minimalno invazivni postupci u dentalnoj ...svrhom ugradnje dentalnih implantanta te njegove...
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
STOMATOLOŠKI FAKULTET
Bego Osmanović
MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U
DENTALNOJ IMPLANTOLOGIJI
DIPLOMSKI RAD
Zagreb, lipanj 2015.
Diplomski je rad ostvaren u
ZAVODU ZA ORALNU KIRURGIJU
STOMATOLOŠKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Voditeljica rada: doc. dr. sc. Dragana Gabrić
Lektor za hrvatski jezik: Tomislav Salopek, prof.
Lektor za engleski jezik: Filip Kanić, dipl.oec., univ.spec.oec.
Rad sadržava: 35 stranica
10 slika
1 CD
Zahvaljujem doc. dr. sc. Dragani Gabrić na susretljivosti, ljubaznosti i stručnim savjetima
tijekom izrade ovoga diplomskog rada.
SADRŽAJ
1. UVOD ................................................................................................................................. 1
2. POVIJEST DENTALNE IMPLANTOLOGIJE ............................................................ 2
3. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ MEDICINI ..................... 4
4. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ IMPLANTOLOGIJI ..... 5
4.1. PLANIRANJE UGRADNJE DENTALNIH IMPLANTATA ............................... 5
4.1.1. CBCT (eng. Cone-beam computerised tomography) ............................................. 5
4.1.2. Kompjutorizirana stomatologija ........................................................................... 7
4.2. UGRADNJA DENTALNIH IMPLANTATA ....................................................... 10
4.2.1. Flapless tehnika ..................................................................................................... 10
4.2.2. Minimalno invazivne augmentacijske tehnike ................................................... 12
4.2.3. Minimalno invazivni postupci odizanja dna maksilarnog sinusa .................... 15
4.3. DRUGA KIRURŠKA FAZA – OTVARANJE IMPLANTATA ......................... 20
4.4. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI PRI NEUSPJEHU U DENTALNOJ
IMPLANTOLOGIJI ............................................................................................... 22
5. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 26
6. SAŽETAK ....................................................................................................................... 27
7. SUMMARY ..................................................................................................................... 28
8. LITERATURA ................................................................................................................ 29
9. ŽIVOTOPIS .................................................................................................................... 35
POPIS KRATICA
CT – computed tomography
CBCT – cone beam computed tomography
CGIS – computer guided implant surgery
CNIS – computer navigated implant surgery
CAD/CAM – computer aided design / computer aided manufacturing
IGI – image guided surgery
GBR – guided bone regeneration
PRF – platelet rich fibrin
PRGF – plasma rich in growth factors
Er,Cr:YSGG – erbium, chromium:yttrium-scandium-gallium-garnet
Er:YAG – erbium-doped:yttrium aluminium garnet
aPDT – antimicrobial photodynamic therapy
Bego Osmanović Diplomski rad
1
1. UVOD
Nadomještanje izgubljenih zubi važno je za pacijentovo opće zdravlje, kao i za
zdravlje preostalih zubi. Dentalni je implantat po svojoj definiciji aloplastični i
biokompatibilni materijal ugraĎen enosealno ili subperiostalno u čeljust kako bi bio temelj
budućemu fiksnom ili mobilnom protetskom nadomjestku (1). Dentalni su implantati pružali
struci i pacijentu ekstremno predvidive modalitete terapije i nadomještanja zuba (2). Iako
razvoj implantologije počinje još od vremena prvih poznatih civilizacija, to područje
stomatologije danas je itekako aktualno i konstantno napreduje (3). Tendencije
implantologije danas jesu da učine postupke minimalno invazivnima, bržima i preciznijima, a
razvoj tehnologije i samih operativnih postupaka omogućuju približavanje takvim idealima
(1).
Svrha je rada pobliže predstaviti minimalno invanzivne postupke u dentalnoj
implantologiji, objašnjavajući prednosti Cone beam computed tomography (CBCT) u
planiranju postave dentalnih implantata te ističući prednosti i nedostatke dvaju kirurških
sustava: statičkog i dinamičkog u kontekstu kompjutorizirane stomatologije koja omogućuje
prebacivanje virtualnoga plana terapije u stvarnu kliničku situaciju. Isto tako, rad ukratko
predočuje minimalno invazivnu tehniku ugradnje dentalnih implantata flapless i
augmentacijske tehnike. Upućuje i na krestalni pristup podizanja dna maksilarnog sinusa sa
svrhom ugradnje dentalnih implantanta te njegove alternative. U radu se takoĎer predočuju i
minimalno invazivni postupci kod druge kirurške faze, odnosno otvaranja implantata te se
navodi koji su minimalno invazivni postupci pri neuspjehu u dentalnoj implantologiji (2).
Bego Osmanović Diplomski rad
2
2. POVIJEST DENTALNE IMPLANTOLOGIJE
Pokušaji i nastojanja ljudi da nadomjeste zube koji nedostaju sežu u same početke
civilizacije. Različite kulture koje zauzimaju važno mjesto u povijesti ostavile su tragove koji
su otkriveni i pohranjeni u arheološkim nalazima. Plemena i Srednjoj Americi čije su kulture
cvale do dolaska Europljana sredinom XV. stoljeća koristila su se postupcima ukrašavanja
zuba brušenjem, ugradnjom poludragog kamenja u obliku inleja ili ugradnjom inleja od
plemenitih kovina. Osim ukrašavanja, postoje i brojni dokazi o pokušajima transplantacije
zubi te o različitim pokušajima implantacije na mjesta ekstrakcije. Posebno zanimljiv
arheološki nalaz za povijest dentalne implantologije jest onaj Wilsona Popenoea i njegove
supruge. Naime, oni su u Hondurasu pronašli dio donje čeljusti pripadnika civilizacije Maja iz
VII. stoljeća, u kojoj su se u alveolama triju donjih sjekutića nalazile replike zuba izraĎenih
od školjaka. Poslije su rendgenska snimanja provedena u Sao Paolu u Brazilu dokazala
stvaranje nove kosti oko mjesta implantacije (3).
Do samog kraja XIX. i početka XX. stoljeća koncept implantologije pomalo je
zasjenjen, no odonda su ponovno krenula nastojanja da se aloplastični materijali uporabljuju
za implantaciju. Materijali poput kaučuka, zlata i porculana vežu se uz autore kao što su Perry
1888. i Snamensky 1891 godine. Nakon toga, metalne se slitine počinju upotrebljavati kao
nadomjestak za pojedini zub ili kao retencija za fiksni ili mobilni protetski nadomjestak.
Dizajnirani su u različitim oblicima kao što su šuplji vijak, puni vijak, clinidrična mrežica,
igla itd. (3).
Moderni koncepti implantologije kakvi se danas poznaju oblikovali su se na temelju
istraživanja švedskog anatoma P. I. Branemarka koja počinju pedesetih godina prošloga
stoljeća (3). Branemark je pri svojim pokusima na kunićima ugradio titansku napravu u fibulu
kako bi pratio cijeljenje kosti. Nakon nekoliko mjeseci, kada je te iste naprave trebalo
Bego Osmanović Diplomski rad
3
izvaditi, primijetio je kako se kost čvrsto vezala za materijal. Taj fenomen Branemark je
nazvao oseointegracijom i već je 1965. ugradio prvi dentalni implatant in vivo na ljudskome
volonteru. Tijekom sljedećih godina publicira brojne radove i 1978. svoja dostignuća
komercijalizira i plasira na tržište kao titanske dentalne implatante. Njegove su studije trajale
gotovo 30 godina i bile su poprilično skeptično gledane sve do 1981. Godine, kada je konačno
objavio sve svoje pronalaske nakon brojnih testiranja in vivo i in vitro. Nakon početnog
odbacivanja od znanstvene zajednice povjerenje u njegove protokole i pronalaske počinje
rasti. Na konferenciji u Torontu 1982. godine konstruiraju se smjernice za implantologiju.
Standardizacija procesa bila je „vjetar u leĎa“ tadašnjoj mladoj grani stomatologije i javnost
počinje prihvaćati implantologiju kao punopravni i sigurni oblik terapije. Nakon konferencije
u Torontu, u osamdesetim godinama 20. stoljeća implantologija doživljava i komercijalni
procvat i dokazi uspješnosti penju se na više od 90 %. Sljedeća dva desetljaća obilježena su
napretkom tehnologije i procesa, kao što su primjerice modifikacije površine implantata (1).
Bego Osmanović Diplomski rad
4
3. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ
MEDICINI
Minimalno invazivni zahvati postali su nova paradigma u dentalnoj medicini. Glavna
misao vodilja ovakvoga pristupa jest očuvanje tkiva, što podrazumijeva provoĎenje zahvata
na način koji je najpoštedniji i najprecizniji (4). Poboljšanjem starih tehnika i razvojem novih
tehnologija nastala je revolucije i trenutačno su pred samim terapeutom mnoge opcija koje je
moguće inkorporirati u svakodnevnu praksu kako bi facilitirao gore navedeni pristup.
Neke od opcija uključuju terapiju ozonom koja se pokazala veoma dobrom u
usporedbi s konvencionalnim modalitetima terapije, a slijedi načela minimalne invazivnosti i
konzervativnoga pristupa zajedno s redukcijom troškova i neželjenih posljedica (5).
Tvrdotkivni i mekotkivni laseri, koji se stalno poboljšavaju i šire spektar indikacija, postaju
dio svakodnevice u stomatološkoj praksi i takoĎer pokazuju znatne prednosti u usporedbi s
konvencionalnim instrumentima i tehnikama (6,7,8,9,10). Sredstva za vizualno povećanje,
poput operativnog mikroskopa, pružaju terapeutu visoku razinu preciznosti i poboljšanje
motornih sposobnosti, što rezultira boljim kliničkim rezultatima i manjom traumom za
pacijenta (11). Može se zaključiti kako će vrlo vjerojatno u budućnosti u svim granama
stomatologije minimalna invazivnost postati standard.
Bego Osmanović Diplomski rad
5
4. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ
IMPLANTOLOGIJI
4.1. PLANIRANJE UGRADNJE DENTALNIH IMPLANTATA
Planiranje implantata smatra se temeljcem uspješne terapije. Ultimativni cilj
implantološke terapije jest zadovoljiti pacijentovu želju za nadomještanjem zubi. U
pronalaženju zadovoljavajućeg kompromisa izmeĎu ciljeva terapije i anatomskih
ograničenosti svakoga pojedinog pacijenta potrebne su velika pozornost i preciznost u
planiranju. Osim detaljne anamneze i kliničkoga pregleda, od neizostavne su važnosti
radiološka dijagnostika i radiološko planiranje (1,2,12).
4.1.1. CBCT (eng. Cone-beam computerised tomography)
Dvodimenzionalne radiološke tehnike kao što su ortopantomogrami ili retroalveolarne
snimke jednostavne su, dostupne i jeftine dijagnostičke snimke za planiranje implantata. No,
one produciraju dosta grešaka i imaju mnogo nedostataka u usporedbi s trodimenzionalnim
tehnikama, kao što su superpozicija struktura, distorzija slike i različita artificijelna uvećanja.
Zbog tih razloga trodimenzionalne su tehnike postale esencijalno dijagnostičko
sredstvo koje čini „zlatni standard“ u implantologiji (13). Razvojem dentalnih CT ureĎaja s
konusnim snopom rendgenskih zraka s visokom rezolucijom i nižim dozama efektivnoga
zračenja te primjenom posebnoga pribora za snimanje i obradu snimaka, planiranje
implantološke terapije postaje egzaktnije i povećavaju se dijagnostičke vrijednosti i indikacije
(14). Premda su trenutačne tendecije prema protetski voĎenoj implantologiji, utilizacija takvih
Bego Osmanović Diplomski rad
6
radiografskih snimaka može se dovesti na još veću razinu uporabom različitih softvera za
virtualno planiranje (15).
Takvi sustavi pokazuju širok dijapazon prednosti kao što su precizno odreĎivanje
pozicije, angulacije i dimenzije implatanta te suprastrukture. Unaprijed signaliziraju moguće
komplikacije zbog pogrešnog odabira veličine ili pozicije implantata. Isto tako, pokazuju
izrazito veliku vrijednost pri kompleksnim situacijama, u kojima je anatomija ograničavajući
čimbenik i zbog vizualizacije količine dostupne kosti mogu pomoći pri odabiru donorskoga
mjesta za koštanu augumentaciju (1,13,15). Neki od dostupnih sustava jesu Procera-
Software®(Nobel Biocare, Göteborg, Švedska), Virtual Implant Planning
® (BioHorizons,
Birmingham, SAD), coDiagnostiX®
(IVS Solutions AG, Chemnitz, Njemačka), Implant 3D
Media Lab Software®
(Media Lab Srl, Follo (SP), Italija) (Slika 1).
Slika 1. (A) CT slika kreirana s trodimenzionalnim softwareom za planiranje. Prikazani su
panoramski pogled, (B) aksijalni pogled, (C i D) pogled po presjecima i (E) trodimenzionalni
pogled sa simulacijom implantata, prikazanim živcima, koštanim defektima i radiografskim
prijedloškom. Preuzeto: (1).
Bego Osmanović Diplomski rad
7
4.1.2. Kompjutorizirana stomatologija
Prebacivanje virtualnoga plana terapije u stvarnu situaciju omogućeno je razvojem
tehnologije. Postoje dva navoĎena kirurška sustava: statički i dinamički.
Statički sustav (eng. computer guided implant surgery, CGIS) podrazumijeva
upotrebu statičnih kirurških šablona kako bi se reproducirala virtualna pozicija implantata
isplanirana prije navedenim softverom. Kirurški se stentovi proizvode s pomoću CAD/CAM
tehnologije ili stereolitografije i 3D-printanja. Prednosti ove tehnologije jesu precizna
preparacija kod osteotomije, mogućnost flapless pristupa i svih beneficija koje takav pristup
pruža. To je minimalno invazivni pristup jer je maksimalno poštedan za tvrda i meka tkiva,
smanjuje vrijeme te olakšava kirurški postupak implantacije (Slika 2). Ograničenja ovog
sustava ipak postoje, a istraživanja pokazuju kako je njihova devijacija preciznosti u okvirima
pozicije jednog milimetra i pet stupnjeva unutar okvira inklinacije. Sugerira se pridržavanja
minimalne sigurne udaljenosti. Što se samog rukovanja tiče, postoje problemi u distalnim
regijama čeljusti zbog reduciranoga meĎuokluzalnog prostora. Kao jedan od najvećih
nedostataka se navodi i mogućnost termalnog oštećenja mjesta osteotomije zbog reducirane
eksterne irigacije tijekom samog zahvata. Intraoperativno se takoĎer pojavljuje problem
fiksacije i stabilizacije samog stenta jer o tome ovisi krajnji ishod preciznosti. Kao zadnji
nedostatak navodi se i nemogućnost intraoperativne modifikacije pozicije implatanta.
Dinamički sustav (eng. computer navigated implant surgery, CNIS) koristi se
kirurškim navigacijskim sustavom koji reproducira virtualnu poziciju implatanta iz CT
podataka s pomoću sustava optičkog trackera bez potrebe za intraoralnim stentovima. Takav
se sustav naziva još i optički navoĎenom implantologijom (eng. image guided surgery, IGI).
Prednosti su tog sustava mogućnost intraoperativne modifikacije pozicije implantata jer
terapeut u stvarnome vremenu vizualizira pacijentovu anatomiju te se mogu izbjeći različiti
Bego Osmanović Diplomski rad
8
neuspjesi povezani s preprekama ili defektima koji nisu bili vidljivi preoperativno na
radiološkim snimkama. Isto tako, optičko praćenje omogućuje stalnu vizualizaciju pozicije
svrdla u trima dimenzijama na zaslonu i zaobilaze se tehničke teškoće koje se pojavljuju kod
CGIS-a, kao što su termalna oštećenja i pomaci ili frakture kirurških stentova. Dinamički se
sustavi svakodnevno poboljšavaju, no ograničenja postoje u obliku tehničkih teškoća s
optičkim senzorima koji su dosta osjetljivi na refleksiju te zahtijevaju čistu vidljivost izmeĎu
njih i svrdala koja prate. Zbog toga je pozicioniranje samog terapeuta u odnosu prema
pacijentu u tijeku zahvata katkad problematično.
S financijskog aspekta, takvi sustavi su prilično skupi i podrazumijevaju dosta dugu
krivulju učenja u svrhu što uspješnije manipulacije. Navedena dva sustava po svojoj su
prirodi minimalno invazivna i daljnjim razvojem kompjutorizirane stomatologije sigurno će
naći svoje mjesto u praksi ako se premoste današnja ograničenja (12,13,14,16).
Bego Osmanović Diplomski rad
9
Slika 2. (A) Bezubi maksilarni greben. (B) Planiranje terapije s pomoću softvera. (C)
Simulacija izgleda kirurškog stenta. (D) Finalni plan izraĎen s pomoću CT snimki prenosi se
u CAD/CAM sustav, koji proizvodi kirurški stent s fiksacijama na meko tkivo. (E) Kirurški se
stent pozicionira na greben i imobilizira fiksacijskim vijcima. Preuzeto: (1).
Bego Osmanović Diplomski rad
10
4.2. UGRADNJA DENTALNIH IMPLANTATA
4.2.1. Flapless tehnika
Flapless tehnika ubraja se u domenu minimalno invazivnih postupaka na kojima se
sve više inzistira u svim granama stomatologije. U implantologiji ta tehnika omogućuje
intervenciju s minimalnom traumom na meka i tvrda tkiva, znatno smanjujući vrijeme trajanja
kirurškog postupka i postoperativnog cijeljenja. TakoĎer se pokazalo da je tehnika mnogo
ugodnija za pacijenta u usporedbi s konvencionalnim odizanjem režnja u smislu manje
postoperativne simptomatologije (17). Tehnika je posebice indicirana u pacijenata u kojih
postoji adekvatna količina keratiniziranoga tkiva iznad alveolarnoga grebena povoljnog oblika
jer je u takvim slučajevima moguće iskoristiti sve benefite ovakvoga pristupa (2).
Tehnika ima i svojih nedostataka koji se ponajprije očituju u nepreglednosti. Naime,
zbog minimalnog operativnog polja za ovu tehniku kolokvijalno se može reći da je „slijepa“
zbog toga što je pregled veoma ograničen, a to može rezultirati neželjenim ishodima, kao što
su fenestracije kortikalne kosti ili loše pozicioniranje samih implatata. Nadalje, pri kirurškom
postupku može nastati oštećenje obližnjih anatomskih struktura. Nemogućnost evaluacije i
liječenja koštanih defekata i nemogućnost manipuliranja režnjem u estetske svrhe, takoĎer su
zamjerke koje se pripisuju ovoj tehnici (2,17) (Slika 3).
Bego Osmanović Diplomski rad
11
Slika 3. (A) Stanje prije operacije. (B) Ekscizija tkiva do zadanog dijametra budućeg
implatanta s pomoću tkivnog pančera. (C) Uklanjanje tkiva. (D) Postavljanje implatanta.
Preuzeto: (9).
Bego Osmanović Diplomski rad
12
4.2.2. Minimalno invazivne augmentacijske tehnike
Uspješna terapija implantatima ovisi o odgovarajućem volumenu kosti na mjestu
postave implatata jer je dugoročna prognoza implantata pod nepovoljnim utjecajem zbog
nedovoljnog volumena kosti. Resorpcija kosti može se reducirati primjenom atraumatske
ekstrakcije. Atraumatska tehnika podrazumijeva upotrebu posebnih periotoma s
odgovarajućim nastavcima ili poseban set piezotoma kako bi se minimizirala trauma na
okolnoj kosti te kako bi se olakšao sam postupak implantacije i/ili augumentacije (Slika 4).
Osim samog akta ekstrakcije, važna je i postekstrakcijska procjena alveole da bi se postavila
točna indikacija za daljnje terapijske postupke, pri čemu su se neka pomagala poput
endoskopa pokazala veoma beneficijalnim. Deficijentna postojeća kost, posebice vestibularni
aspekt, često kompromitira uspjeh implantološke terapije jer stvara dodatne komplikacije
(1,2,18,19,20,21).
Slika 4. Piezotom s posebnim setom nastavaka za atraumatsku ekstrakciju. Preuzeto: (1).
Bego Osmanović Diplomski rad
13
Kako bi se povećala kvantiteta i kvaliteta kosti, u dentalnoj se implantologiji
primjenjuju različiti materijali i postupci za augmentaciju (2,18,19,20,21). Sama fiziološka
obilježja koštanih transplatanata i materijala za nadomještanje kosti opisuju se s njihovim
mogućnostima oseoindukcije, oseokondukcije i osteogeneze. Oseoindukcija podrazumijeva
novo stvaranje kosti diferencijacijom lokalnih stanica vezivnoga tkiva u stanice koje će
stvoriti kost, i to pod utjecajem jednog ili više induktivnih sredstava. Oseokondukcija nastaje
kad nadomjesni materijal za augumentaciju služi kao nosač za urastanje prekursorskih
osteoblasta u defekt. Konačno, osteogeneza nastaje kad se živi osteblasti presaĎuju u defekte
zajedno s materijalom za augmentaciju, gdje mogu uspostaviti središta stvaranja kosti.
Autogena kost sa svojim odlikama osteoinduktivnosti, osteokonduktivnosti i osteogeneze
često se smatra „zlatnim standardom“ u postupcima augmentacije. Dostupni su različiti
materijali koji se rabe kao koštani supstituti s različitim biološkim i mehaničkim svojstvima.
Mogu se kategorizirati u tri velike skupine: alogeni materijali – koštani supstituti od druge
jedinke iste vrste, ksenogeni – od jedinki druge vrste i aloplastični – sintetski proizvedeni. Po
kemijskom sastavu variraju od bioloških apatita, monofaznih kalcijevih fosfata (trikalcijevi
fosfati, hidroksiapatiti) i silikata do različitih keramika. Važno je napomenuti kako do danas
nije komercijalno dostupan materijal koji je ekvivalentan autogenoj kosti po svojim
oseoinduktivnim svojstvima (18,22). Tehnika voĎene koštane regeneracije (GBR) neposredno
nakon ekstrakcije izrazito je pogodna da bi se sačuvala postojeća alveolarna kost i
nadomjestila nedostajuća, u svrhu postizanja dostatnog volumena za kasniju implantaciju.
Predvidljivost i uspjeh koji se danas mogu postići GBR-om omogućuju kliničaru sličnu stopu
uspješnosti na mjestima gdje postoje koštani defekti u usporedbi s mjestima gdje defekata
nema. Materijali koji se mogu upotrebljavati jesu alogeni tipa demineralizirane smrznute kosti
i ksenogeni tipa deproteinizirane goveĎe kost (u Hrvatskoj nije registrirana i nije dopuštena
njezina uporaba) (18,23,24). Posebna skupina materijala koja se takoĎer rabi kod GBR-a jesu
Bego Osmanović Diplomski rad
14
faktori rasta. Faktori su rasta biološki medijatori koji imaju važnu ulogu u cijeljenju tkiva i
formiranju kosti. Jedan od najboljih izvora faktora rasta u tijelu jesu krvni trombociti. U
svojim alfa-granulama trombociti sadržavaju faktore kao što su transformirajući faktor rasta
beta, faktor rasta podrijetla iz trombocita, faktor rasta sličan inzulinu i faktor rasta fibroblasta
(25,26). Marx i suradnici prvi su 1998. (27) prvi uveli tehniku koncentracije trombocita kako
bi se proizvela autologna plazma bogata trombocitima. Pokazalo se da ovaj koncept ima
veliki potencijal u smislu dopune i poboljšanja standardnih tehnika voĎene koštane
regeneracije i tehnika augmentacije te su se protokoli dobivanja takvih bioloških materijala
pojednostavnili i poboljšali te su komercijalno su dostupni za svakodnevnu upotrebu. Tehnike
koje se danas najviše primjenjuju i koje su minimalno invazivne jesu trombocitima obogaćen
fibrin i plazma obogaćena faktorima rasta. Protokol dobivanja trombocitima obogaćena
fibrina prilično je jednostavan. Prikupi se uzorak pacijentove krvi i stavlja se u epruvete bez
antikoagulansa, epruvete se odmah nakon toga centrifugiraju desetak minuta na otprilike 3000
okretaja u minuti. Odsutnost antikoagulansa implicira započinjanje kaskade koagulacije i
nakon nekoga vremena formirani se fibrinski ugrušak prikupi iz sredine epruvete izmeĎu
eritrocita na dnu i acelularne plazme na vrhu. Rezistentne autologne fibrinske membrane lako
se dobiju istiskujući serum iz ugruška. Protokol dobivanja plazme bogate faktorima rasta
takoĎer počinje uzimanjem uzorka pacijentove krvi, no ovoga se puta u epruvetu dodaju
antikoagulansi kako bi se spriječila aktivacija i degranulacija trombocita, a slijedi jednofazno
ili dvofazno centrifugiranje. Nakon centrifugiranja plazma se separira u 3 frakcije pažljivim
pipetiranjem (3). Frakcija koja se nalazi na dnu epruvete jest plazma bogata faktorima rasta i
neposredno prije njezine aplikacije potrebno ju je aktivirati kalcijevim kloridom ili goveĎim
trombinom (21,25,26,28,29,30). Membrane su najčešće kolagene ili od ekspandiranog
politetrafluoroetilena (e-PFTE). Materijali se postavljaju u svježe ekstrakcijske alveole te se
prekrivaju neresorptivnim membranama, nakon čega se režanj produljuje dabi se moglo
Bego Osmanović Diplomski rad
15
šivanjem postići primarno cijeljenje ili barem parcijalno primarno cijeljenje jer se tako
optimizira ishod liječenja (18,23,24).
4.2.3. Minimalno invazivni postupci odizanja dna maksilarnog sinusa
Ugradnja implatanta u stražnjem dijelu gornje čeljusti još je uvijek izazov. Smanjen
koštani volumen zbog resporpcije kosti te pneumatizacija sinusne šupljine otežavaju ugradnju
implatanta koji nose nadomjestak zuba. Kao jedna od mogućnosti za rješavanje ovoga
problema jest podizanje dna maksilarnog sinusa. Danas se primjenjuju dva glavna pristupa
podizanja maksilarnog sinusa sa svrhom ugradnje dentalnih implantata: dvofazna tehnika s
pomoću lateralnoga pristupa i jednofazna tehnika s pomoću lateralnog ili krestalnog pristupa
(18).
Krestalni je pristup opisao Summers 1994. i on se smatra manje invazivnim u
usporedbi lateralni (31). U kirurškome smislu svaka tehnika koja podrazumijeva krestalni
pristup sastoji se od perforacije dna sinusne šupljine s pomoću osteotoma ili svrdla. Posljednji
se koštani segment mobilizira apikalnim pomicanjem Schneiderove membrane te se na taj
način dobiva potrebna visina za augmentaciju. Indikacije za transalveolarnu osteotomijsku
tehniku (krestalni pristup) uključuju ravno dno maksilarnog sinusa s preostalom visinom kosti
od najmanje 5 mm i prikladnom širinom grebena za postavljanje implantata (Slika 5). Kako je
originalna tehnika bila ograničena mogućnošću elevacije od samo tri do četiri milimetra i
praćena rizikom od perforacije zbog upotrebe krutih i oštrih instrumenata, mnogi su autori
objavili različite modifikacije originalne tehnike (32,33,34).
Bego Osmanović Diplomski rad
16
Slika 5. Sekvencija koraka kod krestalnog pristupa prema Summersu; mjesto implantacije se
preparira počevši od svrdla malih promjera do svrdla većih promjera, dno sinusa se frakturira,
odiže se sinusna membrana, postavlja se augmentacijski materijal u dobiveni prostor i slijedi
implantacija. Preuzeto: (34).
Benner je predložio podizanje membrane hidrauličnim krestalnim pristupom, s
pomoću lateks balona koji se puni fiziološkom otopinom (35). Postupak je sljedeći: bezubom
se grebenu pristupa tako da se odigne režanj skalpelom ili ekscidira gingiva tkivnim
pančerom, nakon čega se postavlja vodič s izmjenjivim stoperom na kost te se umeće posebno
trepanacijsko svrdlo kojim se uklanja kost do dubine jednog milimetra od dna sinusa.
Posljednji se milimetar kosti mobilizira osteotomom i čekićem vodeći brigu o tome da
osteotom veličinom odgovara perforaciji od posljednje preparacije. Mobilnost osloboĎenoga
koštanog fragmenta provjerava se tupim instrumentom, nakon čega slijedi uvoĎenje
balonskog katetera koji se napuhuje najmanje pet puta. Otpor pritiska na špricu svaki je put
sve manji zbog sve veće mobiliziranosti Schneiderove membrane te volumen uštrcane
tekućine odgovara volumenu dobivenom u prostoru sinusa za 20 %. Nastali se prostor puni
augmentacijskim materijalom (32) (Slika 6 i 7).
Bego Osmanović Diplomski rad
17
Slika 6. Shematski prikaz odizanja sinusne membrane hidrauličnim krestalnim pristupom
prema Biekeru. Preuzeto: (35).
Bego Osmanović Diplomski rad
18
Slika 7. (A) Odizanje režnja. (B) Kontrolirana fraktura dna maksilarnog sinusa s pomoću
osteotoma. (C) Insercija balona za odizanje dna sinusne membrane. (D) Postavljanje
materijala za nadomještanje kosti. Preuzeto: (39).
Alternativno kao opcija postoji intralift tehnika koja se izvodi s pomoću posebno
dizajniranih piezotoma koji su komercijalno dostupni kao set. Kompletan set sastoji se od
različitih nastavaka za struganje kosti koji se uporabljuju sekvencionalno kako bi se
dosegnula subantralna kost i sinusna membrana bez perforacije. Set takoĎer sadržava posebni
nastavak koji se rabi kako bi se isporučio kontrolirani mlaz fiziološke otopine za podizanje
Bego Osmanović Diplomski rad
19
sinusne membrane (Slika 7). Ideja ovakvog dizajna jest minimalna invazivnost i siguran
sinusni lift krestalnim pristupom. Prednosti se takoĎer očituju u selektivnosti rezanja (reže se
samo kost bez ikakve ozljede mekih tkiva, uključujući sinusnu membranu), u minimalnom
krvarenju tijekom operacije, brzom cijeljenju i minimalnom riziku od neuspjeha (1) (Slika 8).
Slika 8. Set nastavaka za intralift tehniku. Preuzeto: (1).
Osim originalne tehnike i dvije navedene modifikacije, postoje još mnoge druge
tehnike i komercijalni setovi u svrhu pojednostavnjivanja i poboljšanja samog postupka. Ipak,
još uvijek nije jasno postoji li prednost i superiornost pojedine modifikacije u odnosu prema
drugima. Čini se kako odabir tehnike ponajprije ovisi o preferenciji i iskustvu samog
operatera (36,37,38).
Bego Osmanović Diplomski rad
20
4.3. DRUGA KIRURŠKA FAZA – OTVARANJE IMPLANTATA
Pri drugoj kirurškoj fazi, implatant mora biti otkriven kako bi se mogla postaviti
suprastruktura za cijeljenje. Ideja te faze jest pridruživanje suprastrukture za cijeljenje na
implantant, očuvanje keratiniziranoga tkiva i modifikacija forme ili debljine tkiva. Period
cijeljenja mekoga tkiva prije postavljanja konačne protetske restauracije obično traje izmeĎu
dva i četiri tjedna. Najjednostavnija metoda kirurškog otkrivanja jest ona primjenom tkivnog
pančera. Ta tehnika podrazumijeva uporabu mekotkivnog pančera koji je promjera jednakog
promjeru implatanta ili neznatno širega promjera. Pozicija implantanta odredi se palpacijom,
sondiranjem tupom sondom ili rendgenskom snimkom i pančer se pozicionira točno iznad te
se zatim rotacijskom kretnjom prodire kroz debljinu mekoga tkiva uz oprez da se ne ošteti
podležeća kost u razini implatanta (2).
Prednosti su te tehnike minimalna invazivnost, izbjegavanje prikazivanja periosta i
minimalno vrijeme cijeljenja tkiva na mjestu gdje se postavlja suprastruktura. Nedostatci
tehnike jesu žrtvovanje dijela keratiniziranoga tkiva, nemogućnost točne vizualizacije kosti
oko implatanta i nemogućnost izravne vizualizacije sučelja izmeĎu implantata i suprastrukture
(2).
Alternativno gore navedenoj tehnici jest otkrivanje implantata skalpelom,
elektrokirurški ili laserom (2,10,39,40). Uporaba lasera tijekom druge kirurške faze pruža
prednosti kao što su jednostavnost manipulacije, odlična hemostaza i preglednost. Isto tako,
smanjuje se bakterijska kontaminacija na mjestu incizije i pruža se veća ugodnost za pacijenta
zbog smanjena postoperativnog otjecanja i boli. Nadalje, otisci u svrhu izrade nadomjestaka
nošenih implatantima mogu se odmah uzeti nakon druge kirurške faze izvedene laserima zbog
toga što je u takvim slučajevima kirurško polje suho i čisto (10,39,40). Unatoč svim
Bego Osmanović Diplomski rad
21
prednostima uporabe lasera u implantologiji i stomatologiji općenito su pravilni odabir vrste
lasera i njihova načina rada conditio sine qua non.
Konkretno, kod druge kirurške faze u implantologiji, posebna se pozornost mora
obratiti na nekontrolirano povećanje temperature kosti oko implatata jer ima negativne
posljedice i može dovesti u pitanje samu oseointegraciju. Pokazalo se kako povećanje
temperature na više od 47 °C tijekom jedne minute može uzrokovati ireverzibilno oštećenje
kosti (41,42). Interakcije površine implantata s primjenom lasera takoĎer treba uzeti u
razmatranje jer može nastati oštećenje i kao posljedica negativan ishod terapije (40). Diodni
laseri, CO2 laseri i posebice Er (Erbij) porodica lasera pod odreĎenim postavkama mogu se sa
sigurnošću primjenjivati kod druge kirurške faze u implantologiji (10). Neki su klinički
slučajevi pokazali da bi laseri poput Erbij, Krom: Itrij, Skandij, Galij, Granati (Er,Cr:YSGG)
u rukama operatera s dovoljnim kirurškim iskustvom mogli potpuno zamijeniti hladnu
skalpelsku tehniku u situacijama kada je potrebno konturirati tkiva oko implantata ili
primijeniti mukogingivalne tehnike, te u frontalnom sektoru gdje su estetski zahtjevi visoki i
gdje bi pacijenti mogli profitirati od beneficija koje pružaju (39) (Slika 9).
Bego Osmanović Diplomski rad
22
Slika 9. (A) i (B) Dizajniranje i odizanje trapezoidnog režnja, otkrivanje implantanta. (C)
Postavljanje suprastrukture za cijeljenje; režanj se naslanja na suprastrukturu kako bi se
omogućilo cijeljenje per secundam intentionem. (D) Jedan tjedan nakon operacije. (E) i (F)
Izgled novoformirane papile nakon uklanjanja suprastrukture za cijeljenjje: vestibularni i
okluzalni pogled (G) i (H) konačni izgled restauracije. Preuzeto: (39).
4.4. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI PRI NEUSPJEHU U
DENTALNOJ IMPLANTOLOGIJI
Zbog rastućega broja postavljenih implantata na godišnjoj bazi (5 505 720 u 2006.
godini u SAD-u) povećava se i broj komplikacija, kao što su patološke reakcije mekih tkiva
oko implantata i periimplantantni koštani defekti s kontinuiranim gubitkom podupiruće kosti.
Bakterijska kontaminacija površina implantata čest je razlog nastanka komplikacija. Nakon
pojave komplikacija pred terapeutom postoje dvije mogućnosti: liječenje periimplantitisa ili
eksplantacija. U oba su se slučaja laseri pokazali kao opcija koja facilitira načela minimalne
Bego Osmanović Diplomski rad
23
invazivnosti u kontrastu s drugim konvencionalnim metodama, no za liječenje
periimplantitisa laserima nedostaje još studija koje bi mogle to sa sigurnošću tvrditi te bi se
trebali ukloniti neki nedostatci koje laseri trenutačno pokazuju poput nekontroliranog
povećanja temperature i visoke cijene aparature. Najčešće upotrebljavani laseri u liječenju
periimplantitisa jesu CO2, diodni i erbijska porodica lasera i u budućnosti će, zasigurno, laseri
preuzeti svoje važno mjesto u terapiji zbog svojih izrazitih hemostatskih sposobnosti,
selektivne ablacije subgingivnog kamenca i baktericidnog učinka, no zasada konzervativni
pristupi takvoj problematici ostaju i dalje aktualni, dok se neke druge metode još ne razmotre
i uĎu u širu kliničku uporabu (8,39,43). Kao vrlo perspektivna metoda uklanjanja
dekontaminacije s implantanata pokazala se antimikrobna fotodinamska terapija. Ta terapija
podrazumijeva asocijaciju svjetlosti s prikladnim fotosenzitivnim agensom u prisutnosti
kisika. Funkcionira po principu da se fotosenzitivna tvar (npr. toluidin) veže za ciljanu stanicu
i nakon što se osvijetli izvorom svjetlosti specifične valne duljine (npr. diodni laser) u
prisutnosti kisika podliježe promjeni iz niskoga energijskog stanja u ekscitirano stanje, što u
konačnici rezultira stvaranjem radikala kisika i drugih reaktivnih tvari koji su toksični za
ciljanu stanicu. Prednosti fotodinamske terapije jesu mogućnost dekontaminacije površina
implantanata bez oštećenja mikrostrukture i superiornija dekontaminacija u usporedbi s
uporabom lasera bez fotosenzitivne tvari. Ipak, zbog nedostatka kontroliranih kliničkih studija
fotodinamska terapija smatra se dopunom mehaničkoj i kirurškoj terapiji periimplantitisa.
Neke od zamjerki toj terapiji jesu nedovoljna selektivnost fotosenzitivnih tvari koje se
uporabljuju (moguće oštećenje stanica domaćina), i upitna efektivnost kod teških oblika
periimplantitisa. Buduće studije morat će definirati parametre iradijacije lasera i
problematiku fotosenzitivnih tvari (vrstu, koncentracije, oblik i vrijeme aplikacije) kako bi se
ova metoda usavršila (43,44,45,46).
Bego Osmanović Diplomski rad
24
Eksplantacija je postupak uklanjanja neuspjelog implatata te čini završnu točku
dugoročno neuspjelog liječenja. Kako bi se postupak eksplantacije smatrao uspješnim, važno
je da se provede tako da se čini minimalna trauma pacijentu i smanji mogućnost
postoperativnih komplikacija kao što su ekscesivno uklanjanje tvrdih i mekih tkiva te ostavi
mogućnost buduće implantološke terapije. Primjena lasera za postupke eksplantacije čini se
prikladnom. Histološke su studije pokazale kako je Er,Cr:YSGG laser prikladan zato što prati
načela minimalne invazivnosti. U usporedbi sa Nd:YAG,Er:YAG i CO2 laserima,
Er,Cr:YSGG pokazuje veću poštednost za okolna tkiva prilikom primjene. Nadalje, ova vrsta
lasera ima visoku kvalitetu dekontaminacije okolnoga tkiva, odlična hemostatska svojstva i,
posljedično, bolju preglednost kirurškog polja. Postoperativno je cijeljenje zadovoljavajuće, a
postoperativni bol i trauma za pacijenta su minimalni. Iako ne postoje apsolutne
kontraindikacije za upotrebu ove vrste lasera, posebnu pozornost treba usmjeriti u pacijenata
koji su imunokompromitirani, koji imaju predispoziciju za slabije cijeljenje rana i oni koji su
prethodno podvrgnuti radioterapiji maksilofacijalnog područja. TakoĎer, uporaba se lasera u
pacijenata u kojih postoji rizik od osteonekroze čeljusti inducirane lijekovima ne preporuča
(8) (Slika 10).
Bego Osmanović Diplomski rad
25
Slika 10. (A) Primjena lasera na mjestu neuspjelog implatanta. (B) Kirurško polje neposredno
nakon iradijacije laserom i nakon eksplantacije. Preuzeto: (8).
Bego Osmanović Diplomski rad
26
5. ZAKLJUČAK
Implantologija kao veoma dinamično i inovativno područje dentalne medicine
svakodnevno usvaja nova otkrića i znanja iz drugih biomedicinskih i bioloških područja.
Može se reći da će implatantološka terapija u budućnosti biti raširenija i da će sve više
pacijenata zahtijevati takav oblik terapije. Zbog iznimno velikih zahtjeva sve će se više
inzistirati na povećanju produktivnosti i smanjivanju vremena provedenog u ordinaciji. Zbog
tih razloga minimalno invazivni pristup u svim fazama implantološke terapije čini se kao
logičan korak dalje prema postizanju tih ciljeva. U kontekstu današnjega vremena, tehnologije
koje nam stoje na raspolaganju su zadovoljavajuće, no svakako postoji prostor za njihovo
daljnje usavršavanje i pojednostavnjenje. Daljnje razumijevanje bioloških procesa,
usavršavanje materijala koji se upotrebljavaju i poboljšanje kirurških tehnika učinit će
terapijske ishode uspješnijima i predvidljivijima. Na samome terapeutu ostaje mogućnost
odabira najboljega mogućeg rješenja za svakog pacijenta na individualan način.
Bego Osmanović Diplomski rad
27
6. SAŽETAK
Implantologija, kao grana dentalne medicine, preuzima sve veću važnost pri pružanju
mogućnosti za rješavanje bezubosti u pacijenta. Minimalno invazinvni pristup u dentalnoj
medicini postaje standard te se manifestira na sve njezine grane. Razvojem znanosti i
tehnologije takav je pristup našao svoje mjesto u dentalnoj implantologiji. Svaka se faza
implantološke terapije uvoĎenjem novih tehnologija i pristupa približava paradigmi
minimalne invazivnosti. Pri planiranju terapije kompjutorski softveri koji rade u harmoniji s
digitalnim radiološkim tehnikama olakšavaju predviĎanje ishoda i odabira najboljih mogućih
terapijskih rješenja. Kompjutorizirana dentalna medicina i kompjutorski navoĎeni kiruruški
sustavi uvelike olakšavaju provoĎenje terapije i očekuje se njihova veća zastupljenost zbog
beneficija koje pokazuju. Minimalno invazivni postupci augmentacije i minimalno invazivne
kirurške tehnike postaju dopuna, a u nekim slučajevima i punopravna zamjena za
konzervativne pristupe. Primjena lasera facilitira načela minimalne invazivnosti i uklapa se u
neke faze implantološke terapije, kao što je druga kirurška faza ili pri liječenju neuspjeha u
dentalnoj implantologiji.
.
Bego Osmanović Diplomski rad
28
7. SUMMARY
Implantology, as distinct branch of dental medicine, is gaining increasing importance
in providing solutions to patients with anodontia. Minimally invasive approach is becoming
standardized within all branches of dental medicine. Scientific and technological
advancements have enabled it to find its place within dental implantology. Incorporating
scientific and technological advancements within different phases of dental implantology
treatment approaches the minimally invasive paradigm. Furthermore, when planning the steps
of the therapy, computer software, which works harmoniously with digital radiologic
techniques, allows for the prediction of the outcome and choosing the best possible approach
to achieve the desired result. Computerized dental medicine and computerized surgical
systems greatly facilitate therapy performance and it is expected that their use will grow due
to proven benefits. Minimally invasive bone augmentative procedures and minimally invasive
surgical techniques are becoming supplementary, in some cases full substitutes, to
conservative techniques. The use of laser in dentistry facilitates the principle of minimally
invasive dentistry and fits with certain phases of implantology – such as the second surgical
phase or in cases of dental implantology failure.
Bego Osmanović Diplomski rad
29
8. LITERATURA
1. Ajay VS. Clinical Implantology. 1st ed. Gurgaon: Elsevier India; 2013.
2. Hupp JR, Ellis E, Tucker MR. Contemporary Oral and Maxillofacial surgery. 6th
ed. St. Louis: Mosby; 2014.
3. Knežević G. Osnove dentalne implantologije. Zagreb: Školska knjiga; 2002.
4. Jingarwar MM, Bajwa NK, Pathak A.Minimal intervention dentistry - a new
frontier in clinical dentistry. J Clin Diagn Res. 2014;8(7):ZE04-8
5. Saini R. Ozone therapy in dentistry: A strategic review. J Nat Sci Biol
Med. 2011;2(2):151-3.
6. Barot VJ, Vishnoi SL, Chandran S, Bakutra GV. Laser: The torch of freedom for
ankyloglossia. Indian J Plast Surg. 2014;47(3):418-22.
7. Shankar BS, T R, S NM, Reddy PS, Saritha G, Reddy JM. Chronic inflammatory
gingival overgrowths: laser gingivectomy & gingivoplasty. J Int Oral Health.
2013;5(1):83-7.
8. Smith LP, Rose T. Laser explantation of a failing endosseous dental implant. Aust
Dent J. 2010;55(2):219-22.
9. Liu Y, Gao J, Gao Y, Xu S, Zhan X, Wu B. In vitro study of dentin
hypersensitivity treated by 980-nm diode laser. J Lasers Med Sci. 2013;4(3):111-9
10. Coluzzi DJ, Convissar RA. Atlas of laser applications in dentistry. Chicago:
Quintessence; 2007.
11. Kapadia JA, Bhedasgoankar SY, Bhandari SD. Periodontal microsurgery: A case
report. J Indian Soc Periodontol. 2013;17(6):790-2.
Bego Osmanović Diplomski rad
30
12. Fuster-Torres MA, Albalat-Estela S, Alcañiz-Raya M, Peñarrocha-Diago M. CAD
/ CAM dental systems in implant dentistry: update. Med Oral Patol Oral Cir
Bucal. 2009;14(3):E141-5.
13. Gulati M, Anand V, Salaria SK, Jain N, Gupta S. Computerized implant-dentistry:
Advances toward automation.J Indian Soc Periodontol. 2015;19(1):5-10.
14. Janković S, Miletić D. Dentalna radiografija i radiologija. Split: Medicinski
fakultet Split; 2009.
15. Rubio Serrano M, Albalat Estela S, Peñarrocha Diago M, Peñarrocha Diago M.
Software applied to oral implantology: update. Med Oral Patol Oral Cir
Bucal. 2008;13(10):E661-5.
16. Nickenig HJ, Eitner S, Rothamel D, Wichmann M, Zöller JE. Possibilities and
limitations of implant placement by virtual planning data and surgical guide
templates. Int J Comput Dent. 2012;15(1):9-21.
17. Romero-Ruiz MM., Mosquera-Perez R, Gutierrez-Perez JL, Torres-Lagares D
Flapless implant surgery: A review of the literature and 3 case reports. J Clin Exp
Dent. 2015;7(1):e146-52.
18. Lang NP, Lindhe J , Karring T. Klinička parodontologija i dentalna implantologija;
Zagreb. Nakladni zavod Globus d.o.o.; 2010.
19. Tavarez RR, Dos Reis WL, Rocha AT, Firoozmand LM, Bandéca MC, Tonetto
MR, Malheiros AS. Atraumatic extraction and immediate implant installation: The
importance of maintaining the contour gingival tissues.J Int Oral Health.
2013;5(6):113-8.
20. Beltrán V, Fuentes R, Engelke W. Endoscopic visualization of anatomic structures
as a support tool in oral surgery and implantologyJ Oral Maxillofac Surg.
2012;70(1):e1-6.
Bego Osmanović Diplomski rad
31
21. Nazirkar G, Singh S, Dole V, Nikam A. Effortless effort in bone regeneration: A
review. J Int Oral Health 2014;6(3):120-4.
22. Al-Nawas B, Schiegnitz E. Augmentation procedures using bone substitute
materials or autogenous bone – a systematic review and meta-analysis. Eur J Oral
Implantol 2014;7(Suppl2):S219-S234.
23. Barone A, Todisco M, Ludovichetti M, Gualini F, Aggstaller H, Torrés-Lagares D,
Rohrer MD, Prasad HS, Kenealy JN. A prospective, randomized, controlled,
multicenter evaluation of extraction socket preservation comparing two bovine
xenografts: clinical and histologic outcomes. Int J Periodontics Restorative Dent.
2013;33(6):795-802.
24. Darby I, Chen ST, Buser D. Ridge preservation techniques for implant therapy. Int
J Oral Maxillofac Implants. 2009;24 Suppl:260-71.
25. Birang R, Torabi A, Shahabooei M, Rismanchian M. Effect of plasma-rich in
platelet-derived growth factors on peri-implant bone healing: An experimental
study in canines. Dent Res J (Isfahan). 2012;9(1):93-9.
26. Mogharehabed A, Birang R, Torabinia N, Nasiri S, Behfarnia P. Socket
preservation using demineralized freezed dried bone allograft with and without
plasma rich in growth factor: A canine study. Dent Res J (Isfahan).
2014;11(4):460-8.
27. Marx RE, Carlson ER, Eichstaedt RM, Schimmele SR, Strauss JE, Georgeff KR.
Platelet-rich plasma: Growth factor enhancement for bone grafts. Oral Surg Oral
Med Oral Pathol Oral Radiol Endod. 1998;85(5):638-46
28. Dohan DM, Choukroun J, Diss A, Dohan SL, Dohan AJ, Mouhyi J, Gogly B.
Platelet-rich fibrin (PRF): a second-generation platelet concentrate. Part I:
Bego Osmanović Diplomski rad
32
technological concepts and evolution. Oral Surg Oral Med Oral Pathol Oral Radiol
Endod. 2006;101(3):e37-44.
29. Fuerst G, Gruber R, Tangl S, Sanroman F, Watzek G. Enhanced bone-to-implant
contact by platelet-released growth factors in mandibular cortical bone: a
histomorphometric study in minipigs. Int J Oral Maxillofac Implants.
2003;18(5):685-90.
30. Angelo T, Marcel W, Andreas K, Izabela S. Biomechanical stability of dental
implants in augmented maxillary sites: Results of a randomized clinical study with
four different biomaterials and PRF and a biological view on guided bone
regeneration. Biomed Res Int. 2015;2015(1):850340.
31. Esposito M, Cannizzaro G, Barausse C, Cosci F, Soardi E, Felice P. Cosci versus
Summers technique for crestal sinus lift: 3-year results from a randomised
controlled trial. Eur J Oral Implantol. 2014;7(2):129-37.
32. Katalinić I, Duski R, Katanec D, Gabrić D. Podizanje dna maksilarnog sinusa:
Podizanje dna maksilarnog sinusa ; Baloon-Lift-Control i piezokirurgija. Sonda.
2011;21(1):32-5.
33. Trombelli L, Minenna P, Franceschetti G, Minenna L, Farina R. Transcrestal sinus
floor elevation with a minimally invasive technique. J Periodontol.
2010;81(1):158-66.
34. Balaji SM. Direct v/s Indirect sinus lift in maxillary dental implants. Ann
Maxillofac Surg. 2013;3(2):148-53.
35. Bieker W. Baloon-assisted sinus floor elevation – an alternative to open sinus
elevation. EDI Journal. 2006;1(1):26-30.
Bego Osmanović Diplomski rad
33
36. Esposito M, Felice P, Worthington HV. Interventions for replacing missing teeth:
augmentation procedures of the maxillary sinus. Cochrane Database Syst Rev.
2014;5(5):CD008397.
37. Soltan M, Smiler DG. Antral membrane balloon elevation. J Oral Implantol.
2005;31(2):85-90.
38. Kfir E, Kfir V, Mijiritsky E, Rafaeloff R, Kaluski E. Minimally invasive antral
membrane balloon elevation followed by maxillary bone augmentation and
implant fixation. J Oral Implantol. 2006;32(1):26-33.
39. Arnabat-Domínguez J, Bragado-Novel M, España-Tost AJ, Berini-Aytés L, Gay-
Escoda C. Advantages and esthetic results of erbium, chromium:yttrium-
scandium-gallium-garnet laser application in second-stage implant surgery in
patients with insufficient gingival attachment: a report of three cases. Lasers Med
Sci. 2010;25(3):459-64.
40. Romanos GE, Gutknecht N, Dieter S, Schwarz F, Crespi R, Sculean A. Laser
wavelengths and oral implantology. Lasers Med Sci. 2009;24(6):961-70.
41. Eriksson AR, Albrektsson T. Temperature threshold levels for heat-induced bone
tissue injury: a vital-microscopic study in the rabbit. J Prosthet Dent.
1983;50(1):101-7.
42. Eriksson RA, Albrektsson T. The effect of heat on bone regeneration: an
experimental study in the rabbit using the bone growth chamber. J Oral Maxillofac
Surg. 1984;42(11):705-11.
43. Marotti J, Tortamano P, Cai S, Ribeiro MS, Franco JE, de Campos TT.
Decontamination of dental implant surfaces by means of photodynamic
therapy. Lasers Med Sci. 2013;28(1):303-9.
Bego Osmanović Diplomski rad
34
44. Smeets R, Henningsen A, Jung O, Heiland M, Hammächer C, Stein JM.
Definition, etiology, prevention and treatment of peri-implantitis--a review. Head
Face Med. 2014;10(5):34-5.
45. Deppe H, Mücke T, Wagenpfeil S, Kesting M, Sculean A. Nonsurgical
antimicrobial photodynamic therapy in moderate vs severe peri-implant defects: a
clinical pilot study. Quintessence Int. 2013;44(8):609-18.
46. Mellado-Valero A, Buitrago-Vera P, Solá-Ruiz MF, Ferrer-García JC.
Decontamination of dental implant surface in peri-implantitis treatment: a
literature review. Med Oral Patol Oral Cir Bucal. 2013;18(6):e869-76.
Bego Osmanović Diplomski rad
35
9. ŽIVOTOPIS
Bego Osmanović roĎen je u srpnju 1990. u Bosanskoj Gradišci, država Bosna i
Hercegovina. Nakon osnovne škole upisuje Poljoprivrednu srednju školu „Sanus Futurum“ u
Sanskom Mostu, smjer veterinarski tehničar. Maturirao je 2008. godine. Iste godine upisuje
Stomatološki fakultet u Zagrebu. Apsolvirao je 2015. godine. Tijekom studiranja volontirao je
kao demonstrator na pretkliničkim vježbama iz restorativne dentalne medicine i fiksne
protetike. U ljeto 2013. godine mjesec dana volontirao je u državnoj bolnici AKH u Beču, na
odjelu maksilofacijalne kirurgije. TakoĎer je više puta volontirao na Oralnoj kirurgiji na
Stomatološkom fakultetu u Zagrebu te na taj način sakupljao vrijedno znanje. Na petoj i šestoj
godini studija redovito je asistirao u jednoj zagrebačkoj ordinaciji.