz 15. st.Sačuvala su se i ciklička prikazanja Muka Spasitelja našeg (16. st.). Ta su se ciklička prikazanja prikazivala na Cvjetnicu i Veliki petak.

Posebnu vrstu prikazivanja čine "Govorenje sv. Bernarda od duše osujene" i "Skazanje od nevoljnog dne od suda ognjenoga". Prikazanja su pisana u stihu (osmerac), s obilježjima pučke duhovne lirike. Sadržavala su i didaskalije.2. A. G. Matoš - poezija i stvaralaštvo

Matoš je pjesnik, novelist, kritičar, putopisac, feljtonist, polemičar, pjesnik ljubavnih, pejzažnih i domoljubnih pjesama, soneta i poema. Vjesnik je ekspresionizma, a također je simbolist i impresionist. Najavio je novi tip proznoga izraza - simboličku novelu. U novelama spaja poeziju i prozu, zastupnik je impresionističke kritike. Matoš je napisao tri knjige novela: Iverje 1899.; Novo iverje 1900.; Umorne priče 1909. Sve te novele se dijele na dvije grupe:

1. zagorsko-zagrebačka sredina - nose realistička obilježja, a to je ˝Kip domovine leta 1883.˝.2. simbolične novele s likovima čudaka i osobenjaka na granici su sna i jave, a odišu neobičnošću i bizarnošću:

Cvijet sa raskršća, Camao, Balkon, Vrabac, Miš.

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,Na visokom odru, u agoniji svijeća,Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam staoU dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,Sumnjajući da su tamne oči jasneOdakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,Sve što očajanjem htjedoh da oživimU slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.Samo kosa tvoja još je bila živaPa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

JESENJE VEČEOlovne i teške snove snivajuOblaci nad tamnim gorskim stranama;Monotone sjene rijekom plivaju,Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivajuKućice i toranj; sunce u ranamaMre i motri kako mrke bivajuVrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonuTek se slute ceste, dok ne utonuU daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijemŠapće o životu mrakom gluhijem,Kao da je samac usred svemira.

STARA PJESMAO, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,Čemu polet duše i srce koje sniva,Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sadaJesmo zadnji, robovi bez vlasti,Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

1909.Na vješalima. Suha kao prut.Na uzničkome zidu. Zidu srama,Pod njome crna zločinačka jama,Ubistva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,Jer takvo lice ima moja mama,A slične oči neka krasna dama:Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih,I krvavim si znojem smočihMoj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,Ko lopova, dok njeno ime briše,Za volju ne znam kome, žbir u uzama.

- domoljubna pjesma, sonet- pjesnik daje svoju reakciju na stvarne događaje- u 1. strofi nema glagola, ništa se ne zbiva- pjesnik daje sliku obješene Hrvatske (personifikacija)- prema njoj je učinjen politički zločin- pjesma se temelji na vizualnom dojmu i simbličnom doživljaju svijeta- simbolična slika domovine odaje njenu opustošenost, sramotan je njezin gospodarski i politički položaj- snažna pjesnikova ljubav iskazana je kada domovinu uspoređuje s majkom- on osjeća duboku bol zbog stradanja Hrvatske u doba Khuena Hedervarya- domovini prijeti nestajanje, odakle uznemirenost i patnja pjesnikova- sve je dano u nagovještaju- izraz je sažet, rečenica poneka eliptična, stih ponekad isprekidan

3. Leksičko posuđivanje i purizam

Poput govornika drugih jezika, i govornici hrvatskog jezika od najranijih vremena iz različitih razloga dobrovoljno ili silom prilika neprestano su bili u prilici upoznavati strane jezike, učiti ih i njima se služiti. Tako je preko svojih govornika hrvatski jezik došao u dodir s drugim jezicima, a iz takvih dodira izrastaju jezična posuđivanja. Jezično je posuđivanje svako preuzimanje neke jezične jedinice iz jednog jezika u drugi. Stoga govorimo o posuđivanju u fonologiji, morfologiji, sintaksi, semantici i leksikografiji. Sve posuđene jezične jedinice nazivaju se POSUĐENICE. Razlozi posuđivanja mogu se podijeliti u dvije skupine. Prvi razlog je gotova rješenja kojim jedan jezik nadopunjuje svoje jezične izraze. Drugi razlog prisilne je prirode (takve jezične jedinice mogu se duže zadržati u jeziku). Razlozi posuđivanja mogu biti i izvanjezični i unutarjezični. Pod izvanjezičnim razlozima podrazumijevamo političke veze između govornika dviju ili više naroda, njihove gospodarske veze, znanstveno-tehničke, kulturne, kao i izravan dodir jezičnih područja (zemljopisna povezanost). Izvanjezični razlozi jezičnog posuđivanja sastavni su dio društvenog konteksta. Sociolingvistika proučava posebne društvene i jezične strukture, te utjecaj društvenih čimbenika na jezik i međujezične dodire. Leksemi koji su dijelom pasivnog leksika postali iz unutarjezičnih razloga nazivamo arhaizmima. Današnje stanje općeg hrvatskog standardnog jezika razlikuje se od stanja u prošlim razdobljima, bilo opsegom, izgrađenošću i bogatstvom, jer je logično da leksik s vremenom je razvijeniji i bogatiji. Kod leksičkog posuđivanja susrećemo se s pojmom purizam. Purizam ili jezična čistoća, javlja se u Francuskoj 1946. g. tijekom boravka saveznika na francuskom tlu. Saveznici su unijeli mnoge nove riječi koje francuski jezik nije poznavao. Povlačenjem saveznika, Francuzi se pokušavaju riješiti tih riječi, što nije posve uspjelo. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri purizam opravdan. Može li se iz jednog jezika odstraniti sve posuđenice i u kojoj to mjeri ima smisla? Smisao je izbacivanje tuđica iz vlastitog jezika, treba ga provoditi utoliko ako je jezik onečišćen brojnim nepotrebnim tuđicama za koje se mogu upotrijebiti riječi standardnog leksika ali ne idući u krajnosti izbacujući ukorijenjene internacionalizme.

31. KARTICA: 1. Simbolizam i parnasovstvo; 2. V. Nazor: poezija i stvaralaštvo3. Prilozi i prijedlozi

1. Simbolizam i parnasovstvo

Simbolizam se javlja 80 ih godina 19 st., točnije 1886 godine. Predvodnik je Mallarme. On zagovara tzv. čistu poeziju, nastoji otkriti nove mogućnosti pjesničkog izražavanja (služi se novim simbolima, neobičnim spojevima asocijacija, nagovještaja i sugestija). Pretečama simbolista smatramo pjesnike kasnog romantizma koji u poeziju uvode elemente halucinantnog.

Parnasovstvo - kao umjetnici javljaju se 1886 god. (kao grupa umjetnika). Te godine objavili su prvu pjesničku zbirku pod nazivom "suvremeni parnas". U toj zbirci predstavili su se Gautier, Baudelaire, Verlaine i Mallarme. 1871. i 1872. objavljene su još dvije zbirke pod istim naslovom. Parnasovstvo je poetska doktrina koja polazi od učenja T. Gautiera, a to se svodi na spoznaju da umjetnost odriče svaku utilitarističku zadaću (društvenu, moralnu i političku). Nasuprot utilitarističkoj koncepciji neki pjesnici ističu pjesnički aristokratizam (to sporazumijeva umjetnost za aristokraciju duha ili odabrane) i esteticizam (koji podrazumijeva kult ljepote i kult izražajnih oblika). Poetika parnasovaca zahtijeva: suzdržanost, objektivnost, kult forme, virtuoznost, impersonalnost, ali i izbjegavanje suvremene tematike.

2. V. Nazor - poezija i stvaralaštvo

Na početku književnog stvaranja Nazor je proglašen "pjesnikom nacionalne religije", "pjesnikom nas sutrašnjih". Pjesnik (lirskih i epskih pjesama), pripovjedač (novelist i romanopisac), esejist, kritičar/teoretičar, pisac dnevničko-memoarske proze, prevoditelj, prošao je na svom dugogodišnjem putu više književnih razdoblja. Prošao je kroz nekoliko stvaralačkih faza:

U prvoj fazi traži svoj pjesnički izraz, otvara sebi "put do svoga načina izražavanja".Druga faza (Slavenske legende, Živana, Knjiga o hrvatskim kraljevima) obilježena je mitološkom i

nacionalnom inspiracijom. Nazor se predstavlja kao pjesnik nacionalne i životne energije.Treća faza je u znaku slogana "Radovati se stvarajući".

Pjesnik izražava ditiramska raspoloženja (Lirika), u svoj izraz unosi elemente biblijskog stila (Biblijske legende), nadahnjuje se prošlošću i postaje uzoritim nacionalnim pjesnikom, "bardom Hrvatske nacionalne omladine".

U četvrtoj fazi pjesnik se vraća sebi, svom unutarnjem monologu (Intima, Pjesne ljuvene, Niza od koralja, Pjesme o četiri arhanđela). Osim pjesama intimnog nadahnuća stvara i prozna djela: Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, iz grada i sa planine.

Peta faza označena je zaokretom prema socijalnoj tematici (Pjesma o bratu Gavanu i seki Siromaštini, koju ne uspijeva pjesnički oblikovati.

Šesta, posljednja faza zatvara Nazorov pjesnički svijet motivima iz tadašnje povijesne zbilje.Opsežno i raznovrsno (po tematici i oblicima izražavanja), po idejama i svjetonazoru, po jezičnom izrazu (štokavskom i čakavskom), Nazorovo pjesničko djelo zauzima istaknuto mjesto u povijesti hrvatske književnosti.

ZVONIMIROVA LAĐA

Još je tu. - Na tvrdoj sikiJošte leži nasukana.Osamstoto minu ljeto,Što je mlate sa svih strana,

Što je lome i drmajuBurni vali i oluje.Slomila se, prignula se:Na pijesku je - al još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,Blizu Krfa, pred AvlonomBorila se ona slavnoI s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragovaUdaraca i uvreda,Na njojzi je sto znakovaVeljih slavlja i pobjeda.

Sanja lijepim o zemljama,Hole borce i galije;A vjetar joj krmu ruši,A talas je u bok bije.

Konop zuji u vjetrini:"Ko lanac sam gvozden bio,

Kad o meni, svet, slobodan,Kockasti se barjak vio."

Škriplje krma: "Gdje si sada,Snažna ruko kormilara?Čemu, more, uvijek na meTvoje se ljuti bijes obara?"

A utroba u mećaviNoćnoj ječi: "Oh, ta slikaDo kada će da me držiU čeljusti od čelika?"

I lađa se snažno trza:"Zar da ovdje tužno gnjijem?Dignite me: neka đipnem,Nek zajedrim morem tijem!"

Osamstoto ljeto teče,I sve vali lađu biju,I sve sikću munje žive,I jesenje kiše liju.

Snažno o nju udarajuVjetar, talas i oluje.Slomila se, prignula se:Na pijesku je - al još tu je!

Tema: Hrvatska kroz povijestMotivi: neuništivost, nadanje, sloboda, odlučnostSIMBOLIKA→ lađa = država; kormilar = kralj, vladar; talas, oluje = teškoće, nepogodeVanjska kompozicija: 11 katrenaStih: Slobodan stih, bez rimePoanta: "Snažno o nju udaraju

Vjetar, talas i olujeSlomila se, prignula se:Na pijesku je - al još tu je!"

3. Prilozi i prijedlozi Prilozi su riječi koje se prilažu uz punoznačne riječi (glagole, pridjeve, zamjenice, imenice) da ih pobliže označe. Oni izriču: 1. različite okolnosti:

- mjesto (gdje je bio)- vrijeme (takav si otkad…)- način (kako siješ onako ćeš žeti)- uzrok (učinio je to hotimice)

2. stupanj osobine ili jačinu radnje (znam da se nećeš nimalo razveseliti…)3. neodbrojena količina bića, stvari ili čega apstraktnog (palo je mnogo snijega.)

Podrijetlo priloga: od imenica (ljetos, časkom, danju, noćas) od pridjeva (brzo, naglo, blizu…) od zamjenica (ovako, onako, ovuda, nekoliko) od glavnih brojeva (jedanput, dvaput, dvostruko) od realnih brojeva (prvo, drugo, treće) od glagolskih osnova (šutke, nehotice, žmurke)

Prijedlozi su riječi koje izriču različite odnose među onim što znače imenice ili na što upućuju zamjenice. Zovu se prijedlozi jer predlažu tj. meću se ispred riječi s kojom su u vezi. Samo prijedlozi: UNATOČ, RADI, USPRKOS, UPRKOS mogu stajati i iza te riječi. Prijedlozi mogu biti pravi i nepravi.

1. njihovo značenje ne može se izvesti iz koje druge riječi (bez, do, k, kod, radi, za…)2. značenje se može povezati sa značenjem neke druge riječi. Njih dijelimo na: izvedene i složene

Izvedeni su nastali okamenjivanjem nekog oblika imenice (povodom, prilikom, pomoću). A složeni su nastali kao rezultat veze dvaju prijedloga ili prijedloga i imenice (nadno, ponad, poput, naokolo, ispod, povrh)

32. KARTICA: 1. Počeci pismenosti – Ćril i Metod; 2. I. Kozarac: Đuka Begović 3. Rečenica (odlike i vrste)

1. Počeci pismenosti (Ćiril i Metod)

Rodno mjesto Konstantina i Metoda je Solun. To je grad koji je u 9. st. po važnosti i veličini bio drugi bizantinski grad, odmah iza Carigrada. U 6. st. car Justinijan dao je sagraditi crkvu sv. Sofije u Carigradu, a poslije će upravitelji Soluna, budući da su u svemu voljeli oponašati Carigrad, sagraditi crkvu pod istim nazivom. Crkve svete Sofije u oba grada bila su u to vrijeme kulturno i vjersko žarište, a grad Solun imao je i crkvu sv. Dimitrija koja je smatrana drugim takvim žarište, a ujedno je i bila i zaštitnik grada Soluna. Okolicu Soluna naselili su Slaveni; grad je bio grčki, a okolica slavenski - s vremenom počinju međusobne komunikacije (Slaveni se bave trgovinom). Razvija se BILINGVIZAM ili DVOJEZIČNOST. Iz tog razloga kad bi bio osvojen neki slavenski grad upravitelj tog grada bio je slan iz Soluna. Strateg je vojni zapovjednik grada. DRUNGARIJ - zamjenik vojnog zapovjednika. Otac Ćirila i Metoda bio je Drungarij. Postoji nekoliko teorija o podrijetlu Solunske braće. Neki misle da su im roditelji slavenskog podrijetla, a drugi da su grčkog podrijetla, a treći da je jedan od roditelja slavenskog podrijetla (majka). Njihova porodica je bila dobrostojeća, bogata, velikaška obitelj.

KONSTANTIN ĆIRIL (KONSTANTIN KIRILOS) – Rođen je 827. god. Bio je sedmo i najmlađe dijete. Izuzetno nadaren i talentiran; i kao takav bio je drug u učenju mladom caru Mihaelu. Carica je predložila da ga zarede. Poslije

zaređenja nestaje iz Carigrada na 6 mjeseci (nigdje u dokumentima podatci gdje boravi) pri povratku u Carigrad carica ga postavlja na mjesto HARTOFILAKSA (bibliotekar). U to vrijeme je to značilo da su njemu povjerene sve državne, vojne, političke i gospodarske tajne. U nizu njegovih misija mi ćemo spomenuti drugu misiju na Krim. Na Krimu će pronaći knjigu za koju je mislio da na njoj piše ruskim jezikom "ruskibmy piskmeni" što je upućivali na podatak da Slaveni nemaju pismo. Tu će pronaći moći sv. Klimenta, potom odlazi na brdo Olimp gdje vidi da svećenici različitih naroda mole se na svojim jezicima i tada se odluči da Slavenima treba sastaviti pismo. u isto vrijeme knez Ratislav šalje svoje podanike u Bizant i moli caricu da mu pošalje učitelje kako bi školovao slavenske svećenike. 862. god. stigli su Moravsku i broj njihovih učenika naglo se širi, te njemački biskupi postaju svjesni opasnosti te se sukobljavaju sa braćom. Podatci tvrde da su u Moravskoj proveli 3.5 ili 4.5 godine. Budući da su ih Nijemci klevetali moraju se ići pravdati papi u Rim, na putu u Rim staju u Panoniji i upoznaju 'najpobožnijeg' kneza Kocelja i uspijevaju za vrijeme svog boravka od 6 mjeseci opismeniti 50 učenika. Dolaskom u Rim drže govor jer su oklevetani za herezu i taj govor nazivaju trojezičnom herezom tj. tvrde da su grčki, latinski i hebrejski sveti jezici. Čiril je umro 14. 02. 869. god., Metod se vrača u slavenske kneževine a knez Kocelj 874. god. je umro, knez Ratislav je oslijepljen i bačen u tamnice jer ga je njegov nećak Satopluk urotivši se sa njemačkim biskupima zbacio s prijestolja. Nijemci su bili svjesni da za vrijeme njegova života ne mogu mu ništa jer ima zaštitu Rima i Carigrada. Metoda svjestan toga odluči se za svoga života imenovati svog nasljednika prvog slavenskog biskupa Gorazda. Obrazloživši svoju odluku da je on: "On je vaše zemlje pravovjeran muž i vješt je latinskim knjigama.", ali on nikad nije postao hrvatski biskup. Poslije njihove smrti dva učenika Klement i Naum idu širiti kršćanstvo među ostalim Slavenima. Metod umire 06. 04. 885. god. Nakon njegove smrti njegovi učenici bježe u tri smjera:-iz Moravske u Češku (nema podataka)-u Bugarsku (tu su najbolje dočekani s oduševljenjem)-u Hrvatsku (prodani su u roblje)U Hrvatskoj su postojala tri pisma: LATINICA, GLAGOLJICA I BOSANČICA. Već u XII. stoljeću javljaju se odlomci na glagoljici. Većinom se pisala biblija, brevijari i misali. Tako imamo misale koji su pisani u XIV. stoljeću. Vatikanski, kneza Novaka i najljepši misal HRVOJA VUKČIĆA HRVATINIĆA. Od brevijara potpuno su sačuvani: VRBNIČKI I i II, PAŠMANSKI, PARIŠKI, VATIKANSKI, LJUBLJANSKI itd. Prva pjesma na latinici je "ŠIBENSKA MOLITVA", a prva knjiga je "LEKCIONAR FRA BERNARDINA SPLIĆANINA". Izumom tiskarskog stroja u Europi i u nas su se počele štampati knjige. Tako je 1483. tiskana prva hrvatska knjiga na glagoljici "MISAL". Iza misala tiskaju se biblije brevijari itd. Prije tiskanja Hrvatska ima raznoliku literaturu pisanu rukom. Pisani su važni tekstovi, zapisi, regule, statuti, a osim na papiru piše se i na kamenu: stećci, ploče, spomenici. Dio ovih zapisa pripadao je i našim humanistima.

2. I. KOZARAC – Đuka Begović

Novelist, romanopisac i pjesnik. Pjesme su mu napisane po uzoru na narodne lirske pjesme. U novelama prikazuje slavonsko selo. Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirski opisima, spontanošću u izražavanju. Predstavlja se kao ˝novelist sela˝. Vrhunac stvaralaštva označava njegov psihološki roman Đuka Begović, ˝roman o pojedincu˝, roman – slika ˝slavonske društvene stvarnosti potkraj 19. st.˝ Kozarac je izraziti ˝pučki modernist˝ koji je unio u hrv. književnost svjež slavonski kolorit, izražajnost slavonskoga krajolika

3. Rečenica (odlike i vrste)

Rečenica osnovna sintaktična jedinica u gramatičkoj organizaciji jezika kojom se izriče obavijest. (večeras neću učiti) Rečenica kao sintaktička jedinica može se opisati kao cjelina kojoj je središte predikat, i dijelovi su joj predikat, subjekt, objekt i priložne oznake. S obavijesnog gledišta rečenica se naziva iskaz, i njeni dijelovi su tema i rema. Tema - manje obavijesni dio, rema - najobavjesniji dio (To su svemoćne ruke. To su - tema, svemoćne ruke - rema). Sadržajnim se ustrojstvom rečenice izriče radnja, zbivanje ili stanje, a dijeli se na izjavne, upitne i usklične. Rečenice po sastavu mogu biti:

-jednostavne (neproširene - sastavljene samo od predikata i subjekta, i proširene - proširene apozicijom, atributom, predikatnim proširkom ili priložnom oznakom)

-složene (rečenice koje sadržavaju barem dva temeljna ustrojstva - P, S, O, PO, sastavljena je od barem dvije jednostavne ili jednostavne proširene rečenice.Sklapati se mogu:

-nizanjem – kada se jednostavne rečenice nižu preko zareza bez veznik tada nastaje rečenični niz-povezivanjem – kada se jednostavne rečenice povezuju veznicima nastaju nezavisno složene rečenice, po

veznicima ih dijelimo na:-sastavne - i, pa, (pak) te, ni, niti-rastavne - ili-suprotne - a, ali, nego, već, no

-isključne - samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što, osim, osim što-zaključne - dakle, zato, stoga

-uvrštavanjem – kada se jedna rečenica uvrsti u rečenično ustrojstvo druge kao dopuna a povezujemo ih vezničkom riječi (veznik, prilog, zamjenica) nastaju zavisno složene rečenice i po sadržaju uvrštavanja dijelimo ih na: odnosne, mjesne, poredbene, načinske, vremenske, uzročne, namjerne, posljedične, pogodbene i dopusne.

33. KARTICA: 1. Modernistički pravci – avangarda; 2. S. S. Kranjčević: Mojsije; 3. Veliko i malo slovo

1. Modernistički pokreti - avangarda

(franc. avant-garde - prethodnica, prvi borbeni redovi)

FUTURIZAM - (lat. futurus - budući ) kao književni i likovni pokret, usmjeren je protiv tradicije. Veliča nacionalnu snagu i rat. Izražava dinamiku suvremenog grada. Prvi futuristički manifest je objavi Fillipo Tommaso Marinetti 1909. god. Futurizam se u Rusiji javlja 1912. U to vrijeme cvjeta kapitalizam te se događaju velike društvene promjene. Najznačajniji predstavnici tog razdoblja Hlebnikov, Majakovski i Pasternak. Značajni su po tome što su rusku metaforu doveli gotovo do savršenstva.

EKSPRESIONIZAM - (franc. expression - izražaj) Ekspresionizam je umjetnost suprotstavljanja. Prema shvaćanjima ekspresionista ˝zbilja nije izvan nas, ona je u nama˝. U Njemačkoj književnosti ekspresionisti se okupljaju oko časopisa Der Sturm i Aktion tražeći nove oblike izraza. Javlja se od 1910.-1920. god. Najjači korijen uhvatio je u Njemačkoj iako su termin uveli Francuzi prvo u likovnoj a potom u književnoj umjetnosti. Prethodnik ekspresionizama je modernist Rainer Maria Rilke. Ekspresionizam se najbolje mogao ostvariti u formi poezije i dramskim strukturama. U prvoj fazi poezijom dominiraju teme vječnosti i kozmički motivi, s druge strane jedna od čestih tema je rat, dramsko stvaralaštvo obrađuje tematski problem čovjekova duhovnog preporoda. Druga faza je faza revolucionarnog ekspresionizma a temeljni motiv je socijalna optužba, te poistovjećenje pjesnika s proleterijatom.

Odlike ekspresionizma u poeziji: škrtost u izrazu, uporaba nepoznatih nepoetskih riječi, slobodan stih (19. st.), upotreba glagola. Odlike drame u ekspresionizmu su dvije krajnosti: monolog i pantomima te masovne scene, pokreti i erupcije.

KUBIZAM - (franc. cubisme prema lat. cubus - kocka) umjetnički pokret koji se ponajprije javio u slikarstvu početkom 20. st.-a. Njihova osnovna misao je da sve što postoji se može ostvariti u osnovnim oblicima npr. kocki. 1907. god. Picasso i Braque postavili su prvu kubističku izložbu.

IMAŽINIZAM - (engl. i franc. image - slika ) javio se početkom 20. st.-a u Engleskoj kao umjetnički smjer za čije pristaše umjetnost je KATALOG SLIKA. U Rusiji se javlja pod nazivom imažinizam između 1919. - 1925.

DADAIZAM - je začet 1916. god. u Zürichu. Promiče ga društvo pod nazivom DADA (prema dječjem tepanju) koje zagovara nihilizam, negira tradicionalne vrijednosti, logiku i smislenost. Tristan Tzara je idejni začetnik u časopisu Cabare Voltaire manifestom 1918. god.

NADREALIZAM - se javlja u Francuskoj dvadesetih godina 20.st. kao nastavak Dadaizma. Oslanja se na psihoanalizu, teži spontanom, nadrealnom. 1924. god. Andre Breton je objavio prvi manifest nadrealizma.

SOCIJALISTIČKI REALIZAM - Dvadesetih i tridesetih god. postavljena je staljinistička teza o umjetnicima kao "inžinjerima duša". Jer umjetnost treba imati odgojnu i didaktičnu funkciju. Tih godina se i službeno proglašava postojanje soc. realizma kojemu je temeljni zadatak da afirmira socijalističku revoluciju i ističe lik revolucionara - heroja. Služio se crno-bijelom tehnikom i svodio je umjetnost na promidžbu politike.

EGZISTENCIJALIZAM - (franc. existence - postojanje) kao filozofsko - književni smjer začet je nakon 2 svj. rata. Prva Egzistencijalna djela su Poslanica Rimljanima Karla Bartha i Psihologija svjetonazora Karla Jaspera tiskana 1919.god. Ključno djelo filozofije egzistencije je Bitak i vrijeme Martina Heideggera. Jean - Paul Sartre izložio je svoj egzistencijalizam u djelu Bitak i ništavilo 1943. god.

2. S. S. Kranjčević - Mojsije

Slovi kao najveći hrvatski književnik 19. st. U središtu njegove poezije je misao čovjeka kao slobodnog bića, te sebe smatra osobom koja mora govoriti u ime svih, biva uznemiren neskladom u svijetu, neshvaćen, i ustrajan do kraja života. Smatrao je da čovjek kao duhovno biće treba biti uzdignut u viši položaj negoli onaj koji mu trenutno pripada,

i vjeruje da je čovjek srodnik Božji. Često raspravlja sa starozavjetnim Bogom, suosjeća s njim, vidi Ga, stidi se onih koji su ga razapeli. Motivi Kranjčevićeva stvaralaštva su: domoljubni, socijalno-satirički i refleksivni. Služi se i simbolima iz Biblije, povijesti i kulturne prošlosti; koristi klasične oblike i pjesničke forme. Doživljava čovjeka kao sastavni dio svemira, zastaje pred pitanjima smrti i ograničenosti ljudskog postojanja. DJELA - Bugarkinje (1885.) - prva pjesnička zbirka, tužaljke, bugarij nad sudbinom naroda, domovinom, neslobodnim pojedincem. - Izabrane pjesme (1898.) - najbolje djelo, uzeo je najbolje iz Bugarkinje i novog. - Trzaji (1902.) - Pjesme (1908.)

Pjesme: Moj dom; Mojsije; Gospodskom Kastoru; Iseljenik; Radnik; Iza spuštenijih trepavica; Eli, eli lama sabatani; Zadnji Adam.

Slovi kao kamen temeljac moderne hrv. riječi. Kao uzor je uzeo Petra Preradovića. Očistio se od stihotvora u narodnoj poeziji, nakon Marka Marulića dostojno nas je stavio uz bok suvremene hrv. riječi.Kranjčević doživljava čovjeka kao sastavni dio svemira, zastaje pred pitanjima smrti i ograničenosti ljudskog trajanja.Motivi: domoljubni, socijalno-satirički i refleksivniSluži se i simbolima iz biblije povijesti i kulturne prošlosti; koristi klasične oblike i pjesničke forme. MOJSIJE

"…Izvedi narod moj, o Gospode,Izvedi ga iz ropstva zlopatnaI skini mu sa vjeđa pospanihJoš onu mrenu tvrdu, zlokobnu,Što zastire sad oči njegove!Spomeni se da ropstvo nemilo,Ko teško ono stijenje nadgrobno,Na leđima mi tlači bratskijem,I da nam ljuti naši krvniciU utrobama djeci sudiše!O, smiluj se, o silni Jehova,Prokuni kletvom krvne silnikeI spasi narod moj, o Gospode!"- A luda želja! da, al' ljudska jest!Da kunem kletvom krvne silnike,Da bijem narod, a zbog naroda,O, stvore moj?! A zašto da bih jaZbog jednog stvora drugi kido stvor?!Gle zapad tamo, istok amo gleđ'I sjever ondje i ovuda jug,A sve sam ovo napunio jaŽivota klicom, svim je mio vijekI svačije je pravo disati.A ti sad tražiš sam da pogaimU prirodi mi zakon najveći!Al' da je tebi stat onamPočetak gdje je mojemu pogledu,Tad vidio bi što je sićušnaTa tvoja ljudska, krvna željica.S visina mojih, ljudski jadniče,Jednako mal je piramida rtKo rov, što neznan izbaci ga krt,I bespomoćna sve je natega!-…

-misaona pjesma s tematikom žrtvovanja za opće ideale tj. slobodu.-kompozicija: tri obraćanja Bogu, dijalog s Bogom, Jehovin odgovor na zamolbu i proročanstvo, sudbina idealista, putovanje u obećanu zemlju, zlatno tele, dolazak u Hanan, ispunjenje proročanstvoMojsije - predstavlja velike opće ljudske ciljeve te mladog Silvija Strahimiira Kranjčevića idealistau Čovjekoljupca. Sloboda mu je vrhunski ideal, žrtvovao se za taj ideal, ali je izašao kao moralni pobjednik. Heroj usamljenik. Titanski razapet između čovjeka i božanskog, izabran da dovede narod u obećanu zemlju, a osuđen da sam u nju ne stupi.Pjesma odiše ljubavlju prema slobodi i čovjekom. Pjesnik je nezadovoljan paradoksalnošću.Mojsije teži za slobodom i humanošću, žrtvuje se za druge, ali mu ponestaje snage. "Mrijeti ćeš kada počmeš u ideale svoje sumnjati" Ovo se upozorenje ponavlja tri puta. Prvi put kao direktnu opomenu. Zatim slijedi opis naroda koji se bliži obećanoj zemlji. Tada postaje prvi put svjestan da narod ne razumije njegovu žrtvu i moli se Bogu riječima: "I narodi su djeca velika, što lako im je kupiti igračke!"Poslije imamo opis Jehove i njegov smijeh koji je pun ironije i bola. Mojsije spoznaje svu nesreću koja se događa, ali narod ne uviđa i njegova je poruga sve veća.

3. Veliko i malo slovo

RIJEČI KOJIMA SE SVI ČLANOVI PIŠU VELIKIM SLOVOM, OSIM VEZNIKA I PRIJEDLOGA:

- osobna imena, njihove umanjenice i imenice od milja, prezimena i nadimci ljudi te atributi potpuno srasli s imenima ili prezimena: (Iva, Marko, Jakov, Ana MarijaŠiks, Koko, Karlo Veliki, Nikola Šubić Zrinski). Prvo se piše ime pa onda prezime.

- osobna imena božanstava, svetaca, mirtoloških bića, te opće imenice koje zamjenjuju osobna imena (Bog, Isus) i imena drugih božanastava (Afrodita, Alah)

- opće imenice u umjetničkim tekstovima kada se personificiraju (Riječ, Dobrota, Desna, Ljubav)- vlastita imena životinja (mačka Belinda)- imena kontinenata država, naseljenih mjesta, osim prijedloga i veznika, te njihova metaforička imena

(Europa, Vukovar, Dugo Selo)- imena naroda i pripadnika narosda, država i kontinenata, te stanovnika naseljenih mjesta (Slaveni,

Talijan, Talijanka, Dugoselac)- posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in koji su izvedeni od osobnih imena, prezimena i nadimaka, te od imena

pripadnika naroda, država, kontinenata i od stanovnika izvedenih od zemljopisnih imena (Marko, Europljaninov, Ličanov)

RIJEČI KOJIMA SE SAMO PRVI ČLAN PIŠE VELIKIM SLOVOM:

- imena pokrajina, krajeva, otoka, poluotoka, planina, pustinja, vulkana, dolina, voda (Dalmacija, Pelješac, Etna, Vransko jezero)

- imena ulica, trgova i mjesnih četvrti (Trg hrvatskih velikana, Trg Dražena Petrovića)- imena nebeskih tijela (Sunce, Kumova slama)- imena vjerskih i državnih blagdana (Božić, Svi sveti)- imena organizacija, društava, ustanova, tvornica, javnih skupova, crkava, građevina (Crveni križ,

Hrvatsko matematičko društvo)- naslovi knjiga, filmova, novina, časopisa, pjesama, zakona i članaka (Čudnovate zgode šegerta Hlapića,

Glas Koncila)- imena jasno određenih povijesnih događaja (Domovinski rat)- latinski nazivi životinjskih i biljnih vrsta (Canis lupus)- zaštićena imena proizvoda (marke) bez obzira na to jesu li dobila ime po osobnom imenu ili prema općem

pojmu (Ford, Oliver (deterđent))

MALIM SE SLOVOM PIŠU:

- eponimi - nazivi prema osobnom imenu (sendvič, patrakizam)- opće imenice - apelativi (kuća, prozor)- svi pridjevi na -ski, -čki, -ćki, -ški (zadarski, afrički)- nazivi društvenih pokreta povijesnih razdoblja i događaja, smjerova u znanosti, struja u kulturnim i

društvenim zbivanjima te njihovi pripadnici (seljačka buna, ilirizam, hajkdukovac)- nazivi vjera i njihovi pripadnici (hinduizam, protestanti)

Riječi iz počasti pišu se velikim slovom:- zamjenice osobne i posvojne (Ti, Tvoj) - Ako se obraćamo pismeno većem broju pišu se malim slovom

(Poštovane dame i gospodu!)- zamjenice koje zamjenjuju osobno ime Boga u molitvama i srkvenim pjesmama (Daj mi Sebe.)

- nazivi poglavara država i zemalja kada se pišu bez osobnog imena kao i pridjevi izvedeni iz tih imena (Predsjednik, Papa, Papin) - Titule se pišu malim slovom (biskup, admiral)Velikim početnim slovom se piše prva riječ u rečenici, a malim slovom piše se riječ iza ! ili ? ("Pokazat ću ti sve?" kliktala je iza njega). U upravnom govoru velikim se pišu slova pod navodnicima iza dvotočke. Pjesnička sloboda dopušta odstupanja.

* * * K R A J * * *

111