moja phj

39
UVOD Jezik se mijenja kada se bar jedna njegova jedinica pod određenim uvjetima preoblikuje,a to preoblikovanje ne utječe na sadržaj poruke.Tijek jezičnih promjena nazivamo poviješću jezika,koja je neprekidan niz neobrativih promjena (poredbena analiza).Preobrazba pojedinih dijelova je jezična evolucija.Ona nije u svakom času sveobuhvatna-promjeni ne podliježu istodobno svi jezični elementi,tako da se ne ometa komunikacija,pa ljudi žive u uvjerenju da se jezično ustrojstvo ne mijenja.Zato starohrvatski sustav organskih dijalekata,narodnog jezika ima svoju nadgradnju standardni jezik,književni jezik.Evoluciju jezičnog ustrojstva proučava historijska gramatika,a evoluciju jezika kao komunikacijskog sredstva određene sredine,pohranjenog u pisanim tekstovima te sredine je povijest pismenog ili književnog jezika.Ona je šira od povijesti standardnog jer obuhvaća i pisane tekstove koje nije bilo podvrgnuto standardizaciji.Zato književni jezik ima i predstandardno razdoblje.Standardizacija je proces koji obično počinje duboko u predstandardnom razdoblju. U međusobnoj govornoj komunikaciji Hrvatsi su rabili a i danas rabe tri organska narječja :čakavsko,kajkavsko i zapadnoštokavsko.Sva su se tri narječja razvila iz zapadnog južnoslavenskog prajezika (alpska (slovenski),panonska (kajkavski),primorska (čakavski),dinarsko-raška grupa (zapadno i istočno štokavski,torlački)).Kad se odvajaju zapadnoštokavska se povezuje sa čakavskom i kajkavskom,a istočna sa torlačkom. Zapadnoštokavsko je većinsko u Hrvata (ikavsko i ijekavsko) u odnosu na kajkavsko i čakavsko,iako je hrvatski književni jezik trodijalektan,i neprestano se prožima. 1.PRVA STOLJEĆA PISMENOSTI U HRVATA OD DOSELJENJA NA BALKAN DO 15./16. STOLJEĆA - na početku su hrvatski crkveni i svjetovni dostojanstvenici pisali latinskim jezikom - taj se jezik nalazi na Trpimirovu natpisu (nađen u Rižinicama podno Klisa), Trpimirovoj darovnici iz 852. godine (to je najstarija isprava hrvatske povijesti), Branimirovom natpisu iz Muća 888., Branimirov natpis kod Benkovca gdje se prvi puta spominje ime Hrva t,Držislavovom natpisu, Nadgrobnoj ploči kraljice Jelene iz 976. i dr. 1

Upload: micapostarica

Post on 01-Nov-2014

131 views

Category:

Documents


7 download

TRANSCRIPT

UVOD Jezik se mijenja kada se bar jedna njegova jedinica pod odreenim uvjetima preoblikuje,a to preoblikovanje ne utjee na sadraj poruke.Tijek jezinih promjena nazivamo povijeu jezika,koja je neprekidan niz neobrativih promjena (poredbena analiza).Preobrazba pojedinih dijelova je jezina evolucija.Ona nije u svakom asu sveobuhvatna-promjeni ne podlijeu istodobno svi jezini elementi,tako da se ne ometa komunikacija,pa ljudi ive u uvjerenju da se jezino ustrojstvo ne mijenja.Zato starohrvatski sustav organskih dijalekata,narodnog jezika ima svoju nadgradnju standardni jezik,knjievni jezik.Evoluciju jezinog ustrojstva prouava historijska gramatika,a evoluciju jezika kao komunikacijskog sredstva odreene sredine,pohranjenog u pisanim tekstovima te sredine je povijest pismenog ili knjievnog jezika.Ona je ira od povijesti standardnog jer obuhvaa i pisane tekstove koje nije bilo podvrgnuto standardizaciji.Zato knjievni jezik ima i predstandardno razdoblje.Standardizacija je proces koji obino poinje duboko u predstandardnom razdoblju. U meusobnoj govornoj komunikaciji Hrvatsi su rabili a i danas rabe tri organska narjeja :akavsko,kajkavsko i zapadnotokavsko.Sva su se tri narjeja razvila iz zapadnog junoslavenskog prajezika (alpska (slovenski),panonska (kajkavski),primorska (akavski),dinarsko-raka grupa (zapadno i istono tokavski,torlaki)).Kad se odvajaju zapadnotokavska se povezuje sa akavskom i kajkavskom,a istona sa torlakom. Zapadnotokavsko je veinsko u Hrvata (ikavsko i ijekavsko) u odnosu na kajkavsko i akavsko,iako je hrvatski knjievni jezik trodijalektan,i neprestano se proima. 1.PRVA STOLJEA PISMENOSTI U HRVATA OD DOSELJENJA NA BALKAN DO 15./16. STOLJEA - na poetku su hrvatski crkveni i svjetovni dostojanstvenici pisali latinskim jezikom - taj se jezik nalazi na Trpimirovu natpisu (naen u Riinicama podno Klisa), Trpimirovoj darovnici iz 852. godine (to je najstarija isprava hrvatske povijesti), Branimirovom natpisu iz Mua 888., Branimirov natpis kod Benkovca gdje se prvi puta spominje ime Hrvat,Drislavovom natpisu, Nadgrobnoj ploi kraljice Jelene iz 976. i dr. - veina je tekstova nastala u samostanima koji su bili rasadita pismenosti,a tko nije znao latinski sluio se rtami i rezami nekom vrstom runskog pisma (rnorizac Hrabar) - slavenska pismenost kod Hrvata vezana je uz irila i Metoda,vezana uz stvaranje obrednih knjiga nakon pokrtavanja - prije dolaska irila i Metoda Hrvati su bili pokrteni pod Francima i sluili su se latinskim jezikom u bogosluju (to je bio jezik papa) - nakon Metodove smrti 885. njegovi uenici iz Moravske kreu prema zemljama slavenskog juga jaajui i irei novu vjeru na slavenskom jeziku koji nazivamo crkvenoslavenski ili staroslavenski (podloga mu je obraajni jezik solunskog zalea) - na tom su jeziku zabiljeene mnoge molitve (Oe na); i liturgijske i crkvene knjige (tekstovi evanelja),za te knjige Konstantin je izradio posebno pismo glagoljica (obla i uglata,svako slovo imalo ime i brojnu vrijednost) - djelovanjem svete brae Hrvati su dobili svoj slavenski knjievni jezik i svoje slavensko pismo,a na taj se nain na hrvatskom prostoru pojavila dvojezinost latinsko slavenska i dvopismenost latiniko glagoljika,no na dvoru se upotrebljavao i dalje latinskimeunarodni knjievni jezik -prihvaajui obredni jezik,nisu u poetku rabili svoj narodni jezik nego latinski a poslije crkvenoslavenski koji im je bio blii;u doba duboke nepismenosti izbor je bio ili se opismeniti latinskim,to je tada moglo voditi romanizaciji ili prihvatiti crkvenoslavenski,bliski slavenski jezik -prihvaen crkvenoslavenski,osobito radi politike situacije kada je ono bilo latentni duhovni otpor;osobito se iri glagoljica koja je u hrv. bila uglata

1

- iako je crkvenoslavenski bio ustaljen dolazi do unoenja elemenata narodnog govora u tekstove tako da se u neliturgijskim tekstovima odraavao narodni jezik,stvara se hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika (meso umjesto mso,ruka umjesto rka,riba umjesto ryba,grad umjesto grad) - upravo zbog toga to su staroslavenski tekstovi postajali sve blii hrvatskom narodnom jeziku, poeo se staroslavenski jezik smatrati starijom fazom starohrvatskog jezika iako je i on strani jezik - starohrvatski jezik uklesan je u prve hrvatske spomenike u kojima ima najstarijeg oblija glagoljice kao to su Plominski natpis, Krki natpis (Radonja,Rugonja i Dobroslav) i Valunska ploa iz 11. stoljea (ona svjedoi o slavesnko-latinskoj dvojezinosti i dvopismenosti-prvi red je glagoljica,a zatim isto u drugom i treem latinica) - u 12. stoljeu javljaju se Grdoselski ulomak, Senjska ploa i Baanska ploanajvredniji tekst iz poetnih stoljea hrvatske pismenosti i knjievnosti (13 redaka,oko 100 rijei-vie od prosjeka,tekst ima sve odlike starohrvatskog jezika s pokojim elementom crkvenoslavenskog liturgijskog jezika; povijesni dokument-to je prva hrvatska potvrda Zvonimirovog imena kao hrvatskog kralja; svjedoi o tome kako je on darovao zemlju crkvi sv. Lucije nedaleko od Bake; to je pravni dokument jer ima sve bitne elemente darovnice kao pravnog akta,sankcije za poricanje valjanosti;graditeljski spomeni-plutej; jezini spomenik-pisana je na glagoljici;pkazuje da se glagoljica proirila do zapadne periferije slavenskog juga i da je ba na naem tlu zamjenjivala oblost sa uglatou,ima mnoge rijei koje rabimo i danas(kralj,apostola,amen..);knjievni spomenik-knjievno komponirani tekst,poetak hrvatske srednjevjekovne knjievnosti; pokazuje najstariju verziju postupnog prodora jezika hrvatskog puka u knjigu, pa se s pravom smatra prvim dokumentom hrv. knji. jezika) -Istra i sjeverno primorje i Kvarner prvo arite glagoljskog djelovanja,prva glagoljaka uilita,rukopisi nastajali u samostanima gdje se uilo glagoljicu i sastavljalo knjige za liturgijske i neliturgijske potrebe;domae govorne crte prodiru prvo u tekstove koji nisu nepromjenjivi dio mise-nekanonske,u didaktikim,moralizatorskim tekstovima, legendama, mirakulima,nabonim pjesmama...dok se u kanonskim proirivala norma crkvsl. -akavsko narjeje,veoma dugako u obalnom pojasu i u unutranjosti,bilo teren prve hrvatske pismenosti pa su tekstovi glagoljakih knjiga bili proarani akavskim elementimaposeban knjievni izraz hrvatske redakcije crkvenoslavenskog i akavskog narjeja - meu najstarije hrvatske glagoljske rukopise ubrajamo Kloev glagolja (11.st) i Beke listie-odlomci misala (12.st);njima zapravo poinje hrvatska redakcija opeslavenskog knjievnog jezika - u to vrijeme akavsko narjeje bilo najrasprostranjenije (u Petrisovu zborniku iz 1468. prevladavaju akavski elementi,ali ima i kajkavizama npr. kaj i vui,tako da se od samog poetka pokazuje mogunost izgradnje knjievnog jezika ukljuivanjem dijalekatski razliitih sustava);glagoljai htjeli da idiomom akavski-kajkavski crkvenosl. Do izraaja doe lokalni govor te da se tako proiri pisana rije (vidi se i kasnije u polidijalektnosti knjievnojezinog tipa)to i poinje-sveobuhvatnost jezika - u 13. st. 1288. napisan je Vinodolski zakonik,pravni dokument i najstariji cjelovito sauvani spomenik obiajnoga prava na hrvatskome jeziku, (pisan je kurzivnom glagoljicom i stiliziranim hrvatskim narodnim jezikom,prema obiajima,praslavenski jezini sloj,ritmiki tekst tipian za usmenu predaju); Razvod istarski 1325. dokument o utvrivanju granica (pisan kurzivnom glagoljicom) nastao je kao skup dokumenata u razdoblju od 1275. do 1395. na temelju jo starijih isprava, izvorno je napisan na trima jezicima: latinskom, njemakom i hrvatskom. Na se jezik naziva njegovim narodnim hrvatskim imenom-punopravni diplomatiki jezik. - pismo je materijalizacija jezika,uvijek odreeno jezikom i ono se stvara za odreeni jezik,prvo se odabere jezik a onda sistem znakova,a glagoljica je napravljena za crkvenoslavenski jezik pa su zato u biljeenju hrvatskoglagoljskih tekstova nastajele vee ili manje tekoe te je moralo doi do prilagodbi - nova slika grafije:Hrvati su u 12.st. poeli preuzimati irilicu koja se proirila sve do Jadrana iz Makedonije i Bugarske ( i Bra) gdje je ojaala,dok je na sjeveru glagoljica bila

2

dominantnija; modificirana je irilica (bosanica,bosanica) poinju se jedanako upotrebljavati i glagoljica i irilica,iako se pod utjecajem glagoljice mijenja oblik nekih irilinih grafema - npr. Povaljska listina,razdioba zemljita (iz Povalja na otoku Brau) jedan je od prvih hrvatskih irilinih spomenika iz 1184.,u akavskoj podlozi utkani crkvenoslavizmi,70 narodnih imena i 13 prezimena na -i - nova slika u jeziku: uz tekstove sa akavskom podlogom javljaju se i tekstovi sa tokavskom osnovicom osobito na jugu - od sredine 14.stoljea tekstovi hrvatskog jezika poinju se pisati i latinicom,kada glagoljica dosee umjetniki vrhunac i tiskarski prodor,grafiki skladna,inicijali posebno u misalima i brevijarima (Hrvojev misal glagoljski iluminirani rukopis pisan za hrvatskoga vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia nakon to je on postao i hercegom splitskim, izmeu 1403. i 1404. godine. To je najljepi i najbogatije ilustrirani glagoljski rukopis hrvatskoga srednjovjekovlja.) - u prve hrvatske latinike spomenike ubrajamo: Red i zakon sestara dominikanki u Zadru (1345.); ibensku molitvu (tekst ima pjesniku formu i stoga se moe smatrati najstarijim spomenikom hrvatskog pjesnitva) i Korulanski lekcionar - latinica uspijeva potisnuti, a zatim i istisnuti oba pisma (irilicu i glagoljicu) radi jezika,jer su u poetku hrvati pisali latinskim,mjesna imena su se ve (prije) biljeila latinicom u latinskim ispravama,a glagoljica i irilica dolaze kao pisma drugog idioma,jedino kao knjievni jezik.Kako su elementi narodnog govora prevladavli u tekstovima latinici se otvorila vrata,pa se hrv. tekstovi biljee trima pismima to je trajalo dugo povijesno,ali uporabno se glagoljica povukla odakle je imala dozvolu za misu na crkvenoslavenskom (krka i senjska biskupija-glagoljali ve od sredine 13.st) a irilica u unutranjost (Poljice) -grafija: u inojezinim spomenicima se hrvatski izrazi biljeili latinicom,te je stvoren uzus u oznaavanju fonema slavenskog idioma,neka grafika rjeenja iz latinice prenesena i na hrvatske rijei;hrvatski latiniari teili monografemiji-jedan znak= jedan fonem (ali nije bio u svih isti taj znak),izbjegavaju se geminate (poznato je da u glagoljinim i irilinim tekstovima nema geminata jer ih nije bilo ni u staroslavenskom,ni u hrvatskom) i uvodi se slovo koje djeluje kao dijakritiki znak kao supskript kod grafema c i (c i ). -dijakritiki znakovi najee vezani uz problem biljeenja palatala pa imamo ,razliitost u upotrebi dvoslova i vieslova (gl za gn za ); dvoslovi se upotrebljavaju od poetka latinice,u prmorskom najdue,preuzeti iz talijanske ortografije (moe biti i gl i lj).U hrvatskoglagoljskoj se pisao erv plus l,(kod Divkovia 1617. u razlikim besedama ijekavskoakavski)tj. jn- Petrisov zbornik jludi-ljudi isl.Jl i Jn su bili za sliven izgovor a a lj i nj za nesliven.Invarijatnost upotrebe tih fonema ukazuje na puno veu vezu nego se mislilo izmeu glagoljake i neglagoljake knjievnosti. -prvo razdoblje je afirmacija organskih dijalekata kao osnovice knjievnih izraza,proimanja tri pisma i triknjievna izraza. O JEZIKU HRVATSKIH INKUNABULA I DRUGIH TISKANIH DJELA U POETNOM RAZDOBLJU HRVATSKOG TISKARSTVA - pred kraj 15.st. pojavljuje se tiskanje knjiga - poetak tiskarstva vezan je uz ime Johannesa Gutenberga koji je 1455. dovrio latinsku Bibliju,Mainz - knjige tampane u tom razdoblju (do 1500.) nazivaju se inkunabule (lat. zaetak);poetak tiskarstva kod Hrvata u dvije faze: 1.vrlo rano prihvaanje crne umjetnosti (npr.mnogi Hrvati (latinisti) vrlo su brzo tiskali svoja djela;meu prvima je to uinio Juraj igori koji je 1477. objavio u Veneciji svoje ''Elegije i pjesme'' (Elegiae et carmina) 2.znatan broj Hrvata koji su postali pravi majstori nove crne umjetnosti:Andrija Paltai,Dobri Dobrievi i grgur Senjanin-radio u Veneciji,Istri i senjskoj tiskari. - prva hrvatska tiskana knjiga te prvi spomenik hrvatske tiskarske kulture je glagoljicom (ponajboljom uglatom,po uzoru na misal kneza Novaka iz 1482.) ''Misal po zakonu rimskog

3

dvora'' (tiskanje dovreno 22.02.1483.) taj dogaaj u hrvatskoj povijesti je bitan zbog: 1) objavljuje se misal, odnosno temeljna i najpotrebnija knjiga u repertoaru teolokog i obrednog tiva; 2) to je prvi misal koji nije bio tiskan latinskim jezikom (to znai da se smatrao ravnopravan latinskom) 3) to je potvrda glagoljake intrelektualne i ekonomske snage;jezik misala je hrvatska redakcija crkvenoslavenskog,naziru se akavizmi,kajkavizmielementi istarskog podruja;u kalendaru navedene svetkovine koje su se tovale u Istri - pored misala glagoljaki tiskari su veliku panju posveivali tiskanju brevijara, tj. knjiga koje su im bile potreben za obaveznu dnevnu molitvu 1491. tiskan je ''Brevijar po zakonu rimskog dvora'' - ranom razdoblju hrvatskog tiskarstva pripada i ispovjednika uputa fra Mateja Zadranina prepisana iz ''Tkonskog zbornika'' 1492. - kanonik Bla Baromi nakon kolovanja u Veneciji dolazi u Hrvatsku i tiska glagoljske knjige (brevijar? 1493.) - najvanija tiskara u Hrvatskoj bila je u Senju 1494. tiska se ''Misal'' /Baromi/ tiskan na hrvatskoj redakciji staroslavenskog jezika,sve vei prodor narodnog jezika (npr.ikavizam miseca) - 1496. u Senju tiskana je knjiica ''Spovid opena'' tekst pisan akavskim narjejem (a,za,va), odnosno senjskom akavtinom,prijevod s talijanskog,bogat leksik,frazeologizmi (grih od grla-prodrljivost) to je prva akavska tiskana knjiga - drugo razdoblje senjske glagoljake tiskare zapoinje 1507. kada se pojavljuje knjiga ''Narunik plebanuev'' sadri osnovno znanje za obavljanje sveenikih dunosti; tiskao ju je Grgur Senjanin (Grgur Dalmatin),prijevod s latinskog - senjska tiskara bila je smjetena u arhiakonovoj kui gdje su klerici i redovnici obavljali tekstoloke poslove, a tipografski majstori brinuli su se o samom tiskanju i uvezu knjige - 1508. objavljena je knjiga ''Tranzit svetoga Jerolima'' radi se o prijevodu ivotopisa svetog Jeronima; dugo se vremena smatralo da je sv. Jeronim bio autor glagoljice;lo prijevod-puno staroslavenizama - 1508. tiskan je i ''Korizmenjak'' radi se o zbirci korizmenih pripovijedi koje je izdao fra Roberto Caracciolo jedan od najpoznatijih franjevakih propovjednika u 15.st., a s talijanskog na senjsku akavtinu preveli su ga sveenici Petar Jakovi i Silvestar Bedrii - u prijevodu ''Korizmenjaka'' sasvim je jasno odreen jezik prijevoda to je ''jazik hrvacki'' tim se istim knjievnim jezikom sluio i Marko Maruli piui ''Juditu'' u tom je jeziku akavska komponenta najjaa, ali ne i jedina -Metrija od dobra umrtija,moralizatorski spis Ars bene moriendi prevedn na hrvatski 1507. Ili 1508. - posljednja knjiga senjske glagoljake tiskare je ''Mirakuli slavne dive Marije'' objavljena 1508. to su opisi Marijinih udesa prevedeni na senjsku akavtinu - nakon senjske tiskare pojavljuje se u Rijeci nova glagoljaka tiskara zaslugom biskupa imuna Koiia Benje - najvanija knjiga tiskana u rijekoj tiskari je ''Misal hrvacki'' dovren 28.04.1531. remek djelo tiskarstva,bogata oprema,inicijali,drvorezi.. - u rijekoj je tiskari objavljeno 6 knjiga: ''Misal hrvacki''; - dolazi do poistovjeivanja hrvatskog naroda sa hrv. jezikom,smatrao je Koii da je hrvatski liturgijski jezik,trebao je posluiti da prosvijetli hrvatski narod;nalegoe Turci na jazik hrvatski....(pop Martinac 1493.) ''Psaltir'' - priruni abecederij glagoljice; sadri osnovne molitve (Oe na)na starohrvatskom 1530. molitvenik ''Oficij rimski'' 1530. ; mali obrednik ''Knjiice krsta''; 1531. ''Knjiice od itija rimskih arhijereov i cesarov''; - dokaz da su se tikale i knjige svjetovnog sadraja; prvo historiografsko djelo pisano hrvatskim jezikom; posveeno je trogirskom biskupu Tomi Nigru ''Od bitija redovnikoga knjiice''1531. Zbirka tekstova za redovnike

4

- zavretkom rada Koiieve tiskare ne prestaje period hrvatskog glagoljakog tiskarstva tiskanje knjiga nastavlja novi vjerski pokret protestantizam koji se uvelike nadovezuje na hrvatskoglagoljaku tradiciju iako vjerski suprotan - to se vidi ve po izboru glagoljice za tiskanje protestantske verzije biblijskih tekstova na hrvatskom jeziku, odnosno ''Prvog dela Novog testamenta'' i ''Drugog dela Novog testamenta'',u Tuebingenu 1563. objavljivali irilicom oba dijela,te izdaju Tablu za dicu na glagoljici i irilicu - i u pogledu na jezik dosta je dodirnih toaka izmeu ovih dvaju vjerskih pokreta: 1) oba pokreta nastoje u crkvi upotrebljavati jezik razumljiviji puku glagoljai u crkvenoslavenske tekstove unose elemente narodnog govora,da on bude podloga a protestanti nastoje da upravo elementi govornog jezika budu podlogom jeziku njihova tiva; 2) da bi proirili svoja nauk i glagoljai i protestanti slue se vienarjenim tipom jezika glagoljae je na irokom prostoru povezivao crkvenoslavenski jezik, a protestanti ele da ih povezuju narodni govori (zato Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin prevode ''Bibliju'') - protestantski je pokuaj u Hrvatskoj bio kratka daha, ali je njihov pogled na jezik bio potpora onim strujanjima koja su vodila zametku jezinog standarda i nastojao je produiti ivot slavenskim pismima na kajkavskom podruju - prevlast latinice u kopnenoj Hrvatskoj naglo raste; glagoljica i irilica odlaze polako iz svakodnevne uporabe, a time slabi interes za tiskanje glagoljskih knjiga - u posljednjem desetljeu 15. stoljea pojavile su se i latinicom tiskane knjige hrvatskog jezika prvo je takvo djelo nepotpuno sauvani ''Molitvenik'' tiskan oko 1490. - prva poznata knjiga hrvatskog jezika tiskana latinikim slovima je ''Evenelistar'' poznat takoer kao ''Lekcionar Bernardina Splianina'' djelo je tiskano 12.03.1495. u Veneciji u tom je djelu fra Bernardin pretoio tekstove evanelja u knjievnu akavicu svojega vremena; predloak mu nije bio latinski nego crkvenoslavenski - ''Evanelistar'' je kasnije doivio i tokavsku varijantu, odnosno tiskan je bosanicom 2.ESNAESTO STOLJEE AKAVSKA I TOKAVSKA STILIZACIJA KNJIEVNOG JEZIKA -burno vrijeme,ratovi i migracije,puanstvo ispremijeano te se promijenila dijalekatna slika; akavsko narjeje u 16. st. gubi svoj prostor,sveo se na kraju na uzak primorsko otoni pojas; seobe u Austriju,Maarsku,eku i Slovaku - stvorena su dva knjievnojezina kompleksa: jedan na SZ, a drugi na JI hrvatskih pokrajina - u 16. st. zapoinje novo, bogato razdoblje hrvatske knjievnosti osobito na JI njega odreuje stvaralatvo Marka Marulia odnosno djelatnost dubrovakog, hvarskog i zadarskog knjievnog kruga;stih zamjenjuje prozu; pisci se vraaju srednjovjekovlju radi frazeologije i terminologije i stvarali nov izraz;jezini kod poinjao je na organskim narjejima - prvo Marulievo hrvatsko djelo je ''Od naslidovan'ja Isukarstova'', zavreno 1500.- to je prijevodna proza, pisana akavskom stilizacijom knjievnog jezika - 1501. godine Maruli zavrava ''Juditu'' prvi spjev pisana je dvostruko rimovanim dvanaestercem (u djelu se javlja upotreba sekvencije ar-arvati se,r-arljen,tjbratja,vavik,a..;maarizma rusag (zemlja, drava) i takve su posuenice zajedno s jo nekoliko izraza svojstvenih kajkavskom narjeju (hia), bile prodrle na jug preko glagoljakih tekstova radi se dakle o preuzimanju jezika vlastite knjievne batine);varijantnost leksema lipost-lipota,oholost-oholija-oholje...;sinonimika besida-ri;bogata frazeologija (biati-svijati nogami);metaforika (usta rike-ue rijeke) -visok stupanj pjesnikog i jezinog majstorstva vidljiv je i kod drugih pjesnika hrvatskog juga koji su takoer pjevali dvanaestercima poput ika Menetia-ikavizmi i ijekavizmi,akavizmi,tokavizmi-interferencija;pogtovo vidljivo u sinonimima;otvorenost i prema stranim sustavima radi rime

5

-problem Dubrovnika,kontroverza o dijalekatnoj pripadnosti-gramatiki morfem nosioc starijeg sloja-ikavsko ijekavske arolikosti (lip-ne mora biti stariji sloj);akavski i dalmatinizmi dolazili i preko tokavskih akavaca makraskog primorja - zbog ispreplitanja dvaju narjeja (akavtine i tokavtine) u pjesmama dubrovakih pjesnika nalazimo akavizme i tzv. dalmatinizme, a kod akavskih pjesnika s otoka Hvara, iz Splita ili Zadra susreemo elemente tokavskog Dubrovnika;stvaran je malo po malo na JI kompleksu knjievna koine-jezik petrarkistike poezije -u hvarskom knjievnom krugu javljaju se pjesnici poput Hanibala Lucia i Mike Pelegrinovia iji su stihovi satkani na akavskoj osnovici, ali s veim brojem tokavskih elemenata negoli u ijednog akavskog pjesnika onog doba;mnotvo dubleta (bil-bio,dilnikdionik);kontaktni sinonimi kod Lucia stid i sram,jid i emer..udaljavanje od izvornog narjeja,uvijek karakter djela utjee na izbor jezika (judita pisana arhainijom akavtinom),ljubavna poezija je u izboru jezika slobodnija,vanija je pogodnost metru od dijalekta to je dovelo do mnotva klieja gospojica,lipa,gizdava,zlate kosi,rumen cvit,bili vrat...reakcija na to:1 pribliavanje vlastitim izvoritima (zbog toga se knjiki oblici sve manje upotrebljavaju i preputaju mjesto govornima-Hektorovi "Ribanje i ribarsko prigovaranje"=prvi pjesniki putopis s elementima ribarske ekloge;izvorni nazivi za ribarsko orue,vjetrove,ribe; Naljekovi u komedijama nie nazive za odjevne predmete na govornom jeziku (cokule,pantufe,bjevice..) ili 2. jeziku udaljenijih sredina -Luci u Robinji (prva drama s tematikom iz narodne povijesti) uvodi u akavskotokavski koine mnoge lekseme uobiajenije za sjeverne akavce to je jo vie ujednaavalo sjever i jug - Mavro Vetranovi ''Posvetilite Abramovo''; blie tokavskom nego akavskom - zadarski knjievni krug ine Petar Zorani (''Planine'' 1536. (tisk. 1569.) prvi hrvatski roman),toponimi mjesta i rijeka ; Barne Karnaruti (''Vazetje Sigeta grada'' 1584. prvi hrvatski povijesni ep u hrvatskoj knjievnost koji opjeva sigetsku bitku i traginu pogibiju Nikole ubia Zrinskog i hrabrih branitelja Sigeta (1566.) ispjevano dvostuko rimovanim dvanaestercem i jezikom koji se uvelike naslanja na tradiciju pjesnikog izraza) i Juraj Barakovi to su pisci akavske stilizacije knjievnog jezika koji su povezivali akavski sjever sa akavskim jugom,posveivali veliku panju izvornoj rijei da im jezik ne bude "popuren latinskim";posuenice kajkavske i maarske prodrle vjerojatno preko glagoljakih tekstova-preuzimanje jezika vlastite batine -u jeziku djela Jurja Barakovia dolazi do izostanka velikog broja arhaizama koji su tada bili uobiajeni u knjievnim tekstovima; on nastoji pronai nove izraze za ustaljene klieje poglavito one koji su u Zadar prodrli iz sjevernoakavskih tekstova te se Barakovi u tom pogledu okree sve vie prema juim akavskim sreditima, kao to su bili Split i Hvar (Maruli,Luci),tamni tonovi-rasap openi,poganska nevira,zmaj ognjeni,plov po buri...prekid sa petrarkizmom --luk razvoja i uporabi jezika junog kompleksa:od arhaizirane akavtine ili tokavtine s tankim inoslojem do a-to isprepletenosti u dramama, gdje je dijalog osnovica i gdje se tekstovi najvie pribliavaju govornom tipu jezika, jezik je knjievni jer je u njemu oblikovano knjievno djelo to se osobito dobro vidi u djelima Marina Dria koji je, slijedei odreene postupke svojih dramskih prethodnika, postupno izgraivao osebujan scenski jezik i tako irio primjenu knjievnog jezika i kod Martina Benetovia "Hvarkinja" (prozna komedija) akavca - knjievna je koine osnovna oznaka jezika nae renesanse u 16.st. ; organska narjeja postaju temelj knjievnoj stilizaciji,jo na najveoj razini-narjeje kao takvo a ne tip narjeja JEZIK KAJKAVSKOG KNJIEVNOG KRUGA - smatra se da kajkavska knjievnost zapoinje radom Ivana Pergoia, tonije njegovim djelom ''Decretum'', objavljenim 1574. u Nedeliu (pravni spis) - novija istraivanja pokazuju da je u kopnenoj Hrvatskoj na sjeveru bilo knjievnih tekstova i prije Pergoia za koje se znalo da su s kajkavskog prevedeni na maarski jezik - nakon to su se u drugoj polovici 16.st. pojavila kajkavska djela pokazalo se: 1) da su u kajkavskim tekstovima prisutni elementi druga dva hrvatska dijalekta; 2) da u ranijim

6

hrvatskim tekstovima ima elemenata svojstvenih kajkavskoj knjievnoj stilizaciji (ti su elementi vidljivi u glagoljakim djelima iz 15. st. ''Petrisov zbornik'' iz 1468. i ''Koluniev zbornik'' iz 1486. koji su proarani kajkavizmima),izuzmemo li crkvenoslavensku komponentu,dobivamo zapravo akavsko-kajkavski hibrid uobiajen u Istri u 15. st i SZ Hrvatskoj osobito na posjedima Zrinski Frankopan;moe se nai i poneki tokavizam;tim hibridom pisana knjievna djela pod zr-frank okriljem i upravno pravni spisi ukoliko nisu bili latinski ili njemaki ; korijeni tog jezika molitvenik "Raj due" 1560. Padova Nikola Dei za Katarinu Zrinsku (osnovni sloj akavski sa kajkavizmima i tokavizmima);kajkavski je vjerojatno imao predloke (poznate su neke rukopisne pjesmarice-zabiljeeni kasnije 1644. u Pavlinskoj pjesmarici) tako da je i prije Decretuma (pravni spis,prijevod maarskog djela) Ivana Pergoia iz 1574. bilo kajkavski stiliziranih djela,a i kod njega nalazimo nekajkavske elemente (donesal,na non mistu itd.)-nastojao da njegovo djelo bude razumljivo i u nekajkavskom dijelu Hrvatske;htio je prirediti dva izdanja (kajkavsko i tokavsko-akavsko) - Antun Vramec ''Kronika vezda znovi spravljena'',samo jedan fonem,dublete 1578. upotrebljava ponajprije elemente sjevernokajkavske, varadinske, sredine i zanemaruje sasvim lokalne dijalektalne osobnosti (teko ih bilo biljeiti ondanjom grafijom) te na taj nain ujednauje dobar dio jezinog materijala; paraleleno vodi rauna i o nekajkavskim elementima i to na 3 naina: 1) zadravanjem pokojeg starijeg oblika koji u 16.st. vie nije bio svojstven kajkavskom narjeju, ali drugima jest; 2) prihvaanjem oblika koji se u kajkavskom nareju uope nisu bili razvili; 3) unoenjem inojezinog leksika ponajvie preko tzv. kontaktnih sinonima-protestantska praksa (npr. fabule ali pripovesti) ; pie i knjigu pripovijedi ''Postila'' propovjedi objavljena u Varadinu 1586. gdje takoer upotrebljava velik broj kontaktnih sinonima -slinost jezika Vramca i Pergoia upuuje da je i prije njih bilo tekstova na kajkavskom,a s obzirom da su zanemarivali sasvim lokalne govorne crte obojica su teili opem kajkavskom jeziku (ira italaka publika);organski kajkavski govor nekajkavcima nije bio blizak ali knjievni jest jer jezik kajkavskih pisaca 16.st. ima dvije odlike: 1) poeo je postavljati temelje knjievnom standardu za sve govornike kajkavskog dijela Hrvatske; 2) otvorenost prema drugim hrvatskim dijalektima (akavtina i tokavtina) izrazita je crta kajkavskog knjievnog jezika - u 16.st. oblikovala su se dva tipa opeg jezika,koine : jedan na zapadu i jugu Hrvatske, a drugi na sjeveru ,organska narjeja kao cjeline (a ne pojedini dijalekti) postaju temelj pisanom jeziku,podloga knjievnom jeziku u Hrvata moe biti svako narjeje kojim oni govore, tj. i akavsko i tokavsko i kajkavsko narjeja su u tom smislu potpuno ravnopravna, iako nisu jednako zastupljena jer je akavsko narjeje bilo osnovica knjievnog jezika na itavom podruju,ravnopravne su obje osnovice, ikavska i ijekavska,tokavska baza Dubrovnik-prodor u druge tekstove,jae u akavski,razlikovalo se najvie ikavskim i ijekavskim refleksom e;razlika u strukturi-u ijekavskom sustavu mogui vei ostvaraji ikavskih likova nego obratno - kajkavsko je narjeje kao osnovica ogranieno na sjeverno odnosno SZ hrvatsko podruje GRAFIJSKI PROBLEMI -latinica preuzima vodstvo iako nema prevlasti (glagoljica samo na akavskom sjeveru,za arhaine tekstove do 19.st;preinaka irilice fonemi l i n sa erv);dolazila Hrvatima s dvije strane: iz latinskog i talijanskog izvora preuzimali su je u primorskim podrujima, a iz latinskog i maarskog u kopnenim; to je osnovni razlog da je latinika grafija za hrvatski knjievni jezik od poetka neujednaena (u sjevernoj zoni=ztar=star,szueti=sveti,jug sueti=sveti,czirkua=cirka); - veina fonema (npr. a, o, b, d, m, p) pie se jednako u obje sredine; pokoje se ''sjeverno'' rjeenje moe nai u junoj zoni i obrnuto sve to ipak nee dovesti do zajednikog rjeenja za palatalne foneme (, , , lj, nj, , ); pisanje tih glasova predstavljalo je problem i na sjeveru i na jugu; rjeenje e se nai u dijakritikim znakovima - prvi pokuaj da se primjenom dijakritikih znakova pojednostavni hrvatska latinika grafija vee se uz imu Budinia i njegovo djelo ''Summi nauka krstjanskoga'' (1583) smatralo

7

se da je ta grafija prenesena u hrvatsku latinicu iz eke grafije (zaetnik Jan Hus) no to nije dokazano,a dijakritike je u HR bilo i prije npr. U ibenskoj molitvi iz 14.st c za kao i kod Hektorovia;dijakritiki znak prenio na jo dva slova c i 3 POECI HRVATSKE LEKSIKOGRAFIJE - povijest ni jedne leksikografije ne poinje tiskanim rjenikom,ni rukopisnim rjenikom,tumaenje je starije od sustavne rjenike obrade (npr.jedna je obrada kontaktni sinonimi ili objanjenja na marginama-stari hrvatski pisci esto su objanjavali na marginama svojih djela mnoge posuenice (Maruli: ''Judita''), a drugi su izdvajali mnoge rijei, poslagali ih abecednim redom i to dodali na kraj svog djela (Juraj Dalmatin,protestant : ''Biblija'' 1584.),nalazile se hrvatske rijei u tezaurusima,viejezinim rjenicima itd. S oznacom croatice - najstariji dvojezini rjenik ''Opera nuova...'' objavljen je 1527. u Anconi to je mali talijansko hrvatski rjenik koji je bio namjenjen talijanskim trgovcima koji su poslovno dolazili na nau obalu, a autor mu je vjerojatno bio Petar Lupis Valentian - autor prvog hrvatskog samostalno tiskanog rjenika koji odraava povezanost vokabulara je ibenanin Faust Vrani; on je 1595. obajvio u Veneciji ''Rjenik pet najplemenitijih europskih jezika latinskoga, talijanskoga, njemakoga, hrvatskoga i maarskoga'' popis na kraju knjige o hrvatskim posuenicama u maarskom jeziku predstavlja na prvi sustavniji pokuaj etimolokog razmatranja rjenikog blaga; dobar izbor rijei i ekvivalenta,u rjeniku ima oko 5800 hrvatskih rijei, a najvie ih je sa akavskog podruja;ima ikavizme i izriaje udaljenih dijalekata; dalmatinski mu je bio najljepi jezik,(kao Hektorovi)viejezini rjenici tada potreba,posebno za protestante;eki benediktinac Petar Loderecker upotrijebio je Vraniev rjenik, i dodao mu jo dva jezika eki i poljski (rjenik je objavljen 1605),a poslije i Megiser (iz SZ djela rijei koje su preuzete oznaavao je kao croatice,a iz Vranieva rjenika dalamtice) - meu hrvatske leksikografe poetnog razdoblja treba ubrojiti i Bartola Kaia, poznatijeg kao pisca prve hrvatske tiskane gramatike; on je jo prije pisanja gramatike sastavio hrvatsko talijanski rjenik pod naslovom ''Razlika skladanja slovinska'' (zavren oko 1599) razlike izmeu Kaievog i Vranievog rjenika: 1) Kaiev je znatno manji; 2) Vraniu je latinski jezik ''lijeva strana'', tj. latinske rijei prevodi na hrvatski, a kod Kaia je obrnuto 3.)kod Kaia je raspoznatljiv itav naglasni sustav a kod Vrania ima podataka o duini vokala (geminate za krainu prethodnog vokala),znakovlje za biljeenje akcenata 3.SEDAMNAESTO STOLJEE -u akavskim tesktovima je postotak tokavskih,osobito "bosaskih" crta vei nego prije Prva hrvatska tiskana gramatika Bartol Kai 1604. godine u Rimu objavljuje prvu hrvatsku gramatiku pod naslovom ''Institutionum linguae illyricae libri duo'',Nakon glagoljakog razdoblja se promijenio pristup knjievnomu jeziku jer se od grko-slavenskoga poelo razmiljati na latinskoslavenski nain-pisanjem gramatika. Kaieva gramatika nije prikaz nekog konkretnog organskog govora, nego opis onih knjievnih stilizacija koje su se u hrvatskoj knjievnosti razvile prvenstveno na akavskoj i na tokavskoj osnovici. Pored vrstog akavskog temelja koji se najbolje razabire u primjerima nesumnjivih akavizama kao npr. vavik, vazeti, lovik, te fonolokog inventara bez fonema d i ( npr. meju, hoju, hodim) ima u Kaia mnogo primjera tokavske stilizacije, odnosno paralelnoga navoenja akavskih i tokavskih likova, kao to su a i to, za i zato, bil i bio, Dativ jednine: slugi i sluzi, Genitiv mnoine: vrimen i vrimena, Instrumental mnoine: golubimi i golubimaUnosi i odreene konstrukte kod glagola,i u opisu morfologije improvizira.

8

Ono pak to je povezivalo obje dijalektalne osnovice jest ikavizam i akcentuacija (starohrvatski tronaglasni sustav). Isticao je vanost akcenata. Naglaavanje je po njemu akavsko.Pod utjecajem je bio latinske gramatike. Kaieva gramatika pripada jugoistonom kompleksu hrvatske knjievnosti.tokavski e utjecaj biti prepoznatljiviji kod Kaia kad bude prevodio Bibliju koja je ostala u rukopisu tj. u '' Ritualu rimskom'' 1640. djelo koje je kao potez katolike obnove bio namijenjen govornicima u primorskom zaleu i u Bosni. Kai smatra da treba pisati onim tipom jezika koji svatko moe razumjeti, a to su prvi koraci prema jezinoj standardizaciji. Za Kaievom su gramatikom kasnije posezali Jakov Mikalja, Lovro Sitovi Ljubuak, Ardelio Della Bella, Vjekoslav Babuki, Antun Maurani. Bartol Kai postao je ocem hrvatske gramatike. Jezik ozaljskoga knjievnoga kruga Cjelina je u sjeverozapadnom kompleksu mnogo sloenija jer je iz ranijih razdoblja naslijeeno nekoliko razliito dijalekatski stiliziranih tipova knjievnoga jezika. Prvi tip je najstariji hrvatsko glagoljski tip stilizacije knjievnoga jezika koji vue svoje korijene jo od poetka slavenske pismenosti. Radi se o jeziku liturgijskih tekstova ija je osnovica bila hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika sa znatnim akavskim natruhama. Taj se jezika kasnije rusificira poglavito djelovanjem Rafaela Levakovia Polazei od toga da je rusko slavenski jezik ishodini svim slavenskim jezicima Levakovi pod utjecajem ukrajinskih grkokatolika uvodi rusku redakciju crkvenoslavenskoga jezika u knjiki repertoar hrvatskih glagoljaa i ta djela postaju uzrok viegodinjeg rusko-hrvatskog hibrida(u svojim djelima Nauk krstjanski 1628.,Azbukvidnjak slovinskij 1629.,Misal rimskij va jezik slavenskij 1631. i brevijar asoslov rimski slavinskim ezikom 1648.) Njegova teza nala odjeka kod Juraja Kriania,ali zbog uske namjene takvog tiva nema utjecaja na opi tok jezinog razvoja. Drugi tip stilizacije knjievnoga jezika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj njegovala je grupa pisaca oko Petra Zrinskoga ( Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan, Ivan Belostenec, Juraj Ratkaj). Kako je grad Ozalj bio sjedite Zrinskih spomenuta je skupina tako i dobila ime.akavci bili veinsko stanovnitvo ali sudionici ozaljskoga kruga u 16. i 17. st. upotrebljavali su jedan opi knjievni jezik, knjievnu koine (npr.Nikola Dei,Raj due). Osnovica tom jeziku nije bila samo akavska nego trodijalektna, tj. s elementima akavskog, kajkavskog i tokavskog narjeja. Radi se dakle o jednom tipu hibridnog jezika koji je mogao funkcionirati zato to su mnoge razlike izmeu narjeja bile takve da su se mogle zanemariti pri nesmetanu prijenosu obavijesti,velik dio morfologije gotovo jednak kao i akcenti.Razlike su se iskoritavale u stilistie svrhe. Time se akavski knjievni izraz koji je do tada povezivao sjever i jug utapao u tokavsku ikavsku veinu preputajui sve vie veznu ulogu tokavskom narjeju,glavni tok jezine matice se povezivao u vrst lanac jezinih jedinica koje su bile zajednie sjevernoakavskim i junoakavskotokavskim sustavima (npr. zamjena va sa a;prevlast ikavizma nad sjevak. Ikavsko-ekavskom zakonitou).To je krilo put standardizaciji na cijelom podruju. Franjo Glavini 1628. objavljuje u Veneciji djelo '' etiri poslidnja lovika'' gdje ne pie jezikom samo jedne dijalekatske knjievne sredine,pa i pie u Cvitu svetih (1628) da eli ugoditi svima. Jo vee preplitanje dijalekata vidimo kod Petra Zrinskog u djelu '' Adrijanskoga mora sireni'' 1660. , slavljena zbog etiko moralnog djela Opsada sigecka i ljubavnoidilikih pjesama;mnogo elemenata govornog jezika. Najvei prilog trodijalektnom jeziku ozaljskoga kruga dao Ivan Belostenec svojim gotovo enciklopedijskim rjenikom latinsko hrvatskim i hrvatsko latinskim '' Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium'', odnosno Gazophylacium illyrico-latinum '' 1740. Rije Gazophylacium oznaava kutiju u kojoj se sprema nakit.Temeljni sloj Belostenevih hrvatskih rijei oblikovan je tako da je kajkavski leksik obogaen izborom iz Vranieva i Mikaljina rjenika te izborom leksema iz slavonskih govora (oznaeno Scl. "sclavonice"), to je nedvojbeno uinio sam Belostenec, a pojedine rijei iz toga izbora urednici su naknadno nadopunili Della Bellinim rijeima (obiljeenima s oznakom D -

9

"dalmatice") -akavski leksemi oznaeni sa D. kao dalmatice i tokavski kao Scl. sclavonice odnosno Turc. Scl. Belostenec je slio leksiko blago najveim dijelom ue Hrvatske, ali i iz Primorja i Slavonije. Ne kajkavske rijei ukljuivao je Belostenec iz onih vrela za koja je smatrao da pripadaju istom knjievnom jeziku, kao to su npr. bili rjenici Fausta Vrania i Jakova Mikalje.Tehnika kontaktnih sinonima kao sredstvo nadrastanja dijalektnih razlika (osobito kod protestanaata i Franje Glavninia) dosee tu vrhunac,prijevod quid sa kaj,a.Sjedinjavanje svih triju narjeja karakteristino je upravo za pavline (Belostenec i njegovi nastavljai), dok jezuiti paralelno djeluju na afirmaciji knjievnoga jezika: juni, sa tokavsko-akavskim proimanjima (Mikalja, Della Bella), i sjeverni, s kajkavskom osnovicom uz prihvaanje neto elemenata dvaju drugih narjeja (Jambrei, najmanje Habdeli). Gazofilacij je ne samo na jednome mjestu sakupio leksiko blago svih narjeja pod zajednikim nazivom lingua illyrica, nego i prvi put odredio jedinstven grafijski sustav. -takva se koncepcija knjievnog jezika zrcali u djelima svih ozaljaca,predstavlja ojaani produetak ideja to su je imali o jeziku raniji narataji-trodijalektnost je konstanta bez obzira na promjenu osnovice ili koliine udjela narjeja. -Juraj Kriani 1665. u Tobolskom pie djelo '' Gramatiki prikaz o ruskom jeziku'',u tom je djelu Kriani prikazao svoj tip opeslavenske gramatike na osnovi njemu poznatih podataka iz mnogih slavenskih jezika (htio prenijeti hrvatski koncept na sveslavensku situaciju). Budui da je u gramatici oznaavao ime pojedini slavenski jezik divergira od njegova opeg tipa, oznaavao je takoer ime odstupa hrvatski knjievni jezik (hervati izrikajut). Kad se to sabere radi se o jeziku to se njegovao na posjedima Zrinskih i Frankopana (refleks starog jata u i ili e nikada u je;zadravanje zavrnog -l u svih imenica i pridjeva;izostanak promjene k,g,h u c,z,s;stara akcentuacija;nulti morfem u genitivu mn;pridjevska deklinacija u mnoinina -ih,-im,-imi (G;D;I)). -u 17.st.Hrvati su imali dvije gramatike za jezik jednog i drugog kompleksa,ozaljski krug tako ima Kriania iako je gramatika pisana u ruskom progonstvu i ugraena u meuslavenski jezini mozaik -umjesto da ozaljski krug nastavi svoj razvoj pogubljenjem Zrinskog i Frankopana prekinuto je stoljetno organizirano nastojanje da se u banskoj Hrvatskoj ostvari poseban tip knjievnoga jezika koji je imao sve anse da se jednim krakom proiri od Ozlja do Lepoglave i Varadina, s drugim do Trsata i Vinodola, da bi se najbolje razvio izmeu Kupe i Velebita. -Kad je turski pritisak popustio na scenu je stupio Pavao Vitezovi koji u stihove pretae svoju viziju Odiljenja sigetskog (1684.)-pisao da "hrvatski jezik u tuliko pozabljenje ne dohodi. U djelu '' Kronika'' 1696.,historiografsko djelo,navodi da su sjeverozapadni kajkavski ( slovenski) jugozapadni kajkavski , posavski, podravski i akavski sastavni dijelovi hrvatskog jezika. Zato je bez oklijevanja unosio u svoje tekstove jezine osobine iz dijalekatskih razliitih knjievnih stilizacija, ne samo iz akavskih i kajkavskih nego, dodue znatno manje i iz tokavskih. Vano mu je bilo da bude to manje posuenica iz latinskog, njemakog, maarskog jer gue hrvatske rijei. Nasrtaj tuica koi prirodnu potrebu da se u vlastitom jeziku pronau tvorbe koje bi odgovarale novom sadraju,jezik prestaje biti produktivanproblem grafije-kako grafiju izraslu na fonolokom sustavu romanskog jezika prilagoditi sustavu slavenskog. Koncepcija njegove grafijske reforme poiva na spoznaji da svaki fonem treba imati jedno slovo i to uvijek isto. Vraa se izvoru i to slavenskom pismu koje su poznavali stari hrvati, a to je glagoljica. Iznio je sustav u djelu Plorantis Croatiae 1703./Ortographia Illyricana u kojem je prvo: proveden osnovni princip jedan fonemjedan grafem, drugo: meki fonemi . l, n imaju neki znak iznad slova, a tvrdi i ispod slova. Vokalno r oznaavao sa yr tj. sa dva znaka.(kajkavci tada priklonjeni Petretievoj reformi-po uzoru na maarski).Tim znakovljem Vitezovi pie latinsko-hrvatski rjenik '' Lexicon latinoillyricum. Rjenik mu je ostao u rukopisu jer nije imao novaca ga tiskati.U jeziku vlada trodijalektalnost.Ostao je poznat po tome to nitko prije njega nije predloio dosljedan monografemski sustav na bazi dijakritikih znakova. Po tome je pretea Ljudevitu Gaju. Grafijske su reforme do Vitezovia na sjeveru i jugu Hrvatske voene odvojeno. Prvi predlae ista grafijska rjeenja za obje sredine koje su voene odvojeno jer smatra da se svi Hrvati mogu ujediniti kad bude zajednikog jezika u knjievnosti.

1

akavska i tokavska stilizacija knjievnoga jezika Dok se sjeverni dio akavskog narjeja vezivao u 17. stoljeu sve vie za knjievnu situaciju ozaljskoga kruga i za kajkavce, juna je akavtina, mahom ikavska, bila sluila kao knjievni izraz spisateljskim krugovima ija su se sredita nalazila na Hvaru, u Splitu i u Zadru,te istarsko-kvarnerska regija. Dodue, u 17. stoljeu pojavljuju se novi akavski centri. Nastavak hvarske knjievnojezine tradicije ( Hektorovi-Luci-PelegrinoviBenetovi) su pisci Ivan Ivanievi (Bra-akavska braka osnovica u Kita cvitja razlikova=rojena,zaale..), Andrija Vitalji (Vis), Petar Kanaveli (Korula).Splitskom se krugu Marulia moe pribrojiti Jerolim Kavanjin velepjesma "Bogatstvo i ubotvo". Novo je akavsko sredite trebao postati ibenik, ali ibenanina Ivana Tomka Mrnavia koji je uronio u povijesnu tematiku lake pribrajamo u Zadarsku tradiciju ( Zorani-Karnaruti-Barakovi).Splianin Matija Albertij zagovara akavsku ikavicu kao opehrvatski standard i u reformi latinike grafije oslanja se na Hektorovieva rjeenja.Meutim ugled je tokavtine toliko porastao,pogotovo Dubrovnika, da se osjeao u djelima akavskih pisaca s juga (Ivanievi,kad pita vilu;Vitalji u predgovoru "Ostan boje ljubavi"-htil sam sluiti se izgovorom dubrovakim-slatkost,ugodan i lip;Karnaveli u pjesmama).Andrija Vitalji i Petar Kanaveli svojim su temama i pjesnikim jezikom okrenuti Dubrovniku. Radi rime se silom ijekaviziralo blizu u blijezu npr.Na akavskom sjeveru se drali nabone tematike npr. Franjo Glavini (trodijalektno usmjeren jezik) ili su se prihvatili rusifikacije glagoljskih knjiga kao Rafael Levakovi.Unato svemu akavsko je narjeje uz veliku konkurenciju polako gasnulo kao knjievni izraz. akavski najvitalniji iako vremenski zadnji ostao je zadarski knjievni krug odnosno Juraj Barakovi. Za razliku od Zoranievih Planina iji je tekst proaran arhaizmima u Barakovievim djelima poglavito ''Vili Slovinki'' arhaizmi su prava rijetkost. U gramatikim morfemima Barakovi je okrenut junoakavskom i tokavskom sustavu, njegov je tekst organiziraniji i blizak podjednako akavskom i tokavskom itaocu. Kroz itavo 17. stoljee gubi se polako akavsko narjeje kao jezik knjievnosti, ponajprije na junom dijelu, jer se i roeni akavci priklanjaju , zapadnom, ikavskom tipu tokavtine. Tako je ikavska tokavtina pomalo postajala na kraju 17. stoljea i u prvoj polovici 18. stoljea opeprihvaen knjievni izraz veine bivih akavskih sredita, pa i tako izrazitih kao to je bio Maruliev Split. Orijentacija prema tom tipu tokavtine poela je zapravo ve drugom fazom Kaieva rada u skladu s praktinim naelom katolike obnove da podloga knjievnom jeziku bude najrairenije narjeje. Zato Kai pie gramatiku ''ilirskoga'' jezika smatrajui da obuhvaa hrvatske zemlje od Dalmacije preko Bosne do Slavonije. Najvaniji utjecaj tokavske jezine stilizacije zacjelo je posljedica snane knjievne produkcije u Dubrovniku iju okosnicu ine Gunduli, Buni Vui, Palmoti, urevi koji u potpunosti afirmiraju (i)jekavsku tokavtinu. Gunduli upotrebljava i ikavske i ijekavske oblike. Ikavicu rabi zbog rime. Njegov frazeoloki fond u velikoj je mjeri slian dananjem npr. znojiti se od muke Osim ijekavskog utjecaja drugi je tokavski utjecaj bio ikavski, a obuhvaao je podruje Makarskoga primorja, zatim podruje oko Neretve i Cetine te podruje zapadne i sredinje Bosne. Bosanski su franjevci nastojali da im ikavica bude to homogeniji pismeni jezik. Nastavak leksikografskoga rada Na plodan leksikografski rad Ivana Belostenca nadovezuje se djelovanje Jurja Habdelia koji je postao sredinja kajkavska figura 17. stoljea. Svojim tekstovima, a osobito u rjeniku '' Dikcionar'' udaljuje se od ozaljskih pogleda na jezik i priklanja isusovakoj tezi da je najbolje kad se za osnovicu knjievnog jezika odabere jedno narjeje. Habdeli se odluuje za kajkavsko narjeje elei da ono preuzme funkciju knjievnog jezika u cijelom sjevernom dijelu Hrvatske. Unato Habdelievom nastojanju realnost je bila drugaija. No Habdeli prihvaa jezik kakav se ranije nalazio u djelima hrvatskih protestantskih pisaca i

1

pisaca ozaljskog kruga. U svojim je djelima znao posegnuti za pokojim ne kajkavskim leksemom i u Dikcionaru dodati ga kajkavskom. Tako npr. pore kri navodi vika, pored pes pas Stoga se moe rei da su i u kajkavskoj polovici sjeverozapadnoga kompleksa akavski i tokavski elementi postali u 17. stoljeu knjievna svakodnevica. Stazom leksikografskih prethodnika krenuo je Jakov Mikalja, izdavi u Loretu 1649. godine gramatiku talijanskoga jezika '' Grammatika talianska ukratko'' ili ''Kratak nauk za nauciti latinski'' i rjenik '' Blago jezika slovinskoga''1649-1651.-To je prvi hrvatski rjenik u kojemu je hrvatski polazni jezik. Ta kratka Mikaljina gramatika zanimljiva je jer je prva talijanska gramatika napisana na hrvatskom jeziku namijenjena uenicima koji su trebali ii na kolovanje u Italiju. Glavna je svrha zapravo uenje latinskog jezika. Mikalja je bio profesor u Dubrovniku pa je i njegova gramatika bila pisana dubrovakim tipom knjievnoga jezika unato tome to je ''bosanski'' tip smatrao najljepim. to se rjenika tie Mikalja je potpuni sljedbenik Bartola Kaia, ima isusovaki pogled na knjievni jezik. Idui Kaievim tragom Mikalja uzima hrvatski jezik kao ishodini. Otiao je korak dalje jer je poeo navoditi nekoliko znaenja pojedine rijei, uveo frazeoloke sklopove kao npr. biti dostojan hvale, biti prilian Grafijska ujednaavanja U 17. stoljeu se intenziviralo nastojanje hrvatskih latiniara da se grafija uredi tako da ponajprije kod konsonanata, istom fonemu odgovara uvijek isti znak, odnosno da taj isti znak bude jednoslov ili niz konsonanata koji se ne ostvaruju u govornom slijedu. ime Budini je vidio rjeenje u smanjenju broja vieslovnih kombinacija i proirenju broja dijakritikih znakova, pa je dotadanji dijakritiki znak ispod slova c prenio na jo dva znaka i 3. Rafael Levakovi je polazio od uvjerenja da je odreenih dijakritikih znakova bilo u glagoljici otprije. Meutim Levakovieva reforma glagoljikih slova ne nailazi na iri odjek jer je provodio jaku rusifikaciju crkvenoslavenskih tekstova, to je odudaralo od opeg toka hrvatskoga knjievnog jezika. Kai je dotadanju dvoznanost znaka u za foneme u i v razrjeio uvoenjem znaka v za fonem v npr. veslo, vlastela Znak c rabi za fonem c npr. otac, oci Znakom k biljei fonem k, a znakom x fonem npr. xena-ena. Ni Kai nije mogao izbjei vieslove za biljeenje nekih palatala. Tako i njemu skup gli slui za fonem l npr. zemglia-zemlja, dvoslov gn za fonem n, dvoslov sc ili c za fonem , a troslov cch i chi za fonem . Jakov Mikalja nastoji da povee hrvatsku i talijansku grafiju.Odbacuje znak x za hrvatski fonem . Diagramom sg obiljeava . Rajmund amanji pie djelo'' Nauk za dobro pisati latinskijem slovima rijei jezika slovinskoga'' 1639. Bavi se problemom kako latinskim slovima pisati hrvatske rijei.. Smatra da se rijei svakoga jezika razliito piu i izgovaraju. Njegovi su prijedlozi: -grafem c za fonem npr. mac-ma -grafem y za fonem j npr. yunak-junak -grafem z za fonem c npr. ozi-oci -grafem 3 za dz npr. 3ora-dzora Od dvoslova bi se rabili -ch za fonem -gh za fonem -gl za fonem l -gn za fonem n Dugi vokali bi se oznaavali s vokalima a, o, u. amanji je postao nerazumljiv i neprihvatljiv, ali ipak su se neka rjeenja prihvatila kao npr. c za , z za c, ali su duine vokala naputena.

1

4.OSAMNAESTO STOLJEE I POETAK DEVETNAESTOG STOLJEA Utrtim stazama hrvatskih leksikografa i gramatiara Ono to su izgraivali dotadanji hrvatski leksikografi bila je solidna podloga da se krene u jo bolju obradu rjenike grae. - u drugim europskim zemljama je leksikografija znatno napredovala, i nainom obrade i brojem rjenika, te se u ni u naim leksikografskim djelima nije moglo ostati na golom nizanju rijei i pronalaenju njihovih inojezinih ekvivalenata. U tom je smislu, ugledajui se na inozemne rjenike svoga doba, vaan korak prema sinonimici i frazeologiji ve bio napravio Jakov Mikalja u Blagu jezika slovinskoga prezentirajui tako daleko bogatiji vokabular knjievnoga jezika. - jo e vei zahvat u leksikografskom radu napraviti Ardelio Della Bella- on e u svom trojezinom rjeniku Dizionario italiano, latino, illirico, objavljenom u Mlecima 1728. godine, iznijeti najprije popis autora iz ijih je djela ekscerpirao rjeniku grau i zatim kod gotovo svake natuknice donijeti knjievne potvrde. Popis je autora zanimljiv: okupljeno je tu dvadesetak knjievnih imena, ponajvie dubrovakih (iko Meneti, Ivan Gunduli, Ignjat urevi), ali i onih koji su pripadali krugu akavske knjievne stilizacije, Petar Hektorovi i Ivan Ivanievi, a, donekle, Aleksandar Komulovi i Bartol Kai. Profinjenim izborom rijei, korektnom obradom natuknikoga lanka u kojemu se raspoznaju ne samo temeljna nego i ostala znaenja pojedinih rijei, adekvatnim odabirom reeninih primjera Della Bellin je rjenik zasigurno jedno od najboljih djela starije hrvatske leksikografije. Tako npr. pod natuknicom bellezza nalazimo: ljepos, ljeposti, femininum, ljepota, ljepote, femininum, i odmah primjer iz Gundulieva Osmana za svaki hrvatski ekvivalent. Pred nama se dakle pokazuje pravi, bogat rjenik knjievnoga jezika, pogodan i za stilistiko dotjerivanje tekstova. Njemu je dodana, kao i obino u takvim djelima, kratka gramatika hrvatskoga jezika. Na taj je nain itav jugoistoni kompleks hrvatske pisane rijei uvelike zaokruio svoju knjievnojezinu izgraenost: stvorio je bogatu literaturu na iznadregionalnom jeziku i dobio svoje prve prijeko potrebne gramatike i leksikografske prirunike u kojima se opisuje upravo taj jezik. - nove su knjievne teme bile namjenjene mnogo veem krugu italaca negoli u doba renesanse i baroka. Tako se npr. Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kaia Mioia (1756.), gdje je stihom i prozom iznesena kronika glavnih dogaaja iz prolosti junih Slavena, naao ubrzo u ruci gotovo svakoga pismenoga ovjeka i kruio meu itateljstvom vie od jednoga stoljea, doivjevi za tri godine dva izdanja. S druge pak strane Satir iliti divji ovik (1762.) Matije Antuna Reljkovia, gdje je u stihu nanizana kronika slavonskih obiaja i mana, doivljavao je dugo vremena i pohvale i pokude jer se itao. - knjievna stilizacija tokavske ikavtine, koja je imala u sebi neto prepoznatljivije elemente svoje folklorne knjievnosti, kao da je bila jednostavnija i blia itateljstvu. Promatrajui kroz tu prizmu, lako se moe razumjeti zato je Kaiev Razgovor ugodni bio jednako rado itan u Dubrovniku i u Poegi, zato e ga prelistavati historiar Adam Baltazar Kreli i, kasnije, komediograf Tito Brezovaki. Sva je ta knjievna produkcija davala (novo)tokavtini poseban status pismenoga jezika kojim komuniciraju pripadnici istoga naroda na irokom prostoru. - tako se u drugoj polovici 18. st. pojavljuju ak tri gramatike u nekoliko izdanja, a na poetku 19. st. i etvrta. - ve 1761. godine objavljuje Bla Tadijanovi djelo Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jezik. Ta je knjiica objavljena u Magdeburgu gdje se Tadijanovi naao u zarobljenitvu. Njome je elio pomoi svojim zarobljenim zemljacima da naue osnove njemakoga jezika. Kao hrvatski jezik teksta i kao hrvatski primjeri odabrana je slavonska ikavska tokavtina.

1

- nakon Blaa Tadijanovia javlja se kao novi gramatiar Matija Antun Reljkovi, autor poznatoga djela Satir iliti divji ovik. Objavio je tri izdanja svoje Nove slavonske i nimake gramatike (1. izdanje u Zagrebu 1767.). elja mu je bila da iz knjievnoga jezika ukloni naplavine turcizama koje je Slavonija ''u svoj lipi jezik umiala, pak jeh misto materinskih potribuje''. - trei je gramatiar slavonske stilizacije knjievnoga jezika u 18. st. Marijan Lanosovi. Za razliku od prethodnika njegova je gramatika njemaki pisana. Lanosovieva je gramatika doivjela ak tri izdanja: u Osijeku 1778. i 1789. i u Budimu 1795. Na kraju se gramatike nalazi Slavonski rjenik, tj. Odreeni popis njemakih rijei i njihov hrvatski ekvivalent. U treem izdanju svoje gramatike, oslanjajui se u opisu sasvim vidljivo na gramatiarsku tradiciju Kai-Della Bella, Lanosovi ukljuuje u svoje djelo, najee dubletno, i novije oblike jer eli to vjernije oslikati stanje istoga knjievnoga jezika na irokom prostoru. Takav je rad uinio Lasonovia najpoznatijim slavonskim gramatiarom potkraj 18. st. Stoga nije udo to ga je car Josip II. imenovao lanom komisije za ujednaivanje dubrovake grafije sa slavonsko-dalmatinskom koja je tada uvedena u kole na dva podruja Trojednice: u Hrvatskoj i u Slavoniji. - posebnu pak vrijednost u afirmaciji knjievnoga jezika ima tadanji potpuni prijevod Svetoga Pisma staroga i novoga zakona Matije Petra Katania (u est knjiga). Katani polazi od konstatacije da narodi koji nas okruuju imaju prevedenu Bibliju na svoj jezik, a ''nashe Slavno-Illyricsko pokolenjeknjige svetedo danas vidilo nie.''. Istina, bilo je i prije prijevoda Svetoga Pisma: onoga glagoljskoga ili Antuna Dalmatina i Stjepana Istranina, ali niti jednoga potpunoga. Kataniev je prijevod Svetoga Pisma objavljen ''slovojavno'', tj. tiskom 1831., ali je bio zavren ve oko 1815., pa se moe zakljuiti da je Katani poeo prevoditi jo ranije. Kataniev je prijevod Svetoga Pisma bio iz latinskoga u tokavsku ikavicu. Ako je prvi tiskani kompletan prijevod Biblije s latinskoga na vlastit jezik vaan datum u jezinoj povijesti nekoga naroda, kao to obino jest u mnogih europskih naroda, onda je tako i u jezinoj povijesti hrvatskoga naroda. Time su se uvrivali temelji standardnog jezika u Hrvata. Sve to pokazuje da se od sredine 18. st. knjievno stilizira neto drugaije materijalno stanje dijalekatne novotokavske osnovice. Osnovica je , naime proirena jer je proirena i koliina publike i vrsta publike. Meutim, integracijske tenje te publike diktiraju da se njezin pismeni jezik, kako bi mogao vriti svoju polivalentnu funkciju na vieregionalnom podruju, standardizira. Koliko su tomu doprinosili napori knjievne Slavonije, toliko su istom cilju nastojali pridonjeti Dalmacija i Dubrovnik. - istom je cilju teio i Istranin Joso Voltiggi, autor Rioslovnika ilirikoga, italijanskoga i nimakoga jezika (1802./3.). iako skromnih dosega, rijenik pokazuje da je slavonski utjecaj u grafiji i leksiku dopro dobrano na zapad i bio neka veza, indirektna dodue, izmeu sjeverne i june ikavske stilizacije knjievnoga jezika. DUBROVAKO KNJIEVNO STVARALATVO - Nakon knjievnog stvaralatva Ivana Gundulia, Junija Palmotia i Ignjata urevia Dubrovnik vie nije imao tako vrsnih pjesnika koji bi mu u postbarokno doba osiguravali knjievni primat, imao je drugih djelatnika koji ga nisu liavali stare slave. Pored matematikih znanosti koje su davale peat ondanjoj filozofiji veina se uenih ljudi bavila povijeu, crkvenom poglavito. Stoga je uporaba latinskoga jezika, kao opeg jezika znanosti i knjige, postajala sve vea. Pa ipak je u Dubrovniku bilo pojedinaca koji su, pored odlinih pjesnika latinista, pisali svoja djela ''domorodnim'' jezikom. - Meu takve valja ubrojiti Franju Marija Appendinija, autora djela Grammatica della lingua Illirica, ije je prvo izdanje izalo u Dubrovniku 1808. Appendinijevom gramatikom potvrivao se iznadregionalni karakter novotokavskoga pismenoga jezika koji je, postajui standardom, i u junim pokrajinama uspjeno zamjenjivao sve dotadanje akavske i tokavske stilizacije knjievnoga jezika.

1

- jo ire od dotadanjih pogleda zasnovao je Joakim Stulli svoje leksikografsko djelo kojega je prvi dio Lexicon latino-italico-illyricum izaao u Budimu 1801., drugi se dio pod imenom Rjeosloje pojavio u Dubrovniku 1806., a trei Vocabolario takoer u Dubrovniku 1810. budui da je svaki dio imao dvije knjige (ast parva i ast druga), moemo govoriti o Stullijevu rjenikom estoknjiju. Kazalo pokazuje da je najvei dio rjenikog blaga ekscerpiran iz objavljenih djela dubrovakih pisaca, zatim iz djela pisaca dalmatinskih, hercegovakih, bosanskih, slavonskih i istarskih. Pored rjenika njemu bliskih Della Belle i Mikalje nalaze se u kazalu i rjenici Jurja Habdelia, Ivana Belostenca i Andrije Jambreia, ali i pokoji dvojezini rjenik sa ekim, poljskim i ruskim stupcem. Potkraj 18. st. nakon zasjedanja dravne komisije iji je lan bio i Joakim Stulli koji je prihvatio jednostavnu slavonsku grafiju i prema njoj uredio svoj rjenik. Sve je to pokazivalo da toliki stupanj dubrovako-slavonske grafijske ujednaenosti, koji je postignut u posljednjim desetljeima 18. st., znai novost koja se ranije teko mogla ostvariti. Zato se, grubo uzevi, moe rei da osnovna grafijska podvojenost tada vie nije bila izmeu zone sjeverne (sjeverozapadni akavci i kajkavci) i june (juni akavci i jugoistoni tokavci), nego izmeu dvaju hrvatskih jezinih standarda: kajkavskoga i tokavskoga. Do jo vee ujednaenosti dolo je poetkom 19. st. kad je po nalogu ondanjih vlasti proradila u Zadru nova komisija pod predsjednitvom F.M.Appendinija. - toj struji primorsko-slavonske jezine i grafijska povezanosti priklonio se i Lianin ime Starevi, pisac gramatike Nova rioslovica ilirika (1812.). Starevi donekle ali to su hrvatske gramatike sastavljali vie stranci negoli domai ljudi, pa su primjeri jezika knjiki. Po Starevievu se miljenju pravi narodni jezik nalazi, izmeu ostaloga, u izrekama i poslovicama, te ih navodi u velikom broju kao potkrepe. ini dakle isto to je, koju godinu prije njega, radio gramatiar F.M.Appendini (svrstavi ih pri kraju knjige u poseban odjeljak). KNJIEVNI JEZIK KAJKAVSKE STILIZACIJE Iako manjinski, nije zato bio manje standardan. ak obrnuto. Naime, pokuaji uspostave iznadregionalne uporabne norme poeli su u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima ranije negoli u junim i sjeveroistonim. Tomu je pridonio u prvome redu jezik protestantske knjievnosti i, osobito, pisaca ozaljskoga kruga, zatim kajkavca koji, unato pripadnosti protureformatorskom pokretu, nastavljaju protestantskom i ''ozaljskom'' koncepcijom pismenoga jezika. To je koncepcija trodijalekatne osnovice knjievnojezinog hibrida i, eo, ipso, koncepcija iznadregionalnog pismenog jezika. - okretanje kajkavaca prema leksikom blagu slavonskih tekstova zapaa se u rjeniku to ga je zapoeo Franjo Sunik, a nastavio i dovrio Andrija Jambrei. I jo je jedan razlog nastanku ovoga rjenika: Habdeliev je, naime, Dictionar ve bio od starosti istroen, pa je za kajkavsku sredinu trebalo prirediti novi. Sunik-Jambreiev rjenik objavljen je u Zagrebu 1742. godine pod naslovom Lexicon Jambreiu su pojmovi hrvatski ili ilirski jednaki. Tako, gledajui u cjelini, ilirski je naziv pokrivao sve tri velike hrvatske pokrajine, pa se i leksika graa svih triju knjievnih stilizacija preuzimala kao svoja te prikljuivala temeljnoj koja je mogla biti ili kajkavska ili akavska ili tokavska. - Tako se zapravo svaki hrvatski knjievnojezini krug mogao pohvaliti svojim leksikografskim i gramatikim djelima. Jugoistonom krugu pripadaju Faust Vrani, Bartol Kai, Jakov Mikalja i Ardelio Della Bella. U prikazu rada ozaljskog kruga ve je izneseno djelovanje gramatiara Jurja Kriania i Ivana Belostenca kao sredinje leksikografske figure, dok u kajkavskoj knjievnoj sredini takvo mjesto zauzimaju leksikografi Juraj Habdeli, Franjo Sunik i Andrija Jambrei. - Tomu se razdoblju moe dodati i prva objavljena kajkavska gramatika Ignacija Szentmartonya Einleitung zur kroatischen (1783.), u kojoj ima ''podosta nekajkavskih likova'', to ''potvruje injenicu da je stari kajkavski knjievni jezik bio veoma otvoren utjecajima drugih hrvatskih knjievnosti''. - 1810. Toma Mikloui objavljuje svoj Stoletni kalendar.

1

- iz literature, pune prijevoda i racionalistikih razmiljanja, niknuo je Tito Brezovaki, pravi komediograf tene kajkavske reenice, poznat i po svome otporu prema Maarima. - djelovanje Tomaa Miklouia i kajkavskog knjievnoga kruga u poetnim desetljeima 19. st. pomau da se shvati , ali i utvrde sve jai uzajamni knjievni i jezini utjecaji izmeu Slavonije, Zagreba i Dubrovnika. Stvarala se tako jedna nova atmosfera u kojoj se stoljee nakon Pavla Vitezovia opet pomiljalo na stvaranje zajednike grafije u banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Sline e se ili iste zanosne misli o velianju i prouavanju ''horvatskoga jezika'' nai uskoro u spisima Ivana Derkosa i Josipa Kundeka, kao to su se ve bile nale u Kratkoj osnovi Ljudevita Gaja, s jednom bitnom razlikom dvoslova koji se rabe prema maarskoj grafiji vie nee biti. Sve je dakle bilo spremno da mlada generacija kolovanih ljudi iz banske Hrvatske, koja je sve vie oivljavala uspomenu na dubrovake pisce, poglavito na Ivana Gundulia (ijega Osmana izdaju u ponajboljoj tiskarskoj tehnici), napravi korak k potpunom politikom i jezinom sjedinjenju Trojedne Kraljevine. 5.PRVA POLOVICA DEVETNAESTOGA STOLJEA Jezina koncepcija Iliraca Ilirski preporod, tridesetih i etrdesetih godina 19.st. bio je, pored ostaloga, prijelomna toka i u povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika, odnosno da tek tada poinje razdoblje njegove standardnosti u Hrvata. Ilirski je pokret stoga poesto bio ocjenjivan prvenstveno kao jezini ili knjievnojezini pokret, izrastao iz nastojanja da materinska rije dobije status knjievnoga izraza na itavom podruju Velike Ilirije, pa tako i u Hrvatskoj. U gotovo svakom broju Danice (1835.-1849.), asopisa to su ga pokrenuli ilirci, nalazi se barem kakva biljeka ili lanak u vezi s jezikom. Uostalom, prva hrvatska gramatika u doba ilirskoga pokreta, Osnova slovnice slavjanske nareja ilirskoga Vjekoslava Babukia, poinje se pojavljivati u Danici ilirskoj ve 1836. godine. Dodamo li k tomu da je knjiica pod naslovom Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisana Ljudevita Gaja, objavljena 1830. godine, zapravo prvi ozbiljniji nastup buduega voe pokreta. - 1815. Antun Mihanovi pie knjiicu Re domovini. - slino je o tome bugario i Pavao Stoos u svojoj pjesmi Kip domovine vu poetku leta 1831. prikazujui Hrvatsku kao enu iji se sinovi srame svoga jezika. - elja da se promijeni odnos prema knjievnom jeziku ''horvatsko-slavenskom'', ne izbija samo iz Gajeve Kratke osnove, nego i iz mnogih drugih poteza. Meu takve valja svakako ubrojiti nastojanje da ''horvatski'' jezik, usprkos maarskim protivljenjima, prodre u visoko kolstvo. Zasluga je to napora Matije Smodeka komu je odobreno da od kolske godine 1832. moe kao neobvezatni predmet predavati ''materinski jezik'' na ondanjoj Akademiji. - 1833. godine nastava maarskog jezika postala obvezatna za sve visoke i srednje kole u Hrvatskoj. - 1834. godine Ilirci trae i dobivaju odobrenje za izdavanje politikih Novina Hervatzkih kojima dodaju kulturni podlistak Daniczu. Sve to ukazuje na injenicu da je ilirski pokret bio prvenstveno politiki pokret, a ne jezini. - 1835. godine novom verzijom grafije u 10. broju Danice objavljena je Mihanovieva Horvatska domovina, pjesma koja e kasnije postati hrvatskom himnom. - Tada su pojaali svoje djelovanje pravi jezikoslovci preporodnoga doba tokavac Vjekoslav Babuki i akavac Antun Maurani. Meutim, isto se tako preko njihova djelovanja, upravo njihovih gramatika, dobiva zacijelo najbolji uvid u jezinu koncepciju iliraca. Ilirci su smatrali, preuzimajui nauku Jana Kollara, da u slavenskom svijetu postoje etiri knjievna jezika. U skladu s tim Vjekoslav Babuki u Ilirskoj slovnici (1854.) navodi da ''jezik slavjanski deli se u etiri velike grane, naime: A) nareje rusko, B) nareje poljsko, C) nareje esko-slovensko, D) nareje ilirsko''.

1

- Unato dakle tvrdnji da je ilirski knjievni jezik skup narjeja Velike Ilirije, ostaje injenica da po prirodi stvari nije sve moglo ui u knjievni (standardni) jezik jer je jezini standard uvijek izbor. Ljudevitu su Gaju pak pri odabiru jezika osnovne koordinate bile zajedniki jezik Trojednice. - Ilirci su dakle, elei imati jedan knjievni jezik na itavom podruju od Zagreba do Dubrovnika i po cijeloj Iliriji, morali izvriti izbor. Od dva hrvatska knjievna jezika, koja su zbog svoje viedijalektnosti dobivala zajedniko ime ''lingua illyrica'', ilirci se priklanjaju veinskom. Taj jezik, kako je mislio Janko Drakovi ve u svojoj Disertaciji (1832.) ''najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao narodu naih kraljevinah''. Bila je to odluka koja je jedina mogla raunati na uspjeh. Na taj nain novotokavski pismeni jezik postaje sve vie opehrvatski. - Maurani nenametljivo pravi razliku izmeu govornoga i knjievnoga jezika, s preporukom da se u knjievnom jeziku (''u kolah'') znak e izgovara kao ie ili je. Drugo, budui da je knjievni jezik uvijek izbor, ilirci prihvaajui bogatu dubrovaku knjievnost, prihvaaju i jezik te knjievnosti, ugraujui ga u osnovicu pisanomu tipu jezika. Od te koncepcije nee Antun Maurani nikada odstupiti. - U naporima iliraca da, i pored govornih razlika, nastave izgradnjom (i)jekavskog novotokavskog standardnog jezika znatnu im je pomo zacijelo pruao i jezik ijekavskih Srba u Hrvatskoj, odnosno djelovanje Vuka Stefanovia Karadia, na iji se rjenik dosta pozivaju. Ali unato osvrtanju na dodirne toke izmeu dvaju tipova ''ilirskoga'' jezika pogledi su se iliraca na odreene jezine probleme ipak podosta razlikovali od rjeenja to ih je nudio Vuk Karadi. Otpor Ilirskom pokretu - Meutim, bilo je i otpora. Prvi je dolazio od nekolicine kajkavaca na elu s Ignacom Krstijanoviem, drugi je u Zadru predvodio Ante Kuzmani. Prva je grupa bila protiv toga da se kajkavci odreknu svoga pismenog jezika i prihvate tokavski, dok se zadarski krug suprotstavljao ijekavskoj orijentaciji iliraca i Gajevoj reformi grafije. Meutim, tijek je dogaaja svakim danom okretao lea Krstijanoviu i njegovim istomiljenicima. Jer, ilirci su ipak uspjeli uvjeriti kajkavsku sredinu da, uvajui stare mnoinske oblike, ne prekidaju potpuno s tradicijom kajkavskoga pismenog jezika, a ono to je novo, tj. ''pravopisanje'', novo je za sve Hrvate. - Drugi je otpor bio mnogo jai i neugodniji od prvoga jer su se i sami smatrali nastavljaima tokavskog pismenog jezika. To je dalmatinski krug koji se okupio u Zadru oko asopisa Zora Dalmatinska to ga je pokrenuo i vodio Ante Kuzmani. Spor je nastao kad je trebalo odluiti koji bi domai idiom trebao preuzeti ulogu svehrvatskoga standardnoga jezika. Kuzmani je smatrao Dalmacija nije tretirana kao ravnopravan partner pri rjeavanju tako vanih problema. Sporna su bila dva osnovna problema: a) Gajeva grafijska rjeenja i b) ilirska orijentacija prema (i)jekavici. - U prilog je Gaju ila i injenica da su Dubrovani, mnogi Slavonci i dobar dio Dalmatinaca prihvaali njegov program. Zato Gaj nije vidio razloga da odustane od svojih ideja i rjeenja. - Kuzmani je muku muio s izdavanjem i ureivanjem publikacija koje bi njegovu krugu osiguravale vei drutveni utjecaj. Kad je konano 1844. godine izaao u Zadru 1. broj Zore dalmatinske, u Splitu se pojavila prva knjiga tiskana Gajevom grafijom. Osim toga, mnogi su istaknuti ilirci suraivali u Zori dalmatinskoj (J. Drakovi, S. Vraz, Lj. Vukotinovi i dr.). pet godina nakon poetka i Kuzmaniev je asopis poeo objavljivati lanke pisane grafijom zagrebakoga kruga. Bila je to potvrda jo jednog uspjeha preporodnoga gibanja meu Hrvatima, gibanja koje je ve rodilo prave pjesnike poput Stanka Vraza i Ivana Maurania, prave dramatike poput Dimitrija Demetra, prave slikare poput Vjekoslava Karasa i prave skladatelje poput Vatroslava Lisinskoga. - 2. svibnja 1843., upravo u godini kad je zabranjeno ilirsko ime, gorljivi ilirac Ivan Kukuljevi Sakcinski odrao u Saboru prvi politiki govor na hrvatskom jeziku, predlaui da se upravo taj jezik rabi ''u javnom ivotu i u poslovih'' javnih.

1

- Priklanjanjem kajkavskoga knjievnoga kruga veinskom novotokavskom pismenom jeziku definitivno je uklonjeno knjievnojezino dvojstvo u Hrvata. - Konano, zajednikom je knjievnom jeziku podarena jedinstvena latinika grafija s dijakriticima. Zato su zasluge iliraca i velike i neizbrisive. 6.OD POLOVICE DO KRAJA DEVETNAESTOG STOLJEA Borba filolokih kola Godine 1850. poinje nova, naoko mirnija faza u izgradnji hrvatskoga jezinog standarda. Kad su ilirske davorije, odigravi svoju ulogu prestajale odzvanjati preputajui svoje mjesto koranicama, dolo je vrijeme kad je trebalo polako sreivati raune preporodne uzgibanosti. Tako je bilo i s jezinim problemima. Dvije su stvari dotada bile rijeene: 1. kajkavski je knjievni jezik u koji su bila inkorporirana nastojanja ozaljskog knjievnojezinog kruga, definitivno prestao biti standardnim jezikom manjinskog , kajkavskog dijela sjeverne Hrvatske. Njegovu je ulogu na tom podruju preuzimala jekavska novotokavtina. 2. za jekavsku je novotokavtinu kao za osnovicu knjievnog jezika svih Hrvata prireena nova, zajednika ortografija. Jedinstvo se zajednikog knjievnog jezika jednoga naroda ne postie odjednom, nego se izgrauje postepeno. itavu fazu ovog perioda, gotovo pola stoljea, ispunila su nastojanja da se prevladaju naplavine pritoka poto je tok jezine matrice ve ranije bio odreen, a sada proiren i potvren. Pojavilo se nekoliko filolokih kola koje su nudile svoje obrasce za razrjeenje pojedinanih problema to ih ilirski pokret nije uspio rijeiti. Ali i prije djelovanja filolokih kola bilo je pojedinanih nastojanja da se razmotre neka naelna pitanja knjievnojezine politike u Hrvata i Srba. Raspravljajui o tom 1850. godine u Beu s Vukom Karadiem i urom Daniiem nekoliko je poznatih hrvatskih knjievnika Ivan Maurani, Dimitrije Demeter i Ivan Kukuljevi smatralo da bi bilo dobro buduu zajedniku izgradnju standardnog jezika temeljiti na onoj stilizaciji ijekavske tokavtine kakva se bila razvila u Hrvata i kakvu je za Srbe oblikovao Vuk Karadi na osnovi tekstova narodne knjievnosti. Potpisana je o tome zajednika izjava, meutim ni jedna filoloka kola to nije prihvatila jer bi to znailo napustiti tradiciju da se standardni jezik izgrauje na osnovi tokavskih knjievnih tekstova u kojima su ve bili inkorponirani i elementi novotokavskih i ne tokavskih knjievnih stilizacija. Zadarska filoloka kola ( Ante Kuzmani) Iako je nakon dosta polemika, prihvatio Gajevu grafiju , zadarski je krug ostao uporan u uporabi tokavske ikavice kao osnovice za hrvatski knjievni jezik. Sluei se u poetku starom grafijom npr. x za , ch za , c za , Ante Kuzmani i njegove pristae okupljeni oko lista Zora dalmatinska ostali su i u pogledu knjievnog jezika na dotadanjim pozicijama. Smatrali su da za knjievni jezik treba odabrati jedan dijalekt. Budui da je u Hrvata najprostranjeniji dijalekt tokavska ikavica , upravo bi ona trebala biti osnovicom. Polazilo se od toga da su knjievnom stilizacijom ba toga dijalekta bila napisana tada veoma popularna djela, kao to je Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kaia Mioia. Osim toga pojavila su se djela slavonskih pisaca; mahom ikavaca, poput Antuna Kanilia, Matije Antuna Reljkovia i Vida Doena, a ikavski je prijevod Svetoga Pisma Matije Petra Katania koji je za tokavicu rabio termin jezik slavno-iliriki izgovora bosanskoga. Zato je A. Kuzmani odravao dobre odnose s primorskim, bosanskim i slavonskim piscima ikavcima, pa i slavonskim gramatiarima poput Ignjata Alojzija Brlia. U svom protuzagrebakom djelovanju podravao je Kuzmania i Vuk Karadi smatrajui da je bolje pisati dite, lipo, grih nego li dete ili djete, lepo ili ljepo greh ili grjeh. Karadi je zastupao tezu jedan narod jedan jezik. Jovan Suboti smatra da su dalmatnski Hrvati

1

Srbi. A. Kuzmani e kasnije shvatiti smisao srpske raunice i okrenuti se Zagrebu pogotovo kad mu je Kukuljevi poslao rukopis pod naslovom Poviest dalmatinskohervatske knjievnosti s napomenom '' Srbljah, koji bi rada da je sva Dalmacija serbska, premda tamo juer ime ovo skoro ni poznato ne biae''. Pribliavanje Zagrebu znatnije e se osjetiti u Zori dalmatinskoj kad je preuzme 1845. Ivan Kaznai. Ve tada e jekavski oblici prevladati nad ikavskima. Vitalnost je svoga odabira ne samo knjievnim djelima zadarska kola pokazivala i sudsko-pravnim terminologijama i jo jednim prijevodom Sveto Pisma zadarskog kanonika Ivana Matije karia. Ante Kuzmani ostao je vjeran ikavici i kao urednik asopisa prvo Glasnika dalmatinskoga, a zatim Pravdonoe. Nova je generacija zadarskog knjievnojezinog kruga okupljena oko Narodnoga lista Krenula drugim putem. Budunost je vidjela u zbliavanju s Zagrebom i Dubrovnikom. Nisu se slagali s Kuzmanievim hrvatstvom. Rijeka filoloka kola ( Fran Kurelac) Poneseni idejom slavenstva, pobornici su rijeke filoloke kole, u prvom redu sam njezin predvodnik Fran Kurelac, smatrali da osnovicu pismenom jeziku trebaju initi oni elementi u hrvatskim tekstovima koji su zajedniki veini slavenskih jezika. Budui da su se u sreditu rasprava ubrzo nali oblici za imeniki genitiv mnoine, itava je djelatnost rijeke kole postala najee poznata po tome to je odluno odbacivala nastavak ah u tom padeu ( nazivajui ga zagrebakom '' Sodomom i Gomorom'' ) i zagovarala upotrebu starijih oblika s nitinim morfemom ( npr. mnogo jelen, mnogo en, mnogo sel). Tom problemu posveuje Kurelac jednu od svojih prvih rasprava pod naslovom '' Kako da sklanjamo imena ili greke hrvatskih pisac glede sklonovanja osobito 2-A padea mnoine'' 1852. godine, udarajui svom estinom na zagrebaku kolu ( uz podnaslov ''Bolji rat nego mir- ako treba''). Kureleva estina nije popustila ni desetljee nakon toga kako se vidi iz njegove knjige '' Recimo koju'' iz godine 1860. A problem genitiva mnoine bio je zapravo samo konsekventan nastavak onoga za to su se na poetku pokreta zalagali sami ilirci, pa i Kurelac, upotrebljavajui dotadanje oblike u dativu, lokativu i instrumentalu mnoine. Zato on i brani takve oblike navodei da ih Hrvati razlikuju te govore u dativu npr. jelenom, kraljem, selom, poljem, enam, u lokativu npr. jelenmi, kraljmi, selmi, poljmi, enami i u instrumentalu : jelenih, kraljih, selih, poljih, enah. Fran Kurelac se sve vie okretao arhainim oblicima ne samo u imenicama nego i u drugih vrsta rijei npr. - 1 lice jednine prezenta na u: ja pletu, ja milju - za 2 i 3 lice imperativa : ti budi, on budi, -traio je potvrde i izvan tokavskog narjeja poseui za akavskim i crkvenoslavenskim tekstovima koji su vani '' glede starine'' npr. to, vse, vsaki. Kurelac nije bio gramatiar pa znanstveno nije bio jak da potkrijepi svoje nazore. Ivan Deman, postavi lijenikom 1868. izdaje prvo hrvatski ''Renik lenikog nazivlja'' Meutim pravog pokreta nije bilo. Zagrebaka kola za razliku od rijeke imala je svoj utemeljen program i svoje filologe meu kojima su bili gramatiari i leksikografi,. Indirektno je ak i vlast ila na ruku zagrebakoj koli jer je 1862. Ivan Maurani uveo nasuprot Kurelevoj pravopisnoj etimologiji, Gajevu ortografiju u sredbnjokolsku nastavu. Zagrebaka filoloka kola ( Adolfo Veber Tkalevi) Nastavljai ilirske koncepcije knjievnog jezika. Za razliku od prijedloga rijeke nasuprot Karadievim miljenjima koja su dopirala u hrvatsku zagrebaka je kola zagovarala u imenikom genitivu mnoine morfem ah npr. mnogo jelenah, mnogo enah, mnogo selah. Zato su sljedbenici te kole dobili ime ahavci.

1

Cilj je bio mnogo vei od pojedinanih rjeenja: dovriti jezinu standardizaciju na osnovi rezultata '' ilirikog'' programa .Kad se sveo u hrvatske okvire, taj je program oslanjajui se svom teinom na (i)jekavsku tokavtinu morao voditi rauna i o Ilirima iz akavskih i kajkavskih krajeva. Zagrebaka je kola tada imala zadatak da kajkavce i akavce privede u kolo tokavaca kako bi se rairilo knjievno polje. Ivan Maurani u svom djelu '' Smrt Smail-age engia upotrebljava u genitivu mnoine oblike: konjah, sokolovah, srdacah, gorah Po Veberovom miljenju zagrebaka kola ne treba odbacivati ni dvojinske oblike na ima ( ama). Veber u ''Slovnici hervatskoj'' ne spominje mogunost ikavskog ili ekavskog kao Babuki nego samo jekavskog za znak e. to se tie biljeenja vokalnog r Veber preporuuje er, a glas e uvrtava meu '' mukle glasnike''. Adolfo Veber Tkalevi napisao sintaksu 1862. '' Skladanja ilirskoga jezika'' i ''Slovnicu hervatsku '' 1871. pored mnogih rasprava i recenzija. Koncepciji jezinog kontinuiteta, izgraivanja stilizacije svih triju dijalekta Veber ostao vjeran do kraja ivota. Meu pobornicima zagrebake kole bio Bogoslav ulek. Postao je glavni leksikograf izraujui standardnu terminologiju za mnoge znanstvene djelatnosti. Osobito je vaan njegov trojezini ''Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenog nazivlja''. Veliki oslonac naao u '' Nemako-ilirskom slovaru'' to su ga izdali 1842. Ivan Maurani i Josip Uarevi. Zahvaljujui toj vezi veliki je dio termina uao u hrvatsku svakodnevnicu i sauvao se do danas npr. kisik, vodik, duik, ugljik, kremen, krom, naklada, sustav, tlakomjer Od njega su dole i nove zamisli npr. da vie nema razloga da se pie e za sve reflekse jata kad su i netokavci i tokavci ikavci uili u kolama da e u knjievnim tekstovima treba izgovarati kao ie ili je. Zato ulek ak i mimo Veberove volje pie u asopisu ''Neven'', a zatim i u drugim djelima osobito u rjenicima, ie ( u dugim slogovima) i je ( u kratkim skogovima) umjesto e. Vatroslav Jagi 1864. objavljuje Gramatiku jezika hervatskoga koja se '' u viih razredih hervatskih gimnazijah '' ui '' uz povest knjievnu''. Budui da je novotokavska (i)jekavica, nadvladavi ikavicu, postala jedini pismeni jezik Hrvata , slavistiki kolovan V. Jagi nastoji to vie proniknuti u taj sustav, kako bi se lake mogla odrediti njegova izvanjska slika u pismu. Objavljujui raspravu ''Na pravopis'' u asopisu ''Knjievnik'' ( 1864-1866), on smatra: 1. da nije mogue povui otru granicu izmeu etimologikog i eufoninog pravopisa, pa doputa razliita rjeenja u razliitim kategorijama npr. vjeba, zgoda, rasipnik, ali i sladka, robski, gradski 2. da se fonem pie grafemom , a ne dijagramom tj 3. da se tzv. rogato e zamijeni s ie ili je kako je predlagao i ulek 4. da se fonem r pie tako i u vokalnoj slubi, a ne er 5. da treba napustiti morfem ah, upravo zavrno-h u imenikom genitivu mnoine jer je suvian. Nastale su tako dvije pravopisne prakse: jedna (Veberova '' Slovnica hervatska'') provodila se u kolama , a druga u javnom ivotu (Jagieva u asopisu '' Knjievnik''). 1877. veberovci su obranili-ah u genitivu mnoine i starije oblike u dativu, lokativu i instrumentalu mnoine, dok su trosmajerovci prihvativi Jagieva obrazloenja, uspjeli istisnuti e, er za vokalno r i tj za . Meutim i oni su zakomplicirali grafiju nekim svojim rjeenjima. Tako su htjeli da se: - dj pie u primjerima djevojka - dj bez toke oznaava npr. svadja - lj bi se rabilo za nesliven izgovor veselje, a lj bez toke za fonem ljubav Ta rjeenja nisu dobila odgovor i podrku od vlasti. Od Vebera se poeo udaljavati V. Jagi ije su postavke osobito kad je otiao iz Hrvatske postale vane i u Zagrebu. Pod tim je utjecajem dao noviju verziju hrvatskih imenikih nastavaka najprije Vinko Pacel u

2

svojoj '' Slovnici'' (1860), a zatim Mirko Divkovi u ijem udbeniku '' Oblici'' nema vie genitiva mnoine na ah nego samo -a npr. goluba, jasena, konja, sela , a uz starije oblike u mnoini Dativ mnoine : jasenom, Lokativ mnoine: jasenih , Instrumental mnoine: jaseni, navode se za sva tri padea i oblik jasenima isto je tako u srednjem i enskom rodu. Jo su vei dio Jagievih miljenja prihvaali filolozi nove generacije to su se pojavili u zavrnim desetljeima 19. stoljea , poznati pod imenom hrvatski vukovci, tj. oni filolozi kojima je jezini uzor postalo djelo Vuka Karadia. Hrvatski vukovci ( Tomo Mareti) Za razliku od stavova zagrebake filoloke kole koja je zagovarala morfoloki pravopis kola hrvatskih vukovaca na elu s Tomom Maretiem smatrala je da je bolje konsekventno provesti tzv. fonoloki pravopis. Veliki je oslonac u to pogledu Mareti nalazio u djelovanju ure Daniia koji je kao istaknuti filolog Karadieve orijentacije bio pozvan u Zagreb da u novoosnovanoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti organizira i zapone rad na ''Rjeniku hrvatskoga ili srpskog jezika''. uro Danii, kao prvi urednik Akademijina rjenika umjesto tadanjih diagrama dj, gj, lj, nj najprije predloio ,a zatim uveo znakove , g ,l ,n, kako bi se tono znalo kad se to ima itati kao jedinstven glas ( roen, svjedogba, lubav, negov), a kada nesliveno dj (djevojka), d ( nadivjeti), lj ( veselje, a ne vesele), nj ( kamenje, a ne kamene) To je zapravo prijenos Karadieva principa iz irilice u latinicu. Put je uveo Karadi kad je u srpsku irilicu uveo latinino j. Vuk-Daniievim stopama krenuo je meu prvima Pero Budmani koji je objavio '' Grammaticu della lingua serbo-croata'' 1867. u Beu. Tada je po prvi puta upotrijebljena polusloenica srpsko-hrvatski. Mareti je zagovarajui fonoloki princip u pravopisu, elio ujedno pokazati da u povijesti hrvatskoga pismenog jezika to nije nita novo. Takvu je miljenju trebala posluiti njegova knjiga '' Historija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima'' 1889. Ta knjiga sadri dvije osnovne teze, eksplicitnu i implicitnu. - Eksplicitna je da su stari hrvatski pisci '' skrajali sebi azbuku'' prema stranim uzorima , kao da glagoljice i irilice nikada nije na svijetu bilo. - Implicitna je da se u dopreporodnom razdoblju od Bernarda Splianina 1495. do Marijana Jajia 1833. u Hrvatskoj pisalo kojekako , bez sustava to se vidi da je samo sedam fonema biljeeno istim znakom: a, b, d, l, o, p, r, stoga se po Maretievom miljenju na hrvatskoj latinici ne moe nita graditi to je vidljivo iz neuspjeha filolokih kola, pa i zagrebake. Novija su istraivanja pokazala da Mareti nije imao pravo jer su hrvatski latiniari i pored stranog utjecaja, itekako ugledali na glagoljicu i bosanicu. Osim toga u hrvatskoj su se latinici za vie od polovice fonema upotrebljavali isti grafemi od naih poetnih latinikih tekstova do preporoda. Maretiu je bilo stalo samo da dokae da je u starijim tampanim djelima hrvatske knjievnosti dolazilo do izraaja fonetiki nain pisanja. Prevladala je ona struja koja je prevladavala i u politici. Po narudbi Khuena Hedervarya izradio je Ivan Broz na fonolokim naelima ''Hrvatski pravopis'' 1892. koji je postao obvezatan u kolstvu. Brozov pravopis je bio umjeren iako nije bio iz zagrebake filoloke kole. Od novih grafemskih rjeenja Broz prihvaa samo Daniiev znak koji su mnogi kritizirali jer je '' nezgodno graen''. Najvanija knjiga hrvatskih vukovaca je '' Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika'' Tome Maretia to se pojavila 1899. godine. Time je Mareti propagirao da se novotokavski knjievni jezik ne moe kodificirati na osnovi djela hrvatskih pisaca druge polovine 19. sr. Jer taj jezik ima mnogo netokavskih elemenata u skladu s principima zagrebake filoloke kole. Klasini se oblik novotokavtine moe nai samo u Karadievim i Daniievim djelima pa se i na toj podlozi jedino moe napisati normativna gramatika za Hrvate i Srbe jer im je jezik isti. Kritika Maretieve gramatike je bilo mnogo. Meu prvima je bio V. Jagi koji je do tada bio blii martievcima nego li veberovcima, ali mu je smetalo to se gramatika tako

2

ograniena korpusa pretpostavlja jeziku onodobne hrvatske knjievnosti ije '' korijenje tokavskoga knjievnog jezika see dublje u prolost''. I sljedbenici zagrebake filoloke kole poglavito Veber, iznosili su razloge svojeg neslaganja jednako kao i dio dalmatinskih pisaca kod kojih je oporba bila toliko jaka da su neki zahtijevali ak povratak tokavskoj ikavici. Najotriji je bio Antun Radi koji je reagirao u asopisu '' Obzor''. On smatra da to nije gramatika ni hrvatskoga ni knjievnog jezika. Hrvatskoga jer se u gramatici ne vidi istina da su Hrvati sa svojom knjievnou meu prvim narodima kulturne Europe, svoj knjievni jezik imaju od vremena renesanse. U toj se gramatici ne vidi ime nijednoga hrvatskoga knjievnika, ve se vidi samo Vuk. Smatra da je Vuk samo prevodio i izdavao narodne pjesme i pripovijetke, ali nije napisao nijedno knjievno djelo. Tko ignorira hrvatsku knjievnost i hrvatske knjievnike taj ne pie i ne moe napisati gramatiku hrvatskoga knjievnog jezika. Unato svemu Maretieva Gramatika je odigrala vanu ulogu u hrvatskoj jezinoj povijesti. Ponajprije on je bio izvrstan filolog. Uvrstio je novotokavski dijalekt kao osnovicu standardnoga jezika. Postalo je vano samo kako se govori, a ne kako se pie ili se pisalo. Afirmaciji Vuk-Daniieve filoloke kole mnogo je pridonio i '' Rjenik hrvatskoga jezika'' to ga je zapoeo pisati Ivan Broz, a zavrio Franjo Ivekovi 1901. Ovo djelo bi se moglo nazvati i rjenik srpskoga jezika , i da su ga napisali Srbi tako bi se zasigurno i zvao. Vukovci su radili na jedinstvenom jeziku jednoga naroda dvojakoga imena, a pored svega imali su potporu Khuenove maarske vlasti jer su podravali njihovu politiku. 7.DVADESETO STOLJEE Suvremeni pogledi na hrvatski knjievni jezik U poetnim desetljeima 20. st. pisci su hrvatske knjievnosti nastavljali ipak liniju vlastitog gledanja na jezini razvoj, ne odbacujui sasvim olako hrvatsku standardnojezinu praksu i bogatstvo svoga knjievnoga izraza. Ta je praksa bila uvrivanje standardnoga oblika na novotokavskoj ijekavskoj osnovici. Ona je obuhvatila i jezinu praksu srpskoga naroda u Hrvatskoj ,ali je takoer kod mnogih hrvatskih pisaca prihvaala i izraajnije mogunosti drugih hrvatskih narjeja ( akavskog, kajkavskog i ikavsko-tokavskoga) ugraivanih kroz stoljea u pismeni jezik. Stoga je standardni jezik, to je zaivio u hrvatskoj knjievnosti na poetku 20. st. imao istu novotokavsku osnovicu koja je, osim Hrvata, sluila za standardni jezik Srbima, Crnogorcima i Muslimanima. Kod Hrvata proces standardizacije je bio postepen i dui zbog pismenog jezika sa tri dijalekta. Hrvatski pisci nisu eljeli pristati uz vukovce pa u svoja djela npr. A. enoa unosi poneki kajkavizam. A. G. Mato roeni tokavac u pjesmi ''Hrastovaki nokturno'' unosi kajkavski stih, V. Nazor , pie pjesmu pod naslovom '' Hrvatski jezik'', takoer u svoju novelu '' Veli Joe'' unosi akavske stihove. Toj se liniji prikljuio i Nikola Andri sa svojom knjigom '' Brani jezika hrvatskoga'' 1911. U njoj Andri na mnogo mjesta govori o hrvatskim posebnostima u okviru ireg korpusa novotokavskog ijekavskog standarda. Nasuprot stavu knjievnika su vukovci i Tomo Mareti. Mareti objavljuje novu knjigu '' Hrvatski ili srpski jezini savjetnik'' 1924. nastavljajui praksu da svaka generacija ili filoloka kola iznese svoj stav o '' barbarizmima''. Sami savjeti u knjizi su pisani ijekavski, uvod je napisan na ekavici. Podvrgao je kritici neke rijei u prvom redu kajkavizme koje naziva nelogizmima, provincijalizmima i dijelektizmima. Udara na mnoge rijei koje su se odavno rabile i nale svoje mjesto u ulekovom rjeniku npr. glazba, isusovac, povijest, slovnica, tvornica, tvrtka, uionicaSmatrao je da tek od Vuka poinje knjievni jezik za Hrvate i da taj jezik tek treba uiti, mnogi su se hrvatski intelektualci oslanjali u svojim djelima na, stoljeima izgraivanu, hrvatsku tronarjenu knjievnojezinu okomicu.

2

Pritisak je vukovaca bio sve vei. Broz-Boranievu pravopisnu praksu u Hrvatskoj 1929. zamjenjuje '' Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i strune kole'' izdano od Ministarstva prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Spomenuto ''Pravopisno uputstvo'' polazi od konstatacije da se u svim kolama ve upotrebljava jedan pravopis zasnovan na velikoj jezinoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadia. Zato se odreuje nain pisanja i da nijedan udbenik ne moe biti odobren za kolsku knjigu ako nije izraen po ovim pravilima. Na temelju takve odredbe uveden je Believ pravopis, dok je Dragutin Borani 1930. objavio novo izdanje svoga pravopisa s napomenom da je to peto izdanje '' preraeno prema propisima Ministarstva prosvjete'' Otpor takvu stanju pruali su kjnievnici i jezikoslovci, okreui se prouavanju kajkavskoga izraaja. Tako je Stjepan Ivi u Akademijinu ''Ljetopisu'' o 100 obljetnici hrvatskoga narodnoga preporoda svoj magistralni rad pod naslovom '' Jezik Hrvata kajkavaca'' 1936. Istodobno se javlja sve vei broj pjesnika koji pored tokavskih stihova piu akavski i kajkavski. Jedan od njih je Miroslav Krlea u '' Baladama Petrice Kerempuha''. 1930. nastaje '' Antologija akavske lirike'' . Neki su jezikoslovci svoje poglede iznosili u asopisu ''Hrvatski jezik'' , odnosno poput Petra Guberine i Krune Krstia, knjiicu pod naslovom '' Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika'' 1940. Tu se postavlja pitanje zato se dogaaju sve te promjene u jezicima. Odgovor nalaze u tome jer su materijalni i duhovni ivoti razliiti kod razliitih naroda. Jezik ide stopu u stopu s narodom. U vrijeme drugog svjetskog rata do izraaja dolaze drugaiji pogledi na jezik. Vlasti u Hrvatskoj pokuavaju prekinuti razvoj srpskohrvatskog jezika koji se smatrao jedinstvenim. Zato prekidaju i s tadanjim Boranievim ''Pravopisom hrvatskoga ili srpskog jezika'' , propisujui tzv. korijenski. Hrvatski dravni ured izdaje 1942. '' Koriensko pisanje'', a zatim i '' Hrvatski pravopis'' 1944. Pravopis je donio ovakve odredbe: 1. Hrvatski je pravopis u naelu korijenski tj. etimoloki, on pazi na postanak rijei, uva glavni dio rijei ( korijen i osnovu) i vezu s drugim rijeima. 2. U suglasnikim skupovima ostavlja netaknute suglasnike koji se u govoru mijenjaju ili izostavljaju po glasovnim zakonima. Tako valja pisati vrabca, nadkriliti, jedanput, bolestnik premda se govori vrapca, natkriliti, jedamput, bolesnik. Kod rijei s ijekavskim izgovorom glavno se pravilo moe svesti na ovu odredbu: - Dvoglas koji je postao od e (jat), pie se u dugom slogu ie ( diete), a u kratkom je (djeca). AVNOJ je u ratno doba donio odluku da se sve njegove odredbe, odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na etiri jezika i to na srpskom, hrvatskom, makedonskom i slovenskom. 1952. Hrvatsko filoloko drutvo iz Zagreba pokrenulo poslijeratni pravopis i ''Jezik'' asopis za kulturu hrvatskoga knjievnoga jezika na elu s Ljudevitom Jonkeom. 1954. NOVOSADSKI DOGOVOR odredio: - da je Naro