Ante Mateljan

MRVICE s tvoga stola

Razmišljanja

Mala knjižnica Crkve u svijetuKnjiga 32

------------------------------------------- CIP - Katalogizacija u publikaciji S V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C A U S P L I T U

UDK 27-58 MATELJAN, Ante Mrvice s tvoga stola : razmišljanja / Ante Mateljan. - Split : Crkva u svijetu, 2017. - (Mala knjižnica Crkve u svijetu ; knj. 32) ISBN 978-953-256-092-3 I. Kršćanski život -- Meditacije 160910069-------------------------------------------ISBN 978-953-256-092-3

Izdavač: Crkva u svijetu, SplitGlavni urednik: Mladen ParlovLektura: Vedran Torić, prof.Računalni slog: Paola JukićOvitak: Neven Marin

Slike na omotu:Ivan Grgat, Euharistija Vitraj u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske

Tisak: Dalmacijapapir, SplitNaklada: 500 primjeraka

Ante Mateljan

MRVICE s tvoga stola

Razmišljanja

Crkva u svijetuSplit, 2017.

5

PrijateljimaMaloga Isusa

MRVICE

pa što ako sam

Lazar

bolani osamljen

pred vratima

kad mogupjevati

zahvalan

na mrvicama blagoslova

s tvoga stola

7

PREDGOVOR

Kad sam u lipnju 2013. primio obavijest da će vjerski program na TV Dalmaciji prestati s emitiranjem pomislio sam da će po svoj prilici i Duhovne mrvice biti obrisane sa stola. Pomislio sam da bi bilo dobro prikupiti emitirana razmišljanja i ukoričiti ih. Prošlo je od tada nekoliko godina, pa su se tim razmišljanjima pridružila i ona emitirana u vjerskoj emisiji na TV Jadranu i na Hrvatskom katoličkom radiju.

Začetnici emisije Stopama vjere, vjeroučitelj Jerko Župa i pokojni sni-matelj i duša čitavoga projekta, pok. Vlade Bilić, ujesen 2005. godine zamolili su me za suradnju. Nije mi žao što sam se odazvao jer sam kroz desetak godina imao milost naglas razmišljati o Božjoj poruci i posla-nju Crkve, susresti se s dobrim ljudima, poslušati sugestije i korisne poticaje, te se osvjedočiti koliko vjernicima znači Riječ, ne riječ moja ili bilo čija, nego živa Riječ Kristova Riječ koja je Crkvi predana i koju je dužna posredovati, Riječ na koju smo upućeni i na koju nam valja osloniti život.

Stoga zahvaljujem svima koji su me poticali, podržavali i pratili, zna-nima kao i nepoznatima, koji su me uključili u molitve, ali i onima koji su moje riječi kritički pretresali. Osobito hvala svima s kojima sam ovih godina imao čast surađivati – bez ikakve materijalne računice. Posebno hvala Jerku Župi i svim vjeroučiteljima, koji su često znali komentirati duhovna razmišljanja. Hvala nezaboravnom Vladi Biliću, koji je puno puta znao svojim vjerničkim zanosom nadvladati moje malodušnosti. Hvala urednicama vjerskih emisija Radosna vijest i Vidljivi tragovi na TV Dalmaciji i TV Jadranu, Daniri Matijaca, Silvani Burilović-Crnov, Kristini Bitanga i snimatelju Petru Jurčeviću na iskrenosti, pomoći i ras-položivosti da se prilagode mojim terminima. Iskreno hvala Tanji Popec s HKR-a bez čijega upornog nagovaranja ne bi bilo meditacija o prija-teljima Uskrsloga i o prijateljima bl. Alojzija Stepinca. Od srca hvala Paoli Jukić na pripremi teksta, don Vedranu Toriću na lekturi, akadem-skom slikaru Ivanu Grgatu na darovanim slikama te Nevenu Marinu na uređenju korica.

8

Dakako, hvala dragome Bogu koji me je i na ovaj način zaposlio na svo-joj njivi, da njegovo sjeme sijano bez straha i bez ustručavanja, dospije do mnogih srdaca a on će ga zaliti svojim Duhom i dati da rodi plod. Iz ove suradnje u vjerskim emisijama, kao i iz povremenih meditacija na Hrvatskom katoličkom radiju nastale su 3 knjige: Očima vjere, Tragom nade i Snagom ljubavi. U tom nizu ovo je četvrta, po ako bude i posljed-nja čvrsto vjerujem da ovo ne će biti rastanak. Oslonjeni na zajedniš-tvo vjere u Crkvi, svaki dan nanovo doživljavamo kako nam Gospodin otvara nove prostore susreta, omogućava nam da pojedinačno i zajedno, riječju i djelom, kako bl. Majka Terezija reče, učinimo nešto lijepo za Boga, da bi, kako sveti Pavao napisa, sve bilo na hvalu slave njegove! On je providio da se ovo zbude, pa neka na njegovu hvalu, slavu i čast bude.

I. MRVICE

RADOSNE VIJESTI

11

IZ POČETKA

Ponekad se čovjeku jednostavno više ne da, posebno na ovakvoj vrući-ni. Priznajem da se ni meni nije dalo, osobito posljednjih tjedana, ništa ozbiljno raditi. Samo tražim tekućinu i hlad. I računam: dosta sam se napričao, bilo bi možda dobro da se toga netko drugi prihvati. A onda me je jedan telefonski poziv pogodio, živa istina, kao mokrom krpom po glavi. Zove me prijatelj i veli mi: Slušaj don Ante, nazvao sam te jer sam pijan. Ti znaš kako je sa mnom. Ja bih želio biti dobar, trijezan – pa se jedno vrijeme držim, a onda opet padnem. Molim te, kaži mi nešto! Kad čujem nešto lijepo i dobro, vjeruj mi, lakše mi je! Onda steknem snage da počnem ispočetka, pa ne znam ni sam po koji put! Ne znam koliko su ove riječi dobre i lijepe, ali ako mogu barem nekome biti poticaj da započne ispočetka, isplatio se je sav trud.

Svakoga jutra, kad otvorim Časoslov, molitvu započnem zazivom: Otvo-ri Gospodine usne moje! Razlog zašto tako molim je sljedeći: Da bi usta moja mogla navješćivati hvalu tvoju! Da, svaki dan, ispočetka, uvijek iznova, naizgled isto – a zapravo uvijek nanovo i novo, uvijek poseb-no i različito! Osim toga prvog zaziva svaka druga molitva u Časoslovu započinje pozivom: Bože, u pomoć mi priteci! U starom izričaju to je glasilo: Bože, u pomoć moju nastoj! A odgovor je: Gospodine, pohiti da mi pomogneš. Da, Bože priteci mi u pomoć i pomozi da uvijek ispočetka, svakoga novoga dana, moj život i moje riječi budu tebi na hvalu i slavu.

Koji put se, iako svećenik, osjetim poput radnika koji obavlja neki posao. Čini mi se da svakoga dana, svake nedjelje, ponavljam isto. A onda se sjetim da bi to moralo biti uvijek novo. Uvijek ispočetka. A da bi bilo novo, mora poteći iz zajedništva s onim koji za sebe reče: Evo, sve činim novo! I ovih pet minuta bit će pravo ako bude po Božju, ako poteče iznu-tra, iz srca, iz svjesnoga zaziva: Bože, ti budi ova riječ koju ću izgovori-ti, ti budi u mojim mislima, riječima i djelima, kako ne bih samo obavio posao, nego s tobom istinski proživio ovaj dan.

Vrijedi li se truditi? Vrijedi li započinjati ispočetka? Već neko vrijeme imam nakanu pročitati knjigu fizičara Rogera Penrosea Petlja vreme-na. Vrijeme je čudesno i zagonetno, ali iznad svega darovano kao ono

12

evanđeosko blago, kao biser iz Isusove usporedbe, kao talent koji treba upotrijebiti. Vrijeme je blagoslovljeno jer mi omogućuje da budućnost bude bolja od prošlosti, da je stvaram počevši danas ispočetka.

Netko mi je nedavno poslao poruku u kojoj stoji:

- Da bi saznao koliko vrijedi godina, upitaj studenta koji je pao na ispitu!

- Da bi saznao koliko vrijedi mjesec, upitaj radnika koji nije dobio plaću!

- Da bi saznao koliko vrijedi tjedan, upitaj mornara koji čeka iskrcaj!

- Da bi saznao koliko vrijedi sat upitaj zaljubljenoga koji čeka svoju dragu.

- Da bi saznao koliko vrijedi minuta, upitaj onoga komu je ute-kao vlak.

- Da bi saznao koliko vrijedi sekunda, upitaj preživjelog iz pro-metne nesreće.

- Da bi saznao koliko vrijedi tisućinka, upitaj sportaša koji je izgubio medalju!

Da bih saznao koliko vrijedi ovaj moj trenutak, valja mi upitati Gospodi-na koji mi ga je podario i nudi mi prigodu da ga živim, i da u njemu lju-dima oko sebe pomognem da počnu ispočetka! Dao mi je ovaj čas da u njemu prepoznam dar i prisutnost onoga, kojega svako jutro mogu iskre-no pozvati: Bože, otvori usne moje da te mogu hvaliti. U svakoj radosti i tuzi budi uza me ti, Bože, pomoći moja! I neka te ne zbuni moja slabost, i ti ne odustani poticati me na novi početak, na putu k tebi!

TVD, 1. rujna 2011.

13

ZASTAVA EUROPE

Na Gospine blagdane – a danas je Mala Gospa – blagdan rođenja Bla-žene Djevice Marije, u liturgiji se uzimaju čitanja koja pripovijedaju događaje iz Marijina života ili upućuju na Marijino sudjelovanje u otaj-stvu spasenja. Jedan od najpoznatijih tekstova iz Novog zavjeta, koji se redovito čita na Gospine blagdane, jest onaj iz 12 poglavlja Knjige Otkrivenja: I znamenje se veliko pokaza na nebu: Žena odjevena sun-cem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se dru-go znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju! Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vla-dati svim narodima palicom gvozdenom….

Drugi svjetski rat prouzročio je više od 50 milijuna žrtava. Malo prije, Prvi svjetski rat odnio je preko 30 milijuna žrtava, poglavito u Europi. A komunizam će do kraja XX. stoljeća dodati stravični broj od još više od 90 milijuna ubijenih. U zadnjim stoljećima najveće zločine počinile su tzv. kulturne zemlje: Francuska, Njemačka, Engleska, Rusija… Posli-je Drugog svjetskog rata trojica europskih političara započela su pro-jekt nove Europe, u kojoj ne bi trebalo biti ratnih sukoba, nego vladati načelo dogovora, suradnje u pravednosti, povjerenja i konačno prijatelj-stva. Učinili su to ne tek iz političkih motiva, nego iz dubokog vjerskog uvjerenja. Njemački kancelar Konrad Adenauer, francuski predsjednik Robert Schuman i talijanski premijer Alcide de Gasperi shvaćali su da je zlo, rat, ubijanje, posljedica nepoštivanja ljudske osobe – a to je pak direktna posljedica nepoštivanja Božjega reda i zakona. Na vlastitoj su koži, kao i milijuni nevinih, iskusili kako je strašna snaga zla! Kad Zmaj, kad Zli uzme komande u svoje ruke, onda više ništa nije sveto! Onda krv teče potocima!

Svoj projekt nove Europe htjeli su također označiti. Za prvi simbol, za zastavu nove Europe izabrano je plavo polje s krunom od dvanaest zvi-jezda. Plava boja je boja neba, a kruna od dvanaest zvijezda simbolizira

14

prisutnost one koju je Gospodin okrunio – Majke Djeteta, Djeteta kojega Zmaj napada i hoće uništiti. Htjedoše tako reći: tko ovu zastavu pogle-da neka se stavi pod Marijinu zaštitu – i neka ona bude znak bolje, Bož-je budućnosti. A za himnu izabrana je Oda radosti iz Beethovenove IX simfonije, koja započinje riječima: Radost, divni Božji dar…

Pred svetkovinu Velike Gospe ove godine u jednim našim novinama, nad člankom koji govori o novom svjetskom poretku, globalizaciji i neprav-di prema siromašnima, osvanuo je veliki naslov: Svijet danas jako sliči onom prije Hitlera. Pa ako se ovako nastavi nije isključeno da se ubrzo pojavi netko s idejama koji će zavesti za sobom mnoge, a sve odvesti na put propasti. Nije li, na našu veliku žalost, Europa kojoj toliko kliče-mo i prema kojoj hrlimo, već okrenula leđa nakani svojih utemeljitelja te izdala i svoju zastavu i svoju himnu, odbivši priznati svoje kršćanske korijene i donoseći zakone protivne Božjem i naravnom pravu?

Blaženi papa Ivan Pavao II. nebrojeno je puta Europu stavljao pod Gos-pinu zaštitu. Danas, Majko Marijo, na tvoj rođendan, u istom duhu i mi molimo: Pod tvoju obranu utječemo se, sveta Bogorodice. Ne odbaci molbe naše u potrebama našim, nego nas od svih pogibelji oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena.

TVD, 8. rujna 2011.

15

PRIZIDNICA

Zdrava si, Marije, zdrav lilju pribili, ki u parsi krije tvoj Sinak primili.Na grišne se smili, puna si milosti, duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti!

Da nam tvoj Sin prosti, moli ga, Kraljice sunčene svitlosti prisvitla Danice.Božja nevistice u Trojstvu Božjemu, dobra odvitnice pri Sinku tvojemu!

Uzdahu mojemu priklon uho svoje, u grihu mojemu, gdi cvilin, Gospoje.Neka srce moje vazda želi k tebi, gdino sveti stoje, da najden stan sebi.

Ove je riječi, prije otprilike 500 godina, napisao otac hrvatske književ-nosti, začinjavac, pjesnik i vjernik Marko Marulić. Ne znam gdje je to točno učinio, da li u Nečujmu ili baš kod Gospe od Prizidnica gdje je, sklonivši se iz gradske vreve, ne bi li našao mir duši svojoj, ali također i sklanjajući se od turske opasnosti, boravio.

Jeste li bili kod Gospe od Prizidnica? Neobično je to mjesto. Skriveno i dragocjeno, kao onaj evanđeoski biser za koji će, onaj tko pozna njego-vu vrijednost, sve dati. Zato je i danas dragocjeno doći na tako posebno mjesto. Mjesto molitve, pobožnosti, mjesto utočišta Gospi, mjesto gdje se ostavljaju brige i nevolje, a crpi s izvora milosti. Iskreno priznajem da volim doći u to malo svetište, u kojem se uvijek u nedjelju poslije Male Gospe okupljaju vjernici otoka Čiova, od Slatina do Okruka, pa i oni koji dođu izdaljega. Volim doći posebno zimi, kad nema nikoga, kad zapuše bura, i stati pod zid, u prančiok, ogrijati se, pomoliti se, promi-sliti nešto lijepo – i zapjevati!

To je mjesto posebno po svojoj povijesti, ali i po svome imenu. Prizid-nice… pri zidu. Kad je netko pri zidu, onda prvo pomislimo da je ugro-

16

žen. Ali pri zidu je i onaj tko je oslonjen na zid, tko je došao osunčati se, skupiti snage i razbistriti misli i osjećaje. Koliko smo mi sami pri zidu? Koliko smo ugroženi ne treba puno tumačiti. Uvijek je bilo i uvi-jek će biti Turaka koji tlače, koji progone i ne podnose. Kako u našim obiteljima, u našem narodu, a nažalost koji put i u Crkvi. Ima onih koji se ne boje Boga ni njegova imena, nego imaju svoje aršine kojima kroje svoju volju i pravdu, a sve što je bez Boga, nažalost, tako lako prijeđe u nepravdu, u zlo od kojega svi pate.

Ali, ako smo ugroženi, stisnuti pri zid, ima li skloništa? Ta tko od nas nije toliko puta, osjećajući se pri zid stisnut, zavapio za skloništem, ponajprije za skloništem vlastite duše! U doba Turaka i raznih progon-stava Prizidnice su bile sklonište. Ostalo je to i danas. Sklonište ne da se pobjegne, nego da se izbistri, da se iskreno pred Boga iznese sebe i svoj život, svoje bližnje, da se otvori srce i kroz post i zavjet, Bogu preda sebe i sve svoje. A sve to po rukama Blažene Djevice Marije, Majke Isusove.

Koliko je molitava na tom mjestu, pred likom majke Marije, izgovore-no? Koliko je suza proliveno, koliko vapaja upućeno nebesima, koliko pjesama ispjevano? O tome svjedoče slike i makete brodova, zavjetni darovi pomoraca, ali i suze i vapaji onih koji skrovito danas tu navrate, i pjesme koje odjekuju s litice nad morem. I svi koji do Gospe od Pri-zidnica svrate, vjerujem, sretniji se kući vrate! Jer, tu kao da je u kamen uklesana jeka molitve u pjesmi, poput one što je na starom hrvatskom jeziku tako skladno ispjeva veliki Marko Marulić. I sâm sam neke pje-sme napisao kod Gospe od Prizidnica. I to mi je drago. A još bi mi bilo draže da svatko tko osjeti potrebu za odmorom duše, prošeta do maloga, skrivenog svetišta nad morem i da ondje ispjeva svoju pjesmu Gospo-dinu Isusu i njegovoj Majci, Božjoj nevistici u Trojstvu Božjemu. A on, Spasitelj, neka svaku našu molitvu i pjesmu posluša i usliši.

TVD, 15. rujna 2011.

17

ZATROVANJE

Reći ćete: kakva je to tema, zatrovanje? Sad kad je počela nova školska godina, kad bi trebalo s optimizmom gledati naprijed, kad smo se obukli u novu odjeću i kad razmišljamo o budućnosti koja je pred nama. Ne znam, možda sam stvarno malo uvrnut, ali dok na primjer čitam u Gla-su Koncila u rubrici Prigovor znanosti, o kemijskoj tvari Bisfenol A, o toj otrovnoj supstanci kojom smo svi manje ili više zatrovani preko pla-stičnih boca, čaša, pakiranja, malo me zazebe srce. A u zadnje vrijeme izgleda da je sve više toga zagađenja preko novca. Prljavoga. Uostalom, čitavi ekološki pokret u svijetu nas upozorava na opasnosti od zagađe-nja – koje dakako temeljito truje sve živo!

Poznam jednog liječnika na infektologiji u Zagrebu. Priča mi, ne bi vje-rovao koliko je i kakvih sve zatrovanja. Onih vidljivih, ali i onih na prvi pogled nevidljivih. Tako smo se dogovorili da na simpoziju katoličkih liječnika uzmem predavanje na temu koja bi mogla otprilike glasiti: Zatrovanje i očišćenje života. A sredstvo očišćenja je, ne prema mojim razmišljanjima nego prema Isusovoj riječi, sigurno pogađate, vjera.

Koji su dosezi naših svakodnevnih zatrovanja? Kad za stolom razgova-ramo, mi svećenici, teme su najčešće uvijek iste. Prljava, otrovana poli-tika, izrabljivačka ekonomija, prljavi postupci ovoga ili onoga koji se u svojoj otrovnosti podiže na pijedestal moralnog autoriteta, prljavštine u sportu, a da ne spominjem kulturu ili tome slično! I sve nas to truje, ne samo prljavština drugih nego često puta i naša volja da po toj prljavštini rujemo i tako zagađujemo sebe i druge.

Jako je zanimljiva činjenica da je novac zaista fizički prljav. Pa treba poslušati mater i svaki put kad smo novcem baratali treba oprati ruke. A trebalo bi oprati i svoju nutrinu. Evo, famozni slučaj Dajla (oprostite ako diram u nešto gdje nije uputno gurati nos), u zadnju nije drugo do li pitanje novca. Očito, u zadnju se ne radi o tome hoće li nešto služi-ti dobroj svrsi – a u Crkvi bi trebalo biti presudno upravo to – nego je važno da to bude moje, pa da to onda mogu prodati i … nastavak pri-če o privatizaciji. Rezultat, trovanje odnosa države i Crkve, vjerničkog povjerenja prema biskupu, papi!

18

Dok ovo slušate i gledate, ako Bog da, bit ću na hodočašću u Lurdu. Tko je u Lurdu već bio zna da je to mjesto autentično i bistro, mjesto koje poziva na očišćenje od svakoga zatrovanja. Gospa koja se javila maloj Bernardici poručila je samo jedno – ali bitno. Pokajanje i obraćenje! A to nije drugo doli očišćenje od zatrovanosti, od svih prljavština iznutra i izvana, u duši i u društvu, u odnosu prema Bogu i bližnjemu!

Japanski kemičar Hoda bavio se kristalima i proučavao kristale vode. Otkrio je da način kristaliziranja vode ovisi o odnosu prema njoj. Voda kao da osjeća ne samo tjelesnu prljavštinu, koju pere, nego i duhovnu prljavštinu osobe koja je dotiče ili čak samo gleda. Osoba koja je neredna i neuredna, agresivna i posesivna, tako utječe na vodu da remeti njezinu kristalnu strukturu. A kod smirene, odgovorne, optimistične, vjerne oso-be voda se kristalizira za osobito lijep način. I onda je otkrio da se lurd-ska voda kristalizira u posebnim, tako reći u savršenim oblicima. Čovjek koji nije vjernik i o Lurdu zna posve malo, ostao je iznenađen, zapravo očaran ljepotom kristala čiste, lurdske vode… Eto razloga zašto se oprati u lurdskoj vodi, zašto je ponijeti sa sobom, zašto se napiti i njom, zazi-vajući Božji blagoslov, poškropiti sebe i druge.

Ljudsko tijelo je oko 70 % voda. Nije li vrijeme da nešto učinimo za očišćenje od zagađenosti, za detoksikaciju svoga života, da možemo biti čisti Božji kristal?

TVD, 22. rujna 2011.

19

ANĐELI

Danas je blagdan Svetih anđela – dapače arhanđela, koji su imenice spo-menuti u Svetom pismu. Njihova imena: Mihael – tko je kao Bog, Rafael – Božji lijek, Gabrijel – Božja snaga, više govore o poruci koju dono-se nego o njima samima kao duhovnim bićima. Pojam anđeo, hebrej-ski malak, grčki angelos, znači poslanik, glasnik. Poslanica Hebrejima veli da su to duhovi poslani na službu onima koji imaju baštiniti spase-nje (Heb 1,14). Svetopisamski nauk i kršćansko vjerovanje u postojanje anđela, kao duhovnih stvorenja, ne bi nam trebalo predstavljati poteš-koću, dapače, proširuje naša uska obzorja koja se prečesto zadržavaju samo na vidljivome.

Sveto pismo govori o anđelima. U Starom zavjetu koriste se slike u koji-ma je Bog prikazan kao nebeski vladar, na čijem dvoru služe anđeli. Česti naziv kerubim – koji potječe iz Mezopotamije, označava duhovna bića, članove takozvane nebeske vojske koja Boga slavi i stoji mu na raspolaganju za ravnanje svijetom i vršenje njegovih naredbi. Ipak, naj-značajniji je izraz anđeo Gospodnji, anđeo Božji, koji u starijim teksto-vima označava Božje očitovanje ljudima, a kasnije ukazuje na nositelja i tumača Božje poruke.

Osim toga, Sveto pismo govori da, kao i među ljudima, i među anđeli-ma ima onih koji su se slobodno suprotstavili Bogu, odlučili se protiv Boga i tako pali u zlo, postali Božji protivnici: oni su označeni imenom satan – diabolos. Iako je predodžba o zlim duhovima s početka prilično nejasna pa u slikovitom govoru, posebno u apokaliptičkoj i apokrifnoj književnosti, i mada Stari zavjet preuzima slike iz asirskih i mezopo-tamskih religija, Novi zavjet je u nauci o duhovnim zlim silama sasvim jasan: Zli, Sotona, Vrag je biće koje se Bogu protivi, Boga ne podnosi, te želi uništiti svaki trag Božje nazočnosti.

Međutim, Isus je pobjednik nad svim silama zla, bilo da napastuju ili opsjedaju ljude, bilo da su izvor bolesti i protivljenja Bogu! S Isusom dolazi Božje kraljevstvo – a znakovi njegova dolaska su upravo Isuso-va čudesna djela, posebno ozdravljenja. Sam Isus spominje anđele kao stvarna duhovna bića, koji gledaju lice Očevo, koji su dionici Božje

20

radosti, prate Sina čovječjega i služe mu. Oni su glasnici uskrsnuća – donositelji radosne vijesti spasenja. Bog je anđele dao ljudima za čuva-re i zaštitnike, da ih prate na putu života sve do dolaska u kraljevstvo Božje. Zato kršćanska vjera poštuje anđele, ali ne čini od njih nikakva božanstva. Na neki način oni se mogu usporediti s ljudima koji su sveti, jer vrše volju Božju i trajno žive u Božjoj prisutnosti te nas, zbog svoje osobite blizine s Bogom, mogu zagovarati. Crkva se od samoga početka žestoko protivi svakom obliku dualizma, u kojem bi Sotona (pali anđeo) bio nekakav protubog, i u kojem bi sva povijest bila samo borba između dobra i zla u kojoj se ne zna koja će strana prevagnuti. Kršćanstvo od početka ispovijeda vjeru u jednoga Boga, Stvoritelja svega – vidljivoga i nevidljivoga svijeta – te u povijest spasenja, u kojoj je Bog apsolutni gospodar i pobjednik nad svakim zlom.

Pa ipak, u ljudskoj povijesti, dok je god ove naše ograničene slobo-de (koja nam – ne zaboravimo – omogućava da istinski ljubimo), traje borba između dobra i zla. U savjesti svakoga pojedinca, u strukturama društva, na osobnoj i zajedničkoj razini, nalazimo se pred izborom izme-đu onoga što je Božje i što mu se protivi, te nam je potrebna pomoć: u prosvjetljenju pameti, u osnaženju volje, u pročišćenju osjećaja. Pomoć koja nije samo ovostrana, nego i duhovna, odozgo. Neka nam sveti Bož-ji anđeli, osobito naši osobni pomoćnici, anđeli čuvari, budu od pomo-ći da uvijek ostanemo na Božjoj strani. Da znajući tko je Bog, primimo njegov lijek i snagu.

TVD, 29. rujna 2011.

21

LONAC

Svako jutro, kad se dovoljno probudim, obično započnem molitvom Anđeo Gospodnji navijestio Mariji… Za hodočašća u Lurd, gledaju-ći hodočasnike kako u boce i plastične kantice ulijevaju lurdsku vodu, odjednom se sjetih da zajednička prošnja u molitvi Anđeo Gospod-nji započinje riječima: Milost tvoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše… I od tada mi se po pameti vrti ta slika. Lurdska voda je obična izvorska voda, ali opet ima osobito značenje vrela Božje milosti. Ta je voda provrla iz vrela koje je po Gospinu nalogu Bernardica sama svo-jim rukama iskopala u masabjelskoj špilji, očito posebno blagoslovljena. No već kao voda ona upućuje na važne naravne stvarnosti: život, čisto-ću, svježinu, blagoslov, mir. Voda u Svetom pismu i kršćanskoj tradiciji simbolizira pak novi život, obraćenje, očišćenje od grijeha, posvećenje, te svakako nezasluženi dar Božje milosti. A onda mi se postavilo pita-nje: što ako je posuda u koju smo ulili vodu prošupljena? Veliku bismo rupu odmah primijetili, jer se u posudi voda ne bi ni zadržala, ali ako bi rupa bila mala, to istjecanje bi nešto duže potrajalo, pa bi tek kasnije shvatili da ne može držati vodu.

A što je to s nama ljudima? U obliku novozavjetne prispodobe mogli bismo reći: Svi smo mi posude. I to ne načinjene na istom kalupu u serij-skoj proizvodnji, nego smo unikatne posude, po svojoj veličini, kapa-citetu, po izgledu, obliku, po vlastitim uresima i oplemenjenostima, ali ipak posude. Nismo neuništive, nego baš zemljane, glinene ili drvene posude koje, kad je s njima sve u redu, izvrsno služe: u njih se može staviti, nasuti, uliti – da bi se sačuvalo, obradilo, prenijelo, poslužilo, udijelilo. Svatko je od nas, neka se nitko ne uvrijedi, ipak neka zdjela, lonac, vrč ili nešto slično.

Poanta usporedbe nije u tome koliko je posuda velika, ni kakve je boje i kojih ukrasa, čak ni u tome čemu služi – mada se u jednoj čuva nešto što smatramo dragocjenim, poput miomirisa, a u drugoj obična voda – koja je, usput rečeno, dragocjenija od parfema. Dvije su poante ove sli-ke. Prva je u činjenici da posuda može ispuniti svoju svrhu jedino ako je cijela, čitava. Ako se razbijena, to više i nije posuda, ostaju samo krho-tine na spomen nekadašnje krasote. Cjelovitost uključuje i integritet, to

22

jest da posuda nema rupu, da nije prošupljena. Jer ako je i malo prošu-pljena, ako je samo naizgled cijela, može tek dijelom ili čak ne može nikako ispuniti svoju svrhu. Druga je poanta u tome kako posuda, da bi se mogla upotrijebiti, treba biti čista. Znamo da i ona posuda u kojoj se nosi napoj blagu i u koju se izlijevaju spirine nakon upotrebe treba biti očišćena, oprana. Kako se neugodno osjećamo kad je pred nama neopra-na čaša ili nečist tanjur, ili kad vidimo da nam se donosi hrana ili piće u nečistoj posudi?

A kakvi smo mi ljudi? Koliko smo puta doslovno razbijeni, tako razlu-pani da nas jedino dragi Bog može pokrpati, slijepiti u jedno, ne bismo li kako tako nastavili živjeti. Tu razlupanost ljudi vide, ne da se sakriti. Isto je i s kakvom velikom rupom u našemu životu. A to su naše velike mane, zle navike, ovisnosti, teški grijesi. I čudimo se kako se ono što je dobro, životno vrijedno, ne može u nama zadržati!? Pa kako će kad puštamo na sve strane? A kad se radi o sitnim rupicama, malim poreme-ćenostima, sitnim zloćama i zlobama, malim grijesima, pravimo se da to nije važno jer se odmah ne primjećuje. A onda otkrijemo da sve ono što Bog u svojoj dobroti u nas ulije, negdje oteče, izgubi se. I ostajemo pra-zni. Blažena Djevica Marija, koju u listopadu Crkva u pobožnosti svete krunice moli da nam isprosi milost Božju, jest milosti puna. U litanijama je zazivamo riječju: Posudo duhovna! Neka nam pomogne da pokrpimo svoje živote, navlastito svoje duše, kako bi se Božji život, taj najdrago-cjeniji dar, u nama zadržao i donio plodove vječnosti.

TVD, 6. listopada 2011.

23

SVETA PISMA

Svaki put, na početku akademske godine, uhvati me volja da počistim oko sebe, i da započnem nekako načisto, ispočetka. Ni sam ne znam kako se skupi tako puno nepotrebnih stvari, posebno papira. Tako sam uzeo kutiju i počeo kidati ono što više ne treba ni meni ni drugima. I tako, čisteći ladicu radnoga stola ponovo su mi se u rukama stvorili ovi listovi. Pisma. Kad sam ih uzeo u ruke, prošla me volja za čišćenjem, nego sam sjeo i opet ih prolistao. Ova su pisma napisana između 1986. i 1990., dok sam bio na studiju. Pisala ih je moja pokojna mater. U njima nema ništa neobično, a opet su sigurno nešto najdragocjenije što imam. Zato što je u svim ovim riječima, u ovim potezima olovke na papiru, u onomu što se krije između ovih napisanih redaka ono što je dragocjenije od svega. A to je ljubav. Čudesno je kako upravo to što se ne vidi jača i snaži onu vezu, koja je ljudski gledajući prekinuta, a nikada neće prestati.

Još se, iz gimnazijskih dana, sjećam Cesarićeve Pjesme mrtvog pjesnika: Moj prijatelju, mene više nema, / ali nisam samo zemlja, samo trava, / jer knjiga ta što držiš je u ruci, / samo je dio mene koji spava. / Probu-di me i bit ću tvoja java! Da, baš tako, svaki put kad otvorim ove listo-ve, preda mnom je moja majka, koja mi govori, koja me gleda, koja me opominje, upućuje, prati, jednostavno, koja me voli. I zato mi je drago da sam sačuvao ova pisma, čak i više od slika, fotografija.

Ali, nisam u životu primio samo ova pisma. Bilo je i drugih. Za neka mi je žao što sam ih pokidao jer su bila prijateljska, mila. Druga su bila možda teška, ali su me poučila i upozorila. Danas mi je pomalo žao novih generacija koje više pravo i ne poznaju pisanje pisama, jer ih je tolika tehnologija, koja naizgled omogućuje neposrednu komunikaciju, otuđila jedne od drugih. Komunicira se posve lako i stoga često površ-no. A pismo zahtijeva promišljanje, strpljivost, pažnju. Zahtijeva trud da se život pretoči u riječi i očekivanje odgovora. Zahtijeva povjerenje i budi nadu.

Bog zna kakvi smo mi ljudi, zna da nam poput kruha svagdašnjega tre-ba povjerenja i nade, zna da ne možemo živjeti bez ljubavi. Stoga se je potrudio da nam napiše i svoja pisma. U njima su opisani stvarni povi-

24

jesni događaji, ispričane priče, ispjevane pjesme, ocrtana lica i čežnje, prenesene molitve i zahvale, dane upute i opomene, u njima je dijelom očitovana i budućnost, ali iznad svega ta nam Pisma, između redaka, svjedoče tko je naš Bog!

Na pitanje: zašto ta Božja pisma? odgovor glasi: da nas osokole, da u nama probude povjerenje i nadu, da nam posvjedoče ljubav. Zato je neke ljude nadahnuo da napišu koji put tako naivne i na prvi pogled posve obične, svakodnevne stvari, zato se potrudio da sve to bude skupljeno na jedno mjesto i prepoznato kao njegovo slovo, zato mu je stalo da sve to dođe baš u moje ruke, da, danas, ovoga časa! I sve to iz jedinoga razlo-ga: jer me ljubi, jer mu je stalo do mene.

Jedan svećenik na majčinu sprovodu reče: Bože, molim te da me, kad umrem, sudi moja mater! A onda doda: Oprosti mi, Bože, na preuzetno-sti, što sam dobrotu svoje majke usporedio s tvojom dobrotom i ljubav-lju! Pa ti si, Bože neizmjerno bolji. I zato te večeras molim: kad u ruke uzmem tvoje pismo, Sveto pismo, dapače Sveta pisma, takni mi srce da u tim ljudskim riječima prepoznam tvoju dobrotu i tvoju ljubav za mene i sav ovaj svijet. I rasvijetli mi pamet da tvoju riječ, napisanu u Svetim pismima, svojom nazovi mudrošću i prijetvornošću ne iznevjerim i da je ne krivotvorim pred onima koji tek uče čitati tvoja slova. I podari mi srce zahvalno, da ti za svako tvoje dijete, za svakoga čitača tvoje riječi, mogu od srca zahvaliti.

TVD, 13. listopada 2011.

25

PISMA BOGU

Prošli put sam s nekoliko riječi pokušao reći kako je Sveto pismo za Crkvu, odnosno za vjernika, upravo Božje pismo koje je svakomu od nas upućeno. I to baš u obličju pisma, u kojem je, osim onoga što možemo iščitati u riječima i redcima, skriveno i mnogo više dragocjenoga blaga, i to, kako obično kažemo, između redaka! U riječima poruke radosti, posebno Novoga zavjeta i Evanđelja, svaki put nas nanovo dotiče lju-bav Trojedinoga Boga, Stvoritelja i Oca, Otkupitelja i brata, Posvetite-lja – Duha ljubavi. Na tom tragu, dubine i značenja Svetoga pisma, na pamet mi pade ova misao.

Kako bi to bilo da na Pismo Božje i ja napišem svoj odgovor? Pa, iskreno govoreći, već u samu pristojnost spada da se na pismo odgovori. Barem kratko. I uljudno. Sigurno je da će odgovor nositi obilježje trenutka što ga čovjek živi, u njemu će biti spomen osoba s kojima i za koje živi, bit će obojano nadom koja ga nosi i tugama koje ga toga trenutka žaloste, a naći će se i ponešto od onoga čime se čovjek bavi. Stoga, svaki takav odgovor sigurno je poseban i bogat, a usudio bih se reći i potreban.

Francuski mislilac i književnik Jean Guiton zamolio je stotinu ljudi, muškaraca i žena, mladih i starijih, sveučilišnih profesora, umjetni-ka, svećenika, socijalnih radnika, i to ne samo katolika, nego i Židova, muslimana i drugih inovjeraca, da napišu svoje kratko pismo Bogu. Ta pisma, napisana između listopada 2002. i 2003. godine, sabrao je u knji-gu upravo pod naslovom Pisma Bogu (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2008.). Kad sam je uzeo u ruke, podsjetila me na drugu knjigu, objav-ljenu 1995. godine, a sada već pomalo zaboravljenu. Zove se Zašto vje-rujem? i sadrži oko 60 pisama različitih osoba, svećenika, akademika, veleposlanika, glazbenika, sportaša, saborskih zastupnika, nastavnika, novinara.

Od pisama u toj knjizi najviše me se dojmilo ono sportskog novinara Zvonimira Magdića, u kojem opisuje odlazak u Španjolsku, u Barcelonu, na utakmicu 30. travnja 1969. godine, i susrete s ljudima, poput Lazcana, Vidala, Kubale, Di Stefana, za koje nije mogao ni sanjati da će ih ikada susresti. I eto, ti će susreti obilježiti njegov život i karijeru. Magdić na

26

kraju piše: Sam Gospod je ponudio čitav jedan okretaj u mom životu. Ustaljenom, jednostavnom. Da, bilo je to njegovo, dragog Boga: Ja sam to, slijedi me…! Jednom u životu svakom je čovjeku dana ruka samog Boga. Stoposto. Ja je nisam materijalizirao. Niti sam otvorio kafić, niti teniska igrališta. Meni je bila dovoljna njegova svjetlost. … Da, Bože, ti jesi. Ja sam svjedok Tvoj. U ovoj mojoj priči. Ti jesi. Tvoje je ovoze-maljsko ime bilo Lazcano. Escolar. Školnik. O, Bože…!

Svaka je naša molitva govor Bogu. Razgovor s Bogom! Ne bi li, sto-ga, bilo lijepo da barem koji put taj razgovor i zabilježimo, zapišemo? Da ono što imamo i što želimo Bogu reći s pažnjom, strpljivo i polako, biranim i promišljenim riječima prenesemo na papir kako bi Bog onda mogao pročitati i sve ono što nismo uspjeli pretočiti u riječi. Ta kako su nastali toliki lijepi duhovni spisi, mnogi upravo u formi upravnog govo-ra, direktno upravljenog Bogu, ako ne baš kao pisma. I mnoga od tih pisama spadaju u sam vrhunac svjetske književnosti, kao što su na pri-mjer Augustinove Ispovijesti.

U Rimu, u Gospinoj crkvi Ara Coeli na Kapitoliju, u kojoj je inače grob posljednje bosanske kraljice Katarine Kosača, ima lijepa i često posjeći-vana kapelica maloga Isusa. Pred Isusovim likom je kutija u koju djeca, posebno u vrijeme došašća, ostavljaju svoja Pisma Isusu. Ne bi li bilo lijepo da tako nešto učinimo i po našim crkvama ili pred jaslicama, da bi barem djeca, ako mi stariji nismo toliko hrabri, dobili prigodu da za vrijeme nadolazećeg došašća, napišu koje svoje pismo Isusu.

TVD, 27. listopada 2011.

27

MARTA

Dan dva poslije svetkovine Svih svetih i spomendana svih vjernih mrtvih, u ozračju smo koji nam u pamet doziva posljednji članak vjere u Apostolskom vjerovanju: Vjerujem … u općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Kršćanin vjeruje u Boga živoga i vjeruje Bogu koji jest život, vjeruje u zajedništvo života koje nadilazi ovozemaljske granice, vjeruje u cjelovitost života što uključuje i prosla-vu naše tjelesnosti u uskrsnuću, vjeruje u život vječni. I tek tada može konačno reći – sebi i svome životu – onaj posljednji, potvrdni: Amen!

Daleko bi nas odvelo detaljno razlaganje opravdanosti vjere u uskrsnuće, ali ipak ne možemo zanemariti činjenicu da u svakom čovjeku postoji ona najdublja slutnja, ona posljednja nada da s ovozemaljskim životom sve ne završava, nego da se nastavlja na drugi, nama neshvatljiv način. Međutim, kršćanska vjera u život vječni ne oslanja se tek na takvu slut-nju ili nadu, nego na Isusa Krista i njegovo uskrsnuće od mrtvih, koje je u vjeri posvjedočeno od onih koji su ga susreli živog nakon smrti i pokopa. Vjera u život vječni oslanja se na onoga koji reče: Ja sam uskr-snuće i život: tko u mene vjeruje ako i umre živjet će, i tko god živi i vje-ruje u mene, neće umrijeti nikada (Iv 11,25-16). Riječi su to izgovorene u razgovoru s Martom, sestrom pokojnog Lazara.

Evanđeoski izvještaj o Lazarovu uskrišenju (Iv 11) dobro nam je poznat. Svojedobno mi je u oko upao jedan detalj, što sam ga kasnije ispričao u priči (monodrami) Martino pismo. Lazarova sestra Marta, veli sveti Ivan, poslala je Isusu poruku da je Lazar teško bolestan, nadajući se da će Isus doći i ozdraviti ga ili da će barem kao prijatelj požuriti da im bude od pomoći. Međutim, ta se nada nije ostvarila. Lazar je umro i pokopan, dok je Isus onima koji su prenijeli Martinu poruku odgovorio da njegova bolest nije na smrt. Znači li to da je i on tek nekakav nemoćni propovjed-nik lijepih priča, ili je čak osoba koja je iznevjerila prijateljstvo? Očito je da je Marta bila posve razočarana, dakako duboko žalosna zbog bra-tove smrti i strašno ljuta na Isusa. Kad je čula da dolazi izišla je iz sela pred njega prigovarajući: Da si ti bio ovdje brat moj ne bi umro! Isus taj prigovor prima kao nešto posve razumljivo – i odgovara: Ja sam uskr-snuće i život… Vjeruješ li ovo? Što je dalje bilo, dobro nam je znano!

28

No pitanje ostaje: Vjerujem li da si ti, Isuse Kriste, Raspeti i Uskrsli, zaista uskrsnuće i život? I da oni koji u tebe vjeruju, koji se s tobom u vjeri sjedine, koji su milošću Duha Svetoga uključeni u intimno zajed-ništvo s tobom u otajstvu Crkve, da već sada imaju kaparu, zalog života vječnoga? I da će jednoga dana, Božjom dobrotom i svojom slobodnom odlukom za Boga, biti dionici onoga što je pripravljeno onima koji Boga ljube, a što ljudsko uho nije čulo ni oko vidjelo, kako napisa sveti Pavao!

Ne znam kako se rečeni Isusov prijatelj Lazar osjećao poslije svoga uskrišenja, nakon što je proveo četiri dana u grobu (jedan kolega reče da mu toliko ne zavidi, koliko mu zamjera, što nam o tom svom iskustvu ništa nije ispričao ni zapisao), ali sam siguran da se više ni on, ni njego-va sestra Marta, ni druga sestra Marija nisu bojali smrti! Iskustvo koje im je podareno i duboko povjerenje u Isusa, Prijatelja, koji jest Život i Uskrsnuće, odgoni svaki strah. Smrt postaje tek proputovanje kroz tjes-kobni trenutak s čvrstom nadom u zajedništvo života i ljubavi. S Bogom i ljubljenim osobama. Neka nas Gospodin oslobodi od tjeskobe i straha od smrti te nas povede Martinim stopama: od neshvaćanja i prigovara-nja do radosti čvrste vjere u život vječni.

TVD, 3. studenoga 2011.

29

VIDLJIVOST

Desetog studenoga Crkva slavi spomen pape Lava (Leona), prvoga koje-mu je dala nadimak Veliki. Živio je davno, a petrovsku službu obnašao od 440. do 461. Kao đakon sudjelovao je u radu Efeškog sabora koji je definirao Marijino bogomajčinstvo (Theotokos). Kao papa borio se pro-tiv hereza svojega doba, posebno manihejaca i priscilijanaca te učvršći-vao crkveno zajedništvo, među ostalim i u tadašnjim ilirskim krajevima. Čvrsto se zauzimao za Nicejsko vjerovanje a njegovo pismo carigrad-skom patrijarhu, poznati Tomus ad Flavianum kao svjedočanstvo vjere Rimske Crkve, postao je oslonac za temeljni iskaz vjere u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, jednu osobu u dvije naravi, kako je definirano formulom o hipostatskom sjedinjenju na Kalcedonskom sabo-ru. Svojim izlaganjem vjere, zauzetošću za pravdu i hrabrošću, na pri-mjer pred hunskim glavarom Atilom, bičem Božjim, zaslužio je časno mjesto u povijesti Crkve te ga kao sveca štuje kršćanski Istok i Zapad.

Papa Lav Veliki je u svoje doba, rekli bismo slično kao i Ivan Pavao II. u naše dane, postao sinonim za Crkvu koja se ne ustručava izaći na javu, koja se ne boji izazova i čija je riječ jasno utemeljena u apostolskoj vje-ri u Isusa Krista, Spasitelja. Papa Lav bio je svjestan da se vjera živi ne samo riječima, nego i djelima. A da bi kršćani što dublje uronili u Kri-stovo otajstvo, posebno u bogoslužju i to ne samo doživljajem svetoga i osjećanjem lijepoga, nego i razumijevanjem, inteligencijom vjere, pobri-nuo se za sastavljanje liturgijskog obrednika (Leonov sakramentar) i za tumačenje svetih otajstava.

Iz govora o Crkvi i svetim sakramentima ostala nam je zapisana njegova izreka: Ono što je bilo vidljivo u Kristu prešlo je na sakramente Crkve. Naime, Isusovo čovještvo, njegova vidljivost, bila je za ljude koji su ga susretali sredstvo susreta sa samim Bogom, Spasiteljem. A što je, pita se papa Lav, s tom Kristovom vidljivošću nakon njegova uskrsnuća, pro-slave, uzašašća na nebo? Eto to, ljudsko, veli on, to što nam pomaže da susretnemo Krista, to se danas nalazi u Crkvi. Crkva je ljudsko obličje susreta s Kristom Spasiteljem!

A kako je to moguće? To je moguće jedino ako je Crkva takva stvarnost, da je u njoj Krist stvarno prisutan. To jest, ako je ona sama vidljivi znak,

30

vidljivo obličje nevidljive Božje djelotvorne milosti. Sveti Pavao objaš-njava kako Crkvu možemo sebi predočiti kao živi organizam: različiti udovi tijela imaju različite funkcije, a svima ravna jedna Glava. Glava se, na neki način, služi udovima da bi se ostvarilo ono što želi. Tako i u Crkvi, Krist koji je Glava po udovima spasonosno djeluje. A to dje-lovanje – ponajprije su sveta otajstva, sakramenti. Crkva i danas sebe shvaća upravo tako, pa je Drugi vatikanski sabor u svom najznačajnijem dokumentu, dogmatskoj konstituciji o Crkvi Svjetlo naroda, rekao baš to: Crkva je u Kristu kao znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda.

Svakome tko ozbiljno razmišlja nameće se pitanje: Ako je Krist u Crkvi prisutan, i ako je ona njegovo oruđe, je li kroz djelovanje Crkve doista moguće vidjeti, doživjeti, na neki način iskusiti Krista? Odnosno, je li Crkva providna za Krista, da se kroz njezino zajedništvo u ljubavi, kroz navještaj Riječi, kroz slavlje svetih otajstava, na poseban način euhari-stije, doista susreće istoga onoga Isusa koji je propovijedao, činio čude-sa, ozdravljao, izgonio Zloga te bio raspet i uskrsnuo? Sigurno je da u Crkvi i danas ima mnogo toga što nije bistro i providno za Krista. Ali to nije razlog da je odbacimo nego da je još više uzljubimo kako bi, unatoč grešnosti i slabosti, baš danas bila providna za Krista, djelotvorni vidlji-vi znak i sredstvo spasenja svih ljudi.

TVD, 10. studenoga 2011.

31

ZAPAMTITE VUKOVAR

Svake godine u ove dane, oko 18. listopada, spominjemo se vukovarske tragedije. Svake godine molimo za duše poginulih i mučki ubijenih, sva-ke godine palimo svijeće na našim prozorima i ulicama nazvanim ime-nom Vukovara ili vukovarskih žrtava. Svake godine opet nam dođu pred oči slike toga strašnog trenutka naše najnovije povijesti i svake godine ponovo, vjerujem sa suzama u očima, tiho zapjevamo poneku od pjesa-ma ispjevanih onih dana tuge ali i ponosa.

Ima jedna pjesma što je, vjerujem, poznaje većina vas, osobito oni koji su duboko srcem proživjeli dane Domovinskoga rata ili u njemu sudje-lovali, ima pjesma čiji stihovi svake godine nanovo odzvanjaju u našim ušima i srcima. Pjesma znakovitog naziva i refrena: Zapamtite Vuko-var! Ovih mi se dana neprestano vrti u ušima… Zapamtite Vukovar! Ma što to znači danas, dvadeset godina poslije, kad je takoreći spomen na vukovarsku žrtvu umnogome izblijedio, a pisci školskih udžbeni-ka se potrudiše da ne samo umanje, nego skoro pa da i izbrišu spomen na Domovinski rat i žrtvu Vukovara iz kolektivnog sjećanja, kao nešto što valjda ne bi bilo vrijedno spomena. Tim više, potrebno je zapamtiti Vukovar, ne za osvetu, nego za opomenu.

Zašto bi trebalo, dapače, zašto moramo zapamtiti Vukovar? Ne samo zato što je on jedan od simbola svih žrtava prinešenih na oltar domovi-ne, simbol nepravednog rata i užasa, slika cijene koja je plaćena za našu slobodu, za naše ime i ponos! Ne, Vukovar je puno više od takvoga sim-bola, on je dokaz snage vjere, plodnosti žrtve i mjere ljubavi. Vukovar je danas mjera kojom se mjeri ne samo koliko smo Hrvati, nego koliko smo ljudi – ili neljudi. Onaj tko prezire žrtvu Vukovara, pokazuje da se danas svrstava među one koji su ga razorili, ili kršćanskim rječnikom rečeno, među one koji su pod križem stali na stranu rugalica, sudaca i razapinjatelja Kristovih.

Zašto valja zapamtiti Vukovar? Zato što isto zlo, koje je razorilo grad i pobilo bolesnike i ranjenike, nije neko imaginarno zlo s nekoga drugoga svijeta, nego konkretno, okrutno i danas među nama prisutno zlo! Vuko-var valja zapamtiti ne samo zbog prošlosti, povijesti, nego nadasve radi

32

sadašnjosti: I danas se puca, istina iz drugih oružja, ali se nemilice raza-ra – od isto tako raspoloženih bezbožnika i onih koji mrze čovjeka, pa bio on bilo koje rase, naroda ili religijske pripadnosti. To isto zlo potiče na ubijanje i ubija, uništava svaki moralni osjećaj i ruši etička načela. A plod mu je stradanje, patnja i smrt.

Kakve veze spomen Vukovara ima s kršćanskom vjerom? Itekakve – jer Bog je čovjeka stvorio i čovjek je Božji, i tko dira u dostojanstvo čovjeka okreće se protiv Boga, a to mu neće donijeti ni sreće ni blagoslova. Bog je čovjeka stvorio da živi u zajedništvu ljubavi, a ne da bude potlačen od drugoga čovjeka, skupine, naroda ili kojekakvih institucija. Nekad se osvajalo tenkovima i bombama, danas pritiscima, ucjenama i među-narodnim financijskim spekulacijama. I to nije ništa manje okrutan rat, jer košta života milijune ljudi.

Zapamtiti Vukovar znači također upitati se: Na kojoj sam ja strani? Jesam li, pa i pod cijenu trpljenja, na Božjoj strani, ili na onoj drugoj, protu Božjoj? Bog je, mi kršćani u to čvrsto vjerujemo, uvijek i jedino na strani potlačenih, na strani istine, pravednosti i mira. Bože, ne daj nam otići s tvoje strane! Ne daj nam da zaboravimo Vukovar!

TVD, 17. studenoga 2011.

33

PREDSTAVLJANJE

Prošle nedjelje, na blagdan Krista Kralja, u našoj župnoj zajednici imali smo svečano predstavljanje ovogodišnjih krizmanika. Njih ravno i po imenu stotinu. U nedjelju prije toga bilo je predstavljanje prvopričesni-ka. I jedan i drugi put puna crkva svijeta!

Predstavljanje u Crkvi nije nikakva novost. U rana kršćanska vreme-na, kad je postati kršćanin bio vrlo ozbiljan, ponekad i riskantan životni izbor, zajednici Crkve predstavljalo se kandidate za primanje krštenja, takozvane katekumene. Kod toga predstavljanja važnu ulogu imao je kum, koji se obvezivao da će pripravnika na krštenje voditi, upućivati i pomagati na putu vjere.

Tijekom katekumenata slijedilo je i nekoliko stajališta, zapravo daljnjih predstavljanja, na kojima su kandidati kročili stepenicu po stepenicu: od odricanja od zla i poganskih praksi do ispovijedanja sadržaja vjere (sim-bola vjere – vjerovanja) i primanja riječi Božje (Svetoga pisma), sve dok ne bi konačno bili predstavljeni biskupu, koji bi onda davao dopuštenje da se krste, prime svetu potvrdu i pričest, odnosno sakramente kršćan-ske inicijacije. Kasnije, kad se krštenje počelo redovito dijeliti u djetinjoj dobi, to je predstavljanje prebačeno u vrijeme prije primanja sakramen-ta potvrde – krizme. Obično bi župnik biskupu predstavio kandidate za primanje sakramenta, biskup bi ih ispitao te ako bi zaključio da su pri-kladni podijelio bi im svetu potvrdu.

Uz to, u Crkvi postoje vrlo jasne odredbe, dakle ne samo običaji, da se zajednici vjernika, prvenstveno župnoj zajednici, predstave kandidati za primanje sakramenata koji su određeni za služenje: kandidati za pri-manje sakramenta svetoga reda, posebno svećeništva (prezbiterata) i biskupstva (episkopata) moraju biti predstavljeni (naviješteni) mjesnoj Crkvi na način da vjernici mogu izreći svoje mišljenje, posebno ako postoji kakva zapreka. Ista stvar je i sa sakramentom ženidbe. Takozvane ženidbene napovjedi nisu drugo doli predstavljanje zaručnika zajednici, da vjernici znaju za njihovu namjeru te da se očituju ako postoji neka zapreka koji taj sakrament može učiniti nevaljanim. Idealno bi bilo kad bi oni sami sebe napovjedili, izašli pred vjerničku zajednicu u kojoj su

34

ponikli i onu u kojoj će kao kršćani živjeti, da se predstave i da na pri-mjer kažu zašto doista žele sklopiti sakrament ženidbe?

Predstavljajući naše krizmanike palo mi je napamet upitati: Zna li tko za kakvu zapreku radi koje netko od ovih stotinu mladića i djevojaka ne bi bio prikladan za primanje svete potvrde? Vjerojatno bi se našlo primjed-bi, počevši od nedovoljnog poznavanja i oskudnog ili nikakvog prakti-ciranja vjere, slabog pohađanja svete mise i slavljenja sakramenata, do nepostojeće osobne molitve i djelotvornog svjedočenja… Možda bi se tu našlo i težih stvari, koje je bolje ovdje i ne spominjati…

Ili, kako bi izgledalo da kandidate za kršćansku zrelost predstave njihovi roditelji i budući kumovi? Možda, jer bi ispalo prilično tragično, u prak-si izbjegavamo takve čine, koji bi nam pokazali istinu o nama samima, o stanju naše vjere. Jedan svećenik nedavno reče: Problem naše Crkve je u tome što mi sve krštavamo, pričešćujemo, krizmamo i vjenčava-mo, opravdavajući se da su sakramenti ionako djelotvorni po sebi, ex opere operato, pa onda ostavljamo da Bog učini ono što mi nismo uči-nili! Rezultat je površnost, neozbiljnost i konačno udaljavanje od vjere i Crkve.

Bog od nas traži ozbiljnost i odgovornost i opominje nas da ne zanema-rimo duha razlikovanja, jer vjera nije naljepnica da je ljudi vide, nego iskreni život s Bogom.

TVD, 24. studenoga 2011.

35

OPROSTI

Ponekad se vratim nekim starim pričama i knjigama koje sam davno prije pročitao. Tako mi je ovih dana pod ruku došla, ovaj put na hrvat-skom jeziku, knjiga Sergeja Kurdakova Oprosti mi, Nataša! To je dubo-ko dirljiva, iskrena životna ispovijest čovjeka kojega je odgojio sovjetski komunizam u mržnji prema vjeri i vjernicima. Organizirao je komuni-stičku mladež za progonjenje kršćana i u tome bio vrlo aktivan. Neki su tako, zahvaljujući njegovoj revnosti ubijeni, drugi zatvarani, treći pre-mlaćivani. Među tima bila je i djevojka iz Ukrajine, imenom Nataša. Ser-gej i njegovo društvo unakazili su je ali ona unatoč svemu nije odustala od svoje vjernosti Bogu. Njezina rečenica: Nama vjernicima više znači Bog nego naš život, te njezina osobita radost u vjeri toliko su Sergeja potresli da je odlučio promijeniti život. Uspio je, na vrlo čudan način, sa ruskoga ribarskog, a zapravo špijunskog broda pobjeći u Kanadu. Ondje je javno svjedočio o tome što se događa kršćanima iza željezne zavjese. Sovjetska tajna služba vrlo brzo ga je našla i dakako likvidirala. Ostalo je samo zapisano svjedočanstvo, molitva za oproštenje!

Mi kršćani svakodnevno ponavljamo: Bože, oprosti! Oprosti nam naše grijehe, naše zloće, oprosti i propuste – u svjedočenju, u dobroti, u lju-bavi. Ovih dana smo započeli novu crkvenu i liturgijsku godinu. Doša-šćem započinjemo vrijeme priprave za Božić, dolazak Gospodnji, koje je ujedno i vrijeme skrušenosti, želje za mirom i pomirenjem.

Istovremeno, gledam i slušam ovu predizbornu trku. Da, odavno znam za koga neću nikada glasovati. Znam i koga bih trebao, po savjesti, iza-brati. I znam da mi valja voditi računa o mnogo detalja, od poznava-nja izbornog zakona do barem kakve-takve prosudbe o vjerodostojnosti onih koje se bira.

Priznajem, ne pratim baš previše sve što se priča, ali ipak mi je nešto upalo u oči. U svoj ovoj priči bez kraja i konca još ni jednom nisam čuo riječ: oprosti! Nisam je čuo od onih koji su na bilo koji način sudjelo-vali u bilo kojem vidu vlasti. Ne samo ovih zadnjih godina, nego i prije.

Nisam čuo riječ oprosti za zločine učinjene prije 70 i 80 godina.Nisam čuo riječ oprosti za zločinstva u doba jednoumlja.

36

Nisam čuo riječ oprosti za zločinstva u ovom zadnjem ratu.Nisam čuo riječ oprosti za sve što su napravili ovoj našoj domovini.

Zanimljivo je da je jedina institucija koja je jasno i glasno pred očima svega svijeta, iskazala svoje kajanje, doslovno Bogu i ljudima kazala oprosti, bila i jest Katolička Crkva. Zato je Crkva velika. Jer je sposob-na uvijek nanovo okrenuti se Kristu i njegovu evanđelju, te zamoliti za oproštenje, Boga i ljude. Da, znam, nisu za to sposobni ni svi u Crkvi. Samo oni veliki, zapravo samo oni koji su Božji. Oni koji su izabrali put Božji i zato ih možemo poštovati kao svete.

Bože mili, koliko je onih koji daju lažna obećanja o boljitku i praved-nosti, a već su toliko puta dokazali da ne poštuju ni Boga ni čovjeka? I koliko smo mi ljudi naivni, da po tko zna koji put povjerujemo laži a znamo da će nas odvući u još veću nevolju. Bože mili, hoćemo li doče-kati njihovo obraćenje kao što je Nataša dočekala obraćenje Sergeja Kur-dakova? Možda mi ne svjedočimo za Boga autentično, poput Nataše? Bože oprosti nam! A sve koji izokreću istinu i to pozivajući se na samo-ga Gospodina Isusa, ti koji sve možeš, k sebi obrati. A nama se smiluj.

TVD, 1. prosinca 2011.

37

GDJE SI?

Danas je svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. U misnim čitanjima slušamo jednostavan upit, što ga postavlja sam Bog, a glasi: Gdje si? Možemo iščitati da je taj upit postavljen trima osoba-ma. Prvi je Adam, to jest svaki čovjek. Kad se okrenuo od Boga, kad je iznevjerio povjerenje, zgriješio, Bog ga traži i pita ga: Gdje si? Ne radi se tu o nekom prostoru, mjestu na koje se Adam skrio, nego o njegovu određenju: E, moj Adame, a gdje si sad? Umjesto da prijateljujemo u radosti i miru, srce je tvoje ispunjeno nemirom i bježiš u mrak. Prigova-raš ženi, okrivljuješ drugoga, i svatko ti je kriv – jer ti sam nisi na svo-me mjestu, ondje gdje bi trebao biti. Kad se okreneš od mene, izgubiš se, Adame. Zar ni sam ne vidiš da ne znaš gdje si!

U evanđeoskom odlomku sveti Luka veli da Bog šalje svoga anđela jed-noj djevojci i točno mu kaže gdje će je naći. Bog zna gdje je Marija jer je ona u potpunosti pred njim. Svojom vjerom, nadom i ljubavlju, potpu-nim i iskrenim povjerenjem stavlja se njemu na raspolaganje. Iako je u zabačenom dijelu svijeta, u jednom galilejskom seocetu imenom Naza-ret, u siromašnoj kućici i nepoznata, kad je Bog pita: Gdje si, Marijo? ona odgovara: Evo me, pred licem tvojim. Ako Adam nakon grijeha više ne zna gdje je, Marija, čista od svakoga grijeha, itekako dobro zna gdje je: pred licem Svevišnjega – i zna da to Bog zna. To joj je dovoljno da prihvati i ono što ne razumije kako će se zbiti, pa makar to sa sobom nosilo svu neizvjesnost života.

U Pismu Efežanima sveti Pavao piše o pozivu vjernika i o Božjem blago-slovu. Piše o tome kako nas Bog zamilova i izabra da budemo na hvalu slave njegove. A toga istoga Pavla, dok je još bio Savao, toliko pun sebe da se odlučio na veliki pothvat – pohvatati kršćane u Damasku i dovesti ih svezane u Jeruzalem, Bog je ošinuo pitanjem: Gdje si Savle? Gdje si, na kojem si putu? I zaslijepljeni Savao tada je uvidio da je – nigdje! Tre-balo mu je, sam veli, tri godine molitve i promišljanja u sirijskoj pusti-nji da konačno zaključi gdje treba biti, gdje mu je mjesto!.A zaključak je glasio: S Kristom! Otada pa sav svoj život Pavao se nije izgubio jer je našao svoje mjesto!

38

Gdje si? Kad mi to pitanje zazvoni u ušima osjećam se puno više poput Adama koji je bio hrabar da se Bogu iznevjeri, ali nema hrabrosti da na sebe preuzme odgovornost, nego je prebacuje na druge. Tada sam sebe kriomice tješim da to i onako ništa ne znači, jer su i drugi sa mnom – u sumraku i magli, nigdje! Pokoji put, priznajem, osjetim se poput Pavla u pustinji dok razmišljam: Ma što se ovo sa mnom događa? Gdje sam ja to zapravo dospio? Što Bog od mene hoće? Kuda mi je krenuti, što učiniti? Koji je moj životni put? Priznajem, nažalost, da ti trenuci uglav-nom traju prekratko. Opet se vratim svojoj sljepoći i jahanju na konju vlastite oholosti, ubirući gorke plodove krivo shvaćene slobode. I više mi je stalo do toga što će ljudi reći gdje sam, nego gdje me Bog vidi.

Ali ipak ima nešto što me veseli. Upirući danas pogled u Mariju, prepo-znajem da je su vjera i ljubav ona snaga koja se ne boji biti ondje gdje joj je mjesto: u Božjoj nazočnosti. Tko se poput Marije odluči za vjeru i ljubav taj je na pravom mjestu, ondje gdje ga doseže Božja ruka da ga povede, unatoč svoj slabosti i jadu. Zato se danas usuđujem moliti: Bože, ako ti koji put za štogod zatrebam i ako ti padne na pamet da me potra-žiš, pa makar i preko svoga anđela, daj mi milost da budem na mjestu. Na pravom, tvome mjestu. Poput Marije.

TVD, 8. prosinca 2011.

39

MAJKA CRKVA

Treća nedjelja došašća, nazvana Laetare – Radosna, ujedno je i nedjelja kršćanske dobrotvornosti, ili kako mi to obično kažemo: nedjelja Carita-sa. U vremenu očekivanja rođenja Gospodinova ova nas nedjelja podsje-ća na onu drugu stranu Dekaloga, odnosno na ovozemaljsko osvjetljenje najveće od svih Božjih zapovijedi, zapovijedi ljubavi: Ljubi Boga nada sve, a bližnjega kao samoga sebe.

U našoj kršćanskoj tradiciji ova je nedjelja posvećena majkama, majčin-skoj ljubavi, pa se kod nas naziva i Materice! Podsjeća nas da je majčin-ska ljubav, u svojem potpunom predanju slika Božje ljubavi, doziva nam u pamet da je majčinska ljubav Djevice Marije put Božjega utjelovlje-nja u ljudsku povijest, i uvijek nanovo nas podsjeća da je i Crkva maj-ka pa je i nazivamo sveta majka Crkva. Po toj se majci u ova vremena često pljuje. To, nažalost, čine i njezina djeca koje je rodila i odgojila, koje majčinskim srcem ljubi i nastoji oko njihova duhovnog i tjelesno-ga dobra. Strašno je čuti kako Crkvi, tom otajstvu zajedništva Boga s ljudima, navjestiteljici i donositeljici ljudskoga spasenja, s visoka drže lekcije takozvane moralne vertikale, a koji trebali bi se posuti pepelom i činiti pokoru. No, Bog je onaj koji sudi, a ne mi.

To pak što mi ne bismo smjeli smetnuti s uma je dobro što ga svijet ne priznaje i ne prepoznaje, a bez kojega bi ovaj svijet bio puno gore mjesto za život. Budući da na Teološkom fakultetu predajem Misiologiju, ovih dana sam se potrudio doći do najnovijih podataka o djelovanju Crkve u svijetu. A budući da su informacije takozvanih nezavisnih medija vrlo često itetako zavisne i ideološki obojane, pa namjerno ne iznose ono što je pozitivno i dobro, evo nekoliko podataka novinske agencije FIDES, koju je osnovala Kongregacija za evangelizaciju naroda da bude izvje-štajni servis ne samo u stvarima Crkve, nego i od pomoći onim zemljama iz kojih se inače teško mogu dobiti vjerodostojni podaci o društvenom, ekonomskom, političkom i vjerskom životu. U statistici za 2009. godinu, a koja je objavljena na Misijsku nedjelju, 21. listopada 2011. stoji sljedeće:

Katolička Crkva broji oko 1,2 milijardi vjernika (od 6,778 milijardi sta-novnika Zemlje). Porast vjernika bilježi se u Africi, Aziji i Americi, pad

40

u Europi i Oceaniji. Katolička crkva ima 2.965 biskupija i 5.065 bisku-pa, 410.593 svećenika i 38.155 stalnih đakona. U misijskim zemljama (gdje su kršćani manjina) djeluje 275.542 svećenika u 130.948 misijskih postaja, a pomaže im 320.226 misionara laika, među kojima i članovi 737 muških i 386 ženskih svjetovnih instituta. Godine 2009. ubijeno je 25 misionara, od čega 17 u Latinskoj Americi. U Katoličkoj Crkvi dje-luje 3.151.077 katehista i vjeroučitelja. Za svećenike se priprema 71.978 bogoslova. U sjemeništima se odgaja 103.991 sjemeništarac.

Ono što me još više fascinira jesu sljedeće brojke: Prema agenciji FIDES Katolička crkva vodi 68.119 predškolskih ustanova sa 6.552.320 pola-znika; 92.971 osnovnu školu s 30.973.114 đaka; 42.495 srednjih ško-la sa 17.114.747 učenika; 1.513 visokoškolskih ustanova (sveučilišta i fakulteta) s 3.275.440 studenata. Zatim, Crkva vodi 5.558 bolnica, od čega 1.209 u Africi; 17.763 ambulante, od čega 661 stacionar za bolesne od gube; 16.063 staračka doma; 9.956 sirotišta; 12.387 dječjih vrtića; 13.736 savjetovališta za brak; 36.993 škole za osobe s posebnim potre-bama i 12.800 drugih ustanova. I sve to dakako, najvećim dijelom na karitativnoj osnovi.

Pa sad neka mi netko rekne da Crkva nije dobra Majka, i da je ne tre-bam ljubiti!

TVD, 15. prosinca 2011.

41

DOĐI, GOSPODINE

Dok se došašće primiče kraju, svakoga jutra na zornici zajedno moli-mo: Dođi, Gospodine Isuse! A ja u dnu duše dodajem: Dođi, Isuse, ne boj se… u vremena kad se svi bojimo, ti koji si toliko hrabar da posta-neš čovjekom, dođi kako si nam obećao! Vraćajući se jutrom sa zornice, gledam kako ljudi trče za svojim poslom, svatko na svoju stranu. Veče-ras će donijeti u kuću bor i ukrase, čak će napraviti jaslice pod borom, činit će se da se spremaju proslaviti tvoj rođendan, ali se tebe neće spo-menuti! Pripremit će poklone, ali ne i za tebe, ni za tvoju majku Mariju i poočima Josipa!

Gledam kako se po dućanima slažu hrpe svakovrsnih stvari. Potrebnih i suvišnih, na koje ćemo potrošiti silu novaca. U kuće ćemo svoje pri-miti goste, dočekati rodbinu i pozvati prijatelje, ali ako nam vrata osta-nu zatvorena za siromahe, za nepoznatu trudnicu i čovjeka koji je ostao bez posla, dok nebo bude slavilo i anđeli pjevali, mi ćemo zapaliti svoja umjetna svjetla i umišljati kako smo napravili nebo na zemlji, a zapravo smo i sebe i zemlju osiromašili, sakrivši iskonsko nebo od svojih oči-ju i od srca svoje djece, raspalivši svoje bučne razglase da ne čujemo odjek neba.

Pa ipak, dođi Gospodine Isuse, svrati k nama. Dođi i protresi nas, istresi iz nas svu nakupljenu prašinu i prljavštinu, svu samodostatnost i zaoku-pljenost samima sobom, sve naše iluzije i sva bježanja od istine i odgo-vornosti, od tvojega dozivanja. Znamo, Gospodine Isuse, da ti sam biraš gdje ćeš svratiti, pa te molimo da se nađemo ondje gdje ti dolaziš, makar ondje našli samo sirotinju, one s ruba društva, beznačajne. Daj nam hra-brosti da se usudimo prići bliže kako bismo čuli glas s neba, prepozna-li znakove milosti i odazvali se pozivu: dođite i vidite! A ako se tada odnekud pojave i neki nama nepoznati mudraci, daj nam hrabrosti da ti se zajedno s njima ponizno poklonimo i da uz njihove dragocjene daro-ve stavimo i svoje, posebno one za koje nitko ne zna, a koje smo ovog došašća potiho spremali s nadom da će ti biti mili.

Dođi, Gospodine Isuse! Vidiš kako i današnji vladari, koji misle da nji-hova moć doseže do kraja svijeta, opet posežu za silom i pokušavaju te

42

ukloniti s lica zemlje. Preimenovali su tvoj rođendan u bezimeni blag-dan, zajedništvo obitelji u trgovačku pomamu, sveto slavlje u ludovanje. Dok te s nestrpljenjem i radošću očekujemo, priznajemo da nas je strah Heroda koji te i danas progone ubijajući po zakonu milijune nerođenih, a tolike milijune izgladnjelih i bolesnih osuđuju na smrt uništavajući hra-nu i trošeći na oružje. Makar znaš što te čeka u Betlehemu i u progon-stvu u Egipat, i u skromnoj nazaretskoj kućici, pa kasnije sve do križa, ipak, Bože naš, dođi, jer ako nam ti ne dođeš, ostat ćemo jadni, pusti i prazni. A kada ti dođeš, sići će nebeska radost na ovu zemlju, radost anđela među ljude, među sva tvorenja i u svu prirodu. Tvoj je dolazak ključ povijesti i vrata u život, tvoj dolazak vraća osmjeh djetetu i nadu poniženom, siromašnom i potlačenom.

Znam da ćeš, Gospodine Isuse, sigurno doći k najmanjima koji ne će dobiti nikakvog poklona. Ti sigurno dolaziš u štalu bez ognjišta, pod krov koji prokišnjava, stižeš u podrume i garaže pretvorene u podsta-narska skloništa, na bolničke odjele, u sirotišta i staračke domove, među odbačene i zaboravljene. Pa ipak, Isuse, oprosti što ću te, ovako naivan, opet zamoliti (odgovorit ćeš mi da si već puno puta uzalud pokušavao) da još jednom pokucaš na vrata moćnih, koji se boje tvoje ime izgovo-riti (čini im se kao da će se opeći), pa da ti, ovogodišnji rođendan, bude osobito sretan!

Tebi Isuse, i svima tvojim prijateljima, sretan Božić, tvoj rođendan!

TVD, 22. prosinca 2011.

43

GOSPODINE, NISAM DOSTOJAN

Gospodine, stiže Božić. Tvoj rođendan,ali i tvoj dolazak.Da, ti dolaziš, k nama. Opet.Došao si pred dvije tisuće godina.Rođen od Djevice Marije,u Betlehemu judejskomjedne zimske noći,skrovito, a opet očito svemu svijetu.

Došao si i ovoga Božića, ti isti, sin Marijin i Sin Očev!Opet skrovito(ti uvijek stižeš skrovito)ali također i očito, onima koji imaju oči da vide i uši da čuju.

A ja, Gospodine, ovoga Božića, tvojega rođendana i tvojega dolaska,znam i iskreno priznajemkako nisam dostojan da uniđeš pod krov moj!Nisu te dostojne moje misli,nisu te dostojne moje riječi,nisu te dostojna moja djela,nisu te dostojni svi moji propusti.Gospodine, nisam prikladan da svratiš k menijer dom je moj jadan, i uz sve što posjedujem, tako je prazan,dom moj, ljudski gledano, uredan i čist,pustoš je prava iza stotinu brava,i znam da ti se ne mili,pa makar bio u kadifi i svili.

44

Gledam oko sebe i tražimgdje li ćeš se ovoga Božića smjestiti.Ima li ovdje, oko mene, prikladan dom,da pruži utočište Bogu svom? I da, čudim se koliko sam bio slijep:pa toliko je nevidljivo dobrih,toliko je neprimjetno lijepih,toliko je skromnih i milošću bogatih duša:čistih misli i plemenitih riječi,pravednih čina i prilika iskorištenihza djela ljubavi.Da, oni zavrjeđuju da ih obraduješradošću svojega pohođenja.

A ja, Gospodine, mogu samoponoviti riječ iz Evanđelja:Smiluj mi se, Gospodine, i reci samo jednu riječ,spusti samo jednu svoju riječ na ljušturu mojih grijeha, jada i nevoljai ozdravit će duša moja!

Gospodine, slavimo tvoj rođendani ti sam opet nam dolaziš u pohode.Dok stazama mira i ljubavitvoje božanske stope hode,ja, grešnik, u prikrajku stojimi usrdno te molim:Kad ovoga Božića ovamo kreneš,zanemari svu ovu našu bukui blještavila lažna.

Molim te, samo pruži svoju rukui pogled svoj okreni na časak i prema meni:da progleda duša moja

45

od tvoje blizine i smogne snageda slijedi trag svjetla u mrakuda se vođena nitima milostisamo primakne do vrata one štalice u kojoj si došao među sve nas,po kojoj si se pridružio siromasimai potrebnima, i djeci,u kojoj si prvi put zaplakao i zagrlio majku,gdje si primio poklonstvo pastira i darove mudraca.

Dopusti da mi duša krajičkom uhaposluša pjesmu anđelai zagonetan osmjeh pastira,da pomiluje pokoju ovčicui da samo malo, samo malo povirimtamo gdje si ti,da mi, ovoga Božića, Isuse, duša oživi od tvoje prisutnosti.

*

A vama, prijatelji,Na dobro vam došao Isus, Gospodin!Neka se i na vašem nebu pojavi zvijezda i njemu vas dovede!Neka vam srca i ruke napuni obiljem darova milosti!Neka vam uši čuju korake Josipove pred vratima!Neka vaš prag blagoslovi dodir Marije, Djevice i Majke!Neka onaj sveti magarac zastane baš kod vas!I neka ta štala, vaše prebivalište,

46

postane rodilište!A Novorođeni neka se napoji s izvora vaših riječi!Neka ga obraduje radosna pjesma vaše bistre duše!Neka ga nahrani odanost i nesebična ljubav!Neka ga ogrije toplina vaših molitava!Pa neka vas anđeli opet iznenade i osvijetle vam noć,da vas nikakva mrklina vremena i naroda,ni samodostatna sila svijeta ni moć moćnika ne uplaši!Neka vas pogledom i riječju, pa makar i u snu,anđeo Gospodnji mune u rebra, da na noge skočite kad vas pozove,i da se uputite kamo vas šalje!

Neka vas Novorođeni blagoslovi!Neka vas licem svojim obasja i milostiv neka vam bude!Neka pogled svoj svrne na vas i mir vam podari!

Na dobro vam došlo Porođenje Gospodinovo!

TVD, Božić, 2011.

47

PRED 20 GODINA

Ovi su me dani početka Nove godine vratili 20 godina unatrag. Na svet-kovinu Bogojavljenja, 1992., u Rim, u baziliku sv. Petra. Kao da sada gledam kako papa Ivan Pavao II. podjeljuje sv. red episkopata izabrani-ma iz cijeloga svijeta. Među njima, na podu pred grobom sv. Petra, leži prostrt još jedan Petar. Don Petar Šolić, svećenik splitsko-makarske nad-biskupije, izabran za pomoćnog biskupa mons. Anti Juriću. Prvi biskup iz samostalne države Hrvatske kojeg osobno redi papa.

Nije bilo lako tih dana doći u Rim. Valjalo je nekako izaći iz Splita do Rijeke. Čitava Hrvatska je u ratnom stradanju. Nakon pada Vukovara osjećaji su bolni, potresenost nas duboko prožima ali nam nadu daje zajedništvo i vjera. Ivan Pavao II., otac i pastir, to potvrđuje svojim riječima kad nas, grupu don Petrove rodbine i prijatelja iz Njemačke, nadbiskupa Jurića i splitskoga gradonačelnika, svećenike iz domovine i Rima, prima u posebnu audijenciju i sokoli riječima ohrabrenja. Blago-slivlja nas i našu domovinu u koju će doći čak i prije nego bude posve oslobođena. Ti su dani i događaji, svakome tko im je bio dionik, ostali nezaboravno urezani u sjećanje.

Nažalost, jedanaest mjeseci kasnije, biskup Petar tragično je nastradao. Vrijeme prolazi i prašina zaborava prekriva tragove. Ostaje tek spomenik na groblju u Neoriću i sveta misa zadušnica svake godine na dan njego-ve smrti. Na koju dolazi sve manje prijatelja… Pa ipak, vjerujem da je don Petar ostavio trag u životu naše mjesne Crkve. Na poseban način u sjemeništu i bogosloviji, kao odgojitelj i profesor.

Dok je bio duhovnik, znao nas je često povesti u prirodu. Ti odlasci u brdo, na izvore, sličili su mi na one Isusove odlaske u prirodu kad je svo-je apostole poučavao, s njima razgovarao, s njima i za njih molio, kad im je povjerio svoje poslanje. Iz toga iskustva nastao je, nakon don Petrove smrti, jedan tekst što ga je uglazbio don Šime Marović, a izveo Chorus Spalatensis, ako se ne varam, prigodom predstavljanja knjige don Petro-vih radova pod naslovom Radost ljubavi. U njemu je trag onih osjećaja koje su nas prožimali tih ratnih devedesetih godina, kad smo iskusili da se ne možemo pouzdati u ljudsku silu i moć, nego u Božju blizinu i nje-

48

govu ljubav. Bilo bi mi drago kad bi ga Chorus, ili možda netko drugi, otpjevao ponovo, možda baš prigodom 20. obljetnice njegove smrti. A glasi: Ne treba ići daleko Otkad je tvoja riječ, Kriste, u vlati zemlje uplela boje zore, otkad je jeka tvojega glasa put osvijetlila lađi da prebrodi more, ne treba ići daleko!Otkad je tvoja riječ s Gore ozarila nadom slobode naše oči, otkad je pjesma tvoje blizine razbila strah i mrkline noći, ne treba ići daleko!Započeti treba od ovoga brijega, ogledati se u zrcalu vode udahnuti dašak neba,uzorati tlo i posijati riječi!Kroz šumor stoljetnih krošnji maslina mira, putovima svijeta pronijeti treba malo radosti i komadić kruha svjetlosti slobode i duha ljubavi.Putovima svijeta ponijeti treba pomalo svega, a puno ljubavi.Hrvatskoj mojoj donijeti trebam pomalo svega, a puno ljubavi.

Tebi, don Petre, Bog dao pokoj, a nama u Novoj godini svoj blagoslov: mir i ljubav, kako si ti napisao na svom biskupskom grbu. I jedinstvo, koje nam je toliko potrebno.

TVD, 12. siječnja 2012.

49

ČIN S DVOSTRUKIM UČINKOM

Pred referendum o pristupanju EU palo mi je napamet jedno pitanje koje se često postavlja u osnovnoj moralnoj teologiji a i u filozofskoj etici. Radi se o moralnosti čina s dvostrukim učinkom. Ili, jednostavnije reče-no, kako postupiti kad čin, kojega namjeravam izvršiti, ima dvostruki učinak, jedan pozitivan, dobar, a drugi negativan, zao? Prema katolič-kom nauku (KKC 1749-1761), najjednostavnije rečeno, moralnost ljud-skih čina ovisi o tri čimbenika: o samom predmetu, objektu, odnosno stvarnosti koja može biti moralno dobra, zla ili pak neutralna; zatim o ljudskoj nakani s kojom se čin vrši a kojoj moralnost određuje cilj, svr-ha; te o okolnostima čina, u što su uključene i posljedice koje iz čina proizlaze. Sve to skupa, objektivna moralnost, subjektivna moralnost i okolnosti, određuju moralnu kvalitetu čina, te u skladu s tim odgovornost osobe. Još valja spomenuti kako dobra nakana ne može učiniti isprav-nim neko djelo koje je u sebi zlo – odnosno da svrha ne opravdava sred-stva – nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro. Kakve to veze ima s referendumom o pristupanju EU? Čini mi se da je glasovanje upravo čin s dvostrukim učinkom. Što dakle, učiniti? Glasovati za ili protiv? Budući da nije jednostavno odgovoriti, pokušat ću pred vama razmisliti.

Objektivno gledajući – je li EU nešto dobro ili loše? Kako prosuditi? Po uređenju, po djelovanju i po učincima koji su se do sada pokazali. O tome ste puno slušali. Meni se čini da je uređenje EU ne osigurava dovoljno slobode malim narodima, a to nije dobro. Zakonodavni, poli-tički i osobito sudski sustav pokazao se u velikoj mjeri ideološkim i totalitarnim jer svoja pravila nameće silom, snagom ekonomski i poli-tički jačega. To se očito vidi kroz proces nametanja takozvane europ-ske pravne stečevine, koja nije drugo doli diktat. Pitam vas: tko je, prije nego li će glasovati, pročitao Europski ugovor, temeljni dokument EU? On bitno odudara od načela kršćanskoga društvenog nauka. Današnja Europska unija, objektivno ne prihvaća naravni moralni zakon, koji je za kršćanina temelj osobnog djelovanja i pravednog uređenja zajednice. Upravo zbog toga, u ovoj Europi koja se diči tolerancijom, katolik Rocco Butiglione, legalno izabran – nije mogao obnašati službu povjerenika Evropske komisije jer je izjavio da se kani držati katoličkih načela što

50

se tiče obitelji. Dakle, ulazeći u EU biramo ulazak u političku tvorevinu na nekršćanskim principima.

Drugo, subjektivno gledajući – ulaskom u Europsku uniju želimo da nam bude bolje? A što je dobro i bolje? I želi li Europska unija ono što je za naše dobro? Koliko nam je dobra Europska unija donijela do sada, kroz 20 godina postojanja Republike Hrvatske? U prvim godinama rata tra-žila je da se odreknemo prava na slobodu, a kad smo je sami izvojevali, priznala nas je – teška srca. I odmah krenula s izjednačavanjem krivca i žrtve, što u svojim institucijama čini sve do danas. Nakon toga krenule su optužnice svake vrste, zatvaranja, suđenja s apsurdnim optužbama i presudama, a sve to potpomognuto domaćim suradnicima. Izgleda da smo zaboravili kao je prvom predsjedniku Hrvatske na sprovod došao samo predsjednik Turske. Nakon toga i sami smo jadu pridonijeli lošom ekonomskom i socijalnom politikom i slijeva i zdesna, bez razlike. I sada, što nam je preostalo?

Okolnosti u kojima se nalazimo bitne su za ispravnu prosudbu! Kako će nam biti ako ostanemo izvan Europske unije? U tom nas slučaju plaše Balkanskom unijom. Ne bez razloga! Uđemo li, bit ćemo sluge, i lako nam se može dogoditi isto što i Irskoj, Grčkoj, Mađarskoj, jer će i ono što je ostalo od nacionalnog imanja, sve po zakonu, otići u strane ruke, a dugove će vraćati sitna raja. Ne uđemo li, strpat će nas k onima koji su već nad nama okrvavili ruke i opet prizivaju zlo.

Osobno mislim da smo, nažalost, prokockali povijesnu priliku da doista postanemo i ostanemo svoji jer smo izabrali (ili su nam nametnuli?) da nas vode oni koji su više voljeli i vole Judine škude nego istinu, pravdu i dobro naroda. Zato ovaj referendum nije izbor nečega osobito dobroga, nego tek odluka za ono što smatramo da je manje zlo. Neka nam Duh Sveti prosvijetli pamet i bude na pomoći. Jer trebat će nam. Itekako.

TVD, 19. siječnja 2012.

51

SVETI TITO

Dan nakon blagdana Obraćenja sv. Pavla Crkva slavi spomendan dvojice njegovih učenika, svetih Timoteja i Tita. Među spisima Novoga zavjeta nalaze se dvije poslanice upućene Timoteju i jedna, nešto kraća, upu-ćena Titu. Danas se malo zadržimo kod Tita, iako nas to ime podsjeća na ona mučna, srećom prošla vremena, kad je bilo sinonim za borbeno bezboštvo i društveni totalitarizam, ali i na one koji su uz to borbeno bezboštvo još uvijek ostali privezani, bilo ideološki ili oportunistički.

Međutim, ime Tito se i danas susreće na kršćanskom istoku, na primjer kod pravoslavaca, a u Rusiji je prezime Titov obično i često. Porijeklo mu je od grčkog imena Titos, odnosno rimskog Titus, kako se je na pri-mjer zvao rimski vojni zapovjednik u Palestini, nasljednik svoga oca, vojskovođe i cara Vespazijana. Titus je kasnije i sam postao rimski car (79. - 81.), a najviše je poznat po tome što je u kolovozu 70. godine osvo-jio Jeruzalem, razorio i zapalio Hram, a jeruzalemske Židove prodao u ropstvo ili ih dao posmicati u gladijatorskim igrama, što je prikazano na njegovu slavoluku što pored rimskog Koloseuma, inače djela njegova oca, stoji i dan danas.

No vratimo se svetom Titu. Malo tko zna da usred našega grada postoji kapelica posvećena upravo tome svecu. Nalazi se u biskupovoj palači i načinjena je kao mala imitacija katedrale sv. Dujma. Nadbiskup je htio da bude posvećena sv. Titu, zato što je on posebno povezan s Dalmaci-jom. Tit se spominje više puta u Novom zavjetu, pa tako znamo da je rođen u grčkoj poganskoj obitelji (Gal 2,3), da ga je sam Pavao priveo kršćanskoj vjeri (Tit 1,4) i sa sobom poveo u Jeruzalem (Gal 2,1-3). Bio je vrlo aktivan Pavlov suradnik, posebno značajan za rješavanje nedo-umica i sukoba u korintskoj crkvenoj zajednici. Stoga ga Pavao hvali pišući u 2 Kor 7, 7.13.15: On nas obavijesti o vašoj čežnji, vašem jadi-kovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni; tako se još većma obradovah … jer svi vi okrijepiste duh njegov… i njegovo je srce još nježnije kad se sjeti poslušnosti svih vas, kako ga sa strahom i trepetom primiste.

Prema Poslanici Titu Pavao ga je, očito znajući njegove sposobnosti i apostolski žar, poslao na Kretu da dovrši uređenje kršćanskih zajednica,

52

odnosno da postavi starješine – prezbitere, odnosno nadstojnike – bisku-pe, koji, kako stoji u poslanici, trebaju biti: besprigovorni: ne samoživi, ni jedljivi, ni vinu skloni, ni nasilju, ni prljavu dobitku, nego gostolju-bivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti, uzdržljivi, priljubljeni uz vjerodostojnu riječ nauka da mogu hrabriti u zdravom nauku i uvje-ravati protivnike (Tit 1, 7-9). Nakon toga Tit se vratio sv. Pavlu, jer ga nalazimo s njim u Rimu, za vrijeme Pavlova drugog sužanjstva. Tada, prema 2Tim 4,10, Pavao šalje Tita kao apostola u Dalmaciju. A budući da je glavni grad tadašnje rimske provincije Dalmacije bila Salona, vrlo je vjerojatno da je Tit došao do Solina.

No koja je poruka sv. Tita nama kršćanima danas? Mislim da je jedno-stavno možemo iščitati iz naputaka koje mu Pavao daje pišući: Mnogi su nepokorni, praznorječni i zavodnici,(koji) cijele domove prevraćaju naučavajući što ne bi smjeli, i to poradi prljava dobitka…. Sve je čistima čisto; okaljanima pak i nevjernicima ništa nije čisto, nego su im okaljani i razum i savjest… Ti, naprotiv, govori što se priliči zdravu nauku: starci da budu trijezni, ozbiljni, razumni, zdrave vjere, ljubavi, postojanosti; starice isto tako – vladanja kakvo dolikuje svetima: ne klevetnice, ne ropkinje mnogog vina, nego učiteljice dobra da urazumljuju mlađe neka ljube svoje muževe, djecu, neka budu razumne, čiste, kućevne, dobre… da se riječ Božja ne bi pogrđivala… To govori, zapovijedaj, karaj, sa svom vlašću. I nitko neka te ne prezire. (Tit 1, 10-11; 2, 1-5.15)

Zagovaraj nas, sveti Tito, da ne prezremo Božjih naputaka, koje nam svjedoči Crkva, kako bismo kroz ovozemaljsku sreću i mir duše došli do blaženog zajedništva sa svim svetima.

TVD, 26. siječnja 2012.

53

DAN (POSVEĆENOGA) ŽIVOTA

Danas je Svijećnica. Spomen Isusova prikazanja u Hramu, spomen pri-nosa Djeteta Bogu. Spomendan svih osoba koji su svoj život svjesno, slobodno i javno, odlučile posvetiti na službu Bogu. Uz ovaj dan Crkva je prvu nedjelju u veljači označila kao Dan života da nas opomene kako je svaki ljudski život svet i jer je od Boga, Bogu pripada. Mi kršćani vjerujemo da se Bog utjelovio radi nas, da nam pokaže kolika je naša vrijednost i dostojanstvo djece Božje.

Samo, tko danas do toga drži, što vrijedi ljudski život? Naš novi mini-star zdravlja nekidan reče: Neki (konzervativni, neznanstveni i zatuca-ni) misle da život počinje začećem, a mi držimo da ljudski život počinje rođenjem, prvim plačem ili najviše kad majka osjeti pokrete djeteta. U normalnoj državi taj ne bi ni dan duže ostao na toj službi – no, u nas je sve moguće.

Prije par dana dobio sam ovakvu SMS poruku: Hitno potrebna molitva za jednu majku, koja se sprema na abortus koji je zakazan za ponedje-ljak. Molimo Gospodina da joj da snage da ne učini taj korak, nego da prihvati život. Šalji dalje. Sveta Majka Tereza neprestano je govorila: Ne ubijajte djecu, dajte ih meni. Tko bi od nas kršćana bio toliko hrabar, da ne kažem kršćanin, da kaže: Ne ubijaj to dijete, daj ga meni! A da ima hrabrih ljudi pokazala je još jedna Makedonka, Romkinja, pjevačica Esma Redžepova, koja je usvojila ništa manje nego 47 djece. Ovih sam dana pročitao vijest da u okolici Bihaća žive dva brata, svaki sa svojom obitelji. Jedan ima četvero djece. Drugi ne može imati djece. Brat i nje-gova žena se dogovoriše da rode još jedno dijete, za obitelj koja nema djece. Možda će se netko nasmijati – ali dijete je život.

Prema statistici WHO (Svjetske zdravstvene organizacije) godišnje se u svijetu legalno izvrši 44.000.000 abortusa. To jest legalno se ubije 42 milijuna nerođene djece. A sve strahote Drugoga svjetskog rata odnije-le su oko 50 milijuna života. Danas se tolika količina zločina obavi za godinu dana. I to plaćeno, čak i novcem nas kršćana, poreznih obve-znika. U Indiji danas nedostaje 24.000.000 djevojaka za udaju, jer su doslovno ubijene. Mnoge od njih nisu ubijene prije rođenja, nego kad

54

su se rodile, kad su proplakale i roditelji vidjeli da su žensko. Jer će im biti samo na teret.

Direktiva pravne službe Europske unije članicama od prije par mjeseci glasi: Ne upotrebljavajte u dokumentima riječ abortus, pobačaj. Nađite druge, prikladnije riječi. Ne spominjite ubojstvo, nazovite to čišćenje, uklanjanje. Jednako kao što se genocid tako lijepo preimenuje u etničko čišćenje. Začudo, doslovce iste direktive napisao je već 1934. ministar imenom Göbbels, i to u Trećem Reichu.

Ovih se dana održavao svjetski ekonomski forum u švicarskom Davo-su. Okupili se gospodari da odlučuju o sudbini ovoga svijeta. Kažu: pre-više nas je, treba smanjiti pučanstvo. Kako? Valjda se u kuloarima i o tome šaputalo: najefikasnija sredstva su rat, glad, epidemije, bolesti. Ne kažu: Oslobodimo siromašne dugova, pravedno platimo rad i omogu-ćimo pravičnu raspodjelu bogatstava, omogućimo lijekove po praved-noj cijeni, očuvajmo okoliš, izgradimo škole, bolnice i infrastrukturu siromašnih zemalja, i nema straha da ćemo postići ono što znanstvenici odavno jasno kažu: Zemlja bez problema može hraniti i četiri puta više stanovnika nego ih je danas.

Bože, kakva nam je budućnost? Kakvu budućnost sebi spremaju oni koji svoju djecu ubijaju? Zar da čuju od ostale djece: Vi ste pobili našu braću i sestre, pa i ne zaslužujete drugo nego da vas eutanaziramo. Od čega neka nas dragi Bog sačuva.

TVD, 2. veljače 2012.

55

MOLITVA ZA SVEĆENIKE

Ovih su nam dana bura, snijeg i led donijeli neočekivane radosti i brojne poteškoće, ali isto tako i poremetili mnoge planove. Djeca su se nasanj-kala i nagrudala, stariji su se stisnuli u topli kutak, a mnogi su nažalost, na zaleđenim ulicama popadali, zadobili udarce, otekline, pa i prijelo-me. A neki nisu mogli na već duže vremena planirani put. Jučer sam tako trebao biti u Zagrebu na predstavljanju dviju knjiga. Naime, sutra je spomendan blaženog Alojzija Stepinca, koji je preminuo 10. veljače prije pedeset i dvije godine.

Dr. Juraj Batelja, voditelj postulature, odnosno kauze za proglašenje bla-ženog Alojzija svetim, priredio je za tu prigodu dvije knjige. U prvoj se nalazi 11 blaženikovih propovijedi iz svibnja 1954., godine koja je bila posvećena Gospi na spomen 100. obljetnice proglašenja dogme o bez-grešnom začeću. Blaženi Alojzije uzeo je za temu Gospin hvalospjev: Magnificat – Veliča duša moja Gospodina i svaki pojedini zaziv živo i jasno smjestio u kontekst svojega, ali i našega vremena i života.

Druga je knjiga zapravo priručnik za državno natjecanje iz vjeronauka, odnosno za vjeronaučnu olimpijadu, na temu: Blaženi Alojzije Stepinac, uzor svećenik. Čini mi se da je upravo ova knjiga danas bila potrebna, i zaista je izvrsna pomoć da se mnogi mladi, pogotovo učenici završ-nih razreda osnovnih škola i srednjoškolci upoznaju s osobom blaženog Alojzija, s njegovim vremenom koje im se čini davno prošlim, s ideo-logijama nacizma i komunizma koje su ga progonile i učinile zatvore-nikom i mučenikom. Ova druga, nažalost, ni danas ne posustaje bacati crne mrlje na njegov svijetli i svetački lik. No, nije mi nakana danas, u osvit njegova blagdana, ulaziti u bilo kakvu polemiku. Zar se sunce tre-ba ispričavati što svijetli, ili snijeg što je čist i bijel? Alojzijeva dobrota, vjernost, pouzdanje u Boga i ljubav prema hrvatskom narodu ne treba nikakvih opravdavanja. Ipak, želja mi je pročitati jedan odlomak iz ove knjige, i to izvadak iz njegove okružnice naslovljene O svećeniku.

Tako bl. Alojzije piše: Bila bi najveća nesreća za narod, kad bi ostao bez svećenika. Nije stoga bez temelja opaska nekog uglednog čovjeka, kad je izustio da je najveća kazna Božja za narod, ako mu Bog uskra-

56

ti svećenike. Ali bit ćemo otvoreni i reći još nešto. Velika su nesreća po narod i loši svećenici. Bolje da nikada nisu ušli u stalež svećenički. Zna-mo doduše vrlo dobro, da će oni koji mrze Crkvu i svećenstvo, veselo uskliknuti na ovo i reći: eto da smo imali pravo kad kažemo, da uopće ne treba svećenika. Ali mi takovim podrugljivcima dovikujemo ono, što je Isus Krist doviknuo farizejima, kad su mu doveli preljubnicu i traži-li, da je osudi: Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen na nju!’ I dok je on pisao po zemlji, veli evanđelist, izlazili su jedan za drugim, počevši od starješina! Uvjereni smo, kad bi Bog razotkrio nutrinu duše onih, koji napadaju svećenstvo, i pokazao svu odurnu golotinju onih, koji udaraju po svećeniku, da bi od stida propali u zemlju. Pitamo nadalje: jeste li vi, koji toliko udarate na svećenika, jeste li izvršili prije ono, što je Krist naložio: Molite se gospodaru žetve, da pošalje radnike u žetvu svoju? Jeste li se ikada u životu pomolili, da vam Bog dade dobrih sve-ćenika, i da ih dade u dovoljnom broju? Kojim dakle pravom kritizirate prije nego ste izvršili ono što je Krist naložio? (s. 34).

Evo nas pred opomenom i pozivom koji nam upućuje Gospodin, a blaže-ni Alojzije ponavlja: Loši su svećenici velika nesreća za narod. A dobri su najveći blagoslov. Zato, baš na spomendan uzornog svećenika i bisku-pa Alojzija, koji je kršćansku vjeru posvjedočio čitavim svojim životom, molimo za naše svećenike i biskupe – da im u nasljedovanju Krista uzor ne budu oni najsnalažljiviji – nego najbolji, poput bl. Alojzija.

TVD, 9. veljače 2012.

57

SNIJEG U SPLITU

Napokon je pao. Sve je pokrio, svega se dotakao pa svojom bjelinom razotkrio i pokazao sve naše prljavštine. Iako smo ga dugo iščekivali, nespremno smo ga dočekali. Gradonačelnik je proglasio neradni dan za zaposlene u prosvjeti i javnim službama, na što su zaposleni u privat-nim tvrtkama, koji su naravno morali na posao, bili ogorčeni, jer oni koji rade u javnim službama, priznali to ili ne, doista su privilegirani. Dakle, neradni dan jedva smo dočekali i umjesto na radnim mjestima objeručke se uhvatili čišćenja snijega počevši od svojih vrata. Među-tim, iako smo dali sve od sebe, snijega je jednostavno bilo više od nas. Povukli smo se u tople dnevne boravke s očekivanjem da gradska vlast riješi problem. Ta oni su i dosad uspješno rješavali sve naše probleme pa zašto ne bismo imali povjerenja da će riješiti i ovaj. Tim više što je tako dobro počelo, neradnim danom.

I, naravno, gradom je zavladao kaos, ne zbog bure i obilnog snijega, nego zbog nas. Onoga koji je izjavio da umjesto neradnog dana treba proglasiti radnu obvezu proglasili smo luđakom i čekali da nam Gorska služba spašavanja dostavi svjež i topao kruh. Na posao, zbog kaosa u prometu i zaleđenih ulica, nije se moglo doći ni javnim prijevozom ni pješice, ali te je večeri začudo u Spaladium arenu na futsal (nije nam više primjeren lijep hrvatski naziv mali nogomet) došlo 8 tisuća ljudi.

Osim toga, iako znam da u našem gradu mnogi imaju kućne ljubimce i da je njihov broj u sve većem porastu, nisam mogao vjerovati da ih je toli-ko. Na ulicama ih vode u bundicama, kapama i kojekakvim opravama, a kako se snijeg zbog hladnoće ne topi, ne možeš vidjeti ni par metara ulice bez pseće ostavštine i svježe obojanog leda. Budući da Čistoća ne odvozi smeće, kontejneri su prepunjeni i gotovo zatrpani vrećama oko njih, što je okupilo mnoštvo onih koji i inače u potrazi za nečim kori-snim podižu poklopce kontejnera.

Zbog padova mnogi su završili na traumatologiji. Pitam se ima li uop-će koga tko na ovom snijegu nije pao. I, sreća je, vidim da ima. U cije-loj ovoj priči, iako su najviše padala, samo su djeca radila ono što su uistinu morala. Radovala su se i igrala. Rijetko tko ima sanjke, ali dječ-

58

joj zaigranoj mašti i dosjetljivosti nije bilo kraja. Jedni su niz nizbrdice jurili na plastičnim vrećama napunjenim koječime, čak i samim snije-gom, drugi na plastičnim stolnjacima, laminatu, tepsijama, poklopcima električnih štednjaka…A kakav je tek bob dvojac proletio ispred mene; napravili su ga od velike plastične bačve. Kako je izazovno izgledao i kako je jurio, malo je nedostajalo da u sveopćoj graji i ja viknem: Dajte mi, molim vas, jedan đir!

Gledam i pitam se: U što smo se mi to pretvorili? I nećemo li, ako ova-ko nastavimo, završiti ne na traumi, nego na psihijatriji. Ako ne može-mo očistiti desetak centimetara snijega kako ćemo ozbiljno urediti svoj život, su-život s bližnjima. Nismo li se mi to zapravo zatrpali kojeka-kvim smećem i ne vidimo dalje od nosa, sve dok se i jedan među nama hrani otpacima?

Isus reče: Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko! Samo su djeca shvatila što valja činiti: igrati se, radovati se! A ona malo veća, iz studentskog doma, javila su se župniku i zapitala: Ako zna-te kome treba pomoći, evo nas! A Ivan Bašić, koji je sve ovo napisao i poslao mi, i dopustio da pred vama pročitam, završava: Eh, ta djeca! Ne bismo li ih trebali malo manje odgajati za ovo u što smo se mi pre-tvorili, i ne bismo li se trebali malo više u njih ugledati?

TVD, 16. veljače 2012.

59

KORIZMA I FATIMA

Početak je korizme. Ovih dana čujemo Isusov poziv: Obratite se i vje-rujte evanđelju (Mk 1,15), kao i opomenu: Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti (Lk 13,3), i: Bdijte i molite, da ne upadnete u napast (Mt 26,41). Te me riječi odvode u Fatimu, gdje sam se kao hodočasnik na novi način susreo s istom porukom. U fatimskim ukazanjima Anđeo mira upućuje djecu da mole: Bože moj, vjerujem u te, ufam se u te i ljubim te, te da mu prikazuju žrtve kao zadovoljštinu za grijehe ljudi. Blažena Djevica Marija potiče ih da mole krunicu i da svakom otajstvu dodaju: O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od paklenoga ognja i privedi u raj sve duše, osobito one koje su najpotrebnije tvoga milosr-đa. Pobožnost Prečistom Srcu Marijinu, koju je nastojala po svem svi-jetu širiti s. Lucija, utemeljena je na Gospinu obećanju da će biti u času smrti s onima koji se u pet prvih subota ispovjede, pričeste, izmole kru-nicu i petnaest minuta razmatraju jedno od otajstava krunice.

Fatimska poruka upućuje na svu žurnost obraćenja jer jedino ozbiljan zaokret Bogu može nas sačuvati od vremenitih zala i od vječne propasti. Žrtva zadovoljštine koju Gospa traži pridruživanje je vjernika žrtvi Kri-stovoj, žrtvi križa koja vodi do slave uskrsnuća. Ona se događa unutar zajedništva vjernih, grešnih i svetih, koji tvore Crkvu na putu i proslavlje-nu na nebesima. Poruka ističe kršćansku solidarnost, ozbiljan sakramen-talni život, pobožnost i trajnu upravljenost nebu. Upozorava i na snagu zla u svijetu koje se trajno i aktivno protivi Bogu, zahvaća pojedince i čitave narode i unosi nered, ratove i svaku vrstu stradanja. Ali, ona je i optimistična: pobjeda uvijek na kraju pripada Bogu i vjernima njegovim.

Takozvana fatimska tajna zapravo su tri dijela viđenja od 13. srpnja 1917. Prvi dio je viđenje pakla poput užarenog mora u koje su bačeni đavli i mnoge duše, obličjem nalik prozirnoj žeravici, koji su padali u oganj, uz bolne jauke i očajno urlikanje. Drugi dio odnosi se na Gospi-no obećanje da će, ako ljudi prestanu vrijeđati Boga i započnu pobož-nost njezinu Prečistom Srcu, doći mir na svijet. Treći dio tajne, koji je dugo ostao neobjavljen, odnosi se na posvećenje Rusije Prečistom Srcu Marijinu. Gospa je obećala da će se tada Rusija obratiti, inače će doći još strahotniji rat, a Rusija će svojim naukom preplaviti cijeli svijet, koji

60

će izazvati ratove i progon Crkve, te smrtnu patnju Svetoga Oca. Čini se da ta poruka nije baš ozbiljno shvaćena, sve dok Ivan Pavao II. nije odredio to učiniti na Duhove, 7. lipnja 1981. Međutim, na blagdan Gos-pe Fatimske, 13. svibnja 1981. doživio je atentat. Na zahvalnom hodo-čašću u Fatimu 13. svibnja 1982. godine izmolio je Čin povjerenja, a 25. ožujka 1984. u Rimu obavio i formalnu posvetu Rusije Srcu Marijinu. Poznato nam je što se potom događalo u Rusiji i na Istoku Europe, kako se komunizam srušio bez ispaljenog metka. Na kraju svoga komentara trećeg dijela fatimske tajne kardinal Ratzin-ger piše: Oni koji su čekali uzbudljiva apokaliptička otkrića o svršet-ku ili budućnosti svijeta, moraju ostati razočarani. Takva zadovoljenja naše znatiželje Fatima nam ne nudi, kao što ni kršćanska vjera uopće ne želi i ne može biti hrana za našu radoznalost. Što preostaje, poziv je na molitvu kao put spašavanja duša i također poziv na pokoru i obra-ćenje. Na kraju rado bih se dotaknuo još jedne ključne riječi te tajne, riječi koja je postala slavna: Moje Bezgrješno Srce će pobijediti! Što to znači? Za Boga otvoreno očišćeno srce jače je od pušaka i svakovrsnog oružja. Marijin neka mi bude, riječ njena srca preokrenula je svjetsku povijest jer je dovela Spasitelja na svijet – jer je u okviru toga ‘DA’ Bog mogao postati čovjekom i takav zauvijek ostati. Zlo ima moć u svijetu, to neprestano vidimo i osjećamo: ima moć jer nas naša sloboda stalno iznova udaljava od Boga. Međutim, otkad Bog sam ima ljudsko srce i otkad je time čovjekovu slobodu usmjerio prema Bogu, sloboda za zlo nema više zadnju riječ. Od onda vrijede riječi: U svijetu ćete imati pat-nju. Ali, ohrabrite se: Ja sam pobijedio svijet! (Iv 16,33). U svom pohodu Fatimi 13. svibnja 2010. Benedikt XVI. reče: Kad god je ljudska obitelj bila spremna sve što joj je najsvetije žrtvovati na oltar sitnih i egoističkih interesa nacija, rasa, ideologija, grupa i pojedinaca, Blažena Majka silazila je s neba da ražari Božju ljubav u srcima onih koji vjeruju. U ono je vrijeme to bilo samo troje djece. Primjer njiho-va života, kao i plodovi hodočašća Djevici, potaknuo je mnoge da se, u bezbrojnim skupinama širom svijeta, posvete bratskoj solidarnosti. Neka se ovih godina, koje nas dijele od stote obljetnice fatimskih uka-zanja, ostvari proroštvo o pobjedi Bezgrješnog Srca Marijina, na slavu Presvetog Trojstva. Ova korizma, kao i fatimska poruka, poziva nas da vjerujemo tom obećanju.

TVD, 23. veljače 2012.

61

KORIZMENO PRANJE

Čišćenje i pranje su svakodnevni poslovi, po sebi toliko obični i razu-mljivi da ni ne razmišljamo što činimo kad čistimo prostore i predmete, kad se umivamo i tuširamo. Simbolizam pranja je toliko snažan da je uključen u brojne religiozne obrede, ne samo kršćanske. Dovoljno nam se prisjetiti simbolizma krsnoga pranja No, zaustavimo se malo na pra-nju odjeće. Danas jedva tko nema u kući perilicu za rublje, pa nam mož-da puni simbolizam pranja i čišćenja izmiče, nije nam toliko blizak kao onima koji peru na ruke. Ipak, svi znamo da nije sva odjeća za pranje jednako prljava, pa stoga treba posebno probrati ono što nije dovoljno provući kroz vodu ili oprati jednom, nego to treba učiniti i višekratno. Znamo da za temeljito pranje nije dovoljna samo voda, nego je potre-ban i sapun, odnosno deterdžent i još kojekakvi dodaci. A nakon pra-nja nužno je i ispiranje. Pa sušenje i glačanje. Znamo i to da kod pranja nekih materijala treba dobro paziti na način kako se pere da se ne uništi, podere, upropasti.

Nečista odjeća nije samo na izvan zaprljana. Ona nečistoća koja je doš-la izvana ušla je i unutra, na unutrašnju stranu. Zato robu treba oprati i iznutra. Mene su učili da uvijek treba izvrnuti odjeću za pranje. Čak i na uputama odjevnih predmeta, posebno onih koji su skloni puštanju boje ili su osjetljiviji, piše kako se trebaju prati. Nekad ih valja prati odvojeno od ostale odjeće, nekad samo u blagoj vodi, bez omekšivača…

Na početku korizme odzvanja nam u ušima poziv i opomena: Operite se! Očistite se! Zapravo, korizma je poziv na temeljito pranje, na ozbilj-no čišćenje ne samo vanjštine, nego nutrine. A kad je već tako, trebalo bi pogledati što to u našoj nutrini može biti zaprljano, nečisto. U našoj nutrini su nalaze naše misli, osjećaji, naumi. I oni mogu biti uredni, čisti, plemeniti, ali mogu biti i pokvareni, nečisti, prljavi, grešni. Da bismo nutrinu očistili i oprali, trebamo je iznijeti na vidjelo, okrenuti je prema svjetlu, prepoznati i priznati što je i koliko je u njoj prljavštine. Treba uočiti gdje nam je nutrina prljava i pokidana, a zatim se potrudi-ti da je dobro namočimo, temeljito nasapunamo, da upotrijebimo prave deterdžente koji su nam na raspolaganju kako bi postala čista, da pokr-

62

pamo rupe koje su se otvorile. Tek kad to obavimo moći ćemo pravo i duboko duhovno disati, a ta će svježina biti i drugima na radost.

Kršćanska korizmena poruka veli da su nam glavna sredstva za pranje nutrine pri ruci, samo ih trebamo uzeti i upotrijebiti. To su post, molitva i pokora. Post nije samo odricanje od hrane i pića, nego prvenstveno način usredotočenja na ono što je bitno, na duhovnu dimenziju vlasti-te stvarnosti. Kroz post prave vrednote života dolaze na mjesto koje im pripada. Zatim iskrena molitva, koja nas otvara Bogu, njegovu svjetlu i njegovoj svetoj volji. A nakon toga pokora, kao deterdžent, koji poma-že da bismo ono što je prljavo dobro isprali, očistili i osvježili darom Božje milosrdne ljubavi.

I još nešto, korizma nas upućuje na praonicu u kojoj sve to možemo obaviti na pravi način, a to je zajednica Crkve. Korizmene pobožnosti pomažu da to pranje započnemo s dobrim odlukama i potiču nas da ga dovršimo u sakramentu svete ispovijedi, da dušu isperemo i osušimo na suncu Božje milosti, pa da tako obučeni u čisto, svježe ruho, dođe-mo na gozbu, za stol Gospodnji, primiti najveći od svih darova, samoga Krista Gospodina. Eto što znači korizmeni poziv: operite se, očistite…

Gospodine, ne uskrati nam svoga svjetla da sve svoje prljavštine vidimo i da ih odlučimo oprati. Podaj nam sapuna svoje milosti, da čiste duše i radosna srca dočekamo vazmenu gozbu, i ovdje na zemlji i kod tebe na nebesima.

TVD, 1. ožujka 2012.

63

KNJIGA I UŽE

Nedavno mi je na pamet pala jedna usporedba. Koji put ste vidjeli kra-snu, veliku i lijepo ukoričenu knjigu. Možda je, pomislili ste, korisna i lijepo napisana. Vidjeli ste da je mnogi imaju u kućnom regalu, pa ste se i vi odlučili uzeti je. Možda ste je onda sa znatiželjom prelistali, pogle-dali koju sliku i spremili je, računajući da ćete je uzeti u ruke kad bude-te imali više vremena. Dakako, to vrijeme nikada nije došlo pa je knjiga ostala na polici skupljati prašinu. Budući da ste se na njoj potpisali ne možete je nikome darovati, a žao vam je baciti je. Tako ona čeka, a vi idete dalje…

Dok smo mi kršćani, na početku korizme, na čistu srijedu skrušeno pri-stupali pred oltar i primajući na glavu pepeo slušali poziv: obratite se i vjerujte evanđelju, dotle su se drugi usredotočili na bakalar da malo promijene jelovnik nakon pokladnog mrsa, tumačeći kako im je korizma baš dobro došla, jer nakon par tjedana oštre zime, kad se i nije moglo puno izlaziti vani, a dobro se jelo i pilo, valja malo pripaziti na liniju.

Nije rijedak slučaj da se ono što je obilježeno kršćanskom tradicijom i kao takvo postalo dio naše svakodnevice – upravo poput vremena koriz-me – zapravo rastavi od kršćanskog sadržaja i prometne u nešto posve drugo, što po sebi nije i ne mora biti loše, ali u stvari nema veze s kršćan-skom porukom i življenom vjerom. Tako se stječe dojam da se zapra-vo radi o dvije paralelne stvarnosti, o dva kolosijeka kojima se putuje u istom vremenu i prostoru, ali na različite strane. Jedan je put vjere, usmjeren susretu s Bogom, a drugi je put prema drugim ciljevima, put samo formalno obilježen kršćanskim oznakama. U tom slučaju postaje upitno pozivanje na vjeru, a izričaji koje i mi u Crkvi volimo upotreblja-vati, kao što su kršćansko društvo i kršćanska kultura, koji bi se trebali temeljiti na bitnim kršćanskim vrjednotama, zapravo postaju farsa. Slu-šajući naše propovijedi u takvim prilikama, pitam se o čemu i komu mi to govorimo? I nije li puko prizivanje tradicije i običaja zapravo gublje-nje vremena?

Za mnoge ljude koji su kršteni, koji su čak primili sve sakramente, vjera ostaje i dalje skrivena, zapisana u knjizi Crkve, u koju su formalno učla-

64

njeni, a da zapravo nikada po njenoj poruci i sadržaju nisu počeli živjeti. Nikada se vjere nisu odrekli niti su je ikada ozbiljno prihvatili, nego je sve to negdje između, u prostoru bez prave pripadnosti i identiteta, odno-sno – bolje rečeno, nigdje. Dakako, kad se Crkvu napada, a kršćansku vjeru izruguje malo im je neugodno, no mnogo puta ponavljane fraze – jer ne znaju kako stvari stoje, prihvaćaju za istinu. Neće, dakako, javno Crkvu napadati, ali se ni ne osjećaju toliko članovi Crkve da bi se osje-tili odgovornima, da u njenom životu sudjeluju kako bi crkveno zajed-ništvo produbili, osnažili, popravili…

A što se tiče vlastitoga života, sačuvali su negdje u kutu jedan preki-nuti konopac, jedno davno pokidano uže, što ih je – sjećaju se – nekad povezivao u zajedništvo vjere, molitve, sakramenata i ljubavi i vezalo s Bogom, po Isusu Kristu, Spasitelju. Danas to uže čuvaju tek kao uspo-menu i najčešće ne znaju što bi s njim, osim što negdje slute da bi im pri kraju života moglo zatrebati.

Korizma je vrijeme Božjeg dozivanja da prihvatimo konopac njego-ve milosti i da se ponovo, barem s onim komadićem koji nam je ostao, navežemo na nj, pa da možemo isploviti u pravi život. A ona knjiga, koja nam odavno leži na polici, knjiga evanđelja, knjiga vjere i crkvenoga zajedništva, sadrži sve upute za sigurnu plovidbu i dolazak u luku. Ne bilo gdje, nego u luku smisla života i radosti vječnoga spasenja.

TVD, 8. ožujka 2012.

65

KAPTOL

Prošle nedjelje, 11. ožujka u našoj katedrali sv. Duje obavljena je insta-lacija, to jest uvođenje u službu, trojice novih kanonika splitskog metro-politanskog kaptola. Kad su objavljena imenovanja novih kanonika, uz pokoju čestitku, uglavnom je postavljano pitanje: A dobro, koliko to donosi, kakva ti korist? Kolega iz Zagreba to je pitanje oblikovao ova-ko: Hajde, kaži mi, što si dobio? Jesi li dobio sada kanoničku kuću ili barem stan, koliko ti to donosi u novcu? Ako si izabran za tajnika kano-ničkog zbora, znam da su ti u ruke došli podaci o nekretninama, raču-nima, pa reci mi po istini! Na odgovor da ću i dalje ostati podstanar u zgradi sjemeništa, da splitski metropolitanski kaptol ima u stvarnom vlasništvu tek jedan stan u kojemu boravi jedan svećenik, te nekoliko stanova tek na papiru jer iz nekih stanari, unatoč sudskoj odluci ne žele iseliti (iako imaju drugi stan!), a oni koji su zakonom zaštićeni najmo-primci plaćaju toliko da se jedva mogu pokriti troškove pričuve, kolega je ostao u nevjerici.

Kaptol u kontinuitetu postoji već 13, a možda i 14 stoljeća. Naš pokoj-ni svećenik, profesor i povjesničar don Ivan Ostojić opisao je u dvije pozamašne knjige povijest i značenje Metropolitanskog i Stolnog kap-tola splitske prvostolnice. On je, kao crkvena institucija, bio neprocje-njivo važan za našu kulturnu i nacionalnu povijest. Dovoljno se sjetiti da su prve škole bile upravo kaptolske. Kao pravna osoba Kaptol je bio nositelj dobrotvornih zaklada, koje su se financirale iz ostavština, kuća i zemalja. Danas je sve to prošlo svršeno vrijeme. Zemlje otuđene u naci-onalizaciji najvećim su dijelom otišle, a ono malo što je vraćeno, kao i ono što je pripadalo sjemeništu, dijelom je prodano ili zamijenjeno za građevinske terene kako bi se moglo graditi nužno potrebne crkve u splitskim četvrtima. Sad Kaptol ima u posjedu samo nekoliko parcela na kojima su posađene masline. I hvala Bogu da je tako!

Kolega na sve to reče: Pa ja onda ne bih ni prihvatio tu službu! A kad sam mu objasnio da ipak postoji jedan izvor prihoda, i to od posjeta katedrali, kojega su se i biskup i kanonici odrekli da bi se mogao uredi-ti pastoralni centar uz katedralu, te nasušno potrebni crkveni muzej, za

66

koji je vlast puno obećavala a malo dala, onda rečeni kolega doda: Pa vi ste ludi. Odgovorio sam mu: Hvala Bogu da smo tako ludi. Samo tako ostajemo vjerni svojemu poslanju. A kad bismo još revno ispunjali svoje obveze molitve za dobročinitelje, za Crkvu i svijet, te tako posvjedoči-li evanđelje Isusa Krista, vjerujem da bismo mogli reći da smo izvršili svoje poslanje.

Zašto ovo pričam? Ne zato što mi se kanonička služba čini osobito zna-čajnom. Nekada su kanonici bili biskupovi savjetnici i prvi suradnici te doista odgovorni za život mjesne Crkve. Danas je Kaptol tek malo više od povijesnog ostatka i liturgijskog ukrasa. Na njemu je da čuva bašti-nu, ali članovi Kaptola ne bi smjeli zaboraviti i ono što je značajnije, a to je obveza molitve. Stoga mi se čini da ovaj događaj može biti prigoda da se neke stvari rasvijetle i javno kažu. Pogotovo u današnje vrijeme kad se Crkvi stalno predbacuje posjedovanje velikih dobara i obilnoga novca. Nepoznavanje činjenica vodi u krive prosudbe i osude na teme-lju rekla-kazala. Tako je u na svim razinama društva. Jedini lijek protiv toga je istinoljubivost i iskrenost, što se danas naziva transparentnost. Crkva ne bi smjela ostavljati dojam da prikriva istinu, pa ni kad je riječ o novcu. Jedino ako je sama otvorena istini, Crkva može izvršiti svoje poslanje – navještaja radosne vijesti spasenja i upućivanja na put Božji.

TVD, 15. ožujka 2012.

67

UDOVIČIN NOVČIĆ

U korizmenom broju Crkve na kamenu, mjesečnikU hercegovačkih biskupija, donesena je jedna lista s brojevima. Ravnatelj misijskog ure-da Mostarske biskupije don Ivo Štironja prikupio je i objavio podatke o kolektama, to jest prikupljanjima darova u svim župama te biskupije u četiri prigode. Prva je na dan Bogojavljenja, Sveta tri kralja, kad se skupljaju prilozi za Djelo svetog djetinjstva. Druga je kolekta u misijsku nedjelju, sredinom listopada, kad se prilozi skupljaju za Djelo za širenje vjere odnosno za djelo evangelizacije naroda, i ta se sredstva prosljeđuju preko Nacionalnog ureda papinskih misijskih djela.

Mostarska biskupija ima svoj vlastiti misijski fond, što ga je osnovao pokojni nadbiskup Pavao Žanić a potvrdio sadašnji biskup Ratko Perić, koji se sastoji od priloga vjernika darovanih u Nedjelju Dobrog pastira. Četvrta je kolekta posebna akcija za izgradnju medicinskoga dispanzera što ga u Tanzaniji gradi misionar don Velimir Tomić, rodom iz Mostar-ske biskupije. Osim doprinosa vjernika donesen je i popis priloga nekih crkvenih ustanova, kao što je svećenički dom (dakle umirovljeni sveće-nici) i nekih akcija, na primjer prodaje knjiga i molitvenika. U tom popi-su upale su mi u oko neke zanimljivosti, koje su me dovele do tri uvida.

Prvi je to što se stalno priča kako Crkva prikuplja silna sredstva od milo-stinje. Ne vjerujem da je, glede milostinje, stanje u Hrvatskoj bolje nego u Hercegovini, čak mislim da je i puno lošije, posebno nakon svih ovih hajki protiv novca što ga Crkva dobiva iz državnog proračuna. A evo kako glase gole činjenice: u četiri možda najveće kolekte, ako se izuz-mu Božić i Uskrs te Veliki petak, kad se novac odvaja za pomoć kršća-nima u Svetoj zemlji, u biskupiji koja broji 211.638 vjernika katolika u 81 župi, prikupljeno je 234.349,27 konvertibilnih maraka. Prosjek je dakle, velim za sve četiri kolekte zajedno, cijelih 1,11 konvertibilnih maraka, odnosno niti 4,5 kune. I onda mi pričamo kako činimo velika djela…. I kako su to silni novci.

Drugo, iz tih podataka lako je zaključiti da zapravo za Crkvu, u ovom slučaju za misijske potrebe, doprinosi relativno mali broj vjernika, odno-sno oni koji redovito pohađaju misu i primaju svete sakramente. A osta-

68

li, pogotovo oni koji viču, ništa ne daju. Isto bi se pokazalo i za druge kolekte, pa i za onaj tako napadani doprinos prigodom blagoslova obi-telji. Jer, kad bi Crkva dobivala onoliko koliko se po novinama piše, svi bi mi svećenici bili milijunaši. A hvala Bogu da nismo.

Treća istina proizlazi iz uvida u odnos broja vjernika i prikupljene pomo-ći. Razmjerno gledajući, daleko najviše, otprilike 3 do 4 puta, dale su najmanje i najsiromašnije župe. Ako se izuzme Međugorje, koje se i ne može smatrati običnom župom, koje je dalo 7,28 maraka po vjerniku, najviše su dale Rašeljke, 8,04 maraka, a imaju svega 404 vjernika. Slije-de Hercegovački Gradac, s prosjekom od 5,04 na 450 vjernika, Tebinja s 5,00 maraka na 230 vjernika i Ravno u Istočnoj Hercegovini s pro-sjekom od 3,45 maraka na 150 vjernika. Među većim župama, koje su redom u prosjeku oko jedne marke, ističe se Gabela Polje s 4,00 marke na 1.427 vjernika.

I koji je zaključak? Crkva u svim evangelizacijskim i karitativnim djelo-vanjima živi (i uvijek je živjela) od udovičina novčića. Ne daje onaj tko ima dubok džep, nego onaj tko ima veliko srce. Onaj tko ima srca, kad daje sebe daje i Bogu daje, a Bog mu uzvraća. Dolazi k njemu i daruje mu samoga sebe. To je istinski paradoks, paradoks ljubavi! Blago ono-mu tko ga otkrije i po njemu živi!

TVD, 22. ožujka 2012.

69

OKRUTNI DUŽNIK

U ovom predvazmenom tjednu u doba sve veće krize, misao mi se okre-će Isusovoj prispodobi o okrutnom dužniku (Mt 18, 21-35). Isus ju je ispričao učenicima kad ga je Petar upitao: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? Kakve velikodušnosti? Mislio je valjda: Ta tko od nas bližnjemu oprašta sedam puta? Jednom ili dvaput, u velikoj stvari, i to je već puno... ali sedam puta?! Isus odgovara: Ne sedam, nego sedamdeset puta sedam! E, lako je to reći, ali kako to u praksi izgleda?! Isus na to ispripovjedi prispo-dobu o okrutnom dužniku. Odredio Gospodar uređivati račune pa nađe dužnika i njegov dug: deset tisuća talenata! Koliko je to? Židovski talent je vrijedio otprilike 40 kilograma srebra.. Dug iznosi 400.000 kilograma ili 400 tona srebra. Četrdeset vagona srebra. Stravičan dug, ne za jednog čovjeka, nego i za najbogatiju zemlju. A taj isti imao je svoga dužnika, koji mu je dugovao 100 rimskih denara. Židovski talent dijelio se na 60 mna, a jedna mna je vrijedila 10 rimskih denara. Dakle, taj dug je bio 1/6 talenta. I to je bio lijep novac, ne baš sitnica, oko 6 kilograma srebra. Ali što je 6 kilograma prema 400 tona! To je 66.666 dio. Recimo ova-ko. To je odnos duga od 6.666.666 eura prema 100 eura. Zašto je Isus uzeo taj omjer? Možda da naglasi kako je postupak okrutnog dužnika plod popuštanja vragu.

Ima tu još detalja! U prvom dijelu prispodobe sve izgleda nemoguće: kako upasti u takav ogroman dug, kako obećati da će ga vratiti, kakav je to gospodar koji jednim potezom briše sav dug, kao da je ništa? I zašto? Isus na ta pitanja ne odgovara, nego nastavlja: Dužnik, kojemu je sve to oprošteno, ima svoga dužnika, koji mu duguje 6.666 puta manji iznos. I uhvati ga daviti da mu vrati. U ovom dijelu sve je jasno: Lako li je upa-sti u takav dug! Moguće je obećati i nekako se snaći, pa ga u dogledno vrijeme vratiti. Ali, kako je moguće da se prvi dužnik ne prisjeti svoga oproštenoga duga, pa ne oprosti ili barem odgodi, nego odmah tjera na pljenidbu, sve do tamnice.

Isus je ovom prispodobom htio upozoriti na ono najdragocjenije, nepro-cjenjivo, a to je život, darovan nam od Boga. Pa i kad ga upropašćuje-

70

mo, Bog je voljan oprostiti. Ali, ima jedan uvjet: mi ga, moleći, svaki dan ponavljamo u Očenašu: Otpusti nama duge naše kako i mi otpušta-mo dužnicima našim! Tako očitujemo svoje pouzdanje u Božju dobro-tu, koja je povezano s tako malom obvezom. Da su druga vremena sad bismo mogli završiti priču te sjesti i razmisliti o vlastitoj zloći, o pro-kockanosti vlastitog života, o grijesima svojim od Boga oproštenim i o pogreškama koje bližnjima ne opraštamo, o velikim gredama u očima našim i o trunu što ga čupamo iz očiju svojih bližnjih.

Pa ipak, mene ova prispodoba vuče dalje, u našu zbilju. Jedva da tko od nas nije nešto dužan. I to ne iz rastrošnosti, nego iz puke nevolje, iz potrebe, da bi preživio. Prije par godina Amerika i EU oprostili su silne dugove najvećim bankama, koje su svojom pohlepom izazvale svjet-sku ekonomsku krizu. A velike banke i financijske institucije ne opro-stiše siromašnim dužnicima ništa nego, čim se osjetiše moćnima, opet započeše špekulacije na financijskim tržištima. Rezultat svi osjećamo na vlastitoj koži. Zato baptistički pastor Billy Graham reče: Ako prije smaka svijeta Gospodin ne uništi Ameriku, morat će se svima ispričati!

Bog nam je darovao neizmjerno blago, ali u glinenim sudovima. Zadu-žili smo život i dužni smo ga čuvati na način Božjega milosrđa. Dužni smo kao kršćani moliti i za obraćenje okrutnika. Jedini put spasenja je okrenuti se nebu i obratiti dok je vrijeme pogodno. Inače, dogodit će se još veće zlo. Ne siromasima, jer je Bog njima obećao svoju nagradu, nego okrutnima, koji nemaju milosti i milosrđa.

Gospodine, daruj nam milost solidarnosti s onima koji su izručeni nemi-losrdnostima, kako bismo ovih vazmenih blagdana iskrena srca mogli stupiti pred Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista, kojemu neka je svaka slava i čast, sada i po sve vijeke vjekova.

71

ANĐEO GOSPODNJI

Prije tjedan dana preminuo je splitsko-makarski nadbiskup u miru, kako smo ga zvali – bez posebnih titula – don Ante Jurić. Bio mi je četiri godi-ne duhovnik u sjemeništu, bio sam mu prvi kapelan u Župi sv. Marka u Makarskoj i uvijek smo ostali bliski, doslovno na ti. Redovito je bio vrlo tih u govoru, pa priznajem da se pravo i ne sjećam njegovih razmatra-nja u sjemeništu. Naime, on je tiho govorio a ja svako jutro bio pospan, pa kod takve kombinacije ne ostaje puno u glavi. Ali ono što je ostalo, utisnuto je dublje.

Ne kažem da sam tada sve shvaćao, ali smo svi koji smo tada bili u sje-meništu osjećali jedno osobito ozračje kojemu su uz don Antu davali pečat zaista originalni ljudi: don Ante Škobalj, slikar, glazbenik i erudit kakvih je danas malo i don Marko Stanić, neka vrsta pomoćnog duhovni-ka, pjesnik djetinjeg duše i osmjeha. U školi su bili don Mate Meštrović, pogrbljena enciklopedija ne samo hrvatskog jezika i književnosti, don Rafo Radica, direktor blagoga srca, pater Marin Oreb, duša od čovje-ka koji nas je naučio – kad se nije smjelo – pjevati Lijepu našu i to na starogrčkom jeziku, što i danas pamte mnoge generacije, pater Dinko Filipi, stručnjak za eksperimente iz kemije i fizike, pater Rajko Radišić, profesor biologije i iznad svega učitelj duhovnosti i molitve. I dakako, mnogi drugi!

U sjemenišnoj kapeli, gdje nam je don Ante držao duhovne pouke, bio je mozaik, djelo slikara Andre Kukoča, koji je prikazivao Navještenje – Blagovijest. S jedne strane anđeo s ljiljanom u ruci, odlučno okrenut Gospi koja pažljivo sluša što joj to anđeo ima reći. Dolazi glasnik s neba i naviješta nečuvenu novost: Božje utjelovljenje. Bog po glasniku tra-ži pristanak, slobodni pristanak ljudske osobe. Samo po tom pristanku može se ostvariti ono što Bog hoće. Gospa, koliko god skrušena, ipak dobro pazi što se to od nje traži i kao da je zaustila postaviti pitanje: A kako će to biti?

Ovog ponedjeljka slavili smo svetkovinu Blagovijesti, dan našega sje-meništa. Taj me dan uvijek nanovo odvede u nekadašnju sjemenišnu kapelicu, pred taj mozaik, kojega nažalost više nema. Kad se jedan dio

72

odlomio, umjesto da ga obnovi, netko je odlučio skinuti ga ili prekriti žbukom ono što je ostalo. Kad sam to vidio, pravo sam se ražalostio. Kao da mi je netko rekao: Evo, gledaj, priča je završila. Nema više anđela da te zove, nema ga više da te izazove i pita hoćeš li reći svoj da! Sve je prekrila druga boja, zid je evo na prvi pogled oku ugodan ali i posve nedefiniran, bez ikakva poziva i izazova.

Jedna od svakodnevnih kršćanskih molitava, koji obično molimo tri puta na dan, zove se Anđeo Gospodnji. Dok je molimo, ne mislimo samo na to da je Anđeo Gospodnji navijestio Mariji, i ona začela po Duhu Sve-tomu! Mislimo i na to da je Bog svakome od nas poslao njegova anđela da mu navijesti, kaže, da ga izazove i pozove, da ga potakne i sačuva. Mariji je Bog dao i poslao anđela Gabrijela. Mogla se je prestrašiti toli-kog izazova, mogla je i potjerati anđela jer joj smeta obaviti neki drugi posao, mogla mu je reći: Dođi drugi put! Ipak, ona je slobodno izabrala reći: Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi tvojoj!

Dobri, Božji ljudi, čija je nazočnost blagoslovila i moj život, uvjeren sam, odgovorili su svojemu anđelu iskrenim: Evo me! To se vidjelo na njihovim licima i u njihovoj radosti. I nisu se stidjeli, do najdublje sta-rosti, moliti molitvu anđelu koju smo naučili još dok nismo ni pravo govoriti znali:

Anđelu čuvaru mili, svojom snagom me zakrili. Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju! A kad s ovog svijeta pođem, da u nebo sretno dođem, da se ondje vazda mogu s tobom klanjat dragom Bogu.

TVD, 29. ožujka 2012.

73

POSLJEDNJI DAN ISUSOV

Siguran sam da će se ovih dana Svetog trodnevlja kao i za vrijeme uskrsnih blagdana, na TV postajama pojaviti takozvani dokumentar-ci s legendama o tome kako je Isusova muka, smrt i uskrsnuće samo puki mit, ili nešto posve drugo nego što svjedoče kanonska Evanđelja. Očito se stalno želi podastirati nazovi nove a zapravo posve stare teo-rije s navodnim tajnim informacijama o Isusovoj muci i smrti. Sve to ima samo jednu svrhu: prikriti stvarnu povijesnu istinu te tako zamrači-ti njeno temeljno značenje za kršćansku vjeru. Toga je potpuno svjestan papa Benedikt XVI. i zato je praktično čitavi drugi dio svoga djela Isus iz Nazareta posvetio Isusovoj muci.

Onima kojima se to djelo čini dugačkim za čitanje ovih dana Svetoga trodnevlja Isusove muke, smrti i uskrsnuća, za uvod preporučujem knji-žicu koju sam desetak puta pročitao. Napisao ju je njemački teolog, vrsni bibličar Gerhard Lohfink, a naslovio je: Posljednji dan Isusov. Može se pročitati u par sati, a ipak je temeljita u izlaganju i jasna u tumačenju dok prati, korak po korak, posljednji dan Isusova života na zemlji, počevši od odluke Velikog vijeća da ga smaknu, te njegova odlaska poslije posljed-nje večere u Getsemani gdje će biti, prethodno izdan od Jude, uhićen i priveden na suđenje, do osude na temelju lažnih svjedoka te mučenja, odvođenja na gubilište tik do gradskih zidina gdje je, najvjerojatnije u petak, 7. travnja 30. godine, raspet na križ.

Tko doista želi doznati što se, povijesno utemeljeno, može znati o stvar-nim motivima i okolnostima Isusove muke i smrti, treba svakako uzeti u ruke najprije evanđeoske izvještaje – iako oni nisu u strogom smi-slu povijesna vrela – a potom se potruditi naći pojašnjenja i tumačenja ozbiljnih znanstvenika. Evo nekoliko misli iz predgovora i zaključka ove knjižice. Isusova muka – piše Lohfink – ne bijaše nikakva sveta igra, niti Isusov križ bijaše onaj ukrasni predmet kakvim ga je učinila kasnija kršćanska umjetnost. Ako redovito slušamo povijest Isusove muke u služ-bi Božjoj, možemo je, dakako, krivo shvatiti (…) te nam njezine figure mogu postati tako obične kao i zlatna pozadina ikone. Zadatak povije-sno-kritičke egzegeze (…) je uvijek iznova ukazivati na ono što je Isuso-

74

va muka uistinu bila: sasvim konkretan događaj usred stvarnih moći i vlasti koje su uspjele probiti svoje interese sa smrtnom ozbiljnošću. (…) Ova knjižica želi ispitati što se uistinu dogodilo, i to u svjetlu kritičkog istraživanja Evanđelja. (…)

Događaji Isusove muke stisnuti su unutar nekoliko sati. Uhićenje, saslu-šanje pred Velikim vijećem, slanje Isusa k Pilatu, preslušavanje kod Poncija Pilata, slanje k Herodu Antipi, osuda na smrt, bičevanje, izru-givanje, smaknuće – sve se to dogodilo u jednoj noći i jednom danu. Oni koji su željeli Isusovu smrt znali su zašto moraju tako brzo postu-pati – dobro su znali svoj posao. Tom poslu pripadaju i strategije koje su upotrijebili, a one pokazuju: Isus je došao među mlinske kamenove svjetskih i duhovnih vlasti koje su bile mnogo jače nego on; one uopće nisu željele istraživati istinu, nego su smatrale za svoju dužnost da Isu-sa učine što prije bezopasnim. (…)

Konačno: čovjek koji je potpuno pravedan i dobar, postaje onima koji se ne mogu odlučiti za dobro nepodnosiv: moraju ga mrziti i iz svoje sredine odstraniti. (…) Radi se tu, zapravo, o sukobu u kojemu se svi mi nalazimo i u kojem svi mi postajemo krivi: i svaki čas prečujemo istinski Božji glas koji nam dolazi iz Evanđelja, pokrivamo ga svojim institucija-ma i zakonima i tako ga sebi činimo bezopasnim. (…) Onaj koji čita povi-jest Isusove muke treba se svaki čas pitati s kojim se nosiocima radnje u povijesti Isusove muke on može poistovjetiti. Ako se poistovjećuje samo s Isusom i potpuno se distancira od njegovih protivnika, onda još uopće nije shvatio svu užasnu dalekosežnost tog sukoba. Tek kada spozna da svaki čas i on igra istu ulogu koju je nekoć igralo Veliko vijeće ili Pon-cije Pilat, tek tada će shvatiti o čemu se u povijesti Isusove muke radi.

Neka ovo Sveto trodnevlje osvijetli i naš život da ne izgubimo iz vida stvarnosti oko nas i u nama, i neka nas potakne na molitvu za istinsko obraćenje na put Kristov, na put Božji.

TVD, 5. travnja 2012.

II. U SVJETLU

USKRSNUĆA

77

1. ANĐELE

Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. A anđeo progovori ženama: “Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam.” (Mt 28, 1-7; usp. Mk 16,1-8).

Anđele, ime ti ne znam, ali i danas ti vidim lik,tako jasno vidim ti pokretekojim nas pozivaš da priđemo,čujem ti umilan glasi vidim lice tvoje neopisivokoje osmjehom razoružavaonaj strah koji nas je obuzeoi prožeo sve do kostiju.

78

Obično lako zaboravljamo,ali ti si u nas urezao riječnezaboravnu, nevjerojatnu. I danas je nosimo urezanu na dlanovima ovih ruku koje su povijale mrtvo tijelo,netom skinuto s križa.

Rekao si nam: Ne bojte se!I doista, kao da si nam rukom odagnao sav strahkoji nas je prožeo proteklih dana!

Rekao si nam: Znam!Mi ti još ništa rekle nismo,a ti si nam rekao: Znam!Bilo je upravo to što htjedosmoa ne znadosmo reći: Kaži nam!A ti odgovori na neupitano:Znam! Raspetoga tražite!I onda nam pokaza da ti znaš mnogo više od ikoga na svijetu:Nije ovdje! Zaista: Nije ovdje!Ti znaš i ono što bismo svi mii svi ljudi trebali, morali upoznati:Uskrsnu! Da, uskrsnu! Živ je!Uskrsnu kako sam reče!Zar da on ne ostvari svoju riječ?Pa njegova riječ nikada,ama baš nikada nije iznevjerila!Pozvao si nas, mirno i uvjereno:Evo, vidite, dobro pogledajte,promotrite mjesto gdje je ležao!Vidite li rubac i plahte

79

u koje je bio umotan?Pogledajte i uvjerite se!

A onda si dodao, zapovjedio,onda si nas poslao: A sada, pođite!Slobodno pođite jer ovdje nema ništašto bi vas zadržati trebalo!Pođite žurno, potrčite i javite! Komu? – netko zapita.Pa njegovima, učenicima,a mi smo u duši znale da ovu vijest treba dojavitine samo Dvanaestorici,nego svima koji su njegovi,i svima koji će njegovi biti,odsada pa sve dovijeka!

U ušima nam je odzvanjalo:Potrčite i obznaniteto što ste vidjeli i čuli:da uskrsnu od mrtvih!Učitelj uskrsnu od mrtvih!Isus uskrsnu od mrtvih!O kako nam se, anđele,ovo jutro u pamet urezalo!Tko bi ga ikad mogao zaboraviti!

Kad smo se okrenule i zakoračilečuli smo tvoj glas, anđele:Slobodno trčite, on ide pred vama!Naći ćete ga, zapravo on će naći vas,tamo gdje ste doma,

80

gdje ste svoji, kod vaše kuće, u vašoj Galileji!

***

Anđele, nismo te ni pozdravile,nismo ti ni rekle hvala! Oprosti što smo odjednomna tebe posve zaboravile!Ti nam više nisi bio važan.Okrenule smo se i pokrenule,a kad smo se spontano okrenule,tebe više nije bilo!Bilo je samo ono čudesno i silno, što se zbilo, što se dogodilo,tako jedinstveno, istinito i jasnopred našim očima i u našim srcima.

Oprosti, anđele, ako je sa zakašnjenjem,ali ipak primi našu zahvalu!I molbu, barem onako usput,da nas onoga dana, kad nas Otac pozoveti dočekaš na vratima i povedeš Onomu kojega svim srcem tražimo:Prijatelju i Spasitelju našemu,Raspetomu i Živomu, Uskrslomu,u kojemu je sva naša radost,sada i vazda i po sve vijeke vjekova.

HKR - TVD, 12. travnja 2012.

81

2. GROBNI VRT

Prvoga dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grobi opazi da je kamen s groba dignut.Otrči stoga i dođe k Šimunu Petrui drugom učeniku, kojega je Isus ljubio,pa im reče: “Uzeše Gospodina iz grobai ne znamo gdje ga staviše.” Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar, koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj ali nije bio uz povoje, nego napose smotan na jednome mjestu.Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući.(Iv 20, 1-10)

Kad je to Marija iz Magdale krenula,nitko od nas nije ni čuo. Sinoć, po zalasku sunca i završetku subote,žene su se odvažile i otišle u grad.

82

Mislili smo da idu providjeti nešto hrane.A ozračje je u kući bilo takvo da se nikome nije dalo ništa pitati.Kad su se vratile nešto su se došaptavale,ali to žene uvijek čine, i ništa nismo slutili.Kad su ujutro izišle iz kuće, doista ne znam,samo znam da se sa Siona do Kalvarije,ako se ide najkraćim putem, kroz grad,ni noću ne može proći neopazic.!

Kad sam se probudio, malo se vrtio pa ustao, činilo mi se da tek treba svanuti.Odjednom kao da je vjetar razvalio vratai napunio sobu nekim neobičnim mirisomiz kojega se razabirao Marijin glas:Uzeše Gospodina iz grobai ne znamo gdje ga staviše!Najprije dug muk, a onda glas iz kuta: Stani! Petar će, naslanjajući se na zid:Pa nisi valjda išla…?A ona će mu: Jesam, jesam, kažem vam,uzeše Gospodina moga…Petar se na to skoči preda nju, a mi ostali kao da još više uđosmo u se!Išla sam – poče Marija sva zajapurena –išle smo za druge noćne straže.Išle smo okolo, spustile se do Cedrona,pa uz ograde, do maslinika u Getsemaniju.Ondje smo malo stale i osluhnuleda nas netko nije možda čuo i pratio.Kad smo se uvjerile da je sve tiho,pošle smo opet preko potoka prema gradskim zidinama.

83

Znate onaj uski put na drugu stranu,sve do vrta Josipa iz Arimateje,ispod same Golgote?Tada Marija stade, duboko uzdahnupa opet ponovi: Uzeše Gospodina moga i ne znamo gdje ga staviše!I doda: Rekoh vam! Ako mi ne vjerujeteotiđite pa se sami uvjerite!Ne znam imate li hrabrosti,ali ja ću se opet tamo vratiti!

Na to mi Petar samo domahnu, pogleda uokolo, kao da želi prozretišto je svakome od nas u duši,okrenu se i prebaci preko ramena ogrtač, što mu ga Jakov doda, pa iziđosmo bez riječi.Još pravo nije bilo ni svanulo.Sa Siona do Golgote trebalo nam jedobrih tri četvrt ure i to istim putem kojim je prije nas prošla Marija!Priznajem, nismo se usudili ravno kroz grad ili gornjim putemkoji je dosta kraći, jer smo znalida ćemo na njemu nekoga sresti.A toga smo se i te kako bojali.

U početku to nije bio ni hod ni trk, nego nešto između, valjda oprezna žurba. A onda, čim smo se spustili do potoka, nisam se mogao suspregnuti, pa potrčah.Osjećao sam kako Petar za mnom puše,na trenutke usporava korak da uhvati daha,pa onda opet žuri da me sustigne.

84

Tako smo se pratili do uspona,ali onda Petar nije više mogao tako brzo.A ja nisam više mogao tako sporo.Poletjeh uzbrdo što me noge nose,ostavih ga, ne znam koliko, možda stotinu koraka, dugih kao vječnost,dok sam ga čekao da za mnom pristigne,u grobni vrt, podno Golgote.

Prekjučer, u petak, kad se smračilonad Jeruzalemom i čitavim svijetom,dok smo Isusovo tijelo skidali s križa,u pamet mi se urezivao svaki detalj. Opet, čekajući Petra, vidim mrtvog Učiteljakako počiva u majčinu krilu,vidim uglačanu kamenu ploču na koju smo položili njegovo tijeloda bismo ga povili u platno,vidim kako ga Josip Arimatejaci Nikodem (odakle mu tolika hrabrost?!)uzimaju i odnose u netom isklesanu grobnicuu koju nitko ne bijaše položen.Opet gledam kako vojnici odlaze nizbrdo,jedan s Isusovom krvavom haljinomprebačenom preko ramena, nešto domahuje starješinama židovskim,a drugi mu se grohotom smiju.

Čekam, gledam i vidim,a da zapravo nisam svjestan što to vidim,dok me odjednom ne probiju trnci.Pa grob je otvoren, kamen s ulaza odgurnut!Gledam kako Šimun Petar prolazi kraj mene,

85

gledam ga kako zapuhan ulazi u grobnicu,zaprepašten izlazi i sjeda na zemlju,lica orošena znojem i zbunjena pogleda.

Ulazim u otvoren grob i vidim:povoji leže složeni na grobnoj ploči,a ubrus kojim smo Isusu omotali glavuuredno savijen, baš kao jastuk, na doglavku.Gledam – oči mi se šire – upijam svjetlo,i udišem duboko miris. Miris života!Petre! Petre! Čujem sam sebe kako vičem.Osjećam kako objeručke grlim Petra.Osjećam kako mu ljubim trudom izbrazdano i jutarnjim suncem obasjano lice.Tek tada postajemo svjesni da smo posve mokri od jutarnje rosei dok se gledamo, nasmiješeni,sunce nas oblači u raskoš svjetlostikroz kapi rose i suze radosnice!

HKR - TVD, 19. travnja 2012.

86

3. SUTRADAN

Sutradan, to jest dan nakon Priprave,sabraše se glavari svećenički i farizejikod Pilata te mu rekoše: Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza:“Nakon tri dana uskrsnut ću.” Zapovjedi dakle da se grob osigurasve do trećega dana,da ne bi možda došli njegovi učenici,ukrali ga pa rekli narodu:“Uskrsnuo je od mrtvih!I bit će posljednja prijevara gora od prve.”’Reče im Pilat: “Imate stražu!Idite i osigurajte kako znate!”Nato oni odu i osiguraju grob:zapečate kamen i postave stražu. (…) Neki od straže dođoše u gradi javiše glavarima svećeničkimsve što se dogodilo.Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje,uzeše mnogo novca i dadoše vojnicima govoreći:“Recite: Noću, dok smo mi spavali,dođoše njegovi učenici i ukradoše ga. Ako to dočuje upravitelj,mi ćemo ga uvjeriti i sve učinitida vi budete bez brige.”’Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni.I razglasilo se to među Židovima - sve do danas.(Mt 27, 62-66; 28, 11-15)

87

Ljudi moji, ovo mi se još nikad nije dogodilo!To da mi plate da nekoga ubijem,e, to mi se je događalo, ali da mi plate, i to masno,da čuvam mrtvaca, ma što mrtvaca,u grob pokopana i pečatom zapečaćena,e to mi se u životu nije dogodilo!

Da vam budem iskren, ovdje je sve bilo čudno, od samoga početka.Otkad su ga hramski stražari doveli svezana i popljuvana, sve kao da je išlo naopako.I svi su to vidjeli, pa opet nitko ništa.Pilat ga je proglasio nevinimpa dao pretorijancima da ga izbičuju,a njima to nije bilo dosta pa su ga obukli u skrletni plašt,okrunili trnovom krunom,izrugivali njega i njegov narodklanjajući mu se kao kralju židovskomu.A narod je na to urlikao od veselja.

Onda smo mu naprtili drvo križada ga vuče vrh Kalvarije.I razapeli smo ga – ma stvarno.Ne samo da sam to vidio svojim očima,nego sam zapovijedao razapinjanjem!Nije mi bilo prvi, a valjda ni posljednji put,pa opet me je prožela neka jeza.Razapinjanje bi obično potrajalo,nekad bi raspeti danima visjeli i polako umirali na križu.

88

Da svi vide i da se ustrave.A ovdje – htjeli su da što prije svrši,pa smo prebili potkoljenice onoj dvojici razbojnika.A Isus, ni tri sata nakon raspeća, već je bio mrtav.Evo, ovim sam mu kopljem probio boki potekla je sukrvica. Krv i voda.To sam i Pilatu posvjedočiokad je poslao po mene da mu javimje li to Isus već umro pa da udijelinjegovo tijelo da ga pokopaju.Što je opet čudno, jer raspetimazakon ne dopušta dostojan pokop.Ta sve koji su tu prije bili razapeti bacali smo u duboku rupu ovognapuštenog kamenoloma iza Golgote,i zalili živim vapnom.Kad je kazna bila razapinjanje,obično smo birali najokrutnije u četii one koji najviše piju da to obave.Tako je bilo i toga petka, pa možete misliti što su Isusu činili.A mene je Pilat pozvao k sebi i naredio da ih ipak koliko-toliko držim na uzdi,da previše ne izazovu židovske glavare.I obavili smo mi to, to razapinjanje,i gledali smo pomno kako Isusaskidaju s križa i stavljaju u grob.Zaista je bio velik kamen navaljen na grobna vrata.

A onda se dogodilo nešto čudno,čudno da čudnije ne može biti.U subotu me zove Pilat i veli:

89

Uzmi stražu, ali pazi, najbolje ljudeu koje imaš puno povjerenjei idi ravno na Kalvariju. Zapravo, podno Kalvarije, tamo gdje je u vrtu pokopan onaj Isus iz Nazareta, jučer razapeti.Pazi, danas je Židovima svetkovinai ne ćeš ih vidjeti na ulici, ali oni itekako paze na sve što činimo.Ponesi pečatnjak i zapečati Isusov grobtako da bude svima vidljivo.I neka straža ostane kod groba,dok vam ne naredim drugačije.

Nisam znao što bih mislio jer mi se,dok smo se uspinjali, sve mutilo u glavi.Kakva budalaština: čuvati grob!Ali, zapovijed je zapovijed.I ostali smo gore u subotu čitavi dan.I noć sa subote na nedjelju.A onda, o trećoj straži, zemlja se potrese i zadrhta,i nešto poput munje udari.Svjetlo nas zabljesnu i popadosmokao da smo obamrli.Koliko je trajalo, ne bih znao reći,tek to da smo, kad smo došli sebi,vidjeli otvoren grob, kamen odbačena iz groba izbija svjetlost.Prestrašeni, povukosmo se nekoliko korakaa ja, kad sam se pribrao, naredih pouzdanu vojniku,da trkom ode u grad i javi Upravitelju,što se dogodilo.

90

I što je dalje bilo? - pitate me.Zapravo ne bih vam smio reći, ali ne mogu ni prešutjeti!Nakon nekoga vremena vojnikkojega sam poslao Pilatu vratio se i veli:Zapovjedio Upravitelj da se odmah javišu kuću Velikoga Svećenika.Nije mi bilo lako, ali odoh.Kad tamo, glavari i starješine vijećaju.Ja čekam i čekam u dvorištu.Onda se otvore vrata i pozovu me.Dadoše mi kesu s novcima,trideset srebrnjaka, i vele mi: Ovako ćeš reći svojim vojnicima da kažu:Noću, dok smo mi spavali,dođoše njegovi učenici i ukradoše ga!Ako to dočuje Upravitelj, mi ćemo ga uvjeritii sve učiniti da vi budete bez brige.

Novce sam podijelio. Pošteno!Svakome u desetini po dva srebrnjaka.I meni deset. Kako i pristoji.A zapovijed smo izvršili.Svima smo ispričali priču o krađi.Znam da priča ne drži vodu jer da je istina,onda me ne bi nagradili, nego kaznilišto nisam vršio svoju dužnost.Ali, o tome neka brinu Židovi, a ne ja.

Ja ću se sada napiti! I baš od srca nazdraviti u zdravlje pokojnom Isusu!Živio!

HKR - TVD, 26. travnja 2012.

91

4. DORUČAK

Poslije toga očitova se Isus ponovoučenicima na Tiberijadskome moru.Očitova se ovako:Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika.Kaže im Šimun Petar: “Idem ribariti!”Rekoše: “Idemo i mi s tobom!”Iziđoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.Kad je već svanulo, stane Isus na kraju,ali učenici nisu znali da je to Isus.Kaže im Isus: “Dječice, imate li što za prismok?”Odgvoriše mu: “Nemamo.” A on im reče: “Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.”Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe.Tada onaj učenik kojega je Isus ljubiokaže Petru: “Gospodin je!”Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin,pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more.Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom, jer ne bijahu daleko od kraja, kojih samo dvjesto lakata.Kad izađu na kraj ugledaju pripravljenu žeravicui na njoj postavljenu ribu i kruh.Kaže im Isus: “Donesite riba što ih sada uloviste.”Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežupunu velikih riba, sto pedeset i tri.I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu.Kaže im Isus: “Hajde, doručkujte!” I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: “Tko si ti?” Znali su da je Gospodin.Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu.

92

To se već treći put očitova Isus učenicimapošto uskrsnu od mrtvih.(Iv 21, 1-14)

A što ćemo sad?Tako nas je pogledom pitao Petar,dok smo predvečer sjedili na kamenju,slušajući valove nošene večernjim vjetromkako lagano udaraju o obalu.

Već su prošla dva tjedna.Prvoga dana u tjednu, odnosno trećega dana nakon raspeća, Isus nam se javio. Došao nam je kroz zatvorena vratai osvjedočili smo se da je to on, živ!Ostavio nas je, malo je reći, zaprepaštene!Toga dana se zbilo puno čudnih stvari.Najprije priča Marije Magdalenekoja je sva zajapurena i usplahirena dotrčala javiti kako su ukrali Gospodina,pa priča žena koje su se vratile s groba,o tome kako su vidjele anđela.Onda svjedočanstvo Petra i Ivana,pa još one dvojice koji dotrčašenatrag iz Emausa da nam kažuono što smo već i sami znali:Gospodin je uskrsnuo.

Nakon tjedan dana opet nam se javio!Tomu, koji prvoga dana nije bio s nama,pozvao je da provjeri i da se uvjerida stavi svoje ruke u njegove ranei prste svoje u mjesto čavala.

93

Što ću vam reći, to znate i sami:Jeruzalem je krasno i opasno mjesto.Valjano nam se skloniti,i zato nas evo ovdje u Galileji,takoreći kod kuće, i pitamo se:A što ćemo sad! Nas sedmorica!Šimun Petar, brat mu Andrija,Toma Blizanac i Natanael iz Kane,Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, i ja.

Gleda Petar lađu staroga Zebedeja,gledamo je i mi, misleći isto što Petar kaže: Idem ribariti!Nitko nije voljan ostatipa se tako svi prebacismo na lađu.Oni koji nisu vični ribarenjuipak će biti od nekakve koristi. Noć je bez mjeseca, baš vrijeme za ribarenje!Uostalom, i Petar i Zebedejevi,ribari su od zanata. Ali, nažalost, ništa. Baš ništa!Kao da smo začarani.Pred jutro, umorni i gladni,već pomalo i promrzli od jutarnje rose i izmaglice, nezadovoljni i mrzovoljni,podižemo prazne mreže i okrećemo kraju. Vidimo da netko stoji na obalii kao da nam domahuje.Onda dovikne: Dječice,imate li što za prismok?Kao da gladan pita malo hrane!Neko mu, onako mrzovoljno,

94

odgovori: Nemamo!A on će: Pa bacite mreže na desnu stranu i naći ćete! Na to se Toma poče smijati, a Petar ljutiti: Ništa nismo ulovilina dubini kad je bilo vrijeme ribarenja,a ovaj sada, u zoru, dok sviće, svega dva koraka do obale,hoće da bacamo mreže! Ma što me pravi budalom!A drugi će na to: Hajde, pokušajmo!Što nas stoji još jednom baciti mrežu!Pa ionako smo mokri!Kad smo se uzalud mučili do sad,pokušajmo još jednom!

I bacismo mrežu. Više onako od šale, nego ozbiljno, a kad smo je povukli, pomislili smo da je zapela za stijene! Ali nije. Bila je puna. Čudo jedno!A odjednom će Ivan: Pa to je Gospodin!Kad je Petar to čuo, onako smušen,preko one svoje pregače brže-bolje prebaci gornju haljinui dok se nismo ni okrenuli, skoči u more.

Nisam mu stigao reći da normalan čovjekkad skače u vodu, skine sa sebe haljine, a ne da ih još oblači. Ali, to je Petar!Sreća Božja što nismo bili daleko od obale,svega kojih dvjesta lakata.Petar je tako otplivao, a mi veslajući, okrenusmo kraju, vukući za sobom mrežu!

95

I što ću vam dalje reći?Zamislite ribare koji iskaču iz lađei svi kao jedan pred Gospodina!A on naložio vatru da se ogrijemo.I ne samo to, nego lagano štapom zgrćežeravicu na kojoj je već pristavljena riba.A uz nju, na čistu kamenu,čitava pogača netom pečena kruha.Pita nas: Jeste li gladni?Nismo ni pomislili na glad,nego smo ga netremice gledali, dok se on posve mirno bavio vatrom.Onda reče: Donesite riba što ih sada uloviste!

Tek tada se sjetismo da lađu nismo pravo ni privezali ni mrežu izvukli na suho.Brže bolje Petar skoči na lađu,svezasmo konope za kraj i izvukosmo mrežu.Petar počne dodavati na obalujednu po jednu veliku ribu.Slagali smo ih u košare i divili se:bilo ih je ravno sto pedeset i tri.To sam dobro zapamtio, kao i pitanje: kako je mogućeda nam se od tolike ribe mreža nije istrgala?Onda nas pozva da doručkujemo.Posjedasmo u krug isto onako kao tu gore na brijegukad je Gospodin umnožio sedam kruhova i dvije ribice i doteklo je svima.Doručak nam je podijelio svojim rukama.Svakomu komad svježega kruhai dobar komad pečene ribe.

96

A zašto ja vama zapravo ovo pričam?Kakav je to bio doručak!Je li vam koji put ostao okustako lijep da vas je bilo strahda ga ne izgubite ili zaboravite?Eto, takav je to bio doručak!Uz vatru, na obali, s Gospodinom! Kakav okus pečene ribe!Kakav okus svježega kruha!Bio je to okus kraljevske gozbe, okus nezaboravne galilejske zore.Okus neba s okusom zemlje i mora.Okus mira i blagoslova.Okus novoga svanuća i uskrsnuća.

Eto, zato sam vam ispričaokako sam doživio treće očitovanje Gospodinovo svojim učenicima pošto uskrsnu od mrtvih!

HKR - TVD, 10. svibnja 2012.

97

5. NEBO

Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ,četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.I dok je jednom s njima blagovao,zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalem,nego neka čekaju Obećanje Očevo“koje čuste od mene. Ivan je krstio vodom,a vi ćete naskoro biti kršteni Duhom Svetim.”Nato ga upitaše sabrani: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu uspostaviti kraljevstvo?”On im odgovori: “Nije vaše znati vremena i zgodekoje je Otac podredio svojoj vlasti.Nego primit ćete snagu Duha Svetogakoji će sići na vas i bit ćete mi svjedociu Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samarijii sve do kraja zemlje.”Kada to reče, bi uzdignut njima naočigledi oblak ga ote njihovim očima.I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo,gle, dva čovjeka stadoše kraj njihu bijeloj odjeći i rekoše im:“Galilejci, što stojite i gledate u nebo?Ovaj Isus koji je od vas uznesen na neboisto će tako doći kao što ste vidjelida odlazi na nebo”.(Dj 1, 3-11)

Gdje si ti, Gospodine, otišao?Eto, to mi se stalno mota po glavi.A kako i ne bi jer kad zatvorim oči,

98

opet mi je uvijek pred očima ista slika.Nevjerojatno je, ali mi smo se tih dana zamalo pa naviknulida nam se ukazuješ, da nam se javljaš,neočekivano, kroz zatvorena vrata,ili na putu, ili na jezeru, da se pojaviš za doručak ili za večeru. Prepoznavali smo te – pa tko te ne bi prepoznao – tako lako: po odsjaju, po svjetlosti, po radosti kojom si zračio,po neugasivu životu koji kao da je iz tebe vrio, i svaka nam je tvoja riječ bila neizreciva milost i blagoslov.

Toga četrdesetog danaopet je sve bio drugačije.Znali smo da voliš hodati, i put Emausa i kroz Galileju,ali obično bi došao k nama dok smo bili na okupu.Neko vrijeme (prekrasno je to bilo vrijeme)ostao bi s nama, govorio i razgovarao,i dopuštao da se osvjedočimo da si živ.To najbolje može potvrditi Toma.

I toga četrdesetog danaopet si se pojavio.Očekivali smo te jer si nam rekao da budemo zajedno.A uvijek kad smo zajedno dođeš ti!Tako je bilo i toga četrdesetog dana.Došao si i poveo nas sa sobom.

99

Išli smo polagano, u proljetno jutro.Poveo si nas put potoka Cedronaistim onim putem kojim smo išliu noći nakon posljednje večere,onda zbunjeni i ne shvaćajući,a ovaj put neizmjerno radosni.Kad smo prešli preko potoka,krenuo si put Getsemanija.Odmah smo znali da ne možeš zaobićionaj Maslinski vrt u kojemu te Juda izdao,stražari uhvatili a mi se razbježali.Naslonio si se na staru maslinupod kojom si se znojio krvavim znojem.I sad vidim kako si pomilovao hrapavu, raspuknutu koru debla,kao da želiš zacijeliti sve rane svijeta.A grane masline su na povjetarcu lelujaletebi na posljednji pozdrav!

Kroz Maslinski vrt išli smo tiho.Tek kad je trebalo dodati ruku na usponu,preko ograde, počeli smo govoriti.Ali, bio je to drugačiji govor od običnoga,bio je to govor molitve u najobičnijim riječima,u riječima poput onih koje si nas naučio evo tu iznad Maslinskoga vrta, na proplanku gdje smo prije svega nekoliko mjeseci sjedili i razgovarali,gledajući zlatni odbljesak veličanstvenog Hrama na podnevnom suncu.

Netko te je od nas zamolio: Učitelju,Ivan Krstitelje je svoje učenike poučio,pa i ti nas pouči kako ćemo moliti.A ti si nam rekao: Kad molite, ovako govorite:

100

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje,budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.I još si tome dodao: A za sebe molite ovako:Kruh naš svagdašnji daj nam danas,i otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim,i ne uvedi nas u iskušenje nego nas izbavi od zloga!

Znaš da je tada Majka Marija bila s nama.I ona je svih ovih dana molila s nama i pred nama,upravo ovu molitvu: Oče naš, koji jesi na nebesima.

Da, prekrasno je ovo mjesto molitve.Ali tu, samo malo dalje, mogao bi se kamenom dobaciti,Mjesto je gdje smo te gledali kako plačešnad svojim gradom i nad svojim narodomjer nije upoznao čas svoga pohođenja,čas Božje milosti i spasenja.Dok smo sjedali po travi i kamenju na proplanku,činilo mi se kako ti u očima ponovo vidimistu onu tugu kojom pogledaš Jeruzalem.Kao da mu želiš reći: O rode izabrani,toliko sam puta htio okupiti tvoju djecukao kvočka piliće pod svoja krila,a ti si bježao i gledao kako da me ukloniš,da ne bih smetao tvojoj pohlepi i nevjeri.

Očekivali smo da nam progovoriš isto onako kako si nam znao govoriti i poučavati nas kad bi se približavali

101

gradu i Hramu.Opet nam se vratilo pitanje koje smo tipuno puta i prije, posebno na početkutvoga navještaja po Galileji, postavljali,i nismo se mogli suzdržati da ti gai ovoga puta ne postavimo na glas:Gospodine, hoćeš li u ovo vrijemeIzraelu opet uspostaviti kraljevstvo?

A ti si nam odgovorio posve jasno:Nije vaše znati vremena i zgodekoje je Otac podredio svojoj vlasti.Nego, primit ćete snagu Duha Svetogakoji će sići na vas i bit ćete mi svjedociu Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samarijii sve do kraja zemlje!

To je značilo da nas ponovo šalješ,kao ono kad si nas poslao po dvojicuda propovijedamo i dao nam moćda izgonimo zle duhove i liječimo bolesne.Znamo da to ne možemo sami od sebe,da nam treba snaga Duha Svetoga.Treba nam snaga, odvažnost, vjera,jasnoća u riječi i hrabrost u svjedočenju.Možda je to nekome bilo i razočaranjejer smo se ipak nekako skrovito nadalida bi sada mogao buknuti onaj pokretza oslobođenje od neprijatelja,ali i preobrazbe ljudi, okretanje dobru.No ti si, kao i obično, sve ostavio otvorenim - na slobodu ljudima.Pa ipak, unatoč tomu, i dalje smo bilineizrecivo zaneseni tvojim riječima.

102

A onda, onda si nam rukom dao znak da ustanemo.Podigli smo se i krenuli za tobom, uzbrdo.Nije to bio dalek hod, samo nekoliko stotina koraka,ali je bio svečan poput najsvečanijeg slavljau najsvetijem bogoslužju.

Kad smo stigli na vrh Maslinske gore,na zaravan s koje puca prekrasan pogled na sve četiri strane svijeta,na Istok put Mrtvoga mora i moapskih ravnica,na jug put Betlehema, Hebrona i Negeba, na sjever, preko Jeruzalema, put Samarije i Galileje,a na zapad tamo daleko, put Velikoga mora koje povezuje sav nama poznati svijet, ondje – na mjestu koje se u jednom trenutku učinilosjecištem svih smjerova, stranai svih silnica čitavoga svijeta,pndje si – nad sve nas i nad sav svijet podigao ruke i blagoslovio nas.

I onda, ne znamo kako, ali znamo da je tako,bio si pred nama uzdignut put neba.Naočigled naših očiju zakrilio te oblaki više te nismo vidjeli…Više te nismo vidjeli iako smo i dalje gledalizaneseni i ispunjeni mirom,ostavljeni kao mala djeca kojima je otacotišao na put – ali koja znaju da će se vratiti.

Tada se niotkud pred nama stvorišedva čovjeka u prekrasnoj svijetloj odjeći

103

pa nam rekoše: Ljudi – da vi Galilejci – što stojite i gledate u nebo?Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo,isto će tako doći kao što ste vidjelida odlazi na nebo!

Isuse, priznajem ti posve iskrenoda ne znam gdje je nebo.Ali ipak, mogu ti samo reći gdje je za mene nebo!Nebo je ondje gdje si ti!I zato, silazeći evo s Maslinske gore, prolazeći uz mjesto gdje si nas učio molitii gdje si se za nas krvavim znojem znojio,s pogledom na Kalvariju, tu odmah do zidinatvoga grada Jeruzalema nad kojim si plakao vraćajući se u svakodnevicu, samo te jedno molim:makar i nevidljivo – ostani Isuse sa mnom,da bih i ja mogao biti s tobom.Jer moja je sreća, moje je nebo – ondje gdje si ti.

HKR - TVD, 17. svibnja 2012.

104

6. ČEKAJUĆI

Onda se vratiše u Jeruzalem s brada zvanoga Maslinsko,koje je blizu Jeruzalema,udaljeno jedan subotnji hod.I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar, Ivan i Jakov i Andrija,i Filip i Toma, Bartolomej i Matej,Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev - svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom i braćom njegovom.(Dj 1,12-14)

Da ti Isuse, napomenem: ja sam tvoj rođak!Često me zovu i tvojim bratom,a izgleda da pomalo i sličimo.Ime mi je Jakov.Došao sam za Pashu u Jeruzalem,dakako, iz Nazareta, iz Galileje.Došlo nas je dosta kao i svake godine,ovaj put možda nas je i više nego inače.Znali smo da si se ti uputio ranijesa svojim učenicima put Judejei bili smo sigurni da ćemo te naćipod kojim od hramskih trjemovagdje razgovaraš s ljudima, poučavaš i činiš ono što nitko od ljudi ne može.

U dnu duše, iskreno priznajem, nekako smo se svi nadali da će se ovaj put

105

zaista dogoditi nešto veliko.Nadali smo se da će se ipak pokrenuti mase,da će se k tebi okrenuti i povjerovati u tebenaši poglavari, veliki svećenici i Sinedrij,da će te priznati prorokom Božjim.Zapravo, ni dan danas ne znamkakva je to točna nada bila, što smo mi zapravo očekivali,ali znam što se zbilo:kako su te uhvatili i osudilinakon što te je nesretni Juda izdao,kako te je naše Veliko vijećeposlalo Pilatu s nalogom da te osudi,a ovaj te proslijedio Herodu koji te je izrugaopa vratio Pilatu, a taj te još izbičevaoi poslao na Kalvariju na raspeće.Kao da im sve to nije bilo dosta,iznad glave su ti još pribili i natpis:Isus Nazarećanin kralj židovski!

Znam i to da si, onako izmrcvaren,do tri sata umro pred očima majke. A onda su te skinuli s križa i nisu te bacili u zajedničku jamujer je Josip iz Arimateje od Pilata isprosiotvoje mrtvo i izmučeno tijeloi položio ga u svoj novi grob u vrtu.

Zašto ti ovo, Isuse, spominjem?Pa mi smo te treći dan susreli živa!Zapravo, taj mi se dan i dan danasnekako čini nestvaran!Žene su ranom zorom otrčale na grobda te pomažu iako su znale

106

da je to nemoguće ne samo zbog straže i velikog kamena navaljenog na vrata,nego jer bi bilo ludo dirati mrtvaca koji je već treći dan u grobu.Ali njima su se ukazali anđeli i rekli im da si ti živ.Onda su one krenule to javiti nama,pa su Petar i Ivan otrčali vidjeti što je,da bi našli prazan grob i složene povoje.Toga si se dana Mariji iz Magdale ukazao dok je plakala u vrtu, a s dvojicom učenika proputovao sičitavu cestu do Emausa.

I da ti dalje ne pričam (to sam najbolje znaš)koliko je tih događaja još bilo.Ne mogu ih sad ni nabrojiti!O, Isuse, kako si nas obradovao i kakva je radost ušla u svu braću kad su se doista osvjedočili da si ti, Isus, naš Isus iz Nazareta, onaj koji je bio na križ razapet, sada živ.Ukazivao si nam se prvoga dana u tjednukroz šest tjedana, ovdje u Jeruzalemu,kao i onima koji su bili otišli u Galileju.

A onda si nam rekao da se okupimo u Jeruzalemu!Okupio si nas kao kvočka pilićei rekao nam: A sada budno čekajte!Poveo si nas sa sobom na Maslinsko brdoi tu nas blagoslovio da bi naočigled svima,s vrha brda Maslinskoga, uzašao na nebo.Zapanjeni smo u nebo gledali

107

dok te oblak ne ote našim očima.I sada, Isuse, evo nas opet svih skupa, ovdje, u Jeruzalemu, na čekanju.

Glupo je, ali pitam tebe, Isuse: Jesi li ti ikada čekao? Ne bezbrižno, uz gutljaj i zalogaj, bez bojazni,nego poznaš li ono čekanje koje ti ne da ni zaspati ni raditi,od kojega ti sva utroba vrijejer to što čekaš prevažno je?Ako se obećanje ispuni i čekanje ostvarisamo sanjati možeš kud će te odvesti!?A ako se ne ostvari i bude uprazno,tek tada će biti prava nevolja jer će sve u što si uložio životbiti začinjeno potpunim razočaranjem.

Eto, Isuse, sav sam se zbunio i zanio.Htio sam ti reći kako se osjećamoovako sjedeći, šetajući po kući, moleći i s vremena na vrijeme zanovijetajući!?Čekamo da ispuniš svoje obećanjekoje si nam dao na dan svoga uzašašća:Primit ćete snagu Duha Svetogakoji će sići na vas i bit će te mi svjedociu Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji,i sve do kraja zemlje!

Čekajući, evo prepričavamo i ono što si nam i prije govorio, a što u stvari ni danas pravo ne shvaćamo:Ja ću moliti Oca i on će vam datidrugoga Branitelja da bude s vama zauvijek!

108

Duha Istine, kojega svijet ne može primitijer ga ne vidi i ne poznaje. /…/Neću vas ostaviti siročad!Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vasu svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh! (Iv 14, 16-17.26)

E, pa sad, Isuse, dao si nam obećanje.Znamo da ti svoja obećanja ispunjaš,ali valjda i znaš da nam je svakim danom sve teže čekati, da smo sve nestrpljiviji, a priznajem i da se, kao i za tvoje muke,unatoč svemu što smo iskusili – opet bojimo.

Svjesni smo zašto si nam napominjao da se kao tvoji učenici i braća držimo zajedno.Valjda računaš da ćemo se tako manje bojati.Upozorio si nas da molimo i bdijemoda ne upadnemo u napast.Sve mi to znamo i koliko-toliko činimo.Zato smo se i okupili baš ovdjeu dvorani gdje smo posljednji put s tobom blagovali – posljednju večeru.S nama je i tvoja majka Marijakoja se brine za sve nas i predvodi molitvu.

Znaš, Isuse, da se ne bismo usudili ostatiovdje u Jeruzalemu po tvojemu nalogui čekati tvoje obećanje da ti ne vjerujemo.Pa ipak, sam znaš da nam je vjera slaba.I kad već znaš da jedva čekamo,da nam je strpljivost na izmaku

109

i da su nam snage malaksale,požuri se, Isuse, i ispuni što si obećao!Pošalji nam svoje jakosti i prosvjetljenja,ispuni nas pravim znanjem i mudrošću, pošalji nam duha pobožnosti i pravoga straha Božjega.Požuri, Isuse, i pošalji nam svoga Duha,Branitelja jer inače neće biti ništa ni od nas, a ni od onoga o čemu si nam govorio.

I još nešto, Isuse, samo da znaš!Ako ikada budem pisao nešto o tebi,znaš što će stajati na kraju?Na kraju svega napisat ću:Dodijalo mi je čekati!Zato, ispuni svoje obećanjei Dođi, Gospodine Isuse!Dođi kako si obećao!Maranatha! Dođi Gospodine Isuse!

HKR - TVD, 24. svibnja 2012.

110

7. DAR

Kad je napokon došao dan Pedesetnice,svi su bili zajedno na istome mjestu.I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar.Ispuni svu kuću u kojoj su bili.I pokažu im se kao neki razdijeljeni jezicite siđe po jedan na svakoga od njih.Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima,kako im već Duh davaše zboriti. (...)A Petar zajedno s jedanaestoricom ustade,podiže glas i prozbori: “Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu,ovo znajte i riječi mi poslušajte: (...)Pouzdano neka zna sav dom Izraelovda je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.”(Dj 2, 1-4. 14. 36)

Dakle, najprije da ti kažem što je bilo!Na dan Pedesetnice svi smo bili skupa,kad eto iznenada šuma s neba,kao kad se digne silan vjetar,i ispuni svu kuću u kojoj smo bili.I pokažu se kao nekakvi ognjeni jezicite na svakoga od nas siđe takav plamen.Obuze nas silan mir i neviđena radost.Izađosmo vani, na trg, i počesmo zboritio Isusu, Raspetom i Uskrslom!Nismo ni bili svjesni da ono što govorimo,svatko čuje na svome materinjem jeziku

111

Parti i Međani, Elamljani i oni iz Mezopotamije i Kapadocije,i oni iz Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije,i oni iz krajeva libijskih oko Cirene,i pridošlice, Rimljani, Židovi i prozeliti,Krećani i Arapi.

Pitaš me što je to bilo, što se dogodilo.Ne znam kako ću ti to reći. Možda ovako. Znaš, sad mi pada na pamet ono što su me pitaliprije tri godine kad sam pošao za Isusom.Govorili su: A što će ti taj Nazarećanin dati?Vidiš li da od toga nema ništa?To ti je nekakav šarlatan, probisvijet,neka štogod radi, a ne da se okolo skita.Ako već ima tolike moći, kako se priča,ako zna tako govoriti da povlači narod, pa onda neka se pokrene i sve pokrene,a ne da se, kad zatreba povesti mase, jednostavno sakrije i uteče.

Vidiš kakvi su ljudi? Odmah pitaju što će dobiti.Zapravo, nisam ni ja bio puno drugačiji.I ja sam ga pitao: A Isuse, što ćeš nam dati!Evo, mi smo sve ostavili i pošli za tobom.Kakva nam je plaća? Kako sam bio slijep.Nisam vidio koji je dar svaka njegova riječistine i spasenja, riječ o kraljevstvu Božjemu.Gledao sam kako Isus čini čudesa, ozdravlja, svojim sam rukama dijelio umnoženi kruh,svojim rukama povlačio mrežu s čudesnim ulovomi osjećao dubinu našeg iskrenoga zajedništva

112

uvijek kad je on bio među nama.I sada ti mene pitaš o događaju Pedesetnice,a ja pokušavam sebi odgovoriti na pitanje:Što mi se to, što nam se to stvarno dogodilo.Iskreno priznajem, nadali smo se velikom dobitku.Posebno nakon Lazarova uskrsnućavjerovali smo da je Isusova moć božanskai da nas dijeli samo jedan korak od pobjede,od osnutka Kraljevstva Božjega na zemlji!

S tim smo se nadama onog pashalnog tjedna penjali iz Betanije uzbrdo, put Jeruzalema.A kad je Isus rastjerao trgovce u hramuto nam je zvučalo kao uvertira nadolazeće simfonije i bili smo ponosništo ćemo mi, njegovi učenici i suradnici,u tom orkestru svirati glavne dionice.

A onda, dani Pashe, posljednja večera, Getsemani, muka i smrt. I to kakva.Kakvo razočaranje i kakva tuga!Pa opet, zatvoren u kući, pun straha, postavljam samome sebi isto pitanje:Što je meni ovo trebalo? I kud ću sad?Jesu li oni koji su mi govorili da će me ova avantura s Isusom skupo stajatidoista imali pravo? I što mi je Isus dao?

Čudno, kako sam odjednom smetnuosve što se događalo u Galileji, sva čudesa,sve riječi, sva obećanja i sve upute,a iznad svega ono što je učiniona oproštajnoj gozbi, na posljednjoj večerikad nam je darovao samoga sebe.

113

Sad vidim da su moja pitanja bila kriva.Trebao sam se upitati: A što sam ja njemu dao?Tih dana to mi još nije bilo jasno.Postalo mi je jasnije tek nakon trećega danakad mi je dao da osjetim život – uskrsnuće.

Zašto ti sve ovo pričam? S čim sam ono počeo?Da, s onim od prije četiri dana, danom Pedesetnice,vjetrom i ognjem, govorom u jezicima,s Petrovom hrabrom propovijedi i svim ostalim.S hrabrošću i snagom koju smo primili,s mirom koji je u nas ušao i s odlučnošću da krenemo.Da ti jednostavno rečem: Isus nas je ispunio svojim Duhom i dao nam svoje poslanje.Rekao nam je: Idite! Ne čekajte, nego idite!Posvuda! Ma gdje bili, u svakoj prigodi,Propovijedajte, svjedočite, učinite vidljivim,riječju i djelom radosnu vijest! Eu-angelion!Kad to činite onda ste apostoli, onda ste Božji anđeli!

A kamo ćemo ići i komu propovijedati?Komu? Svakomu! Svakom stvorenju!Nemojte prosuđivati za koga jest, a za koga nije!Vaše je da sijete sjeme po svemu svijetu,a Gospodin će učiniti da nikne i donese plod.

Eto, zato, prijatelju, stojim danas pred tobom i s tobom razgovaram, pripovijedam ti o Isusu,

114

i o nama s Isusom. Nije to od mojega hira,niti bih imao za to snage da mi nije dana odozgor. Uskrsli, koji je na nas izlio svoga Duha, reče:Ne bojte se, ja sam s vama uvijek i posvuda!Idite i navješćujte radosnu vijest spasenja!I ja vam u njegovo ime velim: u Gospodinu je spasenje! U Isusu je život! A jedini pravi zakon je Duh njegove ljubavi.I nema pod nebom drugoga imena dana ljudimau kojemu nam se je spasiti.

A ti, prijatelju, dalje kako znaš.Volio bih da promisliš o ovim riječima,a i pomolit ću se da te Isusov Duh dotakne.Onda ćeš shvatiti da ovo nije prazno slovo,nego Božje djelo. Djelo nečuveno, čudesno.I neka milost Gospodina našega Isusa Krista,ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetogabude s tobom i sa svima tvojima. Zbogom.

HKR - TVD, 31. svibnja 2012.

III. MRVICE

SVJETLOSTI I SPOMENA

117

PARADA JADA

Danas je Tijelovo. Svetkovina Tijela Kristova, njegove tjelesne prisut-nosti, nazočnosti među nama. Svetkovina Tijelova od početka je obi-lježena s dvije geste: klanjanjem, poklonstvom Kristu u euharistijskim prilikama, te euharistijskom procesijom, ophodom u kojem je središnja gesta blagoslova, na sve četiri strane svijeta. Tijelovski ophod, kao i sva-ka kršćanska procesija, ima nekoliko značenja: s jedne strane to je javna ispovijest vjere pred očima sviju vjernika i nevjernika.

S druge je strane to simbolički životni hod koji započinje ne samo rođe-njem nego i krštenjem, dakle u Crkvi, nastavlja se kroz život u trajnom zajedništvu s Bogom koji nije daleko, nego ovdje i sada Emanuel, Bog s nama, te koji na kraju ne završava u grobnoj jami, nego u ruci Gospo-dinovoj kad nas na kraju našega života oni koji nas ljube, prije nego će tijelo dostojno pokopati, u zajednici vjere po molitvi povjere Božjemu milosrđu. S treće strane procesija je čin javnoga bogoštovlja: priznava-nja Boga i njegova zakona, onih vrijednosti koje je Gospodin usadio u ljudsko srce po naravnom moralnom zakonu i onih kojima je osvijetlio naš život da nam bude put spasenja.

U većini zemalja s katoličkom tradicijom ova se svetkovina svečano slavi. Dakako, u vrijeme komunizma u nas, kao i u svim takozvanim naprednim zemljama, bila je apsolutno isključena iz javnoga života. Danas, međutim, jednu je ideologiju koja se pozivala na slobodu i pra-vo na temelju klasne borbe i obećane utopijske budućnosti i u to ime sve koji drugačije misle proglasila neprijateljima, a mnoge od njih u to ime i likvidirala, zamijenila druga koja se poziva na pojedinačnu slobo-du i pravo na temelju vlastitog izbora i odluke te ne priznaje nikakvog ograničenja svom izboru. U ime slobode zanijekano je ono što čovje-ka doista razlikuje od životinje, ono što ga čini razumnim i moralnim bićem, sposobnim da svoje nagone i izbore podredi cilju i ugradi u smi-sao vlastitog života. Možda upravo stoga, podižući na božanski pijede-stal novoga čovjeka i njegovu slobodu izbora, kako je filozof Friedrich Nietzsche davno predložio, s onu stranu dobra i zla, bez osvrtanja na stvarnost ljudske osobe i na moralni zakon, sve koji drugačije vide i

118

čovjeka i svijet, a osobito one koji smatraju i vjeruju da čovjek nije sam sebi zakon, proglašavaju nazadnima.

Nije stoga čudno da je i ova nova, društveno silno agresivna ideologija, oblikovana kroz mnoge udruge pod kapom takozvanoga civilnoga druš-tva sebi jasno stavila za cilj da stvori novo društvo slobode i jednakosti. Nevjerojatno je kako se frazeologija svih ideologija stalno ponavlja, dok većina ljudi zatvara oči i ne želi to vidjeti. Jednako kao što je komuni-zam imao svoje svetkovine, svoja bogoštovlja u čast Velikog vođe, svo-ja hodočašća i ophode, danas na silu traži takvo društveno očitovanje i to na način paradnog štovanja neukroćene seksualnosti i apsolutne slo-bode mimo svih moralnih okvira, predstavljajući to putom ostvarenja sreće. No, tko imalo poznaje ljudsku ćud zna da je svaki oblik agresiv-noga ponašanja izraz unutrašnje nemoći i nesređenosti, zapravo nesreće. Stoga i ono što se Splitu sprema nije i ne može biti – ma kako je zvali – parada ponosa, nego zapravo parada jada.

A onoga tko je jadan, jer ne vidi da čini ono što je ludo i zlo, što će nje-ga samoga upropastiti, ako smo ljudi, žalit ćemo. Ako smo kršćani, za onoga tko je jadan jer se odlučio za zlo i u zlu živi, nastojat ćemo moliti Boga za njegovo obraćenje. I na kraju, ne bi bilo dobro da takvi uzmu u svoje ruke odluke o kojima ovisi i naš osobni, društveni i državni život jer će se dogoditi ono što Isus reče: Kad slijepac slijepca vodi, obad-va će u jamu pasti. Zato, dok je vremena, otvorimo oči i progledajmo.

TVD, 7. lipnja 2012.

119

MOLITVA ZA POČETAK

Na samom početku Svetoga pisma stoji: U početku! I to još točnije: U početku Bog! U početku svega, na izvoru svega što jest, stoji Bog!

Pa kako da onda i mi, na ovom novom početku (a život je naš pun zasta-janja i, Bogu hvala, novih početaka!), dakle, na početku ne samo novog niza ovih emisija o vjeri, nego i na početku nove školske godine u kojoj će mnogi, posebno mladi, tražiti nove putove, donositi važne odluke, iskusiti nove susrete i oblikovati presudna prijateljstva, kako dakle, ako vjerujemo, da ne zazovemo tebe Bože, tvoju prisutnost i tvoj blagoslov nad nas i na sve oko nas i s nama? Kako da sve, upravo na samom počet-ku, ne stavimo u tvoje svete ruke?

Ali, počnimo ispočetka. Sveto pismo veli: Ti si Bože, u početku sve stvo-rio, ali nisi tako ostavio – nego si i blagoslovio. Pa i na ovom počet-ku udostoj se blagosloviti: prikloni svoje uho i oko! Jer samo ono što ti blagosloviš može biti uzrokom radosti, tvoje i naše radosti: Stoga se, po svojem blagoslovu uzraduj Bože, onako kako si se uzradovao u počet-ku početaka dok oko tvoje pazi, uho osluškuje a srce dobrohotno bdije nad nama.

Sve što si, Bože, u početku blagoslovio postalo je dobro! Ako je čovjek ponajbolje od svega stvorenja, neka tako bude i danas: Neka po tvojem blagoslovu provru vjernost, dobrota i ljubav, da bi sva nebesa zapjevala radošću uzvraćene ljubavi, Bože, tvoje djece.

I još nešto, na početku Knjige Postanka čitamo: U početku Bog reče! A Ivan u početku svoga evanđelja dodaje: Bog posla svoju Riječ i Riječ tijelom postade da bi prebivala među nama! Kako od početka početaka, tako i na početku novoga početka, sve do danas i dovijeka Riječ tvoja ostaje, prebiva, odzvanja i traži put do nas - prebivajući u nedostupnu svjetlu ulazi u svaki naš korak.

Stoga te, na ovom početku, Bože, iskreno molimo: razbistri naša srca svjetlom jedinorođene Riječi, otključaj naše zatvorenosti da se ne zaklju-čavamo pred drugima i pred tobom i osokoli nas u tminama zalutalosti

120

svijeta da se ne bojimo. A ovaj početak s tobom neka bude znak, okvir i oslonac svim našim danima.

Na samom početku, Bože, nemamo ti što dati, ponuditi, uzvratiti. Može-mo samo od tebe primiti. Pa neka to bude s ljubavlju, zahvalnošću i traj-nom molitvom. Neka je slava i hvala tebi, Bože, Stvoritelju, Spasitelju i Posvetitelju, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, kako bijaše na onom iskon-skom početku prije vremena, tako neka bude i danas, na ovom malome početku naših ljudskih nastojanja i vazda i po sve vijeke vjekova.

TVD, 6. rujna 2012.

121

MOLITVA VELIKOG HRVATSKOG KRSNOG ZAVJETA

Prošle subote smo u Solinu slavili Malu Gospu! Iskreno. A ja se svaki put kad dođem u Solin sjetim već davne 1976. i poželim izmoliti zavjet-nu molitvu Gospi. Evo je:

Slaveći trinaest stoljeća od početka našega susreta s Isusom Kristom stojimo pred tobom, Djevice nevina, nad ostacima kamenih spomenika naših, nad zanemarenim grobovima predaka, nad svim kamenjem i svim kostima diljem domovine. Daj Majko, milosti puna, da po tvom zagovoru oživi Crkva i domovina. Daj da se skupi sve što je rasuto, da se osvijesti sve što je zaboravljeno, da iz vjerne i teške prošlosti izraste vjerna i svjetlija budućnost. Bila si Majka naše Crkve i našega naroda u stoljećima kad smo se kao narod i kao Crkva rađali. Bila si nam utočište u krvavim vremenima kad smo izdisali pod udarcima, bila si stijeg naših pobjeda i stalan poticaj naših obnova. Majko naše prošlosti, budi Majkom i naše sadašnjosti i naše budućnosti. Izručujemo ti i posvećujemo Crkvu i narod Hrvata u domovini i po svijetu raseljen. Povjeravamo se tvojoj zaštiti. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje. Moli za sve klonule i očajne, posreduj za našu braću koji vjeru izgubiše, za one koji se više ne znaju nadati.

122

U zajedništvu općinstva svetih molimo sa svim vjerničkim pokoljenjima našega naroda. Nebo i zemlja neka budu svjedoci naše skrušenosti, našega predanja i naše molitve. Blažena ti što povjerova, umnoži nam vjeru, učvrsti nadu, ojačaj našu ljubav da prolazimo zemljom čineći dobro, da ustrajemo u pradjedovskoj vjernosti Petrovu nasljedniku, u zajedništvu Katoličke crkve. Primi u svoje srce naše vjerničko, ljudsko i narodno postojanje. Najvjernija odvjetnice Hrvatske, velika Zagovornice sinova ljudskih, to te molimo. Amen.

(Mons. Franjo Kuharić, Molitva velikog zavjeta, Solin 1976.)

TVD, 13. rujna 2012.

123

PRIVJESAK

Bog je čovjeku stvorio oči da gleda i da vidi. Koji put zatvorimo oči da ne vidimo, posebno zlo. Drugi put ih otvorimo i upiljimo pogled u nešto ružno, što nas neće baš oplemeniti i obradovati. A nekad nam pogled zapne za nešto što smo puno puta vidjeli, ali kao da nikada nismo pri-mijetili. Pa se onda čudimo. Eto i ja se čudim kako sam u zadnje vrije-me počeo primjećivati nešto tako vidljivo što mi puno govori. Radi se o privjescima. Da, o privjescima, najčešće o vratu, obješenima o kakav zlatni ili srebreni lančić ili o komadić kože. Ili o privjescima na uzici oko ruke, ili o broševima na odjeći.

Nekada su nam privjesci bili jako važni. Bili su jasna, očita, svima pre-poznatljiva iskaznica. Neki su nastavnici te privjeske, križeve trgali djeci s vrata. Drago mi je da to više ne čine. Neki su se obratili a neki kako vjetar puše opet okreću stranicu, pa pokazuju kako su spremni pono-vo trgati i bacati križeve. Vele da je to borba za slobodu, a u stvari to je borba protiv Boga. Ista ona borba koja je navela neke da u ona vreme-na našeg kapelana kad je javno na to reagirao, optuže. I stvarno je zato završio u zatvor. Osuđen.

Ne čini li vam se da ne bi bilo zgorega zapitati se: Zašto ljudi nose pri-vjeske? Što na taj način žele očitovati, poručiti, posvjedočiti, protiv čega protestirati? Nemojmo se varati, privjesak nije tek ukras, on se bira pa njegova simbolika nikada nije posve beznačajna. Zato pogledajte malo kakve sve privjeske ljudi nose i promotrite kakav je njihov odnos prema životu, prema vrednotama, istini, vjeri i konačno prema Bogu!

Mogao bi svatko od nas poći korak dalje, pa se upitati: Što ja to nosim? To što sam na sebe stavio govori mi ne samo o tome što želim da o meni visi, nego puno više o čemu ili o kome ja o/visim. Zato: znam li što to nosim? Poznajem li stvarno značenje znakova i simbola koje biram, koje o sebe vješam, a koji možda upućuju na bezboštvo, na poganstvo, magiju ili pak na samoga crnoga vraga!?

Iskreno priznajem, nemam privjeske i nisam ih se naučio nositi. Jedini privjesak dostojan svećenika, duboko sam uvjeren, jest križ – znak spa-

124

senja – znak Gospodina našega Isusa Krista. Dok nam razne sapunice, pa i preko Sulejmana, pod kožu uvlače pod izlikom mode i nevine zaba-ve, kojekakve inovjerske znakove, morali bismo se sjetiti riječi svetoga Pavla: A ja, Bože sačuvaj da bi se ičim drugim dičio osim križem Gos-podina našega Isusa Krista, u kojemu je spasenje i otkupljenje naše.

TVD, 20. rujna 2012.

125

U ONO VRIJEME

Prije mi nije zapinjalo za uho, ali odnedavno, otkad smo počeli govoriti o Godini vjere, često se na to vraćam. Radi se o čitanjima iz Evanđelja, o odlomcima koji se naviještaju na sv. misi. Većina evanđeoskih navje-štaja, posebno onih koji govore o Isusovu javnom životu, o njegovu propovijedanju, o čudesima i o znakovima blizine kraljevstva Božjega, kada ih čitamo ili pjevamo u bogoslužju, u lekcionaru započinju riječima koje uglavnom ne stoje u Novom zavjetu, odnosno u četiri evanđeoska izvještaja. Te riječi glase: U ono vrijeme. Tako čujemo: U ono vrijeme reče Isus…, u ono vrijeme pođe Isus… ili u ono vrijeme dođe…ili u ono vrijeme naučavaše svoje učenike.

Čitajući dokument Porta fidei (Vrata vjere) kojim papa Benedikt svim katolicima najavljuje skorašnju Godinu vjere, sinulo mi je: Ako se u vje-ri ne radi samo o sadržaju, o datostima, odnosno istinama vjere, nego ako se radi i o činu vjere, zapravo o odnosu, o stavu prema Bogu i o isku-stvu zajedništva, te ako je – a to je za srž kršćanskoga čina vjere – vjera ljudski odgovor Božjoj ponudi spasenja u osobi Isusa Krista, pravoga Boga i čovjeka, onda je Isusova osoba, njegov život, muka, smrt i uskr-snuće i svaka njegova riječ za svakoga vjernika od presudnog značenja.

Što to, zapravo znači? To znači da Isus nije samo govorio, naučavao, djelovao, liječio, upućivao na kraljevstvo Božje – u ono vrijeme – nego da to čini i sad, danas. Ne znam kako bi zvučalo kad bismo u liturgiji na početku evanđeoskog odlomka rekli: U ovo vrijeme – i za nas ovdje i sada – govori, dolazi, poučava, liječi, naviješta, čini Isus. Možda bi nam trebalo vremena da se naviknemo. No, ako se to nikad i ne zbude, nije važno. Važno je da to nas ne spriječi da shvatimo kako Isus i nje-gova riječ nisu tek za ono vrijeme - nego su za mene i za tebe, danas i ovdje, znak i sredstvo spasenja.

TVD, 27. rujna 2012.

126

ČEMU »GODINA VJERE«?

Nadam se da je svima poznato, kako Katolička Crkva upravo danas započinje slavlje Godine vjere, na dan kad je prije 50 godina započeo II. vatikanski sabor. Tadašnji koncil želio je biti poticaj obnovi Crkve, kroz obnovu bogoslužja, ekumenskih i dijaloških nastojanja, kroz obnovu odnosa Crkve i svijeta na temelju evanđelja. Koliko se je u tome uspjelo? Teško je prosuditi, ali je sigurno da je Crkva učinila veliki korak napri-jed. Pa ipak, i dalje ostaje trajni zadatak, a to je obnova vjere. Godina vjere smjera upravo tome: obnovi osobne vjere u zajedništvu jedne, sve-te, sveopće i apostolske Crkve.

Čemu, zašto Godina vjere? Zašto i kako bismo ovu godinu trebali sla-viti mi ovdje? Pokušat ću jedan od razloga, kako ga ja vidim, oslikati s onim što se upravo ovih dana događa kod nas. Siguran sam da ste mnogi, ako ne svi, barem koji put na Prvom programu Hrvatskoga radija, ujutro u 6,05 i u 19,25 kao i na lokalnim postajama istoga nacionalnog radi-ja, slušali kratku ali dojmljivu trominutnu Duhovnu misao! Kroz tjedan bi je pripremili katolici, petkom često muslimani, a subotom pripadni-ci židovske ili koje protestantske zajednice. Budući da su u Hrvatskoj većina kršćani, logično je da duhovna misao bude intonirana kršćanski jer je upravljena ponajviše kršćanskim vjernicima. I što se sad dogodi-lo? Promjenom uprave odjednom takva kršćanska duhovna misao više ne valja. Treba je okrenuti na drugu vodu. I što sada slušamo? Izvatke iz nekih nazovi duhovno-filozofskih knjiga koje su uglavnom napisali hindusi, budisti i new age autori. Evo ilustracije: prije tri dana slušam ulomak iz knjige Deepaka Chopre Treći Krist, u kojemu se govori o Isu-sovoj karmi, energijama i mističkom ništa.

Kad se sve ovo svede na zajednički nazivnik, jedno je jasno. Radi se o protjerivanju kršćanskog poimanja Boga, doslovno o lijepo upakiranom izbacivanju Isusa Krista ne samo iz medijskoga prostora, nego iz svije-sti ljudi. Što bivši predsjednik nije uspio s promocijom yoge, to sad na drugi način čini Hrvatski radio. Eto čemu Godina vjere! Da mi, kršćani, u ovome društvu promislimo tko smo, da posvijestimo što i kome vje-rujemo i da se ne stidimo svjedočiti Isusa Krista, jedinoga Spasitelja.

TVD, 11. listopada 2012.

127

O(T)KAČEN

Danas, na spomendan sv. Franje, spominjemo se 800. obljetnice njegova prolaska kroz naše strane. O sv. Franji je puno napisano, od prvih zapi-sa njegove braće, do meditacija, priča, romansiranih biografija i filmo-va. Mene se najviše dojmila knjiga Grahama Greena Brat našega Boga. Doista, Franjo je bio brat, mali brat Kristov, u njemu se ogledao Isus Krist u svoj običnosti i neobičnosti, u malenosti čovještva i uzvišenosti božanske svetosti i svjetlosti.

Sveti je Franjo, kao uostalom i svi sveci, kako bismo danas rekli, bio pri-lično otkačen, ili je možda bolje reći okačen - o Isusa Krista. Baš to ga je činilo toliko privlačnim ne samo za suvremenike, nego i za ljude svih vremena, do danas! Ta okačenost samo i jedino o Isusa Krista činila ga je potpuno slobodnim, usklađenim uvijek i sa svim što je Božje. Činila ga je sposobnim uvijek i svugdje susretati i hvaliti Boga.

Zar i sami ponekad ne poželite u onima koji nose franjevački habit otkri-ti znakove te iste Franjine okačenosti, o jaslice i križ? Baš zato danas želim zajedno s vama, izmoliti Franjinu molitvu Pjesmu bratu suncu:

Uzvišeni, svemogući, dobri Bože, Tebi pripada hvala i slava, čast i svaki blagoslov. Samo tebi, Svevišnji, pripadaju,a ni jedan čovjek nije dostojan da to spomene.

Neka te, Bože moj, hvale svi stvorovi, napose gospodin brat suncejer sunce je dan i ono nam daje svjetlo.Ono je lijepo i bljeska velikim sjajem. Ono, Svevišnji, nosi tvoju sliku.

Neka te hvale, Bože moj, brat mjesec i sestre zvijezde,kojima podari sjaj, ljepotu i mjesto na nebu.

Neka te, Bože moj, hvali brat vjetar i zrak za vedra i oblačna i svakog vremena, kojim izdržavaš svoja stvorenja.

Neka te, Bože moj, hvali sestra vodakoja je tako potrebita i ponizna, dragocjena i čista.

Neka te, Bože moj, hvali sestra vatra kojom rasvjetljuješ noć,koja je tako lijepa i vesela, čila i jaka.

128

Neka te, Bože moj, hvali naša majka zemlja koja nas hrani i izdržava,koja proizvodi mnogovrsne plodove, šareno cvijeće i trave.

Neka te, Bože moj, hvale oni što praštaju iz ljubavi prema tebi,što trpe slabosti i patnje.Blago svima što ustraju u miru jer ti ćeš ih, Svevišnji, okruniti.

Neka te, Bože moj, hvali naša sestra tjelesna smrtkojoj nitko ne može izmaći. Jao onima što umiru u teškim grijesima.Blago onima što se nađu u tvojoj svetoj voljijer im druga smrt neće nauditi.

Hvalite Boga mojega i uzvisujte ga i zahvaljujte mui služite mu u svoj poniznosti. Amen.

TVD, 4. listopada 2012.

129

USTANI I HODI

Danas Crkva slavi spomendan sv. Luke evanđelista. Dok ovo budete gledali, zajedno ću s grupom liječnika iz splitske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, u crkvi sv. Luke u Trnbusima zahvaljiva-ti Gospodinu za sve liječnike, sve sestre i medicinsko osoblje, pomoliti se za sve bolesnike kojima oni služe i povjeriti Gospodinu svoje osobne i obiteljske brige i nade.

Kršćanska tradicija veli da je sveti Luka bio liječnik, obraćenik s pogan-stva koji je bio od pomoći sv. Pavlu na njegovim misijskim putovanjima, o čemu i sam piše. Luka se očito posebno sprijateljio s Isusovom Maj-kom od koje je doznao mnoge pojedinosti o Isusovu djetinjstvu, koje je zapisao i nama prenio u svojemu evanđelju.

Lukino evanđelje, uz opis anđelova navještenja i Isusova rođenja, ističe Božje milosrđe prema grešnicima. On nam prenosi tri krasne prispodo-be o Božjem milosrđu, a ističe i žene koje su Isusa slijedile do križa i uskrsnuća. Lukino je evanđelje prožeto molitvom i zajedništvom vjere. On nam je ostavio i nastavak svoga evanđelja – Djela apostola, koje se koji put naziva i evanđelje prve, apostolske Crkve.

U Lukinim opisima Isusovih ozdravljenja osjeća se uvid liječnika koji zna dijagnosticirati različite bolesti. Kad Isus nekoga ozdravlja, to je uvijek povezano s vjerom, bilo bolesnika, bilo nekoga tko za bolesni-ka moli. U Lukinu evanđelju Isus više puta kaže: Ustani! Ustani i hodi! Što to znači za nas?

Prošloga tjedna na talijanskoj televiziji u dvije večeri svoj show, nazvan Rock-economy, imao je poznati pjevač i provokator Adriano Celenta-no. Uz pjesme pričao je o ekonomiji – gospodarstvu. Njegova refleksi-ja na ekonomsku krizu otprilike je ovakva: Odakle ekonomska kriza? Iz duhovne krize! A odakle duhovna kriza? Iz krize vrijednosti! Zabo-ravili smo ljepotu, odričemo se budućnosti i osjećamo nemoć koji nas drži u nekoj duhovnoj bolesti. Što je potrebno? Probuditi se. Pokrenuti se. Podići se. Okrenuti se istini, dobroti i ljepoti, i Bogu, izvoru svega. I

130

reče Celentano: Moramo poslušati Isusa koji veli: Ustani i hodi! Ne boj se, ustani i hodi! Pjevaj i djeluj!

Liječnici pomažu ljudima da iz bolesti ustanu, da se osove na svoje noge, da prohodaju. A Isus je liječnik svih liječnika! Neka zagovorom sv. Luke pomogne liječnicima, a i svima nama, da ne ostanemo ležati u duhov-nom mraku, nego da ustanemo.

TVD, 18. listopada 2012.

131

BOŽJI OBRAZ

Razmišljajući o Isusovim riječima, koje smo iz Markova evanđelja čuli prošle, misijske nedjelje, kad na molbu dvojice učenika, Ivana i Jakova, da im osigura prva mjesta u svojemu kraljevstvu, odgovara: Tko hoće među vama biti najveći, neka vam bude poslužitelj, i tko hoće biti prvi, neka bude sluga svima, pada mi na pamet kako su te riječi, krasne ali i prezahtjevne. Koliko su ozbiljne vidi se iz činjenice da ih Isus potvrđu-je vlastitim identitetom i poslanjem – stavljajući sebe za uzor: Jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge (Mk 10, 44-45).

A što to zapravo znači? Kad pogledamo oko sebe, čini mi se da primje-ćujemo tri vrste ljudi: one kojima zavidimo, kojima se divimo i one koje poštujemo (ako zanemarimo one koji nam se gade). Kojim ljudi-ma manje ili više zavidimo? Ne mislim ovdje na onaj teški grijeh zavisti koji razara samu osobu i druge oko sebe, nego na onu magličastu, tan-ku zavist, koja se prepleće s našim gledanjem na život, s našim nada-ma i snovima. Mi uglavnom zavidimo bogatima misleći da ih ne more naše brige, zavidimo lijepima jer mislimo da ljepota po sebi donosi sre-ću, zavidimo uspješnima i moćnima, jer je uvijek živa iluzija da uspjeh, vlast i položaj omogućuju ostvarenje vlastite volje, čak i bez obzira na sve posljedice. No, činjenica je da bi malo tko zaista želio biti poput onih kojima tako zavidi.

Druga grupa su oni kojima se divimo. Nekima se divimo poradi njiho-va izgleda, šarmantnosti, popularnosti, slave. Drugima se divimo poradi njihove pameti, znanja. Drugima opet poradi sposobnosti ili hrabrosti koju iskazuju. Uglavnom, oni za koje smatramo da zavrjeđuju divljenje iza sebe imaju, uz mrvicu sretnih okolnosti, i veliki trud, napor i ustraj-nost kojom su postigli svoje mjesto u društvu.

Treća grupa su ljudi koje poštujemo. To mogu biti bogati ili siromasi, slavni ili nepoznati, moćni ili skromni. Razlog zašto ih poštujemo je to što su pokazali svoju ljudskost. Osvjetlali su svoj obraz dobrotom, pošte-njem, iskrenošću, dobronamjernošću, zalaganjem, konačno žrtvom. U stvari, to su oni koji ostvaruju Isusov nalog: oni služe. Iskreno govoreći,

132

među svim vjernicima i svećenicima, upravo misionari zavrjeđuju naše najdublje poštovanje.

Ali, ima još nešto: ako katkad i samom Bogu pozavidimo, a onda shvati-mo da se Bogu doista treba diviti, trebali bismo se sjetiti da smo kršćani. Mi Boga poštujemo ne samo zato što je svemoguć, ni zato što je svezna-jući, nego jer je dobar – jer je u Isusu Kristu osvjetlao obraz ljubavlju od koje nema veće - darivajući nam sama sebe!

TVD, 25. listopada 2012.

133

SEDAM KORAKA DO NEBA

Danas slavimo svetkovinu Svih svetih. I to u Godini vjere. Sveti su svi oni koji su u istinskom prijateljstvu s Bogom unatoč svojim ljudskim slabostima i nedostatcima. Blaženi su oni koji su završili svoj vremeniti put te se nalaze u konačnoj slavi s Bogom, u onom stanju što ga obič-no nazivamo raj, nebo ili život vječni. A kako se dolazi do blaženstva? Kako se stiže u nebo? Čini mi se da u Godini vjere upravo o tome tre-ba misliti i dakako na tome poraditi. Pa evo nekoliko sugestija kako u sedam koraka krenuti tim putom.

1) Pristupiti. Za put k Bogu treba hrabrosti. Osloboditi se, otvoriti u sebi prostor Bogu i tako zakoračiti ljudima ususret. A to često zna jako puno koštati.

2) Poslušati. Otvoriti svoje uši Riječi Božjoj, onoj Riječi koju pišemo velikim slovom – Isusu Kristu i onoj riječi koja nam je naviještena u zajednici vjere. Otvoriti uši ne da kroz jedno uđe a kroz drugo izađe, nego da kroz uši dođe do samoga srca.

3) Priznati. A svako priznanje je poniženje. Skrušenje. Priznati istinu – Božju istinu i istinu o sebi samome. To uključuje i priznanje krivnje, grijeha, Najprije sebi, a zatim Bogu. Nema koristi priznavati Bogu i dru-gome ako se najprije ne prizna sebi.

4) Primijetiti. Ili – početi primjećivati, osim sebe i druge. Primijetiti dobrotu i ljepotu, istinitost i blagoslov. Kad čovjek počne pravo primje-ćivati, život više ne prolazi pored njega kao nešto beznačajno. I ljudi postaju važni. Tako se rađa jasnoća uvida u stanje, svoje i drugih. I u potrebe.

5) Pokrenuti se. Ne gurati pred sobom druge, pa i samoga Boga, nego pokrenuti sebe. Odnosno – trgnuti se. A to nije lako. Svatko bi najradi-je ostao u onom stanju u kojem se nalazi. Zato je nužno da nas netko (a pogotovo Bog) prodrma, gurne.

6) Primiti. Svako primanje čini nas blagoslovljenima. Zahvalnima, i radosnima i dobrohotnima. Bog daje. Uvijek daje. Mi najprije prima-

134

mo, i samo od primljenog blagoslova možemo drugima dijeliti. Tko ne zna primati, ne zna ni darivati. Tko ne zna darivati ne zna ni zahvalji-vati ni blagoslivljati.

7) Poći. Uvijek valja polaziti. Polazimo u mislima do onih do kojih nam je stalo i za koje molimo, polazimo tjelesno do onih koji su nas potrebni. Na bilo koji i na svaki način. Isus ponavlja: Idite! Anđeli na dan uzašašća vele: Ljudi, što stojite i gledate u nebo! Isus veli: Ja vas šaljem. Istina, kao ovce među vukove, ali valja poći.

Papa Benedikt XVI., u svojim homilijama o svecima, sabranim u jed-nu knjigu koja će uskoro izići na hrvatskom, veli da ne zna ni za koje-ga sveca koji nije prošao ovaj put. A na kojemu sam putu – i na kojemu koraku ja? Bog zna!

TVD, 1. studenoga 2012.

135

VJERUJEM U CRKVU

Dok ovo budete slušali i gledali, u Rimu će biti veliko Hrvatsko nacio-nalno zahvalno hodočašće. Hodočastim i ja s vjernicima iz naših župa iz naše biskupije. Papa Benedikt XVI. u dokumentu Vrata vjere veli da su hodočašća istinski događaji vjere. Kongregacija za nauk vjere upu-ćuje baš na hodočašće u Rim, na grob apostolskih prvaka Petra i Pavla. A zašto? U Ispovijesti vjere – Vjerovanju izričemo vjeru u Crkvu: jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Hodočašće u Rim očito je potvr-đivanje tog članka vjere u jednu, svetu, katoličku, apostolsku Crkvu.

Kad kažemo da vjerujemo u jednu Crkvu – to znači najprije da vjeru-jemo u jednoga Krista, Spasitelja, koji je u ovom vremenu, u povijesti, danas, u zajedništvu vjernika. Svi koji su njemu pridruženi – krštenjem, tvore jedno tijelo i svi su nam braća i sestre. Crkva je jedna kroz povi-jest i u svakom vremenu i narodu. Ipak, razlika je – recimo tako – u intenzitetu pripadnosti Crkvi, koji se mjeri cjelovitošću vjere i razinom združenosti s Kristom, na primjer po sakramentima. Ispovijedajući sve-tost Crkve, priznajemo da je u njoj sveti Bog, Duh Sveti koji posvećuje osobe po svetim sakramentima, da su u njoj sveci na zemlji i na nebu, znani i neznani.

Redovito za sebe kažemo ne samo da smo kršćani, nego i katolici – pri-padnici Katoličke Crkve. Pridjev katolički znači sveopći, za sve ljude, rase, narode, za sva vremena i sve prostore. Uz to znači da Crkva posje-duje cjelovitu vjeru. Stoga nas ne bi trebalo čuditi da i pravoslavci mole isto vjerovanje i izgovaraju isti članak vjere: Vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Četvrta oznaka Crkve, a i kršćanske vjere jest da je apostolska. Kršćanin ne vjeruje neku privatnu vjeru, nekakav sadržaj što ga oblikuje i prera-đuje po vlastitom nahođenju. Kršćanin vjeruje apostolsku vjeru – uteme-ljenu na iskustvu, svjedočenju i predaji apostola – Dvanaestorice, onih koje je sam Gospodin izabrao i poslao da naviještaju istinu Kraljevstva Božjega, u osobi i događaju Isusa Krista. Stoga, bez apostoliciteta, nema kršćanske vjere ni Crkve.

136

Hodočastiti u Rim ne samo na grobove svetih Petra i Pavla, nego na izvor i nepresušnu rijeku predaje vjerodostojne vjere nije nekakav turi-stički izlet, ni klanjanje čovjeku, bio on i papa, nego je očitovanje vje-re i zajedništva u vjeri koje tvori Crkvu, dakako hijerarhijski uređenu zajednicu, ali još više otajstvo, vidljivo obličje Božje spasenjske nazoč-nosti u svijetu. Treba li Bogu Crkva? Ne, ne treba Bogu – nego nama. Zato smo pozvani da je izgrađujemo, čuvamo, da je i čistimo od smeća, i nadasve da je ljubimo.

TVD, 8. studenoga 2012.

137

RADOSNA VIJEST

Radosna vijest koliko li je dragocjena! Radosna vijest – temeljna je odrednica vjere. Radosna je vijest u početku svih početaka. Radost stva-ranja svega, vidljivoga i nevidljivoga, svijeta i čovjeka. Radost Gospod-nja u stvaranju onoga što je dobro. I zato, kad spozna i osjeti gdje mu je temelj i izvor, od radosti kliče ne samo čovjek, nego i nebo i zemlja. Radost je plod dioništva na Božjem spasenju.

Radujem se, u Gospodinu, radujem! I klikće duh moj u Bogu mome spa-sitelju. Tako pjeva Blažena Djevica Marija u svojemu hvalospjevu Veli-ča duša moja Gospodina. Zajedno s njom Gospodinu se raduju svi koji su dionici milosti spasenja.

Radost se iskazuje, očituje, i dok se dijeli umnaža se. Radost ne može ostati zatvorena, izlazi van, na svjetlo da bi u njoj mogli imati udjela svi bliski i dragi. Siguran sam da smo to više puta u životu osjetili. A vjeru-jem i na osobit način proteklih dana.

Sveto pismo veli da se i Bog raduje. Bog želi podijeliti svoju radost. Nudi je svima. Dolazi na svijet da bi tu radost podijelio s nama. Utjelov-ljuje se, postaje čovjekom i donosi nam radost spasenja. Evanđelje Isusa Krista – to je radosna vijest da nikakve sile tame neće svladati svjetlo, da je na Božjoj strani istina i pravda, da je unatoč svemu zlu ovoga svi-jeta, pa čak unatoč i samoj smrti – pobjeda Božja!

Ima trenutaka kada je radost nezaustavljiva. Možemo samo zamisliti Gospinu radost na dan Isusova uskrsnuća. Kad je u tu radost utoplje-na sva tuga i bol, nestale su kao da ih nikada nije bilo. Radost liječi, to dobro znamo.

Ne znam kako ovaj dar slobode nevinih doživljavate vi, ali ja u svemu ovome što smo prošlih dana proživjeli zaista vidim prst Božji. Dakako, preko ljudi, ali svakako prst Božji. S Božje strane došlo je ono što su zli ljudi po svaku cijenu htjeli spriječiti.

I onda, bez ikakve osvete i mržnje – riječi mira! Radost koja nosi mir – pravi je blagoslov. Bože, neka nam ova radost slobode, koju smo tako

138

željno čekali i za koju smo molili, bude na blagoslov – na osvješćivanje i novi početak. S tobom – i na koljenima pred tvojim svjedocima, pred blaženim Alojzijem, zajedno s Majkom Marijom.

TVD, 22. studenoga 2012.

139

PJESMA VJERE

Prošle subote u Vepricu voditeljima crkvenih zborova te orguljašima, crkvenim glazbenicima i sviračima predstavljena je i podijeljena zbirka uglazbljenih liturgijskih tekstova i pjesama, nastala u prigodi Godine vjere. Nakana autora don Šime Marovića, kapelnika splitske prvostol-nice, bila je: učiniti barem jedan praktični korak na putu vjere. Taj glaz-beni korak zamišljen je kao ulazak kroz vrata, kroz vrata zajednice vjere – Crkve koja primljeni dar vjere, posijan od Gospodina kao zrno na nje-govoj njivi, izražava i živi, očituje i slavi u liturgiji, bogoslužju, posebno svetoj misi koja je slavlje i ogledalo naše vjere.

Kada pjevamo? Kada smo radosni, kad slavimo, onda pjevamo. A vjera je slavlje radosti – pa samo evanđelje jest radosna vijest. Zato svakom liturgijskom slavlju, bogoslužju pripada pjesma. Pjesma zahvalnosti, pjesma zajedništva, pjesma molitve. Jednom jedinom riječju rečeno, pjesma vjere!

Vjera se pjeva. To su itekako znali naši stari koji su pjevali na svoj, puč-ki način, jednostavno i od srca. U nedavna vremena posebno svečano se pjevalo Vjerovanje. Zbog toga je u zbirci Zrno vjere naglasak stavljen na to da puk sudjeluje u pjesmi, u pjevanju mise. A u misi, osim zaziva Gospodine smiluj se, poklika Svet i prošnje Jaganjče Božji koji oduzi-maš grijehe svijeta, istaknuto mjesto imaju hvalospjev Slava Bogu na visini te ispovijest vjere Vjerovanje. Ako išta, to bismo trebali u Godini vjere svečano pjevati.

Ne možemo se potužiti da nam nedostaje pjesama. Kao narod ukorije-njeni smo u pjesmu pa čak velimo: pjesma nas je održala! – U pjesmi nam se iskazuje duša! Ipak, nije svaka pjesma prikladna za bogosluž-je. Potrebno je da najprije po sadržaju bude doista kršćanska – dakle da jasno očituje istine vjere, sadržaj vjere, te da potiče na otvorenost prema Bogu u Isusu Kristu, na molitvu i radosnu sabranost, na vjeru, nadu i lju-bav. Uz to, pjesma prikladna za liturgiju treba biti i u načinu prikladna, poticajna za molitvu. U konačnici, treba biti vjerna. I za kraj evo pjesme po kojoj je zbirka dobila ime:

140

Zrno vjere, Gospodine, u srca si posijao,Zalio ga rosom duha, ljubavlju ga ogrijao!

Sačuvaj ga, Gospodine, zakloni ga od nevere,Da poraste, plodom rodi, dragocjeno zrno vjere!

Pogledaj ga, Gospodine, ozari ga i obnovi,Dragocjeno zrno vjere, svetim križem blagoslovi!

Neka Gospodin blagoslovi trude s. Vilme i don Šime kao i svako zrno i svaku pjesmu vjere u nama i među nama!

TVD, 29. studenoga 2012.

141

DA IM SPOMEN SAČUVAMO

Tko od nas nema koju uspomenu? Dragu uspomenu? Najčešće su to stvari, predmeti, možda slike ili neki zapisi. A zašto su nam dragi? Jer nas povezuju s osobama koje su nam u životu nešto značile. Dragost uspomena blijed je odraz dragosti osoba.

Ono što vrijedi za pojedinca, vrijedi i za zajednicu. Narod ima svoje uspomene, neke vrijedne, druge pak dragocjene. To također vrijedi i za zajednicu vjernika, za Crkvu! Štoviše, Crkva čuva najdragocjeniju od svih uspomena euharistijski spomen Isusa Krista – Sina Božjega, Spa-sitelja. Uz to Crkva čuva i spomen svetaca i blaženika, pa i onih koji u ovozemaljskom životu možda nisu zaslužili da ih štujemo na oltaru, ali su ipak ostavi značajan trag.

Prošli tjedan bio je znanstveni simpozij i liturgijski spomen prigodom 100. obljetnice rođenja i 5. obljetnice smrti mons. Frane Franića, split-sko-makarskog nadbiskupa. Doživio je duboku starost od 95 godina života, bio je dugih 55 godina biskup, od čega je praktično 38 godina upravljao ovom velikom crkvenom zajednicom. I to u teškim vremeni-ma i zamršenim okolnostima pa je dostojno da ga se Crkva spomene i ne zaboravi.

Danas, na dan svetoga Nikole, čini mi se vrijednim spomenuti se još jednog biskupa, koji je živio kratko, svega 44 godine, te vrlo kratko bio biskup, i to pomoćni, svega 11 mjeseci, ratne 1992. godine.Mons. Petar Šolić na današnji dan prije 20 godina tragično je izgubio život u prometnoj nesreći ali se ne može reći da nije ostavio traga u našoj mje-snoj Crkvi.

No, kad se već spominjemo onih koji su ostavili vidljivoga traga, neka mi danas bude slobodno prisjetiti se i onih čije se ime neće spominjati na simpozijima, ali itekako zavrjeđuju naš spomen. Svi u srcu nosimo uspomene na dobre ljude, posebno prijatelje. Prije par mjeseci ispratili smo i Gospodinu preporučili pokretača i dušu ove vjerske emisije, gos-podina Vladu Bilića, čovjeka silne energije i snažne, proživljene vjere, tolikog zanosa za evanđelje da je sve uložio kako bi radosna vijest baš

142

posredstvom televizije došla do što većeg broja ljudi. Hrvatsko katolič-ko liječničko društvo oprostilo se ovih dana od svoga vrijednog i aktiv-nog člana, prerano preminulog dr. Ive Ostojića, anesteziologa, čovjeka blagosti, osmjeha, ljudske topline i finoće.

Čini mi se da je Mažuranić napisao: Nije velik tko se velik rodi / nit je visok tko na visu stoji, / već je velik tko se malen rodi, / a kad umre golem grob mu treba! Mi se spominjemo i Gospodinu preporučujemo da im grob ne bude kraj, nego samo vrata na prelasku u blaženu vječnost.

TVD, 6. prosinca 2012.

143

SVJETLOST NA PROSVJETLJENJE

Danas, 13. prosinca, spomendan je sv. Lucije, odnosno Svjetlane. U Splitu imamo jedno svetište sv. Lucije, u kripti naše katedrale. Posve osobit, neobičan prostor. S jedne strane taman, mračan a s druge strane svijetao – baš prema imenu svetice koja se tu časti. Ujedno se tu nalazi i izvor žive vode, bunar. A svjetlost i voda imaju itekakvu međusobnu vezu jer su i svjetlost i voda simboli života. Ove godine neće se moći sveta Luce slaviti u samoj kripti, budući da se uređuje trg ispred samog ulaza, koji će, nadamo se, postati prostor koje će učiniti okoliš same katedrale još ljepšim.

Spomen svete Lucije podsjetio me je na jedan međunarodni simpozij liječnika oftamologa, koji se održao prošloga svibnja u Bolu. Organi-zatori su poželjeli da se liječnicima okulistima progovori o svjetlosti i to pod prirodoznanstvenim, filozofskim i religijskim vidom. To je po sebi zapravo i razumljivo jer je svjetlo nevjerojatan fenomen. Svjetlo je izvorno, ono nam je pokazatelj samoga stvaranja, svjetlo nam prenosi sve informacije i ujedno omogućuje život. Stoga nije čudo da je razmi-šljanje o čovjeku i svijetu neodvojivo od svjetla, koje je time poprimi-lo i jedno puno dublje, simboličko značenje, koje se zatim prenijelo na duhovnu razinu kroz religiozna promišljanja i obrede među kojima je možda najupečatljiviji upravo kršćanski obred svjetla unutar vazmene, uskrsne liturgije.

Ali, nalazimo se u došašću kad očekujemo dolazak Gospodinov, dola-zak Onoga koji za sebe reče da je svjetlo svijeta. Ivan za njega svjedoči da je on svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, upućujući nas tako na hvalospjev starca Šimuna koji je kod Isusova prikazanja u hramu to dijete prepoznao kao svjetlost na prosvjetljenje sviju naroda.

No, vratimo se kripti sv. Lucije. Bez svjetla ona sliči na grob a kad se osvijetli postaje prostor hvaljenja Gospodina. Ipak, nije dovoljno da pro-stor bude osvijetljen, nužno je i da oči ljudske budu otvorene, da budu čiste, da budu oprane kako bi u toj svjetlosti mogle gledati i vidjeti.

Adventska priprava na Božić zapravo je to: poziv na pranje očiju, ali ne samo ovih tjelesnih očiju, nego ponajprije očiju srca i duše. Tada će nam

144

biti moguće gledati i vidjeti – sebe i oko sebe – ne samo svojim očima, nego i očima onoga koji nam daje svjetlost, očima Krista Gospodina.

Jer kršćanin je onaj tko je u ovome svijetu suobličen, pritjelovljen Kri-stu, da ga upravo gleda očima Kristovim, da za nj osjeća njegovim srcem kako ovaj svijet ne bi postao grob, nego mjesto zajedništva i radosti.

TVD, 13. prosinca 2012.

145

EKG DUŠE

Još nas malo dana dijeli do Božića. Svako jutro na misi zornici odzva-nja poziv: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze, što je visoko neka se snizi, što je duboko neka se ispuni, što je krivo neka se poravna, što je hrapavo neka se izgladi.Taj poziv već davno prije Isusova rođenja odzvanjao je u izgovorenim i zapisanim riječima proroka Izaije a preu-zima ga i Isusov preteča Ivan Krstitelj kada u pustinji pripravlja Isusovo javno djelovanje. To naglašavaju sva četiri Evanđelja, a posebno ističe Luka čije ćemo evanđelje najviše slušati ove crkvene godine.

Slušajući ovaj poziv, pada mi na pamet jedna slika. Kad sam bio na sistematskom pregledu, snimali su mi srce. Takozvani EKG – elektro-kardiogram. I dobio sam jednu traku na kojoj su se vidjeli otkucaji srca, ritam i rad srčanih pretklijetki i klijetki. Iz toga grafičkog prikaza liječ-nik može ustanoviti je li sve u redu ili postoji neki poremećaj, nešto na što posebno valja obratiti pažnju.

Zamislite kako bi izgledalo da na takav način možemo snimiti naš dan pa da se tako, kao na jednoj traci vidi sve, da su zabilježene naše rije-či, naši osjećaji, naša raspoloženja, naši odnosi prema sebi i drugima i dakako prema Bogu. Čega bi se tu sve našlo? Možda bi bilo nekih ekstremno zašiljenih trenutaka kad je iz nas provalila srdžba i ljutnja ili kad smo pukli, možda bi se našlo nekih neobjašnjivih rupa u koje smo upali, nekih krivina kojima smo se za inat uputili, a da ne kažem koliko bi bilo hrapavosti, poput sitnih laži, ogovaranja, glupih razmišljanja ili površnih prosuđivanja. Možda bi – ma ne možda nego posve sigurno – netko tko se dobro razumije u čovjeka – to jest u ljudsko srce, mogao uprijeti prstom što je najopasnije, gdje smo šuplji i prazni, u čemu smo krivi i gdje postoji opasnost da kao ljudi posve promašimo.

Vjerujem da nas Bog vidi i zna kakvi smo i što se s nama zbiva. I ne samo to. On kao liječnik nad liječnicima želi ukazati na sve opasnosti koje se kriju u nama i oko nas i pomoći nam da se iz njih izvučemo. Čini mi se da nas upravo u došašću na to upozorava i ovim pozivom koji posebno jasno i sve jače odzvanja, što smo bliži Božiću. Ako nam liječnik kaže da nam nešto nije u redu sa srcem nećemo preko toga olako prijeći, nego ćemo nešto poduzeti. Vrijeme je da nešto poduzmemo i kad se radi o

146

duši da bismo osobno i u svojim obiteljima, a i u Crkvi i narodu mogli koliko-toliko poravnati one ružne grbe, popuniti rupe, ako li ne ispra-viti sve krivine ono barem ublažiti opasne crne točke te izgladiti svoju hrapavost – makar toliko da Gospodinu ne bude neugodno kad ovoga Božića k nama dođe.

TVD, 20. prosinca 2012.

147

K SVOJIMA DOĐE…

K svojima dođe… Tako, Isuse, o tvojem dolasku govori Sveto pismo. Tako tvoj mesijanski dolazak naviještaju proroci, a psalmist kliče: Poho-di Bog narod svoj. Već odavno Izaija poziva a Krstitelj opominje: Pripra-vite put Gospodinu, poravnajte mu staze! Što je krivo neka se izravna! A Crkva svemu svijetu i danas naviješta rođenje onoga koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Evanđelist Ivan ukratko sažima: Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet … i onda nastavlja: K svojima dođe …

Koji su to, Isuse, tvoji kojima si došao i dolaziš? Nije to samo čisto srce Djevice Marije Majke i iskrena vjera poočima i hranitelja Josipa, odu-ševljenje starih rođaka, Elizabete i Zaharije, uzigrano srce još nerođe-noga Ivana i čudesni doživljaj pastira uz stada na zimskim poljanama betlehemskim. Da, svima njima dolaziš, daleko od svjetskog blještavila, u skrovitosti, u samoći noći.

Ali, Isuse, ti s čudesnom pjesmom anđela dolaziš ne samo njima, nego želiš doći svima! Pokušao si doći Betlehemcima, ali oni nisu prepoznali da im baš ti kucaš na vrata. Ti dolaziš svojim susjedima Nazarećanima, jednako kao i Jeruzalemcima koji trguju i koji slave, ti dolaziš i onima koji tuguju, kao i onima koji su na vlasti! Čak dolaziš i samom Herodu, kojemu je na pameti samo da te smakne! Sve nam je to, Isuse, dobro znano – i vidimo da se i danas isto ponavlja!

Pa, ako je tako, zašto ja tebi, Isuse, a i samome sebi, sve ovo pričam? Zapravo ne pričam, nego se, ovdje se pred tobom pitam: A što je sa mnom? Ako ti dolaziš svima - a primaju te samo oni koji su zaista tvoji - pitam se: U kojem sam dijelu ove čudesne i ozbiljne božićne priče ja? Ako pokušaš ovih dana k meni doći, pokucati na moja vrata - što će se zbiti? Sveti Ivan s tugom tvrdi: K svojima dođe a njegovi ga ne primiše! Da velika većina ga nije prepoznala niti primila. Ni na kraj im pameti nije bilo da bi na vratima njihova doma i njihova srca mogao biti upravo ti - Novorođeni. I to se ponavlja iz godine u godinu, iz Božića u Božić. Zaokupljeni sobom, brigama ili užitcima svejedno, za tebe nema mje-sta u njihovim srcima.

148

No, ovaj čas – uz sve to ljudsko neprihvaćanje – čas je čudesne milosti. Evanđelist s radošću nastavlja: A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Onima koji vjeruju u njegovo ime. I ti se nastanju-ješ u domu i u srcima onih koji ovoga časa prepoznaju slavu tvoju, koji se u milosti i istini raduju s Marijom i Josipom i sa svima koji su se uza te okupili oko jaslica, koji pjevaju istinsku pjesmu spasenja.

Stoga mi dopusti, Isuse, da te ovoga časa i u ovoj Godini vjere, zamolim: Dođi k meni i daj mi milost da te prepoznam – i da te primim, Isuse, u srce i u dom, da sa svojim ukućanima, s braćom i sestrama mogu ovo-ga Božića radosno zapjevati: Slava Bogu višnjemu, Gospodinu našemu i čovjeku smjernomu, svetom Djevom Marijom.

TVD, Božić, 2012.

149

ČESTITKA

Na početku Novog ljeta jedni drugima čestitamo. Šaljemo i primamo čestitke s najljepšim željama. Svojim bližnjima i dragima želimo sve najbolje. A što je to zapravo to sve najbolje? Što bi bilo najbolje pože-ljeti – u ovom trenutku, na početku Godine?

U liturgijskim čitanjima na svetkovinu Marijina Bogomajčinstva, odno-sno na prvi dan siječnja, na građansku Novu godinu, Crkva nam stavlja pred oči dva teksta, što upravo odgovaraju na gore postavljeno pitanje. Prvi je tekst iz Knjige brojeva, i sadrži takozvani Aronov, odnosno Veli-kosvećenički blagoslov, a zapravo molitvu i želju:

Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva! Neka te licem svojim obasja i milostiv neka ti bude! Neka Gospodin pogled svoj svrne na te i mir ti podari!

To, međutim nije samo pobožna želja, nego i Božji nalog da se ovim riječima obraća vjernicima. A što te riječi sadrže? U šest riječi izraženo je sve što je potrebno svakome čovjeku. Najprije Božji blagoslov – a on se sastoji u sljedećem: da te Bog čuva – što je puno više nego da čuvaš samoga sebe; da te Bog licem svojim obasja – to jest da te obraduje; da ti Gospodin bude milostiv – to znači da ti oprosti; da Gospodin pogled svoj svrne na te – to znači da bdije nad svakim tvojim korakom i tako ćeš imati mir, onaj konačni Božji dar – mir duše i tijela, srca i uma.

Što smo mi jedni drugima poželjeli na početku ove Nove godine? Sre-ću? – A gdje je sreća ako ne u Bogu? Zdravlje? – A gdje je to najviše dobro, i čemu zdravlje tijela ako čovjek nije u Božjoj milosti i miru sa sobom i drugima.?

Drugi liturgijski tekst koji nam je na Novu godinu stavljen pred oči jest Psalam 67 – koji s jedne strane ponavlja ovaj Aronov blagoslov i to u množini, ali ga zatim i proširuje. Započinje zazivom, čestitkom i željom: Blagoslovio nas Gospodin i obasjao nas licem svojim, pa odmah zatim nastavlja: O kad bi sva zemlja upoznala putove tvoje, svi puci tvoje spa-senje! Psalmist je potpuno uvjeren: tada bi bilo pravo veselje i klicanje,

150

tada bi zavladalo pravo i ukorijenila se pravednost, tada bi na zemlji konačno zavladao mir.

Crkva već skoro 50 godina slavi 1. siječnja kao Svjetski dan mira. A on će se u potpunosti ostvariti tek kada sva zemlja upozna Gospodina i kad svu puci prihvate Božje spasenje. Neka vam je blagoslovljena ova nova 2013. godina.

TVD, 10. siječnja 2013.

151

OZBILJNO

Misliš li ti to ozbiljno? Trebam li to shvatiti zaozbilj? Koliko smo puta postavili ovakvo pitanje? A zašto? Jer toliko toga doživljavamo kao površno, nezahtjevno. Mnogi su i mnogo puta i samom Isusu postavlja-li pitanje: Misliš li ti to ozbiljno? Treba li tebe, tvoju riječ, treba li tvoj zahtjev, tvoje evanđelje shvatiti ozbiljno?

Dovoljno se sjetiti one scene o kojoj pripovijedaju Evanđelja. Mladić došao Isusu s pitanjem: Što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus mu odgovara posve jednostavno: Vrši zapovijedi! A on će: Pa to činim, i sam činio sam sve od djetinjstva. A Isus će mu: Ako želiš biti savršen, idi – prodaj sve što imaš i slijedi me. Evanđelist izvještava kako je mladić od Isusa otišao sav žalostan jer je imao velik imetak i nije imao hrabrosti od njega se odvojiti. A da je poslušao – budimo iskreni – zar mi ne bismo bili prvi koji bismo rekli kako je u stvari lud – jer ludo je ostaviti ima-nje, ono čvrsto za što se možeš uhvatiti, da bi imao nešto tako nejasno, kao što je duhovna baština kraljevstva Božjega. Pa ipak, kad se netko odvaži biti tako lud, da Isusa shvati ozbiljno, ne samo da se promijeni njegov život, nego i život mnogih ljudi oko njega.

Danas, 17. siječnja, Crkva slavi kao svetoga jednog takvoga “luđaka”, Antuna Egipatskog, svetoga Antuna Pustinjaka, koji se uz sv. Pahomi-ja smatra utemeljiteljem kršćanskog monaštva. Antun je, kako stoji u njegovu životopisu, ozbiljno – doslovno shvatio onaj Isusov naputak o odricanju od svega. Kao mladić nakon smrti roditelja, čuvši ovaj evan-đeoski odlomak sve je prodao, zbrinuo jedinu sestru a ostatak podijelio siromasima. Tako mu je ostao samo Bog – kao njegova baština. Ostale su mu i ruke da njima plete košare i tako se uzdržava i jezik da njime molitvom i pjesmom hvali Boga i poučava neupućene. Povukao se u pustinju (u kojoj se morao itekako boriti s napastima) te molio za sebe i druge, duhom krijepio potrebne i grješne.

Zanimljivo je da je Antun živio 90 godina. Kad bismo danas nekome obećali život od 90 godina, ali u postu i molitvi, teško bi se tko odazvao – jer iako težimo dugom životu – užitak nas privlači.

152

U Crkvi se uvijek ponavljalo i danas ponavlja pitanje: Koliko ozbiljno treba shvatiti i prihvatiti Isusa – njegovu poruku? Koliko nas Evanđelje obvezuje da po njemu živimo, a ako to ne činimo, imamo li pravo zva-ti se kršćanima?

Da nije svetaca koji su ozbiljno i radikalno shvatili evanđelje, da nije onih koji su ludo ostavili sve i pošli za Isusom i tako pronijeli ovom zemljom radost spasenja – gdje bi bio svijet? I je li konačno vrijeme da i mi sami iskreno i ozbiljno poludimo u nasljedovanju Gospodina Isusa i svetaca njegovih?

TVD, 17. siječnja 2013.

153

OBRAĆENJE

Sutra je blagdan obraćenja sv. Pavla. Poznato nam je izvješće iz Djela apostolskih o mučeništvu sv. Stjepana te o obraćenju Savla koji je pošao u Damask zatvarati kršćane a preobrazio se u svetoga Pavla, najvećega navjestitelja radosne vijesti!

Pa ipak, vjerojatno ste i vi koji put, možda iz dječjih usta, čuli neku malo drugačiju varijantu kojeg biblijskog događaja. Tako sam ja na blagdan sv. Stjepana, na drugi dan Božića, čuo ovu varijantu Savlova obraćenja. Na pitanje što se je to dogodilo sa Stjepanom odgovor je glasio: Stje-pan je putovao u Emaus i na putu je razgovarao s uskrsnulim Isusom. Međutim, na njega je u zasjedi vrebao Pavao pa kad je čuo što to Isus i Stjepan razgovaraju, skočio je iz zasjede i kleknuo pred Isusa govoreći: Gospodine, kaži mi što mi je činiti!?

Iskreno priznajem da sam se pravo od srca nasmijao. Najprije mi nije bilo jasno odakle tako sklopljena priča… ali nakon par dana sam se na nju vratio, i tada mi se učinilo da iako ne ogovara povijesnim datosti-ma, baš i nije bez temelja.

Jer, onaj s kim je Stjepan drugovao i za kojega je posvjedočio, doista je bio Uskrsnuli, i svaki životni put s njim put je u Emaus. A i sam Savao zaista je bio u zasjedi. Vrebao je Stjepana i naveliko je pridonio njegovu smaknuću ali je zapravo sam bio upao u zasjedu svoje vlastite oholosti i zanesenosti nanošenjem zla. Stjepanov razgovor s Isusom završio je istim riječima koje je Raspeti na križu uputio Nebeskome Ocu: Oprosti im jer ne znaju što čine, i: U ruke tvoje predajem duh svoj.

Savao, nazočan kamenovanju, nije mogao prečuti te riječi. Morale su mu duboko i dugo odzvanjati u duši sve do onoga trenutka kad ga je oba-sjala svjetlost i kad je čuo glas: Savle, Savle, zašto me progoniš? Imao je hrabrosti pasti na koljena i upitati: Tko si ti, Gospodine? I još: Što mi je činiti? Gospodin mu je očitovao tko je on, a i pokazao mu je što mu je činiti i što sve pretrpjeti za evanđelje.

154

I na kraju, zar svatko od nas nema svoga Stjepana? Zar svatko od nas nema svoga Savla? Samo – imamo li spremnosti oprostiti svome Savlu i pasti na koljena pred Gospodinom moleći: Objavi mi Gospodine volju svoju, da ti mogu služiti. A ti se sa mnom posluži na spasenje mojih bli-žnjih.

TVD, 24. siječnja 2013.

155

KRUPNE SITNICE

U danima velike nacionalne raspre oko četvrtoga modula zdravstvenog odgoja pokazalo se ne samo što tko misli i zašto neki, lijevi, tako agre-sivno zastupaju ludost i zlo – a to je isključivanje ljudskih vrednota: istine, vjernosti, ljubavi i poštivanja života iz najintimnijeg dijela ljud-skih odnosa, pozivajući se na pseudoznanstvene laži i grubo vrijeđajući istinu o čovjeku, ne stideći se niti osobnog grubog vrijeđanja onih koji s pravom drugačije misle, a sve s nakanom da bi još više među mladi naraštaj unijeli pomutnju i nemoral.

Neko će reći: Pa ta priča o četvrtom modulu zdravstvenoga odgoja zapra-vo je sitnica – pa to ste se vi vjernici oko te sitnice tako uznemirili. Da, gledajući s jedne strane to jest zaista sitnica ali ona presudna sitnica: U njoj se ogleda onaj korak koji usmjerava ljudski život: na Božji put ili pak na put bez Boga, to jest na put bezboštva koji uvijek završava ljud-skom ruševinom.

Dakle, u tim proteklim danima našao sam se u bolnici, na operaciji. Tako sam mogao na vlastitoj koži iskusiti što znači poštivanje čovjeka, pošti-vanje života, poštivanje ljudskih vrednota iz dubokog uvjerenja. Zato mi je palo na pamet kako bi bilo dobro kad bi svi ti nesretnici koji tako agresivno prizivaju zlo, ipak na vlastitoj koži osjetili onu stranu života koju oni tako lako zaboravljaju i/li namjerno niječu, a s kojom će se pri-je ili poslije i sami morati susresti i uzeti je ozbiljno.

Bezbroj puta sam se dosad uvjerio koliko je Isus zaista u pravu i kako riječi Evanđelja nikada ne gube svoju vrijednost i snagu. U Evanđelju Isus izričito govori o vrijednosti života, kad kaže: Što vrijedi čovjeku da sav svijet stekne a životu svome naudi ili život svoj izgubi! Ili, kako bismo mi to preveli: da dušu svoju izgubi!

Ne kažem da se posvuda ne nađe koja loša iznimka, ali sam se u bolni-ci opet uvjerio na vlastitoj koži koliko je dobrote i velikodušnosti, truda i uslužnosti prema bolesnima, što se ne da ničim platiti. Volja i nasto-janje da se učini dobro, spretnost liječnika i tehničara, brižnost, strplji-vost i obazrivost sestara i osoblja na odjelu zaista su primjer dobrote

156

u naizgled malim stvarima, ali koje nisu sitnice. Zato me vrijeđa kad čujem kako se opet najavljuje smanjivanje plaća zdravstvenim radni-cima, liječnicima, sestrama i osoblju. Zamislite kako bi izgledalo da ti ljudi rade zaista samo za plaću. Iskreno mislim da je sramota za sva-ku vlast baš zdravstvenom osoblju, jednako kao i onima koji bi treba-li odgajati mlade naraštaje, smanjivati plaću najčešće na račun dobitka onih koji već beru vrhnje.

I na kraju, sjetimo se da je Isus navijestio kako će baš po sitnicama sudi-ti koliko smo ljudi. Zato, Gospodine, hvala ti za svaku čašu vode, za svaku pruženu ruku, za svaku lijepu riječ, za svaku tabletu protiv bolo-va i za svaki nježno previjeni zavoj na bolesničkoj rani. Hvala ti za sve sestre, za sve liječnike i medicinsko osoblje, za sve koji čuvaju i podr-žavaju život. A one koji se protiv čovjeka i života bore, ti, Gospodine, na svoj put obrati!

TVD, 7. veljače 2013.

157

OBRATITI SE

Jučer je blagdanom Pepelnice, odnosno kako mi kažemo Čiste srijede, započela korizma. Kad bismo ovo vrijeme, ovih 40 dana koji su pred nama, kao kršćani, vjernici, željeli definirati samo jednom riječju, ta bi riječ posve sigurno bila: obraćenje!

Zanimljiva je riječ obraćenje. Ima višestruko značenje. U aktivnom smi-slu obraćenje znači duboku promjenu koja ima potpuno pozitivnu kono-taciju. Obraćenje je tako unutrašnja promjena, promjena smjera, izbor novoga puta sa svom sviješću i odlučnošću. Da bi se to dogodilo nužna je spoznaja o vlastitom stanju, o možebitnoj posvemašnjoj pogrešno-sti životnog puta, kao i svijest o nužnosti žurne promjene. A to dovodi do onog osjećaja koji nazivamo kajanje. Obraćenje uključuje čitavoga čovjeka: spoznaju, volju i osjećaje. Stoga, ako je istinsko, obraćenje doi-sta mijenja ljudski život. I koliko je god opravdano govoriti o trajnom obraćenju, ono istinsko, dubinsko obraćenje u životu se ne događa ni lako ni često. Najčešće tek jednom u životu, u ozbiljnim životnim situ-acijama i u odrasloj životnoj dobi.

Riječ obraćenje dolazi od glagola obratiti, odnosno obratiti se! To – obratiti se – ima pak još jedno važno značenje, bez kojega doista ne bi, barem kršćanski, bilo moguće shvatiti pravu narav obraćenja. Obratiti se – znači upraviti nekome riječ, progovoriti mu. A da bi se moglo drugome upraviti riječ nužno je okrenuti se prema njemu, licem u lice. Obratiti se tako znači uspostaviti kontakt, uspostaviti vezu, te još više ponov-no uspostavljanje pokidanih veza koje su nužne za osmišljen, dostojan ljudski i kršćanski život.

Isus je pozivao na obraćenje i to upravo obraćajući se. Činio je to direk-tno, licem u lice. Često se događalo da bi ga oni, kojima se obraćao, pozvali u svoju kuću, doma, na večeru. Tako je bilo s carinikom Levi-jem, Matejem i s nadcarinikom Zakejom. Vjerujemo da je svako odazi-vanje na njegovu riječ, svako pozivanje i prihvaćanje Isusa u svoju kuću rađalo upravo takvim plodovima obraćenja. Zato i ne čudi evanđeoski zaključak: Zaista, danas je došlo spasenje kući ovoj.

158

Isus svraća onome tko ga zove. I to čini i danas! A zove ga onaj tko ga je čuo. A svatko ga može čuti barem na tri načina: u dubini vlastite savjesti, u riječi Evanđelja i u otajstvu Crkve u kojoj progovara kroz zajedništvo vjernika, kroz djelotvornu ljubav i kroz sveta otajstva.

Smisao korizme nije u drugom doli: čuti Isusa dok mi se obraća i odgo-voriti mu: Svrati Gospodine, k meni da bih se i ja mogao obratiti, obratiti tebi da bih mogao biti blizak svome bližnjemu, i da bih konačno došao i samom sebi. Jer jedino iz toga vrela izvire radost života. Istinskoga! Uskrsloga!

TVD, 14. veljače 2013.

159

TKO SE NE ODREČE

U korizmi smo. U vremenu koje bi nas trebalo okrenuti ne samo nama samima i našim bližnjima, nego najprije Bogu. Bogu koji nam je postao blizak u Isusu Kristu. Isus za sebe reče: Ja sam Put. Isusov učenik pozvan je ići tim putom, posve svjesno, jasno, s razumijevanjem pozi-va. A taj poziv sadržava i sasvim određene uvjete! Ne tek upute i napo-mene, nego uvjete. Zapravo dva uvjeta: odreći se i uzeti križ. Isus je vrlo jasan: Tko želi biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe i neka uzme svoj križ, i neka ide za mnom!

Pred očima su nam dvojica ljudi, koji su odlučili poći za Isusom. Jedno-ga je za milijune ljudi označila poznata nam pjesma: Krist jednom stade na žalu, tražeć’ ljude za velika djela! O Bože, zar si pozvao mene? Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti… Gospodin ga je pozvano na najvišu službu u Crkvi. Postavio ga je – vjerujemo zahva-tom Duha Svetoga – na Petrovu stolicu, da upravlja njegovom lađom. I to je činio neustrašivo 27 godina, od 1978. do 2005., a na kraju svoje-ga puta ostavio je neizbrisivo svjedočanstvo: na Veliki petak 2005., za pobožnosti križnog puta u Koloseumu, za pobožnosti koju je predvo-dio kardinal Ratzinger a gledao sav svijet, čvrsto je zagrlio križ, uzeo je svoj križ i tako ga prigrlio uza se da je svakom postalo jasno da je to upravo ono o čemu Isus govori: uzeo je svoj križ i donio ga do kraja sli-jedeći svoga Učitelja.

Drugi je, na iznenađenje svih i na blagoslov Crkvi, izabran za njegova nasljednika. Osam godina, od 2005. do 2013. bio je za kormilom Petro-ve lađe: bez straha, bez bojazni od osuda, ruganja, prezira svijeta – jer što mu sve nisu spočitavali, na koji ga način izrugivali? Ne zaboravimo da su mu u samom Rimu, na sveučilištu koje je osnovala Crkva, zabra-nili govoriti istinu! I taj je čovjek, kojemu se prigovaralo da je prigrlio svu vlast, da je zamalo diktator i zamalo mrzitelj ljudi – da su se protiv njega urotila sva udruženja bezbožnika i nastranih, a zapravo je samo sluga u kući Gospodnjoj, u danima svoje ljudske nemoći i starosti učinio ono što očito traži Gospodin od onih koji ga žele nasljedovati, biti njego-vi: odrekao se je ne tek položaja i vlasti, nego odrekao se sebe samoga,

160

odrekao se da njegova riječ bude posljednja i predao je sve u Gospodi-nove ruke: neka Isusova bude posljednja.

Zato, duboko sam uvjeren da i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., svaki na svoj način, zaslužuju ne samo našu zahvalnost, nego i da ih nasljeduje-mo – zapravo da nasljedujemo Krista onako kako su nas učili – i kako su nam pokazali. S molitvom da i nas Gospodin osnaži i privede svo-joj radosti.

TVD, 20. veljače 2013.

161

OČE, HVALA

Na kraju pontifikata pape Benedikta XVI. osjećam potrebu, baš ovako, javno, reći hvala! Tu potrebu osjećam kao kršćanin, vjernik, ali još više kao svećenik u Katoličkoj Crkvi i to ne samo zbog sebe nego i zbog onih koji u našim krugovima svih ovih godina nisu za tebe imali ni jed-nu lijepu riječ. Nažalost, istina je i to da svećenik (ex svećenik) može, uz ostalo, gaditi Crkvu, a papu izrugivati da bi bio nagrađen od bezbožnika.

A evo zašto osjećam tu potrebu da ti, Sveti Oče, kažem hvala. Hvala ti za jasnoću navještaja i hrabrost svjedočenja vjere, od prvoga do posljed-njega dana tvoga pontifikata! Hvala ti na svjedočanstvu za Isusa Krista, jedinoga Spasitelja, pred svim ljudima ove kugle zemaljske, od onih koji vjeruju do onih koji vele da poštuju religiju, ali ne žele ni čuti za Kri-sta! Hvala ti na jasnom govoru o Bogu – to jest na teologiji, na temelju Božje objave i zdravoga razuma, a ne mudrovanja. Hvala ti, Sveti Oče, za sve napisane riječi – svjedočanstva vjere u Isusa iz Nazareta, rođenog od Marije, mučenog i raspetog, uskrsnulog od mrtvih – vjere u pobjed-nika grijeha i smrti!

Hvala ti za bezuvjetno zauzimanje za istinu o čovjeku u vremenu kad se naizgled čovjeka štiti, ali ljude prezire i prepušta samovolji vlasti i globalnim nepravdama, kad je znanost postala manipuliranje čovjekom od začeća do smrti! Hvala ti za neustrašivu vjerodostojnost posebno pred onima koji istinu o čovjeku žele krojiti sami mijenjajući Bogom dani red ljudske naravi, obitelji i društva. Hvala ti na zauzetosti za isti-nu protiv totalitarnog relativizma za jasni govor o čovjeku, stvorenju i djetetu Božjemu, ali i grešniku otkupljenom krvlju Kristovom za život vječni! Hvala ti na istinskoj kršćanskoj antropologiji koju priznaju svi ljudi dobre volje i zdrava razuma, ali se začudo boje i pod silnim priti-skom danas to više ne usuđuju pokazati!

Hvala ti, sveti oče, za sve tvoje susrete s vjernicima, s mladima i starima, vjernicima i nevjernicima na svim stranama svijeta i u našoj domovini! Hvala ti za svaki poticaj na dobro, zalaganje za mir, za brisanje dugova i za izgradnju pravednijeg svijeta.

162

Hvala ti i za metlu kojom si nastojao pomesti Crkvu od grijeha i zloće iznutra, što su mnogi nastojali zapriječiti! Sam si vidio i osjetio koliko je to težak ali i nužan zahvat da bi svjedočanstvo za Krista zaista bilo vje-rodostojno. Da, hvala ti i za ovo zadnje svjedočanstvo iskrenog naslje-dovanja učitelja – u odricanju od sebe.

I još, oprosti na svemu što nisam razumio ni pravo prosudio. A dobri Bog neka te poživi u miru srca i duše.

TVD, 27. veljače 2013.

163

POSLJEDNJE PREDAVANJE

Nalazimo se u vremenu ispražnjene Petrove stolice. Papa Benedikt XVI., nakon odlaska u mirovinu, povukao se u Castel Gandolfo, u mir, dale-ko od očiju javnosti. Sam reče da želi nastaviti živjeti u povučenosti, u molitvi za Crkvu. Tko je pratio njegov odlazak iz Vatikana, mogao je vidjeti koliko je oslabio i iscrpljen. Korača sitnim, kratkim koracima, oslanja se na štap, ali su mu oči itekako žive. Sve prati. Budnošću moli-tvenog duha prati Crkvu u gorućim potrebama. Ovih dana na TV gle-damo kako se okupljaju kardinali kako bi započeli konklave, odnosno postupak izbora novoga rimskog biskupa koji će voditi Crkvu u teškim i nadasve neizvjesnim vremenima koja su pred nama.

Budući da je Benedikt XVI., odnosno Joseph Ratzinger, veliki dio svo-ga života proveo kao profesor teologije, nekako mi se učinilo kao da je na kraju svoga pontifikata, uz sve ostalo, želio održati i svoju posljednju lekciju, posljednje predavanje.

Prije nekoliko godina čitao sam knjigu pod naslovom: Posljednje pre-davanje. Govori o jednom profesoru u Americi koji je obolio od kar-cinoma gušterače i znajući da mu je preostalo svega nekoliko mjeseci života, želio ih je pravo i dobro iskoristiti. Jedan dio vremena proveo jer sa svojom obitelji, ženom i djecom, a dio sa studentima. Održao im je i svoje posljednje predavanje. Studenti su to predavanje snimili i stavi-li na You Tube, pa je onda nakon smrti profesora jedan njegov prijatelj to pretvorio u knjigu: priču o njegovu životu, čiji je vrhunac posljednje predavanje – jer u tom trenutku preostaje samo istina. Onako kako se doživljava, osjeća i želi prenijeti onima koje se voli.

Možda pretjerujem, ali mi se čini da je svojom posljednjom gestom papa Benedikt XVI. upravo želio to: ne sa školske predavaonice, nego s katedre svetoga Petra, s apostolske stolice, održati svim vjernicima svo-je posljednje predavanje, posljednju poruku. Ona nije samo u riječima, nego u gesti iskrene vjere u Gospodina koji je utemeljio svoju Crkvu na stijeni Petrove vjeroispovijesti i koji je neće napustiti, nego svo-jim Duhom upravljati i voditi. Jesmo li razumjeli posljednje predavanje

164

Benedikta XVI.? Meni se čini da ono glasi: U tvoje ruke, Gospodine! U tvoje ruke Gospodine povjeravam kormilo ove lađe Crkve, kormilo koje si mi povjerio – ja onemoćao stavljam u tvoje ruke! Ti je upravljaj i vodi! Ti je ravnaj i ti joj razvij jedra na pučini! Ti joj, za dane koji dolaze, na kormilo stavi pastira po svojemu srcu, jer ti si Gospodar i pastir sta-da! U tebe se, Gospodine, uzdam, ne u sebe! Zato, dopusti da sluga tvoj otpočine u miru punom vjere i predanja! Slušajući i gledajući Benedikta XVI., očekujući dolazak novog rimskog biskupa, Petrova nasljednika, ako smo vjernici, ne možemo drugo doli se pridružiti Benediktu XVI. s molitvom: Providi, Gospodine, Crkvi svojoj pastira po svojemu srcu.

TVD, 7. travnja 2013.

165

PRST BOŽJI

Upravo dok ovo pišem u Rimu započinje izbor novoga pape koji će na Petrovoj stolici naslijediti Benedikta XVI. Sve su oči kršćanskoga svi-jeta uprte u 115 izbornika – kardinala, a vjerujem da su i srca najvećeg broja katolika sjedinjena u molitvi da Duh Gospodnji siđe na izbornike i nadahne ih, da u skladu s Božjom voljom, potrebama Crkve i svojom savješću izaberu pravu osobu i to, kako veli Zakonik kanonskoga pra-va, Kristova vjernika, kršćanina i muškarca, da ravna kućom Božjom.

Oči mnoštva na Trgu sv. Petra uprte su u jedan mali dimnjak na krovu Sikstinske kapele, u kojoj se obavlja izbor pape. A zašto baš u Sikstinskoj kapeli? Možda zato što je najljepša, svjetski poznata umjetnička drago-cjenost Crkve i Vatikana? Ili samo zato jer je to zgodan prostor, prikla-dan veličinom i svojom odijeljenošću, da se sve može obaviti u miru? Ne znam pravoga razloga za taj već stoljetni izbor prostora, ali kakav god on bio kad u njega pogledamo puno nam govori!

Ova najslavnija kapela na svijetu ime je dobila po papi Sikstu IV., koji u je dao izgraditi 1481. godine. To je pravokutna crkva posvećena Gospi-nu uznesenju na nebo, dugačka 40 a široka 13,5 metara sa svodom viso-kim 20,70 m. Kamena pregrada koja dijeli kler od puka djelo je Mina de Fiesole i Ivana Duknovića. Gotovo sva je oslikana freskama koje su načinili Pinturicchio, Boticelli, Ghirlandaio, Roselli, Signoreli i Perugi-no, a svakako su najznačajnije one Michelangela Buonarottija, koji se dugo nećkao oko toga rada, koji je postao remek-djelo. Freske na stropu prikazuju stvaranje svijeta i prvih ljudi, a na zidu iznad oltara prikazan je posljednji sud, raj i pakao, kroz scene s 391 likom, među kojima je i umjetnikov autoportret. Možda je ipak od svih najčešće korištena, ne samo u slikarstvu, nego i u mnogim drugim prilikama, freska koja pri-kazuje scenu stvaranja: Bog svojim prstom dodiruje čovjeka, koji će tek tada postati živa duša – slika i prilika Božja.

Biranje pape u Sikstinskoj kapeli čini mi se da, među ostalim, tako-đer znači i ovo: to je čin koji se događa u Božjoj prisutnosti, pod Bož-jim okom i pod njegovom zaštitom, pa je ljudska savjest svih izbornika

166

pozvana da se ispita pred Gospodnjim sudom, kako bi glasovali tako da mogu iskreno i bez straha stati pred Boga. I još nešto: izbor pred Bogom pokazuje da je potrebno, dapače nužno, da Gospodin svojim okom pogleda i svojim prstom dotakne izabranika, da u njega udahne svoga Duha da bi bio živ, živ Duhom Božjim, i da bi u tom istom Kri-stovu Duhu bez straha od bezbožnika i nastranih vodio Crkvu Božju.

Pa ma tko bio izabranik, neka ga Gospodin dotakne i nadahne, a mi ćemo ga u svojim molitvama pratiti odano i s ljubavlju.

TVD, 14. ožujka 2013.

167

CRKVA SIROMAHA

Izborom novoga pape Franje, Jorge Maria Bergoglia, ubrzo se nametnula kao jedna od središnjih tema ideja Crkve siromaha. Sam papa svjedoči da je prva napomena koju je čuo od kardinala iz Latinske Amerike već kod čestitki na izboru bila: Ne zaboravi siromahe! I očito je tu napome-nu, pa i opomenu, uzeo zaozbilj.

Pojam Crkve siromaha povezuje uz II. vatikanski sabor, koji je obnovu Crkve i njezinu ulogu u suvremenom svijetu povezao s nasljedovanjem Isusa Krista koji radosnu vijest o kraljevstvu Božjem naviješta siroma-sima i ostvaruje djelima koja označavaju oslobođenje od ropstva zlu i grijehu, od ugroženosti bolešću i konačno od same smrti.

Papa Franjo dolazi iz Latinske Amerike. Može se slobodno reći da je iskustvo Latinske Amerike iskustvo siromaštva i ugroženosti, ali iznad svega postojanja struktura grijeha koje priječe istinsko socijalno oslo-bođenje. Crkva se u svojim dokumentima (CELAM, Medellin) okreće preferencijalnoj opciji za siromašne čime otvara pitanje i pitanje nuž-nosti siromašne Crkve, budući da opredjeljenje za siromašne uključuje i opredjeljenje za evanđeosko siromaštvo kao znak navještaja radosne vijesti. Ono što tako lijepo evanđeoski zvuči nije, međutim, jednostavno provesti u djelo. Pitanje Crkve siromaha i siromašne Crkve kao znaka i sredstva navještaja i ostvarenja kraljevstva Božjega, kako ga je na oso-biti način izrazila latinoamerička teologija oslobođenja, stavlja zahtjeve za život svećenika i biskupa, redovnika i redovnica. Papa Franjo je te zahtjeve prihvatio i primijenio na svoj način života, prije kao svećenik i biskup, danas kako papa.

Zanimljivo mi je bilo istraživati se kako se ideja Crkve siromaha pojavila i kako je tretirana na Drugom vatikanskom saboru. Jedan od biskupa koji su se priklonili toj ideji bio je tadašnji splitski i makarski biskup Frane Franić, potpuno uvjeren da je evanđeosko siromaštvo uvjet kršćanske djelotvorne ljubavi. Na završetku rada Sabora 40 biskupa iz neformalne grupe Crkva siromaha, među kojima je jedino Franić bio iz komunistič-kog dijela svijeta, izdalo je Proglas četrdesetorice biskupa koji je Franić

168

u hrvatskom prijevodu objelodanio u Crkvi u svijetu, te poslije u svojoj knjizi Putovi dijaloga. Evo središnjih misli toga teksta:

“Odricanje od bogatstva: 1. Nastojat ćemo živjeti običnim životom kojim živi naš narod s obzirom na stanovanje, hranu, prijevozna sred-stva (…) 2. Nećemo posjedovati ni pokretna ni nepokretna dobra ni bankovne račune na vlastitom imenu (…) 3. Nastojat ćemo da nas se ne naziva, bilo usmeno bilo pismeno, imenima i naslovima koji znače veličinu i moć (…)

Odricanje od privilegija: 1. Izbjegavat ćemo u našem vladanju i u našim društvenim odnosima sve privilegije i sve prednosti koje uživaju boga-ti i moćni (…) 2. Tumačit ćemo našim vjernicima da su njihovi darovi koje daju crkvama ili crkvenim ustanovama dio bogoštovlja, apostola-ta ili socijalne akcije (…) 3. Posvetit ćemo u prvom redu svoje vrijeme apostolatu i pastvi radnika i siromašnih slojeva naroda, a da to ipak ne škodi drugim slojevima u biskupiji (…)

Karitativni i socijalni rad: 1. Obvezujemo se da ćemo živjeti, zbog pastoralne ljubavi, u zajednici života s našom braćom u Kristu sveće-nicima, redovnicima i laicima tako, da naš život bude doista služenje drugima (…) 2. Trudit ćemo se da u svijetu zavlada pravedniji socijalni poredak, dostojan sinova čovječjih i sinova Božjih…” (Frane Franić, Iz moje koncilske bilježnice. Crkva siromaha, u: Crkva u svijetu 1 (1966) 2, str. 51-52.)

Pokoncilski pape, Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., u mno-gim svojim dokumentima naglašavali su vrijednost evanđeoske kreposti siromaštva i pozivali Crkvu na put siromaštva. Papa Franjo, govoreći o Crkvi siromaha, opet poziva na evanđeosku radikalnost. Jesmo li se pomakli imalo naprijed na tome putu?

TVD, 21. 03. 2013.

169

VLAST I SLUŽENJE

Ljudska vlast je oduvijek tražila da joj se padne pod noge. Po svoj prili-ci odatle je došao i običaj da se vladaru klanja. I ne samo običaj, nego i zapovijed, naredba. A to pokloniti se značilo je podložiti se. A podložiti se u stvarnosti je značilo biti ponižen. Vladar je imao pravo onoga tko je pod njim pao na koljena ili se prostro na zemlju, doslovno zgaziti. Ili, ako je bio dobre volje, smilovati mu se. Tako do dana današnjega, ako ne fizički očito i grubo, ipak na druge načine rade vladari ovoga svijeta.

Isus postupa drugačije. On je Gospodin. Gospodar. Ali on od svojih ne traži da mu padnu pod noge, iako će mnogi u znak poštovanja i zahval-nosti to učiniti. Za vrijeme njegova života na zemlji, pa do dana današ-njega. Svakako, Isus postupa drugačije. On sam pada pred noge svojim učenicima. Gospodar, ne samo gospodar, nego utjelovljeni Bog ne gazi čovjeka nego mu pada pod noge da ga opere, čisti. Dapače, sam se Gos-podin tako zapravo klanja čovjeku. Pokazujući koliko mu je dostojan-stvo i vrijednost. Ako ne u ljudskim, onda svakako u Božjim očima.

Oprati noge u starini bio je znak dobrodošlice. Ta gesta uvodi u zajed-ništvo koje se nastavlja za stolom. Isus, nakon što je oprao noge učeni-cima, poziva ih za stol. Posjeda ih ne za bilo kakav stol, nego stol svoje ljubavi. Stol na kojemu im daruje samoga sebe. Najviši i najveći iskaz poštovanja na ovome svijetu, eto to čini Isus, darivajući samoga sebe svojima na dar – kao zalog života, punine života. Čitavo Isusovo služe-nje je dar. Dar ljudima. Svim ljudima. To je služenje dar očišćenja, izva-na pranjem, iznutra oproštenjem. To je dar zajedništva za stolom kruha i vina, zajedništva ljubavi za stolom života – euharistije.

Isus, nakon pranja nogu, veli svojim učenicima: Primjer sam vam dao. Da i vi činite što sam vam učinio. Papa Franjo, bez puno riječi, upućuje upravo na to: primili smo najveće svjedočanstvo ljubavi da to prenesemo svojoj braći. Najveće svjedočanstvo vjere je nasljedovanje Krista. To je svjedočanstvo za Boga i za čovjeka. Tako je uvijek bilo, a danas se čini da je to jedini put. Papa Franjo je toga svjestan. Neka njemu i neka svima nama Gospodin pomogne da nam to postane i put u kraljevstvo njegovo.

TVD, 28. ožujka 2013.

170

POVOJI

Što tražite? zapitaše dva čovjeka u blistavoj odjeći.Što tražite? zapitaše na glas one tri žene koje dođoše ranim jutrom trećega dana pohoditi grob u vrtu podno Kalvarije.A sve tri, Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva,na to ostadoše bez riječi, zbunjene…Što tražite? Što ste se tako rano, u praskozorje, uputile na grob?Došle ste oplakivati Raspetoga? Isusa, Učitelja!Zar ćete naći utjehu u suzama koje jučer niste isplakale?

Znamo, nije pravo pitanje što tražite, nego: koga tražite?Koga ti, Marijo iz Magdale, ovdje zorom tražiš? Onoga koji je u presudnom trenutku postao tvoj Život.Koga ti, Ivana, ženo Herodova upravitelja Huze, tražiš?Onoga kojemu si povjerovala i pomagala svojim dobrima.Koga ti, Marijo Jakovljeva, rodice Marijina, tražiš?Sina svoje rodice Marije i učitelja svojega sina Jakova?Koga ne samo vi, nego i svi koji su mu povjerovali i svi oni koji u ovu noć pohrlili prema grobu, koga traže? Onoga koga je ljudska zloća, izdaja i laž nepravedno osudila, izrugala, izmučila i na kraju groznom smrću umorila?

Eto, dotrčali ste da nađete mrtvoga! A mi vam velimo:Pogledajte vrata groba! Pogledajte kamen odgurnut u stranu,pogledajte platno složeno i povoje smotane na uzglavlju.Mi vam nosimo – najveću novost čitave ljudske povijesti.Nije ovdje! Uskrsnu! Sjetite se što vam je govorio.još dok ste skupa s njim hodali galilejskim stazama:Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika,da bude raspet i treći dan da uskrsne.Sve vam se to čini kao tlapnja? Ne vjerujete?

171

Zar tako lako zaboravljate njegove riječi?Zato, baš zato dođite ovamo, bliže! Pogledajte mrtvački pokrov,platno u koje bijaše Isus umotan, i povoje na uzglavlju!Zar vas ovi Isusovi povoji ne podsjećaju i na oneu koje je bio umotan prije trideset i tri godine kad ga je Marija porodila usred noći u betlehemskoj spilji?Nisu li to povoji u koje je milosrdni Samaritanac umotao ranjenoga?Nisu li to i povoji koje je Isus odmotao s tijela ozdravljenog gubavcai koje je skinuo s prijatelja Lazara nakon njegova izlaska iz groba?

Ali, zar to nisu i vaši vlastiti povoji? Zar to nije prvo platno u koje ste bili povijeni čim ste rođeni?Zar to nisu povoji kojima su povijane tolike vaše ranene bi li zacijelile, jednako kao i sve vaše boli i tuge?Zar to nisu povoji bolesti, starosti i nemoći, baš oni povojikojih se toliko bojite, od kojih zapravo strahujete, bojeći se da ne biste pali u tuđe ruke.

Da ovi povoji, smotani na uzglavlju Isusova groba,to su povoji Isusovi, ali i vaši, od početka do kraja života, svih koraka i svih posrtaja, od rođenja do same smrti.Ovoga su časa, ovoga su jutra odloženi i ostavljeni.S njima je odložena svaka muka, patnja, bol i svaka tuga.Ostavljeni su kao što je ove zore ostavljena i sama smrt, koja neka vas više ne plaši i ne straši, jer je samo korak u život.

Zato, uzmite ove povoje! Ponesite ih Isusovim učenicima,pokažite im ih i posvjedočite: s njegovim, Isusovim uskrsnućemuskrsnuo je i vaš život. A svi povoji vašega života, u koje su bile umotane vaše rane, tuge, boli i stradanja, svi povoji vaše ljudske smrti – nisu ni za što drugo,nego da ih jednoga svetoga dana, u osvit nove zoreUskrsli Gospodin smota i položi na stranu – za svjedočanstvo: smrt nema posljednju riječ!

172

Uskrsnuli naš Gospodine, Raspeti Isuse Kriste, o slavlju tvoje pobjede nad smrću, usrdno te molimo: skini s nas povoje svih naših jada i nevolja, strahova i tuga, i obasjaj nas svjetlom svojega života u radosti i milosti.

Iz povoja naše smrtnosti obuci nas u svjetlost svojega životada jednoga dana možemo doći k tebi, Gospodinu našem i Spasitelju Isusu Kristu, kojemu neka je u jedinstvu Oca i sili Duha Svetoga svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova.

TVD, Uskrs, 2013.

173

MALI TOMICA I NEVJERNI TOMA

Tjedan dana nakon slavlja Kristova uskrsnuća Crkva se spominje doga-đaja koji nam prenosi Ivan u svojemu Evanđelju: Toma zvani Blizanac, ne bijaše s učenicima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi uče-nici: Vidjeli smo Gospodina! On im odvrati: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vje-rovati!. Evanđelist dalje izvještava o Isusovu ukazanju i pozivu Tomi: Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.

Nešto mi se ovih dana mota po glavi, a to je pitanje kako se postaje nevjerni Toma? Odnosno, kako se postaje vjerni Toma. Čini mi se da sam nekad davno, ne sjećam se gdje, pročitao jednu priču o malome Tomici koji je na početku bio s Isusom. Kao dijete bio je kršten, poučen u vjeri, pričešćen, molio je i susreo Isusa, s njim išao, a onda, počeli su mu se rugati. Tako je prestao hraniti vjeru, prestao moliti, zašutio i činilo mu se da je sve manje i manje shvaćao što to Isus zapravo hoće.

Počeo se izmicati od opsluživanja Božjih zapovijedi, samo da se s Isu-som ne susretne oči u oči. Sve je češće umjesto u crkvu nedjeljom zala-zio u kafić ili kladionicu. Bilo je to u vrijeme mladenačkih kriza, gubio je povjerenje u roditelje, u kršćanski moral, u ljude oko sebe. I tako se mali Tomica izgubio.

Vrijeme leti. Mali Tomica postao je veliki Toma, od malog vjernika postao je praktični nevjernik. Oženio se, dobio djecu i mučio se sa živo-tom, ali bez temeljnoga povjerenja. Objeručke je prihvaćao primjedbe na Crkvu i Boga, te na kraju zaključio: Ne vjerujem ako ne vidim!

Ako i nije postao nevjerni, postao je malovjerni! A zapravo u dnu duše se sramio i bilo ga je strah. Dok se nije dogodilo nešto neobično, dok ga njegovo dijete nije uzelo za ruku i povelo u Crkvu, gdje je na mali Uskrs čuo Isusove riječi: Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prine-si ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran! Od toga časa stalno mu kopka po glavi potreba da padne na koljena i usklikne: Gos-podin moj i Bog moj!

TVD, 11. travnja 2013.

174

OČE, BLAGOSLIVLJAJ!

Više puta čuo sam zaziv: Blagoslovite me, oče! Koji put bih se i začu-dio, posebno kad sam to čuo na mjestima i od osoba od kojih bih se naj-manje nadao. A bile su to iskrene, promišljene riječi, pune vjere! Kad malo bolje promislimo, svi smo mi potrebni blagoslova i svi smo mi već sada dionici obilja Božjega blagoslova. Samo, puno puta poistovjeću-jemo Božji blagoslov s imanjem, sa blagostanjem u materijalnom smi-slu, a on je puno više i dublje – to je dioništvo spasenja. Ili, kako Sveto pismo veli: Onomu koji ga ljubi Bog sve se okreće na dobro. A konač-no dobro je spasenje. Zato, najljepše i najbolje što nekomu možemo poželjeti upravo je Božji blagoslov. I ne samo da ga možemo poželjeti, nego ga i od Boga moliti, prositi i to možemo uvijek učiniti. Roditelji za djecu, djeca za roditelje, stariji za mlađe, mlađi za starije, pojedinci za pojedince i zajednicu, zajednica za pojedince i za čitavu zajednicu, pa i sav svijet. Zamislite kakav bi bio svijet kad bi, umjesto da jedni druge predaju vragu, ljudi jedni drugima poželjeli blagoslov!U blagoslovnoj molitvi konkretizira se ono što teologija naziva općim, krsnim svećeništvom, kojega su dionici svi krštenici. Zazivajući Bož-ji blagoslov kršćanin ostvaruje svoj identitet, ispunja svoje vjerničko poslanje po kojemu se, makar u zametku, u sjemenu i znaku, ipak ostva-ruje Božje kraljevstvo na zemlji. Kao svećenik pozvan sam biti posred-nik Božjega blagoslova. To se ostvaruje na mnogo načina: naviještanjem Riječi Božje, slavljenjem svetih otajstava, posebno euharistije, omogu-ćavanjem susreta s Kristom u sakramentima Crkve, kao i u svakom djelu milosrđa, solidarne pomoći i ljubavi i u svakoj Bogu prikazanoj molitvi. Svećeničko poslanje, uostalom, bitno se sastoji u posredništvu, u omo-gućavanju susreta ljudi s Kristom, koji je put, istina i život. Papa Fra-njo reče: Svećenik je posvećen Bogu da bi služio ljudima, a prva služba upravo je posredovanje Božjega blagoslova. Molitva za Božji blagoslov početak je preobrazbe svijeta. Vjernik je pozvan da svaki svoj dan i sva-ko važno djelo, započne isto onako kako započinje i svaki bogoštovni čin: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. A bilo bi lijepo i da svaki susret s bratom čovjekom, ako ne na glas, a onda barem u srcu, poprati željom: Neka te blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti.

TVD, 25. travnja 2013.

175

DALEKO-BLIZU

Nekad nam se nešto čini jako daleko, drugi put nešto jako blizu. No kad bolje promislimo, što je to stvarno daleko, a što blizu? Kako obično raz-mišljamo u kategorijama svojega iskustva, tako nam se daleko i blizu odnose na prostor i vrijeme.

Dovoljno je da malo promislimo o prostoru oko nas: Je li daleko Ame-rika? Ja sam ondje bio i čini mi se da nije daleko. Je li daleko Mjesec? Kažu da su neki ljudi ondje bili… par dana leta u raketi. Jesu li daleko zvijezde? Za vedre noći kao da ih možemo dohvatiti, pa ipak su daleko – od 4,5 godine do 13,5 milijardi godina svjetlosti, što je prostorna uda-ljenost koju zapravo ne možemo ni zamisliti.

S druge strane, pojmovi daleko i blizu upućuju na i na vrijeme: Je li daleko jučer? Ili ono što se zbilo prije 20 ili 100 godina? Prije 40 godina završio sam osnovnu školi i od tada sačuvao tekst koji govori kakav će svijet biti 2000. godine. Nisu baš puno pogodili, u tehnologiji se je otiš-li jako puno naprijed, a u ostalome kao da kržljamo! Sjećam se romana Georgea Orwela 1984., i sve mi se čini kao da se pomalo ostvaruje nje-govo predviđanje svijeta u kojemu će s jedne strane sve biti dostupno onima koji se podvrgnu gospodarima novoga svjetskog poretka, ali ne će biti istinske slobode.

No, vratimo se razlogu razmišljanja o onome što je blizu ili daleko. Danas slavimo svetkovinu Spasova, Isusova uzašašća na nebo. Pitanje stoga glasi: je li nebo daleko ili je nebo ipak blizu? Ovo nebo, Zemljin atmosferski omotač, pa i prostor iznad njega nije daleko. Dapače, na dohvat nam je ruke i mi smo u njemu. A Božje nebo i kraljevstvo nebe-sko kojeg naviješta Isus, ono nebo za koje sveti Luka u Djelima apo-stolskim veli da je u njega uskrsnuli Isus Krist, uzašao u slavi, je li ono daleko?

Božje nebo o kojemu se govori u kršćanskom navještaju nije vrijeme i prostor – ono se može najjednostavnije opisati kao spasenje, kao konač-no, definitivno zajedništvo s Bogom, u punini života. Zato imamo pravo reći: nebo je ondje gdje je Krist! A kako je on također sada i ovdje pri-sutan među nama, nebo je već sada i već ovdje, za nas ako smo s njim.

176

Jednostavno i točno rečeno: nebo je daleko ako smo od Boga daleko, ako smo od Boga okrenuti i na taj način zapravo izokrenuti. A nebo nam je već sada dostupno, blizu, ako smo sada s Bogom, ako smo Bogu okre-nuti, k njemu primaknuti.

Ljudi… što gledate u nebo? - rekoše anđeli učenicima! Onaj Isus koji odlazi u Božje nebo – u zajedništvo s Ocem, onaj isti koji je došao k vama – dolazi i doći će. Budite njegovi i on će vam otkriti tajnu koja glasi: već sad i ovdje nalazite se na pragu neba. Prepoznajte ga i ne boj-te se jer nebo vam je zaista tako blizu!

TVD, 9. svibnja 2013.

177

DAN KBF-a

U Bologni su mi pričali kako je zapravo nastalo njihovo sveučilište, jed-no od najstarijih na svijetu (po kojemu je ime dobio Bolonjski proces). Najprije su, prema drevnoj navadi, učitelji, profesori, okupljali učenike i poučavali ih. Dakako, naplaćujući svoju uslugu. Koji put i preskupo. Onda su se studenti organizirali i dogovorili: mi ćemo uzeti inicijativu, prikupiti novac i sami izabrati profesore koje mi hoćemo, i mi ćemo ih plaćati prema sklopljenom ugovoru. I tako su učinili – pa se dogodila velika promjena. Sada su ne samo studenti trebali polagati ispite da bi prošli, nego su se i profesori morali dokazivati znanjem i spretnošću u predavanjima pred studentima, kako bi bili izabrani za docente i kako bi tako mogli nastaviti raditi, predavati i zarađivati plaću.

Zamislite kako bi to bilo da danas studenti biraju profesore! Da posto-ji nekakav draft, kao u američkoj košarci, nogometu i hokeju, pa da na ponudu budu najbolji profesori, predavači, stručnjaci… Prije tjedan dana na splitskome sveučilištu bila je periodična provjera sustava kvalitete: predavanja i studiranja, opremljenosti, suradnje, organiziranosti (a bilo bi dobro da je bila i provjera ne samo ljudskih resursa, nego i ljudskih kvaliteta)!

Danas naš Katolički bogoslovni fakultet slavi svoj dan. Slavimo dan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u sveučilišnoj zajednici. Na dojmlji-voj svečanosti podijeljene su, nadamo se, zaslužene diplome prvostu-pnicima nakon završene tri godine katehetskog studija, diplomiranim teolozima i katehetama, mladićima i djevojkama koji su završili inte-grirani filozofsko-teološki ili diplomski katehetski studij te po prvi put i onima koji su na poslijediplomskom studiju postigli stupanj licencijata, negdašnjeg magisterija, u teološkim znanostima.

Današnje slavlje prigoda je to da se upitamo: Čemu služi teologija? Koja je svrha znanstvenog pristupa teološkim stvarnostima? Je li danas moguće i potrebno govoriti o Bogu, nuditi znanje o Bogu? Ili treba, osim intelektualnog pristupa spoznaji nadnaravne stvarnosti, itekako ozbilj-no produbljivati se samo datosti Božje objave, nego i uvoditi u kršćan-sko duhovno, molitveno i meditativno iskustvo kako bi se osim znanja dogodilo i ozbiljno osobno osvjedočenje o vjeri.

178

Čini mi se da bi se danas mi, profesori na teologiji, trebali dobro zami-sliti i upitati je li relativno slab interes za teološki studij samo rezultat društvene klime koja tomu ne pogoduje, slabe perspektive zapošljavanja i brojnih drugih okolnosti ili je možda dio krivice i na nama profesorima koji ne znamo prikazati vrijednim i potrebnim teološko znanje i nismo sposobni posvjedočiti onu izgrađenu duhovnu stranu koja će u studen-tima pobuditi interes i želju da i oni dosegnu ono znanje i iskustvo koje će ih voditi kroz život.

TVD, 16. svibnja 2013.

179

ŽIVA VODA DUHA

Prije par dana slavili smo svetkovinu silaska Duha Svetoga nad apostole, na dan Pedesetnice, u Jeruzalemu, dan kad je snagom Duha oblikovana prva Crkva. Duha Svetoga, Branitelja, Tješitelja, Životvorca Isus nazi-va i izvorom žive vode koja struji u život vječni. Sveti Ćiril Jeruzalem-ski u 16 katehezi o Duhu Svetom objašnjava razlog zašto je Duh Sveti nazvan vodom. Čini mi se da ga je i danas dobro poslušati. Evo što kaže:

Pomoću vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba; pada na isti način i u istome obliku, a proizvodi različite učinke; jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onomu koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi.

Na isti način i Duh Sveti, koji je jedan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milost kako hoće. I kao što gotovo osušeno drvo dobro zalijevano propupa, isto tako grešna duša donosi svete plodove kad po pokori zavrijedi primiti darove Duha Svetoga. Iako je Duh Sveti jedan i nepromjenjiv, ipak je on po volji Božjoj i u Kristovo ime izvor i uzrok različitih kreposti. Tako se služi nečijim jezikom u naučavanju mudro-sti, a u drugom slučaju proroštvom prosvjetljuje nečiju pamet. Jednome daje moć da tjera vragove, a drugome sposobnost da tumači božanska Pisma. Jednoga učvršćuje u umjerenosti, a drugoga nadahnjuje da bude milosrdan. Jednoga poziva na post i strogi pokornički život, a drugo-ga poučava da prezire zemaljske stvari, a nekoga opet pripravlja na mučeništvo. U svakome različito djeluje, a sam je u sebi uvijek isti (…)

On blago i nježno postupa pa ga ugodno i milo doživljujemo. A jaram je njegov vrlo lagan. Dolazak mu najavljuju sjajne zrake svjetla i znanja. Njegovo je srce milosrdno kao u pravoga zaštitnika jer dolazi da spa-si, ozdravi, pouči, opomene, ojača, utješi i rasvijetli pamet, i to najpri-je onomu tko ga prima, a onda preko njega i drugima. Pa kao što onaj koji je bio u mraku, kad se pojavi sunčevo svjetlo, vidi svojim očima i jasno promatra što prije nije vidio, tako je i u duši rasvijetljen onaj koji je zavrijedio darove Duha Svetoga, pa obdaren nadnaravnim svjetlom vidi i ono što prije nije vidio.

180

Psalmist ponavlja: Žeđa duša moja, za Bogom jakim, živim. O, kad bi nas Duh Sveti natopio ne samo rosom, nego slapom svoje milosti, da donesemo obilne plodove za život vječni.

TVD, 23. svibnja 2013.

181

SPOMENICI I SPOMEN

Danas je svetkovina Tijelova, Tijela i Krvi Kristove. Kao svetkovina oblikovana je u visokom srednjem vijeku da bude izraz vjere u istin-sku, tvarnu i bitnu Kristovu prisutnost u euharistijskim prilikama, ali i da bude vidljiv odgovor različitim mišljenjima i krivovjerjima, koji su tu prisutnost smatrali tek pukim izvanjskim simbolom, a ne realnošću.

U to je vrijeme na osobito izražajan i poetski divan način euharistijsku vjeru Crkve izrazio sv. Toma Akvinski u poznatim pjesmama: Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš; Usta moja uzdižite k preslavnomu Tijelu glas i Hvali, Sion, Spasitelja. Središte euharistijske vjere Crkve nalazi se u povjerenju u istinitost Isusovih riječi na Posljednjoj večeri: Ovo je moje tijelo; Ovo je moja krv; Ovo činite meni na spomen! Crkva ih i danas shvaća posve realno, u skladu s predanjem prve Crkve, kako je osta-lo zapisano na primjer u Prvoj poslanici Korinćanima i u Evanđeljima.

U teologiji i bogoslužju govorimo o euharistijskom spomenu. A što je taj spomen i u čemu je njegova osobitost? Spomen o kojemu se ovdje radi nije nekakav spomenik. Svijet je pun spomenika. Arheolozi stal-no otkopavaju nove spomenike koje su ljudi podigli da im ostane ime i lik. Jedni su gradili silne građevine, poput piramida i zigurata, drugi su podizali zidine i osnivali nove gradove, treći su pravili hramove i u njih stavljali svoje kipove. Svi ti spomenici, pa i oni kojima se turisti toli-ko dive, zapravo su mrtvi – u njih se može gledati i diviti im se, ali oni, osim što nas možda zadivljuju, ne utječu na naš život.

Isus nije sebi podigao nikakav spomenik, dapače, on sam je podignut na križ ne za uspomenu, nego za opomenu. Očito mu nije bilo stalo da ostavi zabilješke, pa nije pisao, niti mu je bilo previše važno da se zna točno svako mjesto gdje je boravio i činio čudesa. Čak ni prazan grob nije spomenik jer prvoj kršćanskoj zajednici nije bio nepobitni dokaz za vjeru u njegovu pobjedu nad zlom i smrću, u njegovo uskrsnuće.

Pa ipak, Isusu je bilo silno stalo do toga da ostavi spomen, da Dvanaesto-rici, apostolima, svojoj Crkvi, ostavi spomen-čin, spomen-slavlje u koje-mu će on sam postati prisutan svaki put kad se zajednica okupi u njegovo ime, i kad se izgovore riječi: Ovo je moje tijelo koje će se za vas preda-

182

ti; Ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!

U tom spomen-činu vjernik nije gledatelj, nego sudionik. Primajući živo-ga Gospodina u euharistijskoj pričesti u svoje srce, vjernik postaje živi Isusov spomenik, znak i svjedočanstvo Isusove osobe i djela spasenja, njegove muke smrti i uskrsnuća, njegove vječne pobjede nad svim sila-ma zla i mraka.

TVD, 30. svibnja 2013.

183

PISMO SVETOM ANTI

Jeste li ikad napisali pismo nekom svecu? Možda onom čije ime nosite! A kako je meni ime Ante, odlučio sam napisati tri pisma sv. Anti u trod-nevnici njegova spomendana. Evo izvatka iz prvoga:

Poštovani i dragi sv. Ante! Ne znam koliko si pisama u životu dobio, možda ne baš mnogo, ali danas možda dobivaš molbe, zahvale i prepo-ruke preko društvenih mreža, fejsa, twittera i SMS-ova. Znaš da kažu ako nešto nije zapisano i objavljeno, kao da i ne postoji! Ali, zašto pisa-ti baš tebi, sveti Ante? Pa iz istoga razloga zbog kojega ti se obraćaju mladi i stari, zdravi i bolesni, snažni i slabi, kršćani i nekršćani: osjećaju da su nešto važno izgubili!

Ne treba sumnjati da si ti specijalist u pronalaženju izgubljenoga. A mi stalno gubimo… vrijeme, stvari, a ponajviše osobe, gubimo ljude oko sebe, prijatelje, poznanike, rodbinu… ne samo kroz bolest i odlazak s ovoga svijeta, nego ih gubimo iz vida, iz osjećaja, iz srca. Onda osjeća-mo prazninu u srcu, ranu koja ne može zarasti ako jedni druge ne nađe-mo. Ali ne samo to! Sveti moj Ante, mi tako često gubimo sebe, pa onda ne možemo pravo ljubiti ni sebe ni bližnje, a ako ne možemo ljubiti sebe ni bližnje, ne možemo ljubiti ni Boga.

Pa kad skrenemo na stranputicu na kojoj se gubi veza s Bogom, sve se poremeti: odnos prema sebi i bližnjemu i svemu stvorenomu, poremete se putovi i izgube se putokazi, zađe se s pravoga puta, poremeti se zdrav razum i pomrači se pamet, izgubi svjetlo života. Tada se dogodi da slije-pac slijepca vodi i obojica u jamu upadaju. Sveti Ante, daj pokaži nam što smo li to mi Hrvati katolici tako važno izgubili, da među nama nema prave sreće ni spokoja, osjećaja slobode i istinskoga mira? Jesmo li mi, pojedinci i narod, pogubili konce i polupali lonce, izgubili vlastiti iden-titet, pouzdanje u Boga i povjerenje u snagu Duha Svetoga? Prolazeći nekidan ovim gradom, gledam policajce u antiterorističkoj opremi, koji trebaju navodno zaštititi one koji promoviraju nastranosti pod krinkom ljudskih prava, pa mi se u pameti stalno vrte stihovi: Jedni se ponose svojim znanjem, drugi svojim imanjem, treći se ponose svojom ljepotom, a neki svojom sramotom.

184

A čime si se ti, sveti Ante, ponosio? Kristom Gospodinom, čistom vje-rom i potpunim pouzdanjem, iskrenom ljubavlju koja čovjeka unosi u čudesni svijet Božjega prijateljstva i milosti. Eto baš zato sve ti ovo pišem da te zamolim: Vidiš da je gusto! Pusti potragu za stvarima i uhvati se nas ljudi, vjernika, Hrvata katolika! Traži nas i vodi pred Gospodina – da bismo se spasili, pomozi nam da nas zlo posve ne zahvati, da nas vrag ne odnese. Ta djeca smo Božja koja u svoj ovoj izgubljenosti ipak još mole: Gospodine, nađi nas i srca nam otvori, k sebi nas privedi i na kraju k sebi dovedi jer naša nada jesi ti, koji si nas za sebe stvorio i srca naša zoveš da jednoga blaženoga dana otpočinu u tebi.

TVD, 13. lipnja 2013.

185

UPUTA ZA UPOTREBU

Mnogo toga za što se posljednjih mjeseci događalo u našoj državi pod-sjetilo me na nužnu potrebu razumijevanja ljudske naravi. Ne možemo poreći da smo pred navalom jedne nasilne ideologije koja daje vlastito tumačenje, bolje rečeno nijekanje ljudske naravi, za koju smatra da se može mijenjati i krojiti po vlastitoj volji.

U Youcatu knjizi za krizmanike nalazi se tekst kateheze što ju je bečki kardinal Christoph Schönborn održao mladima, svjedočeći kako mu je jedan inženjer dobro protumačio o čemu se tu zapravo radi. A radi se o tome da je ljudska narav od Boga stvorena na sasvim određen način i s određenom svrhom. Grijeh je, s te strane gledajući, poremećaj u funkcio-niranju čovjeka. Istočni, iskonski, izvorni i nasljedni poremećaj svi osje-ćamo. A onda, nažalost, tome dodajemo i osobne grijehe, ponekad baš teške. No, nasreću, Bog nam stalno pruža mogućnost da se popravimo. Dok jednom možda ne bude kasno… Evo kardinalova svjedočanstva:

Jedan inženjer (dobar inženjer) jednom mi je dao najljepšu, ili reci-mo najprikladniju, jednostavnu definiciju istočnoga grijeha za koju sam dosad čuo. Iz svog tehničkog iskustva znao je da je za svaki uređaj potrebna uputa za upotrebu. Tko ne slijedi uputu za upotrebu, ne smije okrivljivati konstruktora ako stroj ne funkcionira.

Taj inženjer reče da je istočni grijeh naših praroditelja odbacivanje upu-te o upotrebi. Bog nam je dao ljudsku narav, mi smo stvorenja i ono što je u našoj stvorenoj naravi upisano, na neki je način ispravna uputa za upotrebu, koju nam je Bog dao. Ako se svojim životom drugačije služi-mo, ne smijemo Boga okrivljivati što ne funkcionira. Istočni grijeh je odbacivanje stvorenosti, želja da budemo kao Bog ali bez Boga, to je ne htjeti ništa od Boga primiti, nego htjeti sami sebe stvarati. To je soton-ska napast: “Bit ćete kao Bog”.

Temeljni upit današnjoj, nazovi naprednoj antropologiji glasi: Je li čovjek stvorenje s jasnom svrhom, ciljem i nakanom, ili je samo usput-ni, manje ili više besmisleni produkt evolucije? Je li istinski ljudski put da, slijedeći upute Stvoritelja u svoju narav, ostvari se kao osoba, kao čovjek, kao muško i žensko, u obitelji, da se u konačnici ostvari ne samo

186

kao stvorenje, nego kao dijete Božje? Ne zaboravimo i to da se svaki put kad se zaniječe ljudska narav niječe i ljudsko dostojanstvo, a onda je to temelj gaženja ljudskih prava. Svaki put takav povijesni eksperi-ment završio je katastrofom.

Mi kršćani čvrsto vjerujemo ne samo da nas je Gospodin stvorio i da nam je u narav i u srce usadio uputu za upotrebu čovještva, nego i to da nam je pokazao kako se ta uputa za upotrebu na najbolji način provodi. To nam je pokazao osobno, u Isusu Kristu. Zato je za nas Isus Krist pravi primjer ostvarenja ljudske osobe. Za sve ljude svih vremena i svih kul-tura. I zato se – ako želimo biti ljudi – ne možemo odreći ljudske nara-vi, a ako želimo biti kršćani, ne možemo se odreći načina na koji je Isus Krist živio naše ljudsko čovještvo.

TVD, 20. lipnja 2013.

IV. MRVICE

ZAJEDNIŠTVA

189

OPET ISPOČETKA!

Opet ispočetka… Koliko puta smo započeli ispočetka?

Ne samo običajne svakodnevne stvari… kao što je skuhati ručak ili ura-diti nešto po kući, nego ozbiljno, promišljeno, važno.

Ispočetka. Opet ispočetka! Koliko puta smo pokušali s ljudima nakon što je nešto puklo, slomilo se pa je trebalo vremena da zaraste, započeti opet, nanovo, ispočetka.

Za to nam je trebalo i treba puno hrabrosti. Toliko smo puta doživje-li razočaranje. Onaj drugi nije više htio. Dodijalo mu. Puna mu kapa. Neću više. I gotovo.

Teško je započinjati ispočetka s ljudima. A kako je s Bogom?

Koliko smo puta ispočetka započinjali s Bogom? Dok se s pred ljudi-ma stidimo jer nas je strah priznati vlastitu krivnju, a bojimo se i kako će drugi reagirati, s Bogom je posve drugačije. Bog nas upravo zove da započnemo ispočetka. Isus kao da nam iz Evanđelja dovikuje: Ne boj se! Ohrabri se! Osokoli se! Započni ispočetka!

Sad, kad započinješ novu školsku godinu ili se spremaš na fakultet, ako si izgubio posao ali ti se otvaraju neka druga vrata, ako slutiš da si na pragu istinskoga prijateljstva i ljubavi ili ti se rodilo dijete (kao našem snimatelju!), ako si, poput mene, mislio da si završio svoju priču, a onda te pozvali da i dalje nastaviš… ne boj se!

Ne kažem ja to sam sebi! Isus mi to veli, poziva me, hrabri: Ne boj se započeti ispočetka, posebno kad se radi o prijateljstvu s Bogom! Jer baš ovaj novi početak, započet s Bogom može biti prekrasan, blagoslovljen i radostan korak u istinski život: vjere, nade i ljubavi!

Pa kreni! Zapravo, krenimo! Ispočetka!

TVJ, 05. 09. 13.

190

O PRISLAVNA

Dvanaestog rujna u Crkvi se slavi Ime Marijino. Tog istog dana u našem narodu slavi se blagdan Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Taj je blagdan unesen u crkveni kalendar nakon veleslavlja u Solinu 1976. godine, kojim je počela devetnica proslave 1300 godina pokrštenja naše-ga naroda. Tu je proslavu inicirao blaženi Alojzije Stepinac s hrvatskim biskupima i trebala je biti održana 1941., ali ju je rat zapriječio.U Solinu smo 1976. godine slavili i spomen prve poznate Gospine crkve u našem narodu koju je na Otoku dala izgraditi kraljica Jelena, žena kra-lja Krešimira, a majka kralja Držislava – majka sirota i zaštitnica udovica – koja je i sama 8. listopada 976. u toj Gospinoj crkvi pokopana. Toma Arhiđakon, splitski kanonik i povjesničar, piše kako je svojim očima na Otoku u Solinu gledao grobove hrvatskih kraljeva.Vjerujem da su i mnogi od vas za blagdan Male Gospe hodočastili u Solin. U post Male Gospe u našoj nadbiskupiji posebno se hodočasti u Vepric kod Makarske ,a na sam blagdan u Solin i druga marijanska sve-tišta. I danas su mi ta hodočašća pri srcu. Iz mladenačkih dana ostala mi je u sjećanju molitva koju smo u obiteljskoj kući redovito svake večeri molili na završetku obiteljske krunice. U Solinu je pučki pjevači i danas pjevaju svojim osobitim solinskim napjevom!I danas, nakon toliko godina, pa kad mi se i ne moli, zaista mi nešto bitno nedostaje ako ne izmolim tu molitvu Gospi, što sam je naučio kao dijete a koja, koliko sam doznao, potječe iz Bosne. Eto, neka to bude molitva ovih dana za Gospin zagovor i pomoć svima nama:

TVJ, 12. 09. 13.

O prislavna Božja Mati, dostoj mi se milost datida ja ljubim sinka tvoga, a mog Boga pridobroga,da sva moja govorenja, dilovanja i mišljenja,vazda budem upraviti kako ću mu ugoditi!

Najprin’, Majko, Sinku tvomu poklanjam se prislatkomuzatim tebi koja jesi za njim prva na nebesin’.On je vrilo do milosti, ti si vrutak od slatkosti,Njemu hvala , njemu dika, tebi i njemu poklon,po sve vike vika. Amen.

191

ZLATNE POSUDE I ZLATNE DUŠE

Ne znam koliko pratite aktivnosti pape Franje. Njegovi potezi iznenađu-ju, i to ne samo vjernike. Mnogi nailaze na protivljenje, pa i u struktu-rama Crkve. Od prvoga dana mi je drag zbog svoje neposrednosti, ali i odlučnosti, svoga načina autentičnog kršćanskog života i poziva da slu-ženjem i ljubavlju ostvarujemo vjeru. Drago mi je što stanuje zajedno s drugima i svaki dan kaže nekoliko riječi na svetoj misi, što se ponaša naravno, i razlikuje bitno od nebitnoga, što ima jasnu sliku o mjestu i ulozi Crkve u svijetu i što skoro svaki dan na Twitteru napiše poruku, misao.

Drago mi je i što je prije tjedan dana pošao s vozačem, bez pratnje i osiguranja, u jedan samostan u Rimu koji nije kao drugi – pretvoren u hotel za hodočasnike, nego u sklonište za brojne izbjeglice iz Afrike i Bliskog istoka. Učinio je to u danima molitve i posta za mir u Siriji, koji je donio svoj plod, unatoč silnom nagovaranju na rat od dobitnika Nobelove nagrade za mir, Baracka Obame. Što nam, dakle, papa Fra-njo poručuje, kakvu Crkvu želi? Parafrazirat ću nekoliko pitanja nama vjernicima:

Bogu ne trebaju zlatne posude, nego zlatne duše. Koja korist ako je Kristov stol prepun zlatnih čaša a on sam umire od gladi? … Najpri-je nahrani gladnoga a onda od suviška ukrasi njegov stol. ... Čemu pripravljaš zlatom izvezene pokrivače, ako gologa ne odjeneš? Koja korist od toga? Reci mi: ako koga vidiš bez hrane i ostaviš ga tako a ukrasiš mu stol, zar će ti zahvaliti? … Ako ga vidiš obučena u dronjke i ukočena od studeni, a ti mu podigneš spomenik, zar se neće uvrije-diti? Gledaj: Krist ide okolo kao izbjeglica i putnik, a ti ga ne primaš, nego krasiš podove i zidove i svijećnjake, a njega u zatvoru nećeš ni da pogledaš.

Tko nije ukrašavao prostore i podizao spomenike nije od Krista nikada nije bio optužen, a koji su zanemarili ljubav prema bližnjemu, određeni su za pakao i oganj neugasivi… Promisli, dakle, što činiš? Na što trošiš što ti je Bog dao? Dok urešavaš zgradu, ne preziri brata u potrebi! On je dragocjeniji hram od bilo koje zgrade. Jer, što njemu učiniš, samo-mu Kristu si učinio!

192

Ove riječi kao da čujemo i usta pape Franje. U stvarnosti izrekao ih je sv. Ivan Zlatousti oko 400. godine pred vjernicima u carigradskoj kate-drali. I dospio u progonstvo!

Je li se svijet promijenio? Jesmo li se mi kršćani promijenili? Je li konač-no došlo vrijeme da povjerujemo Kristu?

TVJ, 19. rujna 2013.

193

SVJETLO VJERE

Pomalo, skoro neopazice, približavamo se kraju Godine vjere. Papa Benedikt XVI. započeo ju je lani pismom Vrata vjere a papa Franjo pri-vodi je završetku pismom Svjetlo vjere. Prilika je da se upitamo zašto je vjera tako važna i zašto je mnogi proglašavaju mračnjaštvom.

Isus veli da je on svjetlo koje je došlo na svijet da ne živimo u tami. Susret s Isusom, veli papa Franjo, pali u čovjeku žižak, tinj vjere. Tko se susreo sa živim Bogom u Isusu Kristu ne prebiva u mraku, ali mu je potrebno podržavati to svjetlo, bez kojega nema života. Zanimljivo je, primjećuje Papa, da je Isus molio za Petra da ne malakše njegova vjera da bi mogao učvrstiti braću u vjeri.

Bog u Isusu i meni govori: Povjeruj mi, povjeri mi se, pogledaj me! A pogledati, zagledati se u Isusa Krista, znači prepoznati lice Božje. Tada vjera vodi do sjedinjenja s Bogom, po Kristu koji je put k Ocu. Ona nas preobražava. Pavao veli: Ne živim više ja nego Krist u meni.

Vjera nije privatan čin, nego zajedništvo. S Bogom i međusobno. A zajedništvo vjere i u vjeri daje sigurnost, jer je u njemu Bog. To ne može razumjeti tko nije pošao zahtjevnim putem vjere koja nije nerazumna, nego um osvjetljava istinom i ljubavlju.

U vremenu gubitka vjere, nijekanja istine i gaženja čovještva osjeća se, posebno među mladima, silna potreba i potraga za Bogom. Naći vjeru – prema evanđeoskoj prispodobi – znači otkriti biser. Moglo smo to ovih dana doživjeti kroz svjedočanstvo naše proslavljene atletičarke Blanke Vlašić.

Kršćanska vjera se predaje, prenosi, svjedoči i to na prvom mjestu u domaćoj Crkvi, obitelji, a zatim svakim slavljem, bogoslužjem, poseb-no euharistijom. To nam pokazuje kako kršćanska vjeran nije privatno uvjerenje ni privatna praksa, nego život s Bogom u zajedništvu braće i sestara.

Papino pismo Svjetlo vjere završava molitvom Gospi, Majci vjere:Pomozi nam, Majko, da otvorimo srce Vječnoj Riječii da prepoznamo njegov dolazak i dodir!

194

Probudi u nama želju da slijedimo tvoje korake…Pomozi nam da dopustimo da nas dotakne ljubav…da se posve povjerimo Bogu, da povjerujemo njegovoj ljubavi, posebno u trenucima kušnje i križa kad nam treba osnaženja.

Ulij nam u srce radost vjere u Uskrsloga.Podsjeti nas da onaj tko vjeruje nikad nije sam.Nauči nas da sve gledamo Isusovim očimakako bi on bio svjetlo na našem putu!I neka to svjetlo u nama trajno jačada bismo stigli do onoga dana koji nema zalaza,a to je Krist, tvoj Sin, naš Gospodin.

TVJ, 26. rujna 2013.

195

IZMEĐU

Često se nalazimo između: između čekića i nakovnja, između dvije vatre, između potreba i mogućnosti, između nada i strahova, konačno između života i smrti. Ovih desetak dana u crkvenoj godini nalazimo se izme-đu Uzašašća i Duhova, Isusova odlaska na nebo i obećanja da će one koji mu vjeruju ispuniti Duhom. Pogledajmo za što Crkva moli u vre-menu između? Zborna molitva sedme vazmene nedjelje je prošnja da sada, između, iskusimo Kristovu prisutnost. Sveti Luka, nakon kratkog izvješća o Isusovu uzašašću, svega jednom rečenicom u Djelima apo-stolskim opisuje što se to događalo između. A ona glasi: Onda se vrati-še u Jeruzalem, s brda zvanog Maslinsko (…) i pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakov-ljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Mari-jom, Majkom Isusovom i braćom njegovom.Zanimljivo je da su učenici, u tom vremenu između, okupljeni na moli-tvu, navedeni po imenu. S Marijom! Nitko u zajednici Kristovih učeni-ka ne ostaje anoniman. Nisu anonimne ni spomenute žene, pa ni rođaci koji su, kako spominje Ivan, s njim došli slaviti Pashu. Vrijeme između obilježeno je, dakle, zajedništvom kojemu osobiti značaj daje Marijina prisutnost i postojana molitva u osluškivanju i zahvaljivanju. Tako se stječe ono što je vjerniku nasušno potrebno: iskustvo da je Krist “koji je otišao na nebo” prisutan među okupljenima u njegovo ime. Ima još jedna dimenzija koju je nužno uočiti u razmišljanju o iskustvu Kristove žive prisutnosti u vremenu između – između njegova dva dolaska. Na to upućuju riječi anđela izgovorene neposredno nakon što je Isus nestao iz vidokruga: Što stojite? Što gledate u nebo? … Što ste se ukipili? Sjetite se što vam je Isus prije par dana rekao: Idite! Pođite otvorena i iskrena srca među ljude, tako da ne posrćete zemljom zureći u nebo i tako da ne zaboravite nebo piljeći u zemlju, nego neka vam pogled bude upravljeno naprijed, pa ćete u licima braće i sestara otkriti lice Kristovo.Tako ćete steći ono za što molite: iskustvo da je i za vas, u vašemu izme-đu, Krist živ i prisutan. Tada ćete shvatiti koliko je blažena nada: išče-kivanje dolaska Spasitelja našega Isusa Krista.

TVJ, 5. lipnja 2014.

196

NAĐI NAS

Sutra je blagdan svetog Ante Padovanskoga. Kažu: sveca specijalista za izgubljene stvari. Pa valjda i za izgubljene ljude. Možda je baš to razlog što je sveti Ante toliko popularan svetac. Jer mi stalno gubimo… stvari, vrijeme, novac, ali prije i najviše od svega: gubimo ljude, gubimo prija-telje, poznanike, rodbinu… Tako se u našem životu otvara rupa, jama… A kolika li je tek ta rupetina kad izgubimo sebe? Isus reče: Što vrijedi čovjeku da sav svijet dobije, a samom sebi naudi ili samoga sebe izgubi?Tko se je izgubio ne zna gdje je ni kamo će. Ostaje mu ili tražiti ili sebe zavaravati, lagati. Tko sebe laže da se nije izgubio, nikad neće naći pra-vi put. Samo, može li se čovjek uopće naći (i naći drugoga) ako mu nije upaljeno svjetlo: svjetlo zdravog razuma i svjetlo Božje, ako nije pro-svijetljen Duhom Božjim? Svjedoci smo izgubljenosti i lutanja, a svje-doci smo i pokušaja da se to lutanje i izgubljenost prikriju pomodnim prividima sreće i “paradama ponosa”. Sve to nije ništa drugo doli oči-ta potvrda poslovice: Kad slijepac slijepca vodi – oba u jamu padaju.Jesmo li se mi građani, Hrvati, katolici, pogubili? Ako nemamo pravoga mira, spokoja, zadovoljstva, je li to znak da smo pogubili konce i polu-pali lonce, rasparali ono što je trebalo biti otkano u jedinstvu? Ovo što se oko nas, među nama i s nama događa upućuje baš na izgubljenost: ne samo mladih, mada će to njih najviše stajati, nego i svih nas, od onih koji su izabrani da nas kao narod vode (a vidimo kamo nas odvedoše), do nas koji se damo zavaravati ne vodeći računa da će završiti naopako.Oprosti, sveti Ante, što te danas ovako tlačim, ali moram te zamoliti: pomozi da se nađemo. Zapravo, pomozi da shvatimo poruku evanđelja: naći ćemo se onda kad dopustimo Gospodinu da nas on nađe! Da otvo-rimo uši duše i da čujemo kako nas doziva kao Adama: Gdje si? Kud si se to sakrio? Ne boj se! Iziđi! Sveti Ante, i sam vidiš da nam je dobra-no zagustilo. Zato pusti traženje stvari, i uhvati se nas, ljudi! Traži nas, nalazi nas i vodi nas do Gospodina, ne bismo li se, dok je dana i vreme-na, pravo našli!Gospodine, nađi nas i zagovorom svetog Ante sebi nas privedi, jer za sebe si nas stvorio i nema nam sreće, mira i spasenja osim u tebi.

TVJ, 12. lipnja 2014.

197

TIJELOVO

Tijelovo je jedna od najznačajnijih svetkovina u liturgijskom kalendaru Katoličke Crkve. Liturgijski oblikovana u vrijeme velikih osporavanja izražava tri dimenzije: vjere, teologije i molitve.

Tijelovo je svetkovina vjere: u samog Isusa Krista, u vjerodostojnost njegovih riječi izgovorenih nad kruhom i kaležom na Posljednjoj večeri, na oproštajnoj gozbi s učenicima prije svoje muke: Ovoj je moje tijelo koje se za vas predaje! Ovo je kalež moje krvi koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha. Tijelovo je svetkovina vjernog izvr-šenja naloga ostavljenoga Crkvi: Ovo činite meni na spomen!

Tijelovo je dan osobitog štovanja euharistije, sakramenta Kristove nazočnosti među nama. Euharistijsko obličje ove posebne Kristove pri-sutnosti središte je same Crkve: njezine vjere i bogoštovlja. A vjera nije nerazumnost. Ona zahtijeva obrazloženje. Tomu služi teologija: da upu-ti, uvede i osvijetli otajstvo kako bismo ga, po skromnoj mjeri svojega shvaćanja, razložili unutar cjeline sadržaja i iskustva vjere. Dakako, Kri-stova prisutnost u euharistijskim prilikama jest otajstvo vjere što svaki dan potvrđujemo u samom središtu euharistijske molitve.

Pa ipak, i otajstvo nam valja nastojati razložiti. To se činilo u povijesti Crkve, osobito kad je osporavana Kristova nazočnost u euharistijskim prilikama. O tome nas izvještava i sveti Pavao, u 1 Kor 11. Sačuvana su, od apostolskih otaca i ranokršćanskih pisaca nastojanja da vjernici-ma izlože otajstvo Kristove prisutnosti u euharistiji služeći se slikama i usporedbama. Tako se je razvila teologija euharistije u dva pravca: euharistijskog realizma i euharistijskog simbolizma. I jedan i drugi na svoj način duboko potvrđuju vjeru Crkve da je Isus Krist živ i djelatan u euharistiji. Crkva je to svečano potvrdila kroz tri riječi: Isus Krist je osobno (vere), tvarno (realiter) i bitno (substantialiter) prisutan u posve-ćenim prilikama kruha i vina.

Euharistijska vjera Crkve, potvrđena kroz svu povijest, postaje i ostaje temelj crkvenoga zajedništva onda kad se kroz duboko duhovno iskustvo pretoči u molitvu. Vjernik, teolog i mistik sveti Toma Akvinski, učinio je to na možda najbolji i najljepši način. Nakon tumačenja euharistijskog

198

otajstva u Summi Theologiae ispjevao je euharistijsku pjesmu koju i mi danas često pjevamo:

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš što pod prilikama tim se sakrivaš, srce ti se moje cijelo predaje jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu, al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh. Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, istine nad ovom nema istinom.

Isuse kog sad mi krije veo taj, žarku želju, molim, Ti mi uslišaj. Daj da otkrito Ti lice ugledam, I u slavi Tvojoj blažen uživam.

TVJ, 19. lipnja 2014.

V.MRVICE

S VRATA VJERE

Splitsko-makarska nadbiskupija svečano je 2014. godine proslavila 800. obljetnicu vratnica splitske prvostolnice. Tom prigodom je postavljena izložba i tiskana monografija Vrata vjere. Meditacije koje slijede, izgo-vorene u vjerskoj emisiji na TV Jadranu od listopada 2013. do svibnja 2014. prate slijed reljefa na kojima je majstor Andrija prikazao Isusov život od navještenja do uzašašća na nebo. U ponešto drugačijem (skra-ćenom) obliku objavljene su u monografiji Vrata vjere (Živko Bačić - Ante Mateljan, izd. Crkva u svijetu - Katedralni župni ured, Split 2014.).

201

PROLOG

Godine od upućenja Gospodinova 1214.,na dan svetoga Jurja, a u pripravi svetkovine preblaženoga Dujma, prvoga biskupa salonitanskoga, svjedoka vjere za poganog cara Dioklecijana, po prvi se puta,na slavu Božju i vjernome puku na radost i pouku,po nalogu i zaslugom nadbiskupa Bernarda,otvoriše svečane vratnice splitske prvostolnice što ih svojim umijećem i nadahnućem odozgor,načini, izrezbari i na svoje mjesto postavi vrli i vrsni majstor Andrija Buvinate ih ukrasi zlatom svetosti, plavetnilom neba i mora u vijencu rumenila mučeništvada svima posvjedoče poruku radosne vijesti spasenja.

(Stoga ćemo se za duhovne mrvice sljedećih mjeseciposlužiti slikama koje je majstor Andrija izrezbario u suhoj orahovini, da posluže kao evanđelje siromaha,evanđeoske slike iz Isusova života očite, jasne i nepismenima, da u njima mogu prepoznati poruku spasenja).Zašto baš vrata? Vrata su simbol otvorenosti, dolaska,vrata su i simbol polaska u svijet i povratka doma? Koliko nam znače vrata kuće, doma? Doći na vrata – znači doći kući, doma, sebi, svojima!A ta kuća, dom – jest zajednica, obitelj. I obitelj vjere – Crkva.

Ivan Pavao II. na početku pontifikata pozva: Otvorite vrata Kristu!Benedikt XVI. napisa pismo svim vjernicima Vrata vjere.Papa Franjo nas poziva da budemo hrabri i da kroz njihugledamo svjetlo vjere – svjetlo koje vodi u život!Koliko nam znače ta vrata – doma naše vjere?

202

Imamo li hrabrosti kroz njih ući i susresti onoga koji je pravi Bog i pravi čovjek, naš Gospodin?Susresti onoga koji za sebe reče: Ja sam vrata!

Koliko smo puta prošli kroz vrata splitske katedrale?Možda nismo ni pogledali ovih 28 evanđeoskih slika koje su nekad bile u sjaju, zlatu, plavetnilu i rumenilua danas su u sivilu – i malo se tko na njima zaustavlja.Pa ipak, ova vrata i danas govore isto, pozivaju riječima psalma: Uđite s hvalama na vrata Gospodnja, u dvore njegove s pjesmama! Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni! Ovo su vrata spasenja, na njih ulaze pozvani!

Gospodine, podari nam hrabrosti da se ne bojimo prijeći prag nade i kroz vrata vjere doći k tebi,jedinom Spasitelju i jedinim vratima što vode u nebo.

TVJ, 10. listopada 2013.

203

1. ANĐELE

U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabrijelau galilejski grad imenom Nazaret, k djevicizaručenoj s mužem koji se zvao Josip,a djevica se zvala Marija… (Lk 1, 26-38).

Tako zapisa sveti Luka u svom Evanđelju,po nadahnuću Gospodnjemu i svjedočenju Marijinu.Ali on nije stigao sve zapisati niti je mogao sve znati. Na primjer ono što se to zbivalo s tobom, anđele.

Anđele, zapravo arhanđele, čuješ kako ti dovikujudrugi anđeli, tamo iz korova kerubina i zborova serafina:Arhanđele, nadanđele Gabrijele, kud ti se tako žuri?Što to imaš reći, kakvu poruku imaš prenijetida si se sav razletio i kamo si se, tako zanesen,bolje rečeno, kome si se tako hitro uputio?

A ti, anđele, bez trunke zadrške hitaš kao da te čekaju najljepše urešeni dvori i pjesma bezbrojnih korova nebeskih i sva svjetlila svijeta, a ne to što sad vidiš oko sebe:kućica u zabiti, bez ukrasa i skupocjenog namještaja, samo ognjište i skromni ležaj u kutu zakriljen drvenom pregradom od znatiželjnih očiju.

Slutim, anđele, da ne gledaš oko sebe, u stvari za kojima ljudske oči nezasitno čeznu. Ti gledaš s ponosom i divljenjem pred sobom taj tihi, skroman lik, dok sluša nevjerojatne riječi:Ne boj se, Marijo! Našla si milost u Boga.Evo, začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus!On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega!

204

Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i kraljevstvu njegovu neće biti kraja…

I kad si sve izgovorio, poruku prenio i objasnioda Bogu ništa nije nemoguće, što si čuo? Riječi tako obične, a ljudskom rodu presudne:Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!

Jesi li čuo, dobro čuo? Pa daj, poleti k Onome koji te je poslao i prenesi taj odgovor iz Nazareta,ponesi riječ koju si čuo, ali i sve što si vidio!Posvjedoči Gospodinu o bistrini očiju one koju si sreoi ne boj se ispripovjediti anđelima svu divotu dušeneznatne službenice Gospodnje, Marije iz Nazareta!

Zato, pred zborovima serafina i korovima kerubina,budi blagoslovljen, anđele, nadanđele Gabrijele, jer ti je u dio palo najljepše poslanje od postanka svijeta.

I neka je blagoslovljen Gospodin koji te je uputio da svemu svijetu doneseš radosnu vijest spasenja!

TVJ, 17. listopada 2013.

205

2. ŠTALA

Pred svetkovinu Svih svetih imati pred očima reljef Isusova rođenja može izgledati baš čudno.Ali s druge strane, to može biti i posve razumljivo jer sve je, kršćanski gledano, počelo baš ondje,na mjestu Isusova rođenja, u Betlehemu,preciznije rečeno, u betlehemskoj štali.Tu se začeo i dan danas začinje put svetosti, jer tu ne započinje priča nego stvarnost ljudskoga zajedništva s utjelovljenim Bogom.

Ali, zašto baš to mjesto za susret svijeta i Boga, zašto baš ta štala, ne ona idealizirana sa slika,nego stvarna, realna, kruta, hladna i prljava, puna paučine i mirisa ustajale mokraće i gnoja?

Na reljefu Isusova rođenja, kako ga je prikazaona vratima splitske prvostolnice majstor Buvina,vide se Marija i dijete, vidi se i blago, vol i magarac,vide se i sitni pastiri koji pruženih ruku darujuono malo i dragocjeno što imaju i od čega žive.

A dolje, u dnu, u kutu, povučen je sveti Josip.Nije nadvijen nad majku i dijete kao zaštitnik,nije ni čuvar na vratima da pazi tko će uči,nego je sa svetačkom aureolom u kutu.Čini se da to Josip pazi na disanje djeteta,na mir i spokoj majke koja je ispružena u ležaljci,u onim jaslama sa ižvakanim ostacima slame,posve smirena pogleda i podignute ruke,kojom pruža Sina svakome tko ga želi vidjeti.Ne znam, majstore Andrija, bi li se složio da je svijet, čitavi svijet danas kao i onda

206

kad se je Isus rodio, kao i onda kad si ti drvo rezbario,zaista prava štala, mračna, zagrađena izba,prigušenim svjetlom jedva osvijetljena, puna izmeta i smrada, što dime grijehom i zlom.

Ali, baš u tu štalu ući će Djevica i roditi Sina, obasjat će je novim svjetlom, Mladim Suncem,i njeni će zidovi od toga časa postati prozirniza milost i radost koja silazi s visina.

Ipak, prije nego li se to dogodi, jedan će čovjek,ozbiljan, staložen, pobožan, vjeran i pravedan, uzeti u ruke metlu i lopatu, izbaciti gnoj, pomesti pod,donijeti suhu slamu i prostrti svoj ogrtač za ležaj.Od zabačene i prljave štale učinit će Bogu dom.

Eto sveca! Josipa vjernog u štali ovoga svijeta. Papa Franjo reče: Svaki put kad pođete Isusu ususret ne zaboravite se spomenuti i Josipova svetog imena.

TVJ, 31. listopada 2013.

207

3. KONJI

Treća slika iz Isusova života na vratima majstora Buvine,prikazuje tri osobe koje na konjima putuju put Betlehema.Evanđelje po Mateju nam pripovijeda o mudracimakako su se s Istoka uputili da se poklone Novorođenome.Kasnija će ih tradicija pretvoriti u kraljeve, ali to i nije bitno.Ovih dana odvija se hodočašće naše nadbiskupije u Svetu zemlju, u okviru proslave Godine vjere. Uz Nazaret i Jeruzalem, među najvažnija mjesta svakoga hodočašća u Isusovu domovinu spada svakako i Betlehem, s posvećenom šipljom.Ondje je, nad mjestom Isusova rođenja, u IV. stoljeću podignuta bazilika, koja dobrim dijelom i danas stoji, iako su sve ostale crkve izgrađene u Svetoj zemlji u vremenu kad je Crkva dobila slobodu, porušili Perzijanci pustošeći u sedmom stoljeću, a poslije su istim tragom nastavili i drugi.Ova je bazilika ostala nauzgor jer u njezinu predvorju jedna freska prikazuje mudrace odjevene u perzijske odore. No to ovoga trenutka nije toliko bitno.

Zastanimo na čas kod putovanja trojice mudraca.Za svako putovanje potrebno je putno sredstvo,osobito ako je put dug, pa se na put mora i nešto ponijeti.Od pamtivijeka su se ljudi koristili životinjama kao suputnicima i pomagačima te su na putu bili upućeni jedni na druge:ljudi na pomoć životinja, a životinje na brigu ljudi. Zamislimo kako je moglo izgledati prigodom prolaska onih mudraca.Mnogi su ih sretali, gledali i možda ovako mislili:

208

Gledaj krasna konja, dobre deve, čvrsta magarca…pa bi se budila i zavist: Eh, da je meni imati, pa putovati…Je li ih tko prije Jeruzalema pitao o smislu njihova putovanja?Zašto su se uputili tako daleko, kamo to i kome hodočaste?

Ili zamislimo da se to putovanje događa danas:mudri ljudi se uputili tražiti Boga, na susret s Isusom. Koliki bi ih s podozrivošću i zavišću gledali, mrmljajući:Uh, koliko novca imaju kad mogu daleko hodočastiti, lako je njima… a ne bi upitali: Zašto ste i komu ste pošli?

Ako nam se čini da se dogodio veliki civilizacijski pomak,pa ne putujemo više na konjima, magarcima i devama,nego u automobilima zrakoplovima, brodovima, i ne znam kakvim prijevoznim sredstvima, nije li nam se dogodio zapravo korak unazad:odmakli smo se o drugovanja sa živim Božjim stvorenjima i priklonili stvarima, kojima se služimo, a često im i služimo.

Bog očito želi da u najvažnijem događaju ljudske povijestiudjela imaju i živa stvorenja pa su se na put, na hodočašće u Betlehem, uputili osim mudrih ljudizajedno s njima i u službi njima i živa stvorenja Gospodnjakoja tako ulaze u krug svjetlosti i slave Gospodnjeda bi mogla i sama sudjelovati na radosti djece Božje.

Gledajući na reljefu majstora Andrije mudrace na konjima, zar nam se ne čini da čujem odjek poziva iz Biblije:Blagoslivljajte Gospodina sva stvorenja njegova,hvalite i uzvisujte ga dovijeka.

TVJ, 7. studenoga 2013.

209

4. POKLON

Sveti Matej, izvješćujući o mudracima s Istoka,veli da su se, kad su našli dijete s Majkom njegovom,obradovaše se radošću veoma velikom, pristupe, padnu ničice i poklone mu se.Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove:zlato, tamjan i smirnu.

Trojicu odraslih, zrelih i mudrih ljudi,majstor Andrija vidi kako zanesena pogledaispruženih ruku prinose darove: svoj ljudski i velikaški poklon Bogu i čovjeku!Njihove ruke, slobodne od sveza moći,iskaz su čistoga i svježega povjerenja.U njima nisu tek skupocjeni darovi,dragocjenosti ovoga svijeta: zlato velikom kralju, tamjan pravome Bogu i smirna njegovog pomazanja i ukopa.U njima je puno više: sretno i zahvalno srcekoje zna da darujući ono što ima prima ono što je najdragocjenije:u toplini zajedništva u dodiru Novorođenoga,ljudsku i ujedno božansku ljubav.

Nad svima onima koji donose darove, kao one svete betlehemske večeri tako i danas,bdije Božji anđeo da ih svojom sjenom zakrili,zaštitnički s pastirskim štapom u ruci da ih sačuva na pogibeljnom putu,a zvijezda koja kazuje pravi put nije skrivena, nego blista na nebu koje je odjednom na dohvat ruke.

210

Marija sjedi na tronu ne kao gospodarica,nego kao zvijezda jutarnja koja navješćuje zoru,kao Majka koja je sva i potpuno za svoga Sina,kao prijestolje mudrosti, iz čijega krila Sin Božjiona mudrost koja je sišla s nebesa i došla među ljude pa im pokaže put do neba,smirenom gestom udjeljuje božanski blagoslov.

Sve to, skoro pa kriomice, promatra Josip diveći se ne mudracima i njihovim darovima,niti čudesnoj zvijezdi na svodu nebeskom,pa ni anđelu širom raskriljenomu,nego djetetu pruženih ruku u krilu Majke.A njegov skroviti blaženi osmjeh kaže: Sve sam shvatio i na sve sam spreman!Ti, Gospodine, samo reci riječ, i evo me! Moj poklon tebi nisu skupocjeni darovii ništa nemam od onoga što bogati imaju.Ali sve što imam to ti na raspolaganje stavljam:uzmi moje siromašno srce da tvoju svetu volju ispuni služeći ti posve i do kraja.

TVJ, 14. studenoga 2013.

211

5. RUKE

U dvije slike na vratima majstora Andrije, u slici poklona mudraca i pokolja nevine djece,čini se kao da su u središtu ruke: ruke blagoslova i ruke zločina.

S jedne strane vi, ruke blagoslovljene, pune povjerenja, čiste i svježe iskrenošću,vi ruke koje prihvatiste dječje ruke k sebii sljubiste se, kroz majčine ruke u toplinu zajedništva ljudske i Božje ljubavi.

Stoga, budite blagoslovljene vi rukekoje nastavljate krčiti put u život u trajnom susretu s posvećenim rukamas kojima ćete moći poći ruku pod ruku,bez straha od trudova i žuljeva,usred napora svakidašnjih sve do danakad ćete, drhtavo oslonjene na štap,blagoslivljati Boga i otpozdravljati zemljis posljednjega putovanja koje vodi, u sigurnost zajedništva u domu Očevu.

S druge strane, vi, ruke zločina!Pogledajte se, ruke okrvavljene,zar se ne grozite samih sebe?Valjda zato, preneražene i nespokojne,bježite u mrak.

Niste vi samo ruke izvršitelja zla,vi ste ruke koje su zlo naumile,koje su ga smislile, isplanirale,

212

ozakonile i potpisale,po predviđenoj proceduri,pa onda oprane, namirisanei svečano pružene istim takvim rukamada se svima prikaže taj svečani časkad ste odlučili učiniti zlo,podižete na prijetnju svimakoji bi se suprotstavili našim naumima.

Pogledajte se, ruke zločina!Osjećate li kapanje mučeničke krvišto vam se niz prste slijevau rijeku sa suzama ucviljenih i satrvenih?Kakav li strašan teret nosite!

Ne želim vas proklinjati, nego molitida vas, ruke koje ste zločine smislile,potpisale, naredile i na svoju sramotu izvršile,da vas koji se zločinima i danas ponositeod konačnoga zla izbave blagoslovljene rukesklopljene na molitvu za neprijatelje svoje.

TVJ, 21. studenoga 2013.

213

6. U IME OBITELJI

Kad je majstor Andrija Buvina prije 800 godinarezbario suhu orahovinu i u njoj prikazaotroje ljudi i jedno magare, na što je mislio?Je li mislio na obitelj, ne samo na Svetu obitelj,nego i na svoju vlastitu obitelj za koju i ne znamo,ili čak na svaku obitelj koja prolazi istim onim putomkojim je morala poći obitelj Isusa, Marije i Josipa?

Vjerujem da je majstor Andrija ovu sliku načiniou ime obitelji i vjerujem da imamo pravoupravo pred njom promisliti i pomoliti se,ali i upozoriti, zavikati, baš u ime obitelji!

U ime one obitelji koja je od samoga početkaBožjim naumom zamišljena i u narav ljudsku,u skladu sa svrhom postojanja, usađena, u ime one obitelji koja je od samoga početkasotonskom mržnjom napadana i ranjena,u ime one obitelji koja je odraz otajstvaiskonske i istinske ljubavi koja daje život,imamo pravo i dužnost nadasve mi kršćanidignuti glas da nas svi čuju i jasno razumiju!

Dižemo glas u ime one obitelji u koju se Bog,po svojoj neizrecivoj ljubavi prema nama, utjelovio i pokazao nam koliko je dostojanstvo obitelji.I baš zato, dižemo glas u ime Svete obitelji, obitelji Isusa, Marije i Josipa, koja jena ovoj Andrijinoj slici prikazana u istom trenutkuu kojemu se nalazi istinska obitelj danas.

214

Isti su i danas napadi bjesne mržnje sila zla.I danas se na obitelj, u ime slobode, okomila smrt,i danas je obitelj protjerana iz svoga kraja,iz onoga što joj pripada i kamo spada, i danas se sve čini da bi se obitelj istjeralo iz društva kojim vlada krvnik – Herod, ondašnji i današnji.

Zato imamo pravo i dužnost mi kršćani zavikati i suprotstaviti se progoniteljima obitelji, istim onima koji su i ubojice nevine djece,ako ne svojom vlastitom rukom, onda moćisile zakona i naredbi vladara ovoga svijeta.

Za par dana nam je prigoda da podignemo glas,da pokažemo osobnu iskaznicu da se zna tko smo,i da bez straha pred Bogom i ljudima zaokružimo svoj ZA - za obitelj, svoj ZA - za život, za istinu,za djecu koja imaju pravo na oca i majku,a ne da o njima odlučuju moderni Herodi,izvršitelji sotonskih Planova 21, tajnih moćii umišljenih bezbožnih vladara ovoga svijeta.

TVJ, 28. studenoga 2013.

215

7. STARCI

U sceni Isusova prikazanja u Hramu, majstor Andrija Buvina prikazao je dvoje staraca, Šimuna i Anu, kako iz Gospinih ruku u svoje, staračke, već iznemogle ruke primaju dijete Isusa. Tri generacije: starci, mladenci i novorođenče:Od dvoje mladih, Marije i Josipa, Isus prelazi u ruke dvoje staraca da bi im donio blagoslov.Jednako tako, iz ruku staraca Isus se vraća u ruke Majke i dalje prenosi blagoslov.Kroz generacije tako ne teče samo krv,nego i rijeka milosti, Božjega blagoslova.

Ovo dvoje staraca, bogobojaznih Božjih ljudi,tome su svjedoci. Njih dvoje, kao Božja čeljad,borave u Hramu. U molitvi. U nadi očekivanja.U svesrdnoj ljubavi, bez straha se primičuskorom dovršetku ovozemaljskog života.Ti su starci, pri kraju svojega puta, blagoslovljeni odozgor, od Boga, iako su bez imanja i stanja.Obdareni prepoznatim blagoslovom svim bićem blagoslivljaju Boga i slave ga punim ustima i srcem.I zaključuju svoj blagoslov riječima:Gospodine, sad mogu poći u miru, jer oči moje vidješe spasenje tvoje, jer ruke moje opipaše tvoju prisutnost u nemoći.Ono što drugi ne vide, a pred licem je sviju naroda, jest svjetlost na prosvjetljenje i slavu puka tvojega.

Blagoslovljeni starci. Za moćne bezvrijedni,

216

pred silnima nemoćni i posve beznačajni, u očima pohlepnih samo trošak i otpad,a za Boga i one koji su Božji – blagoslov.Jer, u njihove ruke položen je Onajkoji je sam blagoslov, Bog blagoslovljen uvijeke.

Majstor Andrija nije mogao preskočiti ni zaobići ovu sliku blagoslova u zajedništva braka i obitelji.Nije mogao jer je i sam živio sa starcima i djecom,nije mogao prezreti snagu blagoslova koji s nebasilazi po staračkim rukama i molitvamaa k nebu se penje podizanjem dječjih ruku.

Bog reče: Poštuj oca i majku da dugo živiši dobro ti bude na zemlji. Ako si iz svog života uklonio oca i majku, djeda i baku, uklonio obitelj,kakav će ti biti život ovdje na zemlji,da ne spominjem onaj s druge strane?Ako i bude dug – hoće li biti blagoslovljen?A koliko život bez blagoslova uopće vrijedi?

TVJ, 5. prosinca 2013.

217

8. VODA

Rođen uz vodu, majstor Andrija sav se unio u prikaz scene Isusova krštenja!Na reljefu Isus je već kršten, izašao iz vode.Dok ga gledam, kao da osjećam tu vodu,vodu Jordana, ali i vodu svojega krštenja.

O vodo života, bistra vodo očišćenjakoja si u sebe primila Sina Božjegai zaogrnula ga onim što nama tako treba,čistoćom, svježinom i istinskim životom, nad tobom se prosuo glas Oca nebeskoga: Ovo je Sin moj, Ljubljeni, slušajte ga!Iz tebe, vodo, kao da su nikli anđeli da bi na osmom reljefu majstora Andrije ogrnuli Isusa plaštem pravednosti.

Kršten sam kad su mi bils samo tri dana.Opran sam i obučen u bijelu haljinu milosti,svijetlo uskrsnuća obasjalo mi je čeloi riječ vjere potvrđena da mi pokaže put.

A dalje… dalje je bilo ono što nam je svimanažalost i previše dobro znano:prljao sam se i daleko od bistra izvora kriomice primicao pojilištima punim zaraze,uši sam zatiskivao da ne čujem glas srca,a oči zatvarao da ne vidim blizinu anđela.Toneći u glib uvjeravao sam se da mogusebe samoga izvući i započeti ispočetka.Trošio sam se, sve dok se duša nije ukočila.

218

Pa sad dotičem tebe, vodo, koja si Isusa prala,i molim: vodo očišćenja, operi me svega,uši mi otvori i pogled izbistri, vrati mi miru istinskoj nevinosti djeteta Božjega.Ti, vodo, koja izvireš iz samo jednog izvora, koja daješ snagu za put u život vječni,snagom obećanoga Duha preporodi me da i mene anđeli ogrnu u ruho milosti.

A svaki put kad stupim na prag Gospodnji i kad mi kap vode krštenja dotakne čelo,podsjeti me na dostojanstvo Božjih miljenika,pa kad mi se čini da duhom zamirem, oživi me, kad sam u vrućici ljudskih trvenja, rashladi me, kad sam na rubu i ne znam kuda bih, povedi me, od svake napasti obrani me i uroni me u Krista,da me on povede sa sobom kroz oaze i pustinje života i smrti konačnom cilju moga postojanja.

TVJ, 12. prosinca 2013.

219

9. POZVAN NA GOZBU

Jednom su te, Gospodine, mladi ljudi, mladenci,pozvali na pir, svadbu, na svoju najvažniju gozbu.I dakako da si se, kako i pristoji, odazvao.Pa kako i ne bi jer ti znaš kako je lijepo i dobro doćina gozbu kod svojih prijatelja. Pa se rado odazivaš.

Ti se, Gospodine, rado odazivaš ne samo njima, nego svima koji te iskreno pozivaju da k njima svratiš.Samo, problem je što te danas malo ljudi poziva. Neki te možda ne poznaju, drugi se ustručavaju, treći se možda boje jer misle da je potrebno tko zna što učiniti da bi ti došao i da bi se dobro osjećao.A zapravo, kad bolje promislimo, potrebno je samo podsjetiti se na prijateljstvo, na trenutke radosti i zajedništva i reći:Prijatelju, molim te, dođi… bit će nam drago!

Kad su te oni prijatelji iz Kane pozvali, a ti se odazvao,na pragu doma ste se pozdravili, stisnuli ruku,izmijenili poljubac i kakav mali dar… A dalje?

Kao i na svakoj gozbi, dok su se jedni raspričali,drugi se zabavili posluživanjem oko stolovai možda, čak posve vjerojatno, domaćini na čas zaboravili da si i ti među gostima, ti si bio tu, jednostavno među ljudima. Pažljivo si ih slušao i nenametljivo udijelio pokoji koristan savjet.

220

A onda, kad se pojavio problem koji sami nisu znali ni mogli riješiti, valjda su se sjetili da si tu negdje. Zanimljivo tko te našao! Majka!Ona, koja sve primjećuje i prije nego li reknemo,prva je uočila potrebu, našla te i obratila ti se.I tada se zbilo nešto posve razumljivo: Čudo!

A mi? Sad pred Božić naveliko (ili samo na malo)kupujemo što nam treba za slavlje, za gozbu.Slavit ćemo baš prigodom tvoga rođendana.Neki će se za tvoj rođendan najesti i ponapitipa će te možda i izrugivati, ismijavati i opsovati…Svoje će ljudsko dostojanstvo unerediti.

A koliko će ih tebe na gozbu pozvati?Hoću li te ja, hoćemo li te mi, pozvati u svoj dom?A da bismo te pozvali, gdje ćemo te naći? Ondje gdje jesi!Valja nam dakle, najprije doći u tvoju kuću, valja nam k tebi pristupiti, pozdraviti te, zamoliti te za oproštenje i primiti te u svoje srce u pričestida bi mogao poći s nama u naš dom.Ako se to dogodi, pa makar i na koji čas zaboravilida si među nama, ti ćeš biti prisutan i čudesno djelotvoran u svakoj našoj potrebi…

Ohrabri nas, Gospodine, da te ovog Božića potražimo, da te iskreno pozovemo i u svoj dom radosno primimo.

TVJ, 19. prosinca 2013.

221

10. KUŠNJA

Deseti reljef vrata majstora Buvine prikazuje kušnju u pustinji.Sva tri sinoptička Evanđelja govore da je Isus kušannakon što je četrdeset dana proveo u postu i molitvi, i to trostrukom kušnjom: posjedovanja, časti i vlasti.Isusova kušnja na neki način dotiče svakoga čovjeka.Svi se, i ne samo koji put, nađemo u iskušenju:ne tek pred izborom, nego pred stvarnom napasti da umjesto za pravo i dobro, posegnemo za krivim i zlim.

Kušnja je moguća zato što postoji sloboda. Kušnja je potvrda naše ljudske slobode,ali i dokaz da nam je sloboda trajno ugrožena.Sveto pismo veli da je ta ugroženost trostruka:od same ljudske naravi, koja je “pala” i sklona na zlo,zatim od svijeta koji nije u skladu s Bogom,te konačno od Sotone, upropastitelja od početka.

Isus je kao čovjek jednako kao i mi izložen kušnjama.Evanđelja pripovijedaju o dvije velike kušnje:ove na samom početku javnog djelovanjai one na kraju, u Getsemaniju, neposredno prije muke. Iznoseći nam pred oči odgovor Isusove slobodesluže se slikom prvoga početka, Adamove kušnje i pada,te pokazuju kako novi Adam – Krist ne pada u kušnjinego, vođen Duhom, jasno ostaje na Božjoj strani. Time ujedno pokazuje da postoji samo jedan put do slobode, a on je pobjeda nad napašću, odricanje od đavla koji se hvali da ima moć nad svijetom.

222

Đavao ne odustaje, samo odgađa konačni napad na Isusa.Ni od nas đavao ne odustaje, nego čeka do druge prilike.Isus, iako je mogao, ne služi se svojom duhovnom snagom za ostvarenje koristi, nekakvih zemaljskih probitaka,ne ucjenjuje Boga da ga spašava čudom, nije mu neposlušan da vidi dokle će ići njegovo strpljenje,niti koristi njegovu dobrotu u sebične svrhe.U konačnici, ne podlaže se Sotoni da bi vladao svijetom.

Isusova pobjeda nad đavlom sažeta je u tri tvrdnje:Te tri Isusove riječi odgovor su na kušnje u našim životima:Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj Božjoj riječi!Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga!Gospodinu, Bogu svomu se klanjaj i njemu jedinomu služi!Često čujemo kako se Sotonu doziva i kako mu se predaje.A valjalo bi reći: Odstupi, Sotono, od krštene duše! Tek tada anđeli mogu pristupiti i povesti nas Gospodinu.

TVJ, 9. siječnja 2014.

223

11. BJESOMUČNIK

Što ti imaš sa mnom Isuse? Što ti imaš s nama Isuse?To se pitanje često puta ponavlja u Evanđelju.Zanimljivo je da ga ne postavljaju dobri, skromni,(oni znaju i osjećaju što Isus ima s njima!)nego ga ponavljaju oholi, a prije svega Princ oholosti, koji sebe zove Vladarom svijeta! Njemu je Isusova prisutnost nepodnošljivai sve će upotrijebiti da ga odmakne od sebe.Ali od Isusa se ne može sakriti, pobjeći,mrak ne može zabraniti svjetlu da ga istjera.

Majstor Andrija Buvina na ovom reljefu prikazao jescenu gdje Isus izgoni Zloga iz opsjednutoga.i to ne samo jednoga, nego čitavu legiju.Evanđelja vele da je Isus otišao prijeko, u Gerazu, s onu stranu Genezaretskoga jezeraonamo gdje je bio opsjednuti, onaj kojega nitkonije mogao svladati, ni lancima ni okovima.Cijele bi noći vikao i bio se kamenjem.On priznaje Isusa gospodarom, klanja mu se i veli: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?Isus ima sa Zlim to što je došao istjerati ga, ne samo u svom kraju, nego i među poganima.

Čitajući evanđeoski tekst čudimo sekako se to Isus “smilovao” nečistim dusima, pa im dopustio da odu u krdo svinja da učine još štete, da se potope u jezeru.Iako je taj detalj u Evanđelju drugotan, ipak upućuje na nešto važno: svinjari javljajua ljudi dođoše vidjeti što se to događa.Dolaze k Isusu i vide da bivši bjesomučnik

224

obučen i zdrave pameti sjedi do Isusa.Evanđelje vele da ih je to prenerazilo,pa ga zamole da ode iz njihova kraja.Samo je ozdravljeni htio poći za njim…

U molitvi Očenaš Isus nas je poučio molitii među prošnje uključio i onu: nego izbavi nas od zla; zapravo izbavi nas od Zloga – od Sotone, Vraga, Đavla!

Ta riječ u Očenašu zaista ima osobni smisao: Zli.No, pitanje je jesmo li spremni prihvatiti istinsko izbavljenje, ako su nam svinje vrjednije od čovjeka?Hoćemo li i mi reći: Isuse, odlazi, neka nama svinja?Ili ćemo ga pozvati: Oslobodi nas od Zloga i zla,daj nam ozdraviti u duši i tijelu, doživjeti slobodu vrjedniju od svih svinja i od svih svinjarija ovoga svijeta!

TVJ, 16. siječnja 2014.

225

12. SAMARITANKA

Žena na zdencu.Došla po vodu. Oko podne.Malo u nevrijeme jer po vodu se ide rano.Dobro se je naspavala, odmorila!Tko zna gdje je sinoć bila.A na zdencu stranac. Sjedi i čeka.Promatra bez riječi, a onda zausti: Daj mi piti!Naglasak joj je poznat, nije domaći nego tuđi.Dakle, ovaj nije odavde, nego iz Galileje.A izgleda da je onamo i krenuo.Vraća se iz Jeruzalema. Možda hodočasnik?

Nije se smela. Daje mu vode i pita:Pa kako ti, Židov, od mene pitaš vode?Znadeš da se ne podnosimo, ni blizu.A on će joj: Kad bi ti znala tko je onaj koji pita vode, ti bi u njega pitala i dao bi tivode koja taži svaku žeđ, od koje se ne žedni,štoviše, vode koja vodi u život vječni.

Probudila se znatiželja i kreće razgovor: Ma koja je to voda, kakva je to voda?Nemaš čime bi zacrpio u bunar,a pričaš o vodi živoj, vodi života. Pa daj mi te vode da ne moram višedolaziti na ovaj bunar i nositi krčag…

Ulaze u razgovor… Poznat nam je.Iznenađujuće otvoren i smiren.

226

S jednostavnim zaključkom i kad govorio teškim stvarima: Pet si muževa imala,a ni ovaj s kojim si sada nije ti pravi muž…Tako je! Imaš pravo!Istina je. Priznajem. Prorok si. Vidiš me kakva sam, da ne valjam.

Evanđelist piše: Žena ostavi krčag i otrča u selo. Domalo eto je, dovodi ljude, možda i tog petoga.Svi je znaju, tko je i kakva je. A ona se ispovijeda: rekao mi je sve! Po istini! Da, on je prorok! Rekoše mu: Ostani kod nas. Odmori! Prenoći.Tako ostade ondje dva dana. I povjerovaše Samaritanci u njega.

Majstor Andrija Buvina majstorski je prikazao susret Isusa i Samaritanke na zdencu Jakovljevu. Izrezbario je scenu istine. Naše žive istine. I naše nasušne potrebe za vodom života. S nakanom da podcrta do čega vodi samo jedna gesta dobrote: napojiti žednoga čašom svježe vode.

TVJ, 23. siječnja 2014.

227

13. SLIJEPAC OD ROĐENJA

Mora da je majstor Andrija Buvina, baveći se svojim vratnicama, dugo razmišljaonad scenama iz Isusova života koje će izrezbariti.Jednu scenu nikako nije mogao zaobići:ozdravljenje slijepca od rođenja!

Kako može vrhunskog umjetnika, kojemu su neprestano pred očima žive slike, ne zanimati iskustvo sljepoće?Jer slijepac nije tek siromašni prosjak koji se ne može sam brinuti o sebi te je upućen na pomoć drugih, nego je to za njega prije svega osoba kojoj nedostaje iskustvo svjetla i boja.

Isus, piše sveti Ivan u Evanđelju, načini kal,zamuti malo pljuvačke i zemlje pa premaza oči slijepcu od rođenja. I posla ga da se umnije. Nakon čega je progledao. I umjesto radosti, odmah navališe nevolje. Eto farizeja s pitanjima: Tko ti je otvorio oči? Kako je to učinio i zašto upravo tebi?Još mu i roditelje privedoše na ispitivanje.A sve kako bi dokazali da to nije s Božje stranejer Isusa nisu mogli ni smisliti.

Zanimljiv je Isusov zaključak: Dođoh na svijet da oni koji ne vide progledaju,a da oni koji su umišljeni kako sve vide i znajui dalje ostanu u mrklome mraku.

228

I još im reče:Da ste slijepi, ne biste imali grijeha.No vi govorite vidimo, pa vaš grijeh ostaje.

Nije li vrijeme da se zajedno s majstorom Andrijom Buvinom zapitamo: Vidimo li?Ne samo jesu li nam tjelesne oči zdrave,za razlikovanje palete boja i oštrinu obrisa, nego vidimo li ono što trebamo vidjeti,ono što je bitno, što nam život određuje,ili kod zdravih očiju okolo tumaramogore nego li sami slijepci od rođenja?

Ako li pak živimo u svijetu namjernih slijepacašto i one koji su zdravih očiju guraju u tamu,valja nam se trgnuti i povikati: Isuse, sine Davidov, daj da progledam,da u tvome svjetlu vidim i svijet, i sebe, i tebe,da te hvalim i slavim po sve vijeke.

TVJ, 30. siječnja 2014.

229

14. LAZARE IZIĐI

Lazarovo uskrišenje spada među najdirljivije događaje za vrijeme Isusova javnog djelovanja.Radi se o prijateljstvu, povjerenju, vjeri i životu:o prijateljstvu Isusa, Marte, Marije i Lazara,o povjerenju u Isusovu nadnaravnu moć,radi se i o potpunoj vjeri u onoga koji za sebe reče:Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u mene živjet će.Radi se, u konačnici, o smrti, o grobu i o životu,ne samo s ovu nego i s onu stranu vremena.

Na reljefu majstora Andrije pri dnu vrata,jedva se naziru likovi i samo možemo zamišljatikako je ta dojmljiva scena zapravo bila prikazana.Možemo, uz to, razmišljati je li u njoj bilourezano životno iskustvo Andrijine obitelji,u drvu orahovu izrezbarena molitva i zavjet?Ili je i ta slika bila ista kao i Martina prošnja: Isuse, da si ti bio ovdje brat moj ne bi umro…

Isus, veli evanđelist Ivan, prišavši grobu povika:Lazare, izlazi! Izlazi iz groba! Izlazi iz zatvora!Izlazi iz mraka u svjetlo! Izlazi iz smrti u život!Zaista, samo Bog može izreći takvu zapovijedi učiniti da se ostvari – na očigled svega svijeta!No, je li to izrečeno tek jednom ili se i danas čuje:Lazare, izlazi! Ako dobro osluhnem, čini mi seda upravo to čujem - glas koji doziva i zapovijeda:Izlazi! Izlazi već jednom iz mraka, zatvora, groba!

Kad taj glas čujem ozbiljno se zapitam: Jesam li živ? Ili sam zapravo mrtav, ne samo u očima onih koji su me već otpisali,

230

ovako ili onako pokopali,nego jesam li živ ili mrtav u Isusovim očima, pa se, bez obzira kojim me zvali imenom, imam pravo odazvati jedino na povik: Lazare…

A Isus upravo to viče: Lazare, iziđi!I to baš kad se čini da više nema nikakve nade,kad ni ja sam, a ni tko oko mene ne vjeruje u čudo,odjekuje Isusov glas: Lazare, izlazi! Lazare, ustani!

Skini sa sebe te gnjile mrtvačke povoje i pođi!Pođi u život i ne zaboravi da se život zbiva ondje gdje je pravo prijateljstvo i povjerenje,gdje se u istinskoj vjeri pada Isusu pred noge s priznanjem: Gospodine, vjerujem! Tko tebi, koji si uskrsnuće i život vjeruje, neće umrijeti nikada!…Gospodine, zaustavi se i pred mojim grobom i vikni: Lazare, izlazi! I podaj mi milost da te poslušam!

TVJ, 6. veljače 2014.

231

15. IDITE…

Idite! Tu Isusovu riječ, naputak, pa i nalog,nalazimo više puta u evanđeoskim izvještajima.Najprije za vrijeme Isusova javnog djelovanja,a potom i na samom kraju, nakon uskrsnuća.Nalog je to učenicima: Idite, ne stojte na mjestu!Pođite i propovijedajte, navješćujte, svjedočite!Što? Radosnu vijest, evanđelje o kraljevstvu Božjem.

Evanđeoski odlomak o poslanju učenika slušamo,na primjer, u misi na blagdan sv. Dujma.Majstor Andrija čuo je taj evanđeoski nalogi shvatio da se on ne odnosi samo na apostole,misionare, propovjednike, svećenike,nego na sve vjernike. To jest na njega samoga.Čuo ga je kao Isusov nalog samome sebi:Idi, Andrija, idi i propovijedaj evanđelje!

I Andrija je pošao… ne daleko od kuće, možda se je samo spustio kat niže,u radionicu i prionuo izvršenju naloga:navijestiti radosnu vijest spasenjasvojim bližnjima, rodbini, sugrađanimai svima koji će kroz ovih osam stoljećasvraćati pogled na izrezbarene slikešto im pripovijedaju otajstvo Božje ljubavi.Ne znamo koliko je dugo taj nalog odzvanjaou ušima majstora, kako se i koliko dugo pretakao kroz njegove ruke preko blanje i dlijeta na drvoda bi se ostvario u likovima koji su izranjalipred njegovim licem i očima njegovih učenika,

232

živo pripovijedajući navještaj radosti spasenja. Nije ni važno. Važno je da je poziv našao odaziv.

Idi, ja te šaljem… Kako je prekrasno i danas čutitaj isti glas! Idi, u ime Božje! Idi na put Božji, idi i ne zastajkuj, budi hrabar i ne boj se, govori, propovijedaj, svjedoči, slikaj, rezbari i daruj obilje radosti onima koje Gospodin ljubi.

Idi… Idite – veli Isus. Ništa ne možete sami.Idite po dvojica, po trojica, idite kao braća,oslonjeni jedan na drugoga a zajedno u Duhu oslonjeni na Boga Trojedinoga, Svemogućega.

Kad zamislim kako je majstor Andrija usred noći čuo glas: Ustani i pođi! pa sišao u radionicu i izrezbario svoju propovijed o Isusu, ostaje mi samo molitva: Gospodine, probudi i mene!

TVJ, 13. veljače 2014.

233

16. ISUSOVA SUZA

Kako bi se osjećao majstor Andrija da je mogaou ona vremena hodočastiti u Isusovu domovinu?Koliko bi mu značilo da je mogao doći u Jeruzalem,na Maslinskoj gori sjesti na proplanak odakle je,prema evanđeoskoj predaji sam Isus gledao na Sveti Grad i pozlaćen Hrami gdje je proplakao nad Jeruzalemom i narodomkoji nije spoznao čas svoga pohođenja.Ali, svejedno, tu je scenu zamislio i izrezbariona petnaestoj kaseti vratnica splitske katedrale.

Kud će suza, nego na oko.. tako se veli.Isus je plakao, Evanđelja to spominju, više puta.Plakao je pred grobom svoga prijatelja Lazara,prosuzio je i nad narodom koji mu se sažaliojer su mu se na galilejskim brežuljcima činilikao ovce bez pastira te ih je nahranio…Zaplakao je nad Jeruzalemom što nije spoznaotko je taj koji dolazi u ime Gospodnje.Danas se na tom mjestu nalazi prekrasna crkvicanazvana Dominus flevit (Gospodin je plakao)oblikovana poput kaplje suze. Suze Isusove.

Isus je plakao nad onima koji ga nisu spoznali,koji ga nisu poslušali, koji ga nisu prihvatili.Zaplakao je jer je znao što slijedi kad se odbaci Istina,što se događa kad se odreče od Boga i njegove milosti.Vidio je kako će ga mnogi prihvatiti tek prividno,napravit će svečanost od njegova ulaska u grad,ali će već za koji dan uglas vikati: Raspni ga!I nije mu bilo lako.

234

Ova suza nad svojim narodomkao da je uvod u krvavi znoj u Getsemaniju.

Isusova suza nije samo ljudska, nego Božja suza nad čovjekom, nad narodom, nad svakim tko Boga odbaci.A upravo je to i najčudnije od svega.Bog, koji je radi nas i našega spasenja postao čovjekom,prosuzio je nad svojim ljubljenim stvorenjem.milosrdni Otac nad svojim izgubljenim sinom…

Međutim, budući da nas je stvorio na svoju sliku,svakomu je dao jednu osobitu suzu, zjenicu oka.Kroz tu kaplju, Bogom danu suzu gledamo sve:sebe i druge oko sebe, svijet i sva čudesa Božja.Ta nas suza podsjeća ne samo na Isusovu suzu na Maslinskoj gori nego i na to da nas Bog volikao zjenicu oka svoga. I gleda nas kroz suzu s nadom da to neće postati gorka suza razočaranja,nego ona druga, blagoslovljena suza radosnica.

TVJ, 27. veljače 2014.

235

17. RADOST

Na početku pokorničkoga vremena korizme, a u stvarnosti usred duboke korizme za mnoge ljudekoji se nalaze u životnim nevoljama, siromaštvu,ostavljenosti, bez sigurnog posla i egzistencije,mi se danas ipak želimo malo okrenuti radosti. Imamo na to pravo kad i papa Franjo, usred svijeta opterećenog zlom, nepravdama, ratovima i nevoljama,piše apostolsku pobudnicu Evanđelje radosti.

Isusov život nije bio bez iskrene i prave radosti. Isus se znao radovati, valjda i pjevati s prijateljima.Sigurno je posebno radosni trenutak za Isusa bionjegov svečani ulazak u Jeruzalem, na Cvjetnicu.Majstor Andrija Buvina nije mogao zaobići tu sliku,nego ju je u reljefu na vratnicama prikazao u skladu s riječima proroka Izaije: Kako su ljupke noge glasonoše radosti, koji naviješta: Bog tvoj dolazi.

Radost, veselje, klicanje, pjesma. Možemo zamislitikako je Isus uživao u tom posebnom mesijanskom časusvojega očitovanja, svečanog ulaska u sveti grad.Prostrte haljine, maslinove grane, klicanje djece,sve je to ipak samo okvir. Bitno je ono dublje.Papa Franjo veli: Prava radost je radost s Bogom!Prava radost izvire iz zanosa srca i duše za Bogom!Iz njega niče sve ono čime se radost izražava: ozarena lica, svečana odjeća, pjesma i ples.I poziv, želja da se radost podijeli s bližnjima:Braćo moja, radujmo se, Bog je tu, Bog je tu!

236

Isus u brojnim prispodobama govori o radostikraljevstva nebeskoga, o radosti u domu Očevu,zbog obraćenja grešnika nakon povratka izgubljenih.Isus je ustanovio Crkvu da bude mjesto radosti, veli papa Franjo i potiče sve vjernike riječimasvetoga Pavla: Radost Gospodnja vaša je jakost!

Poželjeti nekome punu radost nešto je najljepše.Zato mi, kad ispraćamo svoje pokojne s ovoga svijeta,s vjerom upućujemo za njih sprovodnu molitvu:U raj poveli te anđeli, na dolasku tvome primili te mučenici i odveli te u sveti grad, Jeruzalem.Zbor anđeoski te primio, i ti s Lazarom, nekoć ubogim, pokoj vječni imao.

Ne znam, majstore Andrija, tko li seu splitskoj prvostolnici, koju si tako lijepo uresio,molio Gospodinu za tebe? Ja samo mogu reći, od srca:Gospodin, kojega si razveselio svojim djelima,neka te primi u svoju nebesku radost, sa svima svetima.

TVJ, 4. ožujka 2014.

237

18. USPOMENA

Na osamnaestom reljefu vratnica splitske prvostolnicemajstor Andrija prikazao je dobro nam znanu sliku.Isus slavi posljednju večeru sa svojim učenicima.Kad zamišljamo tu večeru, odmah pomišljamo na svečanost, na slavlje, na obilnu gozbu.Oko stola bliske osobe, dragi prijatelji.A onda, pri kraju svečanoga slavlja – oproštaj.Jasna riječ o odlasku, o konačnom rastanku.

Na rastanku Isus izgovara riječ popraćenu gestom:Prijatelji, želim vam ostaviti uspomenu!Uspomenu koja će, uz oproštajnu riječ,uz ozbiljnu opomenu i prevažnu napomenu,biti nešto jedincato, jedino na ovome svijetu,nešto što nitko nikada nije učinio niti može učiniti.A vi ćete tu uspomenu slaviti sve dok ste živi,i predat ćete je svojima i onima koji budu moji,da je slave sve dok je ovoga svijeta i vijeka,sve dok se ne ispuni naum Očev i dok ne dođene kraj, nego novi početak pravoga života.

Opisujući Posljednju večeru trojica evanđelista,na jedan način Matej i Marko, a malo drukčije Luka i Pavao u Prvoj Korinćanima,otprilike ovako ocrtavaju taj neočekivani trenutak:Isus tako uzima kruh u svoje svete i časne ruke,izgovara blagoslovnu molitvu upravljenu Ocu,lomi kruh i pruža ga svojim učenicima, govoreći:Uzmite i jedite od ovoga svi, evo, ovo sam ja,ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.Isto tako uzima i podiže čašu vina na oči svima:Uzmite i pijte iz nje svi, ovo je čaša – kalež

238

moje krvi koja će se proliti za vas i za sve ljudena otpuštenje grijeha – na spasenje, na život.

Od toga vremena pa sve do dana današnjega, počevši od Jeruzalema pa sve do kraja zemlje,okupljena zajednica Kristovih vjernika – Crkva, s najvećom pomnjom čuva ovu uspomenu.Čini to tako da je bez prestanka drži pred očima,kao spomen-riječ, spomen-dar i spomen-slavlje,kao najdragocjeniju, beskrajno vrijednu Isusovu osobnu ostavštinu.

Ne znam o čemu je majstor Andrija razmišljao,prije 800 godina, naslonjen na vrata splitske prvostolnicenakon što je izrezbario scenu Posljednje večere.Možda je pomislio kako bi bilo lijepo ostaviti svojoj djeci i unucima uspomenu. Barem dasku obiteljskoga stolada ga se sjete svaki put kad budu blagovali.

TVJ, 13. ožujka 2014.

239

19. PONIZNOST

Jedna od najdirljivijih scena iz Isusova životasvakako je pranje nogu na Posljednjoj večeriTu scenu nije mogao zaobići ni majstor Andrijada je ne prikaže na vratnicama splitske prvostolnice.

Isus se oprašta, veli sveti Ivan evanđelist, od svojih učenika na svečanoj pashalnoj večeri, i to malo dana nakon što je uskrisio Lazara,čime je pokazao svoju nevjerojatnu, božansku moć.To se događa četiri dana nakon mesijanskog ulaskau sveti grad, Jeruzalem, kad mu je narod klicao:Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.

Pa ipak, taj isti Učitelj, Mesija, Gospodin,ustaje od stola, skida sa sebe gornju haljinu, uzima veliki ručnik i veže ga sebi oko pasa,ide do vrata po umivaonik i nalijeva u njega vodu,ali ne da opere ruke ili da se osvježi, umije,nego da bi kleknuo pred svoje učenikete im redom, jednom po jednom, oprao nogei sam ih obrisao ubrusom kojim je bio opasan.

Sveti Ivan nam dalje opisuje prepirku s Petromkoji nije želio dopustiti Isusu da mu pere noge,na što Isus uzvraća: Ako te ja ne operem,ne ćeš imati udjela sa mnom – nisi od mojih…Kad je završio pranje nogu Isus pita učenike:Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom i pravo velite jer ja to jesam. Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi

240

jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih… te završava blaženstvom:Blago vama budete li tako činili.

Neugodno je poniziti se i kleknuti pred nekoga,a još je neugodnije postati sluga, prati mu noge.Mi svećenici to učinimo jedanput godišnje,na Veliki četvrtak, možda i s grimasom na licu,iako smo ministrantima ili vjernicima napomenulida svakako već prije sami operu svoje noge.Pa ipak, bez toga nema nasljedovanja onoga koji se ponizio ne do pranja nogu, nego do smrti i to smrti na križu za naše spasenje.

Križ je poniženje, gaženje čovjeka i Boga. Pranje nogu je poniznost kojom nas je Bog u Isusu poučio jedinom pravom putu: putu ljubavi.To svjedoči sv. Ivan:Tko ostane na tom putu, Bog ostaje u njemu.

TVJ, 20. ožujka 2014.

241

20. GETSEMANI

Isuse, jednom si rekao svojim učenicima:Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio.Pokazalo se to neposredno prije tvoje muke.Otišavši preko potoka Cedrona nakon večere,zajedno sa svojim učenicima put Maslinske gore,zaustavio si se u Getsemanskom vrtu, baš nasuprotvratima Jeruzalemskim kroz koja si prije četiri dana svečano ušao u Sveti Grad praćen klicanjem naroda.A sada, u noći, u trenutku najdublje tjeskobe duše ostao si sam. Pratioci, učenici, prijatelji, oni koji su s tobom bili na Gori preobraženja, pozaspali su.

Isuse, kad pomislimo na Getsemani, jeza nas hvata.Krvavi znoj pred strahotom koja te čeka.I pitamo se: Koliko trpljenja može podnijeti čovjek,a zaboravljamo koliko trpljenja podnosi sam Bog!?Da, Bog koji je tako ušao u najdublji ljudski jad da bi s nama podijelio najtežu muku, pa i samu smrt,kako bi nama, koji smo se grijesima odijelili od Boga, došao, postao i ostao blizu – sve do same smrti.

Duša mi je na smrt žalosna – veliš, Isuse. I dodaješ: Ostanite sa mnom i bdijte! Kao čovjek potpuno žudiš za blizinomu trenucima tjeskobe, straha, muke, žalosti, boli…Treba ti ljudska ruka i suosjećanje da te podrži, da ti da snagu, treba ti rame za nasloniti glavu…Ali ljudi, koji su u blizini, zapravo nisu uza te.Ne mogu pojmiti tvoju muku, ne mogu dokučiti svu strahotu predsmrtne borbe u tvojoj duši.Zato glavu naslanjaš na koru jednoga drveta,

242

masline duboko ukorijenjene u tlo zemaljsko,i držeći se za njezinu granu, k sebi želiš privući sve što je Bog stvorio, sav svijet i sve na svijetu,da osjete svu dubinu i strahotu ovoga časa.

Isuse, tražio si gdje bi glavu naslonio. Ljudi, otuđeni od Boga, nisu mogli ni znali pružiti ti utjehu. Ali Božje stvorenje, to obično, a sveto drvo,ipak ti je pružilo oslonac, poslužilo je da osjetiškako nije zaboravljena riječ rečena kod postanka:I sve što je Bog učinio bijaše dobro!

U času svoje otkupiteljske muke, ti si, Isuse,tu blagoslovljenu getsemansku maslinuzalio svojim krvavim smrtnim znojem,a ona nam je sve do dana današnjega svjedokomda si ne samo nas ljude, nego i sva Božja stvorenja,sav ovaj svijet, učinio dionikom otkupljenja.

TVJ, 27. ožujka 2014.

243

21. POLJUBAC

Isuse, tko te je sve u životu poljubio?Sigurno pamtiš koliko si poljubaca primio od dana svojega rođenja pa sve do križa i groba.Prvi i posljednji poljubac bio je majčin. A između toga? Poljubac bližnjih, dragih…poljubac poštovanja, prijateljstva, zahvalnosti.

Neke poljupce i mi s radošću pamtimoa druge bismo najradije zaboravili i poželjelida ih nikada, nikada nije ni bilo.I ti si, Isuse, s radošću pamtio poljupcerazdraganih mladenaca iz Kane Galilejske,one žene što ti je suzama noge opralai nakon poljubaca svojom kosom obrisala,poljubac majke udovice sina jedinca iz Nainai možda na osobiti način poljubaca zahvaleMarte i Marije nakon Lazarova uskrsnuća.

Ali, dogodio se i onaj strašni poljubacu Getsemanskom vrtu, usred noći, poljubac plaćen krvavim novcem izdaje,poljubac laži i grozote, muke i smrti.Koliko te je morao zaboljeti, Isuse, Judin poljubaclažni poljubac onoga kojega ti nazvatako lijepom riječju: Prijatelju!Prijatelju, zar poljupcem izdaješ Sina čovječjega, svoga Učitelja i Gospodina?

Dogodit će ti se, Isuse, puno poljubaca,onih radosti i ushita u vrtu uskrsnuća…i svih što će slijediti kroz svu povijest.

244

Svi ti poljupci što si ih, Isuse, primio i što ih kroz svu povijest trajno primašdijele se na dvije strane: Marijinu i Judinu.

Svaki ljudski poljubac dan djetetu ili odraslom,mladiću i djevojci, mužu i ženi, ocu i majci,pripada na Marijinu ili na Judinu stranu.

I ja ću te, Isuse, poljubiti, posebno na Veliki petak kad pristupim tvojemu križu, sagnem koljeno pred raspelom i utisnemsvoj ljudski poljubac na tvoje razapeto tijelo.

Posve sam svjestan da nisam dostojanda mi ti, Isuse, riječju i poljupcem uzvratiš.Znam da si ti to već učinio meni na spasenje.Ipak, dopusti da te zamolim: utisni mi u srce osjećaje svoje Majke da u mojem poljupcu osjetiš ljubav i odanost iskrenog prijatelja.

TVJ, 3. travnja 2014.

245

22. U IME ZAKONA

Prošli tjedan sudjelovao sam na komemoracijiza sve žrtve hrvatskih križnih putova na Bleiburškom polju u Austriji.Svakoga, ne samo onoga tko ondje dođe,čim promisli na grozna stradanja nevinihprožme jeza, još više kad doživi kako se takve strahote i danas opravdavaju u ime tobožnje pravde i zakona.

Majstor Andrija Buvina na svojim vratnicamaprikazao je scenu suđenja Isusu. S jedne strane podjarena masa traži smrtdok oni koji se pozivaju na Zakonprijete sucu i viču: Mi imamo Zakoni po Zakonu ovaj mora umrijeti!Pilatova presuda glasi: U ime narodai snagom moje vlasti – neka se razapne!

Sva povijest svih ljudskih bezakonja, sva sila zakona bez pravednosti,sve besprizivne osude nevinih,izrečene na svakom Litostrotosuu ime vlasti, u ime vladara ili u ime naroda, svejedno, natovarene su s drvenom gredomna sama Isusova izbičevana ramena,potvrđene su zaušnicama i pljuvanjem,a zapečaćene cinizmom objavenepostojeće krivnje na svim jezicima svijetau natpisu nad glavom smaknutoga,kojemu neće biti dopušten ni pošten ukop.

246

Po vlastitoj mjeri svoje moći kroji se pravda.S računicom vlastitih interesa,očiju širom zatvorenih i ušiju glasno zatisnutih, s ustima punim paragrafa, opravdava se zlo.Opranim rukama nečistoga srca, danas kao i nekadkroji se krvava haljina ljudske povijest.

Božja je riječ od iskona, od trenutka stvaranja: Čovjek neka živi! Živi je čovjek slava Božja.Ulaskom zla u ljudsku povijest oholi čovjek,odričući se Boga i gazeći čovjeka, od Isusa do dana današnjega stalno presuđuje: Bog neka umre! Ali tada više nema života ni čovjeku. No Bog i na smrt pristaje da bi čovjek živio. U tomu je sva razlika!Tu je sva nada za sve s Kristom ubijene.

TVJ, 22. svibnja 2014.

247

23. OKRUTNOST

Koje su granice, Isuse, do kojih ljudi mogu ići?Osvjedočili smo se da ljubav nema granica -ona prelazi sve granice do potpunoga sebedarja,do darivanja vlastitoga života za ljubljenoga.Ali, Isuse, u tvojem slučaju osvjedočili smo sekako je bezgranična mržnja, nepravda i okrutnost.Mržnja onih koji su te iz zavisti predali na smrt,nepravda onih kojima je u rukama sva pravdaali iz sebičnih interesa gaze po njoj i po ljudima.A tek okrutnost koja ne preže ni od najnevinijih,nego se predaje zlu kako bi uništavala život,dapače, kako bi mučila i samoga Boga!

Isuse, ti ljudima nisi postavljao granice, nego si svima pokazao i posvjedočio put kojim nam valja poći ako želimo biti ljudikojima neće vladati mržnja, nepravda i okrutnost,nego će se ravnati po mjeri ispravne savjesti.Tvoj slučaj, Isuse, usred sveopće ljudske povijesti,pokazuje nam kako je teško biti i ostati čovjek,a kako je lako postati nečovjek.Dovoljno je popustiti napasti, prepustiti se zlui tada se sve okreće naopako.

Oni koji se nazivaju ljudima, dapače koji sebe postavljaju za primjer čovještva,čuvajući sebe na smrt osudiše tebe i mirne duše predadoše te na mučenje.A jadne sluge nepravde poslužiše se nasiljemda nad nemoćnim iskale sav svoj bijes.I nisu, Isuse, samo tebe izrugali i ponizilikad su te, onima koji su tražili tvoju smrt,

248

pokazali u skrletnoj haljini, popljuvanai na sramotu trnovom krunom okrunjena.

Izrugali su, Isuse, i ponizili sve nevino mučenei sve nepravedno osuđene svih vjekova.Svaki udarac bičem po tvojemu tijelui danas odzvanja mržnjom, nasiljem i ratovima.I danas si nebrojeno puta okrutno privezan uz kameni stup u dvorištu vladara, upravitelja, nevin i na pravdi Boga na sramotnu smrt osuđen,krvavo bičevan da se udarcima ni broja ne zna.

A što je sa mnom, Isuse? Osjećam da i u meni čuči napast mržnje, začuđujuće nepravde i okrutnosti. Sačuvaj u meni, molim te, onu mjeru sućuti po kojoj ćeš me, na kraju, ipak prepoznati čovjekom.

TVJ, 10. travnja 2014.

249

24. DOVRŠENO JE!

Kad čovjeku Bog udahne svoj dah, svoj ruah,primivši život s one strane, on postaje živa duša.Onoliko živi koliko u njemu duh Božji prebiva.A na kraju svojega puta - ako je čovjek -predaje Bogu ono što je od njega primio,samoga sebe, svoj duh u kojemu je sve što je bio. i gdje je utkano sve što je učinio na ovome svijetu.

Prvi i posljednji trenutak života ostaju tajna.Tajna početka i svršetka, tajna potpune samoće,tajna prijelaza kroz vrata - života i smrti -prijelaza iz nepostojanja u postojanje,prijelaza iz života kroz smrt u istinski život.

A ti, Raspeti, na najtvrđoj stijeni patnje,i na razmeđu svih vremena žrtvom klešeš jedincati prolaz kroz mračnu klisuru smrti,jedini most što preko ponora smrti vodi u život.Svojom ljudskom vjerom i božanskom ljubavlju,u krajnjoj napuštenosti i apsolutnoj samoći,konačnim vezom ljubavi spajaš zemlju i nebo.

Uzdignut na drvo, ruku širom raširenihda zagrliš cijeli svijet, podignut sa zemljea još tako daleko od neba, okružen razbojnicimai onima koji odlučiše i provedoše tvoje smaknuće,u suzi Majke i Ivana, u žalopojci pobožnih žena,neshvatljivim povjerenjem u Očevu dobrotulomiš probodenim srcem okove zla i smrti!Svršeno je. U konačnom iskazu povjerenja,u neuništivoj nadi i savršenoj žrtvi ljubavi,ispijaš posljednji kalež i u sumraku svijeta

250

kao pobjednik nad strahom predaješ duh Ocu.Od svega ostalo je samo i jedino povjerenjei molitva: Oprosti im jer ne znaju što čine!

Dok se na reljefu majstora Andrije vojnici upiruda te kopljima dokrajče pred očima Majke,ti, Raspeti, ostaješ i dalje uspravljen nebu, pogleda spuštenog krvlju natopljenoj zemlji.

U prolazu bez pratnje, u konačnosti vremenakroz najdublju od svih tajni krvlju ucrtavaš prolaz za sve ljude i za sve vjekove.U neshvatljivom činu ljubavi predaješ život da nestane u smrti kako bi smrt nestala u tvojemu istinitom, proslavljenom životu. Jednom zauvijek!

251

25. MAJČINI SKUTI

Onemoćalu od boli podigli su te s kamenai sa strahopoštovanjem mrtvo tijelodragog Jedinorođenca spuštaju s križa.Posljednji put tvoji prsti dodiruju lice,oči, čelo, usne, probijena zapešća i krvavi bok.Bez riječi se opraštaš od svoga Sina.

Prije tridesetak godina si rekla: Kako će to biti?Danas ne možeš izustiti: Zašto je tako moralo biti?Ni suza više nemaš. Sve su se istočile.Ostao je samo dodir. Ostala je tupa bol.Ostao je zacakljen pogled na spokoj Pokojnika.Ostalo je ono što se ne da staviti u riječi.

Čini ti se, u jedan mah, da ovaj tren traje vječno,a u drugi mah da je sve to samo jedan čas!Ne primjećuješ što se oko tebe zbiva.Ne vidiš Josipa iz Arimateje ni Nikodema,ne čuješ šapat Ivana i prigušeni jecaj Magdalene,ne osjećaš kako se spušta težak mrak s istokani dodire onih koji te žele bar malo utješiti!

Skutima svoje široke haljine ogrćeš Sinada ga još jednom zaštitiš od hladnoće.Haljine tvoje, natopljene tragovima krvi,još ga jednom ovijaju mekoćom majčine blizine.Pod nogama ti već vjetar podiže prahšto će se uskoro pomiješati sa sumrakom.Čini ti se kao da se budiš i da ti se um bistri.Tek sada shvaćaš što znači biti Majka.

252

Srce ti lupa i čini se kao da tone u mračni bezdan,dok ponovo odjekuju riječi proroštva:Mač boli probost će ti dušu!Ali, opet se javlja glas: Zvat će se Sin Svevišnjega!

Dok Isusa podižu iz tvojega krila i odgrću tvoje skute,podižeš se iz praha da bi, službenica Gospodnja,zajedno sa svim naraštajima siromašnih od vijeka potvrdila davno ispjevane riječi: Veliča te duša moja, Gospodine, i klikće duh mojsa stradalnicima svih ljudskih pokoljenjaspasenju tvojemu, jer znam kao nećeš dopustiti da žrtva Pravednika bude uzaludna!Dok oholi i umišljeni svijeta na glas likuju a silnici oboružani lažima gaze neznatne gazene mareći za tvoje ime i tvoja obećanja, ti krvlju i suzama pereš sve krivnje vjekovakako bismo čisti pristupili pragu Života!

253

26. HODOČAŠĆE

Isuse, hodočastio sam na tvoj grob.Ili na ono što je od njega ostalo.Zajedno s tisućama i tisućama pobožnika.

Ali pod anastazisom nađoh samo kamenna koji bijaše položeno tvoje sveto tijelo.Nije ostao ni miris smrti ni trag truleži,samo svjedočanstvo da su te ovdje onoga dana položili tvoji vjerni prijatelji.Platno je također odavno odneseno. Vidio sam ga izložena u Torinu.Po svemu svijetu su rasute mrvice tragovakoje sve vode na isto mjesto, do tvoga groba.

Promišljao sam tih dana koliko mi je bilo staloda sebi i svojima osiguram lijepi grob.Kao da ću osigurati život ako pripravimkameno počivalište označeno rodom i imenom.Još život nisam odživio a pripremio sam grob.Je li to stoga što zapravo ne vjerujem u životda se toliko bojim smrti i od nje osiguravam,a drugo ne činim nego joj se predajem?

Isuse, ti se nisi bojao smrti pa stoga i nisi,kao svi ostali smrtnici, sebi pripremio grob.Dovoljno ti je bilo da pripremiš one koji ti vjeruju,da onima koji ti vjeruju objaviš da si ti Životi da oslonjeni na tebe neće umrijeti nikada.Što će onda i meni pripravljeni grob u stijeni,osim da posluži kao vrata prolaska na tvoju stranu - stranu Života?

254

Na reljefu majstor Andrija prikazuje tvoj sprovod.Svi su, Isuse, pred tvojim grobom pognute glave.Žele ti posljednji put poljubiti ruku.Žele ti u novo platno omotati tijelo.Žele te oplakati iskrenim suzama.Žele se oprostiti od Učitelja, Prijatelja.

Nitko od onih nad grobom nagnutih i u grob zagledanih ne primjećuje dva anđelakoji bdiju nad tvojim i nad svakim grobom:Jedan kadi tamjanom posljednje počivališteprinoseći mirisni kad molitava k nebu,dok se drugi sprema zasvirati trubljukojom će probuditi oda sna ne samo Živoga,nego i sve one koji su zarobljeni u smrtii još ne poznaju prebivalište života.

Kad ponovo budem hodočastio na grob,a još više kad me u grob nauznak polože,udijeli mi milost da prepoznam tvoje glasnike:u mirisu molitava radosnu trublju anđela života.

255

27. SVJETLO VELIKE SUBOTE

Silazak u podzemlje. Nepojmljiva tajna odsutnosti.Ondje gdje ne odjekuje glas i lice ne sja.Ondje gdje čak nisi ni ti, koji jedini jesi. Ondje gdje je ništa odsustvo tvoga imena.

Na pretposljednjem reljefu vrata prvostolnicemajstor Andrija oslikava tajnu Velike subote,prikazuje Kristov silazak u podzemlje, nad pakao.Stupajući kroz vrata podzemlja Spasitelj podiže križ,pruža ruku praocu Abrahamu i svim patrijarsima,svim prorocima i pravednicima proteklih vremenada ih povede iz zagrljaja tame u svjetlost.

Sva prošla pokoljenja, okrenuta Kristu, pitaju:Zašto toliko ostadosmo u tami podzemlja da s praocem Adamom i pramajkom Evom,da s ocima naše vjere Abrahamom i Mojsijem, da s Jobom pravednikom, sa svima svetima i svim bogobojaznima svih krajeva i vremena,u nadi koja se ni ovdje nije ugasila, prosimo:Izbavi nas, Gospodine, od smrti vječne?

Da bi se ispunilo vrijeme, odgovara Krist.Gledajte kako smrću zatvorena vrata podzemlja, zabravljena da kroz njih ne prolazi ni jeka,popuštaju pred Riječju i uklanjaju se pred Glasom.Neprohodna dubina tame otvara prolaz Svjetlosti. Otvorite stoga oči jer to nije strašni bljesak osude,nego blaga milina desnice Očeve,pružene kroz sve vjekove na pomirenje i poziv na svadbenu gozbu Jaganjčevu.

256

Ne bojte se, vi koji ste do sada bili u tami.Od sada ovo živo svjetlo koje vas je obasjalone će ugasiti nikakva ljudska strahota, ni sva zloća oca laži sa kaznom same smrti,ni na onome ni na ovome svijetu.

A na spomen susreta s vama, duše spašene,svake Velike subote, na ovom istome mjestunašega susreta na grobu, ponovo će zasjati svjetlo.Čudesno svjetlo Velike subote, svjetlo uskrsnuća,da svima koji vjeruju potvrdi konačnu riječ:Ja sam Put, Istina i Život,i nitko ne dolazi Ocu osim po meni...Ja - Svjetlost - dođoh na svijetda nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane!

Zar ne čujete kako na vratima podzemlja trube anđeoske odjekuju radosnim klicanjem: Gospodin s vama, duše spašene!

257

28. GLAS

Posljednji u nizu reljefa majstora Andrijena vratnicama splitske prvostolniceprikazuje Isusovo uzašašće na nebo. Moglo bi se reći da je to posljednji događajIsusova života na ovoj zemlji, ali ne i prestanaknjegove nazočnosti među svojima.

Sveti Luka u Djelima apostolskim pišeda su tom događaju prisustvovali učenici,a možemo lako razumjeti da je među njimabila i Isusova majka, Marija – ona koja je na nama neshvatljiv način bila upletenau prvi događaj Isusova života – utjelovljenje!

Taj isti sveti Luka piše kako je u Nazaretučula anđelov glas: Zdravo, Marijo!I s tim je sve počelo! A sada, na Isusovu odlaskunakon uzašašća na nebo, javlja se opet anđeo:Kako je to Marija mogla doživjeti? Što joj se je događalo u srcu, u duši?Je li možda, dok su svi šutjeli, ona progovorilai ovako se obratila nebeskom glasniku:

Jesi li to ti, anđele istoga glasa koji si mi u Nazaretu rekao: Ne boj se Marijo! Ne boj se!O kako je danas prekrasno opet čuti isti glas: Ne boj se! Ne bojte se! Evo, kao rukom odnesen nestaje silan strah što nas je prožimao od strahotnog Petka do čudesnog Jutraod kojeg više ništa na svijetu nije isto!Tog jutra ni upitali te nismo a već si odgovorio:

258

Znam! Raspetoga tražite! Nije ovdje!Sada znate ono što svi ljudi na svijetu jednom moraju doznati i spoznati:Uskrsnu! Da, uskrsnu! Živ je! Uskrsnu kako reče!A njegova riječ nikada nije iznevjerila!

Anđele, moj anđele, k nebu uzdignutih ruku, među Dvanaestoricom na vrh Gore,s istim osjećajem opet slušam tvoj glas:Što gledate u nebo! Pođite! Ovdje nema više ničega što bi vas trebalo zaustaviti da ne obznanite svijetu:Uskrsnu kako je rekao! I uzađe pred vama na nebone da vas ostavi nego da vam put pripravi!

Stoga, anđele, hvala ti za radosnu vijest, za potvrdu da nebo nije daleko! Nebo je tamo gdje je On!Nebo je tamo gdje je Isus, koji reče: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta! Evo, polazimo a ti nas vodi, putovima svijeta, Kristu proslavljenomu!

TVJ, 29. svibnja 2014.

259

EPILOG

Blagoslovljena vrata otvorena životukoja ne pitaju tko kroz njih prolazi,nego se svim ljudima dobre volješirom otvaraju za radost susreta.

Blagoslovljena vrata koja bez bukeod zla zakriljuju i štite spokojan san,neprimjetno vode brigu o danu i noći,raduju se žaru s ognjišta i svjetlu sunčevu.

Blagoslovljena vrata, rukohvat potrebnima,oslonac staračkim klecavim koljenima,naslon za iskren pozdrav i dugi zagrljaj,ponuđen za jeku razdragane pjesme.

Blagoslovljena vrata poškropljenavodom s izvora nepresušne milosti,vrata Božjega prebivališta i njegove obitelji,vrata sazdana od vjere, nade i ljubavi.

Blagoslovljene i vi, ruke majstora Andrije,koje oblikovaste ovo svjedočanstvo ljubavi.Neka po njemu Gospodin blagoslovi sve oči i sva srca koja ćete k njemu podignuti.

VI.PRIJATELJI

BLAŽENOG ALOJZIJA

Ova razmišljanja pripremljena su za Hrvatski katolički radio te su emiti-rana od 8. do 14. velječe 2016. godine, uz blagdan bl. Alojzija Stepinca.

263

1. ŽUPNIK

Moja rodna župa imala je sreću da je imala dobre župnike. Zar bi inače iz te župe niklo preko četrdeset svećenika, redovnika, misionara, kao i osamdamdesetak časnih sestara raznih družbi i zajednica, od služavki Malog Isusa, dominikanki, franjevki, milosrdnica, kćeri Božje ljubavi sve do Misionarki ljubavi. Jedan od tih župnika bio je i don Tomislav Karaman. Bio je zauzet, revan, pomalo tvrd kao i Mosor ispod kojega je ponikao, ali do kraja vjeran Bogu i Crkvi. Godine 1942. oca su mu par-tizani uhitili, odveli, izmasakrirali i bacili u jamu na Svilaji, a strica sve-ćenika, don Šimuna Karamana, župnika u Dugopolju partizani su ubili u Mosoru. Jedna ga je pobožna žena krišom donijela i pokopala. Njegova kapelana don Jozu Čulina partizani su ubili na vratima crkve sv. Jure u Vojniću. Godine 1944. Tomislava su partizani odveli sa sobom. Nakon preživjelog rata vratio se u bogosloviju.

Polovicom 1946. povezao se sa skupinom splitskih mladića i djevojaka koji su u travnju 1947. na vrhu Marjana skinuli jugoslavensku zastavu i izvjesili hrvatski stijeg od 18 metara. Čitava je skupina uhvaćena i osu-đena na robiju. Karaman je osuđen na 3 godine zatvora jer je, kako stoji u presudi “pozivao na nasilno rušenje režima; razbacivao protunarodne letke u dvorištu gimnazije i na vrh Marjana stavio hrvatsku zastavu bez petokrake”, koja je nazvana “ustaškom zastavom”. Na izdržavanje kazne upućen je u Staru Gradišku.

Don Tomislav je postao svećenik i istaknuo se hrabrošću i vjernošću Bogu i Crkvi. Na Trilj je došao 1966. i ostao do 1977. Bio je zahtjevan s odraslima, a za komunikaciju s djecom imao je neobični talent. Iznena-đujuće bi se znao spustiti na njihovu razinu, a kad je bio blagoslov obi-telji uvijek bi ga pratilo jato djece, pilića i koka, kako ih je zvao. Silno je držao do vjeronauka. On i časne sestre služavke Malog Isusa redovito su držali župni vjeronauk i malo tko je izostajao. Svake nedjelje držao je vjeronauk za odrasle. Dobro se sjećam da iz moga razreda, od nas tri-desetak, samo jedna curica nije išla na vjeronauk, iako su nam u školi svaki tjedan mijenjali raspored, samo da nam otežaju dolazak u crkvu. Kasnije je don Tomislav bio rektor bogoslovije i generalni vikar za vri-jeme nadbiskupa Jurića. Umro je 1997. u 71 godini života od raka pluća, posljedice duhana bez kojega nije mogao još od ratnih dana.

264

Bio mi je župnik koji me poslao u sjemenište i čitavu generaciju sjeme-ništaraca i bogoslova odgajao u katoličkom i hrvatskom duhu. Bio mi je i propovjednik na mladoj misi. Bio je iznad svega revan svećenik koji o sebi nije puno govorio. Samo jednom sam ga kao dijete - a to je bilo za vrijeme hrvatskoga proljeća - čuo govoriti o njegovu zatočeništvu i o Alojziju Stepincu. A sve se moglo svesti na tri rečenice: Stepinac je svetac. On je spasio našu Crkvu i hrvatski narod. Molite mu se. Prizna-jem, ne molim puno. Ali ako se, od kad sam krenuo ovim putem pa sve do danas, ikomu utječem onda je to blaženom Alojziju.

Malo prije svoje smrti don Tomislav je dao veliki, prekrasni intervju Glasu Koncila u kojemu stoji: Čovjek teži za onim što mu nitko nikada ne može oteti, što je njegovo, osobno. Može me se strpati u okove, bio sam u zatvoru, može me se prisiliti da pužem, ali ne može me se prisiliti da ljubim jer se sve može kupiti osim ljubavi. I u tome je prava sreća i zadovoljstvo kad se iz duše ljubi! On je ljubio Boga i narod, a uzor mu je bio bl. Alojzije. Zato je i sam mogao hrabriti i voditi povjereno mu stado Božje. Kako to Krist želi. Na čemu mu od srca hvala.

HKR, 08. veljače 2016.

265

2. BISKUP

Ne znam kako ljudi danas doživljavaju biskupe. Sigurno je to uvelike osobni doživljaj koji ovisi o mnogočemu, ali svakako i o tome kako se biskup postavi prema vjernicima, posebno potrebnima, prema svećenici-ma, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima. A to pak ovisi o tome kako biskup doživljava Crkvu, opću i mjesnu Crkvu koja mu je povje-rena. Imam iskustvo susreta, a dijelom i zajedničkog života s nekoliko biskupa, ponajprije u svojoj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i u metro-poliji. Neka su iskustva iz mladih dana, a neka iz doba Domovinskog rata, neka opet iz velike osobne blizine, a neka s distance. Neka lijepa, a neka i tužna.

Nadbiskup Frane Franić primio me u sjemenište, ali ne samo formalno. Malo nakon što smo došli u splitsko Nadbiskupsko sjemenište, u razre-de i spavaonice koje smo od milja zvali Sibir (o grijanju se moglo samo sanjati!), nadbiskup Franić došao je među nas, razgovarao sa svakim ponaosob kao pravi otac, s nama blagovao i dao nam do znanja koliko mu je do nas stalo, koliko o nama brine. Svake je godine neizostavno razgovarao sa svakim sjemeništarcem i bogoslovom, pitao za obitelj i nastojao pomoći. Posebnu je brigu vodio o bogoslovima u vojsci, jer je znao kakve se zamke ondje kriju. Bio mi je profesor filozofije i hebrej-skog. Na predavanjima smo mogli doživjeti s kojim žarom govori o vjeri i Crkvi, osvjedočiti se kako dobro poznaje teologiju i filozofiju, ne samo antičku nego i onu suvremenu, marksističku. Zaredio me za sve-ćenika, pa mi kao i ostalima darovao budilicu da ostanem budan pred zamkama i spreman svjedočiti za Krista. Poslao me je na studij uputivši me da u središte studija stavim Isusa Krista, spasenjsko otajstvo njego-ve smrti i uskrsnuća.

Kasnije, radeći u Crkvi u svijetu zabavio sam se tekstovima koje je nadbiskup Franić pisao: njegovim korizmenim, uskrsnim i božićnim poslanicama te kako je doživljavao Drugi vatikanski sabor i nastojao u mjesnoj Crkvi provesti naputke pokoncilske obnove. Posebno me zadi-vilo njegovo nastojanje oko oživotvorenja ideja Crkve siromaha. Danas u njemu vidim čovjeka velikih ideala i silne energije da sve što zna i što može uloži na slavu Božju. Biskupski grb iz 1950. bio mu je kula s

266

hrvatskim znakovljem i moto Pobjeda svetih. A jedino se u tu pobjedu i mogao uzdati. Od imenovanja za pomoćnog biskupa 1950. pa osobito nakon što je 1954. preuzeo vodstvo Splitsko-makarske biskupije, napa-di na njega nisu prestajali. Više puta je fizički napadan kao neprijatelj naroda jer je nepokolebljivo i s punim uvjerenjem i sviješću stao uz bl. Alojzija Stepinca. A to ga je koštalo i montiranog političkog procesa koji je rezultirao zatvaranjem sjemeništa i bogoslovije.

U ovoj sadašnjoj nesretnoj polemici oko proglašenja bl. Alojzija Stepin-ca svetim vidim s jedne strane one koji su spremni na kompromis (koji se u to doba opravdavao načelom djelovanja secundum tempora et loca), a s druge strane u plejadi hrabrih pastira Crkve i svoga staroga nadbisku-pa, kako se volio zvati, jednoga od onih koji su pod cijenu života jasno izrekli svoj non licet, te stali uz bl. Alojzija Stepinca, ne pristajući na kompromis s Titom i Partijom, koji su jasno izrekli svoj ne! svećenič-kim udruženjima i podlaganju komunističkoj vlasti.

U osvit spomendana bl. Alojzija, ne mogu a ne spomenuti i tolike vjerne pastire naše Crkve, koji su unatoč ljudskim slabostima kad je bilo stani - pani svoj život izložili za vjeru i domovinu. O da bi njihovo svjedo-čanstvo rodilo istom vrstom vjere i hrabrosti i u naših današnjih pastira. Blaženi Alojzije, zagovaraj ih.

HKR, 9. veljače 2016.

267

3. MATER

Danas na tvoj spomendan, bl. Alojzije, jednako kao i svake godine, misao mi leti mojoj pokojnoj materi. Pokušat ću ti objasniti zašto. Naj-prije, vjerujem da je majčinska ljubav ono najveće i najsnažnije na ovo-me svijetu jer majčinska ljubav iskonski izvire iz Božje ljubavi. Nije bez razloga Božji stav prema čovjeku u hebrejskom jeziku, među ostalim, izražen pojmom rahamim, koji označava ono najdublje majčinsko, koje-mu ne treba objašnjenja. Dobro mi je poznato koliko je značenje za tvoje svećeničko zvanje, bl. Alojzije, imala tvoja majka Barbara. Prije svega i iznad svega svojom molitvom kojom te pratila sve do svoje smrti. Ne znam kako je s drugima, ali sa sigurnošću znam da nije bilo dana kad moja mater nije molila za mene, da ustrajem na Božjem putu. Isto sam tako duboko uvjeren da je svako istinsko svećeničko zvanje plod čiste vjere i ustrajne molitve, pogotovo roditeljske, majčinske.

Mladu misu slavio sam 15. srpnja 1984. godine. Izgleda mi da je to bilo tako davno, a opet osjećam kao da je to bilo jučer. Bilo je to lijepo, zapravo čudesno vrijeme. Kad na te dane mislim, sve mi izgleda kao čudesan san. Petnaestak dana poslije mlade mise dobio sam prvi sveće-nički dekret, kapelansku službu. Trebalo mi je auto. S jednim kolegom mladomisnikom pošao sam u tvornicu u Novo Mesto u Sloveniji kupi-ti auto koji je tada bilo na cijeni - malog diva, Renaulta 4. Naime, tada je bilo teško doći do auta, a na snazi su bile i restrikcije goriva, bono-vi, vožnja par-nepar i slične odredbe koje današnji mladi što se zanose komunističkom ideologijom ne mogu ni pojmiti, a niti se to spominje.

Kod kuće smo tih dana bili svi. Sestra, koja se uskoro trebala vratiti na službu u Hrvatsku katoličku misiju u Parizu, upitala je mater što bi želje-la da za nju učinimo, nakon svih truda koje je za nas podnijela. Ona je dogovorila: Poći ćemo zajedno u Zagreb, na grob kardinala Alojzija Ste-pinca. Par dana kasnije to smo i učinili. Još nije bilo uređene ceste od Knina do Gračaca pa smo se uputili preko Bosne, put Livna, Grahova, Drvara, Petrovca, Bihaća, na Slunj, pa preko Karlovac u Zagreb. Ostali smo dva dana. Hodočastili na tvoj grob, bl. Alojzije. Mater mi je priča-la kako je njezin brat i moj ujak don Josip bio u vrijeme tvoje smrti u zagrebačkoj bogosloviji jer je splitska bila zatvorena, kako je bdio nad

268

tvojim odrom i kako je sačuvao kao relikvije rupčiće i krunice koje su dotakle tvoje tijelo i donio ih kući kao svetinje.

Prije povratka sestra je materi upelila da pazi na mene jer sam tek počeo voziti. I tako, na povratku od Zagreba do Trilja, u kasno ljeto, prolazeći divotom Lijepe Naše, mater je predmolila a ja sam odgovarao. Molili smo čitavo vrijeme od Zagreba do Trilja. Nikada tako radosno i lijepo. Ni danas ne znam kako je to vrijeme proletjelo. Ali znam jedno: Gospo-din je tada bio s nama. A tvoj svijetli lik svećenika, biskupa, mučenika, svjedoka vjere i nepokolebljivog borca za istinu i prava hrvatskog naro-da nije mi nestajao iz očiju.

I danas, kad dođem u Zagreb, ako ne pođem u katedralu pomoliti se na tvome grobu, osjećam se kao da sam učinio grijeh propusta. A kad dođem pred tebe, zapravo ne znam što ću ti reći. Zahvalim i počnem ti pripovijedati. Zahvalim ti na zagovoru i putokazu i poimenice spome-nem sve koji su mi na srcu. A prije svih onu koja me je poklonila Isusu.

Danas, blaženi Alojzije, na tvoj spomendan zahvaljujem Bogu, siguran da će uskoro doći dan tvoga proglašenja svetim. Nije važno hoće li to biti za koji mjesec ili godinu. Važno je da je to posve sigurno jer ti si svet u srcu onih koji su Božji. A njihov sensus fidei se ne vara. Danas, blaženi Alojzije, koji si sa svojom majkom u nebu, u svoje društvo primi i onu koja je imala dovoljno vjere i ljubavi da me pokloni Isusu.

HKR, 10. veljače 2016.

269

4. PARIZ

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ime bl. Alojzija Ste-pinca nije se smjelo ni spominjati. Ipak, bilo je hrabrih ljudi, svećenika i biskupa, koji se nisu bojali. Neki su za to završili u tamnici, a najma-nje što se moglo dogoditi je da se ostane bez putovnice. Godine 1982., nakon odsluženog vojnog roka i redovitih poziva u rezervu, pred ljeto sam dobio putovnicu i mogao sam otići kod svoje sestre, časne sestre, koja je bila na službi u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu. Bilo je to nezaboravno. Upisao sam tečaj francuskoga jezika na Institute Catho-lique, ali mi je to, iskreno priznajem, bilo nekako u drugome planu. Ipak je dolazak u Pariz, tada mi se činilo, prigoda koja se pruža jednom u životu pa je treba iskoristiti. S kartom za bus i metro i s planom grada u ruci to sam ljeto proveo kao ni jedno prije i poslije. O tome može nešto reći i p. Mijo Nikić, jer smo bili skupa.

Na Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu upoznao sam dvojicu divnih svećenika. Jedan od njih je bio don Zdravko Ostojić, svećenik hvarske biskupije čijeg sam brata don Ivana, vrsnog povjesničara i profesora, poznavao sa splitske teologije. Don Zdravko je bio žrtva namještenog političkog procesa kad je, zbog protivljenja nadbiskupa Franića sve-ćeničkim udruženjima, zatvorena splitska bogoslovija u kojoj je don Zdravko bio prefekt. Osuđen na 6 godina prisilnog rada, uspio je pobje-ći iz tadašnje države. U Belgiji je sedam godina bio na župama, a nakon smrti utemeljitelja Hrvatske katoličke misije u Parizu dominikanca o. Teodora Bogdana Draguna, i to na sam Božić 1962., sljedeće 1963. dola-zi don Zdravko za ravnatelja Hrvatske katoličke misije, gdje zajedno sa Ivanom Joannesom Šumanovićem i don Miljenkom Uhoda vodi pasto-ralnu skrb za naše izbjeglice i iseljenike. Čudesan je bio način kako je uspio skrbiti za mnoge koji su došli praznih ruku i bez ikakvih sredsta-va. I čudesna je bila energija koju je imao sve do pod stare dane, a Gos-podin se brinuo za dovoljno anđela čuvara - kad se samo sjetim kako je vozio svoj prilično razdrmani auto.

Nakon uspostavljanja diplomatskih veza između SFRJ i Svete Stolice, hrvatski svećenici emigranti nisu više mogli voditi misije, pa su 1975. godine misiju u Parizu preuzeli oci isusovci. Vodstvo je preuzeo agilni

270

p. Vladimir Horvat. S dvojicom kapelana i don Zdravkom, sa sestrama služavkama Malog Isusa koje je već don Zdravko doveo, proširuje rad, osniva hrvatsku dopunsku školu, izdaje misijski list Naš glas i šalje ga na 1200 adresa te pomaže u organizaciji studija hrvatskog jezika i kul-ture na Sveučilištu Sorboni. Nagrada mu je za to bilo oduzimanje putov-nice 1985. godine.

Pater Dragun, don Zdravko i osobito pater Vladimir Horvat silno su se trudili da isprave pogrešnu sliku o kardinalu Alojziju Stepincu, koju je srpska i jugoslavenska propaganda širila po Francuskoj. Pater Vlado 1981. godine pod pseudonimom M. Landercy objavljuje na francuskom jeziku knjigu Kardinal Alojzije Stepinac - mučenik za ljudska prava. Meni se se tog ljeta u Parizu pružila prigoda po po prvi put uzmem u ruke tekstove o blaženom Alojziju, svjedočanstva koja je prikupio Vin-ko Nikolić pod naslovom Stepinac mu je ime, kao i Alojzijeva Pisma Zaručnici koja je pod pseudonimom Dian Baton objavio fra Ivon Ćuk.

Zašto sve ovo spominjem? Bez ljudi poput patra Draguna, don Zdrav-ka, patra Vlade, fra Ivona, patra Benigara i mnogih nama slabo ili jedva poznatih, ne bi u našem narodu ostala tako svježa i živa svijest o osobi i značaju bl. Alojzija. Stoga je dolično, prigodom Alojzijeva spomendana i njima reći od srca jedno veliko: hvala!

HKR, 11. veljače 2016.

271

5. PRIREDBA

Život bl. Alojzija Stepinca je fascinantan. Posebno za mlade ljude. Usu-dio bih se reći posebno za bogoslove, one koji se pripremaju za sve-ćenički poziv. Naime, Alojzijev životni put koji ga je doveo do oltara i mučeništva nije bio ni lak ni pravocrtan, nego je obilježen krizama, promišljanjima i premišljanjima, dubokim ljudskim iskustvima i zrelim, presudnim odlukama. Više-manje danas nam je taj životni put poznat, ali je itekako vrijedno s vremena na vrijeme mu se okrenuti i ozbiljno ga promotriti. Kroz službu odgojitelja u splitskoj bogosloviji koja je tra-jala skoro desetljeće i pol, od početka Domovinskog rata pa do 2004. imao sam sreću (ili me je dopalo, pa sam morao) među ostalim baviti se i pripremanjem godišnjih akademija, predstava i recitala. Često mi se činilo lakše nešto novo napisati nego stare prilagođavati. Tako je nastao niz dramskih skazanja u kojima se više puta pojavljuje lik bl. Alojzija Stepinca.

Kad god bih počeo razmišljati o povezanosti blaženog Alojzija sa sve-ćeničkim zvanjem, odgojem u bogosloviji i pripravom na svećeničku službu, na pamet mi je dolazila scena koja na prvi pogled s tim i nema baš velike veze. U vrijeme kardinalove smrti u zagrebačkoj bogosloviji na petoj godini teološkog studija bio je moj ujak s kojim sam više puta razgovarao o tome kakvo je ozračje tada vladalo među bogoslovima i što je za njih predstavljao kardinal Stepinac. Vjerujem da mnogi poznaju svećenike koji su tada bili u zagrebačkoj bogosloviji i čuli o tome kako su bogoslovi u Stepincu vidjeli svijetli lik svećenika koji služi Bogu i narodu pa i pod cijenu vlastitoga života. Godinu kasnije moga ujaka tadašnji biskup Franić poslao je na službu u župu Ravča, mjesto danas poznato po čvorištu na autoputu Zagreb - Dubrovnik, a tada po tome da je trebalo hrabrosti poći tamo služiti. Naime, u tom dijelu Zabiokovlja, koji su u Drugom svjetskom ratu poharali Đujićevi četnici poubijavši na strahotan način svećenike i narod, zavladala je nakon rata komunistička strahovlada. Ondje su poubijani svećenici i redovnici iz Makarske i Her-cegovine, posebno sa Širokog Brijega, o čemu se sve do devedesetih nije smjelo ni progovoriti. Vladao je silan strah pa je bila velika hrabrost, a malo ju je ljudi imalo za doći u crkvu na misu i na sam Božić ili Uskrs.

272

U prvoj predstavi koju sam napisao i s bogoslovima izveo za Bezgrješnu 1994. s naslovom Propitivanje o putu glavni likovi su Alojzije Stepinac, njegova zaručnica Marija Horvat i njegov kasniji biograf, dugogodišnji misionar u Kini, sluga Božji fra Aleksa Benigar. Desetak godina kasni-je nastala je dramska igra s glazbenim dodacima, Gospodine, pokaži mi put! Izveli su je splitski sjemeništarci, a mladi iz Hrvatskog katoličkog zbora MI u Solinu su je čak i snimili na prigodni DVD. Upoznavanje s osobom bl. Alojzija pa i na takav, nazovimo ga umjetnički način, čini mi se nužnim jer su Alojzijev život i njegova osoba veliko duhovno bogat-stvo, posebno za one koji se upućuju na put svećeništva. Jer, vremena doista mijenjaju, ali temeljne odrednice ljudskoga i Božjega u vremenu trajno ostaju. To mi je potvrdilo iščitavanje propovijedi, poruka i govo-ra bl. Alojzija, posebno u razdoblju od 1934. do 1940., pa još jednom zahvaljujem mons. Jurju Batelji koji mi je dao prigodu da se u predgo-voru tom svesku dokumenata izravno obratim našem blaženiku. Hvala mu i za objavu male knjižice s naslovom Tvoje je ime: Istina, u kojoj je u prvom licu, u obliku meditacije kroz 12 slika, dana skica Alojzijeve osobe i života.

Mnogo je toga još što me veže s blaženim Alojzijem. Nadam se da će kao malu zahvalu čuti i oratorij Slobodan u istini što ga komponira mo. Šime Marović, a koji će biti spreman za izvedbu prigodom kanoniza-cije bl. Alojzija. Ma kad to bilo, a ja se iskreno nadam i vjerujem da će biti vrlo skoro.

HKR, 12. veljače 2016.

273

6. VITRAJ

U Splitu ima jedna lijepa a za mene prekrasna nova crkva sv. Liberana u Župi sv. Spasa na Mejašima. Možda izvana i nije tako izuzetna, ali je iznutra prava katolička crkva, takoreći bazilika. Dugogodišnji župnik don Anđelko Dukić, koji je vodio sve radove, zajedno s poznatim split-skim arhitektom pok. Slavenom Rožićem, uz pomoć vjernika i broj-nih suradnika uspio je da to veliko splitsko prigradsko naselje dobije dostojnu crkvu. Čast mi je da u toj župi i u toj crkvi već dvanaest godina služim kao župni suradnik; stekao sam ondje mnoge prijatelje i susreo mnoge dobre ljude.

Nakon posvete novosagrađene crkve župnik je zamolio akademskog slikara Ivana Grgata da umjetnički obogati sakralni prostor, što je on i učinio postavivši dvanaest vitraja na prozore i staklene plohe. Oni koji se bave likovnošću potvrđuju umjetnički doseg i vrijednost ovih rado-va. Uz to, još vrjednijim ih čini duboka prožetost vjerom. Samo istinski vjernik može tako proživljeno i promišljeno prikazati otajstva kršćanske vjere. Osobito su upečatljivi vitraji Isusova uzašašća na nebo u prezbite-riju, u prozoru širine 40 cm, a visine 8 metara te likovi svetog Liberana, sv. Ivana Pavla II. i sv. Majke Terezije. U lijevoj polukružnoj apsidi lik je bl. Alojzija Stepinca.

Kao i većina vitraja u crkvi i ovaj je jako uzak i vrlo visok. To je za umjetnika bio veliki izazov a on ga je prekrasno riješio. Evo kako čita-va slika izgleda: na vrhu je, u prvom segmentu, izvor svjetla iz kojega se probija zraka koja prožima s vrha do dna cijeli prikaz. Ispod izvora svjetla je križ s rascvjetanim krajevima koji ukazuje na pobjedu i život koji nam dolaze po križu Gospodinovu. U sljedećem dijelu se nazire rimska bazilika sv. Petra, simbol zajedništva Crkve, ali i ljubavi bl. Aloj-zija prema Petrovu nasljedniku na rimskoj stolici, one ljubavi koju je potvrdio svojim riječima i djelima, svjedočanstvom i mučeništvom. U središnjem dijelu kroz tri segmenta gleda nas lik bl. Alojzija u biskup-skoj i liturgijskoj odjeći. On u lijevoj ruci drži podignut kalež, simbol mučeništva, s hostijom, simbolom euharistije kao živog središta kršćan-ske vjere, dok desnom rukom blagoslivlje. Zraka svjetla u čijoj je sredini crvena nit mučeništva spušta se potom do zagrebačke katedrale, mjesta

274

njegova posljednjeg ovozemaljskog počivališta, mjesta hodočašćenja i čašćenja Božjega čovjeka i pastira Crkve. Na dnu je pak prikaz Višesla-vove krstionice, simbola pokrštenja hrvatskog naroda i mnogostoljetne vjernosti hrvatskog naroda Kristu i Katoličkoj Crkvi. Tako je umjetnik Ivan Grgat u jednoj slici ispričao otajstvo vjere, otajstvo Krista Spasite-lja i izvora života, otajstvo zajedništva Kristove obitelji, Božjeg naroda, Crkve i mučeničko svjedočanstvo svetog pastira, bl. Alojzija Stepinca, kojemu je u središtu euharistijski Krist.

Svaki put kad uđem u crkvu sv. Liberana na Mejašima u Splitu, zagle-dam se u tri slike. U lik bl. Alojzija Stepinca, sv. Ivana Pavla II. zajedno sa sv. Majkom Terezom i u Isusovo uzašašće na nebo. Krist veli da u kući Oca nebeskoga ima mnogo stanova, a on je sam otišao pripraviti mjesto onima koji ga ljube. Tu ljubav riječju i djelom pokazivali su sveci. Nekoć i danas. Zahvaljujem Bogu da sam mogao dotaknuti svete ljude, susre-sti se s njima i po njima biti dionikom Božje dobrote i njegova milosr-đa. Tko se susreo s bl. Alojzijem, tko je razgovarao s Majkom Terezom, tko je bio na misi sa sv. Ivanom Pavlom II., može to i osobno potvrditi.

Dok se oko nas vodi strašna borba protiv Boga i svega Božjega, mi sve-ćenici u Crkvi u hrvatskom narodu imamo svetu obvezu uputiti na lik bl. Alojzija, ne samo riječima nego i umjetničkim djelima, poput vitraja u crkvi sv. Liberana na Mejašima u Splitu. Ima tako puno umjetnika koji to mogu i žele učiniti. Pa, poput don Anđelka, pružimo im prigodu za to.

HKR, 13. veljače 2016.

275

7. SVETA ZEMLJA

Završavajući ovaj tjedan razmišljanja na HKR-u o osobama i događaji-ma u mojemu životu koji su povezani s tobom, bl. Alojzije, pitam se: što se ovo događa, odnosno zašto se ovo tebi ponovo događa upravo sada kad se činilo da neposredno slijedi tvoja kanonizacija. Jesu li to zadnji trzaji Zloga koji se služi čak i pobožnim ljudima da zapriječi Božje dje-lo? Je li to ona konačna korizma kroz koju moraš i kao svetac Božji proći, da bi konačno došlo priznanje od ljudi jer je ono od Boga davno već stiglo? Ili je ovo put da te i oni koji te niječu upoznaju i na kraju, pa makar i protiv vlastite volje, priznaju.

Još su mi u pameti slike s tvojega hodočašća u Svetu zemlju tridesetih godina prošlog stoljeća i ulomci tvojih propovijedi na tom putu, kao i osvrta po povratku u Domovinu. Sveta zemlja te se duboko dojmila, a kako i ne bi kad je sva obilježena Božjom prisutnošću. Pa ipak, Božja prisutnost u Isusu Kristu, tako očita po i sad vidljivim tragovima u Isu-sovoj domovini, neodvojiva je od trpljenja, patnje, križa, muke i smrti. A u dvorani Posljednje večere neposredno prije svoje muke, kako svje-doči evanđelist Ivan, Isus se oprašta od učenika molitvom i poukom: Nema veće ljubavi od ove: dati život svoj za prijatelje svoje. I dodaje: A vi ste prijatelji moji! Mogu samo zamisliti koliko su ti se puta te riječi vraćale u pamet u godinama rata, stradanja, a zatim osude i zatočeništva.

Sjećam se svojeg hodočašća u Svetu zemlju prije desetak godina. Za pohoda Jeruzalemu pohodili smo i Yad Vashem, memorijalni centar holokausta. Na putu obilježenom imenima pravednika među narodima, onih koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavali Židove, upitao sam voditeljicu kako to da tu nema imena Alojzija Stepinca, iako su brojni Židovi posvjedočili kako ih je upravo on spasio. Odgovor je bio smušen i nebulozan, kao: to njega ionako ništa nije koštalo; to što je on učinio, to je sitnica jer je bio na položaju! Čudno je to čuti iz usta oso-be koja se poziva na, za Židove, svetu rečenicu: Tko je spasio jednog čovjeka, spasio je čitavi svijet!

Te nebuloze i danas kao papige ponavljaju razni nazovi povjesničari iz čijih se pera lije mržnja prema Katoličkoj Crkvi i Istini, a dobili su silan prostor ne samo u javnosti, nego i u oblikovanju obrazovanja i kulture

276

mladih naraštaja u našem narodu. Sve me to podsjeća na stihove jedne pjesme u kojoj otac govori sinu: Pričat će ti o plovidbi / ti što nisu sidro digli, / što sam za njih / neg’ ukleta šajka! Tvrdit će sa čudnim sjajem, / da sam drhtao pred zmajem / gledali su oni iz prikrajka. A oni nisu samo gledali iz prikrajka nego su povlađivali zlu koje ni danas ne može pod-nijeti tvojih riječi i djela. Eto!

Tko želi progovoriti, blaženi Alojzije, o tvojoj ostavštini kršćanskoj vje-ri, Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu, mora govoriti o istini i slobodi, o Božjem milosrđu i ljudskom dostojanstvu, o pravu naroda i solidarno-sti u služenju. A kršćanin bi se trebao prisjetiti da se jedino u zajedniš-tvu s Raspetim, poput tebe, može biti slobodan, jedino u zajedništvu s Kristom raspetim može se ostati čovjekom. Stoga mi dopusti, bl. Alojzi-je, da ova razmišljanja završim molitvom iz oratorija Slobodan u istini, molitvom upravljenom Božjem anđelu za našu domovinu, koju si toliko ljubio i iskreno joj služio:

Pristupi, Božji anđele na pute zemlje Hrvatske i kalež krvi nevine prinesi na oltar domovine!

A kada san se ispuni i bljeskom oluja zagrmi, neka se sretno razvije barjak konačne pobjede!

Razvij trobojku, anđele, visoko nad našim zorama, nad ravnicama i gorama, nad morem i nad vodama!

Blagoslovom nek pokrije sve porušene domove i sve neznane grobove povijesti naše patničke!

Razvij naš barjak, anđele, od Dunava do Jadrana od Mure pa do Prevlake na ponos zemlje Hrvatske!

Crven od krvi svetačke, čist k’o ljiljani nevini, modar ko val na pučini, na čast i ponos Domovini!

HKR, 14. veljače 2016.

277

MRVICE S KRIŽNOGA PUTA

Pristup

Ustvari, što me dovelo k tebi?Tek znatiželja? Potraga? Muka?Je li to kušam pristupit k sebi?Ili me tvoja privukla ruka?

I.

Sa strane gledam kako još sudezajedno s tobom poštene ljude.Nesvjestan da sam i sam u reduda i mene na taj sud privedu.

II.

Dok teret strašan pada na pleća,ćutim da te je izdala sreća. Nikud ne možeš uteći više,grešnost te moja sve brže stiže!

III.

Okrutan pad je i svi ga vide,likuju jedni, drugi se stide.Iako znadem da sve se dozna,krijem se da me nitko ne pozna.

278

IV.

Otkuda sad je iskrsla majka?Zagrljaj. Dodir. Uzdah i stankabez riječi, samo s pogledom boli.Jedino ona beskrajno voli!

V.

Šimun je samo siromah jedani baš je zato divljenja vrijedan.Podmetnut prista umorna leđa.Samo tim putem dolazi sreća.

VI.

Mučno je gledat patničko licepa puštam da me zavedu trice.Prividom lažne izmišljam slikea prava slika je u Veronike!

VII.

Okrećem knjigu, prevrćem list,u drugu boju umačem kistda zbrišem pad. No pečat mukeostaje trajno na dohvat ruke.

VIII.

Žene, ah žene! Sve opet sličipropasti, spasu, vječitoj priči.Al’ bez vas život ne drži vodu.Ne daj im da bez ljubavi odu!

279

IX.

Dok sa svih strana muzika drečiu svakoj rani još dublje ječiplod okrutnosti novih strahota.Izokrenuti oblik života.

X.

Do kraja svučen. Dvostruka bol!A tko je zapravo ovdje gol?Ogoljuje nas žudnja do kosti.Da barem mogu reći: oprosti!

XI.

Prikuj ga na križ! Veselje ludo,krvava igra, ne ljubavi čudo.Bodove broje množeći čavle kad ljudi počnu sličit na đavle!

XII.

Okrutna smrt je, milosti nema, jedan se sa sve umrijeti sprema.Milošću svoje smrtne posteljezlikovce pretvaraš u prijatelje.

XIII.

Oplakivanje. Siročad svi smosamo to zasad shvatili nismo.Kapljica s neba sred gorke suše,skroviti uzdah pobožne duše.

280

XIV.

Na grobu trune plastično cvijeće,lampica trepti umjesto svijeće.No ispod svega ipak se krijemrvica žara što srce grije.

Čekanje:

Pitam te: je li baš sve gotovo,kad je rečeno posmrtno slovo?Hoćeš još htjeti ovomu jaduotkriti jutro vječnosti, nadu?

281

I NA KRAJU…

Sve što ima početak ima i svoj kraj. Tako i izvještaji o Isusovu životu, Evanđelja, imaju završetak. Ne znam koliko smo na to obraćali pažnju. Tako Evanđelje po Mateju završava poslanjem učenika i Isusovim obe-ćanjem da se ne boje, jer: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Evanđelje po Marku završava svjedočanstvom Isusove djelatne pomoći onima koji ga svjedoče: Gospodin utvrđivaše riječ popratnim znakovi-ma, a sv. Luka svoje izvješće o Isusu završava opisom Isusova uzašašća i iščekivanja dara Duha Svetoga.

Međutim, za oko mi je zapelo Evanđelje po Ivanu. Ono, začudo, ima dva završetka. Prvi zaključak glasi: Isus je pred svojim učenicima uči-nio i mnoga druga znamenja, koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu. Drugi završetak potvrđuje istinitost svjedočanstva o Isusu, pa veli: A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Ne čini li vam se ovaj zaključak čudan pa i nemoguć? Jasno je da evan-đelisti nisu zapisali sve što je Isus učinio, ali da je u njegovu životu silnih djela baš bilo toliko…? Ili je možda evanđelist htio nešto drugo reći? Ako bismo u prijevodu napravili malu izmjenu, pa rekli: A ima još mno-go toga što čini Isus… i kad bi se to popisalo, Bože mili kakvih bismo se samo čudesa nagledali? Jer snagom Duha Svetoga Isus i danas čini svo-ja djela, čini ih nama i u nama, oko nas, u svijetu, djela spasenja, mira, zajedništva, blagoslova, i kad bi se popisalo, Bože mili kako bi to izgle-dalo? Ili možda jer smo zatvorena srca, to sad ne vidimo.

Ne znam hoće li biti baš tako, ali sve nekako slutim kako će Gospodin na kraju života zatražiti od svakoga izvješće da napiše svoje evanđelje, izvješće o tome što je Isus učinio u mojemu, u tvojem, u našemu živo-tu. Blago onome čija knjiga bude puna, krasno ispisana od vrha do dna, od korica do korica, Božjim djelima. Blago onome u čijim se redcima Gospodin prepozna, jer će onda imenom prepoznati i onoga koji je dopu-stio da se po njemu razglase djela Božja. I radostan će reći: Dođi slugo dobri vjerni, u malenom si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga. Tako neka nam bude.

283

UPUTA

Ti reče: kad propupa smokva

znate da je blizu proljećekad se lastavice vrate

da se je ljeto primakloi da rumenilo na zapadu

vedrinu doziva

Ja rekoh: znakovi me tvoji

zadivljuju i strašeod betlehemskih jaslica

do govora na Goriod oproštajne ostavštine

do napuštenosti križa

Ti reče: kada se smrači

ne zaboravi ponijeti na put svjetiljku Riječi

snage pomirenjai dubine Otajstva

Ja rekoh: kako ću izdržati

kad mi tvoju svjetiljkunesigurnosti i tjeskobe

svednevice gase

Ti reče: dovoljno je

da vazda u tebi gori

žar moje ljubavi

285

SADRŽAJ

Mrvice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7

I. MRVICE RADOSNE VIJESTI

Iz početka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11Zastava Europe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13Prizidnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15Zatrovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17Anđeli. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19Lonac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21Sveta pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23Pisma Bogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25Marta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27Vidljivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29Zapamtite Vukovar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .31Predstavljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33Oprosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .35Gdje si? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37Majka crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .39Dođi Gospodine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41Gospodine, nisam dostojan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43Pred 20 godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47Čin s dvostrukim učinkom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49Sveti Tito . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51Dan (posvećenoga) života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53Molitva za svećenike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55Snijeg u Splitu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57Korizma i Fatima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59Korizmeno pranje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .61Knjiga i uže . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63Kaptol. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65Udovičin novčić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67

286

Okrutni dužnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69Anđeo Gospodnji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71Posljednji dan Isusov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73

II. U SVIJETLU USKRSNUĆA

1. Anđele . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .772. Grobni vrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .813. Sutradan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .864. Doručak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .915. Nebo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .976. Čekajući . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1047. Dar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110

III. MRVICE SVJETLOSTI I SPOMENA

Parada jada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117Molitva za početak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119Molitva velikog Hrvatskog krsnog zavjeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . .121Privjesak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123U ono vrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125Čemu Godina vjere? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .126O(t)kačen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127Ustani i hodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129Božji obraz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131Sedam koraka do neba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133Vjerujem u Crkvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .135Radosna vijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137Pjesma vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139Da im spomen sačuvamo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .141Svjetlost na prosvjetljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .143EKG duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .145K svojima dođe… . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .147Čestitka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .149Ozbiljno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151Obraćenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153Krupne sitnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155

287

Obratiti se. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .157Tko se ne odreče . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159Oče, hvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161Posljednje predavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .163Prst Božji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .165Crkva siromaha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167Vlast i služenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .169Povoji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .170Mali Tomica i nevjerni Toma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .173Oče, blagoslivljaj! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .174Daleko - blizu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .175Dan KBF-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .177Živa voda duha. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .179Spomenici i spomen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .181Pismo svetom Anti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .183Uputa za upotrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .185

IV. MRVICE ZAJEDNIŠTVA

Opet ispočetka! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .189O prislavna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .190Zlatne posude i zlatne duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .191Svjetlo vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .193Između . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .195Nađi nas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .196Tijelovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .197

V. ODRAZI S VRATA VJERE

Prolog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2011. Anđele . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2032. Štala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2053. Konji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2074. Poklon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2095. Ruke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2116. U ime obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2137. Starci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .215

288

8. Voda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2179. Pozvan na gozbu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21910. Kušnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .22111. Bjesomučnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .22312. Samaritanka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .22513. Slijepac od rođenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .22714. Lazare izađi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .22915. Idite… . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23116. Isusova suza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23317. Radost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23518. Uspomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23719. Poniznost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23920. Getsemani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .24121. Poljubac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .24322. U ime zakona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .24523. Okrutnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .24724. Dovršeno je!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .24925. Majčini skuti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25126. Hodočašće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25327. Svjetlo velike subote . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25528. Glas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .257Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .259

VI. PRIJATELJI BL. ALOJZIJA STEPINCA

1. Župnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2632. Biskup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2653. Mater . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2674. Pariz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2695. Priredba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2716. Vitraj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2737. Sveta zemlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .275

Mrvice s križnoga puta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .277

I na kraju… . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .281

Uputa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .283