Vladimir P. Goss

NADA roman

Vladimir P. Goss NADA·

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

Urednica LINAKEŽIĆ

Tehnički urednik GORANŠIKIĆ

Lektor IVAN MAR TINĆIĆ

CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

UDK 886 .2-31

Goss, Vladimir Nada I Vladimir P. [Peter] Goss.

- Zagreb: NakladaJurčić., 1996. - 271 str. ; 21 cm. - (Biblioteka Posebna izdanja)

ISBN 953-6016-11-7

960917035

Vladimir P. Goss

NADA roman

Zagreb, 1996.

Let prvi

Pas je zavijao na mjesec. Vidio sam ga na niskom hrptu između mršavih

stabala. Mjesec, pun i žut kao cekin, plovi medu okrug-lim, pamučnim oblacima. Pas je zadigao njušku i tulio.

O krenuo sam se ulijevo, da pogledam Cindy, njezi-no jasno rezana lice i kovinasto zlatnu kosu. Do mene je sjedio visok, krupan čovjek s debelim, ovješenim brkom; u maskirnoj uniformi s činom pukovnika.

Pas je i dalje tulio na hrptu, među farmama u dolini koja se zavlačila u istočni bok Plavih planina.

Tamni, visoki čovjek do mene rekao je: - Konac zračne opasnosti. Jesu li to one pilule koje su mi dali pri odlasku? Letjeli smo iz Birminghama, Alabama. - Toni, uzmi ove dvije - rekao je dr. Lapinsky. -

Jamčim osam sati spavanja. Peter Stuyvesant i Marti Sobel rasprostirali su

vreće za spavanje. Svaki je imao bocu kanadskog rye viskija.

- Dobrodošli na WorldCare One, treći let za Hr-vatsku - rekao je Pete na ulazu u zrakoplov.

Dobrodošao? Itekako! Plario sam $ 80.000 za čarter starog Boe-

inga 707. Kad bih rasprodao sve zemlje, gradilišta kuće i kupovna prava, kad bih unovčio dionice, obveznice, mjenice i opcije, utjerao dugove, sudska potraživanja, zaostale stanarine, kad bih isplatio plaće, dugove, sud-ska potraživanja, zajmove, zaostale poreze, kurentne poreze, procijenjene poreze, stanarine ... vjerojatno bi

5

ispalo da osobno imam oko pet milijuna. Za nuždu, vjerojatno mogu podići preko noći milijun, milijun i pol u gotovini. Hvala Bogu i stricu Lovri koji me je nakon studija anglistike uključio u svoje nekretninsko carstvo na Floridi. Radio sam, riskirao. Moj stariji sin, Michael Tomis1av, nastavit Će; pa onda netko drugi, dok je god kapitalizma i Amerike.

Milijun dvjesto tisuća dolara medicinskih prepa-rata i opreme za Hrvatsku, poklon WorldCare One. Njihov treći, a moj prvi let.

U podrumu neke zgrade na Zagrebačkom velesaj-mu muškarci, Žene, muškarci, Žene.

Daleko dolje, u sumaglici na čelu stola nasuprot mene, general ustaje, zahvaljuje se, kaže:

- Za navečer kako smo se dogovorili, gosti i uz-vanici,_,u pola osam ...

Skripa stolaca, džonova, tuckanje petica. Razlaz. Skupine se slažu i rastaču, oko čela stola, oko J acka

iz nekih novina iz Alabame, oko Barbare iz Newsweeka, oko Ms. Weber, asistentice senatora Kastena. Sad Ću si i ja

v· • natoc1t1. Pred očima mi onaj pas. Mjesec, debeo i Žut kao

cekin, medu pahuljastim oblacima. Grane kržljavog dr-veća. Pas zadiže šiljatu njušku, zavija. Čemu taj pas?

Nedaleko ureda strica Lovre, nalazio se i onaj college gdje sam našao Marci ju. Bila je Štrkljava no vrlo lijepo građena, s velikom kefom raskuštrane crvene kose. Podrijetlom iz Južne Karoline, iz okolice Spar-tanburga, uz granicu Sjeverne Karoline. Gdje psi u dolinama laju na zlaćaui mjesec.

Kad sam je upoznao, bio sam već gospodin na po-ložaju. Nakon prvog posjeta nje;,..i.nima, kupio sam za sit-niš ogroman potez šuma, livada i močvara između Spar-tanburga i Greenvilla. Svi su me gledali u čudu. Kupio sam sve u jednom potezu i od jednog vlasnika. Sutra je cijena zemlji uokolo skočila 100%. Mogao sam odmah prodati. No kupovao sam i dalje. Dan~ ta zemlja vrijedi desetak milijuna. Ne mogu je prodati jer bi gotovo sve otišlo na porez. No kako joj vrijednost raste, to se na njezin račun dižu zajmovi iz banke, kad god ti srce zaželi.

6

Oprezno se obazirem dvoranom. Kad krenem na put, obično sanjam obitelj. Marciju,

krakatu, opaljenu suncem, kakva je bila pred četvrt stolje-ća, i dečke, no ovi su već veliki. Mike se naginje kroz pro-zor i dovikuje nešto u uzano dvorište, medu golim zido-vima. Pazi, Mike, da ne padneš! Pete, Peter Kreshimir, poput puža nosi na leđima savijenu tubu. Sve se to događa pred izmaglicom u kojoj u daljini titra Plavi hrbat. Pre-poznajem: opet smo u Spartanburgu, rukujem se s gospo-dinom i gospodom Wilcox, i onda kupujem, za početak, 250 hektara zemlje uz Susquahaxa potok. Nikad ne sa-njam Cindy. Odno no, kad je sanjam, sanjam je vitku i crvenoko u. Cindy je blondina metalne zlatne kose, dugih 1:aobljenih udova i kratkog, raskošnog tijela. Otac joj je Zidov, majka Talijanka. Predaje elizabetinsku knji-ževnost na University of South Carolina u Columbiji.

Kroz vnna u dnu prostorije spodobe nestaju u polumrak. Podsjećam se, vani je rijetka jesenska magla, vlažna, studena, s laganim zadahom kovine.

Zamišljam se dok me oči, znatiželjne, zavidne, ravnodušne, prazne, pipkaju, bodu, čačkaju. Dosta sam visok, vitak, tarnnoput. Nosim vječno crnilo dubokog Juga. Pomalo prosjed. Koža mi je fino napeta (uzimam redovno vitamin E). Igram nogomet, plivam, katkad popodne Cindy i ja skoknemo helikopterom do Briar Grovea, iznad Libertyja, pa odvalimo dva, tri sata pla-ninom. Navečer gledam kako pod mojim nogama žmi-gaju svjetla Columbije. Nisam bogat za američke poj-move. Ne radim dovoljno, i previše trošim. Ne potpla-ćujem senatore, sin mi neće u političare.

Mora da sasvim lijepo izgledam. Nitko mi ne bi dao Četrdeset i devet. Nosim maslinasti jean suit, vrlo skupe dizajner ke traperice i jaket. Dopadam se novi-narkama. No pas ne laje iza te ograde.

Onjušio sam čašu i sad znam da u ruci držim šljivovicu, još uvijek moje najmilije oštro piće. Razgo-varam istodobno s nekoliko ljudi. Onda mi polagano ., sv1ce.

Kažem: - Ma kako ne! Nisi se uopće promijenila. Ista si

kao uvijek. Jedna od najljepših cura u gimnaziji.

7

Polovicom drugog polugodišta u osmom razre-du, mjesec, dva prije mature, imao sam Žestok napadaj zaljubljenosti u Nadu Sikiricu. Trajao je tri tjedna. Do-bro se sjećam kako je počelo.

Bila je subota navečer, vratio sam se iz škole oko sedam i petnaes .

Nakon večere počeo me je boljeti zub. Nisam mogao zaspati. Otac, poznati liječnik, sjeo je za telefon i nazvao

nekoliko svojih znanaca, zubara. Nijedan me nije mo-gao primiti prije ponedjeljka popodne.

Ležao sam u krevetu, a u zubu je muklo kuckalo. Pomalo sam se znojio od aspirina. U polusnu, pred očima mi se ukazao lik djevojke.

Smiješila se, poluotvorenih ustiju, lagano ovlaženih usana. Prešao sam rukom preko vlažnog čela. I dalje mi se smiješila. Prepoznao sam je: Nada Sikirica. I shvatio da sam zaljubljen.

Nada je išla u "A", ja u "B". Prešla je pred tri (možda .i Četiri) godine, iz neke dalmatinske klasične, mislim splitsl e. Bila je rodom iz Ravnih kotara.

Objektivno, Nada je bila jedna od najljepših cura u klasičnoj - brineta, duge, meke kose koja se pri kraju ugodno kovrčala, vrlo pravilnog, mekog (oprostite na ponavljanjima) lica. Velike, širom otvorene jarko plave oči, fino zacrtane svijetle usne, uvijek malo ovlažene, uvi-jek poluotvorene, u onom vječnom smiješku dalekih liko-va Djevica pred raspaljenim sunčevim zalazima i sivoze-lenim hridinama Dolomita. Bila je srednje visine, vrlo li-jepo građena, vitkih, pravilno oblikovanih nogu.

Motrim je pažljivo, no bez pritiska. Kosa joj je kraća, tamnija, sivkasta pri korijenu. Na čelu bore, jedna dublja, dvije pliće. Ona najdonja raspršuje se u niz sitnih zareza oko očiju. A te oči? Uvijek su bile zamagljene, kao nekom finom koprenom koja se sad pretvorila u tupo sivilo. Usne, podvučene tamnim ružem, suhe, ispucane. Tijelo, tanko i mlohavo, gubi se pod sivom, bezbojnom bluzom i pod tamnom., dosta kratkom suknjom, koju s naporom ispunjava.

. . _Onda mi pogled pada na ruke, koje, kažu, stare naJpnJe.

8

No koža na tim malenim, mršavim rukama Čvrsta

je i sjajna.1

v • d v· . . • • • .• Po

nije baš neko sasvim nedostupna, božansko scvorenje, da je zaista vrlo lijepa, da ima sasvim zgodne gmdi, stražnjicu _i noge, i da su izljevi idealizma jedno, možda sjajno sredstvo da se napiše zgodna priča, a surova stvarnost drugo, i da u toj surovoj svakodnevnici nema razloga da se Toni Radoš ne bi mogao dokopati Nade Sikirice.

Trebalo je brzo planirati. Drugi tjedan, od Četvrtka do nedjelje, išla su sva

tri matw·aotska razreda u kratak posjet Sarajevu. Mo-jim bliskim prijateljima u razredu, onima s kojima sam išao na čagance i gnjavio cure, najavio sam da pripre-mam u vlalm diverziju na nekog iz paraleL1og razreda. Onda, u srijedu popodne iznenadno je umrla majka mog tad najboljeg prijatelja, maturanta iz prve gim-nazije. Na opće čuđenje, i svoje vlascito, najavio sam da ne idem u Sarajevo.

I qalje, nenametljivo, držim je za ruku. - Sto radiš, čime se baviš? - Prevodim za razne strane organizacije. Engle-

ski, francuski, njemački, talijanski. Lagano zazviždim. Je li primijetila kako joj se ruka lijepo smjestila u

mojoj, i kao obje uživaju u zajedničkoj toplini? To je lijeva ruka, na dlanu bih morao osjećati tvrdu kovinu prstena. Oprezno pitam:

- Djeca, obitelj? Obara pogled i glas joj postaje topliji, po~jerljiviji: - Nikad se nisam udala.

V

- Sto li je svijet propustio! Podiže glavu, i nasmije mi se u lice. Lijep je taj

osmijeh, donosi nešto boje očima, sjaj usnama. - A ti! Ti izgledaš bolje nego ikada. Pred dvadest i Šest·godina bio sam bezvezni mladac.

Danas sam marl antni gospodin na položaju. Kompli-ment je istinski. Prihvaćam ·ga kao takvog, no s duž-nom skromnošću. Ta ruka! Pokazat Ću joj kal(o se od pohabane usidjelice postaje sretna, samosvjesna žena!

- Drago mi je Što sam te vidjela - kaže. Neću dopustiti da mi samo tako pobjegne. - Dolaziš li večeras?

10

- Nisam ti ja tako visoko. - Smijem li te ja pozvati? Osjećam da oklijeva, pa malčice, malčice, ojača

vam pritisak oko njezinih prstiju. - Zaista želiš ... ? - Ma jasno. Doći ću po tebe u pola sedam. Reci

gdje ... - ... kao uvijek ... - ... Radnički dol? -Da. - Možda se stignemo malo prošetati kroz Gornji

grad, do stare škole. I lijepo mi se udesi., da budeš najljepša kod stola, kao uvijek ...

- Gospodine Radoš ... Ispuštam Nadinu ruku. Kažem: - Dakle u pola sedam. Pogledat ću je još jednom,

ravno u oči. Gle, zaplavile se, poput gorskog encijana; iza paučinaste mr~žice. Kako samo Mr. Radosh u času rastapa oklope! Zelio bih izraziti svoj ushit, no ne, mogu, ne smijem. Kažem, neutralno:

- Kako ćeš u grad? - Ne brini. - Doviđenja. Krećemo k izlazu. Htio bih je još jednom pažljivo oci-

jeniti, makar i s leđa. No pred očima mi tek sivilo stubišta. Paučinasti veo mekša oblike, onda ih zastire

guta. Lijepi se o lice, kosu; kao da će se svaki čas pret voriti u iskričave kristaliće leda. Miješa se s miriso . velegrada, mirisom benzina i cigaretnog duhana. Miri som Europe, blagostanja.

Iz te bijele, podnevne sumaglice stupam k tam noj gromadi Esplanade. Osjećam prisutnost Stuyve santa i Sobela.

Krećem nalijevo u svjetlo bara. Za stolom Pete Marti i dvije žene, mlade, tridesetih godina. Na stoh boca šljivovice i brdo čaša.

- Nanjušio sam vas. - Dođi, nabavi si čašu od onog gospodina z

Šankom. U ustima mi još okus rakije s Velesajma. U nos

nicama miris magle. Neka, može još jedna.

1

- Gdje je Al? - Otišao je nekamo s doktorima i generalima. - Upoznajte se - kaže Pete. - Moje dame, Mr.

Anthony Radosh, Amerikanac, milijuner, dobrotvor, borac za ljudska prava; Mr. Radosh, Sir, Rita - poka-zuje na Ženu uz Martija. - Naomi. Rita je Nijemica, Naomi Nizozemka. Humanitarke.

Drago mi je ... Drago mi je .... Drago mi je ... Obje su germanske blondine, tvrde, oblikovane

odvažnim potezima, jasnih crta i obrisa. Marti toči ra-kiju. Jedna od žena kaže:

- Ovo je Vaša prva misija? Potvrđujem. - Pazite se. Kad jednom počnete, teško Ćete se iz

toga izvući. Kažem: - Hvala na upozorenju. Imam puno posla kod

kuće, nekoliko korporacija, obitelj, djecu. Pete objašnjava: - T ony, mi smo ti kao mornari. Imamo curu u

svakoj luci. Svi prasnu u smijeh. - Možeš si zamisliti kako smo se razveselili kad

smo se nišli u Zagrebu. - Sto bi mi da nema ratova, potresa, poplava, taj-

funa ... - Sjedile bi kod kuće i grizle nokte, varale muže-

ve i natezale se s djecom. - Za sve ratove u povijesti ... ! - I za one koji ih pokušavaju spriječiti, ili dovršiti ... - ... kako bi izbili novi! - N adam se da te ovo ne vrijeđa, Tony. U ovom

se poslu otvrdne. Ovo je tvoja zemlja ... No nema te zemlje, koja nije propatila, ili koja neće.

- Zato postojimo. Za sve nas! - Ti to još ne znaš, Tony, no naš posao razvija

ovisništvo. N emaš pojma koliko smo se Pete i ja razve-selili kad ste nas vi nazvali i zamolili pomoć za Hrvat-sku! A o Upravnom odboru i predsjedniku da i ne go-vorim! Još jedna zemlja! Novi aerodromi, nove katas-trofe ...

12

F

- Nova pića, stare cure, stare ali oprobane. - Zaveži pijani Jenki. - I ti si, Tony, moraš naći curu, pogotovo ako

ćeš češće dolijetati. - Ako treba pomoći, lako ćemo. Ima sijaset

zgodnih medicinarki, novinarki, vezistica ... Zapravo, Što ih uopće uvodim u priču. Možda ih

nikad vise neću vidjeti. Neće se moći razvijati kao lica romana. To vrijedi i za Styvesaaata~ Sobela, i dr. Lapinskog. No tu su, dakle, ne mogu ih izostaviti.

- Bit će naš Tony dobar humanitarac. - Samo nek si nađe curu. - Večeras ... -Nemoj reći da si na tom podrumskom sastanku

naletio na kakvu zgodnu curu? Marti gleda uokrug. Stavlja Riti ruku oko pasa. Obraća mi se, fol zavodnički. - U pravilu, ne miješajte se s domorocima. Kod

tebe to možda ne važi, jer si uz ostalo i Amerikanac. Svi se smiju. Krtćemo prema predvorju. - Zao mi je da te sad moramo napustiti, Tony,

no takav je život. Vremena je malo. U ponedjeljak moramo biti u Grazu.

- I ne brini, ako bude uzbuna. Eto, čujem da su opet potpisali primirje.

- Nemoj me zezati!. .. Tony, i na to se moraš naučiti. Ratove se ne može zaustaviti. Poput pošasti i poplava, traju dok sami ne završe.

Zeleni kolobari, sivi, narančasti. Zatim zadim-ljeno plavi, smeđi, pa opet zeleni. Obrću se i pretapaju stropom. Moje ih oči polako prate. Miješa li se ipak to talog Alovib pilula s rakijom? Ili je to jednostavno ne-ispavanost, promjena vremenskih zona, jet-lag?

Vani se bijeli magla. Trbuhom struže po staklu prozora.

Oni se kolobari rastežu i rasplinjuju. O taje sa-mo sivilo, pa zvuk kotača na šinjama nedalekog kolod-vora. Miris, miris, hotelske sobe, jednokrevetne, za

13

izgubljene. Polako, s rubova ekrana prema središtu valja se narančastosmeda plima.

Kad sam se probudio, vani je već bio potpuni mrak. U pola sedam trebam biti kod Nade. Panično

kopam po stoliću, tražim sat. Jedva pet sati! Odlažem sat i razmišljam o onoj rdastoj plimi. Mutno se podsjećam snova. Bilo je nešto u vezi s Cindy. Da, sad se sjećam,

potpuno protiv pravila, Cindy je u snu bila Cindy. Dugih\. lijepo zaobljenih ruku i kovinasto zlatne glave.

Zelim li je? v Naravno, uvijek! Zelim li Nadu? Bože, kakvo pi-

tanje! Onda osjetim nešto čudno, kao neku bol, no ne

u sebi, već oko sebe, u polumraku hotelske sobe. S na-porom buljim u mračno suženje uz vrata, kao da tamo

V• V•• • traz1m neClJU prisutnost.

Iz mraka mi Šapuće: - E, to, to baš to! · Sad je dosta! Udesile me one pilule. Izvlačim se iz kreveta, palim stropno svjetlo.

Pristupam prozoru. Podsjećam se da odlazim u ponedjeljak ujutro.

Zar možda neću otići? Nešto mi silazi niz kralježnicu. Pokušavam to

dohvatiti rukom, kao da ću otresti kukca. Onda se opet javlja ona bol. I želja za Cindy, sad izrazita, go-tovo bih rekao, tvrdoglava.

Nakon tuširanja izvlačim vrlo uredno, tamno-plavo odijelo, pa svjetliju košulju) kravatu. Na brzinu se brijem električnim brijačem. Cešljam se s pažnjom. Imam još dosta kose.

Uopće, dopadam se samom sebi. Opet mi Šapuće, vražićak, cifraš se da zavedeš

staru frajlu! Bedastoće! U mraku osjećam Nadine oči, iako ne razabirem

njihovo plavilo. Motre me strogo, s prijekorom. Do-bro, dakle nećeš da te zavodim? Oči ostaju tvrde. Onda mi padne na pamet. Nisu to njezine oči. To se netko prerušio u Nadu i navukao njezine oči.

14

U strahu odolijevam nagonu da se okrenem i pogle9~m. tkvo t

ljiva krivulja. Samo polako i ti Će se nezavisni elementi sroditi. Bit ću diskretni katalizator, opominjem se, i ništa više. ·

Oblači svijetli kišni kaput, naizgled vrlo. lagan, stegnut o pojasu. Zabacuje glavu i sa smiješkom kaže:

-Hajdmo! - Da ti se malo kroz Gornji grad? Recimo, gore

Mesničkom, pa preko Sv. Marka do škole i onda dolje kroz Kamenita vrata i Dugu.

- Da mi se. Ti voliš maglu, zar ne? - Rođeni Zagrepčanin. Ti je ne voliš. - Varaš se, naprotiv. Volim je. Iako nisam rođe-

na Zagrepčanka. - Onda hajdmo. -Hajdmo. Negdje na pola puta od Britanca do Kačića pri-

mjećujem da se držimo za ruke. I da rp.e to niti ne smeta, niti ne uzbuđuje. Nešto kaže: "I za to će biti vre-mena".

Kažem: "Neće. U ponedjeljak u Grazu. A u međuvremenu, molim, bez zračnih napada i zamračenja".

Razgovaramo o svemu i svačemu. Dobar sam sugovornik, kozer, kako bi to rekli snobovi. Onaj Boe-ing 707 odlazi iz Graza u ponedjeljak za Birmingham, Alabama. Od Birminghama do Golumbije, manje od sat i ~ol. Jedino pred rešetkom dvorišta između naše bivše skole i boka Sv. Katarine, prelazimo na stvar.

- Sjećam se kad sam s tobom brbljao, jednom, za vrijeme velikog odmora, pod kraj osmog, baš prije ma-ture.

- I ja se sjećam. - Bilo je to prije puta u Sarajevo. - Ti nisi išao ... Dodi.rujemo se ramenima, osjećam toplinu njezi-

na daha koji se, bjelji od magle, prepliće s mojim i omata oko naših glava. Možda zamjećuje da am malo iznenađen i podiže pogled. Sa zadovoljstvom motrim joj oči, onaj veo Što ih lagano muti poput dima neke jako fine, skupe cigarete. Ako ništa, Nado, vratio sam te natrag, gdje si bila. I to me veseli.

Prvi put miris mokre kore kestenovih grana.

16

- Zapravo - kaže - mi se nismo niti pravo pozna-vali. Barem ne u gimnaziji. Malo više na anglistici. No znaš što mislim .. ~no, nikad nisam za~rav? z~ala Što si, tko si ... A sad rru Je drago da smo se prosetali zaJedno.

- I meni. Konačno, odsjedili smo Četiri godine pod istim krovom u školi, i još četiri na fakultetu.

Nestajemo u mraku trga iza ugla Sv. Kata rine, između jezuitskog samostana i zdenca s onim Val-decovim tipom Što guši zmiju. Ovdje je uvijek naj-mračnije, i magla, gotovo opipljiva, struji iz procjepa uz oštri brid crkve prema uzanom ušću Habdelićeve i mračnoj stijeni škole za odgojiteljice. Tu su znali vre-bati veliki momci, čekali su cure, i hvatali nas, manje, i otimali nam cigarete.

Tko mi danas može bilo Što oteti!? Pa ipak onaj popodnevni strah, u jednokrevetnoj

hotelskoj sobi. Pilule i rakija? - Nešto te brine? Sad se ne valja brinuti nego naprotiv iskoristiti

priliku i sliti u nju svu onu moju energiju, inicijativu, radost. Tek ne prebrzo.

- Rat je, to nas sve brine, zar ne? No upravo zbog rata opet sam u domovini i provodim vikend u društvu jedne od najljepših cura u gimnaziji.

Zaokrećemo ispod kandelabra u svijetli kolobar pred Kamenitim vratima. Ne, nisam joj jače stisnuo ruku, niti sam promijenio ton glasa. Ni ona se nije trgnula, naprotiv, možda se malo opustila kao da po-lako tone dok se moje riječi pr_etapaju kroz njezin obrambeni veo i pri tom ga i dalje rastaču. Sad bih mogao slomiti sve njezine otpore puštanjem jakog naboja moje živome sile, no neću. Oprez, ne želim je opržiti. Zato bez riječi, i naizgled bez Čuvstava, vodim je prema mračnim ustima kule, prema palucanju svje-ćica i spodobama na klecalima, koje moljakaju škrte i dokone svece da nam po_dare ovu ili onu sitnicu da bi nam olakšali olovne dane.

S ushitom kojeg vješto nadzirem i zatomljujem, govorim si: "Tebi ovaj čas ne treba molitva već zahvala. Ti si svoje olakšanje našao. Javi caru Titusu da si obavio svoje dobro djelo za danas. A tek su~ra"!

17

- Nadam se da ćeš naći i sutra malo vremena za mene.

- Ako želiš. I ako me ne odvuku na neko nepred-viđeno prevođenje.

Onaj ushit nije više lako nadzirati. Uspio -sam. Kad u ponedjeljak odletim, ostavit ću je obnovljenu, osvježenu, mlađu trideset godina.

Znam da to mogu, sad kad su se izdimile pilule i rakija. U "Gradskom podrumu" za velikim stolom

maskirne uniforme, večernja odijela, vesele Ženske haljine. General i Pete Stuyvesant skaču na noge i vode nas do ugla stola gdje su već parkirani Marti, Rita i Naomi.

Ustajanje, sjedanje. Rukovanja. -A pa znamo mi ovu damu, Mr. Radosh ... - ... prevodila je i za mene ... - ••• 1 mene ... - Nismo znali da poznajete Mr. Radosha. - Poznajemo se iz škole i s fakulteta - kažem. -Ah, tako. - Alte Liebe ... - Vrlo lijepo izgledate, Nada. - Joža, još dvije viljamovke. Naomi se naginje preko ugla stola i obraća mi se

"povjerljivo". - Zaista se poznajete od prije? - Zaista. Od prije trideset godina. - Nemoj me zafrkavati. Niste toliko stari. - Jesmo. Ja sam osobno Metuzalem. - Ti si, Tony - hej, Marti, ba{ dobro da si ga do-

veo. Ti si Tony pravi biser mora. Sto ne ostaneš koji tjedan. Odvest ćemo te na frontu, da vidiš razlupane bolnice i spomenike kulture. Bože, kakav je ovo rat!

Pete me gleda, dosta ozbiljno, otvara usta kao da Će nešto reći, onda odmahuje rukom.

- Ovo su najteži časovi - kaže autoritativno Rita. - Onda Će biti još gore, a onda Će sve krenuti na bolje. Danas je onaj moj pajacl Kohl rekao Mitterandu da neće priznavati Hrvatsku i Sloveniju. Za dva Će se tjedna opet predomisliti, ne uzrujavajte se. Vi se ne bo-jite, Nado?

Nada podiže oči s ruba stola.

18

- Ne, ne bojim se. - I to je dobar znak - dodaje Naomi. - Odvalili

ste svoj strah. To je iza vas. Sad ste na putu k pobjedi. - Gospodice, javlja se jedna od uniforma - bili vi

prešli u ~aš odsj~k za promidžbu? Sv1 se sm1Ju. - Nada - kaže Naomi. - Nada to znači "Hope".

Budimo linguistički korektni, "spes, spei, F", zar ne? Gore čaše za Nadu!

Na Trgu, u mraku, stajali su tramvaji. Polu-svjetlo onih nekoliko neugaš~nih uličnih svjetiljki crtalo je žućkaste kolobare na pločniku i podvlači lo pete zidova. Ovi su se dizali poput strana neke goleme, kartonske kutije a njihovi vrhovi i poklopac gubili su se u tamnoplavoj kmici; ili poput pozornice s koje su pobjegli glumci, ostavljajuć samo nezgrapne komade kazališnog namještaja i kulise kojima ne možemo poj-miti visinu. Primila me je ispod ruke i tako smo, bez mnogo riječi, zaronili u tamni kanjon Ilice.

Kroz tanke i podatne kapute osjećao sam dodir njezina ramena i nadlaktice.

Upitao sam se sad sasvim ozbiljno; je li je želim? I čuo sasvim ozbiljan odgovor: "Da. Bilo bi sasvim zgodno".

Učinilo mi se da se još čvršće uz mene privila. Poželio sam da izvučem ruku i da je obgrlim, i pritis-nem k sebi, no suzdržao sam se. I opet sam osjetio onu bol, onu čudnu bol koja nije bila u meni već izvan mene, poput neke opne ili omotača.

Rekoh si: "Pripazi. Ovdje si da pomogneš svojoj zemlji. Usput da povratiš Nadu Sikiricu u život, napraviš od nje učinkovitijeg člana društva, borca za slobodu i de-mokraciju. Ne da zadovoljavaš, nepotrebno, svoje apetite. Ili da se vraćaš trideset godina unazad".

Rekao sam joj: - Hoćeš sutra sa mnom na prijem kod predsjednika? - Ne - rekla je. - Za to postoje posebni protoko-

li. Bilo bi jako nezgodno ... - Onda kasnije, poslije podne? Otvorio sam šaku i stisnuo joj ruku. Bio je to

znak da se zaustavi.

19

Podigla je glavu i opet me je obradovalo plavilo njezinih očiju, iako mi nije jasno kako sam ih uopće vidio u kmici. Onog vela je nestalo. Osjetio sam lagani pritisak oko sljepoočica, pa neki osjećaj vrućine, kao da me nešto prži po obrazima i čelu. Podigla je ruku i dotakla mi lice. Zatim je oborila pogled i onaj se plamen polako ugasio.

Rekao sam si vrlo hladno: "Načeo si onaj veo i sad se pazi. Jer taj ne štiti samo nju, već i druge, brzoplete i lakovjerne poput tebe".

To sam si govorio ne bez izvjesnog ponosa, no ne i bez straha. Rekao sam ponovno:

- Svakako želim da te vidim navečer. Da te povedeIIJ nekamo na večeru. .

- Sto jednostavno ne dođeš k meni kad si gotov s poslom. Bit ćeš umoran, a u ponedjeljak moraš rano na put.

- Ako tako želiš, sa zadovoljstvom. Donest ću bocu vina.

Eto j~š jedne prilike. Naučit Ću je da se raduje posjetima posebnih gostiju.

Probudio sam se oko· osam ujutro. Dobro sam spavao. No osjećao sam lagani pritisak iza sljepoočica i vrućinu na čelu, kao da sam malo predugo ostao na suncu. Odšetao sam do toalete i pogledao se u ogledalo. Na čelu, na obrazima niti traga nekom crvenilu ili opekotini. Nasmiješio sam se zavodnički samom sebi. Još uvijek lijepo izgledam. To sam si govorio svakog jutra, i tako bih započinjao dane na pozitivnoj noti.

O, ne, nisam zaboravio jučerašnju večer. Znao sam sasvim dobro Što me je opeklo. No, rekao sam, imam, k vragu, i ja neki naboj. Mogu se valjda očuvati. Tek moram paziti da joj ne nanesem povredu, jer moj, Što već je da je, sigurno je jači. Uostalom, za manje od Četrdeset i osam sati dočekat će me Cindy na aero-dromu u Columbiji. Sjetio sam se da smo se ljubili u

· petak popodne, pred odlazak, dakle pred manje od dva dana, no već sam je ponovno želio. Okrenuo sam se k prozoru i predočio si je u naslonjaču hotelske sobe. Prebacila je svoje divne noge jednu preko druge; na njoj kombine boje crvenog vina s crnom čipkom na

20

obrubu, tamnosmeđe najlonice i tamnocrvene sandale. Moja zlaćana Cindy! Privid je bio toliko snažan da sam gotovo ustao da je obgrlim. Rekao sam: ma, čovječe, još samo dan i pol plus Šest sati za razliku u vremenu i imat ćeš je! Sve u svemu, bit ćeš bez nje subotu i nedje-lju, dva, čuješ me, dva dana.

Obukao sam ono plavo odijelo, jedino koje sam ponio, zavezao kravatu, zalupio vratima i dokono se srus-tio stubištem do restorana. Ondje, u već poslovicnoj praznini, dva stola, za jednim novinari i Ms. Weber, za drugim Pete, Marti i dr. Lapinsky. Podižu pogled. Onda Pete ustaje, Što je znak da se pridružim upravi.

Pete izvlači stolac između sebe i Ala Lapinskog. Sjedam.

- Dobro jutro svima. - Nije baš najbolje. - Vukovar je pred padom. - Al je jučer razgovarao tri sata s generalom Pro-

danom ... Stiže konobar s kolicima i čudom vrčeva i vrčića. Naručujem bijelu kavu.

- Al misli da bi trebalo poslati još jedan zrakoplov što prije, s materijalom za Osijek, Vinkovce, Dakovo, dok se još može.

Pomislio sam: Što vrijedi slati materijale u Osi-jek, Vinkovce i Dakovo ako ih čeka sudbina Vukova-ra. Možda je to neka humanitarna logika. Da ljudi umiru propisno povezani antiseptičkim zavojima.

- Najgore je Što ne znamo što im sve treba. - Vi ste ušli u rat bez vojske, bez diplomacije,

bez obavještajne službe. Bez ičega. Nije čudo da vlada zbrka. Ne možemo se osloniti na domaće, jer ti su od-više uzrujani i uzbuđeni. Vukovar pada. Na njih se ruše bombe i granate. A ne možemo se·osloniti niti na strance, jer ti su odviše bezosjećajni i ne mogu shvatiti potrebe.

-Dakle? - Dakle, AI misli da bi trebali zamoliti tebe da

ostaneš tjedan dana, da odeš u Osijek, Vinkovce, Dak-ovo, gdje već treba, i trijezno ocijeniš situaciju. Složit Ćemo let za 3 do 7 dana, a Mani vjeruje da može pro-dati trećinu zrakoplova nekoj tvrtci na Cipru, Što Će

21

sman)ltI vaše, odnosno naše, troškove na oko 60%. Novac Će se naći. Ako treba, posudit ćemo vam iz na-šeg fonda za hitne slučajeve.

-Ali ... - Znam. Ne znaš razlikovati asprin od penici-

lina, no ti si i Hrvat, i Amerikanac, i vješt biznismen. Ti ćeš ocijeniti Što je previše, a Što premalo, koji zahtje-vi nisu realistični.

- I povedi sa sobom Nadu Sikiritsu. Trebat ćeš dobrog prevodioca. Na terenu ima ljudi svakojakih jezika. Ne očekuj da će ti njemački doktor moći na engleskom objasniti specifične potrebe u opremi i li-jekovima. Reci da Ćemo joj platiti $ 300 na tjedan i izdatke. Tebi ćemo platiti izdatke. Honorar ne bi prihvaci9, zar ne?

- Sto je to? Pokušaj da me se ože.oi? - Ovo je vrlo ozbiljno, Tony. Stvari sroje loše. Gledam šalicu kave koja se bezbrižno puši preda

mnom, na bijeloj površini stola. Kažem: - Koliko mi dajete vremena za razmišljanje? -- Recimo, deset minuta. - Zašto ne više? - Jer ako ti odbiješ, Prodan mora naći nekog

drugoga. Nema puno vremena. Ustao sam od stola i rekao: - Moram nazvati kući. Iako tamo još nije tri ujutro. S visine zaurla sirena. -Dodavala! - Ne brini. Neće me nekakva lažna uzbuna otje-

rati od mog zasluženog doručka. V rati o sam se k stolu i rekao: - O.K. Prihvaćam.

- Prekrasno izgledaš. Nisam lagao. Nosila je dugu - do gležanja - suknju od nekog

težeg, krem bijelog pletenog materijala, i blijedo bijelu bluzu s apstraktnim plavim vezom. Oči su sjale plavi-lom, usne e caklile, lagano navlažene, podvučene ne-kim svijetlim ružom.

22

- Lijepo se oblačiš. Nasmiješila se. - Dobro zarađujem. Zbog svih ovih koji do-

laze ... Nemam na Što potrošiti. Tako skoknem u Trst, u Graz~ ili odem van službeno s nekom od mojih mušterija ... Donesem i objesim u ormar.

- Za posebnu priliku? -Možda ... Pružio sam joj bocu Postupa-Potomje.

, . :- Samo Amerikanac može u nedjelju u Zagrebu nac1 vino.

- Kupio sam ga od barmena u Esplanadi. Rekao je da se vedri i da će noćas ponovno zračni napad.

- Lako moguće . - Što se radi u tom slučaju? - Isprva, išla sam u podrum. Kasnije sam presta-

la. Ako je suđeno, suđeno. Nakon večere, s čašom vina u ruci, zavalili smo

se na kauč. - Nisam te nikad pitala ... ne nosiš prsten, no sigurno ... - Rastavljen sam. Imam dvoje djece, dva odrasla

sina. Michael Tomislav radi sa mnom u tvrtki. Peter -Kreshimir svira tubu u simfonijskom orkestru. U mom poslu sve ovisi o međuljudskim odnosima. Susrećem ljude, žene. Ne izbjegavam ih.

-Naravno. - Ti se nisi nikad udala. Sigurno si imala mnogo

prilika. - Da, a opet ... Odgojena sam u dosta strogom ka-

toličkom duhu. No nemoj misliti da sam ... čudna. Bila sam nekoliko puta zaljubljena, i to jako. I u tome uživala. Nekako nije, eto.

S neba nasilno zatuli sirena. Ustala je bez žurbe, od-ložila čašu na stolić i krenula da pogasi svjetla. U mraku sam slušao njezine korake, suštanje odjeće i zatim osjetio njezin miris i zračenje njezina tijela. Spustila se na kauč do mene i stavila mi glavu na rame.

- Ako se bojiš, možemo otići dolje. - Ovisi o tebi. - Više se ne bojim kad sam sama. No danas me je

malo strah ... ne zbog sebe ... ne bi bilo fer ...

23

Privukao sam je k sebi, prijateljski, bez prisile. Tijela su nam se na čas srela i osjetio sam dodirom da se njezino tijelo, još jučer mlohavo i bezlično, popuni-lo, zadobilo oblik i neku gotovo pneumatsku gipkost.

- Više se ne spuštaju nisko jer znadu da imamo I ono vruce.

Sjetio sam se da sam pred nekoliko tjedana na CNN-u vidio obarabnje srpskog "miga" nad splitskom lukom. Letio je u blagom, izvanredno skladnom luku. Onda se luk prekinuo ra prsnutom zvjezdicom.

Rekao sam: - Vidio sam na televiziji prije nekoliko tjedana

obaranje srpskog "miga" nad splitskom lukom. - Nema ljepše slike od spaljenog mesa tih zliko-

vaca - rekla je bez osobitog naglaska. - Ne brini. Izdržat Ćemo. S neba je zaurlao prestanak zračne opasnosti.

Zapalila je svjetlo na stoliću, zatim i stajaću lampu. Us-tao sam i pogledao na sat.

- Znam da moraš sutra rano ustati pa na put. Za nju je još bilo izlaza. No ja sam osjetio kako

mi netko stavlja ruke oko vrata i lagano ih steže. Otresao sam ih i rekao: - Nada, ne odlazim. Ostajem još tjedan dana da

napravim popis za Petea i Martija. Sutra idem u Osijek. Zamolili su me da povedem i tebe, jer ću, kažu, trebati dobrog prevodioca. Platit Će ti $ 300 na tjedan i troškove.

Stajala je između mene i svjetla stojeće lampe, tamni obris u zlatnom okviru. Nisam joj mogao razabrati crte lica, no osjećao sam njezino oklijevanje. Pomislila je na čas da se radi o nekom triku, namještaljki.

Onda je rekla, vrlo tihim glasom: - Zašto mi to nisi odmah rekao? Ova je večer

mogla ispasti sasvim drugačije. - Nisam želio da ispadne drugačije; a niti ti. Prišla mi je iz onog svijetlog svetokruga, zagrlila

me i stavila mi glavu na grudi. - Budi spremna. Doći Ćemo po tebe u jedan

popodne.

Svake tri-četiri minute negdje bi tresnulo i na tezgi recepcije zazveckao bi automat.

24

- Primirje - rekao je čovjek na porti. - Ušli su u Vukovar i kolju. Ovdje je opća opasnost neprekidno već dva mjeseca. Nitko se na to ne obazire. Zašto niste poslali nekoga da razbije opsadu Vukovara?

- Ja nisam iz Zagreba - rekao sam. - Ja sam iz ColumJ>ije, Južna Karolina.

Covjek uzdahne. - Što ne kažete onom vašem Bushu, da nam da oružje, pa da otjeramo bandu do Soluna.

- Bush je moj predsjednik isto koliko i vaš - re-kao sam.

Čovjek opet uzdahne. - Ova soba - i pokaza na ključ. - Ta ti je za fine

ljude poput vas, koji dolaze s nalogom glavnog stožera. U prizemlju je, ima kupaonicu i staklo na prozorima. Tople vode nema. Grijanje ne radi. Imate vreće za spavanje. Ne palite svjetlo. Ako ste gladni, kuhinja je tamo dolje. Pokaže prema drugom kraju hola.

- Kuhar će biti ondje još jedno pola sata. Boga vam, Što nam niste dali da odemo u Vukovar!

Uzeo sam ključ, uhvatio Nadu za ruku, i krenuo u mrak. Naši vojni pratioci nosili su prtljagu i vreće za spavanje. Pipajući obišli smo ugao hola i spustili se u još tamniji hodnik.

- Ovdje, dopustite - reče poručnik Smoljan. -Poznam ovo kao svoj dlan. Svaki tjedan vodim nekoga ovamo.

Pružio sam mu ključ i čuo kako u kmici otklju-čava neka vrata.

- Ne otvarajte zastore, iako nema svjetla - rekao je poručnik. - Za nekoliko Ćete se minuta priviknuti.

Nešto je fijuknulo iznad naših glava i onda se čuo daleki tresak i eksplozija.

- Budale, troše streljivo. Ako Vam što zatreba, gospodin Radoš, mi smo u izbi u podrumu. Do ku-hinje: natrag do porte, pa onda nadesno i niz tube. Možemo li Vas još čime poslužiti?

-Hvala. - Onda laku noć. Kad želite buđenje? - U sedam ujutro. - U redu. Hajdmo, zvone. Laku noć.

25

-I

-Laku noć. V

Culi smo korake na kamenu hodnika, otvaranje nekih drugih vratiju, bat čizama na stubama, muk.

No nije to bio potpun muk. Negdje je nešto klopotalo, muklo, teško, kao da kovne ili kamene boće tupo udaraju jedna o drugu. Ili kao da neka teška goveda, nilski konji, tiješte kamene ploče, i pri tom podmuklo rokču.

- Slušaj! Sad me je ona primila za ruku i gotovo Šaptom

rekla: - Ne brini za mene. Ja sam to već puno puta čula.

To se zove rokanje. Njihova artiljerija roka u daljini. Rekao sam: - Nisam želio o tome razgovarati nadugo na

porti, no ako te smeta Što smo zajedno u istoj sobi, uzet ću svoju vreću i otići u podrum k dečkima.

- Ne brini za to. Zar misliš da želim biti sama? Bit ću dovoljno sama kad odeš.

Pipao sam naokolo. - Ovdje je krevet, ovdje još jedan. Ovdje su vrata

toalete. Na moje veliko iznenađenje otkrio sam da i u

potpunom mraku ima svjetla. Više nekim neznanim osjetilom no očima našao sam je i primio za ramena. Opet nešto u zraku zafijuče, i tresne, ovaj put znatno bliže. Stakla na prozoru, iza one neprozirne zavjese, zaječe . Trgntfo sam se no ona je ostala uspravna i nepomična poput kamenog kira,

- Za dva-tri dana i ti ćes se naviknuti - rekla je i stavila svoje dlanove na moje ruke.

- Koji krevet hoćeš? - Zar je to važno? Prvi put u glasu joj .je bio tračak neke zgodne

1romJe. - Bilo bi najbolje da se zajedno zavučemo u

jednu od vreća za spavanje - reče. Spustio sam ruke s njezinih ramena i Čvrsto je

privinuo k sebi. Pokušavao sam da nas zamislim, u našim maskirnim uniformama, onako spletene, jedno veliko Šareno klupko.

26

Rekao sam: - Želio bih ti vidjeti oči. - Možda bolje da ih ne vidiš. Negdje nadesno, u velikoj daljini, u noći, zaštek-

rala je strojnica. Držao sam je i dalje Čvrsto, kao da je ona jedini stup na koji se mogu osloniti u ovoj nespo-kojnoj noći.

Rekla je: - Znaš, onda, pred trideset godina... kad ti nisi

išao s nama u Sarajevo. Pitala sam tvoje dečke, a oni su mi rekli da je netko umro, da si išao na pogreb. Bilo mi je malo i žao.

Ništa nisam rekao. Ali u onoj praznini u lijevoj donjoj vilici gdje je nekoć stajao kut.njak, osjetio sam lagani, pa sve to jači bol.

- Nešto te boli, zar ne - rekla je. - Bilo je to pred trideset godina - rekao sam. -

Bolio me je zub. Bilo je to tjedan, dva prije Sarajeva. Otvorili su ga i popravili. Kasnije su ga morali izvaditi.

Podigao sam ruke i vršcima prstiju počeo joj mrsiti kosu. Počeo i zastao. Bio bih se zakleo da je od-jednom bila dulja i kovrčava.

- Da, rekao sam. Možda je bolje da se ne vidimo. Nije lako preskočiti trideset godina.

Lagano je zadrhtala. Osjetio sam kako se njezin strah, neodreden, nedorečen, pokušava sliti u mene. Oštro, gotovo surovo sam se suprotstavio. Nije se opi-rala, već se možda još jače privila.

- Upozorila si me - rekao sam - i za to sam ti zahvalan. No ja te želim kakva si sad, u ovom mraku. A kad nešto želim, onda to nastojim i dobiti.

Potražio sam joj usne i tvrdo je poljubio. Nije se opirala. Naerotiv, ovila mi je ruke oko vrata i istom od-lučnošću jos jače me privukla k sebi. Osjećao sam kako lebdimo, kako tonemo, kako smo se složili na jednom od kreveta, kak.o je podvlačim poda se, ili kako se ona podvlači pod mene. Osjetio sam začudnu jedrinu njezina tijela, gumenu gipkost grudi; i neki novi mi.ris, poput mirisa mladosti. U meni, strah se miješao s ponosom i golemom željom. Tonuli smo dalje i dalje, u bezdan.

Sa sjevera, iz Baranje, rokalo je srpsko topništvo.

27

U životu bio sam dva puta u bolnici. Prvi put, kad mi je bilo šesnaest godina proveo sam u bolnici jedan nepuni dan, od jutra do popodneva, nakon ope-racije mandula.

Drugi put u Luxembourgu, nakon tatina pogreba pred dvanaest godina. Tata je umro naglo, baš kako je i živio. Nisam mogao dobiti na brzinu kartu za neki normalni let, tako sam letio s "Icelandicom" iz New Yorka u Luxembourg. Na povratku, trebalo je prenoćiti u Luxembourgu. Stigao sam JAT-om do Frankfurta pa onda nekakvim komarcem Lufthanse iz Frankfurta u Luxembourg. Otišao sam rano iz Zagreba, prerano za doručak. Na Plesu sam ispio dvije jake kave. Na aero-drom pratila me je majka u crnini, iako je bila raz-vedena od oca godinama. Cijelim putem zanovijetala je kako Će očevu ostavštinu pobrati obitelj njegove ljubavnice, ako im ne pokažem ... Pokušao sam joj ob-jasniti da sam milijuner i da mi puca prsluk za par dok-torskih deviznih računa i vikendicu u Njivicama. Na JAT-u sam odbio doručak. Na onom komarcu ispio sam pivo dok smo brundali kroz beskonačno europsko sivilo. Taksijem sam se dovezao do nekog hotela blizu kolodvora. Otišao sam u sobu i sve u odijelu prilegao na čas. U snu majka mi je, u odori stjuardese Luft-hanse, donosila jedno pivo za drugim. Pritom je gledala na sat i govorila: "Pazi da ne zakasniš. Inače ode kuća u Njivicama".

Probudio sam se suha grla i užasno gladan. Ustao sam i pograbio kišni kaput. Malo mi se motalo, kao da sam odviše popio. Nisam slušao tijelo, koje je zavlačila i tražilo vremena za povratak u stvarnost. Brzopleto sam krenuo u potragu za hranom. Dok sam se spuštao liftom, počeo sam lebdjeti kroz kišni sumrak. Onda je lift stao, a ja sam se probudio u ambulantnim kolima.

Onesvijestio sam se pri izlasku iz lifta i dobrano tresnuo glavom o željezni prag. S porte su naravno pozvali h itnu pomoć. Odložili su me u sivoj, zamra-čenoj sobi. Medicinska sestra koje se uopće ne sjećam izmjerila mi je temperaturu i tlak, i valjda Štošta drugoga. Onda je nestala. Ostala je samo pomrčina i kuckanje kiše.

28

Preko puta brundao je u snu neki starac. Kad je došao k sebi, ispostavilo se da je talijanski gastarbajter. Nije imao pojma zašto je u bolnici, baš kao ni ja. Malo mo brbljali, koliko je već moj talijanski dopuštao.

Onda mo zaspali. Budio sam se i ponovno padao u san. Bajao sam

se užasno dosade, no vrijeme se nekako stanjila, složila kao kuća od karata, ili više nije ni Rostojalo. Ništa me nije boljela, ništa nisam osjećao, nista mi nije trebalo. Tu i tamo su ljudi - valjda doktori i sestre - dolazili i odlazili.

Stanjivanje sivila najavila je jutro. Krevet do mene bio je prazan. Uhvatila me je panika, kao rijetko kada. Pozvonio sam. Stigla je sestra, neko bezlično stvorenje sjevernih protestanskih bespuća. Rekla je da je stari umro noću. Rekao sam da mi je dobro i da hoću kući. Rekla je da će pozvati doktora.

Ne sjećam se kojim smo se jezikom sporazumije-val i.

Rekao sam doktoru da moj zrakoplov odlazi u podne i da hoću kući. Doktor me je prekucao i rekao da doručkujem i da se kupim. Nikad u životu nisam s toliko straha očekivao nečiji odgovor. Na porti sam platio trideset dolara, dobio potvrdu za moje osigu-ranje, vratio se u hotel, pojeo još jedan doručak, platio, te iako je tek prošlo osam, otišao do kolodvora, gdje stoje autobusi za zračnu luku. Autobusa nije bilo pa sam uzeo taksi. Bio sam i dalje u golemom strahu, koji je počeo kopniti tek kad su za nama zatvorili vrata zrakoplova i ovaj se spotičući digao u kišu i maglu. Pio sam sve što su mi htjeli dati, pa zatim i u zračnoj luci u Reykjaviku i na Kennedyju. Nastavio sam na zrako-plovu za Columbiju. Ipak stigao sam kući posve tri-jezan. Izgrlio sam dečke, a onda se zatvorio u spava-onicu s Marcijom s namjerom da ne izađem danima.

Nikad nisam doznao Što mi je bilo. Kava, pivo, živci? Pogreb i sveopći potop Europe? No zakleo sam se: prije ću umrijeti no prestupiti prag bolnice. ·

Dr. Ventura je potvrdio moje sumnje. Rekao je, a govorio je tonom konferencije za novinstvo:

- Ovdje se umire.

29

Sad je s Nadom, na talijanskom, prelazio popi-som anestetskog materijala. Za Talijana Ventura je bio neobično visok i krupan. Velikoglav, nezgrapan i mra-čan, s valovitom tamnom kosom. Dr. Cerdan, suh i britak, bio je Katalonac. On mi je dao cigaretu. Kad sam ga upitno pogledao, rekao je:

- Ovdje nema pravila. Ovdje se umire. Objasnio je da je u pripremi šestmjesečni iz-

vještaj o radu bolnice, u kojem je više od 13.300 ranje-nih i više od 450 mrtvih.

Rekao je i zapalio novu cigaretu: - Mislim da će ga objaviti prvog prosinca. Do

onda Će biti mnogo više. Pravo tek dolazi. Primijetio sam da je odnos mrtvih i ranjenih neo-

bično velik, odnosno postotak mrtvih neobično malen. Rekao je: - Ljude nije tako lako ubiti. Uz današnju me-

dicinsku tehnologiju mogu se dosta dobro lijepiti i sas-tavljati. Zato molimo fiksatore.

N~tavio je, sveudilj pušeći. - Sto sve ovo košta! Pet tisuća granata, dva

mrtva, jedanaest ranjenih. Nerentabilno do zla Boga. Granate su padale svakih nekoliko minuta, sad

bliže sad dalje. U međuvremenima kiša je kucala yo plas-tici razbijenih prozora i lokvama u blatnom dvoristu.

- Vidite - nastavljao je dr. Cerdan. - Pokušavaju pogodjti bolnicu, ne bi li izazvali paniku. Svaka gra-nata koje ide na bolnicu, ne može ići na naše obram-bene položaje. Ako stvore paniku, masovni egzodus, propali smo. Grad se bez stanovništva ne brani. Znam. Ovo nije moj prvi rat.

- Imaš pravo - kaže Ventura - ne dižući pogled s listina. - Sjeti se kako je bilo u Sudanu.

- Ako im uspije stvoriti paniku u slijedećih pet dana, gotovi smo. Ako im ne uspije, koštat Će ih svaka ova zapucana granata. Dobili smo rat. Sad samo treba čekati.

- Rat je samo čekanje - ubaci V entura. - Ispucat Će sve Što imaju. Onda Ćemo ih zaustaviti.

- Dobra zaliha cigareta i rakije - reče Cerdan - i tko se boji Četnika i njihovih granata.

30

------

- Razumijete, Mr. Radosh, mi tražimo hitno povećanje dopreme upravo zbog toga jer znamo da će slijedeća dva tjedna doći do znatnog povećanja broja žrtava.

Cerdan je ugasio cigaretu, izvadio još jednu iz kutije, dobacio mi je, i izašao. Nada i Ventura i dalje su se grbili nad listinama. Granate su stizale, svakih neko-liko minuta. Vani je kiša kuckala po plastici i površi-nama dvorišnih lokvi.

- Cerdan je pesimist - reče Ventura. - To je zato jer smo mi obično na strani koja gubi. Good guys -bad guys. Sinko moj, bad guys skoro uvij ek pobjeđuju, a onda se sastane Vijeće sigurnosti pa ih proglasi za good guys. No ovdje neće. Kiša i blato. Po ovoj kiši ne mogu tenkovima, a pješadije nemaju. Ako bude kišilo još tri-četiri dana, gotovi su. Cigarete i rakija. Cerdan se vjerojatno negdje moli za kišu.

Pokušavao sam se podsjetiti prošle noći. Kišilo je bez prestanka. To jest, kad god bih se probudio, kaplji-ce su kucale po oknu prozora i po barama u dvorištu. Tražio sam njezine tople i vlažne usne i ponovno bi padali u bezdan. U suhim, beskišnim intervalima sna, motrio sam visoku, plavokosu ženu - ne, nije to bila kombinacija Marcije i Cindy - nadesno, od uzglavlja kreveta, onog mog u Columbiji, Južna Karolina. Pokušavao sam razaznati teksturu njezine kose, jesu li to kovvne vrpce, napuhana staklena vuna, oblaci perja, no kad god bi mi se učinilo da sam je spoznao, nešto bi se ispriječila, nešto providno a ipak neprobojno, i tako bi svi moji napori započinjali iznova.

Konačno, u zadnjem snu, na moj beskrajni užas, pojavila se gola, prekrasnog, pomalo atletskog tijela i počela rasti, pred mojim očima, dok nije bila visoka nekih sedam metara. Sjala je poput kipa slobode u naslovima Columbia Pictures. Kriknuo sam od užasa i probudio se! N a vratima je kucalo. Sedam sati.

No to je sve bio trik. Znao sam, osjetio sam, i to ne samo u snovima već i u toku naših zajedničkih buđenja, još jednu dalju, dublju, tamniju prisutnost. Oči neke koje su bdjele u tami. No u časovima kad sam tražio Nadine usne, i kad smo odlazili u one

31

bezdane klance, te su se oči gasnule, ona prisutnost nije više prijetila.

Dobro sam je pogledao dok smo se izvlačili iz vreće u vlažnu studen kišnog kasnojesenskog jutra. Mora da sam gledao tako upqrno da je osjetila taj po-·gled. Gotovo sam čuo riječi: "Sto je? Zašto me tako gle-daš?". No umjesto riječi, malo se nagnula i dotakla mi lice rukom kao da se želi osvjedočiti da sam to ja.

Dobro sam je pogledao, uza sve to, i bez daljnjega zaključio da je to Nada, i da sam s njom - i ni s kim drugim - proveo noć u vreći za spavanje. Sjećao sam se noćne stvarnosti, sjećao se snova, ako ih se moglo razlučiti. Sjećao sam se svega bez obzira kako to nazvali.

U hodniku su odzvanjali koraci teških čizama, i zatim glas poručnika Smoljana:

- Gospodine Radoš, ako želite doručkovati, ku-har poručuje da ima svega za iseljenu Hrvatsku, samo dođite kad ste spremni.

- Hvala! Pogladio sam Nadi kosu i onda smo počeli navla-

čiti svoju ratnu opremu. Eto, takva je bila ta noć. Opet je zafijuknulo i tresnulo nekih, rekao bih

onako neiskusan, stotinjak metara nadesno. Ventura je nešto mumljao na talijanskom. Nešto kao, ne mari, sitan kalibar.

Ventura je bio mlad i mračan. I njemu i Cerdanu je bilo oko trideset. Dva mlada čovjeka stavljala su glavu na kocku u kiši i magli istočne Slovenije u ratnu jesen 1991. Došli su svojevoljno. Ni mene nitko nije tjerao. Mogao sam i ne doći. Samo Nada nije imala izbora. I stoga nije osjećala strah.

Ustao sam i rekao: - Pardon za trenutak - i izašao u hodnik. Muški nužnik bio je desetak metara niže. Ušao

sam i z~stao pred ogledalom, u gotovo potpunom mraku. Zmirkao sam u pomrčini i onda, kad su mi se oči dovoljno navikle, pogledao se, vrlo pažljivo, u ogledalu. Bio sam to ja: moje oči, moja kosa, moje čelo. Osjetio sam lagani pritisak oko čitave površine tijela, opet kao da se neka opna steže oko mene. Podigao sam ruku, i opna se raspala.

32

Nada i dr. Ventura su i dalje brbljali na talijan-skom i podvlačili ili križali predmete na onom popisu.

Podigao sam oči i tu, preda mnom stajala je Cindy, u bijeloj pletenoj suknji i nekom crnom, svilenkastom jaketu, na kojem se sjalila, razbacana, njezina nevjerojatno zlatna kosa. Gledao sam je preko dvorane, s časom bur-bona u ruci, i osjetio da i ona gleda mene.

Otvarali smo stambeni kompleks, "townhouses", to su male dvokatne kućice s dvije do tri spavaće sobe, nekoliko modela, vrlo maštovito dizajnirane - "Tea-chers' Loft". Privlačni stanovi za mlađe fakultetske ljude, i njima slične, za samce i mlade parove. Napunili smo ih u manje od tjedan dana, a ostao je dug popis čekača! frišao sam joj i upitao je:

- Sto Vi predajete? Rekla je: - Elizabetinsku književnost. Rekao sam joj da sam izumitelj i vlasnik kom-

pleksa. Pohvalila je ideju i provedbu. Rekao sam da mi je drago da joj se dopada. Nije nosila prsten. Malo smo brbljali o književ-

nosti. Zabav~ala ju je pomisao da sam joj, po struci, kolega. Ispricao sam nekoliko Štoseva sa Zagrebačkog sveučilišta. Objasnila je da je iz Pennsylvanije, da joj je stari Zidov, a mama Talijanka. Malo smo brbljali tali-janski. Nakon petanestak minuta rekao sam: .

- Moram se pozdraviti s drugim stanarima, no nemojte mi nestati. Za jedan sat diskretno ću se izvući. Lijepa je noć. Povest ću Vas na noćni ophod "Tea-chers' Lofta".

Rekla je: -0.K. Stajala je i dalje preda mnom, u svijetlo-tamnoj

harmoniji. Kroz nju sam vidio kako Nada i dr. Ven-tura podižu glave. Na imunologiju?

Rekao sam: - Pomozi mi, Cindy, ostani uz mene. U taj sam Čas osjetio da se u zraku stvaraju neke

izduljene krivulje, koje se prebacuju, sudaraju i u tom se komešanju dosta grubo češu o mene. Vidio sam i

33

kako se stol s Nadom i dr. Venturom izdiže, kako dr. Ventura spušta šaku na površinu stola i pritišče pa-pire .. .' Onda je zaječilo, zatreslo, raspalilo golemim maljem. Dr. Ventura je rekao:

- Ne brinite. Pogodili su najgornji kat koji je is-pražnjen. To se dogodi dva-tri puta dnevno.

Skočio sam sa stolice i pograbio Nadu za ra-mena.

- Jesi li O. K.? - U redu. - Hvala Bogu! Dr. Ventura je rekao: - Ovdje je popis za anesteziologiju. Na,temelju

predviđanja, kako Je maloprije objasnio Jose. Sto više, to bolje. Znam da cere rezati. Kad se možemo nadati?

Rekao sam: - Deset do Četrnaest dana. - Baš fino. Do tada ćemo ih ili slomiti ili nas neće biti. U tišini - nikad nisam prije znao da najveća, ap-

solutna tišina slijedi nakon rasprsnuća - slušao sam bubnjanje kiše po plastici i blatu.

Negdje na kirurgiji dr. Cerdan sigurno je molio za kišu.

U srijedu ujutro granate su tako gusto padale da je poručnik Smoljan odustao od ranog polaska u Vinkovce. Umjesto toga, sjedili smo u podrumu ispod kuhinje, zapravo u velikoj smočnici, u društvu frižide-ra i raznih sanduka i u svjetlu voštanice jeli brdo jako dobrih kobasica-pečenica, koje je kuhar negdje iskopao za "iseljenu Hrvatsku".

Granate su stizale, rekao bih, u snopovima. Dese-tak eksplozija u nekoliko sekundi, pa onda minuta-dvi-je tišine. Dolazile su, zaključivao sam, a to je lako mogla biti tek kriva predodžba, sa sjevera, sjeveroistoka, te s juga, jugoistoka pa čak i jugozapada. Dakle, okretali su lijevo krilo i pokušavali ga svinuti oko Osijeka da bi odsjekli još jedini pristup.

Pečenice su fino mirisale. Kuhar je rekao da su od uj~a. Lacija, i da su to zadnje jer su Četnici otjerali sve svmJe.

Jučer smo ostali u bolnici do oko deset navečer.

34

.. Granatiranje je prestalo, rekao bih, oko zalaza

sunca, no kako ovo nije ni izašlo, bolje bi bilo reći u sumrak. Stizale su vijesti o pokoljima u Vukovaru i drugdje. O ubijanju ranjenika u vukovarskoj bolnici, masovnim streljanjima, odvodenju ranjenika i sužanja u Srbiju; o tisućama ljudi koji u panici bjde prema Osijeku, Đakovu, Našicama. Nešto od toga je, tumačili su u bolnici, propaganda pete kolone. Govorili su: "Vidite, prestali su puc;ati. To je, prvo, jer su se ispu-cali, drugo, žele dati vremena da se razvije panika. Panika živi u masama. Dok su ljudi po podrumima, vlada strah, tjeskoba, no ne i panika".

Na izlazu iz bolnice pušio je dr. Cerdan. Rekao je pokazujući neodredeno cigaretom u nebo:

- Pripremite se za sutra. Sutra će biti najteže. Ne zaboravite, to je sve samo zastrašivanje i razbacivanje streljivom.

Pokazao sam i ja prema sveopćem mraku, tamo gore.

- Ne brinite - rekao je. - Ovo je tek kratka stanka. Počet Će lijevati opet, vrlo skoro. Bogovi kiše

V ' ' na nasqJ su strani. Citav dan pomalo sam mislio o povratku u našu

prizemnu izbu i vreću za spavanje. I kako je dan pro-lazio, u napornom prikupljanju i provjeravanju poda-taka, to je strahove i sumnje počela zamjenjivati radost. Konačno sam se pitao: nisu li sve te utvare samo ishod promjene vremenske zone, promjene bioritma, zajed-no sa, za mene, sasvim novim iskustvom rata.

Tako sam se sokolio, no nakon povratka u već poznati nam mrak ipak sam odlučio da poduzmem neke mjere opreza.

Rekao sam: - Jedva čekam da te zagrlim. ~ I ja - rekla je, i potražila me u mraku. Zelja je kipjela, no odlučio sam da budem

strpljiv i oprezan. Polagano sam prešao rukom preko njezina lica, i

tobože nježno potražio one bore na čelu. U ovih nekoliko dana te su se smanjile, no bile su ondje, baš kao u toku dana. Ljubio sam je oko očiju i prepoznao

35

usnama onaj niz sitnih bora oko očnih uglova. Oči joj nisam mogao vidjeti, tek sam i njih poljubio u nadi da će ostati kakve jesu. Usne su joj bile vlažne i meke, te sam i njih izljubio stalno govoreću sebi: ostani.

Rukama sam prešao njezinim tijelom, raskopčao onu maskirnu bluzu i poljubio joj grudi. Tijelo se, kao Što sam primijetio, ispunilo i očvrsnulo. Ostavljajuć ruke na grudima pomicao sam usne preko njezina trbuha, upijao glatkost, sasvim prirodnu, i miris, tako-đer svakodnevni, njezine kože. Sama je već skinula sa sebe one maskirne hlače, te sam joj polako i pažljivo izljubio daljnji dio tijela i stegna. · I dok je moje oduševljenje rasla, a pažnja nije popuštala, opet sam se uspeo na nju polako mičući usne nagore dok se nisu spojile s njezinima.

U tom času, kad smo se počeli uzimati, rekao sam: - Nada, ostani, ostani kakva jesi. Volim te, želim

te takvu kakva jesi. Ostani, molim te ... to je bolje za nas oboje.

I tako dok smo ovaj put svjesno brodili u radost i ljepotu, konačno sam se ohrabrio i zario joj ruke u kosu. Odahnuo sam. Bila je to njezina kosa, meka, kratka i ravna.

- Volim te - rekao sam. - Ostani, ostani, volim te. Ne sjećam se kad i kako smo se razdvojili i zas-

pali. Ne sjećam se više ničega te noći. Ni snova ni ut-vara. U svijest nas je vratilo kucanje na vratima i najava da u kuhinji Ferci peče domaće pečenice za iseljenu Hrvatsku i njezinu pratnju.

Osjećaj sretnog zajedništva vladao je podrumom. _ Pod kraj obroka Ferci i njegov pomoćnik, Ilija,

donijeli su nekoliko boca piva. - Nije prerano. U podrumu nema dana ni noći.

A ako o~ladnite, i~eći ćemo još Što. Naći će se. Sisao je i covjek s porte, s automatom pre-

bačenim preko grudi. - Bože, Što tuku, budale ..:. rekao je. - Gdje su ih

samo toliko napravili. - Da mi je spustiti koju na Beograd·i Kragujevac.

Da i oni vide na televiziji: Beograd - opća opasnost, Novi Sad - opća opasnost, Valjevo - opća opasnost.

36

=

- Uzmite još, gospođo. Nek se vidi da se u Sla-voniji nije ništa izmijenilo.

· Preko vrha pivske boce pr_omatram Nadu. (?sj,eć~m. lag~u vr~_ogla:7ic~; ?it Će od r.iva, dok

mi se ;ecanp tz g1mnaz1Je ucvrscuJu pred ocima. Sad osjećam i pritisak oko sljepoočica. U mračnom kutu stropa otvara se prozor. Na njem Michael Tomislav. Okrećem se. Pazi, Mike, da ne padneš! Nada je preba-cila nogu preko noge, u kratkoj, plavoj haljini ...

Tonem. U daljini nešto trešti. Granate. Onda iz dima izvire tanka Ženska spodoba, tamne kože i crvene kose. Lijepa, izduljena lica i tužnih ~čiju.

- Marcija, zaboga - kažem. - Sto ćeš ti ovdje. Tu se gine. Zašto nisi u Texasu?.

Marcija me i dalje tužno gleda i kaže: - Texas je pao!

nJe.

Stresem se kao pas nakon izalska iz rijeke. - Sto ti je? Nadina je ruka na mojoj nadlaktici. - Ništa - kažem. - Malo sam se zamislio. Sanja-

-Čuvaj se. Na stubama odjekuje bat teške obuće. Tri pri-

kaze izranjaju iz tmine. Poručnik Smoljan, . vojnik Zvone i šofer Alojz skaču na noge i salutiraju.

- Bojnik Oršanić! - Gospodin Radoš, ovo je bojnik Oršanić. - Dobar dan, drago mi je. Kako ste mi Vi, gospo-

đo? Opet svratili, bog vas blagoslovio, donijeli nam kišu.

Mlad je čovjek, bit Će mu dvadest i osam godina, visok, širok, tamnokos. S automatom prebačenim preko grudi.

- A vi ovdje nešto slavite - kaže i uzima bocu piva. - Možete i vi momci. Voljno.

- Zahvaljujemo, gospon bojnik. Oršanić poteže iz boce i kaže: - Ovako, gospodo. Sad je oko pola jedan. Ra-

čunamo da Će se ispucati do dva. Ima puno naroda što bježi u grad s juga, ima naroda što pokušava pobjeći iz grada na zapad. Kad prestane granatiranje, moglo bi

37

biti gužve. Budite spremni oko dva. Možda Ćete moći doĐakova.

Krenuli smo iz našeg podzemlja malo nakon dva, u pratnji Oršanićeva oklopnog transportera. Vozili smo prema zapadu, ulicama koje još nije napunio prestanak granatiranja

Kad sam nakon nekog vremena podigao glavu, više nismo bili u kanjonima raspucalih zidova, već su nas iz sivila grabile mokre grane ogoljela drveća. Njima su se povlačili vapaji magle. Vozili smo ravno u Že-ludac ogromnog, niskog, crno-tamnoplavog oblaka. Transporter ispred nas se zaustavio. Barikada.

Smoljan i Zvone izlaze iz kola. Slijedim ih bez puno razmišljanja. Južni vjetar mi poput pljuske baca kišu u lijevi obraz. Između tmastih, ovješenih oblaka !u i tamo sijevne narančasta munja. Rokaju, ovaj put s Juga.

Slijedim Smoljana prema Oršaniću koji nešto razglaba s časnikom uz prepreku. Nalazimo se na maloj uzvisini, na nekom drugorazrednom raskršću. Očima slijedim blagu padinu. ·

Uz podnožje te padine, nasipa, stoje u kiši uko-čeni poput voštanih figura na izložbi. Stoje u tamnoj odori, uz automobile, kola, škrinje, zavežljaje, krave, prasce, kaveze s peradi. Gledaju nas, b@-z žudnje, bez osude. v

Casnik uz prepreku tumači Oršaniću: - ... da, Tenjski Antunovac, ali ne i Brijest. Ne,

lvanovac nije. Da, Ernestinova. Ti su tamo, odozdo, ima ih oko tisuću i po.

Južni vjetar bode kapima kiše i donosi zvuk ple-sa nosoroga. v

Ernestinova, Antunovac, Brijest ... Cekaju da ih se pusti u sigurnost podzemnih rupa. I tako mi se po-lako prikazuje veliki ciklus ljudskog postojanja. Oni iz rupa bi van, oni vani bi u ruee. A oni koji su izašli, premještaju se malo dalje, i traze nove rupe. A oni koji su došli, ulaze u njihove. I onda će nakon nekog vre-mena ipni u bijesu i strahu htjeti van, u nove rupe.

Casnik uz prepreku pruža mi ruku. Oršanić kaže:

38

p

V

- Put za Đakovo preko Cepina zatvoren je. No nije pod vatrom. Do Dakova je manje od pola sata. Mi ćemo se ovdje oprostiti i vratiti se da branimo Osijek. Da nas kasnije ne optužuju.

Smoljan salutira. Vraćamo se kolima. Pogled mi opet pada na one ljude u podnožju nasipa. Oršanić ra-zumije i kaže:

- Kad padne mrak pustit ćemo ih u Osijek. Nisu jedini. Bit Će ih tisuće i tisuće.

Kao da i dalje čita moje misli, kaže: - Oni iz Osijeka bi u Zagreb, oni iz Vukovara u

Osi jek ... Ako ne istrunu, dobili smo rat!

Na recepciji hotela u Dakovu bila je vrlo lijepa mlada žena, crnka, širom razmaknutih, svijetloplavih očiju, koje su davale njezinom tek malčice nepravilnom licu izraz nekog snenog zadovoljstva. Snježna bijela bluza i ozbiljni crni kostim lijepo su podvlačili tamnu put njezine glatke, mlade kože. Izvukla je dva ključa i stavila ih na tezgu.

- Ostajete do daljnjega, jel' tako? Sobe su na zaštićenoj strani. Mi smo ovdje u Đakovu još dosta do-bro prošli.

Sobe su bile jedna do druge, na zapadnoj, dvo-rišnoj trani. Grijanje je radilo. Bilo je tople vode.

Opisat ću na brzinu to popodne (i večer). Bit će to vrlo proz-aičan. opis. Put od Osi.jeka do Dakova, sa zaustavljanjima, trajao je manje od dva sata. Oko pet poručnik Smoljan donio nam je iz mjesnog stožera prenosni pisaći stroj . Nada i ja smo još jednom detalj-no, no bez odugovlačenja, pregledali popise iz osječke bolnice (uglavnom sam sve stavke smanjio za 5 do 15%) i onda sam ih istipkao u čisto. Poručnik Smoljan zatim ih je odnio u mjesni stožer i otfaksao u ured WorldCare One u Birminghamu, Alabarna.

Vratio sam se u sobu. Ovdje su mi sad društvo činila dva prazna stolca, možda da ih nazovem polufote-ljuna, uz tolić sa stajaćom lampom. Motrio sam ih s dosta pažnje nekoliko minuta, poiotovo onaj na ko-jem sam maloprije sjedio ja. Nesco me je smetalo. Nešto nije bilo u redu s tim stolicama, osobito s onom

39

mojom. Gledao sam i gledao, nisam se trudio, no ni-kako da proniknem u srž problema. Onda sam ih po-kušao motriti strogo odvojeno, no opet ništa. Pokušao sam misliti na Nadu, koja valjda, nekoliko metara od mene, iza ovog zida, uživa u toploj kadi. Konačno sam digao ruke i istuširao se.

I to na vrueme, jer na vratima je kucao poručnik Sm jan s izvjestajem da je faks otisao i da je u redu primljen, te da je kopija poslana, prema uputi, i u Glavni stožer u Zagreb. Zahvalio sam mu i rekao da ću za čas sići dolje. Bilo je to nešto prije sedam.

Pokucao sam na Nadina vrata: -Tko je? Rekoh: - Ja. Idem dolje. Hoćeš doći pa da večeramo. - Za par minuta. - Bit Ću u predvorju. U predvorju je za staklenim stolićem sjedio Smo-

ljan i još jedan u maskirnoj uniformi. Bio je nizak, plećat, s malim trbuščićem, i jakim, zašiljenim brkom na mračnom licu. Tamna, pomalo prosjeda kosa padala je luba-njom zrakasta iz jednog središta. Ustao je brzo i vješto, profesionalni vojnik.

Smoljan predstavi: - Pukovnik Maleš. Na stoliću bila je boca rakije i dvije čaše. Smoljan

podiže ruku i reče: - Marija, daj još par čaša. Gospođa Nada će sići

također, zar ne? Potvrdno sam kimnuo dok sam s dosta zanimanja i

ne bez divljenja motrio mladu Ženu koja je izvadila čaše negdje iza pulta i onda se uputila onim brisanim prosto-rom do naseg stolića. Suknja tamnog kostima bila je dosta duga, qo dala je naslutiti vrlo lijepe noge, i vitko, mlado tijelo. Pristupala nam je s onim izrazom ozbiljnog zado-voljstva i odložila dvije čaše na stolić.

-Možemo i Vama? - zapitao sam. No ona je uz t:~ primjetni smiješak otklonila i vratila se na recep-ClJU.

- Marija je zabrinuta - rekao je Maleš. - Njezin Joško je u Nuštru. Već dva mjeseca. Nuštar neće pasti.

40

*"'=

Udaraju na Osijek i na Vinkovce, troše streljivo, zap-inju u blatu. Hvala Bogu za ovu kišurinu. A prema prognozi padat će tjednima!

Onda je stigla Nada, u vrlo lijepom. civilnom ruhu, dugačkoj smeđoj suknji s tek vidljivim karama, nešto svijeclijoj svilenkastoj bluzi, i s krem puloverom preko ruke. Pa smo svi zajedno večerali. Kao Što re-koh, vrlo prozaično. U daljini bi još uvijek tu i tamo grunulo, no rjeđe.

Vratio sam se u sobu i zapalio stajaću lampu. Po-gled mi je opet pao na ona dva stolca. Obišao sam ih, u oba smjera, sjeo načas na krevet, sagnuo se, motrio ih s visine sjedišta. Zatim sam sjeo u moj stolac, pa u onaj drugi. I tu mi je konačno stalo svitati. Polako se u onom stolcu pojavio lik, lik mene, ne osobito različit od ovog sadašnjeg, tek mlađi i tamniji zbog ljetnog južnog sunca. Kimnuo sam glavom u pozdrav, on mi je odvratio, i onda se polako rastopio u polumraku.

Sjeo sam opet u svoj stolac, polako se zavalio i obratio se Marciji na rubu kreveta. Prebacila je svoje duge osunčane noge jednu preko druge. Uska, hrdavona-rančasta haljina povukla j0 se visoko, visoko, na mršavo, koščato a opet tako rjecito tijelo. Lagano je zabacila glavu, i odmaknula brončanu kosu s prozirnih zelenih očiju.

Sjeo sam nasuprot nje s čašom, ne znam čega već u ruci, i rekao:

- Zovem se Tony, a ti? -Marcija. - Lijepo ime. - Otkuda si? - Iz svemira. Sqiijala se. - Sto radiš na Univerzi? - Ništa. Radim u stvarnom svijetu. Agent za ne-

kretnine ... Rekao sam: - Marci ja, pomozi mi. Nije se više smiješila na rubu kreveta. Malo se

povukla, malo je uneredila deku, te ju je sad rukom poravnala (Marcija je uvijek bila jako pedantna). Kad se

41

uozbilji, Marcija koji put izgleda pomalo smiješno, no ne ovaj put.

Rekao sam: -Malo me podsjećaš na Mariju na porti. - Sličnih smo godina. - Nemoj mi je nametati. - Potraži bolju usporedbu! Iza nje su se pojavili dječaci. Mike mi je domah-

nuo. Peter je bio sitan, sićušan, kao da će se rasplinuti. Nije imao tubu. Pogledao sam još jednom na sat - go-tovo jedanaest - ugasio svjetlo i ubrzo zaspao.

Iz magle, na motorkotaču, dojurila je Cindy. Bila je na čelu velike kolone crnih spodoba, automobila, zaprežnih vozila i biciklista s !dsobranima. Kad smo stali i pitali, rekli su da su iz Sodolovaca i da su sve druge Srbi poklali. Bilo ih je valjda nekoliko stotina.

Cindy je okrenula i nastavila u našem smjeru, uz prozor na mojoj strani. Na glavi je imala maslinasti šljem, ispod kojeg je vijorila njezina zlaćana kosa, i velike zaštitne naočale, tamnozelene sa Žutim obru-bom. Nosila je na~uhanu sivozelenu vjetrovku, kamu-flažne hlače i teske svijetlosive čizme. Zbog onih naočari teško je bilo ocijeniti izraz na njezinom licu, no činilo mi se da je vrlo ozbiljna.

U kolima se govorilo o imenima. Rekao sam: - Sikirica. Ti iz iz Dalmacije. Iz Ravnih kotara? - Iz Vodica - rekla je Nada. - No moji su se

spustili s brda. Vlaji, ako ne i Vlasi. Vidiš, možda sam čak i "Srpkinja".

- Radoš - rekao sam. - I to je sumnjivo. Kažu da smo Rumunji iz Transilvanije, pokršteni pravoslavci, pa mađarizirani, slavenizirani, kroatizirani.

- I Smoljan je sumnjivo - rekao je poručnik. - Ima tih Smiljana i Smoljana, Smoljanovića na obje strane.

Cindy se nagnula i, rekao bih, sa zanimanjem gledala u kola.

Rekao sam: - Cindy, to ti je ta Nada Sikiritsa, koju sam

poznavao, sasvim platonski, pred trideset godina, i s kojom sam se sad spetljao. A ovi drugi su poručnik

42

-.,

Smoljan, hrvatski vojnik Jazbec i šofer Zimik. Cindy je podigla glavu i uprla pogled u daljinu. Magle su se vukle njivama i Šumarcima, nad njihovim bjeličastim pramenovima putovali su teški, tamnoljubičasti oblaci. O njima su visjeli kablovi vode nebeske. Iz te zavjese tu i tamo bi bljesnulo, no ne prečesto.

- Vidiš - rekao sam Cindy. - Ispucali su se. Cindy je podigla ruku jer je nadolazila druga

kolona. Rekli su da dolaze iz Banovaca i da su Srbi sve poklali. Nastavili smo u kišu, a Cindy se pognula nad upravljač i pojurila naprijed, i za čas-dva progutala ju je magla.

Prolazili smo kroz oveće, uredno i neporušeno selo. Alojz je rekao da je to Ivankovo i da je sad još samo pet kilometara do Vinkovaca. Sasvim neočekivano postavio sam si zaista neplodno pitanje: koja je bila najljepša žena u mojem životu? No postavio sam ga, pa am sad morao odgovarati; ponajprvo sastaviti popis, koji je zaista kratak, jer se ono u poslu, na putovanjima ... ne broji. "

Dakle, Marcija i Cindy. A prije toga, u Zagrebu, Mirjana, Mirjana guste, tamnosmeđe kose, a na njoj sve malčice mekše, zaobljenije, glade no u bilo koga drugoga. Nije li Marcija, sad u Lubbocku, Texas, udata za dr. Larryja Boyda, majka moje djece, Michaela Tomislava koji se naginje kroz prozor, i Petera Kre-shimira koji nosi tubu, ipak najljepša? A sad mi svakako valja dodati još jednu stavku. Nada Sikirica je bila jedna od najljepših cura u gimnaziji. No Toni Ra-doš nije otišao u Sarajevo i nije zbog toga žalio. Da je htio, mogao je i kasnije. No nije. Nije htio. Nije mogao? A zašto je htio i mogao sad?

Rekao sam si: došao si da dovezeš one medicin-ske potrepštine svojoj domovini, u ratu, kojoj nitko ne želi ,pomoći. I sad si se zalijepio i ostao tjedan dana, da izvrsavaš patriotske dužnosti. Voze te u Vinkovce. Tamo se puca. Kažu, još su više porušili nego u Osi-jeku. Onda si odlučio da ćeš razveseliti u toku jednog kratkog vikenda Ženu koju si nekoć kao djevojku lju-bio tri tjedna i zahvaljujuć kojoj si napisao svoju jedinu (izgubljenu) pričicu. A sad ste se spetljali i čak tvrdiš,

43

da si se u nju zaljubio. I kako te nakon svega toga Peter Stuyvesant i Marci Sobel mogu smatrati razumnim i pouzdanim biznismenom? Stuyvesant i Sobel su ro-mantici, o tome nema sumnje. Prikriveni, no u svakom sluč~u romantici. Pišu li priče i pjesme o Riti i Naomi i o zenama koje imaju ili nemaju pri svakoj humani-tarnoj katastrofi? Jesu li, kao pravi romantici, sve to izmislili?

Zaustavili smo se pred gomilom ruševina i Smo-ljan je rekao da je to bolnica i da je veći dio pogona u podrumu. Onda se zemlja zatresla i mi smo sišli u podzemlje.

Dolje je vladao začudan mi i red, i ujednačena fluorescentno svjetlo. Tu je bio dr. Krznarić, i još jedan u bijelom, s bijelom kapom i maskom preko ustiju~ i jarko plavim očima. Zvao se Ben i bio je engleski Zi-dov. Bilo im je obojici oko dvadeset i osam godina.

Rekli su da ce s nama razgovarati čim obave još nekoliko friških amputa_s:ija iz Nuštra. Sjetio sam se da je u Nuštru, već dva mjeseca, Marijin Joško, no Nuštar neće pasti, i Jošku se neće ništa dogoditi.

Kasnije smo u pokrajnjoj prostoriji pili čaj s Brankorn (to je dr. Krznarić), dr. Steinom (to je Ben) i Lukom, upraviteljem bolnice. U Vinkovcima se u bol-nici nije smjelo pušiti, niti se točila rakija. Pio se je čaj i to pravi engleski koji je mama slala Benu u velikim količinama.

Ben je na engleskom sipao zahtjeve, miješao šalicu za šalicom čaja (s mlijekom) i psovao Johna Ma-jora. Nada je bilježila.

Netko je rekao da se Srbi više boje Vinkovaca no Osijeka i da nikad neće frontalna napasti iako sjede preko ulice Bana Jelačića, tamo u Mirkovcima. Netko mi je tumačio kako su u Vinkovcima, još prije rata, blokirali nekakve tenkove, skinuli ih sa željezničkih platformi.

Najavila se da je vrijeme ručku pa smo kroz podzemni tunel prošli l.l neki drugi podrum i tu smo zatekli stol, lijepo prostrt bijelim stolnjakom, dobrim porculanom i pristojnom malograđanskom srebrni-nom. Bilo nas je pet - to jest njih tri pa nas dvoje, i još

-šesta, jedna sasvim zgodna, visoka žena ranih tridesetih godina, glavna sestra, koje je nesumnjivo spavala s dr. Krznarićem.

Na stolu je bio niz boca vina, bijelog i crnog, no pretežno bijelog, iz malih đakovačkih vinograda. Ku-šao sam nekoliko, i sva su bila odlična. Dopustio sam si taj luksuz jer sam znao da sad iza ručka slijedi neka kušnja, i želio sam biti, ako ne spreman, a onda barem na miru sa sobom i svijetom.

Kad se počelo ustajati od stola, Stein mi je prišao i rekao:

- Ovo će potrajati još dva, tri sata. Niste po-trebni. Povest Ću Vas u Nuštar.

Nisam se odviše iznenadio. - Svakako - rekao sam. - No morate mi ostaviti

vremena da detaljno pregledam i odobrim popise. - Nema problema. Do Dakova je tek skok ... Vani se malo rasvijetlilo, no i dalje visjela je su-

maglica. Dr. Stein omiriši zrak, kao da je time htio ot-kriti tajne vremena, i reče:

- Baš fino. Ovo Će potrajati. Bili smo u nekom dvorištu. Uz istočni zid stajao

je tamno maslinasti džip. Dr. Stein pokaže rukom. Sli-jedio sam ga. Džip je bio parkiran tako blizu zida da sam se morao u nj uvući preko vozačeva sjedišta. Dr. Stein je sjeo za volan. Osjećao sam da mi nešto želi reći, no valjda je očekivao da mu dam izgovor. Po-kušavao je zacijelo ustanoviti koliko me je strah, no nije mogao, jer straha nije ni bilo; možda ga je to malo i zbunjivalo.

Rekao sam: - Ovo je Vaš prvi rat? - Da - rekao je paleći mašinu. Prolaz je bio toliko uzak da sam mislio da Će

kolima ostrugati zidove. Bio je desetak metara dugačak a na kraju, dok smo prilazili kao nekim čudom otvo-rila se kapija, i tako smo se izvezli u popodnevnu ro-sulju. >

- Da - ponovio je. - Rodio sam se petnaest godina nakon rata za oslobođenje, onog u Izraelu. Malo prekasno, zar ne? Kad je ovo kod vas počelo, kad

45

sam vidio da vas žele uništiti kao što su nas željeli uništiti 1948, embargo na oružje, Britanija, Francuska, kad sam vidio da vam podvaljuju naše "pregovarače" ... morao sam doći. Znate li Što je general Cunningham rekao u Jeruzalemu prije povlacenja britanskih snaga?

-Sto? - Da bi treb

_ Kad sam otišao, nije bilo Hrvatske, Amerikanac nisam postao; iako sam bez sumnje uspio u biznisu, imam dvoje diece od prve, jedine žene, imam divnu ljubavnicu, napola Zidovku. Cindy je moja najveća životna radost.

- Zavidim Vam. Kako dugo poznajete Ms. Sikiritsu?

- Tridesetak godina. Bio sam u nju zaljubljen tri tjedna u osmom, posljednjem razredu gimnazije.

- I sad ste ostali da završite započeto. Divim se Vašoj poslovnoj temeljitosti.

Možda sam se trebao razgnjeviti no nije bilo zlobe u tom zapitkivanju.

Iz onog sivila izvirivale su tu i tamo gole i šiljate grane vrba. Mora _da je n~dal~k?v bil~ neka voda. Put je bio dobar, asfaltm, no m3esturucno izbušen granatama i razrovan gusjenicama, pretpostavljam - kako Nuštar nije pao - naših tenkova. Uz put, u ponešto nepravil-nim razmacima, rasli su jablanovi. Vrhovi onih ponaj-viših miješali su se s pramenovima magle.

- Vidjet Ćete, u Nuštru je sve srušeno, no ljudi su ostali. Zato se Nuštar i održao. A Vukovar je mrtav, nikad ga ne Će oživjeti. Ne može se naseliti groblje.

Upitao sam: - Jeste li bili u Vukovaru? - Nekoliko puta - rekao je. - No o tom danas ne

želim g,ovoriti. Cinilo se kao da hoće još nešto dodati, no

suspregne se. Reče, sasvim drugim tonom i očito na drugu temu.

- Njezino ime je Nada, zar ne. To znači "Hope"? U Nuštru, medu razvalinama dvora, veselo je

pucketala vatra. Nad njom je visio maleni kotao. U njem je kip jelo. '

- Hoćete kave, Doc, Mr. Radoš? - pitao je Joško Morić.

Otklonio sam. Dr. Stein prihvati vrčić i ponjuši oko ruba.

- Ne brini, nije otrov - reče Joško na hrvatskom. Bio je visok i plećat. Ispod šljema nazirala se

gusta crna kosa i sjajne crne oči. Bio je sav pokriven blatom, čak i po licu, i u tome kao da je uživao.

47

- Bože Što su tukli jučer· i noćas. I još danas ujutro, dok su se naši kroz kukuruz izvlačili iz Vuk-ovara. Tukli su i tukli, i sve bez veze. Kao da imaju streljiva do sudnjega dana.

U mračnim uglovima, između hrpa opeka i Šuta, ispod zagorenih i izlomljenih greda zapazao sam, u odsjaju vatre, i druge spodobe, sa šljemovima ili bez n)ih. Među njima se negdje izgubio i dr. Stein. Zaklju-čio sam - eto kako rat izoštrava mozak i moć za-pažanja - da je moj pristup životnoj sceni klasičan, go-tovo eshilovski, i da svodi svijet na mene, prvog glumca, moj odraz u drugom glumcu, te kor išaranih spodoba u mračnim zakutcima. Oba su glumca u središtu pozornice, jarko obasjani vatrom; bacaju jasno rezane jene. Sve se ostalo rastapa u mrmljanju kora. Tako se tog popodneva rastopio i dr. Stein.

- Ona moja cura je dobro, jel tako? Pozdravite je večeras kad se vratite u Đakovo.

- Ako bude na porti. - Bit će. A gdje bi bila? Zbilja nećete kave? Joško se zagleda u neprobojno tamni hodnik iz-

među ruševnih zidova. - Dolazi ovamo, kad ga i ne zovemo, kad ne

treba nekog rezati odmah na mjestu. Ide do crre bojiš-nice i gleda. Do Vukovara odavde je jedva deset kilo-metara. Znate li da su odvukli ranjenike iz bolnice i civile nekamo u Srbiju? Sve će ih poklati. Osobito doktore, jer ti su postali heroji. Mislim da se sprijateljio s nekim u vukovarskoj bolnici, pa zato dolazi ovamo i gleda.

Je li me poveo sa obom da me upuii u tajne koje nikom nije mogao povjeriti? Razmišljao sam o tome, i o onom pogledu i namještenom smiješku kad se spomi-njao antisemitizam. Stoga sam ga na povrtaku upitao, nudeći mu novo otvorenje:

- Vaš prijatelj nije stigao? Usporio je kola i iz prsnog džepa izvadio kutiju

"Croatia filtera". Ponudio je i meni. Prihvatio sam. Pritisnuo sam upaljač i zapalio i njegovu i svoju.

Vrškove jablanova obasjavalo je nekoliko tam-nih, narančastih zraka sunca, koje se na zapadu na čas probilo kroz veo kiše.

48

>

-Nije. Rekao je to plošna, bez razočaranja. - Zapravo ...

- nastavio je, no onda zašuti i odmahne rukom. - Sutra Ćete opet u Nuštar? -Možda. - Čudi me da pušite. Doktori obično ne puše. - Rat je. - Baš zato. Trebalo bi da svi održavaju fizičku

kondiciju. Ne znam zašto sam se upuštao u tu konverzaciju.

I ja pušim tu i tamo, i eto sad u ratu. - I oni puše i piju, i drogiraju se. Dakle, sve isto. Imao sam jak poriv da ga zamolim da prestane ići

u Nuštar. Ili barem da ne ide sutra, ili da ide samo kad to zahtijeva dužnost. No nisam znao kako da to kažem, a da ne ispadne kao upozorenje ili prijetnja. I tako nisam rekao ništa već sam samo pušio i promatrao kako uz nas promiču zacrvenjeni jablanovi i britke grane vrba. Onda je i to svjetlo ugasnulo i krovom su džipa opet zabubnjale kapi kiše.

I onda, bez ikakve najave, iz oblaka spustila se ona Mirjana. Bila je gola, to jest, znao sam da je gola iza nekog izduljenog krzna, kojim se omotala tako da joj je pokrivalo, no tek jedva, delikatne dijelove tijela. Pojavila se između oblaka i svojom pojavom stvorila procijep kroz koji je sipila mekana, narančasto svjetlo.

U toj večernjoj rasvjeti, u aureoli između bijele i sive maglice, osupnuo me njezin sklad. Gotovo na-učno, matematički, slijedio sam okom savršeno izračunate krivulje njezinih bokova, stražnjice, nogu. Sve te linije bile su predivna svinute, duge, napete, a opet i mekane i glatke. Raspustila je dugu, gustu, tamnos-među kosu i ona joj je djelimično padala na grudi. Na nogama je nosila tamne sandale sa silno visokom pe-tom, a jednu je nogu malo povinula u koljenu i isturila je naprij~d.

- Sto zuriš - rekla je. - Jutros si me otpisao kad si slagao onaj popis, a gle Što si imao! I od čega si pobje-gao u Ameriku. Sad sliniš nad starom babom koju si nekad, Bože kako nespretno, 'pokušavao fol zavesti! A tamo, u Americi, bludio si s onom ljudskom glistom,

49

pa čak ni nju nisi i.tspio zadržati, izmigoljila je, da se riješi tvojih nespretnih marifetluka; a sad si u~araš da za tobom slini ona guzata ~olužidovska droca. Sto mis-liš s kim se fuca danas, ti lazni zavodniče i patriote!

- Zaista lijepo izgledaš - rekao sam. - Nisi još ništa vidio - rekla je. - Nek te podsjetim! I razmakne ono krzno i među nogama zasjaji joj

krivina trbuha i tamno zabliješti krzno njezina tijela. - Sjećaš li se? - Sjećam se, Mirjana - rekoh. - I zato me nisi htio zvati Četvrt stoljeća - rekla

je. - Sram te budi! A sad da ja nagovaram ovog tvog novopečenog engleskog prijatelja? Ajde, molim te! Nek crkne ko pas, nek crknu svi, gamad psečja u avliji.

- Nemam hrabrosti - rekao sam. - Nije ti prvi put. No mene nije briga. - Reci mi gdje si? - Neću. Pogodi. Traži . Zaustio sam da joj se ispričam i da obećam da Ću

je posjetiti. No kad sam podigao pogled, a spustio sam ga jer jednostavno nisam više mogao podnositi njezin sjaj, nestala je u onom procijepu. Tek se još nazirao trag narančaste vatre, i dim sivkaste izmaglice.

Primijetio sam da dr. Stein još uvijek puši, te da je, dakle, onaj posjet trajao za~ravo možda manje od minute. Otrese sam pepeo s vrska svoje cigarete, a dr. Stein je rekao:

riti?

- Imali ste priviđenje. -Da. - To Vam se Često događa? Želite li mi se povje-

- Ne - rekao sam. - Ne želim Vam se povjeriti. - Nije važno. Odmahnuo je rukom. - Ništa nije važno. Znao sam po smjeru njegovih očiju koje su se na

čas prikovale negdje daleko i dosta povisoke, iznad one ruye iz koje je trenutak ranije jajila Mirjana, da se te rijeci ne odnose na današnji dan, na nas, na sve ovo ovdje, već na nešto drugo, daleko, veliko, možda čak rude. No nisam ga želio upozoriti .

50

U taj čas iz neba se kao iznebuha pojavi Mike. Vozio e na zelenom biciklu i bilo mu je oko dvanaest godina. Veselo mi domahne i dovikne:

"Upozoren-spašen" I No niti njegove riječi, niti smijeh, nisu me uvjerili. - Mike - rekao sam - ti si još malen . Ti to ne ra-

zumiješ. Što ne znaš, ne može ti naškoditi . Mike se uozbiljio, namrštio. Onda zaokrene bi-

cikl i zaveze ga kroz onaj prozor na prostranom dvo-rišnom zidu.

Prozor je ostao otvoren, a s njegova okvira pola-gano su kapale kapi blata.

Za recepcijom stajala je Mari ja. Naslonila se o re~uu i svjetlo stolne lampice obasjavalo joj je vrh brade i izbočenja obraza, i raspirivalo bijeli napuhani oblak na grudima bluze. Ispravila se kad smo ušli, ugasila svjetiljku i sad je zasjala njezina tamna kosa i put i tamni kostim iz čijeg je srca žarilo ono bjelilo. Znao sam da moram ostati, da moram bar nekoliko minuta biti s njom, pa sam tako dao nekakav znak Nadi i valjda rekao nevto kao "odi gore, dolazim odmah'' ili slično.

Zatim sam se i ja oslonio o tezgu recepcije. Marija je ostajala na svojoj strani, uspravna, u išce-kivanju neke moje zapovijedi. Znao sam da moram, moram, Što prije, imati uvid u sfernu geometriju njezi-na tijela, i da je moram izvući iza one tezge. Rekao sam:

- Je li ti je, dušo, negdje pri ruci ona flaša rakije iz koje smo potezali jučer navečer.

Nije ništa rekla, tek se nasmiješila, malo se sagnula, možda točnije, čučnula, i dala sa na vadenje boce i čaša iz nekog prostora ispod pulta. Krenuo sam k stoliću gdje smo sjedili jučer navečer Nada, pukovnik Maleš, poručnik Smoljan i ja.

Do stolića nije bilo daleko, no ipak sam zabrzao jer sam želio da budem na položaju kad Marija iziđe iza tezge. Onda sam pažljivo, iako ne napadna, motrio njezino približavanje.

Bilo je silnih podudarnosti u napetosti i svijanju obrisa i površina. Nisam mogao suzbiti zadovoljstvo,

51

č~sto i jednosta:vno, zadovoljst~o yrom~trača, gotovo bih rekao nepnstranog prosuđrvaca, koJeg se pozvalo da riješi jedan dosta zakučasti opažajni problem. Ujedno, morao sam priznati, bilo je to zadovoljstvo i povijesno, bez bilo kakva značenja za trenutak motre-nja ili događanja. .

Osobito sam se veselio trenutku kad će se sagnu-ti nad mene da odloži pladanj; s radošću sam razmišljao o skorom trenutku kad Ću osjetiti miris njezine kose, koja će mi poput tamne koprene zastrijeti stropno svjetlo i kad ću se izbliza izložiti oštrom bjelilu bluze. Stoga sam se ponešto razočarao kad se Marija nije nag-nula nad mene već samo nekako malo privinula u bokovima, možda malo i u koljenima, te spustila pla-danj na stol.

No dok mi je tako dio zadovoljstva bio uskra-ćen, nije se radilo o nekom ključnom vidu mog zaklju-v. • c1vania,

- Hoćeš mi se pridružiti - upitao sam je. - Ne hvala, Mr. Radoš. Podigla je čašu, od dva deci, s pladnja i stavila je

na stol pred mene i natočila mi oko trećine. - Vidio sam danas poslije podne Joška - rekao

sam. Motrio sam je no nisam zamijetio bilo kakvu re-

akciju. Možda, pomislio sam, kršim neka pravila pris-tojnosti. Možda se Joška ne spominje, jer bi to moglo donesti kakvu nesreću? No kad je istekao taj trenutak nepostojanja rekla je:

- Poveo Vas dr. Stein? -Da. - Još uvijek ide u Nuštar? -Ide. Činilo mi se da i ona brine. Uspravljajući se, reče: - O tome rijetko govorimo. Sve je to tako daleko. Pomislio sam: kako osjeća zena, koju njezin

muškarac brani, stvarno brani, od izgona, silovanja, razrezivanja, smrti. Kako se osjećaju oni muški u Nuštru koji između gomila raskrckanih opeka stvarno brane svoje žene od izgona, silovanja, razrezivanja, smrti. I kako se osjećaju te žene, stvarno branjene, itd.,

52

kad doznaju da su njihovi muškarci poginuli braneći ih? Nalaze Što prije druge muškarce da ih stvarno brane ... ?

Nikad nisam stvarno branio Mirjanu. Niti Mar-ciju. Niti Cindy.

Jesam li došao obraniti Nadu Sikiricu? Je li ja zapravo svojim djelovanjima branim ve-

liku majku hrvatsku domovinu? Postavio sam to pi-tanje namjerno patetično, jer sam samo tako mogao usredotočiti pažnju na iskren odgovor. Nisam branio nikoga. Uistinu, Nada je branila mene.

No Nada to još nije znala. Kad odem natrag početkom drugog tjedna, znat ćemo oboje vrlo dobro da Nada Sikirica brani u Nušrru, Vinkovcima, Dako-vu, Osijeku, Tonyja Radosha u Columbiji, S. C.

Onaj strah koji sam nekoliko puta doživio, kad bih gubio sigurno c osjeta, gotovo me je sprečavao u zadatku spoznavanja Marijine sferne geometrije. Već je ve odložila, podigla pladanj i okretala se k tezgi. Uči

nio sam ozbiljan i svjestan duševni napor da se odhrvam svim pritiscima i da opet, bez strasti, motrim sad Marijioo jednakomjerno udaljavanje.

No valjalo je negdje povući zastor i tako, kad je donji dio njezina tijela nestao iza tamnosmeđeg furnira, polagano ali odlučno spustio sam pogled, suočio se sa svjetlucanjem rakije u prostranoj čaši, podigao i otpio. Znao sam da provodim neku igru iza kuli$a i da time mijenjam i scenu i glumce i toga me nije uopće iznenadio glas pukovnika Maleša, nadesno iza mog ramena. Osjetio sam kako me je p.ricisoula sjena nj~-gova prostrana tijela, i onda je rekao:

- Srušili su Maslenički most. Bila je to dojava nečega Što se morala dogoditi

kao neizbježna stuba prema nekom dalekom, predo-dredenom cilju. I zaista primio sam tu vijest gotovo s olakšanjem. Kao da je rušenje te jedine, ljudskom ru-kom izvedene spone s Dalmacijom, dan