Meša SelimovićMehmed Meša Selimović (Tuzla, 26. travnja 1910. – Beograd, 11. srpnja 1982.) bio je bosanskohercegovački [1] [2]  i srpski književnik .[3][4]

Diplomirao je na Sveučilištu u Beogradu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971.), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada za roman Derviš i smrt (1967.), Goranova nagrada (1967.), Njegoševa nagrada  (1967.), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Sadržaj

  [sakrij] 

1 Književni rad

2 Jezik

3 Djela

4 Izvori

5 Literatura

6 Vanjske poveznice

§Književni rad[uredi VE | uredi]

Najpoznatiji Selimovićevi roman su "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju europsku narativnu tradiciju, posebice Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. stoljeća. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju kategoriju.

Selimović je dobro razumio da za dojmljiv prikaz unutarnjih borbi nisu odgovarajuće tehnike bilježenja struje svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha , jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame. Prvi roman, »Derviš i smrt«, pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju strane čitalačke publike, dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo i uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalnom.

Sljedeći veliki roman, »Tvrđava«, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke (koju je opjevao Ivan Gundulić u »Osmanu«) i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od »Derviša«, čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na povijesni usud Bošnjaka muslimana (to se odnosi posebno na »Tvrđavu«). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

§Jezik[uredi VE | uredi]

U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik, i ako se sudi jedino po jezičnom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa).

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumljivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Тrеćeg studenoga 1976. godine, Selimović u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti kaže:

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."

Paradoks sitaucije je vjerojatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. stoljeća počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, i tamo istovremeno "žulja" kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. Budućnost će reći svoje, no, za sada, Selimović je neosporno veliki pisac.

§Djela[uredi VE | uredi]

"Uvrijeđeni čovjek" (1947.),

"Prva četa" (1950.),

"Tuđa zemlja" (1957.),

"Noć i jutra" (1958.),

"Tišine" (1961.),

"Magla i mjesečina" (1965.),

"Eseji i ogledi" (1966.),

"Derviš i smrt" (1966.),

"Za i protiv Vuka" (1967.),

"Pisci, mišljenja, razgovori",

"Tvrđava" (1970.),

"Djevojka crvene kose" (1970.),

"Sabrana djela" (1970.),

"Ostrvo" (1974.),

"Sjećanja" (1976.),

"Ketten a szigeten" (1976.),

"Krug" (1983., nedovršeni roman).

Meša SelimovićIzvor: Wikipedia

Mehmed "Meša" Selimović

Biografske informacije

Rođenje 26. april 1910.  Tuzla, Bosna i Hercegovina

(tada   Austro-Ugarska)

Smrt 11. jul 1982. (dob: 72)

 Beograd, Srbija

(tada   SFR Jugoslavija)

Obrazovanje

Zanimanje pisac

Opus

kasni modernizam

Znamenita djela

Derviš i smrt

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnuBosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-

filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

Bibliografija[uredi - уреди]

Uvrijeđeni čovjek. Svjetlost. Sarajevo, 1947.

Prva četa. Zora. Zagreb, 1950.

Tuđa zemlja. Radnik. Beograd, 1957; - 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; - 3.

izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965.

Noć i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958.

Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; - Prosveta. Beograd, 1965; - Svjetlost. Sarajevo, 1970;

1971.

Magla i mjesečina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; - 1967; - Magla in mesečina. Mladinska knjiga.

Ljubljana, 1970.

Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.

Derviš i smrt . Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973;

1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt.

Srpska književna zadruga. Beograd, 1969; 1972; - Odeon. Praha, 1969; - Znanje. Zagreb,

1970; - Matica srpska. Novi Sad, 1972; - Školska knjiga. Zagreb, 1974; Der Derwisch und der

Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed

Smailovic. Al-Qahira, 1975; Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1976; -

Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; - Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder.

Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; - Derviš i smrt. Sloboda. Beograd, 1979; - Nolit.

Beograd, 1981; 1982; - Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; - Rad.

Beograd, 1982; 1985; - Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije. Beograd, 1982; - Der

Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost.

Sarajevo, 1987; - Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988.

Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda.

Beograd, 1979; 1981.

Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd,

Rijeka, 1975; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.

Tvrđava . Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988;

1989; - Maribor, 1972; Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; - Sloboda. Beograd,

1980; - Kultura. Beograd, 1980; - Keshtjella. Rilindija. Prishtine, 1983.

Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970.

Sabrana djela. Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Otokar Keršovani.

Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; - Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; - Beogradski

graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988.

Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; - Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga.

Ljubljana, 1979/80.

Sjećanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1976.

Ketten a szigeten. Budapest, 1976.

Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; - Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska.

Naša knjiga. Skopje, 1988.

… tajna se duže pamti nego jasna istina.

Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.

Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

… vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog

sadržaja.

Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na

tuđoj.

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A

velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

… uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

Nijedan čovjek nije dovoljno pametan.

Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…

Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako

saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.

Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

San je ono što se želi, a život je buđenje.

Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao , kao konac, i

zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može..Nagon

nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti…

Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.

Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi

mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od

nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući

se za

jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga

čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov

osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad

sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je

promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što

je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

Nada je svodilja smrti, opasniji ubojica nego mržnja.

Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

Pa u tome i jeste sve- vraćati se. S jedne točke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati, bez te

točke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje- nego lutanje.

Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne

misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se

savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam

mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo

jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…

Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od jučer i hoću biti čovjek s ovim od danas, drugačijim,

možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad

se javi.

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni

iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo

udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je

ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat.

Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se

podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa

nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

Nisam htio ni jesti, ni piti, odbio sam kad me nudila, htio sam biti drugačiji od ostalih, zato sam bio

isti.

Na što god se odlučio, morat ću učiniti ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da namirim.

Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt

je besmisao, kao i život.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to

činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Ali nikad ne znamo što izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno

značenje i zadovoljava samo našu potrebu.

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u

zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog

grijeha.

Onda da živimo u grijehu?

Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

Tajna se duže pamti nego jasna istina.

Znaš li što je najljepše u životu? Želja, prijatelju.

Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

… vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog

sadržaja.

Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na

tuđoj.

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A

velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

… uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

Nijedan čovjek nije dovoljno pametan.

Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…

Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako

saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.

Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

San je ono što se želi, a život je buđenje.

Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao , kao konac, i

zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može.. Nagon

nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti…

Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.

Opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih

razgovora sa sobom.

Ljubav je ipak jača od svega.

Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen

dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijeteće oči iz jave. Imam nju, oni me se ne tiču!

Ja ne čekam sreću,- rekao je smiješeći se.

Zaista?

Zaista. Imam je.

U čemu je?

U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.

San je ono što se želi, a život je buđenje.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od

raspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam što sam u tom

kršu.

Otkrio sam je kao čudo, zaprepastio se i ostao u nedoumici: držao sam je u zagrljaju, a ne znam da

li me je zapamtila, da li me je primijetila čak? A možda je to samo ženski hir, način da je natjeram

da je razrješavam i nije pogriješila ako je to htjela.

Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo.

Ali znam, ipak,d a je to izgovor za moju neodlučnost, za moje bezbrojne obzire, za strah od

neuspjeha, znam da se to moja sujeta odupire…

Svjestan da sam u tom trenutku samo sporedni dio njenog života, tješio sam se gorkom mišlju koja

je počela da me progoni: da je svako nužno zatvoren u sebe i da je potpuno saživljavanje

nemoguće i da je na kraju krajeva glupo žaliti za onim što je određeno samom prirodom stvari.

Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući kako ima išta drugo. Ništa

ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi dobili, zato šute i čekaju.

Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.

Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Ali znam, uvjerio sam se, ti ne čuješ kad zovem u pomoć, a da ti to kažem, ne bi vrijedilo, varka bi

bila otkrivena, ne bih ti vjerovao ma što da učiniš ili bih mislio da sve činiš iz sažaljenja.

Read more at http://mudremisli.net/mesa-selimovic-citati-misli-izreke-poslovice/#KlB5jfIC3elTqLMp.99

Derviš i smrt je najuspješniji roman bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića.

Roman je pisan u razdoblju od četiri godine (1962-1966) u piščevom poodmaklom dobu. Objavljen je 1966.

godine od strane izdavačke kuće Svjetlost iz Sarajeva i doživio nevjerovatan uspjeh u okvirima čitalačke

javnosti širom tadašnjeJugoslavije. Roman je doživio brojna reizdanja. Derviš i smrt donio je Selimoviću

mnogobrojne najviše jugoslavenske nagrade, između ostalih Njegoševu, Goranovu i NIN-ovu nagradu.

Žanr romana je psihološka drama sa primjesama filozofije uskomiješane s lirskim doživljajem okolnosti i

unutarnjih previranja.

Glavni protagonista romana je Ahmed Nurudin koji se susreće sa poteškoćama koje mu nosi hapšenje

njegovog brata i sudar sa totalitarnom vlašću 19. vijeka u Bosni, u okolnostima koje izaziva navedeni

događaj. Prema rezimeu na koricama 2. izdanja BIGZ-a (Beograd, 1986):

Klasičan sklad Selimovićevog pripovjedanja, prateći u nečemu Andrićev nenadmašni uzor, obogaćen

izuzetnim filosofskim i lirskim sjenčenjima, u kojima duhovna drama šejha Nurudina zvuči u složenom

akordu: prisutni su i andrićevski motivi bosanske kasabe i njenih šarolikih prizora i surovih naravi, ali i

osobita orijentalna poezija i duhovnost. Povrh svega, tragedija Selimovićevog derviša, suočenog sa

zamkama postojanja i sa neminovnošću propasti ljudskih vrijednosti, uzdignuta je do univerzalne slike

ljudske sudbine u žrvnju nečovječne historije i totalitarne ideologije. Selimović je tako odista dao jednu od

najuzbudljivijih knjiga naše epohe, pri tom, knjigu "za sva vremena".

Derviš i smrt je doživio ekranizaciju 1972. godine, u režiji Save Mrmaka i sa Zoranom Radmilovićem u

glavnoj ulozi, u oblikuTV serije. 1974. je snimljen i film "Derviš i smrt" u režiji Zdravka Velimirovića,

sa Vojom Mirićem u glavnoj, i Velimirom BatomŽivojinovićem, Borisom Dvornikom, Pavlom

Vujisićem, Abdurrahmanom Šaljom, Farukom Begollijem i drugima u ostalim ulogama.

Kasnije je Meša Selimović izdao svojevrsni produžetak ovog djela u obliku romana Tvrđava (1970).

DERVIŠ I SMRT - Meša Selimović

O PISCU:Meša Selimović rođen je 1910. godine u Tuzli. Radio je kao profesor na gimnaziji u Tuzli. Pridružio se partizanima 1943. godine. Poslije Drugog je svjetskog rata obavljao mnoge poslove: bio je profesor na Sarajevskom sveučilištu, direktor drame u Narodnom pozorištu u Sarajevu i glavni urednik izdavačkog poduzeća ''Svjetlost''.Sva su Selimovićeva djela nastala na tlu Bosne i Hercegovine. 

Njegov pravi književni opus čine njegova veća prozna djela nastala od sredine pedesetih do osamdesetih godina: kraći roman ili duža pripovijetka ''Magla i mjesečina'', romani ''Tišine'', ''Derviš i smrt'', ''Tvrđava'', ''Ostrvo'' i nedovršeni roman ''Krug'' koji je objavljen poslije autorove smrti.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; povijesni roman

VRIJEME RADNJE: za vrijeme Otomanske vladavineMJESTO RADNJE: Bosna

KRATAK SADRŽAJ:Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u Bosni, da spasi brata koji je nepravedno zatvoren. Šejh odlazi kadinici, kadiji, muselimu i muftiji, ali svaki se put suočava ili sa potpunom ravnodušnošću prema sudbini svog brata ili sa prijetnjom da će nastradati nastavi li sa istragom. Na kraju saznaje da mu je brat pogubljen. Vjera u otomanski sustav vlasti, koja je u Ahmedu postupno slabila tijekom susreta s lokalnim glavešinama, potpuno je razorena i on priprema pobunu. Kadiju ubijaju, muselim bježi, a Ahmed postaje novi kadija. No, pod utjecajem ukorijenjenih pravila i postupaka onih koji su na vlasti (koristeći se špijunima i doušnicima), i on polako postaje isti kao i njegov prethodnik. Neprilagodljivi i dogmatični derviš nije u stanju zadržati vlast i na kraju romana čeka da ga odvedu u zatvor gdje će biti zadavljen kao i njegov brat.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:AHMED NURUDIN, derviš:''Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.''''Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba...''''Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo.''''Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtva, moja je tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna.''

HASAN:''Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, upravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi...''''Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u čardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen...''

ISHAK, bjegunac:''Njegov glas se čuje drukčije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba već zahtjev, oči su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam.''''A njegov glas je miran, čak nije ni srdit, činilo mi se da zvuči gotovo veselo, podsmješljivo izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno, kao da je iznad svega što se dešava, kao da zna nešto što ga čini sigurnim.''

MULA-JUSUF:''Onda je sišao Mula-Jusuf. Klepet njegovih nanula je spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, na neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina.''

O DJELU:To je povijesni roman sa suvremenom tematikom. U njemu se pojavljuje problem sukoba pojedinca

s vremenom u kojem živi.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bez užasa.

Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.

Svako osjeća strah pred onim što ga čeka...

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje...

Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje životne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.

Pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba.

A samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju.

... jer je najpreči onaj kome je najteže.

Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad.

Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.

Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.

“Derviš i smrt” Meša SelimovićDerviš i smrt

Psihološki roman! (sa gledišta glavnog junaka)Kaluđer (muslimanskog roda) – ne žene se.

Meša SelimovićPočinje priču kao zapis o sebi, u slovima ce ostati nešto o njemu; ISKRENOST – POšTENJE.Uverenost da govorimo istinu.AHMED NURUDIN (kal.ime) – Šejh – starešina Tekije – 40 god. – 3 grada u kojoj zive derv.40-a god. ružno doba – čovek je još mlad da bi imao želje, a već star da ih ostvaruje; želeo bi da ima 10 god. više – starost bi ga čuvala od pobuna; ili 10 god. manje – bilo bi mu svejedno! POBUNA!Ahmed na hartiji ostavlja sav TERET!Pisanje mu je neminovnost – življenje ili umiranje!OPIS TEKIJE: čisto, miriše na kaloper cvet leti i hladan vetar zimi.Nalazi se na kraju kasabe; podseća ga na detinjstvo – ne voli to daleko sećanje – propuštena mogućnost!Upoređuje socone šume, voćnjake, polja iz detinjstva, sa tekijom;Tekija – lepo, prostrano; nad rečicom ;Kuću (nekadašnji harem predaka) poklonio je bogati Alijaga Džanić, da bude mesto derviša i skloništa siromaha – molitvama i tamjanom, sprali su  greh sa te kuće, i tekija je time postala

sveto mesto (iako nisu potpuno isterali senke mladih zena!)Ahmed je bio TEMELJ I KROV TEKIJE, NJENA SLAVA I SVETLOST!Bez njega bi bila samo kuća sa odajama; sa njim BEDEM VERE!Predstavljala je odbranu kasabe od zla!Tvrdi bedemi, kapija uvek otvrena (da uđe svako kome je potrebna uteha, čišćenje od greha!); Ahmed je smatrao svojom dužnošću da druge čuva od greha!“Grešne misli su kao vetar, ko će ih zaustaviti”Pobožnost nije pobožnost, ako nema iskušenja! ČOVEK NIJE BOG!Ako nema šta da se suzbije, u čemu je zasluga?!?Primoran je da piše, stvari mu se nagomilavaju, vuku jedna drugu!Sam sebi donosi presudu! Svet mu je postao tajna, i on svetu – ne razumeju se.Voli Tekiju;Raspoređenjem misli ponovo želi da bude onaj stari; da se vrati  Tekiji (voleo je, i voli je) – voli je zato sto je postala poznata zbog njega, zna tajne koje nikome nije rekao!Topla je, mirna, voli je jer je zaštićen mirom svojih soba;Rečica – slična njemu; bujna ponekad, tiha, necujna, …Pita se da li je slova želeo ili ih ubio…?!?

AHMED

O smrti: smatra smrt kao sigurnu stvar; nešto neizbežno, nema izuzetaka, iznenađenja; život je kratak; ŽIVOT NA ZEMLJI JE VARLJIV, VEčNOST JE BOLJA” – tu čovek dostiže svoj pun uspon!Smatra smrt kao preseljenje iz kuće u kuću – TO NIJE SMRT, NEGO DRUGO RAĐANJE! (kao ljuska jajeta i pile – odvajaju se duša i telo – nakon smrti, duša počinje sama da živi!Na dan njegove smrti – neće osećati bol za svetom.Ne plašite, ne govorite šteta (pokvareno mleko).Pri polaganju u grob – neće nestati, ponovo će se roditi / “Koje zrno ne nikne kad ga stave u zemlju”.“Ne tugujte; radujte se raju koji vam je obećan”.SAN – stajao je iznad mrtvog brata , oko njega ljudi u krugu;Nikoga ne vidi, ne poznaje nikoga; stoji u tišini sa mrtvacem!Nije mogao da mu kaže priču o večnom životu, …Veruje u sudnji dan, u večni život, ali i u strahotu umiranja!SUSRET SA DEVOJKOM – IBLISOVA KCI – HASANOVA SESTRA!!!Spremao se za susret sa samrtnikom, dugotrajnim bolesnikom , a našao se sa lepom ženom (podsećala ga je i previše na život) – mlade žene znaju vrednost svega, s uzdahom slušaju o raju; SAMOUVERENOST kojom je zračila je bila previše ubedljiva, čak i od prezira; nadao se da će mu  Iblis osloboditi brata, kao savet (dobro delo) pred smrt; kao iskupljenje od svih grehova! Pred smrt se setimo 2 anđela koja nam sede na ramenima, zapisuju naša dobra dela.Pokazala je svoje poverenje u derviša, pozvala se na njegovo znanje; uključivši porodicu u to (ružne stvari su svačije, pa je sramota manja!)

HASAN

Odmetnik od porodice.Završio je školu u Carigradu, imao dobar posao; svi  su bili ponosni na njega!Napustio je posao, oženio se “kako mu ne odgovara”, počeo da pije; razbacuje imetak;postaje kiridžija – prenosio je robu na konjima;Otac se zbog njega razboleo – odlučuje da ga isključi iz testamenta, i da ga se javno, pred uglednim ljudima odrekne!Da bi izbegli sramotu pred narodom, sestra želi derviša da popriča se Hasanom, i zamoli ga da se javno odrekne svog dela, da ne bi sramotili porodicu! Teško je razbaštiniti i naslednika bez krupnog razloga!

OMAMLJENOST DEVOJKOMneudubljen u njenu priču, posmatrao je konstantno! Skriven ostajući pred njom derviš (malo nadmoćan u sebi, pošto ona ne zna šta on misli) – to je njegova prednost kao derviš – to je njegova stara želja da bude nevidljiv!!!Gleda je mirno i sabrano, bez pomisli koje će se sećati sa stidom!RUKE – stalno su privlačile njegovu pažnju (čuvale su jedna drugu)užurbano se razdvajale, lebdele, padale na kolena.Pratio ih je kao 2 mala stvorenja koja imaju svoju vlastitu životnu putanjunajlepši su bili prsti, dugi, svelte kože – poput latice.* SVE JE NA NJOJ BILO SKLADNO I NERAZDVOJIVO!!!Nije u njemu probudila želju, ne bi to sebi dopustio, udavio bi je u samom početku mišlju o ZVANJU, OPASNOSTI u kojoj bi bio; ali nije mogao da porekne da je GLEDA SA ZADOVOLJSTVOM, sa mirnim uživanjem (kako se gleda nebo predveče).USPOMENA NA ŽENU:to što je osetio prema ovoj ženi nije bila STRAST, već mnogo gore – USPOMENA! Na jednu jedinu ženu u njegovom životu!Isplivala je ispod naslaga godina, ne tako lepa kao ova, ni slično, 20 godina pokušava da je zaboravi ; dolazi mu sećanje kad ne želi.RAZGOVOR SA HASANOM  SESTROMPokazala mu je da ga ne ceni mnogo, samim tim sto se ne ustručava!U nevolji su oboje zbog braće  – ona svog hoće da upropasti  – on svog da spasi.Oboje to jako žele, samo što je njegovo pošteno, njeno prljavo!“Daću ti Hasana, ti meni mog brata!”Uznemirio je pričom teškom odricanju nasledstva i tužbom koju bi mogao da podnese za obaranje testamenta!Bio je svestan toga, ali je znala za neke teškoće.Derviš je sada odlučivao o svom i bratovljevom životu! Uradiće sve samo da spase brata!Nije bio u pitanju imetak, nema ga i ne poštuje ga mnogo kod ljudi; ali kako kaže tako prljav postupak protiv nevinog čoveka da pokrene, da mu nasilno oduzme pravo!“Ništa nemam osim uverenja da sam  častan, ako i to izgubi, biće ruševina!”NESTO SE RUŽNO DESILO MEĐU NJIMA, NIJE SIGURNA ŠTA, ALI NIJENOĆ UOČI ĐURĐEVDANA:tada svi imaju “pravo na greh”, bludnici, omladina, … greh je svuda!Devojke se kupaju gole u jezeru;noć je bila drugačija od ostalih, vrela, sparna, odisala grehom.U mirnom stanju posmatao bi mesečinu nad rekom, a čim bi  postao uzburkan, zatvarao se u sobu i prisiljavao je sebe na molitve!Te noći mu je sve smetalo: mesečina, cveće (izgazio bi ga), reka (trebalo je da je zaustavim), porušio sve vodenice u kojima su se kupale gole devojke, zagraditi sokake – silom uništiti život da ne buja zlo!!!Pitanje nevinih?Sluti da će želje nepoznate izaći na videlo, da će tada biti kasno i nikad više neće biti ono što je bio. Činilo mu se da nema snage da ih zaustavi; nisu dobre – jer da jesu ne bi se krile!MUJLA JUSUFmlad, neiskusan; izlozio se “mesecini”Sta trazi u tisini ovog mesta, svetog, svega zove u greh; on je do Djurdjevske noci – uprljan je, omamljen…trebao bi otici, a ne vratiti se.

a) Biografija-bibliografija i literatura

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. 

Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, it... Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

b)Odlike romana kao književna vrsta, specifičnosti Mešinog romana

U svojim romanima Meša Selimović  se poziva na Dostojevskog i opštu književnost modernizma 20. Stoljeća. Međutim, svojim posebnim stilom pisanja, Meša Selimović je izgradio poseban stil koji se ne može svrstati niti u jednu kategoriju, stoga uistinu možemo govoriti o posebnim Mešinim romanima. Mešini najpoznatiji romani su „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“, prvi roman piše životnim stilom,  u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju strane čitalačke publike, dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Ovim dijelom on nije nastojati prikazati derviški život, sufizam, islamsku mistiku, već je naprotiv imao za cilj da općeljudske dileme i muke postavi u bosansko-islamski kontekst i smjesti „univerzalno u lokalno“.Ovo djelo je bogato prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na povijesni usud Bošnjaka muslimana(ovo se odnosi i na njegov drugi roman „Tvrđavu“)

c) Mešini životni usponi i padovi

Život Mehmedalije Meše Selimoviać bio je pun uspona i padova, prvenstveno je završio Filozofki fakultet u Beogradu, a zatim je predavao u Građevinskoj školi u Tuzli (svome rodnom gradu). Međutim 1942. Godine ga hapse zbog saradnje sa Narodno oslobodilačkim pokretom, ali Meša uspjeva da  dođe do slobodne teritorije 1943. Godine i time se oslobađa. Nastavlja da se bori protiv okupatora sve do kraja rata i postaje član KPJ (komunističke partije).I Mešinog brata su streljali za vrijeme rata i to je bila njegova najveća inspriacija za ovo djelo. Nakon rata počinje procvat njegove karijere, prvo u Sarajevu radi kao profesor  na univerzitetu, a zatim i obavlja druge važne funkcije u kulturnom životu ovog grada. Međutim zbog svojih ispada, izjava i natpisa ubrzo dolazi u sukob sa tadašnjim vlastima i primoran je da preseli u Beograd. U beogradu nastavlja sa svojim radom, ali se posebno okreće pisanju svojih djela i u tom periodu piše svoja najznačajnija djela. Njegov najzapaženiji roman jeste „Derviš i smrt“ za kojeg je još za vrijeme svoga života dobio mnoge nagrade.

2.a) Fabula po poglavljima

1.Prvo poglavlje.U prvom djelu se upoznajemo sa samim likom šejha Ahmeda Nurudina, te njegova života.

Upoznajemo se sa njegovom potresnom pričom, govori nam zašto ovo piše,  opisuje nemir koji se u njemu događa, a sve zbog svoga brata koji se nalazi u tamnici.

2. Drugo poglavljeU drugom djelu počinje sa radnjom, Ahmed Nurudin odlazi kod kadijine žene, Hasanove sestre, gdje se nada da će zateći bolesnika sa kojim treba razgovarati, ali zatiće upravo nju, opisuje njene ruke, nju kao ženu, bori se sa svojim strastima i govori nam o smrti. Sa Hasanovom sestrom govori o Hasanu, ali zaboravlja da kaže nešto o svome bratu, te misli da je propustio veliku priliku za spas svoga brata.3. PogavljeU trećem poglavlju derviš Ahmed Nurudin nam opisuje situaciju koju zatiče na ulicama svoje kasabe, ljudi slave đurđevdan, a to u njemu izaziva nemir, on nema razloga za slavlje, a i to su paganski običaji. U njemu to budi još veću tugu i još više misli o svome bratu.

4. poglavljeU ovom poglavlju se pojavljuje jedan novi lik, takozvani Ishak. Bjegunac koji je bježao od vlasti i pobjegao u dvorište tekije, jedini koji ga je vidio bio je Ahmed Nurudin jer nije mogao da spava, na prvi mah odlučuje da ništa ne govori da sakrije bjegunca, međutim ujutro govori Mula Jusufu šta se desilo, ali kasno jer je bjegunac već pobjegao. U ovom djelu on daje ovom bjeguncu ime Ishak, idealizuje ga i kroz cijeli roman govori o njemu, a počinje i da mu se priviđa.

5. poglavljeU petom poglavlju saznajemo mnogo više o cijeloj radnji. Naime prvenstveno Ahmed govori sa svojim ocem koji je došao iz drugog grada kako bi saznao šta se desilo sa njegovim sinom, Ahmed opisuje njihov donos, nakon toga on odlazi i do muselima kako bi razgovarao sa njim i kako bi saznao nešto više o uhićenju njegova brata, ali ne saznaje ništa, završava se katasrofalno ovaj razgovor. Ahmed razočaran sreće Hasana koji se tek vratio sa puta i priča mu zašto je njegov brat uhapšen, Naime njegov brat Harun je bio pisar pronašao je tajne dokumente i znao je previše pa su ga uhapsili. To u Ahmedu budi još veći nemir, tugu, pa mu Hasan predlaže da odu do tvrđave i oslobode Haruna, ali Ahmed ne želi vjeruje u ravdu, vjeruje da njegov brat nije kriv i da će ga pustiti.

6. poglavljeU 6. Djelu nastavlja se dijalog između Hasana i Ahmeda, Hasan nagovara Ahmeda da oslobode Haruna, Ahmed ne želi, i dalje vjeruje u pravdu. U tom razgovoru govore i o Zejni i njenom mužu i ljubavniku, tu Ahmed razmišlja o životu, o hrabrosti, razgovara sa Hasanom. Hasan predlaže i drugi prijedlog Ahmedu, on obećava da će se odreći svoga nasljeđa ako oslobode Haruna, nudi svoju imovinu. Ahmed se uzda u Božiju volju, ali ipak odlučuje da posjeti kadiju i govori mu taj prijedlog, kadija to odbija, poražava ga, što Ahmedu jako teško pada.7. poglavljeU ovom poglavlju Ahmed Nurudin šeće tekijom i sreće nekog nepoznatog čovjeka koji mu prijeti, govori mu da odustane od traganja za bartom jer bi i on mogao nasdradati. Odlazi kod muftije, s namjerom da moli muftiju za brata i tu sreće Kara Zaima, starog junaka, a sada sjenu koja živi samo od uspomena. Ulazi kod Muftije razgovara sa njim u nadi da će dobiti više informacija i da će mu muftija pomoći, ali uzalodno.

8. poglavljeU osmom poglavlju dolazi do preokrtea, Ahmed Nurudin se vraća u tekiju i od hafiz Muhameda saznaje da je Harun ubijen, ubijen i to prije tri dana a da Ahmed nije ni znao. Ahmed totalno skrhan nakon molitve u džamiji, drži ders, govor koji je bio jako potresan prisutnim ljudima, cijela tekija je bila prisutna, govori o životu, prolaznosti života.

9.poglavljeU ovom poglavlju se sve okreće protiv Ahmeda, dok se vraća u tekiju četvorica sjemena ga hvataju i ubiju ga od batina, pošalju ga u tvrđavu gdje provodi nekoliko dana, ne precizira ali najvjerovatnije desetak dana, tu upoznaje stražara, Đemala, govori o životu i smrti, očekuje ko će doći po njega da ga oslobodi, jer ipak je on šejh uticajan čovjek, ali niko ne dolazi. Prebacuju ga u drugu ćeliju, u toj ćeliji je Ishak, razgovara sa njim, Nakon toga ga puštaju, on i dalje traži Ishaka

želi da mu pomogne, ali očito je on jedini koji vidi Ishaka i zna da on postoji (Ahmed ludi).Ovim poglavljem se završava prvi dio romana.

10.poglavljeDeseto poglavlje počinje tako što Ahmed govori o svojim događajima u vosjci, priča kako je u vosjci bila jedna žena, koja je bila prostitutka, zadovoljavala je vojnike koji su bili daleko od žena. Međutim nju su ubili jer je bila sa neprijateljskim vojnicima, njen sin ostao je sam, Ahmed se sažalio i poveo ga sa sobom, kasnije ga je pronašao i doveo u tekiju, to je Mula Jusuf. Ahmed govori o tome kako je to bio veseo dječak, ali se najednom promjenio, postao je mrzovoljan, nedruštven. U razgovoru sa Hasanom, on ga navodi da razmisli malo o Mula-Jusufu, zašto je postao takav, šta ga je nagnalo na to, Ahmed ispituje hafiz  muhameda i on mu otkriva da je viđao Mula Jusufa oko kadijine kuće, tada Ahmed shvata da je Mula Jusuf izdao njegovog brata i da je on bio kadijin doušnik, on je kriv za harunovu smrt. Mula Jusuf traži Ahmedov oprost ali Ahmed ne želi da čuje. Mula Jusuf pokušava da se ubije zbog toga.

11. poglavljeU ovom poglavlju Ahmed počinje da osjeća ogromnu mržnju, ljut je na svakoga, odlazi nosi hranu ljudima u tvrđavu i na taj hrani svoju dušu, pokušava da pomogne drugima da zaboravi na brata ali ne uspijeva.

12. poglavljeU ovom poglavlju mu dopuštaju da sahrani svoga brata u dvorptu tekije, da ga prense iz tvrđave, zbog toga ga ljudi cijene, dive mu se.

13. poglavlje13. poglavlje je u potpunosti posvećeno Hasanu. Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio. Na kraju poglavlja on odapinje strijelu „počinje osveta“

14, i 15. poglavljeAhmedu u tekiju dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg. Tu počinje novi preokret.

16. poglavljeAhmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad. Tjeraju ga da optuži svog najboljeg druga Hasana, Mula Jusuf ga spriječava da obavjesti Hasana da mu se sprema hapšenje,, zapravo on stvara situaciju kao da je Ahmed spasio Hasana. Sutradan saznaje da je Hasan “predan sejmenima”, da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića

bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da je zbog te ljubavi postao derviš. Roman završava citatom iz Kur`ana kojim je i počeo ovaj roman: “Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”

b) Karakterizacija glavnih likova

Ahmed Nurudin - šejh tekije, svijetlo vjere - na početku je naivni derviš koji veruje u ljudsko poštenje i pravedni poredak u svijetu.  U pitanju je izrazito kontemplativan karakter, zatvoren i nesretan čovjek koji je duboko potisnuo sve svoje lične probleme. Na iskustvo šejha Ahmeda Nurudina izbijeglog sa pozornice života se ne može računati, pa zato sa njim, kao što kaže njegov prijatelj Hasan, treba razgovarati kao sa djetetom. To je polazna pozicija, dok se na kraju iskustvo bivšeg derviša radikalno mijenja jer će i on živeti u sivjetu. Kada stekne vlast, moraće da iznutra upozna društveni mehanizam sa kojim je u prvi mah došao u sukob. (Kada mu zatvore brata, bez krivice, i dalje pokušava da odbrani svoja načela, pa se ne odlučuje na akciju. Nakon što brata i ubiju, njega ponize i takođe zatvore - odlučuje se na osvetu.) Na kraju romana, kao novi kadija, postaje dio tog poretka, pa ponovo osijeća potrebu da ga brani. Potčinjava mu se donoseći odluke i presuđujući.

Djetinju naivnost i pobožno uverenje kako je viša promisao odredila tokove sudbine, tragični junak Meše Selimovića izgubio je u odluci da se po svaku cijenu osveti zbog bratovljeve smrti. Napustivši okrilje vere, derviš će pod pritiskom porodične tragedije pomisliti da ne postoji pravda mimo čovekovog staranja za nju. Ali ako pravda nije zagarantovana kao viši princip, a istina se svede na interes, onda se obje gube. U igrama vlasti i vladanja, u kojima je privremeno imao nekog uspeha, Ahmed Nurudin je izgubljen. Te igre se ne vode prema principima istine i pravde, nego koristi i upotrebe nasilja. Da bi vladao, do čega mu je stalo kako bi se izborio za pravdu, Nurudin mora da čini nepravdu. Vlast uništava ono što bi morao da bude njen osnovni smisao. Zbog toga je Ahmed Nurudin izgubljen.

Hasan je Nurudinov najbolji prijatelj, vidimo ga samo kroz njegove oči (kao i sve ostale likove). Ahmed Nurudin početku ga smatra lakomislenim, površnim mladićem, ali kasnije uviđa da je pogrešio, da je u pitanju jedna kompleksna ličnost jakog integriteta. Hasan je izazvao gnjev svoje porodice jer je napustio šansu da ima visok položaj u društvu. Njegovo shvatanje sreće je drugačije od njihovog. Hasan je nosilac ideje slobode, isto kao i bjegunac kome je Nurudin dao ime Ishak.Harun, Nurudinov brat, bio je pisar u službi kod kadije, stradao jer je video poverljiv dokument o zločinu vlasti.

c) Karakterizacija sporednih likova

Hasanova sestra - gramziva ljepotica koja želi da razbaštini svog brata. Važno je zapamtiti sliku njenih ruku u sumrak, derviš će je kasnije pamtiti po njima

Kadija, Ajni-efendija, njen muž, je suv, ružan, tvrd čovjek sumnjivog poštenja, koji odbija da pomogne Nurudinu.

Hasanov otac je bolećivi starac koji se, mada se ranije protivio svim sinovljevim odlukama i htio da ga razbaštini, pred smrt miri s njim i udovoljava svakoj njegovoj želji.

Mula Jusuf je mladi derviš, talentovani pisar. Ružna uspomena o majci ga vezuje za Aheda Nurudina. Oni se boje jedan drugog.

Hadži-Sinanudin, zlatar, ugledan je čovek u kasabi. Njegovo hapšenje (koje je isplanirao Ahmed Nurudin) izaziva pobunu naroda protiv vlasti.

Ali-hodža je lokalna luda koja svakome govori u lice šta misli. Jednom prilikom se pravio da ne vidi Nurudina, aludirajući na njegov moralni integritet. Ponovo ga je "vidio" kad je ovaj sahranio brata.

Muselim - tipičan predstavnik vlasti, prvi sa kojim je Nurudin razgovarao i molio ga za pomoć bratu. Odgovor je bio poražavajuć, da derviš lične interese stavlja ispred opštih, iako je tada bilo sasvim obrnuto.

Muftija - naoko potpuno rasejan i nezainteresovan čovek koji se smrtno dosađuje. Nurudin je morao da se igra praznim rečima da bi privukao njegovu pažnju, opet bez ikakvog uspeha. U mislima ga naziva antiohijskom kozom.

Dubrovčani - bračni par, Hasanovi prijatelji. Aludira se na ljubavnu (verovatno platonsku) vezu između žene i Hasana. Muž je autor pisma u kom se u najgorem svetlu govori o vlasti, zbog čega je Hasan i odveden na saslušanje. To je i vrhunac kritike totalitarnog režima i korumpirane vlasti u ovom romanu.

d)Odnos među likovima

Odnosi među likovima u ovome romanu su jako interesantni, svi su međusbno povezani i sudbine su im isprepletene. Pogledajmo odnos Ahmeda Nurudina i Mula Jusufa, Ahmed Nurudin ga je spasio, pomogao mu da bude to što jeste, a opet se ne podnose i na kraju Mula Jusuf bude poguban za Ahmeda Nurudina, odnosno za njegovo brata, on bude kriv za njegovu smrt. Sa druge strane imamo Ahmeda i Hasana, dvije puke usprotnosti, Hasan koji pije, hoda po bijelom svijetu u potrazi za zabavom i Ahmeda, pobožnog čovjeka koji služi Bogu, ali opet i ako postaju najbolji prijatelji Ahmed na kraju bude kriv za njegovo hapšenje, kako bi zaštitio pravni poredak, žrtvovao je svog prijatelja. Odnosi među likovima su puni prevrata, i cijeli roman je prože dijalozima između likova, sa jedne strane imamo ljude koji su na vlasti sa kojima se ne može govoriti, koji ne žele da pomognu Ahmedu, a na kraju i sam Ahmed postaje jedan od njih.