U susret izazovu

Nacionalizam kao najvea blasfemija

Pie: Marijan Oroli

Veliina slova: Decrease font Enlarge font

Pravoslavna mantra: Pukama emo uterati Hrista u njihova srca

Pravoslavna mantra: Pukama emo uterati Hrista u njihova srca

Photo: Facebook

Govor o blasfemiji postao je dodirnom tokom vjerskih zajednica u naoj regiji (inae podijeljenih uslijed povijesnog razvoja i nacionalne identifikacije religijskih i nacionalnih sadraja), ak i prostor njihove uzajamne solidarnosti. Sjetimo se samo Saoptenja za javnost Srpske Pravoslavne Crkve povodom blasfeminih karikatura Poslanika Muhameda u srpskim medijima. Nije li to doista karikaturalno: institucija koja je tijekom 1990-ih preutno odobravala, ponekad ak i sama potpisivala medijske napade velikosrpske propagande na muslimane za to nisu preuzeli odgovornost sada upozorava kako mediji prenoenjem karikatura najgrublje vrijeaju vjerska osjeanja i ubjeenja naih sugraana islamske vjere i da () podstiu netrpeljivost, pa i otvoreno neprijateljstvo prema pripadnicima islamske vjere!

Najeksplozivniji putokazi njegovog povratka bila su dogaanja povodom objavljivanja karikatura poslanika/proroka Muhameda u danskom listu Jyllands Posten 2005, i teroristiki napad na redakciju lista Charlie Hebdo prije nekoliko mjeseci. No, primjera je vie, spomenimo npr. provokativnu ikonografiju Madonninih koncerata, nastup punk-grupe Pussy Riot u moskovskoj katedrali, naslovnice njemakog satirinog magazina Titanic s kontroverznim prikazom pape Benedikta XVI, itd. Poznati sociolog religije Peter Berger suvremeni povratak diskursa o blasfemiji oznaava kao jedan od glavnih aspekata procesa 'desekularizacije' kojem su izloena drutva kasne moderne. U javnom prostoru jaa prisutnost sintagmi poput povrede Boje asti, prezrenog ljudskog dostojanstva vjernika ili ruglu izvrgnutih osjeaja vjernika.

U svom radu A. Kristi najprije govori o povijesnom znaenju blasfemije, koja je u rukama politiko-religioznih elita esto funkcionirala kao povlateno sredstvo drutveno-politike pa time i religiozne kontrole, a po potrebi i nasilne egzekucije buntovnika, kao mehanizam autoritarno-represivnog ouvanja postojee drutveno-politike, pa tako i religiozne ortodoksije. Navodi primjer kako ak za opravdanje kriarskih pohoda od strane tadanjeg crkvenog establishmenta presudna nisu bila teoloka opravdavanja pravednog rata, nego argumentacija da Saraceni zasluuju smrt jer su ve svojom pukom nevjernikom egzistencijom u Svetoj zemlji, posveenoj Kristovom krvlju, krivi za sakrilegij. Primjera ne manjka ni danas, poglavito u islamskim teokratskim drutvima Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, gdje postoje i Zakoni o blasfemiji, na ijoj se meti osim inovjeraca lako nalaze i ljudi neskloni reimu.

SPC, blagoslov zloincima

Photo: Stock

Osim kao sredstvo politike moi vladanja, prie o blasfemiji mogu vladajuem vjerskom i(li) politikom establishmentu posluiti i za odvraanje panje od nerjeavanja goruih politikih problema pojedinih drutava, kako islamskih, tako i europskih. Tipian primjer ovoga je i bh. drutvo, dodue ne po blasfemiji religijskog predznaka (kojega ima veoma malo u drutvu u kojem se preko 95% ljudi deklarira vjernicima), nego blasfemiji nacionalnog predznaka: kako je kod nas nacija zasjela na mjesto religije to je prava blasfemija par excellence tako vjersko-politiki establishment cijelu vjenost od propasti Jugoslavije naovamo jae na kontroverzama oko uvrijeenog identiteta, asti i obraza, na kulturno-povijesnim blasfemijama, uvredama kulture i povijesti, koje nacionalne elite dobacuju jedne drugima. Pored nacionalizma, u jednakoj se mjeri blasfeminim s pravom moe oznaiti ravnodunost vjerskih zajednica spram ljudi koji se /.../ bore za ouvanje ili povrat drutvenog priznanja svog ljudskog dostojanstva.

Govor o blasfemiji postao je dodirnom tokom vjerskih zajednica u naoj regiji (inae podijeljenih uslijed povijesnog razvoja i nacionalne identifikacije religijskih i nacionalnih sadraja), ak i prostor njihove uzajamne solidarnosti. Sjetimo se samo Saoptenja za javnost Srpske Pravoslavne Crkve povodom blasfeminih karikatura Poslanika Muhameda u srpskim medijima. Nije li to doista karikaturalno: institucija koja je tijekom 1990-ih preutno odobravala, ponekad ak i sama potpisivala medijske napade velikosrpske propagande na muslimane za to nisu preuzeli odgovornost sada upozorava kako mediji prenoenjem karikatura najgrublje vrijeaju vjerska osjeanja i ubjeenja naih sugraana islamske vjere i da () podstiu netrpeljivost, pa i otvoreno neprijateljstvo prema pripadnicima islamske vjere!

Defanzivni stav domaih vjerskih zajednica prema blasfemiji doao je ak i do toke sastavljanja 'crnih lista' u kojima pojedine umjetnike i novinare zbog kritikog osvrta na religioznu praksu proglaavaju ne samo kriteljima osnovnih prava vjernika nego ak islamofobima i kranofobima to u naem postratno-tranzicijskom kontekstu 'nejake demokracije' u uima religijskih fundamentalista i politikih ekstremista nepogreivo zvui kao poziv na javni lin. (Kako ree ex-reis Ceri, je li, neka emo imena institucionalno upamtiti). Kao paradigmatini primjeri mogu biti uzeti dva Izvjetaja o islamofobiji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (2011. i 2012), te priopenje povjerenstva Iustitia et pax Biskupske konferencije Hrvatske iz 2011. pod naslovom Izjava o nesnoljivosti prema katolicima u Republici Hrvatskoj.

Nekadanji reis Ceri, bonjaki glaveina: Sve islamofobe u institucionalno popamtiti

Photo: Stock

S druge strane, ini se kako ni oni koji podravaju ismijavanje vjerskih osjeaja od strane umjetnika i novinara, ne nastupaju skroz promiljeno. Isti nerijetko na stavove neistomiljenika reagiraju slinom formom blasfemijskog prigovora: ukoliko bilo koji drugi ideoloki neistomiljenik bio vjernik ili ne izrazi miljenje drugaije od njihovog, kao da je izrekao blasfemiju. Onako kako je u religijskim drutvima blasfemija bila ideoloki test za prokazivanje drutvenih neprijatelja, u sekularistikoj viziji drutva ona je to i dalje, instrument koji prokazuje neprijatelje stavki koje spadaju na dogmatizirani pojam demokracije. (Kako bi i jednim i drugim ekstremima u ovoj prii bukvicu oitao Voltaire koji je jednom izjavio: Ti si drugog miljenja nego ja, ali ja u tvoje pravo na njega braniti do smrti.)

S time je pomalo poljuljana i itava pria o irenju sloboda putem umjetnosti. ijih sloboda? Prvenstveno vlastitih, i to sloboda iji je vrhunac valjda u ismijavanju onih koji e se najvie uvrijediti. Ni posljedice takvih ina ne idu u prilog njihovim autorima: umjesto irenja sloboda, iri se polarizacija drutva, pa i dodatna radikalizacija onih koji se nisu uklopili u drutvo (znakovita je izjava radikalnog imama Abu Labana da nakon karikatura on vie uope ne mora misionirati, mladi ljudi mu ve sami dolaze pred vrata). Ovakav razvoj dogaaja odlino odgovara i desniarima koji jaaju diljem Europe: paradoks je kako su desniari, tradicionalni protivnici slobode miljenja, stali u red prvih branitelja iste. Bitan kriterij vrijednosti karikatura i satira kojim se ismijavaju osjeaji vjernika je i dosljednost autora: nitko ne smije biti poteen bia satire. Po meni bi, recimo, najbolje karikature bile one koji bi na jednostavan i komian oslikale polariziranost religije i sekularizma. Ne manjka ni takvih.

No, vratimo se vjerskim zajednicama. Kako stoje stvari s kvalifikacijama blasfemije u svetim knjigama monoteistikih religija? Da li te svete knjige osuuju blasfemiju? Osuuju. No, da li propisuju zemaljskim autoritetima da ljude sude zbog blasfemije? Nekako je taj konani sud suspendiran za posljednja vremena i ipak ostavljen Bogu. Idemo i korak dalje, i utvrdimo hrabro kako je svaka objava, pa time i svaki donositelj objave, a potom ak i svaki dublji uvid u znaenje objave relevantan za dotino vrijeme i prostor, bio poglavito u prvi as sueljen s optubom za blasfemiju. Nisu li 'oci' nae vjere, od Abrahama preko Isusa do Muhameda, optuivani ba za blasfemiju, i to zarad objave koju su (do)nosili i provokativno pretakali u praksu? Autor smatra da se novo boanskog Duha u prostorima ljudskog u pravilu sueljava s optubom za blasfemiju, (...) zato to neumoljivo potresa nau apsolutiziranu sliku Boga ija je izobliena funkcija legitimacija naeg povlatenog drutveno-politikog poloaja temeljem kojeg uivamo profit i komfor, i to bezono ravnoduni spram patnika postojee drutveno-politike a time i religiozne ortodoksije, te kako sam Bog, i to u elji da nas trajno odgaja, uvijek iznova posee za strategijama koje nam izgledaju blasfemijske, jer problematiziraju nau konformistiku vezanost za sigurnost onoga ve dosegnutog, kako u podruju religioznog miljenja, tako i u podruju religiozne prakse.

Photo: Twitter

A kad se radi o kranstvu o kojem autor, kranski teolog, najvie govori nisu li osnovne postavke kranstva drugaije misleim suvremenicima nastanka kranstva zvuale kao neto najblasfeminije to se moe govoriti i vjerovati? Mesija, sin neudane siromane tinejderke? Mesija na magarcu? Bog, koji umire na kriu, i to osuen za blasfemiju? Koji navodno spaava svijet, a ni sam sebe ne moe spasiti? Sin Boji, kao patnik kojega Otac ostavlja da trune na rimskoj spravi za muenje, nasuprot sinu bojem kao rimskom caru koji s prijestolja odluuje o sudbini svijeta? Isus, koji skonava s rijeima Oe moj, zato si me ostavio?, i tu na trenutak zvui ak kao ateist? tovie, u samom se temelju kranstva nalazi spoznaja o mogunosti preobrazbe blasfeminog u ono spasonosno jer kri, neko sredstvo smaknua od Boga prokletog (Pnz 21, 22-23), neoekivano po Isusu postaje simbol spasenja.

Autor zakljuuje: Time to se Bog prema uvjerenju krana posvema poistovjetio s golim ovjekom Isusom razapetim na kriu pod optubom za blasfemiju, a ne s njegovim delatima, /.../ uvarima sakralizirane drutveno-politike a time i religiozne ortodoksije, jednom se zauvijek iz temelja preobrazilo razumijevanje Boje asti i slave a time i samog znaenja predodbe o blasfemiji. I upravo neutralizacija tog 'blasfeminog' fakta u prostoru kranskog fundamentalni je uzrok kranske preosjetljivosti za kritike izvana i olako posezanje za etiketom blasfemije kao strategije 'jeftine' obrane od tih kritika a da se zapravo i ne postavi pitanje o makar zrnu opravdanosti poloenom u tim kritikama.

U drugom dijelu rei emo neto vie o vjernikom smislu za humor i o tome da li je Boga uope mogue uvrijediti.

(Tekst se djelomino oslanja na rad kranskog teologa Alena Kristia Blasfemija pozitivni potencijal za vjeru? Pledoaje za religioznu produktivnosti blasfemijskog. Misli spomenutog autora izdvojene su navodnicima)

*Tekst prenosimo sa portala Prometej.ba