ETIKA I TRAUMA NEPRIPADANJA

MUZEJ BEZUVJETNE PREDAJE ZAPETLJANI VOR NEPREVODIVE MUKE

Drutvene i politike promjene, procesi ekonomske globalizacije ponudile su novi model sagledavanja globalne drutvene geografije. Unutar takvog globalnog sistema postavlja se i pitanje smjetanja knjievnosti, knjievnih tekstova koji nisu ni jezino ni nacionalno uokvireni, koji figuriraju upravo u kulturalnim meuzonama, na granicama razliitih kultura kao naprimjer, tekstovi Devada Karahasana, Dubravke Ugrei, Davida Albaharija, Salmana Rushdiea, Jasne ami, Josifa Brodskog, Aleksandra Hemona, Ohrana Pamuka itd. To su autori i autorice koji izabiru granicu kao svoju kritiku poziciju, dovodei u pitanje samu paradigmu svjetske knjievnosti koja bi mogla biti shvaena, kako to vidi Homi Bhabha, kao prouavanje naina na koji kulture priznaju sebe preko svojih projekcija "drugosti". Tamo gde je, nekada, glavna tema svetske knjievnosti bilo prenoenje nacionalnih tradicija, moda sada moemo da predloimo da bi transnacionalne istorije emigranata, kolonizovanih, ili politikih izbeglica ovih graninih i pograninih stanja mogle da budu poprita svetske knjievnosti.

Opredjelivi se za neprofitabilniji put , Dubravka Ugrei je autoreferencijalno u knjizi eseja Kultura lai potencijalne itatelje/ice oslobodila bremena/traume smjetanja knjievnih tekstova u ok(o)v(e)ire nacionalne knjievnosti, prikljuivi se jednoj od paradigmi dananjeg poimanja (svjetske) knjievnosti koju predlae Homi K. Bhaba.

I album i autobiografija ve su po samoj svojoj prirodi amaterske djelatnosti, osuene u samom poetku na neuspjeh i drugorazrednost. Naime, sam in slaganja fotografija u albume upravlja naa nesvjesna elja da se pokae ivot u svoj njegovoj raznolikosti, a ivot je u razultatu (u albumu, dakle) sveden na niz mrtvih fragmenata. I autobiografija ima slian problem, u tehnologiji pamenja; ona se bavi onim to je jednom bilo, a to to je jednom bilo ispisuje netko koji sada jest. (MBP , 46.)

Ova dvostruka perspektiva pripovijedanja vremena prolog i vremena sadanjeg je preduslov za konstruiranje prie o izmjetenosti (vremenske i prostorne) i, posredstvom sjeanja pokuaj da se uspostavi prividna hronologija u dijegetskom univerzumu, u kojem se u procjepu izmeu onoga to je bilo i onoga to se pripovijeda konstruira narativni identitet. Citirani odlomak iz romana Muzej bezuvjetne predaje predstavlja na neki nain i autoreferencijalni signal o procesu nastanka samoga teksta, razotkrivajui fikcionalnost vlastite prie. Time se prikljuuje postmodernistikoj romanesknoj prozi, ali istovremeno obezliavanjem autorskog ja, autobiografski iskaz se pokazuje kao onaj koji ispisuje ivot, a ne obrnuto. Dakle, roman se moe itati kao metatekstualna proza koja problematizira pitanje anra/autobiografije, budui da smo suoeni sa viestrukom pozicijom subjekta koji, ispisujui razliite biografije, na posljetku poinje da ispisuje vlastitu autobiografiju kao tanatografiju. Posmatranje sebe oima biografa moglo bi se povezati sa Barthesovim pitanjem Zato ne bih govorio o sebi samome kad to 'sebi' vie nije ja?

Razliite perspektive ostvarene su u Muzeju bezuvjetne predaje ne samo u pogledu vremenskih odrednica prolosti i sadanjosti pripovijedanja, nego i u polianrovskom/polidiskurzivnom smislu: dnevnik, autobiografija, biografija, anegdota, fotografija, to znai da se roman ne bazira na prii kao fabulativnom principu, nego, kako je i sama autorica prokomentirala u jednom intervjuu na principu montae ili kolaa elemenata, koji suprotstavljeni jedan drugom proizvode dodatna znaenja . Referirajui na vizuelne umjetnosti poput muzeja i fotografije, roman Muzej bezuvjetne predaje postavlja pitanje reprezentacije unutar knjievnog teksta, pri emu se ostvaruje kao instalacija pamenja u kojoj, rekonstrukcijom prolosti posredstvom sjeanja ljudsko smee reciklirano u umjetniki eksponat ostvaruje pravo na produeni ivot, na ironinu vjenost (MBP, 295.). Narativizacija sjeanja odvija se preko porodinog albuma (fotografija) i muzeja koji omoguavaju jedini pristup prolosti:

Stvari traju due od ljudi. Albumi nadivljuju vlasnike. Produeni ivot skriva se u starom kaputu, besmislenoj stvarci koja je nekom neto znaila i koja e nakome neto jo znaiti .(MBP, 293.)

Figure sjeanja fotografija i muzej, kao statini, mrtvi fragmenti aktualiziraju se posredstvom diskurza o njima, a pripovijedanje se pojavljuje kao performativni uinak razliitih diskurzivnih praksi. Roman se sastoji od egzilantskih pria (Ich bin mde, Guten tag, Was ist Kunst? i Wo bin ich?) umetnutih u fragmente (fotografije/biografije) sjeanja Kuni muzej, Prie s diskretnim motivom anela koji naputa prostor, Grupna fotografija. Tako poredana poglavlja romana, koja se naizmjenino smjenjuju, ali i preklapaju, otvaraju procjepe u narativnom tkivu i simptomatino iniciraju proces sjeanja kao posljedicu traumatskog doivljaja sadanjosti izopene teritorijalne i povijesne egzistencije. Dvostruka egzilantska svijest pripovjednog subjekta izloena razliitim vremenima i prostorima u sjeanje doziva i oivljava uspomene i odsutno, ne da bi se inicirala sentimentalna i komercijalna emigrantska pria, nego se stvaralako razmiljanje o poetici albuma i fotografija kao uskladitenog pamenja uspostavlja kao jedna od moguih strategija opstanka. Napetost izmeu linog i kolektivnog sjeanja, fotografije (obiteljskog albuma) i muzeja potie pripovijest o identitarnim naracijama skoljenim odnosima privatnog sjeanja i uskladitenih sadraja povijesti koji interveniraju u priu o smjetanju, egzilu i nostalgiji:

U donjoj, najdubljoj ladici mog pisaeg stola, komeaju se fotografije. Kad otvorim ladicu, lica, osmijesi, tijela, te mrlje svjetla na kvadratima papira, prokuljaju van. Jedan snop fotografija stavila sam u kovertu, zalijepila je, zavezala vrpcom i gurnula na dno ladice. Povremeno izvlaim kovertu, dodirujem je, pod vrhovima prstiju osjeam bol i znam da jo uvijek nije vrijeme da je otvorim. Ali jednog dana, kad bol iezne, otvorit u je, pregledati fotografije i razvrstati ih u album. Probrat u ih paljivo, sloiti pomno, pazei da ne promakne kakva greka. Sjedit u pri tom pored prozorskog okna o koje e udarati prve kapi jesenske kie. (MBP, 51.)

itajui roman Muzej bezuvjetne predaje kao nemogunost uspostavljanja totaliteta na bilo kojoj razini pripovijedanja, dolazimo do injenice da se autobiografski podaci, neitljivi i nepredoivi pojavljuju kao simptom neprikazive, potisnute, line povijesti. U kontekstu postmodernistike poetike autobiografski anr funkcionira kao strategija otpora u odnosu na pretenzije velikih pria i velikih tema, preferirajui individualnu, intimnu dramu. Nemogunost slaganja fotografija u album i uspostavljanje barem prividne hronologije u sreivanja vlastitog egzilantskog ivota, posljedica je stalnog suoavanja pripovjednog subjekta sa injenicom da je pripovijest performativni uinak poslaganih fotografija, i da pamenje ne rekonstruira samo prolost , nego moe da osmisli i uspostavi koordinate iskustva sadanjice, pa i budunosti, a budui da fotografije mogu iznova biti presloene, album/ivot prikazuje svoj fikcionalni karakter, istiui nepouzdanost pripovjednog iskaza. Ovako shvaena autobiografska proza poprima obiljeja kvaziautobiografije, iskuavajui granice vlastitog anra. Lino prianje prie i slaganje fotografija odvijaju se ne prema principima kauzaliteta, ve kako ih se pripovjedaica sjea i izmilja ih, saima i razvlai, piui jednu preuenu pripovijest koja ima subverzivni karakter u odnosu na drutveno-politiki kontekst, i pri tom oblikuje drugaije itanje historije:

Oivjet e jedna nenapisana povijest svakidanjeg ivota, koja se sudei po fotografijam, tako bezazlenim i anrovski opim, mogla odigrati bilo gdje, ali se ipak odigrala ovdje. (MBP, 38.)

Stoga se sjeanja, ispresjecana egzilantskim priama, stalno proiruju, upisujui nove pripovijesti/biografije:

Piem o neem drugom da ne bih pisala o onom prvom, kao to se sjeam neega ega nije bilo da se ne bih sjeala onoga to je bilo. Sve je nekako u krivom smjeru. (MBP, 284.).

Prava pria ne moe biti reprezentirana budui da je odsutno, iskljueno iz prostora teksta ono to ima remetilaku funkciju u odnosu na prikazane dogaaje, te se na takav nain ulazi u polje politikog i etikog, budui da je kako smatra Linda Hutcheon, svaka reprezentacija politiki obiljeena, jer je politika toliko utjelovljena da se ne moe u potpunosti prikazati.

Lini kriteriji odabira mjest sjeanja, dakle podruje privatnog (male naracije), u kojima su akteri sjeanja porodica, prijatelji/ice postaju poprite prelamanja politikih obrazaca. Pristup prolosti uspostavlja se narativiziranjem sjeanja preko mjesta sjeanja :

1. porodinog albuma i pria o majci, Bugarkinji, strankinji koja se zatekla u Jugoslaviji,

2. druge literature

3. grupne fotografije i biografija

4. muzeja, suvenira.

Uspostavljanje genealogije preko bakine i majine biografije, te sjeanja na vlastito djetinjstvo, jedan drugi sistem vrijednosti, ideologije je mjesto sa kojeg pripovjedni subjekt artikulira rodni, hibridni identitet kao taku otpora u odnosu prema nacionalistikoj, herojskoj prii. Transgeneracijska trauma se pojavljuje kao kamen spoticanja u dijegetskom univerzumu, kako za pripovjedaicu tako i za itateljicu. Sjeanja na baku Bugarkinju, koja je umrla mlada i sama, rasvjetljava traumatsko iskustvo pripovjedaicine rodne izopenost koja je poela jo u djetinjstvu zadirkivanjem djevojica Ciganica! Ciganica!, a znaila je stigmatiziranje drugou i stranou. Na takav nain se identitet pripovjednog subjekta, nenapisana povijest svakidanjice, protu-naracija pojavljuje u procjepu izmeu onoga to je bilo i onoga kako se i ega se tekst sjea, reprezentirajui narativni identitet pripovjedaice kao dinamian odnos istosti i drugosti, kao svojervrstan nomadski identitet koji se opire bilo kakvoj petrifikaciji. Biografske prie, line i tue ine osnovnu narativnu potku gradnje enske fenomenologije egzila kao dvostruke (teritorijalne i povijesne) izmjetenosti iz patetine nacionalne prie o herojskom otporu i nenaplativoj rtvi .

Mamini albumi, nain na koji je sloila "injenice ivota", oivjet e pred mojim oima svakidanjicu koju sam bila zaboravila. (MBP, 37.)

Inkorporiranje maminog dnevnika u narativnu strukturu romana u kojem se nazire poetak ratnih sukoba u bivoj Jugoslaviji funkcionira rakoer kao anticipacija stravinog ishoda sudbine koju ponavlja pripovjedaica. Intuitivni i ne dovoljno osvjeteni iskaz majke Moda je ipak stvar u tome to sam se rodila kao ena (MBP, 78.) stvara dvostruku omu unutar romaneskne proze. Bugarkinjino iskustvo stranosti, drugi svjetski rat i neimatina, potom slutnja novih ratnih razaranja, promjena boja zastave i ivota, sve te sluajno nabacane indicije otkrivaju unutranju strepnju i pripovjedaice koja se usljed drutveno-politikih promjena odjednom nala u egzilu. Izbjegavajui da se sudbina ene razmijeva u kontekstu povlaivanja diskursu rtve kao vjeite rtve kolektiviteta, ova romaneskna proza se odupire svakoj vrsti esencijaliziranja, pokuavajui preko viestruke pozicije subjekta da isprovocira iskustvo razlike, ukljuujui izmeu ostalog i rodnu perspektivu.

Zaboravljena svakidanjica simptomatino otvara politiko pitanje konfiskacije pamenja i dokidanje socijalistike prolosti i identiteta iz doba radnikih sindikalnih izleta na more, govora i zastava, primanja u pionire, minijaturnih socijalistikih spektakla, () prvog maja, () tafeta, kroseva, prvih haljina, cipela, putovanja u prva inozemstva (MBP, 38.). Iz perspektive preraene prolosti narativ se identiteta, koji umjesto monolitnog i homogenog iskustva, kroz prekide i aporije razmijevanja, reprezentacije, saoptljivosti i referencijalnosti pokazuje kao izopeni i izmjeteni iz konstrukta nacionalnog pamenja. Stoga se autoreferiranje na vlastiti tekst, upisivanje i nanovo konstruiranje zaboravljenih pripovijesti i narativiziranje sjeanja pojavljuju kao tekstualna politika i politika borba za teritorij kolektivna pamenja . Suoavanje sa neizrecivim, sa traumatinim iskustvom i zapetljani vor neprevodive muke postaju ekscesno mjesto rastereenja i emocionalnog pranjenja pripovjedaice tako to se pisanjem i pismom odnosno deifriranjem simbola upisanih preko vlastitog tijela, politika pamenja povezuje sa pitanjem umjetnikog. Referirajui na kontekst raspada jugoslovenske drave i stravine ratove na junoslavenskom prostoru, roman progovara o razarajuim posljedicama ratnih deavanja koji su uzrokovali progone, prisilne politike egzile onih koji se nisu uklapali u moduse nacionalistikog dizajna ili pak nisu odgovarali monolitnim identitatarnim profilima. Time se otvara jedna od najbolnijih tema svjedoanstva rtve, ispovijesti i nostalgija kao posljedica prisilne amnezije i konstruiranja prisilnog pamenja, pri emu se upravo etika dimenzija knjievnosti vidi kao individualni angaman u soavnju sa iskustvima ratne traume i nain da se ne sklizne u zaarani krug diskursa rtve.

Prisjeanjem dogaaja koji su proizveli kart fotografiju (Grupna fotografija) ne zapoinje samo razraunavanje sa traumom proizvedenom prisilnom amnezijom jednog identiteta (kulturnog identiteta bive jugoslovenske tvorevine) i raspetljavanje vora neprevodive muke , nego prekopavanjem arhiva svakodnevnice, tue i svoje, roman postaje muzej i metonimija za iezlu stvarnost i prostor rekonstruiranog pamenja. Praznina i bjelilo na grupnoj fotografiji, koja se eli pamtiti, postaju trag i model relanog i pokazuju, kako je to primjetila i Angela Richter , djelovanje sjeanja. Otuda se dihotomija sjeanje-zaboravljanje, reprezentirana preko prie o anelu Alfredu, metonimiji jednog kulturnog konteksta , (sjeanje je podareno samo jednoj sudionici dogaaja koju nije dodirnulo perce zaborava) ita kao tekstualna igra, pri emu se sjeanje kao pisanje autoreferencijalno ukazuju kao znak prisustva:

Naa prazna fotografija snimljena je prije nekoliko godina, na veeri koju elim pamtiti. Posve je mogue i drugo, da nikad nije snimljena. Mogue je da sam sve izmislila, da u bjelu ravnodunu povrinu projiciram lica koja postoje, ali upisujem neto ega nikad nije bilo (MBP, 225.).

Na kraju poglavlja Grupna fotografija ja-pripovjedaica raskrinkava svaku sumnju u vjerodostojnost autobiografskog iskaza, opravdavajui graninost figure autorice kao figure anela, odnosno one koja se slui trikovima kako bi ivot uinila snoljivijim.

1.1 Unutranja mapa imaginarnog

Vrludanje po generikom pamenju pripovjednog teksta, te ispisivanje i precrtavanje granica jastva u paradoksalnoj unutarnjoj-izvanjskoj igri itateljice i teksta, lika i prie, prolosti i sadanjost podrazumijeva nunost zadiranja u prostore tuosti, a to znai da pripovijedanje koje se obraa i govori o drugima uspostavlja etiki prostor identifikacije s drugim.

Nije pristojno prepriavati tue prepriane ivote, nije moralno od kuhinjskih razgovora (Christa je, usput reeno, pripovijedala o svom ivotu ba onako kao to je i kuhala) sastavljati poniavajui anr "kratke biografije". Meutim, dok veina ljudi ivi kao u snu, kao da uporno piu, a netko za njima brie, drugi pak, ona manjina, svakim i najbanalnijim inom ispisuju vlastitu biografiju. (MBP, 179-180.)

U poglavlju Prie s diskretnim motivom anela koji naputa prostor u kojem se redaju biografije razliitih ljudi u razliitim prostorima i vremenima razvija se nemjerljivi osjeaj stanja egzila. Ali egzil u romanu nije samo puka metafora i tema. On je liminalni prostor naracije u kojoj trop anela, metonimija stranosti, neto to dolazi s onu stranu, a koji se provlai kroz cijeli roman simptomatino otkriva svoju vieznanost u tekstualnom prostoru, signalizirajui prisustvo nostalgije. Figura anela koji uspjeno prelazi granice odbijaja logiku kauzaliteta i povijesnosti, orijentirajui se na prostore koje pripovjedni subjekt nastanjuje/naputa i privremenim (samo)identifikacijama ucrtava vlastiti politiki prostor. Budui da je zajedniki prostor jedne grupe ljudi koji su batinili i dijelili jedan identitet u odreenoj zemlji-domovini nepovratno iezao, povlaenje i prekidanje linija u kartografiranju osobnog drutvenog, politikog, socijalnog prostora je plodno tlo za razvijanje nostalgije. Svetlana Boym kae da se nostalgija temelji na odnosima pojedinanih ivotopisa i biografija grupa ili naroda, izmeu osobnog i zajednikog sjeanja i da je upravo nostalgija produkt novog razumijevanja vremena i prostora . Topografija sjeanja gradi jedan heterotopijski prostor u kojem misaona nostalgija ne slijedi logiku zapleta, nego pripovjedni subjekt vrludanjem, prekidima, aporijama i rezovima simultano nastanjuju razliite prostore i vremena.

Iako roman pokree pitanje egzila kao slobodu od prisilnih identifikacija i kao pitanje izbora, govor o kumulativnoj traumi zbog novog vremena i istono-zapadnih podjela te esencijaliziranja nacionalnog identiteta je granina zona i mjesto prijelazne naracije koja povezuje djetinjstvo kao prostor budue nostalgije i Berlin kao ne-mjesto, omoguavajui ucrtavanje vlatitog prostora unutar koga se prepoznaje sopstvo pripovjedaice preko razliitih oblika drugosti, ne pristajui na petrificiranje nego na fikcionaliziranje identiteta. Proteiranjem prostora romana kao ne-mjesta ili neomeenog prostora, fragmentiranog i pluralnog kao povlatenog za konstruiranje identiteta, egzilantsko stanje, iako se ne predstavlja kao sretna mjeavina mogunosti, iako proizvodi zapetljani vor neprevodive muke je raspoloivo mjesto razigravanja igre sjeanja-zaboravljanja. Ta igra u kojoj se narativno preraivanje prolosti i etika sjeanja predoavaju kao tekstualna politika i u kojoj se sopstvo prepoznaje i predoava preko drugoga i drugosti (tuih fotografija i biografija), rui sve predstave o monoplanim, homogenim i vrstim identitetima. Neitljiva pria o izmjetenosti i nostalgiji koju izaziva takva pozicija prikazana je iz dvostruke perspektive perpektive izmjetene pripovjedaice i perspektive komentatorice sopstvenog sna koji se zove izmjetenost. Unutar tekstualnog polja nostalgija se pojavljuje kao subverzivna djelatnost , a budui da barata osjetilnim i odsutnim, predmet nostalgije je najee teko artikulirati, stoga esto referiranje na drugu literaturu poznatih egzilanata Nabokova, Brodskog, klovskog, Kabakova u tekstu postaje metaiskaz i nain da se nereprezentirano i neitljivo prikau preko drugog :

Vidjevi Kabakovljevu predstavu na berlinskoj pozornici nakon svih tih godina, ostala sam duboko potresena. I ne mogu sa sigurnou rei to je izazvalo potresenost. Komunalnaja kuhinja nije bila mojom svakidanjicom. Pa ipak, plakala sam. Pri tom mi se inilo da imam ekskluzivno pravo na suze. Kabakovljeva predstava potegla je u meni konac neke nejasne nesree, neke ope istonoevropske traume. "Traume steene u formativnim godinama nikad se ne zaboravljaju", rekla je moja znanica i dodala: "Neki to zovu nostalgijom". (MBP, 58.).

Paralelizmi uspostavljeni na razliitim razinama teksta, te prepoznavanje rasutih indicija su simtomi, aporije preko kojih se zatupa odustna stvarnost. Na jednoj strani Berlin kao ne-mjesto, grad muzej, a na drugoj relikti prolosti, suveniri kraja epohe komadii zida, srpovi i ekii, crvene zvijezde, staro sovjetsko oruje, buvljaci sa tuim albumima postaju misenabimeovska figura kojom se objanjava sama konstrukcija teksta. Budui da su nemjerljivi osjeaj egzila, isto kao i teritorij nostalgije reprezentirani kao odsutna prisutnost, tekst uzima ulogu zastupanja, prikazivanja odsutne stvarnosti, te u svojoj performativnosti sam postaje instalacija pamenja u kojoj ljudsko smee, mrtvi fragmenti sjeanja fotografije i muzejski eksponati, ostvaruju svoje pravo na produeni ivot. Na takav nain roman umjesto predodbe o kulturama s vrstim identitetima koje su prikazive, razgraniene, zatvorene u sebe , u stanju kulturalnih preklapanja prikazuje dvostruki ivot/e i izmeu-identitete kao potvrdu hibridnosti, a ambivalentnosti u bezdomnom svijetu izraavaju iskustvo graninosti i potrebu za priznavanjem i solidarnou. Iskustvo kulturalne razlike i egzilantskog ivota moe biti predoeno jedino u performiranju preko topografskih detalja grada mutanta koji ima svoje zapadno i svoje istono lice: ponekad se zapadno objavljuje u istonom a istono u zapadnom (MBP, 300.) i pitanja Wo bin ich, koji postavlja pripovjedaica i pitanja Gdje sam to ja? koji izgovara Bosanka u dimijama. Konstruirani prostor romanana u tom smislu uspostavlja vremensko smetljite suvenira iezle svakidanjice kao nadomjestak, supplement odsutnog, konfiskovanog pamenja, ali i kao ono to pridaje znaenje onirikom egzilantskom ivotu.

1.2. Prazna taka univerzalnosti

Ako se vratimo na poetak ovoga teksta i citat Bhabhe o metodologiji komparativnog prouavanja svjetske knjievnosti, onda se bitnim pitanjem namee kako u borbi za politiku reprezentaciju pogranini sluajevi, politiki emigranti, izbjeglice, kolonizirani mogu postati meunarodna tema (Baba, 2004, 35.) i poprite svjetske knjievnosti? I, kakvi se identiteti izvode u kui fikcije koja dolazi iz rubnih evropskih kultura, a reprezentiraju se unutar evropske, tanije zapadnoevropske umjetnosti uvodei jedan svet jo ne situiran u aktuelnosti po kriterijima nove Evrope i nekontekstualizovan u globalnoj distribuciji drutvenih, kulturnih ili umetnikih identiteta i moi . Iz ove perspektive autobiografski suviak koji neprestano golica itateljsko znanje poprima takoer gestu supplementa, tekstualnog dodatka u politikom zastupanju ako se postavi pitanje (reprezentacije, razumijevanja i tumaenja) smjetanja romana u kontekst (zapadno) evropske, globalne umjetnosti. Pitanje je: kako prikazati globalno preko lokalnog i obrnuto, a da se ne zglavi u praznoj taki univerzalnosti? Muzej nepomirljivih razlika, Berlin ne-mjesto i berlinski buvljaci prikazuju globalnu deteritorijalizaciju, a sredinja politika preokupacija romana udaljava se od svijeta shvaenog u binarnim terminima, reprezentirajui vie od jedne Evrope kao i to da te mnogostruke Evrope nisu sigurni identiteti ve prolazni ili trenutni efekti izvoenja lokalnog ili globalnog evropejstva koje ne moe biti postavljeno kao jedno, ve kao nestabilnost tranzicija i po vremenskim i po prostornim potencijalnostima izvoenja individualnih i kolektivnih jastava . Stoga, nasuprot globalne deteritorijalizacije stoje neizrecive prie, memory stones kao to su biografija Kamira i njegove majke ili biografija Katice vabice. Narativno konstruiran diskurs manjine reprezentira anksioznosti i ambivalentnosti izmeu doivljaja izmjetenosti kao migrantskog iskustva i tendencije zdruivanja globalnog i lokalnog. Spona svih sudbina koje su prikazane u romanu egzil i emigrantstvo kao pojedinane i fragmentirane slike otvaraju jedno etiko vreme narativa zato to se, pie Levinas, "stvarni svet u slici javlja takorei u zagradama" , uspostavljajui jedno etiko gledite koje konstituira spoljanju unutranjost, pokazujui pravu poziciju historijskog i narativnog subjekta. Kulturalne razlike, ambivalentnosti i iskustvo izopenosti na globalnoj razini prikazani su preko povijesnog muzeja i njegovih kutaka Zapadne i Istone Njemake, pokazujui mnotvenost, a nikako jednost Evrope. To je ona spoljanjost unutranjosti, radikalno upuivanje na drugog na kojem zapoinje i dovrava postsocijalistika trnzicija, pri emu e itateljski etiki sud doivjeti reviziju preko prozne fotografije na kraju knjige koja prikazuje fitnes centar Joop u kojem je pripovjedaica pronala svoj iscjeliteljski hram. Ono to se vidi iz fitnes studija je slika kapitalistike Zapadne Evrope koja zaglauje grube oiljke grada, pomiruje vremena i strane svijeta, prolost i sadanjost, Istok i Zapad (MBP, 301-302.) i pod ijim simbolom, trorogom Mercedesovom zvijezdom svaka odreuje svoj ritam (MBP, 301.). Subjekt kulturalne razlike unutar zapadnjake metropole prikazuje se kao ironina izvrnuta slika uspostavljena preko razlika u politikoj moi. Stoga egzilantska pozicija, hibridnost i pozicije marginalnih subjekata, naprimjer, Bosanke u dimijama i Kamirove majke koje su prisilno morale napustiti dom prelaenje granica poput voska, menja samo povrinu due, uvajui identitet ispod svoje protejske forme . Zato to graninost migrantskog, izbjeglikog, prognanikog iskustva nije pitanje prelaenja nego prevoenja kulturalnih razlika budui da uvijek ostaje onaj nedjeljivi prostor, komad ivota kojeg je nemogue prevesti, iskustvo koje je obiljeio zajedniki ivot u odreenoj zemlji, u odreenoj kulturi . Zato posebno vanim postaje sam kraj romana i slika fitnes centra Joopa u koji dolaze i vitki enski samuraji, pokretne lutke preko ijih tijela se takoer reprezentira snaga i mo kapitalistikog zdruivanja lokalnog i globalnog. Upravo ta samotna, melanholina slika discipliniranog uspinjanja stepenicama koje ne vode nikamo pokazuje odnos Zapada prema marginama, ali i povijest zapadne nacije iz perspektive njezine margine i migrantskog egzila . ivei iz-meu nacionalistikog atavizma i postkolonijalne metropolske asimilacije (Bhabha), subjekt kulturne razlike postaje problem koji je Valter Benjamin opisao kao nereivost, ili liminalnost, "prevoenja", element otpora u procesu preobraavanja, "onaj element u prevoenju koji se opire prevoenju" . U tom smislu politike sjeanja koje potiu nostalgiju otkrivaju, kako to tvrdi i Dubravka Ugrei u knjizi Kultura lai, ne samo hirovitost nostalgije, nego i injenicu da toposi sjeanja i topografija pamenja isto kao i nostalgija postaju neprevodivi na semiotike sisteme druge kulture .