Mjerenje proizvodnje

Proizvodnja se najjednostavnije može definisati kao ekonomska aktivnost u kojoj proizvođači koriste inpute u cilju stvaranja outputa. Ipak, neophodno je definisati šta se smatra „inputom“ a šta „outputom“ u proizvodnom procesu. Ekonomska aktivnost je koncentrisana na outpute koji se isporučuju drugim institucionalnim jedinicama ili se proizvodi za potrebe drugih institucionalnih jedinica.

Postoje dvije osnovne grupe outputa:

1. Proizvodi 2. Usluge

Prozivodi su materijalni objekti za kojima postoji tražnja, nad kojima mogu biti uspostavljena vlasnička prava i koji mogu biti predmet razmjene.

Usluge nisu odvojeni entiteti nad kojima mogu biti uspostavljena vlasnička prava. Proces proizvodnje i trgovine uslugama ne može biti razdvojen. Potrošači raspolažu uslugom u momentu okončanja njene proizvodnje.

Dakle, prema konceptu SNA, proizvodnja obuhvata ne samo djelatnosti koje imaju za rezultat proizvod u materijalnom obliku već i usluge.

Proizvodnja se obračunava za pogon ili preduzeće. Najčešće se kao statistička jedinica koristi pogon. Pogon je proizvodna jedinica koja obavlja jednu aktivnost na određenoj teritoriji. Iako se pogon i preduzeće mogu «poklopiti», najčešće je pogon dio preduzeća. Proizvodnja pogona se sastoji od:

Dobara i usluga koje pogon isporučuje drugim pogonima, Proizvodnja dobara koja su ostala na zalihama, Proizvodnja koja će se upotrijebiti unutar samog pogona

Proces proizvodnje traje različito. Obračun se, po pravilu, vrši za period od godinu dana. U proizvodnjama u kojima ciklus proizvodnje traje duže (npr. brodogradnja) potrebno je tačno «podijeliti» proizvodnju po pojedinim vremenskim jedinicama. Sve ovo stvara određene probleme na praktičnom nivou.

Sve metodološke probleme obračuna proizvodnje možemo grupisati u sedam grupa.

a) Mjerenje tržišne proizvodnjeb) Mjerenje netržišne proizvodnjec) Mjerenje amortizacijed) Mjerenje međufazne potrošnje

e) Mjerenje proizvodnje u nekim drugim djelatnostimaf) Cijene po kojima se vrednuje proizvodnjag) Mjerenje dodatne vrijednosti

a) Mjerenje tržišne proizvodnje

Prilikom mjerenja tržišne proizvodnje (dobara i usluga koji su prodati ili će biti prodati na tržištu po tržišnim cijenama) nailazi se na problem mjerenja promjena u vrijednosti zaliha proizvodnje i nedovršene proizvodnje. Cilj obračuna proizvodnje je da se iskaže vrijednost proizvedenih dobara po tekućim tržišnim cijenama, bez obzira da li su ta dobra prodata do tog trenutka ili su zadržana na zalihama i kasnije prodata. Iz toga proizilazi da zalihe moraju biti vrednovane po tekućim cijenama.Kada proces proizvodnje traje duže od obračunskog perioda, javlja se nedovršena proizvodnja. Nedovršena proizvodnja je posebno velika u poljoprivredi, građevinarstvu, brodogradnji, projektovanju. Vrednovanje nedovršene proizvodnje je složeno. To proizilazi iz činjenice da je teško naći odgovarajuću tržišnu cijenu za vrednovanje proizvodnje proizvoda koji još nijesu dobili tržišni oblik. Npr. nedovršen brod. Najčešće, u uslovima stabilnih cijena, obračun se vrši prema ostvarenim troškovima proizvodnje. U slučaju rasta cijena (inflacija), obračun se vrši prema očekivanoj prodajnoj cijeni u datom periodu.

b) Mjerenje netržišne proizvodnje

Kod netržišne proizvodnje dobra i usluge se ne proizvode za tržište. Vrijednost netržišne proizvodnje sačinjavaju:

Vrijednost dobara za sopstvenu finalnu potrošnju Vrijednost proizvodnje države i nekomercijalnih organizacija

Proizvadnja za sopstvenu finalnu potrošnju sastoji se od dobara i usluga koje vlasnik preduzeća u kojem su proizvedeni, zadržava za sopstvenu finalnu potrošnju. Npr. To je slučaj sa poljprivrednom proizvodnjom. Proizvodi se vrednuju na bazi cijena po kojima bi se ti proizvodi mogli prodati da su iznijeti na tržište. Proizvodnja države i nekomercijalnih ogranizacija. Ovo je dio netržišne proizvodnje koji se sastoji od dobara i usluga koje država i nekomercijalne organizacije isporučuju drugim institucijalnim jedinicama ili zajednici u cjelini, besplatno ili po cijenama koje nijesu od ekonomskoh značaja. Vrijednost proizvodnje je jednaka troškovima proizvodnje. Njih sačinjavaju: a. međufazna potrošnja, b. naknada zaposlenima, c. porezi na proizvodnju, d. amortizacija.

c) Mjerenje međufazne potrošnje

Međufaznu potrošnju čine dobra i usluge namjenjeni proizvodnoj potrošnji. Međufazna (reprodukciona) potrošnja preduzeća sastoji se od dobara i usluga proizvedenih u drugim preduzećima.

Postoje dvije vrste međufazne potrošnje: prva, koju čine materijali, sirovine ili poluproizvodi koji su ugrađeni ili transformisani u gotove proizvode (energija, ruda, amortizacija); i druga, koja se sastoji od gotovih proizvoda i usluga koji mogu biti upotrijebljeni za međufaznu, ali i finalnu potrošnju. Npr. hrana, odijelo, piće, ljekovi.Razgraničenja međufazne potrošnje od ostalih oblika potrošnje su veoma složena i teška.Razlika između međufazne potrošnje i zarada zaposlenih. Tokom proizvodnje neka dobra i usluge potroše radnici. Npr. hrana u fabričkom restoranu. Da li te proizvode tretirati kao međufaznu potrošnju ili kao zarede zaposlenih u naturi? Ukoliko se takvi proizvodi upotrijebe od zaposlenih tokom radnog vremena, tretiraju se kao međufazna potrošnja. Ukoliko poslodavac takva dobra i usluge daje da se koriste u slobodno vrijeme za zadovoljenje potreba zaposlenih, tretiraju se kao zarade u naturi (npr. karte za prevoz radnika). Razlika između potrošnje i bruto investicija u osnovna sredstva. Da li npr. rekonstrukciju hale smatrati međufaznom potrošnjom ili kao investicije? Kao međufazna potrošnja (održavanje) se smatraju:

Aktivnosti koje vlasnik ili menađer preduzima periodično ili na teret tekućih troškova da bi omogućili kontinuirano korišćenje toga dobra tokom njegovog vijeka trajanja (npr. obavezni servis mašine, vozila ili uređaja)

Sve aktivnosti koje nemaju za cilj da promijene kapitalno dobro i njegove funkcionalne osobine, niti mijenjaju njegov kapacitet

Karakter bruto investicija imaju sljedeće aktivnosti: Ukoliko je došlo do velike popravke, rekonstrukcije ili promjene kapaciteta

dobara, a koje nijesu uslovljene zahtjevima tekuće proizvodnje, već zahtjevima neke buduće proizvodnje (npr. uvećane, kvalitetnije proizvodnje, širenje zgrada i sl.)

Opravke i rekonstrukcije koje imaju za cilj produženje vijeka trajanja kapitalnog dobra (zamjena krova na zgradi, motora na mašini i sl.)

d) Mjerenje amortizacije

U metodologiji SNA koristi se termin «potrošnja osnovnih sredstava» ili «potrošnja fiksnog kapitala». Potrošnja osnovnih sredstava se definiše kao smanjivanje tekuće vrijednosti osnovnih sredstava u toku određenog perioda. Do smanjivanja dolazi zbog fizičkog trošenja, normalne zastarjelosti i slučajnih šteta. Potrošnja osnovnih sredstava treba da izražava troškove zamjene odgovarajućih djelova osnovnih sredstava u vrijeme kada se obavlja proizvodnja. Zbog toga treba da bude obračunata po tekućim cijenama ili prema cijenama zakupa u to vrijeme, a ne u vrijeme kada su osnovna sredstva bila prvobitno nabavljena.

e) Mjerenje proizvodnje u nekim drugim (specifičnim) djelatnostima

Generalna pravila koja služe za vrednovanje proizvodnje nekada nisu dovoljna za mjerenje proizvodnje u određenim djelatnostima.

i. Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo

Mjerenje proizvodnje ostvarene u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu je komplikovana iz razloga što proizvodni proces nekada traje mjesecima, pa čak i godinama. Način evidentiranja prizvodnje u ovim djelatnostima je sličan načinu evidentiranja proizvodnje u slučaju kada proces proizvodnje traje duže od obračunskog perioda. U tom slučaju proizvodnja se tretira kao proizvodnja u toku u obračunskom periodu, a jednom kada bude gotova, prenosi se na zalihe gotovih proizvoda ili se automacki distribuira na tržištu.Ukoliko proizvodni preces traje nekolko obračunskih perioda onda se ovo evidentira kao proizvodnja u toku posebno svakog obračunskoh perioda, pri čemu vrijednost proizvodnje u toku u konkretnom obračunskom periodu odgovara troškovima proizvodnje ostvarenim u tom periodu. Način obračuna ove proizvodnje se razlikuje u korporacijma i u nekorporisanim preduzećima. U korporacijama je veoma jednostavno izvršiti alokaciju troškova na pojedine obračunske periode, dok je u nekorporisanim preduzećima (koja obično pripadaju sektoru domaćinstva u ovoj djelatnosti) vrlo teško precizno utrvditi troškove proizvodnje. U ovim slučajevima se preporučuje obračun troškova radne snage po realnim, tržišnim cijenama.Vrijednost proizvodnje u nekorporisanim preduzećima dobija se sumiranjem:

1. Vrijednost roba prodatih putem barter trgovine i obračunatim po tekućim cijenama

2. Stanje gotovih proizvoda na zalihama3. Vrijednost gotovih proizvoda namijenjeih za sopstvenu upotrebu obračunatih po

tekućim cijenama

ii. Građevinarstvo, mašinska i metaloprerađivačka industrija

Proizvodnja velikih trajnih dobara kao što su brodovi, oprema za proizvodnju, odjekti i ostalo obično traje nekoliko mjeseci ili godina. Vrijednost ove proizvodnje se registruje kao proizvodnja u toku, a tek nakon završetka proizvodnog procesa, kao gotovi proizvodi. Ukoliko su ovi proizvodi unaprijed prodati (zgrade, npr) i plaćeni, onda se oni na računima proizvodnje evidentiraju kao prodati proizvodi a na računima kupaca kao kapital.

iii. Transport i skladištenje

Vrijednost transportinih usluga određuje se na osnovu novčanog iznosa koji je plaćen za usluge transporta lica ili tereta. U ekonomiji se vrijednost dobara na jednoj lokaciji tretira različito od vrijednosti roba na nekoj drugoj lokaciji, tako da transportne usluge imaju karakter proizvodnih jer doprinose promjeni vrijednosti roba. Veličina transportnih usluga može biti mjerena raznim jedinicama, kao što su kilometri/tona ili kilometri/putnik. Faktori kao što su brzina, konfor, sigurnost, takođe doprinose vrijednosti transportnih usluga.

Transportne usluge za sopstvene potrebe preduzeća tretiraju se kao dodatne aktivnosti i ne registruju se kao proizvodnja.Što se tiče usluga skladištenja, iako nisu dominantne u ekonomiji, ipak zauzimaju važno mjesto u ekonomskim aktivnostima. Robe koje su na raspolaganju u različitim vremenskim periodima imaju različitu vrijednost, pa otuda termin usluga skladištenja kao proizvodnih. Skladištenje se može definisati kao transportovanje u vremenu, umjesto u prostoru. Obim usluga skladištenja može biti mjeren pokazateljima kao što su broj dana/jedinici prostora i sl.

Cijene skladištenih dobara može se mijenjati tokom perioda skladištenja iz tri razloga:1. Fizički kvalitet proizvoda se mogu mijeriti, u smislu unapređenja ili pak

umanjenja2. Sezonski faktori koji utiču na tražnju za pojedinim proizvodima3. Inflatorne tenedencije utiču na promjenu cijena, čak iako nije došlo do fizičkih

promjena na proizvodima.

Izuzev inflacije, razlika u cijeni koja je nastala u prva dva slučaja odrediće dodatnu vrijednost proizvodnje stvorenu u procesu skladištenja.

iv. Trgovina

Proizvodi kojima se trguje u trgovini ne tretiraju se kao međufazna potrošnja u ovoj aktivnosti. Trgovina ima više karekter uslužne nego proizvodne djelatnosti.

Vrijednost koja se stvara u trgovini jednaka je trgovačkoj marži koja predstavlja razliku između prodajne i nabavne cijene roba. U nekim slučajevima trgovačka marža može biti i negativna ukoliko je došlo do pada prodajnih cijena na tržištu.

v. Istraživanje i razvoj

Istraživanje i razvoj su tržišno orijentisane djelatnosti koje imaju za cilj otkrivanje novih proizvoda, otkrivanje načina za poboljšanje kvaliteta postojećih ili otkrivanje novih, efikasnijih načina proizvodnje.Istraživanje i razvoj nije dodatna aktivnost, već ona treba biti sprovođena u posebnoj proizvodnoj jedinici ili preduzeću, ako je to moguće.

Vrednovanje usluga vrši se po cijenama koje su plaćane na tržištu za istraživanje i razvoj; ali je mnogo jednostavnije i češće se vrijednost obračunava na osnovu troškova proizvodnje. Ukoliko se istraživanje i razvoj obavljaju od strane državnih organa i neprofitnih organizacija, onda se njihova vrijednost uvijek obračunava na osnovu troškova proizvodnje. Ukoliko se istraživanje obavlja u specijalizovanim agencijama za potrebe tržišta, onda se obično valorizuje po cijenama koje su za tu uslugu plaćene.

vi. Proizvodnja originala i kopija

Proizvodnja knjiga, softvera, ploča, filmova i sl. Je dvofazna proizvodnja. Prva faza odnosi se na proizvodnju originala a u drugoj fazi proizvode se kopije. Proizvod u prvoj fazi pripada pravom vlasniku (autoru) kad god se patenti, licence ili autorska prava mogu definisati. Proizvod prve faze ima karakter fiksne aktive (imovine) koja pripada autoru ili izvornom vlasniku.

Literatura:

1. Veselin Vukotić (2000):„Makroekonomski računi i modeli“, Podgorica

2. Maja Baćović (2002): „Sistem nacionalnih računa”, Podgorica