Meša o Bosni i Bosancima

Kao poznavatelj ljudske duše i majstor ljudske psihologije Selimović je dao najbolji opis, za njega veoma važnoj duši, BOSNI.Za nju on će reći :

'' Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja,već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako iu sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima!Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima. ''

''Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slibodu.Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća,mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja,osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi. ''

A za Bosance Selimović kaže :''Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci ?To su najzamršeniji ljudi nasvijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto?Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !''

'Tvrđava''Selimovićeva literarna tema i opsesija-čovjek i vlast-proizišla iz njegove vlastite biografije i sudbine, glavna je tema i romana ''Tvrđava''. Poslije romana ''Derviš i smrt'' (1966.) Selimović je veoma brzo objavio roman sličnoga roda i sadržaja.''Tvrđava je pandan Dervišu i smrti'', objašnjava on. ''Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija. ''

1

''Tvrđava'' je, kako je to i sam pisac rekao, djelo o Ahmetu Šabi :''Glavni junak romana, želi da nađe most do drugih ljudi, da izađe iz tvrađve, jer zna, razdvaja nas i uništava mržnja, održaće nas samo ljubav, ili makar vjera da je mogućno ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist!'' Selimović je radnju romana smjestio u muslimansku sarajevsku sredinu u 17.vijek, poslije hoćinske bitke 1621. godine.Iako je vrijeme romana smjestio u 17. vijek, ona se odnosi i na neko današnje ili jučerašnje vrijeme, pa čak i na buduće. Sve ono o čemu se govori u ''Tvrđavi'', od hoćinskih to jest ma kojih ratnih iskustava, ljudskih kriza, do sukoba pojedinaca sa društvom, sa sredinom u kojoj živi, sve je to univerzalno.Sve se može desiti u ma kojem društvu i u bilo koje vrijeme.Selimović je i sam rekao da je pišući ovaj roman želio da napiše ''roman o našem savremenom društvu''. Kao i Andrić i Selimović prikazuje sliku orijentalnog muslimanskog čovjeka i svijeta. I pored mnogih razlika između ova dva naša velikana, Selimović upravo u ''Tvrđavi'' uvodi ono andrićevsko, a to je da spaja svakodnevicu sa istorijom i legendom. Kao što smo već rekli glavni lik je Ahmet Šabo, jedan običan čovjek, vojnik koji poslije rata počinje novi život bez porodice, jer svi su mrtvi, ''živote im je uzela opaka bolest koja je u to vrijeme vladala''. Prikazujući njegovu sudbinu, kao sudbinu jednog običnog čovjeka, Selimović je prikazao ono što može da zadesi bilo koga od nas običnih smrtika. U svim Šabovim unutrašnjim monolozima, svim njegovim pasivnim radnjama i njegovoj otuđenosti od spoljašnjeg svijeta, Meša želi da nađe ono suštinsko u svakom postupku i svakom njegovom nosiocu.Konfliktni odnosi koji se javljaju kod Šabe prikazuju ljudsku sposobnost da odgovore na neka životna pitanja. A njegovo unutrašnje izražavanje u trenucima otuđenosti i samoće prikazuju ljubav i nježnost. I na kraju u ovom zaključku da dodam još nešto o tome kakav je ustvari roman ''Tvrđava''. To je roman rata i mira u njihovoj unutrašnjoj vezi kao ljudsko pojedinačno i ukupno iskustvo. ''Tvrđavu'' je najbolje definisao ruski kritičar L.Anninskij :''Čitajući Selimovića vi sve vrijeme osjećate muslimanstvo, ali vi takođe sve vrijeme osjećate da je stvarno roman ''Derviš i smrt'' širi od teme islama a ''Tvrđava to samo još upotpunjuje. ''

Citati

''Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji i glupo umiranje na tuđoj. ''

''Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost. ''

''Za svakoga imam razumjevanja osim za svoje najbliže, smatram da mi njihova vjernost prirodno pripada kao vlastita koža. ''

''Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi. ''

''Ljubav je ipak jača od svega. ''

''Kad bi stariji imali volje i vremena da posvete malo pažnje djeci i omladini, vezali bi ih za sebe tvrdom ljubavlju i lakše bi ih usmjeravali :vjerovali bi im na ljubav i stavljali bi se pod zaštitu njihova povjerenja. Na žalost stariji nemaju ni volje ni vremena i ispuštaju šansu da lako utiču na mlade. ''

''Najgore je kada ljudi ćute, kada se ne objasne pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja. ''

''A smrt nije tako strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš bog i zadovoljiš se da budeš smrtni čovjek sve dođe na svoje mjesto, i mirno čekaš kao i san i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi. ''

''Do kraja života upoznavaću ljude, a nikada ih upoznati neću.Uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. ''''Nezadovoljstvo je kao zvijer. Nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača. ''- „Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija“ - objašnjava Selimović. Glavni junak romana je Ahmet Šabo, koji želi naći most do drugih ljudi, izaći iz tvrđave, jer zna da nas razdvaja

2

mržnja, te da će nas održati samo ljubav, ili makar vjera da je moguće ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist. Radnja romana je smještena u muslimanskoj sarajevskoj sredini u XVII vijeku, poslije hoćinske bitke u Rusiji 1621. godine. Iako je radnja smještena u XVII vijek, ona se odnosi i na neko današnje ili jučerašnje vrijeme, pa čak i na buduće. Sadržaj „Tvrđave“ čine: ratna iskustva, ljudske krize, sukob pojedinca sa društvom. Riječ je o univerzalnom djelu. Sve se to može desiti u ma kojem društvu i u bilo koje vrijeme, a i sam pisac je rekao da je želio napisati „roman o našem savremenom društvu“. Poput Andrića, Selimović spaja svakodnevnicu sa legendom. Ahmet Šabo je jedan običan čovjek, vojnik koji poslije rata počinje novi život bez porodice, svi su mrtvi - „život im je uzela opaka bolest koja je u to vrijeme vladala.“ Prikazujući njegovu sudbinu, kao sudbinu običnog čovjeka, Selimović je prikazao ono što može zadesiti svakog smrtnika.

- „Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe svoju ludost.“

- „Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.“

- „Najmanje se govori kad te se najviše tiče.“

- „Možda nije ni pravo što joj to nudim (brak), ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno? Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno (Tijana), a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.“

Slijedi vjenčanje Ahmeta i Tijane, djevojke koju je ponovo sreo nakon povratka iz rata. Posao nalazi kod dobrog ali strašljivog pisara Mula-Ibrahima kojeg je spasio u ratu.

- „Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?“

- „Šta bi prvo savjetovao čovjeku kojem želiš dobro? Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini... Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro, bio bi: ne „govori uvijek ono što misliš“.“

- „Sirotinja sam, ali prosjak nisam.“

Ahmet i Tijana iščekuju dijete. Ahmet i Mula-Ibrahim odlaze na sijelo kod hadži Duhotine. Ahmet se nada poboljšanju svog položaja jer su na sijelu svi utjecajni ljudi, no sve nade padaju u vodu nakon što ga je skot Džemal Zafranije navukao da govori ono što misli - istinu, tj. da na sijelu nisu pozvani oni koji to najviše zaslužuju. Te iste noći, Ahemt je pretučen i ponižen od nepoznatog napadača. Kući ga dovodi Mahmut Neretljak.

- „Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu.“

- „A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.“

- „Ja sam samo mali čovjek koji je zaboravio da je mali.“

- „San je ono što se želi, a život je buđenje.“

- „Sve će proći... Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost. Proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?“

- „ Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem.“

- „ Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam

3

izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestajao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče, ne čuje se, ništa. Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi zar me ne vidite? – kažem. Zar me ne čujete? – kažem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me. Ili ja to sanjam svoj nemogući položaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi, ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski! Uzalud. Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša.“

Preplašeni Mula-Ibrahim otpustio je Ahmeta. Ahmet bezuspješno traži posao, ali za njega nema posla nakon sjela kod hadži Duhotine.

- „Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.“

Na molbu dobrog Mula-Ibrahima Tijana počinje raditi kod Muharemage, brata serdara Avdage. Avdaga progoni Ahmeta, sve dok nije ubijen.

- „Vjerujem ti kao sebi, pa i više, ali sjedi sa mnom, tako je nabolje!“

- „Što nije učinila nikad, učinila je kad se najmanje moglo očekivati. Među živim ljudima sve se može desiti.“

- „Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna...“

- „Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju.“

- „Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako. Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.“

- „Nikad nisam slutio da i laž može spriječiti zlo.“

Tijana imala pobačaj. Ahmet je tješi: - „Da nisam našao tebe, bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih znao šta je sreća... Ne bi ti bilo lakše, ali bi meni bilo teže, i to je pravo. Nikad te više neću ostaviti samu, sve što se desi, desiće nam se zajedno.“

- „Čovjek može povjerovati u što god hoće.“

- „Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svije postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kažu da je učinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije teško. Čak je ljepše ovako, nemam ni gospodara, ni prijatelja, ni obaveza, ni zahvalnosti. Nemam više ni straha, saznao sam kako tica živi, i mogu reći da je divno. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz službe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma čiji rob dovijeka, misleći da drukčije ne može biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bih progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan, čak i kad je težak. A od svega mi je najdraže što sam uvidio kakvo je blago moja žena. Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.“

- „Niko ne pita šta si mislio, već šta si učinio. Misao je samo tvoja, čin je svačiji.“

- „Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima. Razlika je ogromna.“

- „Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?“

4

- „Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto, lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje... Ja ne biram ono što imam...“

- „Napad je odbrana koju naređuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.“

- „Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi. Sve ljudsko ipak ne umire.“

- „Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu (bibliotekar Seid Mehmed) bio i najjadniji. Ogromno blago je ležalo u njemu naslagano a neiskorišćeno, i gore je bilo nego da ništa ne zna.“

- „Izgubih se u traženju.“

- „Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.“

- „Mene se ne tiče baš to što se njega nikako ne tiče.“

Student Ramiz drži propovijed u Alipašinoj džamiji, govori sirotinji ono što pametan čovjek nikad ne govori javno.

- „Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.“

- „... svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.“

- „Riječ je odliv suvišne krvi, rasterećenje od muke, privid slobode.“

- „Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići.“

-„Mogao bi da me zavoli i ovakvog, dobrog i bespomoćnog, ali ne bi mogao i da me poštuje. A to je polovično prijateljstvo.“

- „Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg. I čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvaće se u ljudima dirljiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, začudo, to je najljepše od svega što čovjek može da da učini: da pokuša i da ne uspije.“

- „Ne umirem od želje za radom, ali kako drukčije da se živi?“

- „I ubrzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.“

- „Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu.“

- „Ova žena, cio moj svijet, porebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.“

5

- „Od Bosanaca se možeš svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.“

- „Više je dobrih ljudi na svijetu, nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.“

- „Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno.“

- „Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni, sasvim različita, potpuno oprečna, živjela su snažno u isti čas, jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesrećan što je đubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu.“

Jedini koji posjećuje Tijanu i Ahmeta je Mahmut Neretljak. Đevad je naredio Avdagi da Ahmetu ponudi posao – uhođenje Ramiza, što je Ahmet odbio.

- „Ne mogu biti nepošten, a ne mogu biti hrabar. Onda ću stradati u strahu a pošteno. Nisam znao da se i to može.“

- „Teško je cijelog života biti kukavelj, jest, doduše, da ćeš duže živjeti, ali ne znam da li vrijedi.“

- „Smijao sam se, a tuga me obuzimala.“

- „Morao sam sačuvati sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. Moje i njihove. Sada, sam, opet sve počinjem iz početka.“

Ahmet je prodao kuću roditelja.

- „Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduše, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Niko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti.“

- „...za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.“

- „Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga, od ničega, ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan.“

- „Ali se ne pamti razlog već čin.“

- „...izvršio si dužnost, umirući od straha. Počinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti.“

- „On se izgleda, izgubi čim ga se neko ne boji...“

- „...najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.“

- „Teško državi za koju je opasan jedan jedini čovjek... A nije on opasan po državu, već po nekoga ko misli da je država.“

Ramiz je zatvoren u tvrđavi.

- „Zašto me se tiče ono što me se ne tiče?“

- „...lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi.“

- „Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš živjeti?“

6

- „...i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno.“

- „Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom.“

- „Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ružan?“ (o životu)

- „Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo.“

Na poziv Osmana Vuka, Ahmet odlazi kod Šehage koji je ostao bez sina. Šehaga želi oteti Ramiza iz tvrđave, kad već nije mogao spasiti svog sina, spasiće njega. Ramiz je otet. Avdaga naizmjenično ispituje Mahmuta i Ahmeta.

- „On misli samo na sebe. Život je za njega radost, uživanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna kiša, on čini svoje, on živi, kao priroda, drugi uzmu od njega što mogu, što on dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne sanja, već budan, i žedan svega, ide kroz život, ne želi već uzima, ne brani se već napada.“ (Takav je Osman Vuk)

-. ..“život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ...“

- „Želio sam da budem ovako slobodan, a sad ne znam kuda ću, ni šta ću sa slobodom.“

- „Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti.“

- „Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo?“

- „Čovjek se rađa kao nevino dijete, koje ne zna ništa o sebi, o svijetu, o grijehu, o poniženju, o prestižu, sve mu je novo i svježe, sve mu je divno, jer mu je duhovni život nerazvijen. Poslije, živeći, stiče iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i čim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren, očajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio, jer to najčešće nije želio, nezadovoljan zbog onog što nije učinio, jer je to samo želio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplašen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samo uvjerenost da je živio jedino po odlukama svoje čiste savjesti, očajnički misli o vječnoj duši, o trajanju bez prestanka, o mogućnosti da negdje i nekad nađe ipak neki smisao. Tako završava neslavno, potpuno dotučen. A koliko bi bolje bilo da se rađamo kao starci, da polako postajemo sredovječni, postepeno zaboravljajući prvobitni strah od smrti, pa oslobođeni mladići, dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa bezbrižna djeca, a da umiremo kao novorođenčad, ne znajući ništa ni o čemu, čisti kao zametak. Kakba bi to divna i slobodna smrt bila!“

- „Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što doživljavamo. Treba sve proživjeti, osvajajući radost čistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu između dvije tajne.“

- „Sve što učini, suprotno je onome što je govorio. Zašto je onda govorio?. ..Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge, ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora?“

- „Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna.“

- „Drago mi je što je mislio o meni, ali bih volio da me nije zaboravio.“ (o Mula Ibrahimu)

- „Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono što kažu, nije ono što čine, da li je ono što misle?“

7

- „Čini mi se da mi tajna koju nosim u mozgu, viri iz očiju, da je njena sjenka na mome licu, da je otkrivam položajem tijela i drukčijim hodom.“

- „Zar bez nasilja nema ni dobra?“

- „Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo i kad mislim najbolje! A činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim. Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.“

- „Bolje bi bilo da ne dođe u iskušenje. Prilika stvara lopova.“

- „Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen, bio je svraka brbljivica, sad je pametna sova. Nekad je kršio sva pravila, kao nedorasli dječak, sad zna šta je čaršijski red, kao svaki trgovčić. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru iščupao krila, i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv, sad je dosadan. Bio je sočan, sad je sparušen. Bio je jedan jedini, sad je jedan od mnogih. Zar to znači opametiti se?“

- „Eto, kako je tuđa sumnja zarazna, podriva te i kad znaš da je čovjek prav. Ako je prav.“

- „Ljudi su za njega samo sredstvo, zašto bih ja bio izuzetak.“

- „Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.“

- „Strah je ružan kad ga vidimo kod drugog.“

- „Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim? Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ?“

- „Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?“

- „Dobro je ne strepjeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unaprijed, da se ne bi bojao unazad.“

- „...često, čineći dobro, učiniš i zlo.“

- „Lako je biti dobar čovjek. Teško je ostati živ.“

- „...jedan korak a bezbroj posljedica.“

- „ Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim s lažnom nadom nego sa sigurnim beznađem.“

- „Da ne učiniš nepravdu, tražeći pravdu!“

- „...da li je čovjek pošten ili nepošten, ako se časnim sredstvima služi za ružne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, ako se nečasnim sredstvima služi da ostvari časne ciljeve?“

- „Ni đavo nije crn kao što se priča.“

- „Šta je bolje? Ili šta je gore?“

- „ Nikada nisam želio da presuđujem među ljudima, jer u tome pravde nema.“

- „ Volim da znam nego da sumnjam.“

8

Avdaga je ubijen. Ahmet odlazi na put sa Šehagom Sočo u Venedik gdje oživljava uspomene ne sina. Sa njima je kao i uvijek Osman Vuk.

- „Šta ću ovdje?. ..Šta će iko igdje?“

- „Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udišem, ona je sunčana strana moga života.“

- „Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago!“

- „Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka... Mudrost je kukavička, očajnička, iskustvo je korisno samo za životno puzanje... Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbiće se onaj ko ne poštuje tuđa gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire.“

- „U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje. Ljubav je ipak jača od svega“

Šehaga je otrovan, umire, ostaje pitanje da li je svoju želju za osvetom saopštio ili nije vjernom Osmanu.

- „Lako je biti dobar na tuđi račun.“

- „Uvijek je na straži, uvijek u odbrani: zatvorena tvrđava.“ (Osman Vuk)

Čitavu otmicu Ramiza osmislio je Osman Vuk. Tijana čeka dijete. Ljudi i dalje plaćaju danak i idu u vojsku. Svi sem seljaka iz Župče. Ramiz ipak nije uzalud držao govore. Dobri Mula Ibrahim našao je Ahmetu i Tijani stan i službu dječijeg učiteja. Među djecom je ponekad i Mahmut Neretljak.

9

Hasanaginica - analiza

Ovo je narodna pesma.Vrsta pesme: Lirsko – epska pesma, BaladaBALADA je mešovita književna vrsta u kojoj se sedinjuju lirski, epski i dramski elementi.Tema pesme: tragična sudbina HasanaginiceVreme radnje: Za vreme rata s Turcima

Kratak sadržaj:

Sve počinje kada je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posećuje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora.Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kući da ga ne čeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer će morati ostaviti petero dece. Na to dođe njezin brat Pintarović – beg i da ju udati za imatskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad će se udavati da preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu decu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekaoda ima srce kameno zato jer se neće smilovati deci.Kad je Hasanaginica to čula umrla je od tuge.

Glavni likovi:Hasanaga, Hasanaginica, Pintarović beg i Imotski kadija

Karakterizacija glavnih likova:

Hasanaga: on je ljut jer ga žena nije htela posećivati, ali on je i junak vidimo po tome jer je u boju.Pintarović – beg: on je dobar, ljut, ponosan, brzoplet voli svoju sestru…Hasanaginica: dobra, voli decu i muža, jadna, tragična.

Detaljnija analiza dela:

Hasanaginica nastaje negdje između 1646-49.

U baladi je Hasanaga ranjeni junak, vojnik. Njegova supruga, begovica Hasanaginica ne obilazi svog muža i on je na kraju tjera iz kuće i odvaja od svoje djece. Hasanaginičin brat, beg Pintorović, vodi nju u svoj rod. On joj što prije nalazi drugog muža, imotskog kadiju, prije svega za svoje dobro. Na kraju balade Hasanaginica se oprašta i daruje svoju djecu. Tada se pojavljuje Hasanaga, oduzimajući joj djecu i predstavljajući je kao zlovoljnog krivca, a to srce jedne majke nije moglo podnijeti. Hasanaginičin begovski status će naravno utjecati na socijalnom određenju ove balade. Društveni odnosi u ovo doba su nama još uvijek primitivni, a također pravni odnosi potčinjavaju ženski spol. Žena ima svoje mjesto u kući i čak je često vezana za kuću jer muževa trenutno i nema. One gaje i vaspitaju djecu, ali djeca pripadaju mužu u svakom slučaju i muž ima pravo da razvodi brak. Ova prava Hasanaga koristi, što sa sobom donosi veliku tragediju Hasanaginici jer zna da uvijek gubi sve. Šta je dovelo do ovog grubog i bezosjećajnog poteza Hasanage? Odgovor dobijamo u prve dvije strofe, koje služe kao neki uvod, a isto tako opisuju karakter i lik Hasanage. U prvoj strofi ističu se i ponavljaju dvije boje. Ratni šator Hasanage se ovdje predstavlja kao bijel, zašto? Ovo nije pogodna boja za ratni šator. Bijela boja je ovdje kao neki epitetski simbol. Bijelo je čisto i nevino, ali može također značiti stid i sramotu. “Zelena gora” označava na isti način harmoniju, sklad. Bijeli stid i sramota razbija tu harmoniju i sklad. Ovaj opis odgovara izrazu i liku Hasanage, liku koji predstavlja oličenje jednog age, “seljaka” sa ograničenim razmišljanjem, lahkoutjecanim, vjerujući samo svojoj materi i sestrici, bez povjerenja u samog sebe, a po najmanje u svoju “ljubu”. Ovaj čovjek nema ni kućnog vaspitanja ni posebnog obrazovanja.. Njegovo porijeklo je “niže”. On se smatra junakom zbog svojih ratnih zasluga, ali kao što vidite nije toliko moćan. Iskazujući svoju moć on ustvari sakriva nemoć. Ovi ljudi često nemaju sposobnost lahko oprostiti, nisu plemeniti. Hasanagina mater ne voli snahu Hasanaginicu, a sestra je uvijek na strani majke. Obje štite Hasanagu, jer se osjećaju nižim zbog svog porijekla. Njihov cilj je pokazati da snaha nije toliko bolja i “visočija” i dobili su mogućnost koju ne žele propustili. Pitaju se: “Gdje je to plemenito srce kad nije ni došla da vidi ranjenog

10

muža?” Hasanaga je neizbježno zagrizao mamac. Hasanaginica i kad bi htjela, ne bi mogla obići Hasanagu zbog društvenih odnosa tog vremena. Drugi razlog stida Hasanaginice je možda, da je Hasanaga uradio nešto što nije doličilo njegovome imenu. Hasanaginica stoji između teških odluka jer i sama zna da se ne bi prijatno osjećala vidjeti jadnog, ranjenog Hasanagu, a sa druge strane i ne zna kako će on reagovati na njenu posjetu. Možda bi ga bolje “dočekala” kada se on sam potpuno zdrav i jak vrati nazad u svoje “kraljevstvo” kao glavni junak. Vrijeme prolazi i puna nade Hasanaginica čeka svoga Hasanagu. Ali Hasanaga bez ikakvog stida i oklijevanja, istjeruje Hasanaginicu iz bijelog, dvora. U daljem razvoju radnje beg Pintorovic, čuvši za Hasanagine zle namjere, priskače u pomoć Hasanaginici, sestri svojoj. On želi da je oslobodi poniženja sa jedne strane, a sa druge strane želi izvući svoju ličnu korist. Svoju sestru daje imotskom kadiji, moćnom čovjeku, koji mu može pružiti pomoć i spasiti njegovo imanje. Hasanaginicu interesuju samo njena djeca. Lik imotskog kadije nije dovoljno jasno predstavljen, ali izgleda da on želi Hasanaginicu za ženu zbog njene ljepote i ugleda. Dalje se nadam da je tačno shvatio poruku Hasanaginice. Taj bijeli listak knjige izražava sva trenutna osjećanja Hasanaginice. Ona je slomljena, nevina žena koja ne može ništa učiniti da zadrži svoju djecu. Ona je sasvim bijela kao taj ”listak”. Sa tekstom ga dalje upućuje, sa lijepim pozdravom da nije za udaju. Ali brat se već odlučio. Hasanaginica je ovdje oličenje žrtve. Ljubav i plemenitost i najtananija osjećanja majke dostigla su svoj vrhunac opraštanjem od svoje djece i njihovim darivanjem. Kulminacija Hasanagine surovosti je dobro predstavljena kada na kraju balade zove: ”sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda.” To samo predstavlja jednu totalnu kulminaciju razlike dva lika. Hasanaginica je sušta suprotnost Hasanaginome liku, hoću reci: veličanstvena u plemenitosti, nježnosti, majčinstvu, u svom dostojanstvenom ponašanju, u pokazivanju neizmjerne ljubavi prema svojoj djeci i potajne nade da će je Hasanaga ponovo primiti sebi. Ali ovo izgleda nije bilo dovoljno. Ona zaustavlja svatove da vidi ono što ona najviše u životu voli. Daruje svoju djecu, darujući im svoje veliko srce za vječnost. Hasanaga uviđa da je sve izgubljeno, a društveno pravni odnosi ne dozvoljavaju mu da oprosti Hasanaginici. Kao zadnji izlaz on joj uzima djecu. Hasanaginica umire od velikog bola i nepravde. Ljubav prema djeci bila je toliko duboka i snažna da je jedino smrt mogla rastaviti. Ovu sliku će djeca pamtiti zauvijek. Sliku majke, koju nikad neće zaboraviti, a isto tako nikad oprostiti svom ocu sa sve to. I sada na kraju ove prelijepe balade mogu se izvući pouke o ljudskom ponašanju i do kojih granica sve to može ići. U realnom životu vidimo da čovjek kroz sve to može doživjeti i prijatnosti i neprijatnosti. Jedno znam, da je majčina ljubav najiskrenija, najplemenitija i najjača nasvijetu.

Branko Ćopić - BAŠTA SLJEZOVE BOJE

Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.

11

U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.

BIOGRAFIJA

Pjesnik, pripovjedac, romanopisac i pisac za djecu, Branko Copic rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmecom, «cetiri sata hoda» od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavicajnom kraju u igri i «poslovima razne vrste». Ostavši u cetvrtoj godini bez oca, koji je umro od «španske groznice», sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihacu, a uciteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, vec 1941. godine Copic je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeci uglavnom «na kulturno-prosvjetnom sektoru» i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Copic još u toku rata piše pjesme i price koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjencano je priznanjem da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije». Copic je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik «Pionira» (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.Branko Copic zapocinje svoj književni rad još u djackoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom «Braco», u casopisu «Venac» Jeremija Živanovica, a prvu pripovijetku «Posmrtno ruvo Soje Cubrilove», u «Politici» 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim znacajnim jugoslovenskim listovima i casopisima, ali «Politika» ostaje njegova «prava književna kolijevka».Osluškujuci život i rijeci života Copic je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom recenicom lirike i topline. I onda, spajajuci nespojivo, sve to prozracio i okrilatio smijehom. Covjeka valja požaliti, razumjeti ucešcem,pomilovati ga lijepom rijecju i dobrim sjecanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi. Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obicno misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilacki iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Cehova ili Branka Copica, on ima nešto carobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Copic. Copic je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice» su se cudesno podudarali, tako da je moguce saciniti kratku Copicevu biografiju gotovo iskljucivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kriticara Borislava Mihajlovica: « Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni djecak» proveo je «pod Grmecom» «ispod zmajevih krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajuci zauvijek u svoje radoznale oci «život u magli» svojih «planinaca» i slušajuci bajke «ispod krnjeg mjeseca». «Magarece godine» školovanja u susjednom gradicu i studije u Beogradu bice samo priprema za «surovu školu» rata koji je banuo kao «prolom» u svijet njegove planine u kojem oduvijek i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno radjanje Domovine» pocelo Copicevo «ratnikovo proljece» sa «rosom na bajonetima» i uz prasak pravog i «gluvog baruta». Odratovao je uz mladice kakav je bio «Nikoletina Bursac» i starcekanje kakav je bio «Vuk Bubalo» svih sedam ofanziva i onda u Beogradu poceo da živi «gorki med» one poslednje «osme ofanzive». Za cijelo to vrijeme uz «bronzanu stražu» sjecanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.»

DJELA- zbirke pjesama: Ognjeno radanje domovine (1944), Ratnikovo proljece (1947);- zbirke pripovijedaka: Pod Grmecom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaca (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);

12

- romane: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihacu (1975);- knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Price partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne price (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuca (1949), Price ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji macka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magarece godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);- komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;- scenski tekst za djecu: Udarnici;- dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živece ovaj narod, Major Bauk.NAGRADE

- Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938), Rakiceva nagrada (1939), Srpske akademije nauke i umetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), Decje knjige (1954), Oktobarska nagrada Beograda (1956), NIN-ova nagrada kritike (1958), Mladog pokoljenja (1964), Nagrada AVNOJ-a (1972), Nagrada Zmajevih decjih igara (1971), Njegoševa nagrada (1972).

BRANKO COPIC O SEBI- Moj deda Rada bio je neobican covjek. Njegov zacarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesecine i prozracne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kucu dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno prica i obilja, kad je i macka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i poceo da slikam svet po liku i podobiju ovog cestitog, duševnog i na svoj nacin pravednog coveka. - Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled cutljiv, a nije. Na izgled mrk i mracan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Zacudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obracuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u kradi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u «neverstvu», znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevacka, pakosna ponekad, humoristicna najcešce. To mu dode kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo vec ima povod - zašto da se liši uživanja?- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kocica, Krleže i Andrica.- Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a voden divnom ljudskom cežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za coveka koji se bori i strada...- Buntovni Kocic: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specificnog krajiškog bunta i njegovu gorštacku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reci: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!» - Krleža: pred njim sam stajao opcinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama... - I posebno dragi Andric: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i recito cutanje i dobru rec kazanu za coveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha... cutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam cudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i buducnost, život i smrt. Posle njega necu više nikog da pominjem... - Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mracnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem!- «Gospodine Copicu», rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan cestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj vecnoj samoci». Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao...

Glavni likovi

13

Dečak Baja(pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bašti. Ona je, ustvari, vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao, maštovit, fizički slabašan, ali, kad znamo "da snaga klade valja, a um caruje", i to mu dođe kao vrlina. Nehotimično, međutim, Ćopić otkriva i jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruženja. Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta priče, govori s ljubavlju, u priči ga prikazuje prvo kao racionalnog brđanina, poštenog čoveka, odanog porodici, ali unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka koji je"od pogleda na termometar...dobijao vrtoglavicu, a od vaser-vage... zaokretao glavu kao od urokljivih očiju". Još gore je prošao stric Nidžo, predstavljen kao notorna pijandura, koji život provodi u bunilu. Uzalud pisac ističe njegovu odlučnost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata kad se između redova može provući da je i to plod šljivovice.

BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)Ponovo se vracajuci svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavicaja, sjecajuci se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Copic stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih prica, Copic slika zgode i nezgode vezane za djecaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specificnu sintezu cjelokupnog Copicevog stvaralaštva, specificnu vrstu pišceve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 price (zanimljivo je primjetiti analogiju izmedu broja prica i Copicevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Copic je imao 54 godine). Svaka prica iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one cine pripovjednu cjelinu, jer ih cvrsto povezuje jedinstvena misao i znacenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Copic je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdarevicu. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragicnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Copic govori o mracnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim cime može: pisanom rijecju i pricama o ljudskoj dobroti, pricom «o jednoj bašti sljezove boje», pricama «o dobrim starcima i zanesenim djecacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utocište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.Ciklus Jutra plavog sljeza posvecen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život cini kao velika tajna i bajka.U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji vecim dijelom cuva raniju Copicevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Copicevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj prici ove zbirke, Zatocnik, u tragicnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batica.Ove dvije boje, plava i crvena, oznacavaju dva perioda covjekovog života. POHOD NA MJESECJedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao. Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u

14

dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskocio iza drveta», što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom. Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu «plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko. «Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda. Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca. Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici.«SVETI RADE»Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti. Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.Iz Bašte sljezove boje - Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.- «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?»- «Pa da promijeni covjek.»- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.»- I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rda nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.

15

- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.

- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.- Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu. - I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?...... Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.

Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

Ja prvi digoh ruku.

- Evo ga, Branko će nam kazati.

- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.

Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.

- Nije tačno, vuk nije zelen.

- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.

Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.

Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.

16

Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav. .. hm! E, to ne može tek tako proći.

Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu. .. Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.

Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.

Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

- Pa kad me je ona pitala.

- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit. Odgovori s citatom.

Esej:COPICEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA Od postojanja ljudskog roda do danas, cini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, obicnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Covjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naucio je da se smije umjesto da place, naucio je da se bori, umjesto da cvili. Naucio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogucnost! Izgubljenost, razocaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naci. I u takvim vremenima, u takvim danima, covjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srecnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošcu. U tim takvim Copicevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srecni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak nacin. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogace»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomracenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razocaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Copic sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo. Zašto ovdje ne navesti onu Copicevu recenicu iz pisma Ziji Dizdarevicu: «Prije nego me odvedu, žurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima». Ta recenica i te rijeci, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat covjeka u tim vremenima, i cežnju Copica da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajuci je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razocarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja ce mu pomoci da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

Veliki naš pisac Branko Ćopić je imao izražen smisao da kroz humor, naizgled naivnu naraciju i obične teme, ispriča čitaocu duboke mudrosti i pruži mu velike životne pouke. Iz zbirke Brankovih priča "Bašta sljezove boje" izdvajamo priču "Pohod na Mjesec" koja pleni svojom čistom i nepatvorenom lepotom pripovedanja. Priča je svojevrsni duhovni manifest pisca i omaž njegovom detinjstvu i voljenom djedu.

17

Pohod na Mjesec

Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.“Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.”Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja.Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:“Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.”Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.“Čekaj ti samo, otići će stari Petrak”, prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.A ti "Petrakovi dani" u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:“Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!”Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:“Hajdemo!”Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:“Baja, kuda ćeš?”Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja - coc! o tvrdu ledinu.Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.Dodje tako jednom na red i mjesec.Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.“Djede, bi li se mjesec mogao dohvatiti grabljama?” - iznenada se oglasih ja.“Heh, šta njemu pade na um!” dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. “Hoće da dokuči mjesec.”Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.“Pa neka, ima dječak pravo.”“Šta ima pravo?”“Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.”“Ma šta tice, šta... Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.”“Jok, pobratime” tmurno dočeka starac. “Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? - drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj... ““Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.”“E, Rade, Rade. . ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.”

18

Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.“Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.”Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li.Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:“Ehej, budale, vraćajte se!”Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:“Umukni, ti dolje, kenjac jedan.”Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:“Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!”“U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači”, vraća mu samardžija.Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:“Evo ga?”“Aha, vidiš li?”Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.“Aha, uteče li, je li!” pobjedonosno kliče starac. “Prepao se grabalja, a, lolo jedna.”Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:“Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.”Hm, nema?!. .. Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja. ..“Delija naša”, dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.“Pametna djedova glava!”Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno... Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i "vantazija", što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.Pa ipak. .. ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.“Ðede Petrače...” — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:“Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.”Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.“He, he, ipak nas čeka stara paripina” rakoli se Petrak. “Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.”

“Evo ih, vraćaju se budalaši!” dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. “Šta je, dohvatiste li mjesec?”“To tebe ne budi briga” otresa se samardžija. “Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.”Znamo li - ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.

19

Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i "njegov benasti konjski mjesec", mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li "oni, rasipnici" (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono... Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:“Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.”Odgundja stric kako baš ni "mjesečari" nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi.“Ode da spava” — primijeti Petrak.Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:“Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?”

20