Sveučilište u Zagrebu

Hrvatski studiji

Studij psihologije

Diplomski rad

Maja Tadić

Moderatorski i medijacijski utjecaj samopoštovanja na

odnos temeljnih crta ličnosti i neverbalnih socijalnih

vještina

Mentor: dr. sc. Josip Burušić

Zagreb, listopad, 2005.

1

1. UVOD……………………………………………………………………………..……..1 1.1. Izravni, moderatorski i medijacijski utjecaj.......................................................................3 1.2. Izravni utjecaj samopoštovanja..........................................................................................8 1.3. Samopoštovanje kao moderator………………………………………………………....15 1.4. Samopoštovanje kao medijacijska varijabla…………………………………………... .24 1.5. Uvod u probleme istraživanja…………………………………………………………...31 2. PROBLEMI ISTRAŽIVANJA…………………………………………………….....36 3. METODA ISTRAŽIVANJA……………………………………………………….....37

3.1. Sudionici istraživanja………………………………………………………………….....37 3.2. Instrumentarij………………………………………………………………………….....37 3.2.1. ISV- Inventar Socijalnih Vještina………………………………………………….....37 3.2.2. Rosenbergova Skala Samopoštovanja………………………………………………...38 3.2.3. Big Five Inventar……………………………………………………………………...39 3.3. Postupak……………………………………………………………………………….....40 3.4. Obrada podataka……………………………………………………………………….....40

4. REZULTATI…………………………………………………………………………….43 4.1. Interkorelacije svih varijabli uključenih u analizu……………………………………..…43 4.2. Provjera doprinosa temeljnih crta ličnosti u objašnjavanju varijance neverbalnih socijalnih

vještina…………………………………………………………………………………....44 4.3. Testiranje moderatorskog utjecaja samopoštovanja na odnos temeljnih crta ličnosti I

neverbalnih socijalnih vještina…………………………………………………………...45 4.4. Testiranje medijacijskog utjecaja samopoštovanja na odnos temeljnih crta ličnosti I

neverbalnih socijalnih vještina…………………………………………………………...50

5. RASPRAVA……………………………………………………………………………..54 5.1. Temeljne crte ličnosti I neverbalne socijalne vještine…………………………………...54 5.2. Moderatorska uloga samopoštovanja u odnosu temeljnih crta ličnosti I neverbalnih

socijalnih vještina………………………………………………………………………...55 5.3. Medijacijska uloga samopoštovanja u odnosu temeljnih crta ličnosti I neverbalnih

socijalnih vještina………………………………………………………………………...56 5.4. Završni osvrt……………………………………………………………………………..59

6. ZAKLJUČCI…………………………………………………….……………………...60

7. LITERATURA……………………………………………………………………….....62

2

1. UVOD

Samopoštovanje, kao jedan od važnijih aspekata ličnosti, predmet je interesa brojnih

istraživača te se svrstava među najistraživanije psihologijske fenomene. Naime, pretražujući

baze podataka na temu samopoštovanja možemo dobiti izlistanje od preko 15 000

istraživanja, koja nam pružaju vrijedne spoznaje vezane uz svojstva samopoštovanja te

njegovu povezanost i odnos s najrazličitijim karakteristikama i ponašanjima pojedinca

(Baumeister i sur., 2003). Ipak, istaknuti autori na tom području, kao što su npr. Leary i sur.

(1999), Brown i Marshall (2002) te Baumeister i sur. (2003), drže da količina interesa i

provedenih istraživanja nije proporcionalna dobivenim spoznajama. Naime, većina autora se

slaže oko toga da u ljudima postoji osnovna potreba za pozitivnim samoprocijenjivanjem te su

na osnovu toga ispitivali i interpretirali čitav niz fenomena (Leary, Tambor, Terdal i Downs,

1999). No, zapravo je mali broj autora pokušao dublje i preciznije razmotriti izvore i funkcije

samopoštovanja tako da su brojna pitanja ostala velikim dijelom nerazjašnjena. Naime, iako je

nepobitno da je samopoštovanje važno u životu pojedinca, manje je jasno kojim se točno

mehanizmima taj utjecaj ostvaruje. Osim toga, odnos samopoštovanja i brojnih aspekata

ličnosti i funkcioniranja pojedinca nije dovoljno istražen, kao što je npr. odnos temeljnih crta

ličnosti i samopoštovanja, te konkretna uloga samopoštovanja u socijalnom životu pojednica.

S obzirom na to da su temeljne crte ličnosti i socijalno ponašanje, konkretno socijalne

vještine, izrazito važni u životu pojedinca, ali i za razumijevanje socijalnog funkcioniranja, u

ovom radu nastojat ćemo steći nešto bolji uvid u ulogu samopoštovanja u odnosu temeljnih

crta ličnosti i socijalnih vještina. Pri tome ćemo razmotriti nekoliko različitih modela odnosa

među tim obilježjima te ćemo se, osim toga, osvrnuti i na niz dobivenih spoznaja o utjecaju

samopoštovanja na različite uobičajene, svakodnevne, ali i važne životne situacije i ishode, s

tim da ćemo samopoštovanje razmotriti u kontekstu različitih funkcija. Naime, izlaganje

nećemo ograničiti isključivo na izravne utjecaje, već ćemo obuhvatiti i podatke o neizravnim

utjecajima samopoštovanja, i to konkretno o njegovoj moderatorskoj i medijacijskoj ulozi.

3

1.1. Izravni, moderatorski i medijacijski utjecaj

Kako bi osvrt na različite načine na koje samopoštovanje ostvaruje svoj utjecaj na brojne

aspekte funkcioniranja pojedinca bio što jasniji, prije razmatranja ishoda istraživanja,

spomenuti ćemo konceptualne, strategijske i statističke definicije i distinkcije u korištenju

moderatorskih i medijatorskih varijabli. Naime, odnos između dvije varijable, među ostalim,

može se konceptualizirati kao uzročno-posljedični odnos u kojem nezavisna varijabla ima

izravni uzročni utjecaj na zavisnu varijablu, ali i kao ishod različitih neizravnih utjecaja tzv.

trećih varijabli (Berger, 2003, Baron i Kenny, 1986).

Model izravnog utjecaja najjednostavniji je te je kao takav dosta ograničen u smislu

spoznajne vrijednosti. Naime, njime možemo utvrditi samo to da određeni utjecaj jedne na

drugu varijablu postoji, ali ne i razumjeti mehanizme i procese kojima se taj utjecaj ostvaruje.

Upravo radi tih karakteristika, autor Berger (2003) takvu konceptualizaciju odnosa među

varijablama naziva modelom “crne kutije”.

Model neizravnog utjecaja podrazumijeva moderatorske i medijacijske varijable. Iako

njihovo razmatranje i korištenje u psihologijskoj znanosti ima dugu povijest, u literaturi se

često pronalaze nekonzistentnosti u njihovom korištenju (Baron i Kenny,1986). Holmbeck

(1997) kao tipične probleme vezane uz korištenje moderatorskih i medijacijskih varijabli

navodi: a.) nejasnu ili međusobno zamjenjivu upotrebu termina; b.) nekonzistentnost između

terminologije i konceptualizacije korištenih varijabli; c.) korištenje neprimjerenih statističkih

procedura, te d.) nepodudaranje teksta i dijagrama koji bi ga trebali ilustrirati.

Moderatorska varijabla podrazumijeva kvalitativnu (npr. spol, rasa itd.) ili kvantitativnu (npr.

stupanj socijalne poželjnosti) varijablu koja utječe na smjer i/ili snagu odnosa između

nezavisne varijable tj. prediktora i zavisne tj. kriterija (Baron i Kenny,1986). Drugim

riječima, moderator jest varijabla koja kroz interakciju sa prediktorom utječe na njegov odnos

s kriterijem, tako da se način na koji prediktor utječe na kriterij mijenja ovisno o stupnju ili

nivou moderatora (Holmbeck, 1997; Baron i Kenny, 1986). Moderatori se razmatraju unutar

nekog područja u slučajevima kada je odnos između dvije varijable, ili učinak jedne varijable

na drugu, neočekivano mali ili nekonzistentan (Baron i Kenny 1986). Slika 1. pruža jasniji

pregled odnosa među takve tri varijable.

4

Slika 1. Model moderatorskog utjecaja (prema Baron i Kenny, 1986).

Statistička procjena moderatora dugo je bila izvor polemike i nerazumijevanja (Chaplin,

1991). Tradicionalniji pristup moderatorsku varijablu stavlja u korelacijski okvir, unutar kojeg

je prezentirana kao treći čimbenik koji utječe na korelacije između dvije varijable

(Chaplin,1991; Baron i Kenny, 1986). U tom kontekstu, koristi se analiza podgrupa, kreiranih

u odnosu na ostvareni rezultat na moderatorskoj varijabli. Za svaku podgrupu izračuna se

korelacija prediktora i kriterija te se razlike u korelacijama i njihovoj statističkoj značajnosti

promatraju kao učinci moderatora (Chaplin, 1991). Iako ovakva analiza ima svojih prednosti

kao što su jednostavnost procedure (reducira multivarijatnu analizu na više bivarijatnih) i

interpretacije (veličina i smjer učinka moderatora očitava se izravno iz koeficijenata

korelacije), primjerena je samo u iznimnim slučajevima, točnije, kada se radi o kvalitativnom

moderatoru (npr. spol) i podgrupama s homogenom varijancom i na prediktoru i na kriteriju

(Chaplin, 1991). Takvi slučajevi u psihologiji ličnosti su doista rijetki, tako da statistička

obrada obično zahtijeva složenije postupke, među kojima se najčešće koriste strategije

multiple regresije i strukturalnog modeliranja. Iako neki autori preferiraju strukturalno

modeliranje, Holmbeck (1997) naglašava da multipla regresija, ukoliko se pravilno izvodi,

predstavlja sasvim primjerenu i korisnu metodu testiranja učinaka moderatora. Unatoč tome

što se način statističkog testiranja moderatora ponešto razlikuje ovisno o prirodi prediktora i

moderatora tj. o tome radi li se o kontinuiranim ili dihotomnim varijablama, osnovna

strategija moderirajuće multiple regresije za sve je ista (Holbeck, 1997; Baron i Kenny, 1986).

To je vrsta hijerarhijske regresijske analize, koja se provodi kroz niz koraka, točnije,

pojedinačno uvrštavanje prediktora u regresijsku jednadžbu prema unaprijed specificiranom

Prediktor

Kriterij

Moderator

Prediktor X Moderator

5

redoslijedu. Prvo se uvrštava inicijalni prediktor, a zatim i pretpostavljena moderatorska

varijabla. Testiranje učinka moderatora ostvaruje se konstruiranjem posebne nove varijable-

umnoška prediktora i moderatora, koja je nositelj eventualne interakcije, a uvrštava se u

regresijsku jednadžbu kao posljednja prediktorska varijabla. Postojanje značajne promjene u

postotku objašnjenja varijance kriterija (delta R2) nakon uvrštavanja te posljednje varijable,

ukazuje na značajnost interakcije, odnosno, da ispitivana varijabla moderira odnos prediktora

i kriterija (Chaplin, 1991; Berger, 2003, Holmbeck, 1997). Poželjno je da moderator ne bude

povezan ni sa prediktorom niti s kriterijem kako problem multikolinerarnosti ne bi zamaglio

interpretaciju učinka interakcije (Baron i Kenny,1986). U slučajevima kada ipak

multikolineranost postoji, prije provođena regresijske analize potrebno je centrirati varijable,

odnosno, od sirovih rezultata oduzeti njihovu aritmetičku sredinu (Chaplin, 1991; Berger,

2003). Holmbeck (1997) i McClelland i Judd (1993) naglašavaju da je ponekad dosta teško

demonstrirati moderatorski učinak promatrane varijable, i to pogotovo kada se radi o

neeksperimentalnim nacrtima.

Medijacijska varijabla podrazumijeva generativni mehanizam kroz koji nezavisna varijabla

tj. prediktor ostvaruje svoj utjecaj na kriterij. Medijacijske varijable objašnjavaju način na

koji se unutrašnji psihološki mehanizmi manifestiraju u vanjskim izražajima te specificiraju

kako i zašto se određeni učinci ostvaruju, dok moderatori određuju kada se ti učinci

događaju. Medijacijski modeli psiholoških procesa omogućavaju analizu odnosa među

varijablama na različite komponente čime se mogu demonstrirati eventualni uzročni

mehanizmi.Istraživanja medijacijskih odnosa prvenstveno su usredotočena na mehanizme i

procese koji se nalaze u podlozi odnosa nekih dviju varijabli, a provode se uglavnom kada je

prethodnim istraživanjima utvrđen snažan odnos tih dviju varijabli od interesa (Baron i

Kenny, 1986). Model podrazumijeva sustav od tri varijable, s tim da postoje dva utjecaja na

kriterij: direktni utjecaj prediktora te indirektni, preko medijacijske varijable (Slika 2.).

Slika 2. Model medijacijskog utjecaja (prema Baron i Kenny, 1986)

Medijator

Prediktor Kriterij

6

Prema Shrout i Bolger (2002) i Baron i Kenny (1986) procjena medijacijskog utjecaja

odvija se u nekoliko koraka. Kao prvo, nužno je utvrditi da postoji odnos na koji se može

ostvariti medijacijski utjecaj, što se testira regresijskom analizom, odnosno, provjerom

značajnosti doprinosa prediktora za objašnjavanje varijance kriterija. Nakon toga, utvrđuje

se u kakvom su odnosu prediktor i pretpostavljeni medijator tj. provjerava se značajnost

doprinosa prediktora za objašnjenje varijance medijacijske varijable, koja u ovom koraku u

regresijskoj jednadžbi predstavlja kriterij. Treći korak sastoji se od ispitivanja ostaje li

inicijalni prediktor i dalje značajan za objašnjavanje varijance kriterija kada je u regresijsku

jednadžbu uvrštena i medijacijska varijabla kao prediktor. Postojanje medijacije manifestira

se kroz smanjenje u veličini, ili utvrđivanje neznačajnosti regresijskog koeficijenta za

inicijalni prediktor, uz statistički značajan doprinos medijatora za objašnjavanje varijance

kriterija. Medijacija može biti djelomična ili potpuna. O potpunoj medijaciji govorimo kada

nema izravnog utjecaja prediktora na kriterij, odnosno, kada učinak inicijalnog prediktora

na kriterij nestane u prisustvu medijacijske varijable. To znači da se radi o jednom

dominantnom medijatoru. Ipak, takvi su slučajevi u psihologijskim istraživanjima relativno

rijetki te obično više čimbenika utječe na istraživane odnose, tako da se najčešće utvrđuje

djelomična medijacija, koja podrazumijeva značajno smanjenje u veličini utjecaja

prediktora na kriteriji kada se uzme u obzir djelovanje medijatora. Značajna redukcija

djelovanja prediktora ukazuje na to da postoji značajan učinak medijatora, ali da on nije

dovoljan niti nužan uvjet ostvarenja kriterija (Baron i Kenny, 1986; Shrout i Bolger, 2002).

Prema Shrout i Bolger (2002), djelomičnu medijaciju možemo očekivati u najmanje četiri

slučaja: a. kada prediktor, pored specifičnog izravnog utjecaja na kriterij utječe i neizravno-

putem medijacijske varijable; b. kada postoji nekoliko procesa koji zajedno vrše medijaciju

na odnos prediktora i kriterija, s tim da izravni utjecaj prediktora na kriterij reflektira učinke

koje ne podrazumijevaju učinci medijatora koji su uključeni u model; c. treća mogućnost

podrazumijeva moderirajuću medijaciju-različiti medijacijski procesi vrijede za različite

nivoe prediktora (npr. za grupu A ostvaruje se potpuna medijacija, dok se u grupi B ne

uočava medijacijski utjecaj); d. četvrta situacija odnosi se na pogrešku mjerenja koja može

dovesti do podcjenjivanja i izravnog i neizravnog učinka prediktora na kriterij.

Shrout i Bolger (2002) navode da istraživači, nakon što potvrde medijaciju, često to

interpretiraju kao uspješno objašnjene asocijacije među promatranim varijablama. Međutim,

statističkim analizama ovog tipa ne mogu se definitivno utvrditi uzročni odnosi (npr. postoji

mogućnost da smo neki čimbenik previdjeli), izuzev u slučajevima eksperimentalne

manipulacije prediktorskom varijablom, kada je moguće jednoznačno utvrditi njezin odnos

7

sa kriterijskom varijablom (Shrout i Bolger, 2002). Kada prediktor predstavlja neku

varijablu koja prirodno varira u populaciji, teže je donositi uzročno-posljedične zaključke.

Bollen (1989, prema Shrout i Bolger, 2002) smatra da je to ipak moguće,, ali samo kada su

zadovoljeni određeni uvjeti, točnije, uvjeti asocijacije (postoji odnos prediktora i kriterija),

smjera (odnos ide iz prediktora prema kriteriju, a ne obratno) izolacije (odnos prediktora i

kriterija ne može se pripisati djelovanju drugih varijabli ili procesa).

Potvrđivanje medijacije pruža vrijedne informacije o procesima koji se odvijaju između

promatranih varijabli, odnosno, ukazuje na to da je odnos među varijablama takav da

prediktor utječe na medijatorsku varijablu, koja uslijed toga utječe na kriterij (Shrout i

Bolger, 2002; Holmbeck, 1997).

8

1.2. Izravni utjecaji samopoštovanja

Istraživanja samopoštovanja često su usmjerena na ispitivanja njegova izravnog utjecaja na

brojne važne aspekte života pojedinca, kao što su školsko postignuće, psihosocijalna

prilagodba, uspjeh i postignuće u poslu itd. Rezultati tih istraživanja ukazuju na to da,

općenito govoreći, dobrobiti samopoštovanja možemo svrstati u dvije kategorije: a.)

poduzimanje inicijative, i b.) poticanje pozitivnih osjećaja (Baumeister i sur., 2003).

Posebno ćemo se osvrnuti na ulogu samopoštovanja u poticanju pozitivnih osjećaja, jer su

istraživanja pokazala da je utjecaj samopoštovanja najizraženiji upravo na tom području,

točnije, i to konkreno na sreću pojedinca (Baumeister i sur., 2003). Naime, istraživanja

konzistentno pokazuju da su konstrukti samopoštovanja i sreće usko isprepleteni te da je

utjecaj samopoštovanja na sreću vrlo snažan (Baumeister i sur., 2003). Neki autori,

potaknuti snažnom povezanošću tih konstrukata, čak drže da je visoko samopoštovanje

neizostavni dio konstrukta sreće (Argyle, 2001, prema Cheng i Furnham, 2003). Kashdan

(2004) navodi da korelacija sreće (mjerene putem Oxford Happiness Scale) sa

samopoštovanjem, iznosi čak .81; te da se učinku samopoštovanja pripisuje 66% varijance

rezultata na navedenoj skali. U svome velikom međunarodnom istraživanju, Diener i Diener

(1995) utvrdili su da je visoko samopoštovanje najsnažniji prediktor sreće, s tim da je taj

odnos ponešto varirao među zemljama. Naime, pokazano je da je povezanost

samopoštovanja i sreće snažnija u individualističkim nego u kolektivističkim kulturama.

Diener i Diener (1995) taj su nalaz objasnili različitim socijalizacijskim procesima:

individualistička društva stavljaju naglasak na samostalnost, neovisnost, postignuće i brigu

za vlastite unutrašnje procese; dok je u kolektivističkim društvima naglasak na grupi,

zajedništvu, brizi za socijalne odnose. Ipak, kako navode Cheng i Furnham (2003),

kulturološki osjetljivijim mjerenjima zasigurno bi se i u tim društvima pokazalo da je više

samopoštovanje izrazito bitno za zadovoljstvo životom, sreću i, općenito, mentalno zdravlje

pojedinca.

Furnham i Cheng (2000) ispitivali su odnos roditeljskih odgojnih stilova, samopoštovanja i

sreće te su također utvrdili da je samopoštovanje najznačajniji prediktor sreće. U nešto

kasnijem istraživanju odnosa demografskih čimbenika, osobina ličnosti, samopoštovanja i

sreće ponovili su utvrđeni obrazac rezultata-samopoštovanje je, uz ekstraverziju, ponovo

utvrđeno kao najistaknutiji prediktor sreće pojedinca (Cheng i Furnham, 2003). Navedeni

rezultati nedvojbeno ukazuju na značajnu ulogu samopoštovanja za zadovoljstvo i sreću

9

pojedinca u životu tj. da je visoko samopoštovanje itekako korisno kada je u pitanju

subjektivni doživljaj sreće. Međutim, konkretni procesi i mehanizmi kojima se taj utjecaj

ostvaruje nisu do kraja jasni. Autori Cheng i Furnham (2003) smatraju da moguće

objašnjenje leži u djelovanju samopoštovanja kao svojevrsnog psihološkog imunog sustava,

koji štiti mentalno zdravlje pojedinca. Različiti negativni događaji i iskustva mogu dovesti

do poremećaja u tom sustavu čime se povećava podložnost za mentalne poteškoće.

Taylor i Brown (1988; 1999) ponudili su drugačije viđenje mehanizama koji stoje u podlozi

odnosa sreće tj. dobrobiti u životu pojedinca i njegovog samopoštovanja. Uzevši u obzir

nalaze istraživanja koji pokazuju da se osobe višeg samopoštovanja smatraju pametnijima,

privlačnijima i boljih socijalnih vještina nego što to uistinu jesu (npr. Brown i Marshall,

2002; Baumeister i sur., 2003), Taylor i Brown (1988; 1999) razmotrili su značaj iluzije,

točnije, opće sklonosti iskrivljavanju, krivom percipiranju i/ili interpretiranju različitih

aspekata stvarnosti, za mentalno zdravlje pojedinca. Ti autori smatraju da u kontekstu

samopoštovanja specifične vrste iluzija, točnije pretjerano pozitivno viđenje sebe,

nerealistični optimizam i pretjerane percepcije kontrole nad okolinom, imaju adaptivnu

funkciju u smislu da osobe koje na negativne povratne informacije o sebi i svojoj izvedbi

reagiraju pozitivnim viđenjem sebe, vjerom u vlastitu samoučinkovitost i optimizam za

budućnost imaju veće šanse da budu sretniji, brižniji i produktivniji od osoba koje te

negativne informacije o sebi točno prime i kao takve ih integriraju u sliku o sebi i svijetu.

Taylor i Brown (1999) navode kako istraživanja korelata samozavaravanja (stupanj u kojem

pojedinci tipično poriču psihološki prijeteće, ali normalne i univerzalne osjećaje i

ponašanja, kao što je npr. krivnja; prema Taylor i Brown, 1999) pokazuju negativnu

povezanost s depresijom i različitim oblicima psihopatologije. Međutim, nužno je

napomenuti da se pretežno radi o korelacijskijskim podacima, s tim da je upitna i valjanosti

samih rezultata kada se radi o ispitanicima koji su općenito skloni visokom stupnju

samozavaravanja. Naime, vrlo je vjerojatno da će ta tendencija samozavaravanju i biranju

socijalno poželjnih odgovora biti prisutna i prilikom rješavanja različitih skala i upitnika,

uslijed čega ti ispitanici mogu ostaviti lažni dojam sretnijih, zadovoljnijih, brižniji i

produktivnijih pojedinaca od onih s niskim stupnjem samozavaravanja.

Ipak, ne treba zanemariti da brojna istraživanja, pogotovo iz područja kognitivne psihologije

(npr. Reisberg, 1997), pokazuju da su različiti oblici grešaka i iskrivljenja, (kao npr.

selektivna obrada informacija, samozaštitne i/ili samouzdizajuće atribucije) sastavni dio

normalnog psihičkog funkcioniranja, te da su zasigurno u određenoj mjeri pojedincu

10

korisni. Međutim, postavlja se pitanje kada su te iluzije korisne, a kada pojedincu zapravo

predstavljaju bijeg od stvarnosti i suočavanja s poteškoćama. Osim toga, diskutabilan je i

stav da prihvaćanje vlastitih nedostataka i pogrešaka automatski znači stvaranje niskog

samopoštovanja i negativne slike o sebi. Naime, spoznavanje i konstruktivno suočavanje sa

vlastitim “slabim točkama” može predstavljati priliku za osobni razvoj i prihvaćanje sebe u

potpunosti. Zadržavanje iluzorne slike o sebi kao uspješnom i sposobnom u određenim

područjima, iako to nije tako u stvarnosti, može omogućiti pojedincu da se osjeća trenutno

bolje vezano uz sebe samoga, ali je pitanje koliko je to dugoročno korisno i konstruktivno

za mentalno zdravlje pojedinca.

Opisana objašnjenja odnosa sreće i samopoštovanja imaju svoju vrijednost, ali zasada

dobiveni rezultati ne dopuštaju donošenje definitivnih zaključaka o uzročno-posljedičnim

odnosima. Baumeister i sur. (2003) napominju da je za to potrebno provesti dodatna,

metodološki rigoroznija istraživanja s longitudinalnim nacrtima i kontrolom potencijalnih

trećih varijabli da bi se moglo govoriti o konkretnim procesima kojima se ostvaruje snažan

odnos samopoštovanja i sreće.

Druga skupina istraživanja gdje je uočen izravni utjecaj samopoštovanja tiče se reakcija na

neuspjeh u zadatku. Naime, potraga za potencijalnim prediktorima emocionalnih reakcija na

neuspjeh redovito demonstrira važnost samopoštovanja (npr. Brown i Duton, 1995; Dutton i

Brown, 1997; Brown i Marshall, 2001; Johnson, Vincent i Ross, 1997). Dutton i Brown

(1997) i Brown i Marshall (2001) pokazali su da su vjerovanja o vlastitim specifičnim

sposobnostima najvažniji prediktor kognitivnih reakcija tj. očekivanja u izvedbi u zadatku.

Naime, osobe višeg samopoštovanja općenito sebe smatraju sposobnima te očekuju da će

biti uspješne, za razliku od osoba nižeg samopoštovanja koji, čak i u slučajevima kada

smatraju da su sposobne, očekuju neuspjeh (DuttoniBrown, 1997). Globalno

samopoštovanje utvrđeno je kao najsnažniji prediktor emocionalnih reakcija na povratnu

informaciju o izvedbi zadatku tj. uspjeh ili neuspjeh, s tim da se osobe višeg

samopoštovanja osjećaju značajno bolje nakon neuspjeha. Dutton i Brown (1997) smatraju

da je to tako zbog toga što osobe višeg samopoštovanja neuspjeh ne izjednačavaju sa

nesposobnošću, već ga atribuiraju drugim uzrocima, kojima štite osjećaj vlastite vrijednosti

tako da se ni ne osjećaju loše kada dožive neuspjeh-ne povezuju ga sa vrijednošću sebe kao

osobe. Osobe nižeg samopoštovanja značajno su sklonije proživljavanju negativnih emocija,

i to pogotovo vezanih uz sebe same (npr. posramljenost, poniženost i sl.) (Brown i Dutton,

1995; Dutton i Brown, 1997; Brown i Marshall, 2001; Brown, Farnham i Cook, 2002).

11

Emocije vezane uz doživljaj sebe samoga specifične su po tome to što kao referentnu točku

uvijek imaju self. Učinak samopoštovanja pokazao se značajno slabijim kada se radi o

emocijama koje ne podrazumijevaju self kao polazišnu točku.

Brown i Marshall (2001) utvrdili su da su sa samopoštovanjem osobito isprepletene emocije

srama i ponosa, što su objasnili time da, osim što su za self važne emocije, one imaju i

izrazitu evaluativnu komponentu tj. uključuju procjenu vrijednosti osobe. Prema Dutton i

Brown (1997), osjećaji srama i ponosa reflektiraju cjelokupni doživljaj pojedinca da je loš/a

kao osoba, a ne samo da ima lošu izvedbu u zadatku, što čini samu srž niskog

samopoštovanja: osoba može sebe smatrati pametnom i sposobnom, ali ujedno i

jednostavno se ne osjećati dobro vezano uz sebe samu.

Johnson,Vincent i Ross (1997) krenuli su iz pretpostavke da je samozavaravanje

mehanizam koji štiti osobe višeg samopoštovanja od negativnih učinaka tj. da

samozavaravanje predstavlja medijacijsku varijablu u odnosu samopoštovanja i reakcije na

neuspjeh. Međutim, rezultati nisu potvrdili njihova očekivanja, već su pokazali da niže

samopoštovanje izravno utječe na negativnije emocionalne reakcije na neuspjeh. Iako

naglašavaju da razjašnjavanje tih odnosa zahtijeva još istraživanja, Johnson,Vincent i Ross

(1997) utvrđene rezultate objašnjavaju time da neuspjeh može dovesti do stanja negativnog

afekta koji čini informacije o negativnim viđenjima sebe dostupnijim iz pamćenja, čime se

povećava vjerojatnost doživljavanja sebe u negativnom svjetlu. S obzirom na to da osobe

nižeg samopoštovanja općenito imaju negativniju sliku o sebi nego osobe višeg

samopoštovanja, opisani utjecaj neuspjeha u tih je osoba još je izraženiji. Vezano uz

reakcije na neuspjeh, istraživanja su pokazala da je samopoštovanje izrazito bitno i kada se

radi o motivaciji nakon početnog neuspjeha, točnije, o ustrajnosti u zadatku (Baumeister i

sur., 2003). Utvrđeno je da osobe višeg samopoštovanja više ustraju nakon početnog

neuspjeha, ali samo u nekim okolnostima-kada situacijski znakovi ukazuju na to da je

ustrajanje je primjerena strategija; kada nema alternativnog cilja i sl. (Brickman, 1982;

McFarlin, 1985, sve prema Baumeister i sur., 2003). Naime, općenito se smatra da je

ustrajnost u zadatku jedan od ključnih čimbenika za učinkovitost, ali, ipak, važno je znati da

ustrajanje nije uvijek primjerena strategija-u situacijama u kojima je vjerojatnost uspjeha

izrazito mala ili nikakva. Istraživanja upućuju na to da u kontekstu izvedbe, kada u situaciji

postoji znak ili informacija da je bolje odustati ili preusmjeriti se na drugi cilj, više

samopoštovanje čini pojedince sklonijim korištenju boljih i primjerenijih samoregulacijskih

strategijama (Baumeister i sur., 2003).

12

Područje samoregulacije također je dosta istraživano u kontekstu samopoštovanja.

Samoregulacija se javlja kada je ponašanje vođeno više unutrašnjim standardima i

očekivanjima nego situacijskim znakovima i uvjetima (Bandura, 1989, prema Heatherton i

Ambady, 1993). Pojedinci se samoreguliraju kada sami sebi postavljaju ciljeve i standarde

te ih pokušavaju ostvariti, uz što je nužnu stvaranje i održavanje obveza. Uspješnost

samoregulacije uvelike ovisi o točnom znanju tj. viđenju vlastitih sposobnosti i postavljanju

realističnih ciljeva-podcjenjivanje, kao i precjenjivanje, može narušiti procese

samoregulacije. Naime, točna percepcija vlastitih potencijala i sposobnosti pojedincu daje

smjernice za postavljanje primjerenih ciljeva, ukazuje na to koliko je taj cilj ostvariv te da li

su specifična ponašanja, usmjerena ka njegovoj realizaciji, primjerena u smislu da imaju

vjerojatnost da će dovesti do uspjeha ili je učinkovitije odustati i/ili pokušati neku drugu

strategiju. Te su ideje protivne ranije spomenutim idejama Taylora i Browna (1999).

Za većinu ljudi, kontinuirano doživljavanje neuspjeha imat će negativan učinak na viđenje

vlastitih specifičnih sposobnosti, pa tako i na globalno samopoštovanje, što može rezultirati

oslabljenim kapacitetom samoregulacije kroz interferenciju sa budućim postavljanjem i

postizanjem ciljeva (Heatherton i Ambady, 1993). Istraživanja su pokazala da se neuspješna

samoregulacija kod osoba niskog samopoštovanja obično povezuje sa podcjenjivanjem

vlastitih sposobnosti te, u vezi s tim, i postavljanjem skromnijih, manje rizičnih i zahtjevnih

ciljeva (Heatherton i Ambady, 1993.).

U literaturi nalazimo nekoliko objašnjenja tih rezultata. Naime, osobe niskog

samopoštovanja općenito očekuju neuspjeh, točnije, žele uspjeti, ali ne očekuju da će im to

poći za rukom (Dutton i Brown, 1997), te stoga biraju lakše i sigurnije izvedive zadatke.

Osim toga, prema teoriji samoučinkovitosti (Bandura,1989, prema Vasta, Haith i Miller,

1997) kada osoba očekuje neuspjeh, vjerojatno je da će ulagati manje napora u ostvarenje

zadanih ciljeva jer obično ne vidi smisao ulaganja truda u nešto što unaprijed smatra za nju

neostvarivim.

Nadalje, istraživanja jasnoće pojma o sebi tj. stupnja u kojem su vjerovanja o sebi jasno i

pouzdano definirana, vremenski stabilna te unutrašnje konzistentna, redovito pokazuju da

niže samopoštovanje obilježavaju visoka nesigurnost, nestabilnost, nekonzistentnost i

neutralnost viđenja sebe (Campbell, 1999; Campbell i Lavallee, 1993). Uslijed toga, osobe

nižeg samopoštovanja zapravo nisu sigurne za što su točno sposobne pa “igraju na sigurno”,

birajući skromne i relativno lako izvedive zadatke (Heatherton i Ambady, 1993).

Baumeister, Hutton i Tice (1989) i Tice (1993) uočili su da pojedinci niskog

samopoštovanja općenito teže zaštititi sliku o sebi od negativnih posljedica neuspjeha te

13

pokazuju tendenciju korištenja različitih bihevioralnih strategija usmjerenih na

minimaliziranje mogućnosti doživljavanja neuspjeha, drugim riječima, nastoje birati

situacije i ciljeve koji ne predstavljaju veće izazove i imaju veću vjerojatnost realizacije.

Osim toga, Heatherton i Ambady (1993) navode da osobe niskog samopoštovanja rijetko

koriste uobičajene samozaštitne atribucije neuspjeha (internalne za uspjeh, eksternalne za

neuspjeh) te ih se obično povezuje s internalnim atribucijama neuspjeha. Kako bi u najvećoj

mjeri izbjegli to, za sliku o sebi štetno, samookrivljavanje, teže izbjegavanju zadataka koji u

sebi nose mogućnost neuspjeha (Heatherton i Ambady, 1993).

Što se tiče pojedinaca visokog samopoštovanja, rezultati istraživanja ukazuju na to da u njih

općenito postoji tendencija biranja izazovnijih ciljeva uz očekivanje uspjeha, s tim da se

obično i pokažu bolji u izvedbi zadataka koji uključuju samoregulaciju od pojedinaca

niskog samopoštovanja (Heatherton i Ambady, 1993). Naime, vezano uz ranije spomenutu

Bandurinu teoriju samoučinkovitosti (1989, prema Vasta, Haith i Miller, 1997), kada osoba

smatra da je sposobna učinkovito izvesti zadatak, veća je vjerojatnost da će u njegovo

ostvarenje uložiti dodatne napore, što, dakako, povećava vjerojatnost uspjeha.

Također, pojedinci visokog samopoštovanja koriste drugačije strategije suočavanja s

neuspjehom te uglavnom čine eksternalne atribucije neuspjeha kako bi zadržali pozitivnu

sliku o sebi (Heatherton i Ambady, 1993). Osim toga, nakon neuspjeha obično više ustraju u

zadatku i više se trude pa u njemu češće i ostvare uspjeh u usporedbi s pojedincima niskog

samopoštovanja (Heatherton i Ambady, 1993; Baumeister i sur., 2003).

Dakle, pojedinci visokog samopoštovanja čine se poprilično učinkoviti u pogledu

samoregulacijskih procesa: obično točnije procjenjuju što im omogućava posvećivanje

dostižnim i primjerenim ciljevima, sigurno i učinkovito upravljaju svojom izvedbom, tako da

često uspijevaju dosegnuti željene ishode itd. (Heatherton i Ambady, 1993). Međutim, i kod

pojedinaca visokog samopoštovanja se, dakako, javlja neuspješna samoregulacija, ali do toga

dolazi iz sasvim drugačijih razloga nego što je to slučaj sa osobama niskog samopoštovanja.

Naime, visoko samopoštovanje može lako dovesti do precjenjivanja vlastitih mogućnosti, a s

time u vezi, i do postavljanja nerealističnih, preambicioznih ciljeva (Heatherton i Ambady,

1993). Istraživanja su pokazala da je to najvjerojatnije u situacijama kada osobe visokog

samopoštovanja osjećaju osobnu prijetnju, uslijed čega do izražaja dolazi potreba za

potvrđivanjem i samouzdizanjem koja može potaknuti precjenjivanje vlastitih kapaciteta

(Heatherton i Ambady, 1993).

14

Specifična ponašanja u socijalnim situacijama, točnije načini samoprezentacije, također su

pod izravnim utjecajem samopoštovanja. Baumeister, Tice i Hutton (1989) pokazali su da se

osobe nižeg i višeg samopoštovanja razlikuju u samoprezentacijiskim stilovima. Naime,

osobe višeg samopoštovanja sklonije su samouzdizajućim strategijama, kao što su

preuzimanje rizika, naglašavanje izraženih kvaliteta, privlačenje pozornosti na sebe; za

razliku od osoba nižeg samopoštovanja koje karakteriziraju samozaštitne strategije poput

izbjegavanja rizičnog ponašanja, fokusiranja na izbjegavanje negativnijih osobina, težnje za

otklanjanjem pažnje sa sebe itd. Brojne studije potvrdile su navedene rezultate (npr. Wolfe,

1986, Arkin, 1981, sve prema Tice, 1993).

Tice (199.) napominje da ti nalazi pokazuju da niže samopoštovanje ne znači sklonost

samoponižavajućim strategijama. Kao što je već spomenuto, osobe nižeg samopoštovanja

na skalama samopoštovanja imaju srednje, a ne niske rezultate-zato se i ne govori o

“niskom” već o “nižem” samopoštovanju.

Vezano uz to, Hutton (1991, prema Tice, 1993) je proveo zanimljivo istraživanje u kojem je

problematiku samopoštovanja, samoprezentacijskih stilova i jasnoće samopoimanja

povezao kroz kognitivne procese. Ispitanici su imali zadatak nepoznatom interakcijskom

partneru predstaviti se na način koji im je zadao eksperimentator-uzdizati se tj. naglašavati

vlastite vrline i dobre kvalitete ili naglašavati negativne aspekte svoje osobnosti. Na taj

način manipulirano je samoprezentacijskim stilom. Neko vrijeme nakon toga, autor je

ispitivao dosjećanje vlastitog verbalnog ponašanja ispitanika. Rezultati su pokazali da za

dosjećanje nije bio važan samoprezentacijski stil, već samopoštovanje. Naime, ispitanici

nižeg samopoštovanja općenito su pokazali niže dosjećanje vlastitog verbalnog ponašanja.

Autor to povezuje sa Campbellovom idejom da niže samopoštovanje karakterizira manje

jasna i relativno oslabljena struktura znanja sebi (Campbell, 1999; Campbell i Lavallee,

1993): pojam o sebi nije dobro definiran, pa se teže predstavljati i u pozitivnom i u

negativnom svjetlu. Ispitanici višeg samopoštovanja pokazali su bolje dosjećanje kada su

koristili strategiju samouzdizanja. Naime, taj im proces “prirodno leži” tj. odvija se bez

napora što omogućava da socijalnu situaciju temeljito procesiraju i pohrane, pa je se kasnije

i bolje dosjećaju. Međutim, kada su bili u situaciji samoponižavajućeg samoprezentacijskog

stila, ispitanici višeg samopoštovanja pokazali su slabije dosjećanje vlastitog verbalnog

ponašanja. Autor taj nalaz objašnjava većim zahtjevima te socijalne situacije koja je od

ispitanika višeg samopoštovanja zahtijevala korištenje više kognitivnih resursa za

upravljanje samoprezentacijskim stilom, tako da su povećani kognitivni napori smanjili

15

sposobnost da socijalnu situaciju u potpunosti procesiraju i dobro upamte (Hutton, 1991.,

prema Tice, 1993).

Iz navedenog vidljivo je da općenito osobe višeg samopoštovanja teže isticanju vlastitih vrlina

i uspjeha, dok je osobama nižeg samopoštovanja u samoprezentaciji osnovni cilj zaštita sebe

od ponižavajućih iskustava-osjećaju se ranjivima na neuspjeh pa im je potrebno usredotočiti

se na prevladavanje vlastitih poteškoća i dosegnuti prolazni, prihvatljivi nivo u socijalnim

situacijama (Tice, 1993). Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da osobe niskog

samopoštovanja uopće nemaju želju za samouzdizanjem. Brown, Collins i Schmidt (1988)

smatraju da sve osobe imaju snažnu želju za uzdizanjem osjećaja vlastite vrijednosti, samo što

nisko samopoštovanje čini osobe suzdržanijima pri pokušajima ostvarivanja tog cilja zbog

brige o obrani pozitivnog slike o sebi. Naime, osobe s niskim samopoštovanjem sumnjaju u

vlastitu kompetenciju u brojim područjima, pa su onda u njih težnje za samouzdizanjem

zatomljene zbog sumnje da se vlastiti pozitivni identitet neće moći održati. S druge strane,

osobe visokog samopoštovanja prilično su pouzdane u svoje sposobnosti pa nemaju takvih

briga te njihov trud za poticanje pozitivnog viđenja sebe može teći neometano. Brown,

Collins i Schmidt (1988) drže da stupanj samopoštovanja izravno djeluje na način, odnosno,

strategiju samouzdizanja, koje proizlaze iz opisanih procesa. Tako osobe niskog

samopoštovanja pokazuju sklonost indirektnim oblicima samouzdizanja, odnosno, obrascima

iskrivljavanja informacija radi povećavanja pozitivne slike o sebi koji self uključuju posredno,

kao što je npr. uzdizanje kvaliteta i uspjeha drugih osoba s kojima su povezani; dok se osobe

visokog samopoštovanja najčešće koriste direktnim oblicima samouzdizanja u kojima se

informacije iskrivljuju sa svrhom uzdizanja pozitivnog viđenja sebe putem neposrednog

povezivanja selfa sa pozitivnim ishodima (npr. tendencija prihvaćanja veće odgovornosti za

uspjehe, nego za neuspjehe). Osobama visokog samopoštovanja takve su samouzdizajuće

iluzije vrlo prihvatljive i vjerojatne, za razliku od pojedinaca niskog samopoštovanja koji

sumnjaju u svoje kvalitete te se osjećaju sigurnije kada svoje vrijednosti povećavaju

posredno, odnosno, naglašavajući svoju povezanost s uspjesima drugih osoba (Brown, Collins

i Schmidt, 1988).

16

1.3. Samopoštovanje kao moderator

Istraživanja neizravnih utjecaja samopoštovanja jednim dijelom obuhvaćaju razmatranje

moderatorske uloge samopoštovanja u odnosu određene dvije varijable. Utvrđivanje

moderatorskog utjecaja samopoštovanja u odnosu između dvije varijable podrazumijeva da

samopoštovanje mijenja smjer ili snagu tog odnosa, što zapravo znači da je postojeći, već

utvrđeni utjecaj jedne promatrane varijable na drugu različit za osobe visokog, srednjeg i

niskog samopoštovanja.

Nadovezujući se na ranije spomenute reakcije na evaluativne povratne informacije,

spomenuti ćemo primjer moderatorske uloge samopoštovanja, i to konkretno u odnosu

izvora povratne informacije i reakcije na pozitivne povratne informacije. Josephs, Bosson i

Jacobs (2003) pokazali su da se osobe višeg i nižeg samopoštovanja međusobno razlikuju u

prihvaćanju pozitivnih povratnih informacija ovisno o tome dolazi li informacija od vlastite

subjektivne procjene ili vanjskog izvora tj. eksperimentatora. Naime, osobe višeg

samopoštovanja pozitivne povratne informacije prihvaćaju podjednakom lakoćom bez

obzira na njihov izvor-vjeruju vlastitoj subjektivnoj procjeni uspješnosti u svladavanju

zadatka, jednako kao i “objektivnom” vanjskom izvoru .Za razliku od njih, osobe nižeg

samopoštovanja značajno više prihvaćaju pozitivne povratne informacije o vlastitoj

uspješnosti kada dolaze od vanjskog izvora nego kada dolaze od vlastite subjektivne

procjene. Josephs, Bosson i Jacobs (2003) ponudili su tri moguća objašnjenja uloge

samopoštovanja u opisanim procesima:

1. Upravljanje impresijama-Istraživanja su pokazala da osobe nižeg samopoštovanja

sklone samozaštitnom interpersonalnom stilu, odnosno, samoprezentacijske strategije u

osoba nižeg samopoštovanja imaju za temeljni cilj zaštititi se od ponižavajućih iskustava

(Tice, 1993; Baumeister, Hutton i Tice, 1989). Prema tome, moguće je da ih upravo ta

samozaštitnička orijentacija čini relativno neosjetljivima na vlastite procjene uspješnosti

u zadatku zbog straha da, ukoliko bi joj vjerovali, ne ispadnu hvalisavi u očima drugih.

Prihvaćanje pozitivne povratne informacije od vanjskog izvora lakše je jer sa sobom ne

nosi tu mogućnost.

2. Teorija sociometra-Prema teoriji sociometra (Leary, Tambor, Tendal i Downs, 1999;

Leary, 2004) do nižeg samopoštovanja dolazi kada pojedinac percipira da ga socijalna

17

okolina odbacuje ili isključuje. S obzirom na to da je pripadnost socijalnim grupama

važna za preživljavanje i reprodukciju, osobe koje su kronično u strahu od odbacivanja-

osobe nižeg samopoštovanja-osobito su osjetljive na to kako ih drugi doživljavaju i

procjenjuju. Ta usredotočenost na znakove iz socijalne okoline može dovesti do manje

sposobnosti “slušanja” vlastitih unutrašnjih procesa i procjena-jer oni ne govore o

socijalnom statusu pojedinca, kao ni stupnju njegove uključenosti u grupu.

3. Teškoće percipiranja sebe kao vjerodostojnog izvora-Istraživanja utjecaja uvjeravanja

pokazala su da niže samopoštovanje čini osobe podložnijima utjecaju osoba koje

percipiraju kao vjerodostojne izvore informacija (npr. Petty i Cacioppo, 1986, prema

Josephs, Bosson i Jacobs, 2003). Moguće je da osobe nižeg samopoštovanja sebe

jednostavno ne doživljavaju vjerodostojnima te stoga nisu skloni prihvaćati informacije

iz tog izvora. Naime, Brocknerova (1988, prema Makikangas i Kinunen, 2003;

Campbell, 1999) hipoteza o plastičnosti niskog samopoštovanja govori o tome da je za

niže samopoštovanje karakterističan “obrazac plastičnosti” tj. nedostatno

samopouzdanje i nesigurnost u vlastita ponašanja i vjerovanja, veća labilnost i

emocionalna reaktivnost (Rector i Rogers, 1997) te općenito veća podložnost na

znakove iz okoline. Osim toga, istraživanja jasnoće samopoimanja (npr. Campbell, 1999,

Campbell i Lavallee, 1993) pokazala su da osobe nižeg samopoštovanja općenito imaju

dosta krhko i nestabilno viđenje sebe te je stoga moguće da te osobe imaju poteškoće

doživljavanja sebe kao vjerodostojnog izvora informacija.

Dosada provedena istraživanja ne pružaju čvrstu osnovu za donošenje definitivnih

zaključaka o tome koji su od opisanih procesa najbliži istini, ali čini se svaki od njih igra

određenu ulogu u procesu utjecaja samopoštovanja na odnos izvora pozitivne povratne

informacije i reakcije na nju. Ti procesi dovode do toga da su osobe nižeg samopoštovanja

relativno neosjetljive na vlastite doživljaje uspješnosti u nekom zadatku, čime se, barem

djelomično, može objasniti perzistencija nižeg samopoštovanja (Josephs, Bosson i Jacobs,

2003).

Moderatorska uloga samopoštovanja također je uočena u istraživanju odnosa stresa i

bolesti. Rector i Rogers (1997) pokazali su da samopoštovanje moderira odnos stresa i

autonomnog uzbuđenja. Naime, iako se ispitanici višeg i nižeg samopoštovanja nisu

razlikovali u subjektivnoj procjeni doživljaja stresa, značajna razlika uočena je u tjelesnim

pokazateljima stresa tj. u stupnju podraženosti organizma mjerenom brojem otkucaja srca u

18

minuti: broj je bio značajno niži kod ispitanika višeg samopoštovanja. Autori su pružili dva

moguća objašnjenja načina na koji se ostvaruje utvrđeni moderatorski utjecaj

samopoštovanja na odnos stres-bolest:

a.) kroz medijacijski učinak primarne procjene stresne situacije. Rectori Rogers (1997)

navode da je moguće da samopoštovanje ima izravan utjecaj na to kako se životni

događaji uobičajeno promatraju-kao pozitivni izazovi ili kao negative prijetnje. Prema

tome, pojedinci nižeg samopoštovanja skloniji su stresnu situaciju vidjeti kao prijetnju,

a ne kao izazov, uslijed čega dolazi do veće i češće podraženosti organizma i lučenja

kortizola, koji u većim količinama može dovesti do opadanja imuniteta organizma tj.

veće podložnosti bolesti (Judaš i Kostović, 1997);

b.) kroz medijacijski učinak načina suočavanja sa stresom. Rector i Rogers (1996, prema

Rector i Rogers, 1997) pokazali su da je moderatorska uloga samopoštovanja pod

djelomičnom medijacijom strategija suočavanja sa stresom, s tim da osobe nižeg

samopoštovanja češće koriste nekonstruktivne strategije orijentirane na emocije.

Makikangas i Kinunen (2003) opisuju samopoštovanje kao važan osobni resurs koji

utječe na odabir načina suočavanja u različitim situacijama-korištenje konstruktivnih i

adaptivnih strategija vjerojatnije je za osobe sa snažnim osobnim resursima te one

događaje u životu češće promatraju kao izazove, a ne kao prijetnju. Sullivan (2003.) u

svom istraživanju odnosa emocionalne stabilnosti i samopoštovanja naglašava

mogućnost da su osobe koje informacije iz okoline obično interpretiraju na način koji

potiče pozitivno viđenje sebe, općenito vještije i sposobnije svoja iskustva procesirati

na adaptivne i konstruktivne načine.

Većina teoretičara samopoštovanje smatra važnim osobnim resursom koji ljude štiti od

negativnih posljedica stresa te im omogućava brži oporavak nakon loših iskustava

(Baumeister i sur., 2003). Ta je pretpostavka dio šire teorije-teorije upravljanja strahom

(Greenberg, Solomon, Pyszczynski, Rosenblatt, Berlong, Lyon, Simon i Pinel, 1999), koja

polazi od ideje da je samopoštovanje prije svega obrambeni sustav koji pruža osjećaj

vlastite, autentične vrijednosti (tzv. “buffer” hipoteza). Ljudima je taj osjećaj potreban jer ih

štiti od egzistencijalne anksioznosti do koje dolazi uslijed svjesnosti o vlastitoj ranjivosti i

smrtnosti. Korijeni povezanosti osjećaja vlastite vrijednosti i anksioznosti stvaraju se kroz

rane interakcije s roditeljima, ali i kroz različite socijalizacijske čimbenike unutar kulture u

19

kojoj pojedinac odrasta. Naime, svijet se doživljava kao mjesto u kojem se, ukoliko smo

dobra i vrijedna osoba, negativni događaji mogu izbjeći barem u određenoj mjeri. Osjećaj

vlastite vrijednosti predstavlja zaštitu od anksioznosti jer je preduvjet za osjećaj sigurnosti,

voljenosti, prihvaćenosti.

Istraživanja pretpostavki o samopoštovanju kao svojevrsnom“psihološkom zaštitniku” od

negativnih životnih iskustava daju dosta nekonzistentne rezultate. Naime, neka od njih jasno

potvrđuju te ideje, kao što su npr. Greenberg i sur. (1999) u svojim istraživanjima

demonstrirali da situacijsko povećavanje samopoštovanja čini pojedince manje sklonima

proživljavanju tjeskobe i fiziološke podraženosti kao odgovora na promatranje

uznemirujućih prikaza smrti. Ipak, niz drugih istraživanja opovrgava te ideje (npr. Murrell,

Meeks i Walker, 1991, prema Baumeister i sur., 2003). Baumeister i sur. (2003) stoga

napominju da je nužno provesti još istraživanja i analiza da bismo mogli govoriti o

konkretnim mehanizmima kojima samopoštovanje moderira odnos stres-bolest, s tim da

naglašavaju da su odgovori na tu problematiku zasigurno kompleksniji nego što to prikazuje

buffer-hipoteza.

Jedno od posebno interesantnih područja istraživanja utjecaja samopoštovanja jest odnos

samopoštovanja i depresije. Naime, postoji snažna teorijska (npr. Beckova teorija depresije,

prema Gurman i Messer, 1995) i empirijska povezanost niskog samopoštovanja i depresije

(npr. Kernis, Whisenhunt, Waschull, Greenier, Berry, Herlocker i Anderson, 1998; Kernis,

1993; Tennen i Affleck, 1993; Kernis, Granneman i Mathis, 1991), iz koje je vidljivo da je

nisko samopoštovanje važna komponenta (prema nekim autorima i uzrok) depresivnih

simptoma. Međutim, utvrđena povezanost, dakako, ne dokazuje da nisko samopoštovanje

predstavlja rizični čimbenik za razvoj depresije. Brojna istraživanja na različite su načine

istraživala tu pretpostavku o samopoštovanju kao rizičnom čimbeniku za razvoj depresivnih

simptoma, i to obično na tri vrste ispitanika: a. pojedinci koji su prije bili depresivni, ali više

nisu; b. pojedinci koji su u procesu oporavka od depresije; te c. longitudinalne studije koje

uspoređuju nedepresivne pojedince koji s vremenom razviju depresivne simptome i

pojedince koji ne razviju depresivne simptome uopće (Tennen i Affleck, 1993). Rezultati tih

istraživanja dosta su nekonzistentni te ne pružaju dokaze da nisko samopoštovanje može

predvidjeti buduće depresivne epizode (Tennen i Affleck, 1993). Moguće objašnjenje

neuspjeha u razjašnjavanju prirode odnosa depresivnih simptoma i niskog samopoštovanja

nalazimo u radovima Kernisa i sur.(1991, 1998), koji su uočili da je većina istraživanja

usmjerena na stupanj samopoštovanja kao ključni aspekt odnosa samopoštovanja i depresije

20

te da to zacijelo nije dovoljno da za utvrđivanje značenja i utjecaja samopoštovanja za

psihološko funkcioniranje pojedinca. Kernis (1993) te Kernis i sur. (1991; 1998). naglasili

su da je za potpuno razumijevanje uloge samopoštovanja u razvoju depresivnih poremećaja

nužno razmotriti i druge aspekte samopoštovanja, pri čemu su konkretno mislili na aspekt

stabilnosti samopoštovanja. Općenito, Kernis (1993) drži da se stabilnost samopoštovanja

može promatrati na dva načina:

-u terminima dugoročnih fluktuacija u stupnju samopoštovanja, koje reflektiraju

promjene u osnovnom, bazičnom samopoštovanju pojedinca koje nastaju sporo i tijekom

dužeg vremenskog razdoblja;

-te kroz kratkoročne fluktuacije, odnosno, trenutna, kontekstualno osnovana i privremena

povećanja ili smanjenja stupnja samopoštovanja koje pojedinci doživljavaju kao

odgovor na specifične evaluativne događaje.

Kernis (1993) smatra da je distinkcija te dvije konceptualizacije stabilnosti samopoštovanja

izrazito važna jer pojedinac može proživljavati određene kratkoročne promjene osjećaja

vlastite vrijednosti uz nepromijenjeni osnovni stupanj samopoštovanja.

Istraživanja Kernis i sur. (1991; 1998) uglavnom se tiču uloge kratkoročnih fluktuacija

stupnja samopoštovanja u razvoju i održanju depresivnih simptoma. Te se fluktuacije

obično mjere višestrukim procjenama samopoštovanja, i to tako da ispitanici svaki dan

tijekom određenog vremenskog razdoblja rješavaju Rosenbergovu Skalu Samopoštovanja,

prema tome kako se trenutno osjećaju vezano uz sebe same, nakon čega se promatraju

varijacije u rezultatima pojedinog ispitanika. Takva su istraživanja pokazala da se

nestabilno samopoštovanje najčešće povezuje sa većom osjetljivosti na evaluativne

događaje, povećanom brigom o vlastitom samopoštovanju te pretjeranim oslanjanjem na

socijalne izvore evaluacije. S obzirom da se radi o korelacijskim podacima, ti čimbenici

koliko mogu poticati nestabilnosti samopoštovanja, toliko mogu biti i njegova posljedica.

Kako bi stekli jasniju sliku o ulozi stabilnosti samopoštovanja u razvoju i održavanju

depresivnih simptoma, Kernis i sur. (1991;1998) proveli su niz istraživanja te su utvrdili da

stabilnost samopoštovanja moderira odnos stupnja samopoštovanja i depresije. Naime,

prvo su uočili da je stupanj samopoštovanja značajno bolji prediktor depresije kada se radi o

pojedincima stabilnog nego nestabilnog samopoštovanja. Daljnjim analizama utvrđeno je da

nestabilno samopoštovanje kod pojedinaca niskog samopoštovanja povezano je s manjom

vjerojatnošću razvijanja depresivnih simptoma, dok je kod pojedinaca visokog

samopoštovanja značilo veću vjerojatnost depresije. Nadalje, rezultati su pokazali da su

pojedinci stabilnog niskog samopoštovanja najranjiviji za razvijanje depresije, jer imaju

21

kontinuirane negativne osjećaje vezane uz sebe same, ne ulažu puno napora pri

savladavanju učinaka negativnih životnih događaja, ali im je teško i asimilirati pozitivne

informacije o sebi. Dobiveni rezultati objašnjavaju se time da, očito, nestabilnost

samopoštovanja u kontekstu osjetljivosti za depresiju ima drugačije implikacije za

pojedince visokog i niskog samopoštovanja. Naime, nestabilnost podrazumijeva mogućnost

promjene, što za osobe visokog samopoštovanja predstavlja prijetnju jer implicira

potencijalni gubitak osjećaja vlastite vrijednosti te ih čini ranjivijima i općenito

reaktivnijima; dok na osobe niskog samopoštovanja djeluje ohrabrujuće jer pruža, barem

trenutno, jačanje pozitivne slike o sebi.

Kernisova istraživanja proširila su razmatranje odnosa samopoštovanja i depresije te su dala

važne spoznaje o ulozi različitih aspekata samopoštovanja u psihološkom funkcioniranju

pojedinca. Stabilnost samopoštovanja važna je dimenzija osjećaja vlastite vrijednosti jer,

čini se, značajno mijenja smjer odnosa stupnja samopoštovanja i depresije. No, raspon

mogućnosti promjene, kao i čimbenici koji ju facilitiraju tj. inhibiraju još se trebaju istražiti.

Iako su istraživanja o aspektu stabilnosti samopoštovanja uistinu zanimljiva, neke su studije

uzdrmale ideje Kernisa i sur. (1991., 1998.). Naime, Roberts, Kassel i Gotlib (1995) u

svome su istraživanju pokazali da je stupanj samopoštovanja izravni prediktor depresivnih

simptoma, neovisno o stabilnosti tj. nestabilnosti. Autori Roberts i sur. (1995) napominju

da, iako se čini sasvim logičnim pretpostaviti da je nisko samopoštovanje rizični čimbenik

za depresiju samo ako se radi o kronično niskom samopoštovanju, istraživanja ukazuju na to

da nakon stresnih životnih događaja povećani rizik za depresivne reakcije sa sobom nosi

nestabilno samopoštovanje, i to neovisno o stupnju samopoštovanja (Butler, Hokanson i

Flynn, 1994; Roberts i Monroe, 1992, sve prema Roberts, Kassel i Gotlib, 1995). Dobiveni

rezultati također pokazuju značajnu ulogu neuroticizma: nestabilnost samopoštovanja

značajno je pozitivno povezana s neuroticizmom, koji je poznati rizični čimbenik za

depresiju (npr. Kendler i sur., 1993.; Martin, 1985.; sve prema Roberts i sur., 1995), a što

upućuje na to da bi stabilnost samopoštovanja mogla biti povezana s emocionalnom

otpornosti i niskim stupnjevima depresivnih simptoma. Roberts i sur. (1995) naglašavaju da

navedene spoznaje još trebaju proći niz istraživanja, s tim da bi u ovom kontekstu bilo

važno razmotriti i moguće poremećaje u regulaciji kritičnih bioloških sustava (Depue,

Krauss i Spoont, 1987, prema Roberts i sur., 1995) te neuroticizma, kako bi odnos depresije,

stupnja i stabilnosti samopoštovanja bio jasniji.

22

Nadovezujući se na pitanja uloge samopoštovanja u razvoju i održavanju depresivnih

simptoma, razmotriti ćemo i problematiku regulacije afektivnih stanja. Jedno od najviše

istraživanih odnosa unutar tog područja jest odnos raspoloženja i kognitivnih procesa, i to

konkretno pamćenja. Različite studije (npr. Smith i Petty, 1995) pokazale su da je

samopoštovanje jedan od ključnih čimbenika u tim procesima te da ima značajnu

moderatorsku ulogu u regulaciji negativnih raspoloženja.

Većina istraživanja iz ovog područja polazi od modela asocijativne mreže (Bower, 1991;

prema Reisberg, 1997), s tim da su neka od njih potvrdila postavke navedenog modela

demonstrirajući efekt kongruentnosti kognitivnih procesa sa raspoloženjem (eng. Mood-

congruent effect) rezultatima koji su ukazivali na to da specifično raspoloženje potiče

dosjećanje informacija koje su u skladu s tim raspoloženjem (Smith i Petty, 1995). No, niz

drugih istraživanja pokazala su suprotno: da raspoloženje (npr. tuga) može potaknuti

dosjećanje njemu nesukladnih informacija (npr. pozitivne, vesele informacije). Parrott i

Sabini (1990, prema Smith i Petty, 1995) prvi su koji su sistematično pokušali identificirati

uvjete u kojima se javlja bolje dosjećanje raspoloženju kongruentnih informacija, a kada

raspoloženju nekongruentnih informacija te su utvrdili da je važan moderirajući čimbenik

svijest ispitanika o tome da je raspoloženje bitno, ali i to da određeni čimbenici ličnosti

igraju važnu ulogu u tim procesima. Potaknuti tim nalazima, ali i nalazima drugih studija

koje su pokazale da su osobe visokog samopoštovanja, u usporedbi s osobama niskog

samopoštovanja, općenito manje podložne promjenama raspoloženja, više osjetljive na

pozitivne i poželjne povratne informacije te manje osjetljive na depresiju (npr. Baumeister i

sur., 2003; Kernis, 1993; Josephs, Bosson i Jacobs, 2003), autori Smith i Petty (1995)

proveli su niz istraživanja koja su konzistentno pokazala da induciranje negativnog

raspoloženja kod ispitanika visokog samopoštovanja ima vrlo različit učinak na kognitivne

procese nego kod ispitanika niskog samopoštovanja. Naime, kod ispitanika visokog

samopoštovanja uočeno je da su u stanju negativnog raspoloženja skloni kognitivnim

procesima suprotnim raspoloženju-što je negativnije raspoloženje bilo, to su njihove misli i

sjećanja bile pozitivnije (efekt nekongruentnosti s raspoloženjem). S druge strane, ispitanici

niskog samopoštovanja u negativnom raspoloženju pokazali su efekt kongruentnosti

kognitivnih procesa s raspoloženjem-što je raspoloženje bilo negativnije, to su njihove misli

i sjećanja također bila negativnija. Važno je napomenuti da navedeni efekti nisu pronađeni u

situacijama neutralnog raspoloženja. Jedno od mogućih objašnjenja dobivenih rezultata

nalazimo u radu Steele, Spencer i Lynch (1993) koji navode da razlike pojedinaca visokog i

niskog samopoštovanja u strategijama regulacije negativnog afekta mogu korijene imati

23

kako u sposobnosti, tako i u njihovoj motivaciji za generiranjem pozitivnih misli i sjećanja.

Naime, moguće je da visoko samopoštovanje uz sebe veže i više mogućnosti pozitivnog

razmišljanja, osobito u negativnim emocionalnim stanjima, odnosno, da omogućava

raspolaganje s više resursa za prihvaćanje i potvrđivanje sebe u situacijama kada je slika o

sebi ugrožena. Također je moguće da pojedinci visokog samopoštovanja jednostavno više

vjeruju u svoje sposobnosti regulacije negativnog afekta i očekuju da će u tome biti

uspješni, odnosno, ne sumnjaju u vlastite kapacitete suočavanja s negativnim iskustvima, pa

se više trude i pokušavaju popraviti raspoloženje prizivajući pozitivna sjećanja i misli. S

druge strane, osobe niskog samopoštovanja, iako također priželjkuju pozitivno raspoloženje,

imaju poteškoće s vjerovanjem u vlastitu uspješnost regulacije negativnih raspoloženja

(Dutton i Brown, 1997; Tice, 1993) tako da ni ne pokušavaju ulagati napore u

kontraemocionalno razmišljanje. Osim toga, moguće je i to da su pojedinci niskog

samopoštovanja općenito labilniji i reaktivniji na negativne podražaje (Rector i Rogers,

1997) tj. da negativna emocionalna stanja na njih ostvaruju snažniji utjecaj nego što je to

slučaj s pojedincima visokog samopoštovanja, čime im oduzimaju resurse za “kognitivnu

borbu” protiv takvih raspoloženja.

24

Samopoštovanje-medijacijski utjecaji

Osim kao moderator, neizravni utjecaj na odnos dvije varijable samopoštovanje može

ostvarivati i u funkciji medijacijske varijable. Kada se u istraživanju samopoštovanje utvrdi

kao medijacijska varijabla, to znači da promatrani prediktor, barem djelomično, svoj utjecaj

na kriterij ostvaruje kroz samopoštovanje, koje uslijed tog utjecaja djeluje na promatrani

kriterij. Naime, utvrđivanje djelomične, ili, rijetko kad, potpune medijacije samopoštovanja

podrazumijeva samopoštovanje kao jedno od mogućih objašnjenja, odnosno, mehanizama

prema kojem promatrani prediktor ostvaruje svoj utjecaj na određeni kriterij.

Primjer medijacijske uloge samopoštovanja možemo naći u području samoučinkovitosti,

koncepta čije su temeljne karakteristike vjerovanje u vlastitu kompetenciju i sposobnost

savladavanja odabranih ciljeva i zadataka, koja u velikoj mjeri oblikuju očekivanja o tome

da li će uloženi napor dovesti do željenog ishoda, što na kraju utječe na konkretno

ponašanje tj. ulaganje napora u pokušaje realizacije zadanih ciljeva (Bandura,1977, prema

Abel, 1996). Prema tome, osobe koje imaju više pouzdanja u vlastitu kompetenciju, stvarati

će i veća očekivanja uspjeha te će, uslijed toga, biti motiviraniji, ulagati veće napore te biti

ustrajniji u nastojanjima za dosezanje željenih ciljeva (Bandura, Reese i Adams, 1982;

Aspinwall i Taylor, 1992, sve prema Abel, 1996). Dakle, samoučinkovitost uključuje vjeru

u učinkovitost uloženog napora za promjenu ponašanja, a ta vjera rezultat je interaktivnog

procesa između osobnih čimbenika i čimbenika okruženja (Bandura, 1989, prema Abel,

1996).

Potaknut istraživanjima o samoučinkovitosti, ali i o utjecaju samopoštovanja u suočavanju

sa stresnim situacijama, koja ukazuju na to da samopoštovanje moderira utjecaj stresa na

psihološko funkcioniranje (nisko samopoštovanje povezuje se sa više negativnih učinaka iz

nepovoljnih događaja, npr. Rector i Rogers; Brown i Dutton, 1995), autora Abela (1996)

zanimalo je kakva je uloga samopoštovanja u odnosu percipiranog stresa i očekivanju

uspjeha. Rezultati istraživanja koje je proveo pokazali su da postoji izravna i neizravna

negativna povezanost percipiranog stresa i općeg očekivanja uspjeha, s tim da je dio tog

odnosa pod značajnim medijacijskim utjecajem samopoštovanja: viši rezultati na skali

percipiranog stresa povezani su s nižim rezultatima na skali samopoštovanja, a niži rezultati

samopoštovanja vezani su uz niža očekivanja uspjeha. Iako je pri tome važno imati na umu

da se radi o korelacijskim podacima te da razmatranja o konkretnim uzročno-posljedičnim

procesima nisu primjerena, dobiveni nalazi Abelovog (1996) istraživanja pružaju potporu

25

viđenju samopoštovanja kao važnog resursa za ublažavanje negativnih učinaka stresa za

psihološku dobrobit. Moguće objašnjenje opisanih rezultata temelji se na pretpostavci da je

više samopoštovanje važan pokretač aktivnog zalaganja za postizanje osobnih ciljeva.

Naime, vjera u vlastite sposobnosti i osjećaj da smo u stanju ostvariti vlastite težnje, prema

Banduri (1977, prema Abel, 1996), nužan je da bismo ustrajali u radu unatoč različitim

poteškoćama na koje nailazimo. Benabou i Tirole (1999) također smatraju da je osnovna

vrijednost samopouzdanja motiviranje pojedinca na trud i ulaganja napor. Osim toga, prema

nekim autorima više samopoštovanje pridonosi osjećaju kontrole nad samim sobom i

vlastitom okolinom (Tedeschi i Norman, 1985). Brojna istraživanja potvrdila su te tvrdnje:

pokazala su da bolje viđenje vlastitih sposobnosti može povećati vjerojatnost uspjeha te da

pojedinci višeg samopoštovanja često više ustraju u zadacima nakon početnog neuspjeha i

imaju učinkovitije strategije postizanja ciljeva, što smo ranije i spomenuli (npr. Brown i

Dutton,1995; Dutton i Brown, 1997).

Samopoštovanje kao medijacijska varijabla posebno se ističe u istraživanjima utjecaja

negativnih životnih iskustava na razvoj psiholoških poteškoća. Naime, čini se da visoko

samopoštovanje pridonosi pozitivnim emocijama te da osnažuje osobu za suočavanje sa

stresom i negativnim emocijama općenito, dok, nasuprot tomu, nisko samopoštovanje ljude

čini osjetljivijima na razvoj depresivnih simptoma, tjeskobe i sl. te se može povezati s

manjim ili većim poteškoćama prilagodbe. Rezultati istraživanja koja polaze od tih

pretpostavki često pokazuju povezanost nižeg samopoštovanja sa depresijom, te naglašavaju

da su negativni osjećaji prema sebi dio osnovne simptomatologije depresije (Kernis i sur.,

1998). Ipak, važno je napomenuti da iz toga ne možemo izvesti zaključak o tome da je nisko

samopoštovanje samo po sebi pogoduje razvoju psihičkih poremećaja (Kernis i sur., 1998;

Baumeister i sur., 2003). Osim toga, kao što naglašavaju autori Leary, Tambor, Terdal i

Downs, (1999), povezanost samopoštovanja i emocionalne prilagodbe zasigurno postoji, no

kakva je ona točno, odnosno, kojim procesima se ta veza točno ostvaruje još nije

razjašnjeno.

Autore Roberts, Gotlib i Kassel (1996) zanimao je odnos odrasle privrženosti i pojave

simptoma depresije te su svojem istraživanju pokazali da je nesigurna odrasla privrženost

povezana s pojavom depresivne simptomatologije te da je taj odnos gotovo u potpunosti pod

medijacijskim utjecajem niskog samopoštovanja i disfunkcionalnih stavova o sebi,točnije,

neprimjerenih i neprilagođenih ideja o tome što čini osobu vrijednom. Ispitanici nesigurne

privrženosti, dakle, oni koji osjećaju da su drugi relativno nedostupni kada im trebaju, koji se

26

osjećaju nelagodno u jako bliskom odnosu s drugom osobom i/ili često se brinu o tome da li

će biti napušteni i nevoljeni; pokazali su značajno više disfunkcionalnih stavova prema sebi,

niže samopoštovanje i više depresivnih simptoma od ispitanika sigurne privrženosti.

Analizom je pokazano da odrasla privrženost ima sasvim malo ili nimalo izravnog utjecaja na

razvoj depresije te da gotovo u potpunosti na nju utječe neizravno-kroz negativne misli i

osjećaje prema sebi. Dobiveni podaci konzistentni su s modelom prema kojem je nesigurna

privrženost u djetinjstvu vezana za razvoj disfunkcionalnih stavova o sebi, što utječe na niže

samopoštovanje, a čime se ostvaruje veća podložnost za razvoj depresivnih simptoma

(Roberts, Gotlib i Kassel, 1996; Mikulincer, Shaver i Pereg, 2003).

Naime, rezultati ukazuju na to da deficiti u interpersonalnom funkcioniranju (barem što se

tiče nesigurne privrženosti) pogoduju depresiji kroz utjecaj na pravila i vjerovanja pojedinca

o stvaranju i zadržavanju osjećaja vlastite vrijednosti i njegovog samopoštovanja. Osobe

koje su nesigurno privržene u odrasloj dobi, ali zadržavaju zdravi osjećaj vlastite vrijednosti

i više samopoštovanje, imaju manju vjerojatnost da će biti depresivne; za razliku od

pojedinaca koji su razvili neadaptivna vjerovanja o temeljima vrijednosti osobe i koji imaju

sniženo samopoštovanje, a u kojih se značajno češće susreću simptomi depresije, bez obzira

na sigurnost privrženosti (Roberts, Gotlib i Kassel, 1996).

Važna uloga samopoštovanja uočena je i u problematici složenijih poremećaja, i to

konkretno poremećaja hranjenja. Naime, istraživanjima je utvrđeno da nepovoljna životna

iskustva, i to pogotovo u djetinjstvu i adolescenciji, mogu dovesti do smanjenja

samopoštovanja uslijed čega dolazi do veće podložnosti internaliziranim psihičkim

problemima. Haine, Ayers, Sandler, Wolchik i Weyer (2003) u svom su istraživanju utvrdili

medijacijski utjecaj samopoštovanja i lokusa kontrole na odnos proživljene smrti roditelja i

internaliziranih problema djeteta. Dobivene rezultate objasnili su time da smrt roditelja, kao

izrazito negativno iskustvo, može smanjiti samopoštovanje jer direktno smanjuje mogućnost

doživljavanja pozitivnih iskustva koja povećavaju osjećaje vlastite vrijednosti (kao što su

npr. tople i pozitivne interakcije s roditeljem, aktivnosti u kojima dolazi do prihvaćanja,

pohvaljivanja, potvrđivanja djeteta i sl.), ali i često stvara prilike za negativna iskustva koja

smanjuju samopoštovanje (npr. okrivljavanje sebe, stigmatizacija u društvu i sl.).

Tram i Cole (2000, prema Haine i sur., 2003) u svojoj su longitudinalnoj studiji utvrdili da

je samopoštovanje značajan medijator u odnosu proživljenog stresa i depresivnih simptoma

mjerenih višestrukim mjerama.

Istraživanja poremećaja hranjenja konzistentno ukazuju na to da osobe koje pate od tih

poteškoća imaju izrazito nisko samopoštovanje (Baumeister i sur., 2003), te da je ono važan

27

rizični čimbenik u etiologiji i održavanju poremećaja hranjenja (Slade, 1982.; Smolak,

Levine i Sullins, 1990., sve prema Kent i Waller, 2000).

Kent i Waller (2000) u svom su istraživanju demonstrirali medijacijski utjecaj

samopoštovanja na odnos proživljenog emocionalnog zlostavljanja u djetinjstvu i

poremećaja hranjenja. Naime, iz literature je poznato da emocionalno zlostavljanje u

djetinjstvu od strane značajne odrasle osobe, i to prije svega roditelja, prvenstveno oštećuje

samopoštovanje djeteta te smanjuje njegovu sposobnost da se snosi sa snažnim emocijama

(npr. Briere i Runtz, 1988, Gross i Keller, 1992, sve prema Kent i Waller, 2000).

Kontinuirano proživljavanje negativnih iskustava od strane osobe koja bi trebala štititi dijete

u kritičnim razdobljima razvoja dovodi do stvaranja negativnih vjerovanja o sebi, drugima i

svijetu u kojem živi tj. djeluje na to da dijete razvija sliku o sebi kao nepoželjnom i

nevrijednom biću, da druge doživljava kao opasne osobe sklone vrijeđanju, a svijet kao

nepredvidivo i nepravedno mjesto, a to sve dovodi do smanjenja mogućnosti učenja

konstruktivnih strategija suočavanja sa stresom i vjere u vlastitu samoučinkovitost.

Navedeni procesi u kombinaciji sa temperamentom, poremećenom obiteljskom dinamikom

te različitim okolinskim čimbenicima povećavaju ranjivost za razvijanje različitih psihičkih

poteškoća (Rorty i Yager, 1993, prema Kent i Waller, 2000).

Ipak, iako izrazito bitni, samopoštovanje i emocionalno zlostavljanje, dakako, nisu jedini

čimbenici značajni u etiologiji poremećaja hranjenja. Vohs i sur.(1999, prema Baumeister i

sur., 2003) utvrdili su da je nisko samopoštovanje indikativno za pogoršanje simptoma

bulimije u kombinaciji sa ekstremno visokim standardima i očekivanjima od sebe

(perfekcionizam) te osjećajem da osoba te standarde ne zadovoljava (osjećaj pretjerane

težine uz preokupiranost izgledom). Osim toga, samopoštovanje ostvaruje djelomični

medijacijski utjecaj na odnos eksternalizirane percepcije sebe (procjenjivanje sebe prema

vanjskim standardima) i pretjerane brige oko težine i izgleda tijela (Ross i Wade, 2004).

Naime, eksternalizirana percepcija sebe jedan je od najznačajnijih aspekata ponašanja

usmjerenog na zatomljavanje sebe (eng. self-silencing behavior), što utječe na snižavanje

samopoštovanja, uslijed čega osoba sebe procjenjuje kao da ne zadovoljava postavljene

standarde te biva preokupirana izgledom i težinom tijela, što se može manifestirati u

poremećajima u načinu prehrane (Ross i Wade, 2004).

Iako je značajnost uloge samopoštovanja u razvoju i održanju poremećaja hranjenja

neupitna, o točnim mehanizmima kroz koje se ona manifestira još se raspravlja. Naime,

podaci iz literature ukazuju na to da se radi o uistinu složeno isprepletenim čimbenicima s

28

tim da nisko samopoštovanje predstavlja rizični čimbenik za poremećaje hranjenja

(Baumeister i sur., 2003).

Jedno od mogućih objašnjenja medijacijskog učinka samopoštovanja u odnosu

emocionalnog zlostavljanja i razvoja simptoma poremećaja hranjenja jest da pojedini

simptomi poremećaja hranjenja (kao što je istaknuti perfekcionizam) služe kao

kompenzacija i pokušaj borbe protiv osjećaja vlastite bezvrijednosti (Kent i Waller, 2000).

Pokušavajući razumijeti ulogu samopoštovanja u razvoju i održanju poremećaja u

stavovima i načinu prehrane te uzimajući u obzir jednu od ključnih potreba za zdravi razvoj

samopoimanja-autonomiju tj. sposobnost djelovanja na način koji smo sami odabrali, uz

internalni lokus kontrole i osjećaj slobode izbora (Ryan i Deci, 1995, prema Fredrick i

Grow, 1996), autori Fredrick i Grow (1996) predložili su medijacijski model prema kojem

deficiti u autonomiji doprinose nižim nivoima samopoštovanja, uslijed čega dolazi do veće

podložnosti razvijanju poremećaja u stavovima i načinu prehrane. Rezultati istraživanja koje

su proveli kako bi testirali svoje pretpostavke, potvrdili su ideju da globalno

samopoštovanje ima značajan medijacijski utjecaj na odnos autonomije i razvoja patologije

u načinu hranjenja, točnije, pokazali su da je smanjena autonomija povezana sa nižim

stupnjevima samopoštovanja, te da je taj obrazac u vezi sa poremećajima u stavovima

prema hranjenju i samom načinu prehrane. Takva konceptualizacija autonomije, kao

podloge i motivacijskog čimbenika u razvoju zdravog samopoštovanja, konzistentna je sa

razvojnom perspektivnom teorije samodeterminacije (eng. self-determination theory) (Ryan

i Deci, 1995, prema Fredrick i Grow, 1996), čije su pretpostavke našle su dosta potvrda u

istraživanjima (npr. Ryan i Grolnick, 1984; Deci i Ryan, 1985, sve prema Fredrick i Grow,

1996), a prema kojoj okruženja koja podržavaju autonomiju i samodeterminaciju potiču

razvoj zdravog samopoštovanja, osnovanog na sigurnoj percepciji sebe, dok, s druge strane,

okruženja u kojima prevladava težnja za visokim stupnjem kontrole smanjuju mogućnost

ostvarivanja pravog osjećaja autonomije te potiču razvijanje osjećaja vlastite vrijednosti

ovisnog o ekstrinzičnim nagradama i procjenama drugih ljudi. Dakle, odrastanje u okolini u

kojoj se ne uspijeva realizirati potreba za autonomijom, često sa sobom nosi naučeno

zanemarivanje vlastitih potreba radi zadovoljavanja potreba drugih te vjerovanje da se

njezina/njegova vrijednost kao pojedinca odražava kroz ono što čini kako bi zadovoljio

druge ljude (kao što je npr. biti odgovoran i/ili izgledati privlačno). Kao jedna od

mogućnosti snošenja sa neispunjenom potrebom za osjećajem autonomije i

samopoštovanjem, može biti povećana usredotočenost na vlastiti izgled, koji se vidi kao

nešto čime se ostvaruje osjećaj vlastite vrijednosti jer rezultira u pozitivnoj pažnji drugih

29

ljudi (Fredrick i Grow, 1996). Međutim, ta težnja da se bude savršen, da se drži sve pod

kontrolom te ponašanje usmjereno zadovoljavanju očekivanja i potreba drugih ljudi stvara

osjećaj vlastite vrijednosti ovisan o vanjskim izvorima evaluacije fizičkog izgleda, pa

zapravo ne zadovoljava osnovnu potrebu za autonomijom jer se osoba ne prihvaća kao sama

po sebi vrijedna, autentična i samodeterminirajuća individua. Stoga, čini se da, kada jednom

osobe s niskim stupnjem autonomije i samopoštovanja postanu preokupirane s vlastitim

izgledom, kod njih postoji povećan rizik za razvoj ponašanja i stavova vezanih uz

poremećaje hranjenja (Frederick i Grow, 1996). Ipak, treba naglasiti da je model Fredericka

i Growa (1996) osmišljen u cilju razmatranja procesa razvoja simptoma poremećaja

hranjenja te da su podaci u istraživanju, barem zasada, samo statistički sugestivni. Osim

toga, potrebno je proširiti uzorak te ispitati konkretne kliničke slučajeve, ali i uzeti u obzir

još neke važne čimbenike, poput obiteljskog okruženja i roditeljskih stavova kako bi se

stekla potpunija slika procesa kojima se stvara veća podložnost poremećajima hranjenja.

U dosadašnjim razmatranjima pretežno smo se bavili pitanjima vezanim uz nisko

samopoštovanje, a sada ćemo se osvrnuti na posebnu kategoriju visokog samopoštovanja:

narcizam, pri čemu je važno napomenuti da ne govorimo o patološkom, već normalnom

narcizmu, dakle, o osobama koje pokazuju relativno visoki stupanj narcističikih obilježja.

Općenito, narciste karakterizira vrlo pozitivno ili čak napuhano viđenje sebe (Campbell,

Rudich i Sedikides, 2002). Konceptualne definicije normalnog narcizma obuhvaćaju

karakteristike poput egocentrizma, težnje za dominacijom, grandioznog samopoimanja i

manipulativne interpersonalne orijentacije (Paulhus, 1998; Paulhus i Williams, 2002; sve

prema Sedikides, Gregg, Rudich, Kumashiro i Rusbult, 2004.). U istraživanjima narcizam

se najčešće operacionalizira kao multifacetni konstrukt koji se sastoji od autonomije,

svojatanja, egzibicionizma, iskorištavanja, samodostatnosti, superiornosti i taštine

(Narcissistic Personality Inventory, Raskin i Terry, 1988, prema Sedikides, Gregg, Rudich,

Kumashiro i Rusbult, 2004), s tim da je važno je napomenuti da narcizam nije puka

refleksija iznimno visokog samopoštovanja. Obje kategorije obilježava pozitivno viđenje

sebe, ali ta se viđenja značajno razlikuju, i to s obzirom na aspekte ličnosti koje smatraju

važnima i na osnovu kojih temelje izrazito pozitivno viđenje sebe (Campbell, Rudich i

Sedikides, 2002). Naime, osobe s visokim stupnjem narcističkih obilježja obično se vide

kao vrlo inteligentne i kompetentne individue te se uglavnom ne trude biti ljubazni i moralni

jer im odnosi s drugim ljudima nisu previše važni (Campbell, Rudich i Sedikides, 2002),

odnosno, njihova interpersonalna orijentacija može se opisati kao odbacujuća i gruba

30

(Sedikides, Gregg, Rudich, Kumashiro i Rusbult, 2004). Nadalje, osobe s visokim stupnjem

narcističkih obilježja također se opisuju boljima od prosjeka kada se radi o osobinama koje

predstavljaju djelotvornost, kognitivne vještine i sl., ali to ne čine u slučajevima osobina

koje se odnose na socijalne odnose, zajedništvo i sl. (Alicke i sur., 1995, prema Campbell,

Rudich i Sedikides, 2002). S druge strane, osobe visokog samopoštovanja vide se kao vrlo

sposobnima i pozitivnima u različitim socijalnim vještinama i karakteristikama, kao što su

npr. ljubaznost, obzirnost, savjesnost, prilagođenost, moralnost. Međutim, oni se također

vide inteligentnijim, sposobnijim i kompetentnijim od prosjeka, ali ne u toj mjeri kao što se

boljima smatraju narcistički usmjerene osobe (Campbell, Rudich i Sedikides, 2002).

Pojedinci visoko na dimenziji narcizma pokazuju visok stupanj mentalnog zdravlja

(razmatranog u terminima niskog stupnja depresivnosti, tjeskobe, usamljenosti i neuroticima

uz visoke stupnjeve zadovoljstva životom i vezom s partnerom; prema Sedikides, Gregg,

Rudich, Kumashiro i Rusbult, 2004). Istraživanja su pokazala da je normalni narcizam

pozitivno povezan sa zadovoljstvom životom (Rose, 2002), negativno s tjeskobom i

depresijom (Watson i Biderman, 1993., prema Sedikides, Gregg, Rudich, Kumashiro i

Rusbult, 2004.) te je nepovezan s usamljenošću (Joubert, 1986., prema Sedikides, Gregg,

Rudich, Kumashiro i Rusbult, 2004.). Autore Sedkides i sur. (2004.) zanimalo je uslijed

čega je narcizam povezan s odsustvom različitih psiholoških tegoba. S obzirom na to da je

visoko samopoštovanje, kao važna odrednica narcizma, također povezana s mentalnim

zdravljem (npr. Pyszcynsky i Greenberg, 1987; Tarlow i Haaga, 1996, sve prema Sedikides,

Gregg, Rudich, Kumashiro i Rusbult, 2004), autori su pretpostavili da je upravo

samopoštovanje, barem u određenoj mjeri, odgovorno za odnos narcizma i mentalnog

zdravlja. Rezultati istraživanja koje su proveli potvrdili su navedene pretpostavke. Naime,

utvrđena je medijacijska uloga samopoštovanja u odnosu narcizma i mentalnog zdravlja.

Dodatnim analizama pokazano je da su odnosi između narcizma, samopoštovanja i

mentalnog zdravlja pretežno linearni. Osim toga, razmatrajući različite komponente

samopoštovanja, i to konkretno aspekte samoučinkovitosti i zadovoljstva sobom, autori

Sedikides i sur. (2004) uočili su da osobe visoko na dimenziji narcizma svoje visoko

samopoštovanje “crpe” iz obje dimenzije, odnosno, smatrajući se vrlo kompetentnima, ali i

vrlo simpatičnima. Dakle, oba navedena aspekta ostvaruju medijacijski utjecaj na odnos

narcizma i mentalnog zdravlja.

Dobivene rezultate autori su također razmatrali i u svjetlu procesa upravljanja impresijama,

potiskivanja i defenzivnosti, međutim, postavljane hipoteze potvrđene su čak i kada su

navedeni konstrukti statistički kontrolirani.

31

Sedikides i sur. (2004) pokazali su da su, unatoč često grubom, manipulativnom i

iskorištavajućem interpersonalnom stilu, osobe visoko na dimenziji narcizma relativno

mentalno zdrave, te da se to ostvaruje, barem djelomično, kroz medijacijski utjecaj

samopoštovanja. Time su opovrgnuli dotadašnje pretpostavke prema kojima narcisti,

uslijed evidentnih interpersonalnih deficita, zacijelo pate od različitih psiholoških tegoba.

Ipak, Sedikides i sur. (2004) naglašavaju da iako samopoštovanje zasigurno igra važnu

ulogu u odnosu narcizma i mentalnog zdravlja, ono vjerojatno nije jedini važan čimbenik te

su potrebna dodatna istraživanja kako bi se detaljnije razmotrili procesi koji dovode do

pozitivne povezanosti narcizma i mentalnog zdravlja.

32

1.5. Uvod u probleme istraživanja

U dosadašnjem izlaganju naveli smo niz različitih istraživanja koja su pokazala izravne i

neizravne, odnosno, moderatorske i medijacijske uloge samopoštovanja u odnosima brojnih

obilježja i procesa. U ovom radu posebno smo zainteresirani za ispitivanje uloge

samopoštovanja u odnosu temeljnih crta ličnosti i neverbalnih socijalnih vještina, odnosno,

aspekata emocionalne kontrole, emocionalne izražajnosti te emocionalne osjetljivosti. Iako

dosadašnja istraživanja na tom području nisu brojna, navest ćemo neke od ranije dobivenih

rezultata.

U pogledu razmatranja odnosa temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja, interesantno je da je

zapravo malo istraživanja provedeno s tim ciljem te se stoga relativno malo zna o razlikama u

karakteristikama ličnosti osoba višeg i nižeg samopoštovanja.. Dosadašnja istraživanja,

uglavnom sa studentima kao ispitanicima, pokazuju konzistentan obrazac pozitivnih

korelacija samopoštovanja i Big Five dimenzija ličnosti. Naime, samopoštovanje najsnažnije

je povezano s Emocionalnom Stabilnošću; umjereno s Ekstraverzijom i Savjesnošću, te slabo

s Otvorenošću i Ugodnosti (npr. Kwan, Bond i Singelis, 1997; Keller, 1999, sve prema

Robins i sur., 2001; Hills i Argyle, 2001). Nedavnom studijom Robins i sur. (2001) utvrdili su

da temeljne crte ličnosti objašnjavaju 34% varijance samopoštovanja s tim da su potvrdili

opisani obrazac-najznačajniji efekt ima Emocionalna Stabilnost i Ekstraverzija, zatim

Savjesnost pa Otvorenost i Ugodnost. Osim toga, opsežan pregled i analiza potencijalnih

moderatora pokazala je da je odnos temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja neovisan o dobi,

spolu, socioekonomskom statusu, nacionalnosti i etničkoj pripadnosti ispitanika. Kao

značajan medijator pokazala se varijabla socijalne poželjnosti, ali samo za slabije prediktore

tj. Otvorenost i Ugodnost (Robins i sur., 2001). Potencijalni kulturološki utjecaj na odnos

samopoštovanja i osobina ličnosti ispitivali su Pullman i Allik (2000) na uzorku estonskih

studenata. Njihovi rezultati idu u prilog generalizaciji utvrđenog obrasca asocijacija i na druge

kulture jer pokazuju izrazito snažnu povezanost samopoštovanja s Neuroticizmom tj.

Emocionalnom Stabilnošću, nešto manje snažnu s Ekstraverzijom, umjerenu sa Savjesnošću

te slabu s Otvorenošću za iskustva.

Vezano uz socijalne vještine, u literaturi možemo naći brojne različite koncepte i mjere

socijalnih vještina, ali se većina autora slaže da se radi o jednoj ili više sposobnosti koje

olakšavaju započinjanje, razvoj i održavanje odnosa među ljudima (Riggio, Throckmorton i

DePaola, 1990). Tako npr. Ferris, Witt i Hochwarter (2001, prema Wilson i Witt, 2004) svoje

33

određenje socijalnih vještina temelje na sposobnosti «čitanja» socijalnih situacija tj. socijalnoj

osjetljivosti prema kojoj pojedinac oblikuje svoje ponašanje kako bi utjecao na druge. Novija

istraživanja socijalnih vještina većinom se temelje na radovima Ronalda Riggia (1986.) koji

ih konceptualizira kao naučene sposobnosti i strategije kojima pojedinac osnažuje i

poboljšava učinkovitost međuljudskih odnosa. Istraživanja su pokazala da se posjedovanje

socijalnih vještina često povezuje sa smanjenim osjećajem usamljenosti, smanjenom

socijalnom anksioznošću, većim zadovoljstvom životom, većom aktivnošću te općenito

boljom prilagodbom (Riggio, Watring i Throckmorton, 1993). Ispitivanja odnosa

samopoštovanja i socijalnih vještina najčešće utvrđuju da osobe većeg samopoštovanja na

mjerama samoiskaza pokazuju bolje socijalne vještine (Riggio, Throckmorton i

DePaola,1990). Tako npr. istraživanje Riggio i sur (1992. pokazalo je značajne korelacije

između samopoštovanja i cjelokupnog rezultata na Inventaru Socijalnih Vještina, s tim da su

najveće korelacije sa Socijalnom Kontrolom (r=0.54), Socijalnom Izražajnosti (r=0.53) te sa

Emocionalnom Izražajnosti (r=0.51). Autori smatraju da dobiveni nalazi proizlaze iz toga što

posjedovanje socijalnih vještina doprinosi socijalnom samopoštovanju pojedinca i njegovoj

snalažljivosti u socijalnim situacijama. Međutim, Baumeister i sur.(2003.) smatraju da s

takvim zaključcima treba biti oprezan jer su, nakon opsežnog pregleda literature, uočili da

osobe višeg samopoštovanja općenito tvrde da su socijalno uspješnije, popularnije te da imaju

bolje socijalne vještine od osoba nižeg samopoštovanja. Međutim, kada se koriste objektivnije

mjere (npr. procjene od strane drugih osoba) te se razlike ne mogu potvrditi, a u nekim

slučajevima (npr. visokog narcizma) čak idu u suprotnom smjeru. Dakle, objektivnim

istraživanjima pokazano je da više samopoštovanje vodi vjerovanju o boljoj socijalnoj

kompetenciji, ali i to da je to vjerovanje najčešće iluzorno (Baumeister i sur., 2003).

Socijalne vještine same su po sebi interesantan konstrukt jer se odnose na vještine

razumijevanja osjećaja, misli i ponašanja u interpersonalnim situacijama kako drugih osoba,

tako i vlastitih, uz sposobnost primjerenog reagiranja u tim situacijama (Marlowe, 1986,

prema Wilson i Witt, 2004). Osim toga, socijalne vještine podrazumijevaju socijalno

učinkovito ponašanje koje pojedincima omogućava potizanje socijalnih ciljeva (Schneider,

Ackerman, & Kanfer, 1996; prema Wilson & Witt, 2004). Usvajanje socijalnih vještina

ključan je aspekt psihosocijalne prilagodbe te zdravog snalaženja u razvoju i održavanju

međuljudskih odnosa (Riggio, Watring i Throckmorton, 1993), uslijed čega su doista bitne u

životu svakog pojedinca. Naime, kvaliteta međuljudskih odnosa uvelike ovisi o uspješnom i

vještom načinu komuniciranja, odnosno, vještini prenošenja vlasitih misli i osjećaja, ali i

sposobnosti primanja i razumijevanja poruka interakcijskih partera. Za socijalne vještine, kao

34

i u komunikaciji općenito, izrazito su važni i verbalni i neverbalni aspekti. Riggio (1986)

temeljnom socijalnom vještinom smatra umijeće primanja i slanja informacija, koja se

manifestira u vještinama ekspresivnosti i osjetljivosti (senzibilnosti), koje su najviše dolaze do

izražaja na neverbalni način. U ovom istraživanju bavit ćemo se neverbalnim socijalnim

vještinama, točnije, aspektima emocionalne izražajnosti tj. vještine u neverbalnom slanju

informacija koja pojedincu omogućava spontano i točno izražavanje trenutnog emocionalno

stanja, stavova i interpersonalne orijentacije; zatim emocionalne osjetljivosti tj vještine

primanja i razumijevanja neverbalnih i emocionalnih poruka primljenih od drugih; te

emocionalne kontrole, koja se odnosi na vještinu kontroliranja vlastitih emocionalnih stanja i

neverbalnih ekspresija, a podrazumijeva vještinu razumijevanja i korištenja emocionalnih

znakova (Riggio, 1986). U literaturi nalazimo različite čimbenike koji su bitni za razvoj i

socijalnih vještina, među kojima se najviše ističe uloga obitelji. Tako npr. Riggio (2000) drži

da je obiteljska dinamika značajan čimbenik za razvoj međuljudske osjetljivosti i socijalnih

vještina, jezičnih sposobnosti, vještina suočavanja sa stresom i vještina stvaranja i održavanja

mreže socijalne potpore. Manje je poznato kako karakteristike pojedinca, i to konkretno

temeljne crte ličnosti, utječu na socijalne vještine. U dosadašnjim istraživanjima pokazano je

da posjedovanje određenih osobina ličnosti može značiti poticaj razvoju određenih

neverbalnih socijalnih vještina. Tako je npr. utvrđeno da aktivne, istraživački nastrojene,

emotivne i visoko druželjubive osobe često pokazuju visoki stupanj razvijenosti vještine

emocionalne izražajnosti (Riggio, 1986). Također je pokazano da su osjetljive i napete, ali i

slobodoumne osobe često izrazito vješte u emocionalno osjetljivosti (Riggio, 1986). Osim

toga, kao glavne karakteristike osoba vještih u emocionalnoj kontroli utvrđene su

emocionalna stabilnost, samopuzdanost, sigurnost (Riggio, 1986), te ekstravertiranost,

dominantnost i impulzivnost (Friedman i Herringer, 1991). Navedeni podaci upućuju na to da

temeljne crte ličnosti ostvaruju određeni utjecaj na razvoj neverbalnih socijalnih vještina, te

smo stoga smatrali zanimljivim i važnim provjeriti način na koji se taj utjecaj ostvaruje. S

obzirom na to da su socijalne vještine i temeljne crte ličnosti dosta široki i složeni konstrukti,

razumljivo je da njihov međusobni odnos nije jednostavan te da se prilikom njegova

proučavanja trebaju uzeti u obzir i drugi važni čimbenici. Pri tome konkretno mislimo na

samopoštovanje, kao jedan od najvažnijih aspekata ličnosti. Naime, dosadašnja istraživanja

upućuju na to da temeljne crte ličnosti umjereno doprinose objašnjenju varijance

samopoštovanja (npr. Pullman i Allik, 2000), te da je samopoštovanje pozitivno povezano s

posjedovanjem neverbalnih socijalnih vještina (Riggio, Throckmorton i DePaula, 1990).

Međutim, uloga samopoštovanja u odnosu temeljnih crta ličnosti i neverbalnih socijalnih

35

vještina nije razjašnjena. Stoga smo ovo istraživanje posvetili ispitivanju funkcije koje

samopoštovanje ima u odnosu temeljnih crta ličnosti, točnije, Big Five dimenzija, na aspekte

neverbalnih socijalnih vještina.

36

2. PROBLEMI ISTRAŽIVANJA

1. Ispitati izravni doprinos temeljnih crta ličnosti u objašnjavanju aspekata

emocionalne izražajnosti, emocionalne kontrole i emocionalne osjetljivosti.

2. Utvrditi postoji li moderatorski utjecaj samopoštovanja na odnos temeljnih crta

ličnosti i aspekata emocionalne izražajnosti, emocionalne kontrole i emocionalne

osjetljivosti.

3. Utvrditi postoji li medijacijski utjecaj samopoštovanja na odnos temeljnih crta

ličnosti i aspekata emocionalne izražajnosti, emocionalne kontrole i emocionalne

osjetljivosti.

37

3. METODA ISTRAŽIVANJA

3.1. Sudionici istraživanja

U istraživanju su sudjelovali studenti Sveučilišta u Zagrebu, njih ukupno 303, od kojih je 199

s Hrvatskih Studija, a 114 s Fakulteta Elektronike i Računarstva. Ženskih ispitanika ima 180,

a muških 123.

3.2. Instrumentarij

3.2.1. ISV - Inventar socijalnih vještina (Riggio, 1986)

Mjerenje kriterijske varijable provedeno je primjenom Inventara Socijalnih Vještina (Social

skills inventory, Riggio, 1986). Riggio (1986) smatra da pri komunikaciji postoje tri

dimenzije: kontrola (upravljanje vlastitim emocijama i ponašanjem); zatim osjetljivost

(sposobnost razumijevanja poruka drugih), te ekspresivnost (sposobnost izražavanja vlastitih

misli i osjećaja). Ti se procesi komunikacije odvijaju u dvije domene: socijalnoj-verbalnoj te

emocionalnoj-neverbalnoj, tako da se socijalne vještine mogu svrstati u šest kategorija

(Riggio, 1986; Riggio, Throckmorton i DePaola, 1990):

1. Emocionalna izražajnost-sposobnost izražavanja emocija, stavova i znakova statusa ili

dominacije.

2. Emocionalna osjetljivost-vještina primanja i razumijevanja neverbalnih poruka drugih

ljudi.

3. Emocionalna kontrola-sposobnost upravljanja i reguliranja vlastitih emocionalnih i

neverbalnih ekspresija.

4. Socijalna izražajnost-verbalna vještina koja podrazumijeva sposobnost uključivanja

drugih ljudi u interakciju.

5. Socijalna osjetljivost-sposobnost razumijevanja verbalne komunikacije.

6. Socijalna kontrola-vještina samoprezentacije u socijalnim situacijama; vještina igranja

socijalnih uloga.

Inventar se sastoji od ukupno 90 čestica, s tim da svaku od navedenih dimenzija opisuje po

15 čestica. Odgovor na česticu jest skala slaganja Likertovog tipa s ponuđenim izborom od 1

do 5, pri čemu 1 znači «u potpunosti se ne slažem sa izjavom», a 5 znači «u potpunosti se

38

slažem sa izjavom». Primjer čestice je „Ljudi mogu uvijek "pročitati" moje prave osjećaje -

čak i kada ih pokušavam sakriti“, ili „Umijem nadahnuti veseljem dosadnu zabavu“.

Ukupni rezultat odnosi se na opći stupanj razvijenosti socijalnih vještina, s tim da je važno

napomenuti da je uz ukupni rezultat, važan indikator socijalne kompetencije ispitanika

uravnoteženost rezultata na svim dimenzijama socijalnih-verbalnih i emocionalnih-

neverbalnih vještina (Riggio, 1986). Naime, socijalno kompetentna je ona osoba koja

posjeduje sve navedene socijalne vještine, ali u relativnoj ravnoteži, odnosno, nema izrazito

snažno ili slabo izraženu jednu ili više pojedinih vještina (Riggio, Throckmorton i DePaola,

1990).

U našem istraživanju koristili smo rezultate dobivene na neverbalnim subskalama inventara

jer smo posebno bili zainteresirani za ulogu samopoštovanja u odnosu temeljnih crta ličnosti i

neverbalnih socijalnih vještina, tako da korištenje rezultata ostalih dimenzija socijalnih

vještina nije bilo potrebno u kontekstu problema ovog istraživanja.

Tablica 3.2.1. Osnovni deskriptivni podaci i pokazatelji pouzdanosti Subskala

Neverbalnih socijalnih vještina (N=300)

Dimenzija

Broj čestica

M

Sd

Raspon

α

Emocionalna izražajnost 15 32.13 7.08 16-52 0.62

Emocionalna kontrola 15 28.19 7.46 4-49 0.73

Emocionalna osjetljivost 15 35.01 7.49 16-57 0.70

3.2.2. Skala samopoštovanja (Rosenberg, 1965)

Za mjerenje samopoštovanja koristili smo Rosenbergovu Skalu Samopoštovanja (Rosenberg

Self-Esteem Scale, Rosenberg 1965), koja predstavlja samoprocjenu općeg samopoštovanja u

smislu cjelokupne procjene pojedinca o vlastitoj vrijednosti kao ljudskog bića (Pullman i

Allik, 2000). Sastoji se 10 čestica, s ponuđenom skalom odgovora Likertovog tipa od 0 do 4,

gdje 0 znači „uopće se ne slažem“, a 4 „potpuno se slažem“, s tim da veći rezultat ukazuje na

veći stupanj samopoštovanja. Primjer čestice je „.Osjećam da nema puno toga čime bih se

mogao ponositi“, ili „Sposoban sam raditi i izvršavati zadatke podjednako uspješno kao i

većina drugih ljudi“ .

Ova skala najčešće je korištena mjera samopoštovanja: kratka je i jednostavna, a

psihometrijske studije pretežno potvrđuju njezinu jednodimenzionalnost te pokazuju dobru

39

valjanost i pouzdanost kroz velik broj različitih uzoraka (Pullman i Allik, 2000; Robins,

Hendin i Trzensiewski, 2001).

Tablica 3.2.2. Osnovni deskriptivni podaci i pokazatelji pouzdanosti Rosenbergove Skale

Samopoštovanja (N=300)

Broj čestica M Sd Raspon α

10 27.71 6.63 11-40 0.79

3.2.3. Big Five Inventar (John, Donohue, i Kentle ,199; prema John i Srivastava, 1999)

Big Five dimenzije ličnosti u velikoj su mjeri prihvaćene kao temeljne crte ličnosti te ih

istraživači zainteresirani za ispitivanje individualnih razlika najčešće koriste kao referentni

okvir unutar kojeg organiziraju središnje konstrukte te objašnjavaju i interpretiraju sličnosti i

razlike između raznih varijabli (Robins, Tracy, Trzensiewski, Potter i Gosling, 2001), a

podrazumijevaju pet širokih faktora koje opisuju specifične osobine: Ekstraverzija

(pričljivost, asertivnost, dominantnost, energičnost); Ugodnost (spremnost na suradnju,

povjerljivost,suosjećajnost, skromnost); Savjesnost (učinkovitost, organiziranost, obzirnost,

temeljitost u radu, usmjerenost na postignuće, discipliniranost); Neuroticizam (anksioznost,

hostilnost, sramežljivost, depresivnost, impulzivnost, razdražljivost) i Otvorenost za iskustva

(maštovitost, razvijena estetska osjetljivost, široki interesi, nekonvencionalnost) (John i

Srivastava, 1999).

Podatke o temeljnim crtama ličnosti prikupili smo primjenom Big Five Inventara (John,

Donohue i Kentle, 1991; prema John i Srivastava, 1999), koji se sastoji od 44 čestice-kratke

fraze utemeljene na pridjevskim deskriptorima ličnosti koji predstavljaju prototipske markere

Big Five dimenzija. Ponuđeni izbor odgovora jest skala slaganja (Likertovog tipa) sa svakom

pojedinom česticom, raspona od 1 (potpuno ne slaganje) do 5 (potpuno slaganje). Istraživanja

najčešće pokazuju značajnu povezanost s drugim instrumentima koji mjere Big five

dimenzije, kao i dobru pouzdanost BFI: alfa koeficijenti kreću se od α=.75 do α=.90 (John i

Srivastava, 1999). U našem uzorku dobivene su nešto niže vrijednosti: za Ekstraverziju α=

.76, za Ugodnost α= .72, za Savjesnost α= .76, za Neuroticizam α= .65 te za Otvorenost α=

.61.

40

Tablica 3.2.3. Osnovni deskriptivni podaci i pokazatelji pouzdanosti za BFI (N= 303)

Dimenzije

Broj čestica

M

Sd

Raspon

α

Ekstraverzija 8 28.44 5.19 16-40 0.76

Ugodnost 9 32.74 5.74 21-45 0.72

Savjesnost 9 31.94 5.82 11-45 0.76

Neuroticizam 8 22.46 4.65 8-35 0.65

Otvorenost 10 37.12 4.94 24-50 0.61

3.3. Postupak

Prikupljanje podataka provedeno je u više etapa u razdoblju od 2002. do 2004. godine. Podaci

o studentima Hrvatskih Studija prikupljeni su 2002. godine, dok su podaci studenata FER-a

prikupljani tijekom 2004. godine. Ispitanicima je dano vrlo općenito priopćenje da se radi o

istraživanju ljudskog ponašanja i mišljenja u psihologiji, s tim je naglašeno da je ispitivanje

anonimno te da rezultati pojedinca sami za sebe nisu bitni, već se razmatra kako funkcioniraju

različiti psihološki fenomeni kod skupine ljudi.

Cjelokupni protokol sa svim uključenim instrumentima konstruiran je tako da, nakon upute,

ispitanici prvo odgovaraju na pitanja o osobnim podacima (dob, spol, godina studija), nakon

čega slijede instrumenti: BFI (John, Donohue, i Kentle ,1991 prema John i Srivastava, 1999),

pa Inventar Socijalnih Vještina (Riggio, 1986) te Rosenbergova Skala Samopoštovanja

(Rosenberg, 1965).

3.4. Obrada podataka

U ovom smo istraživanju koristili različite postupke obrade podataka sukladno postavljenim

problemima. Prvo smo ispitali i testirali značajnost međusobnih korelacija svih varijabli

korištenih u analizi, a zatim smo podatke analizirali oslanjajući se na postupke stupnjevite

regresijske analize. Naime, u radu smo nastojali provjeriti u kojoj je mjeri moguće pomoću

temeljnih crta ličnosti objasniti aspekte emocionalne izražajnosti, emocionalne kontrole i

emocionalne osjetljivosti. Osim toga, zanimalo nas je kakvu ulogu ima samopoštovanje u

odnosu temeljnih crta ličnosti i neverbalnih socijalnih vještina. U statističkom smislu, to znači

da provjeravamo ostvaruje li samopoštovanje moderatorski ili medijacijski utjecaj na odnos

promatranih prediktora i kriterijskih varijabli. Utvrđivanje moderatorskog učinka

41

samopoštovanja u našem slučaju značilo bi da samopoštovanje mijenja smjer ili jačinu odnosa

temeljnih crta ličnosti i pojedinih aspekata neverbalnih socijalnih vještina. Općenito govoreći,

što smo već ranije spomenuli, postojanje moderatorskog učinka neke varijable podrazumijeva

utvrđivanje interakcijskog učinka moderatora i prediktora na kriterijsku varijablu. Za

testiranje moderatora potrebno je konstruirati posebnu interakcijsku varijablu tj. pomnožiti

prediktorsku i moderatorsku varijablu (Baron i Kenny 1986., Berger, 2003.; Holmbeck,

1997.). Posebna vrsta hijerarhijske regresijske analize, moderirajuća multipla regresija

provodi se kroz niz koraka, s tim da se svaki korak sastoji od uvrštavanja nove varijable ili

skupova varijabli u regresijsku jednadžbu. Nakon svakog novog koraka tj. nove uvedene

prediktorske varijable, određuje se postotak objašnjene varijance. Značajnost doprinosa nove

uvrštene varijable manifestira se u značajnoj promjeni u postotku objašnjene varijance

kriterija (delta R2). Značajnost promjene testira se F omjerom (Franc, 2001; Baron i Kenny

1986, Berger, 2003). Posebnost moderirajuće multiple regresije očituje se u specifičnosti

varijable koja se posljednja unosi u regresijsku jednadžbu. Naime, nakon što su u jednadžbu

uvrštene pojedinačne varijable prediktor i pretpostavljeni moderator, uvodi se varijabla koja

predstavlja umnožak prediktora i pretpostavljenog moderatora, a nositelj je eventualne

interakcije. Kada se utvrdi značajna promjena u postotku objašnjene varijance kriterija nakon

uvrštavanja umnoška uz kontrolu glavnih učinaka prediktora i pretpostavljenog moderatora,

možemo reći da ispitivana varijabla moderira odnos prediktora i kriterija (Franc, 2001; Baron

i Kenny 1986, Berger, 2003; Holmbeck, 1997). Međutim, kako bi protumačili način na koji se

ostvaruje moderatorski utjecaj potrebno grafički prikazati utvrđenu situaciju. Kada se radi o

kontinuiranom prediktoru i moderatoru, kako bi grafički prikaz bio što jasniji i pregledniji

potrebno ih je kategorizirati, obično u tri kategorije: niski, srednji i visoki stupanj. (Berger,

2003). Uobičajeno je da se na y-osi prikazuje kriterij, na x-osi tri kategorije prediktora te da

linije na grafu predstavljaju niski/srednji/visoki stupanj moderatorske varijable. Ključni

aspekt interpretiranja grafičkog prikaza moderatorskog učinka tiče se odnosa linija koje

prikazuju tri kategorije moderatorske varijable. Naime, statistički značajna interakcija vidljiva

je kada linije nisu paralelne. Grafički prikaz omogućava nam razumijevanje dobivenih

rezultata te olakšava uviđanje i interpretaciju različitog utjecaja prediktora na kriterij na

različitim stupnjevima moderatorske varijable (Berger, 2003).

Osim toga, važno je napomenuti da kada u analizi imamo prediktore koji se međusobno dosta

preklapaju, odnosno, kada postoji visoka multikolinearnost prediktora tj. visoka proporcija

varijance u prediktoru koju je moguće objasniti drugim prediktorskim varijablama, regresijski

koeficijenti dosta su nestabilni (Berger, 2003). Točnije, kada su prediktori kolinearni, velika

42

je mogućnost da nijedan od njih ne pokaže jedinstveni doprinos objašnjavanju kriterija, čak i

kada su zapravo dobri prediktori. Iz Tablice 4.1. vidimo da su svi uključeni prediktori

međusobno značajno povezani (izuzev otvorenosti i neuroticizma te otvorenosti i

samopoštovanja), te smo stoga, kako bi smanjili navedene probleme vezane uz

multikolineranost, prije provođenja moderirajuće multiple regresijske analize centrirali

prediktorske varijable, odnosno, od sirovih rezultata oduzeli smo njihovu aritmetičku sredinu

(Berger, 2003; Franc, 2001).

Osim provjere pretpostavke o moderatorskoj ulozi samopoštovanja, u radu smo nastojali

provjeriti da li samopoštovanje predstavlja barem dio mehanizma kojim temeljne crte ličnosti

ostvaruju svoj utjecaj na neverbalne socijalne vještine, što se u statističkom smislu svodi na

medijacijsku analizu. Naime, kao što smo ranije naveli, pod medijatorom se podrazumijeva

varijabla koja posreduje u odnosu između dvije druge varijable i ukazuje na to kojim se

procesima tj. mehanizmima određeni učinak javlja (Baron i Kenny 1986). Prema Baron i

Kenny (1986) i Berger (2003) testiranje medijacije odvija se u tri koraka:

1. Provjera doprinosa prediktora za objašnjavanje kriterija-nužno je utvrditi da postoji

odnos na koji je moguće ostvariti medijacijski utjecaj pri čemu se procjenjuje i testira

značajnosti regresijskog pondera prediktora u objašnjavanju kriterijske varijable.

2. Provjera doprinosa prediktora za objašnjavanje pretpostavljene medijacijske varijable,

čime se pokazuje da je prediktor povezan s pretpostavljenom medijacijskom varijablom,

kroz koju ostvaruje neizravni utjecaj na kriterij.

3. Ima li prediktor i dalje značajan doprinos za objašnjavanje kriterija ako se u regresiji

nalazi istovremeno i pretpostavljena medijacijska varijabla? Potvrđivanje medijacije

podrazumijeva utvrđivanje smanjenja u veličini, ili utvrđivanje neznačajnosti regresijskog

koeficijenta za prediktor (koji je prije značajno doprinosio objašnjenju kriterija) uz

medijator koji značajno doprinosi objašnjenju kriterija.

43

4. REZULTATI 4.1. Interkorelacije svih uključenih varijabli U razmatranju odnosa aspekata neverbalnih socijalnih vještina, temeljnih crta ličnosti i

samopoštovanja, potrebno je na samom početku utvrditi kakva je povezanost svih varijabli

koje smo koristili u analizi, te smo, stoga, ispitali i testirali značajnost njihovih međusobnih

korelacija. Iz matrice korelacija prikazane u Tablici 4.1. izdvojiti ćemo najznačajnije

povezane varijable. Općenito gledajući, možemo uočiti da su korištene varijable međusobno

umjereno povezane. U skupini kriterijskih varijabli tj. neverbalnih socijalnih vještina najviše

su povezani aspekti emocionalne osjetljivosti i emocionalne izražajnosti (r=. 375, p<.01) te

emocionalne izražajnosti i emocionalne kontrole (r=-.278, p<.01). Temeljne crte ličnosti

međusobno značajno koreliraju, s tim da je najviša povezanost ekstraverzije i ugodnosti (r=

.539, p<.01) te ugodnosti i savjesnosti (r= .513, p<.01), što ponešto odstupa od ranijih

istraživanja u kojima međusobne korelacije Big Five dimenzija ne prelaze .40 (John i

Srivastava, 1999). Ostale korelacije kreću se od r= -.238 (p<.01) za neuroticizam i savjesnost

do r= .464 (p<.01) za savjesnost i ekstraverziju.

Tablica 4.1. Interkorelacije svih varijabli uvrštenih u analizu (N=292)

2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

1.Emocionalna osjetljivost -,036 . 375** .436** .390** .463** -.133* .386** .319**

2.Emocionalna kontrola -.278** -.061 -.017 -.106 -.232** -.006 .032

3.Emocionalna izražajnost .538** .234** .409** -.042 .265** .364**

4.EKSTRAVERZIJA .248** .539** -.362** .464** .503**

5.OTVORENOST .192** -.012 .126* .088

6.UGODNOST -.348** .513** .596**

7.NEUROTICIZAM -.283** -.464**

8.SAVJESNOST .527**

9.SAMOPOŠTOVANJE

*nivo značajnosti p<.05 ** nivo značajnosti p<.01

44

Što se tiče odnosa neverbalnih socijalnih vještina i temeljnih crta ličnosti, najviše se ističu

snažne pozitivne korelacije aspekta emocionalne izražajnosti i ekstraverzije (r= .538, p<.01);

emocionalne izražajnosti i ugodnosti (r= .409, p< .01); emocionalne osjetljivosti i ugodnosti

(r= .463, p< .01) te emocionalne osjetljivosti i ekstraverzije (r= .436, p< .01).

Korelacije samopoštovanja i kriterijskih varijabli tj. aspekata neverbalnih socijalnih vještina

pozitivne su te slabe do umjerene, s tim da je najveća povezanost samopoštovanja s

emocionalnom izražajnosti (r= .364, p< .01); nešto niža s emocionalnom osjetljivosti (r= .319,

p< .01) te vrlo slaba i neznačajna s emocionalnom kontrolom (r= .032, p> .05).

Prethodna istraživanja povezanosti samopoštovanja i Big Five dimenzija ličnosti pretežno

ukazuju na snažne negativne korelacije samopoštovanja i neuroticizma, umjerene pozitivne

korelacije s ekstraverzijom i savjesnosti te slabe pozitivne korelacije s ugodnosti i otvorenosti

za iskustva (Robins, Tracy i Trzesniewski, 2001.). Naši dobiveni podaci relativno su u skladu

s navedenim obrascem: pokazuju nešto snažniju povezanost sa savjesnosti (r= .527, p< .01), i

ekstraverzijom (r= .503, p< .01) te nešto slabiju s neuroticizmom (r=-.464, p< .01) nego što je

uočeno u prethodnim istraživanjima. Povezanost samopoštovanja i otvorenosti za iskustva

vrlo je slaba (r= .088, p> .05), kao i u ranijim podacima. Najveće odstupanje nalazimo u

snažnoj pozitivnoj povezanosti samopoštovanja i ugodnosti (r= .596, p< .01), koja je u

prethodnim studijama vrlo slaba, a u našem slučaju predstavlja najveću od svih korelacija s

Big Five dimenzijama ličnosti.

4.2. Provjera doprinosa temeljnih crta ličnosti u objašnjavanju varijance

aspekata emocionalne kontrole, emocionalne izražajnosti i emocionalne

osjetljivosti

U ovom radu zanimao nas izravni utjecaj temeljnih crta ličnosti i neverbalnih socijalnih

vještina te smo proveli tri zasebne stupnjevite regresijske analize s Big Five dimenzijama kao

prediktorima te aspektima emocionalne kontrole, emocionalne izražajnosti i emocionalne

osjetljivosti kao kriterijima. Dobiveni rezultati prikazani su u Tablici 4.2.

U slučaju aspekta Emocionalne Kontrole kao kriterija, značajni prediktori su dimenzije

Neuroticizma (β=-,305; t=-5,141; p<.01) i Ugodnosti (β=-,207; t=-3,484; p<.01), s tim da

proporcija varijance Emocionalne Kontrole koju objašnjavaju iznosi 8.7% (F(2, 290)=14,940 ;

p< .01).

45

Za Emocionalnu Izražajnost prediktivne crte ličnosti su Ekstraverzija (β=,501; t=8.645;

p<.01) , Neuroticizam (β=,209; t=4.001; p<.01) i Ugodnost (β=,208; t=3.604; p<.01), koje

objašnjavaju 33.8 % (F(3, 288)=50,450 ; p< .01) varijance spomenutog kriterija.

Tablica 4.3. Rezultati stupnjevite regresijske analize s varijablama Neverbalnih

Socijalnih vještina kao kriterijem

Emocionalnu Osjetljivost značajno predviđaju četiri od ukupno pet crta ličnosti,

objašnjavajući 34.8% (F(4, 285)=39,55 ; p< .01) njezine varijance. Najznačajniji prediktor jest

dimenzija Otvorenosti za iskustva (β=,292; t=5.939; p<.01), zatim dimenzija Ugodnosti

(β=,239; t=3.966; p<.01), pa dimenzija Ekstraverzije (β=,166; t=2.811; p<.01) te Savjesnosti

(β=,153; t=2.672; p<.01).

4.3. Testiranje moderatorskog utjecaja samopoštovanja na odnos temeljnih

crta ličnosti i neverbalnih socijalnih vještina

Ispitivanje moderatorskog utjecaja samopoštovanja na odnos temeljnih crta ličnosti i

neverbalnih socijalnih vještina zahtijeva stvaranje pet novih varijabli od kojih svaka

predstavlja umnožak samopoštovanja i pojedine crte ličnosti. Stoga smo načinili sljedeće

varijable: Ekstraverzija X Samopoštovanje; zatim Ugodnost X Samopoštovanje, Savjesnost X

Samopoštovanje; Neuroticizam X Samopoštovanje te Otvorenost X Samopoštovanje, te smo ih

Emocionalna Kontrola Emocionalna Izražajnost Emocionalna Osjetljivost

β t p(t) β t p(t) β t p(t)

Ekstraverzija ,501 8,645 ,000 ,166 2.811 ,005

Ugodnost -,207 -3,484 ,001 ,208 3,604 ,000 ,239 3.966 ,000

Savjesnost ,153 2.672 ,008

Neuroticizam -,305 -5,141 ,000 ,209 4,001 ,000

Otvorenost ,292 5.939 ,000

Regresijski

model

R= ,306

R2=,093

R2kor=,087

F(2, 290)=14,940 ; p< .01

R=,587

R2=,344

R2kor=,338

F(3, 288)=50,450 ; p< .01

R=,597

R2=,357

R2kor=,348

F(4, 285)=39,55 ; p< .01

46

uvrštavali posljednje u regresijsku jednadžbu kako bi vidjeli da li se njihovim unošenjem

statistički značajno povećava količina objašnjene varijance kriterija, što bi, u potvrdnom

slučaju, značilo potvrđivanje moderatorskog učinka samopoštovanja. Važno je napomenuti da

smo prije stvaranja interakcijskih varijabli, kako bi smanjili ranije opisane probleme vezane

uz multikolineranost, centrirali prediktorske varijable, odnosno, od sirovih rezultata oduzeli

smo njihovu aritmetičku sredinu (Berger, 2003.; Franc, 2001.).

Moderirajućom multiplom regresijskom analizom testirali smo stupanj u kojem je snaga

linearne veze između pojedinih crta ličnosti i aspekata neverbalnih socijalnih vještina u

funkciji stupnja samopoštovanja. Kao što se može vidjeti iz Tablice 4.3.2., moderatorski

učinak samopoštovanja uočen je u odnosu neuroticizma i emocionalne kontrole te u slučaju

odnosa neuroticizma i emocionalne osjetljivosti.

Prvo ćemo se posvetiti razmatranju moderatorskog učinka samopoštovanja u odnosu

neuroticizma i emocionalne kontrole. Iz tablice 4.3.1. vidimo da je neuroticizam umjeren, ali

statistički značajan prediktor (β= -.232, t=-4.072, p<.01), iz čega možemo zaključiti da

pojedinci s nižim stupnjem neuroticizma pokazuju bolju emocionalnu kontrolu. Uvrštavanjem

samopoštovanja u regresijsku jednadžbu ne dolazi do značajne promjene u količini objašnjene

varijance emocionalne kontrole (∆R2= .007; F= 2.09, p>.05), iz čega možemo vidimo da

samopoštovanje samo za sebe nije značajan prediktor.

Tablica 4.3.1. Standardizirani regresijski koeficijenti u moderirajućoj regresijskoj

analizi sa emocionalnom kontrolom kao kriterijem

Međutim, kada u jednadžbu uvrstimo interakciju neuroticizma i samopoštovanja, količina

objašnjene varijance emocionalne kontrole značajno se povećava (∆R2= .017; F= 5.43, p<

.05), iz čega možemo zaključiti da samopoštovanje u tom odnosu djeluje kao moderator.

Kako bismo razumjeli način na koji samopoštovanje mijenja smjer utjecaja neuroticizma na

Model Prediktor Beta t p

1 Neuroticizam -.232 -4.072 .000

2 Neuroticizam -.275 -4.285 .000

Samopoštovanje -.093 -1.444 .150

3 Neuroticizam -.229 -3.449 .001

Samopoštovanje -.099 -1.562 .119

Neurot X Samopošt -.140 -2.331 .020

47

emocionalnu kontrolu, grafički smo prikazali dobivene rezultate, s tim da smo rezultate na

prediktorskoj i moderatorskoj varijabli prethodno kategorizirali u tri skupine: niski stupanj,

srednji i visoki, kako bi grafički prikaz bio jednostavniji za interpretaciju. Iz grafičkog prikaza

4.3.1. možemo jasno vidjeti da je utjecaj neuroticizma na emocionalnu kontrolu različit za

različite stupnjeve samopoštovanja. Naime, kod ispitanika niskog samopoštovanja, s porastom

neuroticizma raste i vještina emocionalne kontrole, dok je kod ispitanika srednjeg

samopoštovanja pretežno jednaka na svim stupnjevima neuroticizma. Najviše se razlikuju

ispitanici visokog samopoštovanja, kojima značajno opada vještina emocionalne kontrole sa

porastom stupnja neuroticizma.

Graf 4.3.1. Moderatorski utjecaj samopoštovanja na odnos Neuroticizma i Emocionalne

kontrole

Moderatorski utjecaj samopoštovanja

5

10

15

20

25

30

35

Neuroticizam

Emocionalna kontrola

nisko

srednje

visoko

nisko 25 32 32,94

srednje 28,27 28,34 26,03

visoko 21,9 27,7 8

nisko srednje visko

48

Tablica 4.3.2. Rezultati Moderirajuće Multiple Regresijske analize s Neverbalnim Socijalnim Vještinama kao kriterijskim varijablama

( *nivo značajnosti p<.05; ** nivo značajnosti p<.01)

EMOCIONALNA KONTROLA EMOCIONALNA IZRAŽAJNOST EMOCIONALNA OSJETLJIVOST

Prediktori R2 R2kor F(R2) ∆R2 F(∆R2) R2 R2

kor F(R2) ∆R2 F(∆R2) R2 R2kor F(R2) ∆R2 F(∆R2)

Ekstraverzija

Ekstrav+Samopoštovanje

Ekstra+Sam+(EksXSam)

Ugodnost

Ugodn+Samopoštovanje

Ugod+Sam+(UgXSam)

Savjesnost

Savjes+Samopoštovanje

Savj+Sam+(SavXSam)

Neuroticizam .054 .050 16.58** .018 .014 5.28*

Neurot+Samopoštovanje .060 .054 9.36** .007 2.09 .103 .097 16.62** .085 27.47**

Neur+Sam+(NeuXSam) .078 .068 8.15** .017 5.43* .127 .118 13.97** .024 7.88**

Otvorenost

Otvor+Samopoštovanje

Otv+Sam+(OtvXSam)

49

Stupanj samopoštovanja također se pokazao značajnim moderatorom u slučaju odnosa

neuroticizma i emocionalne osjetljivosti. Naime, u prvom koraku, kada je u regresijsku

jednadžbu centrirana varijabla neuroticizma uvrštena kao jedini prediktor, iz Tablice 4.3.3.

možemo vidjeti da je njegov standardizirani regresijski koeficijent relativno nizak, ali

statistički značajan (β= -.134, t= -2.297, p< .05), iz čega možemo zaključiti da je viši stupanj

neuroticizma povezan s manjom emocionalnom osjetljivosti. Uvrštavanje samopoštovanja

kao drugog prediktora dovodi do značajnog povećanja u objašnjenju količine objašnjene

varijance emocionalne osjetljivosti (β=.329, t=.5.242, p>.01; ∆R2= .085; F= 27.47, p< .01), ali

i do smanjenja standardiziranog regresijskog koeficijenta neuroticizma (β=.018, t=.286, p>

.05).

Tablica 4.3.3. Standardizirani regresijski koeficijenti u moderirajućoj regresijskoj

analizi sa emocionalnom osjetljivosti kao kriterijem

U trećem koraku uvrstili smo kao posljednji prediktor interakciju samopoštovanja i

neuroticima, čime se značajno povećala količina objašnjene varijance aspekta emocionalne

osjetljivosti (∆R2= .024 ; F= 7.88, p< .01), iz čega možemo zaključiti da samopoštovanje u

tom odnosu djeluje kao moderator, iz grafičkog prikaza 4.3.2. možemo vidjeti način na koji

samopoštovanje ostvaruje svoj moderatorski učinak. Naime, grafički prikaz 4.3.2. ilustrira

nam razlike u utjecaju neuroticizma na emocionalnu osjetljivost kod osoba različitog stupnja

samopoštovanja, koja su najočitije između ispitanika niskog i visokog samopoštovanja. Kod

ispitanika niskog samopoštovanja dolazi do porasta emocionalne osjetljivosti s porastom

neuroticizma, ali samo do srednjih vrijednosti neuroticizma, kada emocionalna osjetljivost

zaustavlja rast i ostaje podjednaka s rastom stupnja neuroticizma. Kod ispitanika visokog

samopoštovanja možemo uočiti suprotnu situaciju. S rastom neuroticizma, lagano opada

Model Prediktor Beta t p

1 Neuroticizam -.134 -2.297 .022

2 Neuroticizam .018 .286 .775

Samopoštovanje .329 5.242 .000

3 Neuroticizam .070 1.084 .279

Samopoštovanje .321 5.162 .000

Neurot X Samopošt -.165 -2.806 .005

50

emocionalna osjetljivost do srednjih vrijednosti neuroticizma, kada vještina emocionalne

osjetljivosti s porastom stupnja neuroticizma počinje naglo rasti.

Graf 4.3.2. Moderatorski utjecaj samopoštovanja na odnos Neuroticizma i Emocionalne

osjetljivosti

Moderatorski utjecaj samopoštovanja

25

30

35

40

45

50

Neuroticizam

Emocionalna osjetljivost

nisko

srednje

visoko

nisko 29 38,41 40,53

srednje 31,45 34,42 36,2

visoko 37,6 36,2 46

nisko srednje visoko

4.4. Testiranje medijacijskog utjecaja samopoštovanja na odnos temeljnih crta

ličnosti i neverbalnih socijalnih vještina

Općenito, testiranje medijacije započinje provjerom doprinosa prediktora, dakle, temeljnih

crta ličnosti u objašnjavanju kriterijske varijable tj. neverbalnih socijalnih vještina. Kako bi

ispitali taj odnos, proveli smo stupnjevitu regresijsku analizu, čije smo rezultate prikazali i

opisali u Tablici 4.2. Kako bi stekli uvid u eventualni medijacijski utjecaj samopoštovanja na

taj odnos, nužno je ispitati kakav je doprinos Big Five dimenzija u objašnjavanju varijance

samopoštovanja. Naime, da bi uopće mogli govoriti o potencijalnom medijatoru, potrebno je

utvrditi kakav je njegov odnos s prediktorima, točnije, potrebno je utvrditi da prediktor

značajno objašnjava varijancu pretpostavljene medijacijske varijable, kroz koju ostvaruje

neizravni utjecaj na kriterij.

51

Tablica 4.4.1. Rezultati stupnjevite regresijske analize s Big Five dimenzijama kao

prediktorima i samopoštovanjem kao kriterijem

Rezultati stupnjevite regresijske analize s Big Five dimenzijama kao prediktorima i

samopoštovanjem kao kriterijem ukazuju na to da Big Five dimenzije značajno objašnjavaju

gotovo polovicu varijance samopoštovanja, točnije, 48.4 % (F(4, 288)= 69,385 ; p< .01). Sve crte

ličnosti, izuzev Otvorenosti (β=-.048; t=-1.104; p< .05), važni su prediktori samopoštovanja, s

tim da je u našem slučaju najznačajniji prediktor dimenzija Ugodnosti (β=,317; t=5.874;

p<.01), zatim dimenzija Neuroticizma (β= -,241; t=-5.234; p<.01) i Savjesnosti (β=,231;

t=4.555; p<.01), dok se Ekstraverzija pokazala nešto slabijim, ali ipak statistički značajnim

prediktorom (β=,137; t=2.612; p<.01).

Kako bi učinili posljednji i najvažniji korak u testiranju medijacijskog utjecaja, odnosno,

ispitali imaju li temeljne crte ličnosti i dalje značajan doprinos za objašnjavanje kriterija ako

se u regresijskoj jednadžbi istovremeno nalazi i samopoštovanje, pretpostavljena medijacijska

varijabla, proveli smo stupnjevitu regresijsku analizu. U prvom smo koraku uvrstili samo Big

Five dimenzije, a u sljedećem i samopoštovanje. Potvrđivanje medijacijskog utjecaja

samopoštovanja podrazumijeva utvrđivanje smanjenja u veličini, ili utvrđivanje neznačajnosti

regresijskog koeficijenta za temeljne crte ličnosti (koje su prije uvođenja samopoštovanja

značajno doprinosile objašnjenju kriterija), uz utvrđivanje značajnog doprinosa

samopoštovanja u objašnjavanju kriterija.

Samopoštovanje

β t p(t)

Ekstraverzija ,137 2,612 ,009

Ugodnost ,317 5,874 ,000

Savjesnost ,231 4,555 ,000

Neuroticizam -,241 -5,234 ,000

Otvorenost -.048 -1.104 ,270

Regresijski model

R= ,701

R2= ,491

R2kor= ,484

F(4, 288)= 69,385 ; p< .01

52

Tablica 4.4.2. Rezultati stupnjevite regresijske analize s Big Five dimenzijama i

Samopoštovanjem kao prediktorima te Neverbalnim Socijalnim Vještinama kao

Kriterijskim varijablama

Rezultati prikazani u Tablici 4.4.2. ukazuju na to da samopoštovanje ostvaruje značajan

medijacijski utjecaj na odnos temeljnih crta ličnosti, i to konkretno ekstraverzije, ugodnosti i

neuroticizma i emocionalne izražajnosti. Naime, uvrštavanjem samopoštovanja u regresijsku

jednadžbu, dolazi do promjene u količini varijance objašnjenje svim prediktorima, točnije

povećanjem sa 34.3% na 35.6%. Ta promjena nije velika, ali je statistički značajna. Promjene

su vidljive i u regresijskim koeficijentima crta ličnosti. Najveća promjena vidljiva je u

dimenziji ugodnosti koja je s β= .216, se smanjila nakon uvođenja samopoštovanja na β=

EMOCIONALNA KONTROLA EMOCIONALNA IZRAŽAJNOST EMOCIONALNA OSJETLJIVOST

Prediktori β t p(t) β t p(t) β t p(t)

Ekstraverzija .489 8.051 .000

Ugodnost .216 3.524 .000

Savjesnost

Neuroticizam .230 3.860 .000

Otvorenost

R2=. 354

R2kor=. 343

F (5,285)=31.86, p<. 01

Ekstraverzija .464 7.642 .000

Ugodnost .161 2.504 .013

Savjesnost

Neuroticizam .244 4.483 .000

Otvorenost

Samopoštovanje .171 2.590 .010

R2=. 369

R2Kor= . 356

F(6,284)= 27.669, p<. 01

∆R2=. 015

F(∆R2)= 6.709, p<. 05

53

.161. Standardni regresijski koeficijent za dimenziju ekstraverzije smanjio se sa β= .484 na β=

.464 nakon uvrštavanja samopoštovanja. Za dimenziju neuroticizma regresijski se koeficijent

nakon uvođenja samopoštovanja povećao sa β= . 203 na β= .244.

Navedene promjene u količini objašnjene varijance emocionalne osjetljivosti nisu velike, ali

su se pokazale statistički značajnima, što upućuje na to da samopoštovanje ostvaruje

djelomični medijacijski utjecaj na odnos temeljnih crta ličnosti i aspekta emocionalne

osjetljivosti.

54

5. RASPRAVA 5.1. Temeljne crte ličnosti i neverbalne socijalne vještine

U ovom radu razmatrali smo i odnos temeljnih crta ličnosti i neverbalnih socijalnih vještina te

smo utvrdili da su Big Five dimenzije značajno povezane s aspektima emocionalne kontrole,

emocionalne izražajnosti i emocionalne osjetljivosti.

Naime, ispitanici koji su ostvarili visoke rezultate na skali emocionalne izražajnosti, pokazali

su ujedno i visoke rezultate na dimenzijama ekstraverzije, ugodnosti i neuroticizma, koje

objašnjavaju značajni dio varijance emocionalne izražajnosti. Navedeni rezultati upućuju na

to da emocionalno izražajne osobe možemo opisati kao dinamične, asertivne, druželjubive

pojedince, koji su spremni na suradnju, povjerljivi i suosjećajni, što je konzistentno s

rezultatima prijašnjih istraživanja koja su utvrdila visok stupanj aktivnosti, emocionalne

„nabijenosti“, otvorenosti i interpersonalne orijentiranosti kod emocionalno izražajnih osoba

(Riggio, 1986). Osim toga, u našem se kao važan prediktor emocionalne izražajnosti pokazala

i dimenzija neuroticizma, što je također sukladno prethodnim istraživanjima. Naime,

pokazano je da je za emocionalno izražajne osobe tipična i sklonost napetosti i tjeskobi

upravo zbog njihove specifične visoke emocionalnosti i potrebe za komuniciranjem o tim

emocijama s drugim ljudima (Riggio, 1986). Temeljne crte ličnosti najviše doprinose

objašnjavanju varijance emocionalne osjetljivosti. Pri tome se kao osobito važna pokazala

dimenzija otvorenosti za iskustva, što je razumljivo i očekivano, jer se osobina otvorenosti,

fleksibilnosti i liberalnosti čini iznimno važnim za adekvatno primanje i razumijevanje

neverbalnih znakova komunikacijskih partnera. Osim toga, važnim su se pokazale I dimenzije

ugodnosti, ekstraverzije I savjesnosti. Dobiveni rezultati ukazuju na to da osobe, koje su

visoko emocionalno osjetljive, možemo opisati kao otvorene, osjetljive na znakove I potrebe

drugih osoba, spremne na suradnju, tople, druželjubive I aktivne. Prijašnja istraživanja

utvrdila su slične osobine emocionalno osjetljivih pojedinaca, koje su opisali kao dinamične,

nježne I osjetljive, slobodoumne , ali I sklone tjeskobi, što se objašnjava povezanošću s

emocionalnom izražajnosti jer se drži da osobe vješte u odašiljanju emocionalne

komunikacije, karakterizira I veća vještina u primanju I razumijevanju emocionalnih znakova

drugih ljudi (Riggio, 1986). U našem istraživanju dimenzija neuroticizma nije se pokazala

značajnom za objašnjavanje varijance emocionalne osjetljivosti, ali je potvrđena značajna

povazanost s emocionalnom izražajnosti.

55

Od svih neverbalnih socijalnih vještina, temeljne crte ličnosti u najmanjoj mjeri, ali ipak

statistički značajno, doprinose objašnjavanju varijance Emocionalne Kontrole, s tim da

pojedince s visokim rezultatom na toj skali opisuje emocionalna stabilnost, odnosno, odsustvo

anksioznosti, razdražljivosti i sl., te ugodnost tj. povjerljivost, spremnost na suradnju. Sličan

obrazac uočen je i u ranijim istraživanjima. Tako je npr. Riggio (1986) pokazao da pojedince

koji su izrazito vješti u aspektu emocionalne kontrole, općenito odlikuju osobine

samouvjerenosti, emocionalne stabilnosti, opuštenosti (odsustvo anksioznosti),

kontroliranosti.

5.2. Moderatorska uloga samopoštovanja u odnosu temeljnih crta ličnosti i

aspekata neverbalnih socijalnih vještina

Dobiveni rezultati objašnjavaju se time da neuroticizam u kontekstu emocionalne osjetljivosti

i emocionalne kontrole ima drugačije implikacije za pojedince visokog i niskog

samopoštovanja. Naime, u slučaju odnosa emocionalne kontrole, uočili smo da je

posjedovanje te neverbalne socijalne vještine najizraženije kod pojedinaca niskog

samopoštovanja i visokog stupnja neuroticizma. Ako razmotrimo rezultate prijašnjih

istraživanja prema kojima se ispitanici niskog samopoštovanja u negativnom raspoloženju

teže bore protiv negativnih misli i osjećaja nego ispitanici visokog samopoštovanja (Steele,

Spencer i Lynch, 1993), na prvi mah taj se rezultat čini možda neobičnim. Međutim, ako

uzmemo u obzir da vještina emocionalne kontrole podrazumijeva sposobnost upravljanja i

reguliranja vlastitih emocionalnih i neverbalnih ekspresija, a visoki stupanj neuroticizma

uključuje posjedovanje sklonosti k anksioznosti, hostilnosti, sramežljivosti, čini se

razumljivim da osobe sklone tjeskobi, hostilnosti, ali i sramežljivosti, koje uz to sumnjaju u

vlastitu vrijednost, nastoje na neki način prikrivati, odnosno, držati pod kontrolom vlastite

emocije od vanjskog svijeta te da im je općenito teže otvoriti se drugim osobama.

U slučaju emocionalne osjetljivosti, moderatorski učinak samopoštovanja očituje se u

različitom utjecaju neuroticizma na emocionalnu osjetljivost na različitim stupnjevima

samopoštovanja. Posjedovanje te vještine najizraženije je kod pojedinaca visokog stupnja

samopoštovanja koji su ostvarili visoki rezultata na dimenziji neuroticizma. Nešto niži stupanj

emocionalne osjetljivosti nalazimo u pojedinaca niskog samopoštovanja i visokog

neuroticizma, a najniži u pojedinaca niskog samopoštovanja i niskog neuroticizma.

56

Moderatorski učinak samopoštovanja najočitiji je u nižim do srednjim vrijednostima

neuroticizma, u čijem rasponu dolazi do pada u vještini emocionalne osjetljivosti za ispitanike

visokog samopoštovanja, dok za ispitanike niskog samopoštovanja vještina emocionalne

izražajnosti raste. S porastom stupnja neuroticizma od srednjih do visokih vrijednosti, za sve

stupnjeve samopoštovanja postoji tendencija rasta emocionalne osjetljivosti. Iz navedenog

možemo zaključiti da su najvještiji u primanju i razumijevanju neverbalnih poruka drugih

ljudi pojedinci koji imaju izrazito pozitivno viđenje sebe, ali su i dosta emocionalni,

temperamentni, impulzivni, napeti. Ti su rezultati razumljivi ako ih razmotrimo u svjetlu

prijašnjih istraživanja prema kojima je jedna od osnovnih vrijednosti samopouzdanja

motiviranje pojedinca na trud i ulaganja napora (Benabou i Tirole, 1999), te doprinos u

osjećaju kontrole nad samim sobom i vlastitom okolinom (Tedeschi i Norman, 1985), a za

realiziranje tih zadataka čini se nužnim razvijanje vještine primanja i razumijevanja

neverbalnih poruka drugih ljudi. Ipak, za tumačenje ovih rezultata važno je napomenuti da je

prilikom obrade rezultata ponajviše ispitanika bilo, dakako, u skupinama srednjih kategorija

varijabli neuroticizma i samopoštovanja, točnije, da je broj ispitanika u kategorijama

prediktorske i moderatorske varijable bio neujednačen, tako da je, da bismo sa sigurnošću

mogli raspravljati o procesima oko ove moderatorske uloge samopoštovanja, nužno provesti

dodatna istraživanja koja bi obuhvatila znatno veći i heterogeniji uzrorak.

5.3. Medijacijska uloga samopoštovanja u odnosu temeljnih crta ličnosti i

aspekata neverbalnih socijalnih vještina

Jedan od uvjeta za potvrđivanje medijacije jest utvrđivanje značajnog doprinosa promatranog

prediktora u objašnjavanju pretpostavljenog medijatora te smo, stoga, prvo razmotrili odnos

temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja. Dio istraživanja posvećen razmatranju tog odnosa

bio je posebice interesantan iz dva razloga. Naime, s jedne strane, u literaturi nalazimo

relativno mali broj istraživanja koja se bave odnosom crta ličnosti i samopoštovanja, što je

dosta začuđujuće s obzirom da se radi o dva uistinu vrlo istraživana psihologijska fenomena,

pa smo stoga bili zainteresirani da li će ovo istraživanje replicirati nalaze prethodnih studija. S

druge strane, utvrđivanje značajnog doprinosa temeljnih crta ličnosti za objašnjavanje

varijance samopoštovanja esencijalno je za naknadno ispitivanje medijacijskog utjecaja

samopoštovanja na odnos temeljnih crta ličnosti i neverbalnih socijalnih vještina.

Rezultati provedene analize pokazali su da su sve crte ličnosti, izuzev otvorenosti za iskustva,

značajne pri objašnjavanju varijance samopoštovanja, s tim da Big Five dimenzije

57

objašnjavaju gotovo polovicu varijance samopoštovanja (48.4%), što je dosta više nego u

prethodnim istraživanjima (npr. 34% u istraživanju Robins i sur., 2001). Kao najznačajniji

prediktor pokazala se dimenzija ugodnosti, zatim dimenzija neuroticizma, pa savjesnosti i

ekstraverzije. Dobiveni rezultati ponešto se razlikuju od podataka iz literature, gdje su

utvrđene sljedeće razlike u profilu ličnosti između osoba nižeg i višeg samopoštovanja:

pojedinci višeg samopoštovanja ponajviše se od osoba nižeg samopoštovanja razlikuju po

većoj emocionalnoj stabilnosti (korelacije se u istraživanjima kreću od .39 do .70; prema

Robins i sur., 2001), ali i po višoj ekstravertiranosti (korelacije iznose oko .40; prema

Swickert, Hittner, Kitos i Fuenzalida, 2004); nešto su manje razlike kada se razmatra

dimenzija savjesnosti (korelacije sa samopoštovanjem u prosjeku iznose .37), a najmanje u

slučaju dimenzija otvorenosti za iskustva i ugodnosti (prosječna korelacija iznosi .11) (Kwan,

Bond i Singelis, 1997; Keller, 1999, sve prema Robins i sur., 2001; Pullman i Allik, 2000).

Opisani odnosi temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja pokazali su se izravnima, odnosno,

neovisnima o različitim kulturološkim ( npr. Pullman i Allik, 2000), dobnim, spolnim i

socioekonomskim čimbenicima (Robins i sur., 2001).

Kao jedina varijabla koja utječe na odnos Big Five dimenzija i samopoštovanja, u istraživanju

Robins i sur.(2001) pokazala se socijalna poželjnost, ali samo za dimenzije ugodnosti i

otvorenosti. Moguće objašnjenje razlika u rezultatima našeg i ranijih istraživanja možemo

naći upravo u problematici socijalne poželjnosti. Naime, globalno samopoštovanje općenito

povezano sa socijalno poželjnim odgovaranjem u procjenjivanju ličnosti tj. osobe višeg

samopoštovanja općenito su sklone sebe opisivati socijalno poželjnim osobinama.

Budući da u ovom istraživanju u analizu nismo uvrstili varijablu socijalne poželjnosti,

moguće je da upravo uslijed toga korelacije dimenzije ugodnosti tj. spremnosti na suradnju,

povjerljivosti, suosjećajnosti i samopoštovanja, reflektiraju tendenciju osoba visokog

samopoštovanja da kao opise sebe koriste socijalno poželjne čestice. Uzevši također u obzir

da je u ovom istraživanju sudjelovao veći broj ženskih (N=180) nego muških (N=123)

ispitanika, a imajući na umu podatke ranijih istraživanja koji demonstriraju značajno više

korelacije samopoštovanja i ugodnosti za ženske nego za muške ispitanike (Robins i sur.,

2001), možemo također pretpostaviti da se dimenzija ugodnosti se pokazala najznačajnijim

prediktorom jer je većina ispitanika ženskog spola. Naime, dimenzija ugodnosti obuhvaća

stereotipno ženske osobine koje reflektiraju zajedništvo, brižnost, prisnost, povjerljivost i sl.

te je moguće da ženski, većinski dio ispitanika posjedovanje upravo tih osobina doživljava

socijalno poželjnim. Dakako, ovdje se radi samo o pretpostavkama koje treba dodatno ispitati.

58

Ekstraverzija je u prethodnim ispitivanjima druga po redu značajnosti prediktora u

objašnjavanju samopoštovanja, s tim da je pokazano da je odnos ekstraverzije i

samopoštovanja pod medijacijskim djelovanjem pozitivnog afekta i socijalne potpore

Swickert, Hittner, Kitos i Fuenzalida, 2004). U našem istraživanju ekstraverzija se pokazala

kao najslabiji prediktor. Razlog tome možemo tražiti u relativno uskom i specifičnom uzorku

studenata. Općenito, dobiveni podaci ukazuju na to da Big Five dimenzije značajno doprinose

za objašnjavanje varijance samopoštovanja te da samopoštovanje ima potencijala da ostvaruje

medijacijski utjecaj na odnos temeljnih crta ličnosti i aspekata neverbalnih socijalnih vještina.

Međutim, za dublje razmatranje odnosa temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja nužno je

provesti dodatna istraživanja, sa značajno širim uzorkom, koji bi uključivao veći broj

ispitanika sa širim dobnim i obrazovnim rasponom te sa uključivanjem socijalne poželjnosti

kao kontrolne varijable, ali i razmatranjem spolnih razlika u korelacijama Big Five dimenzija

i samopoštovanja.

Daljnjom analizom dobili smo informacije o načinu na koji temeljne crte ličnosti ostvaruju

svoj učinak na emocionalnu izražajnost. Naime, pokazano je da je taj utjecaj neizravan, i to

konkretno, da se ostvaruje kroz samopoštovanje, s tim da se vještina emocionalne izražajnosti

povećava s povećanjem stupnja ekstraverzije, ugodnosti, samopoštovanja, ali i neuroticizma.

Uvođenjem samopoštovanja u regresijsku jednadžbu, smanjuje se doprinos ekstraverzije i

ugodnosti za objašnjenje varijance emocionalne izražajnosti, ali se povećava doprinos

neuroticizma. Pri tome je važno naglasiti da se radi o djelomičnoj medijaciji. Naime,

regresijski koeficijenti crta ličnosti, nakon uvođenja samopoštovanja u regresijsku jednadžbu

smanjili su se, a su se i dalje značajno razlikovali od nule, iz čega je vidljivo da je dio

mehanizma kroz koji Big Five dimenzije ostvaruju svoj utjecaj na aspekt emocionalne

izražajnosti i dalje nerazjašnjen. Moguće je da u određenom dijelu crte ličnosti izravno utječu

na emocionalnu izražajnost, ali i da postoji niz drugih čimbenika koji oblikuju odnos

temeljnih crta ličnosti i emocionalne izražajnosti. Za dublje razumijevanje procesa koji leže u

osnovi odnosa Big Five dimenzija i vještine emocionalne izražajnosti potrebno je dodatno

istražiti uzimajući u obzir i druge čimbenike, poput dobi, socioekonomskog statusa,

obrazovanja, emocionalne inteligencije itd.

59

5.4. Završni osvrt

Kao što smo i ranije naveli, jedan od bitnih nedostataka ovog istraživanja tiče se problematike

socijalne poželjnosti. Naime, s obzirom da u naše analize nismo uvrstili varijablu socijalne

poželjnosti, kako bi dobili uvid u njezin utjecaj na ulogu samopoštovanja u odnosu temeljnih

crta ličnosti i aspekata neverbalnih socijalnih vještina, potrebno je provesti dodatna ispitivanja

u kojima bi se kontrolirala sklonost davanju socijalno poželjnih odgovora. Također bi bilo

zanimljivo dublje razmotriti spolne razlike u korelacijama Big Five dimenzija i

samopoštovanja te provjeriti da li su te razlike statistički značajne i čemu ih se može pripisati.

Drugi važan nedostatak tiče se uzorka, koji obuhvaća studentsku populaciju. Naime, zbog

specifičnosti populacije, ali i relativno malog uzorka, dobivene rezultate ne možemo

primijeniti na širu populaciju. Stoga bi u sljedećim istraživanjima bilo nužno uključiti veći

broj ispitanika, te koristiti heterogeniji uzorak, odnosno, uključiti ispitanike različite dobi i

obrazovnog statusa kako bi dobili širu i statistički snažniju sliku uloge samopoštovanja u

odnosu temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja te kako bismo mogli generalizirati rezultate

na opću populaciju. Osim toga, dodatna istraživanja sa većim brojem ispitanika važna su zbog

interpretacije moderatorskog utjecaja samopoštovanja. Naime, zbog grafičkog prikaza

moderatorskog utjecaja samopoštovanja bitno je kategorizirati rezultate u prediktorskoj i

moderatorskoj varijabli, s tim da je obično najviše ispitanika u kategorijama srednjih

vrijednosti. U našem slučaju dosta je neujednačen broj ispitanika po kategorijama, tako da je

potrebno dodatno ispitati odnos ispitivanih varijabli kako bi bili sigurni da interpretacija

dobivenih rezultata nije oštećena neravnomjernom raspodjelom ispitanika.

60

6. ZAKLJUČCI

Opći zaključak našeg istraživanja jest da samopoštovanje u određenoj mjeri ostvaruje

medijacijaki i moderatorski utjecaj na odnos temeljnih crta ličnosti i pojedine aspekte

neverbalnih socijalnih vještina.

Konkretni zaključci kao odgovori na probleme istraživanja jesu slijedeći:

1. Temeljne crte ličnosti najviše doprinose objašnjavanju varijance emocionalne osjetljivosti,

pri čemu su najznačajniji prediktori dimenzije Otvorenosti za iskustva, zatim dimenzija

Ugodnosti, pa dimenzija Ekstraverzije te Savjesnosti. U slučaju aspekta Emocionalne

Kontrole, temeljne crte ličnosti objašnjavaju gotovo trećinu varijance, uz dimenzije

Ekstraverzije , Neuroticizma i Ugodnosti kao značajne prediktori. Big Five dimenzije

najmanje objašnjavaju varijance emocionalane kontrole, uz Neuroticizam i Ugodnost kao

značajne prediktore.

2. Moderatorski učinak samopoštovanja uočen je u kontekstu utjecaja neuroticizma na

aspekte emocionalne osjetljivosti i emocionalne kontrole, odnosno, možemo reći da taj utjecaj

neuroticizma ima drugačije implikacije za pojedince visokog i niskog samopoštovanja.

Naime, u slučaju emocionalne kontrole, uočili smo da je posjedovanje te neverbalne socijalne

vještine najizraženije kod pojedinaca niskog samopoštovanja i visokog stupnja neuroticizma.

U slučaju emocionalne osjetljivosti, moderatorski učinak samopoštovanja najočitiji je u nižim

do srednjim vrijednostima neuroticizma, u čijem rasponu dolazi do pada u vještini

emocionalne osjetljivosti za ispitanike visokog samopoštovanja, dok za ispitanike niskog

samopoštovanja vještina emocionalne izražajnosti raste. S porastom stupnja neuroticizma od

srednjih do visokih vrijednosti, za sve stupnjeve samopoštovanja postoji tendencija rasta

emocionalne osjetljivosti.

3. Utvrđeno je da temeljne crte ličnosti, odnosno, Big Five dimenzije značajno objašnjavaju

gotovo polovicu varijance samopoštovanja, čime smo osigurali jedan od uvjeta za razmatranje

samopoštovanja kao medijatora. Sve crte ličnosti, izuzev Otvorenosti, važni su prediktori

samopoštovanja. Kao najznačajniji prediktor pokazala se dimenzija Ugodnosti, zatim

dimenzija Neuroticizma i Savjesnosti , dok se Ekstraverzija pokazala nešto slabijim, ali ipak

61

statistički značajnim prediktorom. Dobiveni rezultati nešto se razlikuju od rezultata

prethodnih istraživanja, što smo, barem djelomično, pripisali ne uzimanju u obzir varijablu

socijalne poželjnosti u obradi podataka. Nadalje, utvrđeno je da temeljne crte ličnosti svoj

utjecaj na aspekt emocionalne izražajnosti ostvaruju neizravno, točnije, kroz medijacijski

utjecaj samopoštovanja. Ta nam je spoznaja pružila vrijede informacije o načinu na koji

temeljne crte ličnosti djeluju na sposobnost izražavanja emocija, stavova i znakova statusa ili

dominacije, ali je važno napomenuti da je uočena medijacija djelomična, jer se utjecaj crta

ličnosti, nakon uvođenja samopoštovanja, smanjuje, ali i ne iščezava u potpunosti. Zbog toga

je važno provesti dodatna istraživanja koja bi uzela u obzir i niz drugih čimbenika kojima bi

se mogao dublje opisati proces utjecaja temeljnih crta ličnosti na vještinu emocionalne

izražajnosti. Medijacijski utjecaj samopoštovanja nije utvrđen u ostalim aspektima

neverbalnih socijalnih vještina.

62

7. LITERATURA

Abel, M H. (1996) Self-Esteem: Moderator or Mediator between Percieved Stress &

Expectancy of Success? Psyvhological Reports, 79 (2), 635-641.

Baron, R.M. i Kenny, D.A. (1986) The Moderator-Mediator Variable Distinction in Social

Psychology Research. Conceptual, Strategic and Statistical Considerations. Journal of

personality and social psychology,51(6), 1173-1182.

Baumeister, R.F., Campbell, J. F., Krueger, J.I.i Vohs, K.D. (2003). Does High Self-Esteem

Cause Better Performance, Interpersonal Success, Happiness, Or Healthier Lifestyles?

Psychological Science In The Public Interest, 4 (1).

Baumeister, R.F., Tice, D.M., and Hutton, D.G. (1989). Self-presentational motivations and

personality differences in self-esteem. Journal of Personality, 57, 547-579.

Benabou, R. & Tirole, J. (1999) Self-Confidence: Intrapersonal Strategies. Princeton

Economic Theory Papers.

Berger, E. (2003) Using Regression Analysis in Evaluation. U Wholey, J.; Hatry, H. i

Newcomer, K. (Ur.). Handbook of Practical Program Evaluation. New York: Joessey Bass.

Brown, J.D., Collins, R.L. i Schmidt, G.W. (1988) Self-Esteem and Direct vs. Indirect Forms

of Self-Enchancment. Journal of personality and social psychology,55(3), 445-453.

Brown, J. D., & Dutton, K. A. (1995). The thrill of victory, the complexity of defeat: Self-

esteem and people’s emotional reactions to success and failure. Journal of Personality and

Social Psychology, 68, 712-722.

Brown, J.D., Farnham, S.D. i Cook, K.E. (2002) Emotional Responses to Changing Feedback:

Is it better to have won and lost than never to have won at all? Journal of Personality, 70(1),

127-141.

Brown, J.D. i Marshall, M.A. (2001) Self-Esteem and Emotion: Some thoughts about

feelings. Personality and Social Psychology Bulletin,27, 575-584.

63

Brown, J.D. i Marshall, M.A. (2002) Self-Esteem: It`s Not What You Think. Psychology

Review. University of Washington.

Campbell, J.D. (1999) Self-Esteem and Clarity of the Self-Concept. U R. F. Baumeister (Ur.).

The Self in Social Psychology. Philadelphia: Psychology Press.

Campbell, K.W., Rudich, E.A. i Sedikides, C. (2002) Narcissism, Self-Esteem and the

Positivity of Self-Views: Two Portraits of Self-Love. Personality and Social Psychology

Bulletin, 28(3), 358-368.

Campbell, J.D. i Lavallee, L.F. (1993) Who am I? The role of self-concept confusion in

understanding the behavior of people with low self-esteem. U R.F. Baumeister (Ur.). Self-

Esteem: The puzzle of low self-regard. New York: Plenum Press.

Chaplin, W. F.(1991) The Next Generation of Moderator Researh in Personality Psychology.

Journal of Personality, 59(2).

Cheng, H. i Furnham, A. (2003) Personality, self-esteem, and demographic predictions of

happiness and depression. Personality and Individual Differences, 34, 921–942.

Diener, E., & Diener, M. (1995). Cross-cultural correlates of life satisfaction and self-esteem.

Journal of Personality and Social Psychology, 68, 653-663

Dutton, K. A. & Brown, J. D. (1997) Global Self-Esteem and Specific Self-Views as

Determinants of People′s Reactions of Success and Failure. Journal of Pesonality and Social

Psychology, 73(1),139-148.

Franc, R. (2001) Snaga stava: učinci i procesni mehanizmi u ovisnosti od afektivno-

kognitivne zasnovanosti stava i funkcija stava. Doktorska disertacija. Sveučilište u Zagrebu.

Frederick, C.M i Grow, V. M. (1996) A Mediational Model of Autonomy, Self-Esteem and

Eating Disorderd Attitudes and Behaviors. Psychology of Woman Quaterly, 20, 217-228.

64

Friedman, H. S. i Herringer, T. M. (1991) Nonverbal Display of Emotion in Public and in

Private: Self-Monitoring, Personality, and Expressive Cues. Journal of Pesonality and Social

Psychology,61(5), 766-775.

Furnham, A. i Cheng, H. (2000) Percived parental behavior, self-esteem and happines. Social

Psychiatry and Epidemiology, 35, 463-470.

Greenberg, J.; Solomon, S.; Pyszczynski, T.; Roseblatt, A.; Burling, D.; Lyon, D.; Simon, L.

& Pinel, E. (1999) Why do People Neede Self-Esteem?Converging Evidence that Self-Esteem

Serves an Anxiety.Buffering Function. U R. F. Baumeister (Ur.). The Self in Social

Psychology. Philadelphia: Psychology Press.

Gurman, A.S. i Messer (Ur.). (1995) Essential Psychoterapies: Theory and Practice. New

York: Guilford Press.

Haine, R. A., Ayers, T. S., Sandler, I. N., Wolchik, S. A., & Weyer, J. L. (2003). Locus of

control and self-esteem as stress-moderators or stress-mediators in parentally bereaved

children. Death Studies, 27, 619-640.

Heatherton, T.F. i Ambady, N. (1993) Self-Esteem, Self-Prediction and Living up to

Commitments. U R.F. Baumeister (Ur.). Self-Esteem: The puzzle of low self-regard. New

York: Plenum Press.

Hills, P. i Argyle, M. (2001) Emotional Stability as a major dimension of happines.

Personality and Individual Differences, 31, 1357-1364.

Holmbeck, G.N. (1997) Toward Terminological, Conceptual and Statistical Clarity in the

Study of Mediators and Moderators: Exaples From the Child-Clinical and Pediatric

Psychology Literatures. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 65(4), 599-610.

John, O. P.i Srivastava, S. (1999). The Big Five trait taxonomy: History, measurement, and

theoretical perspectives.U Pervin, L. A. i John, O. P. (Ur.). Handbook of personality: Theory

and research (2nd ed.,102-138). New York: Guilford.

65

Johnson, E.A., Vincent, N. i Ross, L. (1997) Self-deception vs. Self-Esteem in buffering the

negative effects of failure. Journal of Research in Personality, 31, 385-405.

Josephs, R.A.; Bosson, J. K. i Jacobs, C. G. (2000) Self-Esteem Maintenance Processes: Why

Low Self-Esteem May Be Resistant to Change. Personality and Social Psycholoy Bulletin,

29, 920-933.

Judaš, M. i Kostović, I. (1997) Temelji neuroznanosti. Zagreb: MD.

Kashdan, T.B. (2004) The assesment of subjective well-being (issues raised by the Oxford

Happines Questionaire). Personality and Individual Differences,36, 1225-1232.

Kent, A., & Waller, G. (2000). Childhood emotional abuse and eating psychopathology.

Clinical Psychology Review, 20, 887-903 .

Kernis, M. H. (1993) The Roles of Stability and Level of Self-Esteem in psychological

functioning. U R.F. Baumeister (Ur.). Self-Esteem: The puzzle of low self-regard. New York:

Plenum Press.

Kernis, M. H.; Granneman, B. D. & Mathis, L.C. (1991.) Stability of Self-Esteem as a

Moderator of the Relation between Level of Self-Esteem and Depression. Journal of

Personality and Social Psychology, 61(1),80-84.

Kernis, M. H.; Whisenhunt, C.R.; Waschull, S.P.; Greenier, K.D.; Berry, A.J..; Herlocker, C.

E. i Anderson, C.A. (1998) Multiple Facets of Self-Esteem and Their Relations to Depressive

Symptoms. Personality and Social Psycholoy Bulletin,24(6), 657-668.

Leary, M. (2004) Interpersonal Functioning Requires Self-Regulation. U R. F. Baumeister i

K. Vohs (Ur.) Handbook of Self-Regulation: Research, Theory and Applications. New York:

Guilford Press.

66

Leary, M.; Tambor, E.; Terdal, S. & Downs, D. (1999) Self-Esteem as an Interpersonal

Monitor: The Sociometer Hypothesis. U R. F. Baumeister (Ur.). The Self in Social

Psychology. Philadelphia: Psychology Press.

Makikangas, A., & Kinnunen, U. (2003) Psychosocial work stressors and well-being: Self-

esteem and optimism as moderators in a one-year longitudinal sample. Personality and

Individual Differences, 35 (3), 537-558.

McClelland, GH, & Judd, CM (1993). Statistical difficulties of detecting interactions

and moderator. effects. Psychological Bulletin, 114, 376–390.

Mikulincer, M., Shaver, P. R., & Pereg, D. (2003). Attachment theory and affect regulation:

The dynamics, development, and cognitive consequences of attachment-related strategies.

Motivation and Emotion, 27, 77-102.

Pullman, H. & Allik, J. (2000) The Rosenberg Self-Esteem Scale: its dimensionality, stability

and personality correlates in Estonian. Personality and Individual Differences, 28, 701-715.

Rector, N.A. i Rogers, D.(1997) The Stress Buffering effects of Self-Esteem. Personality and

Individual Differences, 23(5), 799-806.

Reisberg, D. (1997) Cognition: Exploring the Science of the Mind. New York: WW Norton.

Riggio, H.R. (2000) Measuring attitudes toward adult sibling relationships: The Lifespan

Sibling Relationship Scale. Journal of Social and Personal Relationships, Vol. 17, No.6; 707–

728.

Riggio, R.E. (1986). Assesment of basic social skills. Journal of personality and social

psychology, 51, 649 –660.

Riggio, R. E.; Throckmorton, B. i DePaula, S. (1990) Social Skills and Self-Esteem.

Personality and Individual Differences, 11(8), 799-804.

Riggio, R. E.; Watring, K.P i Throckmorton, B. (1993) Social Skills, Social Support and

Psychological Adjustment. Personality and Individual Differences, 15(3), 275-280.

67

Roberts, J.E.; Gotlib, I.H. i Kassel, J.D. (1996) Adult Attachment and Symptoms of

Depression: The Mediating Roles of Dysfunctional Attitudes and Low Self-Esteem. Journal

of personality and social psychology,70(2),310-320.

Roberts, J.E.; Gotlib, I.H. i Kassel, J.D. (1995) Level and Stability of Self-Esteem as

Predictors of Depressive Symptoms. Personality and Individual Differences, 19(2), 217-224.

Robins, R. W., Hendin, H. M. i Trzesniewski, K. H. (2001) Measuring global self-esteem:

Construct validation of a single item measure and the Rosenberg Self-Esteem Scale.

Personality and Social Psychology Bulletin, 27, 151-161.

Robins, R.W., Tracy, J.L., Trzniewski, K.H., Potter, J. i Gosling, S.D. (2001) Personality

Correlates of Self-Esteem. Journal of Research in Personality, 35, 463–482.

Rose, P. (2002) The happy and unhappy faces of narcissism. Personality and Individual

Differences, 33, 379-391.

Rosenberg (1965). Society and the adolescent self image. Princeton, NJ: Princeton

University Press.

Ross, M. & Wade, T.D. (2004). Shape and weight concern and self-esteem as mediators of

externalised self-perception, dietary restraint and uncontrolled eating. European Eating

Disorders Review, 12, 129-136.

Schrout, P.E. i Bolger, N. (2002) Mediation in Experimental and Nonexperimental Studies:

New Procedures and Recommendations. Psychological Methods, 7(4), 422-445.

Sedikides, C.; Rudich, E.A., Gregg, A.P.; Kumashiro, M. i Rusbult, C. (2004) Are Normal

Narcissists Psychologically Healthy?: Self-Esteem Matters. Journal of personality and social

psychology,87(3), 400-416.

Smith, K. & Petty, L. M. (1995) Personality Moderators of Mood Congruency Effects on

Cognition: The Role of Self-Esteem and Negative Mood Regulation. Journal of Personality

and Social Psychology, 68(6), 1092-1107.

68

Sullivan, S. (2003) The Relations between Emotional Stability, Self-Esteem and Sense of

Coherence. Journal of Psychology and the Behavioral Sciences, 17.

Swickert, R.; Hittner J. B.; Kitos, N. i Cox-Fuenzalida, L. E. (2004.) Direct or indirect, that is

the question: a re-evaluation extraversion’s influence on self-esteem. Personality and

Individual Differences, 36, 207–217.

Taylor, S.E. i Brown, J.D. (1988) Illusion and well-being. A social psychological perspective

on mental health. Psychological Bulletin, 103, 193-210.

Taylor, S.E. i Brown, J.D. (1999) Illusion and well-being. A social psychological perspective

on mental health. U R.F. Baumeister (Ur.). The Self in Social Psychology. Philadelphia:

Psychology Press.

Tedeschi, J. i Norman, N. (1985) Social Power, Self-Presentation and the Self. U B:R:

Schlenker (Ur.). The Self and Social Life. New York: McGrw-Hill.

Tennen, H. i Affleck, G. (1993) Puzzles of Self-Esteem: A clinical perspective. U R.F.

Baumeister (Ur.). Self-Esteem: The puzzle of low self-regard. New York: Plenum Press.

Tice, D.M. (1993) The social motivations of people with low self-esteem. U R.F. Baumeister

(Ur.). Self-Esteem: The puzzle of low self-regard. New York: Plenum Press.