A suze koje liješ, ti koji tuguješ,

slađe su Od smijeha onoga koji želi

zaborav i draže

Od bučnih glasova u igri. Te će suze očistiti srce

Od mržnje i naučiti ga da onaj koji ih prolijeva

prijatelj je onome čije je srce slomljeno. To su suze

Nazarećanina. Kahlil Gibran, »Moj prijatelj«,

Suza i osmijeh

DIO PRVI

Kroz tminu sumnje i jada

Naprijed kroči hodočasnički skup.

Sabine Baring-Gould (1867., crkvena pjesma)

Napisao na danskom B.S. Ingemann

Jo

Kad sam prvi put okusila sumnju, pokušala sam je preskočiti. Doslovno. Kako

su mene učili, Sotona sije sumnju, a plod sumnje je neposluh. Međutim, moja sumnja nije imala veze ni s Bogom ni s Biblijom. Moja je sumnja bila bliže domu — premda me s vremenom odvela daleko od njega, preko mora i kontinenata, rastežući veze

ljubavi i odanosti do točke pucanja, prije nego što sam se mogla ponovno vratiti konačno u miru sama sa sobom. Tada, činila sam sve kako bih izbjegla siktanje te zmije — napasti spoznaje koju nisam htjela prepoznati. U početku, jednostavno se nisam obazirala na ta šaputanja, praveći se da ne vidim tko sam, kao da postoji način

da ne vjeruješ vlastitim očima. Znala sam kako završava priča o prvom iskušenju i uopće nisam htjela biti prognana iz vrta.

Tu sam borbu držala u sebi tijekom cijelog drugog razreda srednje škole.

Dozvoliti pitanjima da se oglase — čak i u vlastitoj glavi — značilo bi dati im moć potvrde o postojanju sumnje i izložiti se opasnosti mogućeg posrnuća.

U naporu poricanja, ostala sam bez riječi — neuobičajena stvar, koja nije prošla

neopaženo.

»Tako si tiha u posljednje vrijeme, Jo. Što nije u redu?« zabrinuto me pitala

mama za večerom.

Istog trena, tata je ispustio vilicu i pružio ruku kako bi mi opipao čelo. Odmahnuo je glavom kad je vidio da je hladno na dodir, prošao mi žuljevitim

palcem niz nos i povukao me za rep, kako je samo on to činio.

»Nema vrućicu«, izjavio je. »Ne govori samo kad ima vrućicu. Obično. Ne pušta nikoga da dođe do riječi. Sad imaš priliku, Chris«, rekao je tata mom bratu, koji je

slegnuo ramenima i uputio nam blještav osmijeh. Njegovo ljupko, izražajno lice bilo mu je jedino potrebno za komuniciranje s drugima i mama je uvijek govorila da vrijedi tisuću liječi. Tata je na svojima bio škrt — kompletne su rečenice bile luksuz

kojemu se rijetko prepuštao. Međutim, nije bio tako štedljiv na ušima, koja mi je

velikodušno posvećivao slušajući sve djevojačke djetinje brbljarije kojima sam ga izlagala dok sam odrastala.

I mama je slušala. Zapravo, još pažljivije, umetala se u moje monologe, potiskujući me u drugi plan na neki način, sudjelujući zabrinuta i tjeskobna, uvijek iščekujući probleme, osjećajući se pozvanom da mi pomogne riješiti ih, moleći se za

njih, primajući na sebe moju uvredu. Razgovori s mamom bili su zamorni. Za nju,

znam, zbog napora kojim se emotivno posvećivala događajima mojega života, mojim uspjesima i padovima. I za mene, također, jer je njezina strepnja bila zarazna, zbog čega sam od nje skrivala stvari kako bih je poštedjela brige. To mi nikad nije

uspijevalo. Do sada.

»Je li zbog škole?« upitala je mama opet, neuvjerena u tatinu sigurnu dijagnozu.

»Uvijek se možeš vratiti na Christ Academy, znaš. Nikad mi se nije svidjela ideja da se preseliš u srednju školu Garden Hill.« Jasno je i glasno protestirala u ljeto prije brucoške godine, kad je htjela da ostanem s bratom Chrisom u Christ Academy,

umjesto da idem u državnu srednju školu iza ugla, koju je ona sama pohađala.

»Sve je u redu, mama. Škola je u redu.« To je bila istina. A ipak, pitala sam se, je li bila u pravu kad je htjela da ostanem na Christ Academy.

Osjetila sam tatine oči na svom licu i zanemarila poriv da ih izbjegnem — isto kao što sam se čitave te godine borila ne izbjegavati mamine i Chrisove, uspijevajući samo gledati im oči, a ne zagledati se u njih, poput fokusiranja na prozorsko staklo,

umjesto gledanja kroza nj.

Tek sam toga ljeta samoj sebi priznala sumnju koja me proganjala. U kampu.

Ljetnom kampu Pilgrim's Progress , koji je mama utemeljila kad sam imala osam

godina. Pilgrim's Progress1 Summer Youth Camp2 — PPSYC, koji je Chris ukratko prozvao Psych — bio je mamin posebni projekt. Podlistak, koji smo Chris i ja pomagali označiti i markirati, poslan je crkvama po cijeloj južnoj

Kaliforniji — opisala ga je kao »iskustveni ljetni program učenja za kršćansku djecu, s čvrstim korijenima u Našemu Gospodinu i Spasitelju, Isusu Kristu«.

Širenje Riječi Gospodnje provlačilo se kao obiteljsko naslijeđe kroz četiri

generacije, za čijim ću stopama, znala sam, jednog dana i ja zasigurno poći. Moj pradjed bio je Velečasni Paul Pelton. Onaj Pelton. Ako imalo poznajete svijet Evanđelja, čuli ste za njega. Sin propovjednika iz Oklahome, rođen nedugo nakon

Prvog svjetskog rata, uputio se na put oko svijeta odmah nakon Drugog rata, povukavši suprugu za sobom. Njihova jedina kći, Faith Pelton — moja baka s

majčine strane — rodila se u Bani. Kad joj je bilo deset godina, roditelji su doveli baku Faith u posjet Americi. Tada je prvi put stupila na američko do.

Stigli su upravo u vrijeme kad se Elvis Presley pojavio u televizijskom programu Eda Sullivana — u jednom od prvih nastupa, prije nego što su izbacili njegove bokove iz slike. Tamo i tada, u šoku zbog onoga što je vidio te noći na snježnom

crno-bijelom ekranu — Elvisa kako vodi ljubav s hrpom vrištećih tinejdžerki, ljuljajući se i okrećući na način koji je njemu morao sličiti na divlji nemisionarski seks — moj je pradjed odlučio ostati u Sjedinjenim

Državama. Shvatio je da, dok je on širio Riječ Gospodnju jadnim

neprosvijetljenim dušama koje bi inače bile propale, kršćanska se nacija koju je smatrao svojom, zemlja puritanaca od kojih je potekao — i sama bila izgubila.

Dvije godine nakon što je odlučio ostati u Americi, pradjed je objavio knjigu Vragolucija. Bila je vrlo uspješna i učinila ga je herojem u konzervativnim, desnim

kršćanskim krugovima. Mnogo godina kasnije, slava pradjeda Peltona pomogla je

pokrenuti karijeru njegova unuka baš u mediju kojega se tako užasavao kad se vratio u Ameriku. Ujak Ron, mamin brat, odselio je dvjestotinjak kilometara sjevernije od doma u Garden Hillu, predgrađu San Diega, u predgrađe Los Angelesa i kad sam ja bila djevojčica postao najmlađim televizijskim evanđelistom, pokrenuvši TV

program.

1 Pilgrim's Progress — kršćansku alegoriju napisao John Bunyan i objavio 1678. Smatra se jednim od najznačajnijih djela vjerske engleske

literature. Hrv. Hodočasničko postojanje, prijevod Robert Mandić, izd. Paralele, Split, 2006

2 Summer Youth Camp — ljetni kamp za mlade

Ujak Ron je govorio da je njegova zadaća od Hollywooda učiniti

Holywood.3

I mama je nastavljala tradiciju, na mirniji način. Ona se usredotočila na djecu —

mojega brata i mene, naše rođake i svu djecu iz naše zajednice. Ispočetka, kamp PPSYC koji je utemeljila bila je obiteljska stvar. Kao ravnateljica kampa, mama je

postajala svačija majka tijekom dva tjedna kad smo boravili u brdima Južne

Kalifornije, provjeravajući jesu li su sva djeca uvijek sita, zaključana na sigurnom i opskrbljena bactinom i flasterima. Baka Faith, koja je bila bolničarka i većinu mjeseci u godini provodila u zdravstvenim misijama širom svijeta, ponekad bi nam se pridružila, doletjevši u zadnji čas iz nekog udaljenog mjesta. Pojavio bi se i ujak Ron,

jednom je održao i televizijsku emisiju iz kampa. Tata je bio glavni i odgovorni čitave operacije — doslovno. Kao stolar i kućni majstor, on je bio taj koji je unaprijed

smišljao i postavljao svu zabavu. Njegov ponos bila je izgradnja složene utrke sa zaprekama pod maminim ravnanjem. A ta utrka sa zaprekama me sredila.

Svakog dana poslije doručka trčali bismo preko guma i ljuljali se iznad Močvara malodušja, širokih blatnjavih lokava, posebno izvedenih tako da nije bilo načina da se ne uvaljamo u mulj ako bismo ispustili Konopac vjere. Trčali smo šumom, hodali uzbrdo po stjenovitim brdima, kroz »doline« Poniženja i Sjena. Većina prepreka dobila je ime prema stazama Kršćaninova4 puta iz Hodočasničkog postojanja Johna Bunyana, simboličkim znamenitostima na vjerskom putovanju koje je mama pažljivo

kreirala svakog ljeta kako bi prikazala specifične detalje alegorije spasenja. Ta knjiga bila je jedna od maminih najdražih — razlog, govorila je, zbog čega je kršćanka.

Prije nego što smo uopće naučili čitati, mama je dala Chrisu i meni vlastite

primjerke knjige za Božić, ugurane u čarape, objasnivši nam kasnije kako su i sestre March iz Malih žena — još jedna od maminih omiljenih knjiga, prepuna skrivenih i otvorenih pozivanja na klasično puritansko djelo Johna Bunyana iz sedamnaestog

stoljeća — dobile isti dar od njihove majke u skromnim danima žrtve iz Građanskog rata. Uvijek se šalila kako je jedan od razloga što se udala za tatu bio taj što se preživao March. Moj brat Christian ime je dobio po hodočasniku iz Bunyanova djela.

Meni je ime dala Josephine, po muškarači iz Malih žena. Josephine March, zvanoj Jo,

baš kao i moj nadimak.

Voljela sam kamp. Ali ne koliko Chris. On je uvijek prvi završavao svaki

zadatak, svaki lov na blago, svaku utrku. Osim jedne godine kad smo imali ludu,

zbunjujuću trku, koju je mama nazvala Utrka: Prepusti mjesto! Trebalo je stići

posljednji.

Trka je počela poslije doručka. Kad je mama rekla: »Priprema, pozor, sad!« nitko

se nije pomaknuo. Nitko nije učinio ni koraka. Jedan za drugim, svi smo sjeli. Sjedili smo i sjedili, i u početku se smijuljili. Mislili smo da su prošli sati, premda je to bilo

samo nekoliko minuta. Nismo smjeli govoriti. Neki su od nas spustili glave i molili Onda je tata izvukao roštilj na plin i zapalio ga, iza same crte cilja. Gledali smo ga dok je oprezno otvarao omot hrenovki, uzbuđeno iščekujući, kao da se nismo

upravo maločas prejeli za doručkom. Potom, još jedan. Mama je postavila sav pribor.

3 Holy — sveti

4 Kršćanin — u originalu, Christian

Tata je izvukao hladnjak i ostavio ga otvorenim tako da možemo vidjeti slasna

pića unutra. Izvadili su i vrećice sa čipsom i izložili ih na jednome od stolova pored cilja. I salatu od krumpira.

Jedan po jedan, mjerkajući se međusobno, klinci su se počeli kretati, koračajući

polako, oklijevajući, smijuljeći se, prema liniji cilja.

Samo je moj brat Chris strpljivo sjedio, još uvijek na crti starta, ucrtanoj bijelom

kredom na tlu. Pokušala sam neko vrijeme ostati uz njega. Ali, bilo mi je dosadno i bila sam gladna i bilo mi je vruće. Šuljala sam se prema naprijed, zaostajući još uvijek za ostalima.

Pete McGraw je bio na čelu. To nije bilo iznenađenje: Pete još nikada nije uspio pokazati nijednu od vrlina duhovnog hodočasnika koje je mama tražila u pažljivo

sročenom zahtjevu, predodređen da ga se pošalje kući već sljedeće godine, da bude

trajno izbačen zbog pentranja na drveni sanduk kako bi virio djevojčicama u nužnik. Kad je Pete stigao do cilja, koji se vidio sa startne crte, dugo je oklijevao prije nego što ga je prekoračio. Mama ga je potapšala po ramenu i čestitala mu. Pete se prije bojao. Sad se nasmijao i sretno kimnuo. Mama mu je dala hrenovku, koka kolu i

vrećicu čipsa. Dječak ih je uzeo i promrmljao hvala, bolno svjestan da je izgubio trku prema pravilima koje je postavila mama. Nakon par trenutaka rastvorio je vrećicu, otvorio piće i zagrizao hrenovku.

Mi ostali slinili smo nad tim prizorom. Za tren, svi smo se našli pored njega, tražeći svatko svoju hrenovku, vrećice čipsa i napitak. Mama je stajala postrance gledajući štopericu, koja joj još nije trebala. Jedva sam otvorila usta i zagrizla

hrenovku, uživajući u okusu senfa i hrena, kad je mama zviznula zviždaljkom oko vrata. Glasno. Krenula je prema nama s velikom kantom za smeće i sve nam

oduzela, trpajući u kantu. Zatim je stala na crtu i pozvala Chrisa, jedinog od nas koji se nije pokolebao od samog početka. Kako se Chris približavao, uzela je iste nagrade

kao i za nas. Predala ih je Chrisu, koji ih je oprezno uzeo. Mama ga je povela prema prostrtom stolu za piknik, gdje nitko od nas nije ni pokušao sjesti.

»Polako, Chris. Nema žurbe. Ne za tebe, koji si bio strpljiv«, uvjeravala je mama

Chrisa. Gledala je na trenutak kako je prionuo jelu, a onda je izvukla svoje istrošeno džepno izdanje Postajanja, otvorila knjigu na označenoj stranici i pročitala: »Strast svjetovnih ljudi i Strpljenje onih koji čekaju drugi svijet. Jer, kao što vidiš, Strast«,

mama je rukom pokazala na sve nas, koji smo stigli prvi,

»... žudi sve dobiti odmah... Tako je to sa svjetovnim ljudima; oni moraju sve

dobre stvari imati odmah; ne mogu ništa ostaviti za sljedeću godinu, dakle ostaviti

za drugi svijet odmjereni im dio dobra. Ali prvo mora ustupiti mjesto

posljednjemu...«

Mi, oni koji smo predstavljali Strast — i nedostatak Strpljenja — gledali smo Chrisa kako dovršava hrenovku i uzima još jednu. Tada je mama, koja je odlučila da smo dovoljno patili i dobili lekciju, svima podijelila nove hrenovke i rekla: »Shvatili

ste, zar ne? Da je ovaj svijet privremen? Kao i sve nagrade u njemu? Dođu i otiđu prije nego što to shvatite. Prava nagrada, ona koja je vrijedna čekanja — vječni život na nebesima — jedino je što vrijedi.«

Nitko se od nas nije iznenadio što je baš Chris »pobijedio« u utrci. Shvaćao je sebe veoma ozbiljno u kampu, prihvativši identitet hodočasnika po kojemu je dobio

ime sa svjesnim zanosom kojemu se nitko od nas nije mogao ni približiti.

Kad smo Chris i ja došli do srednje škole, već smo bili mlađi savjetnici u kampu zajedno s još nekolicinom klinaca koji su odano dolazili od samih početaka. Sada,

PPSYC je već bila velika stvar, sa stotinama djece sa svih strana zemlje, a stotine su odbijene, nakon što ga je ujak Ron počeo promicati u svojoj TV emisiji.

U ljeto nakon drugog razreda srednje škole stigli smo večer prije otvaranja.

Mama nas je sretno provela Stazom postajanja, ili SP — kako smo sada nazivali stazu sa zaprekama — do kraja, gdje je tata prošlog vikenda izgradio njezinu najnoviju

alegorijsku novotariju, Zid Sumnje. U Hodočasničkom postojanju, Kršćanin skrene s

»puta« i Divovski očaj ga zarobi u Dvorcu Sumnje. Budući da bi gradnja pravog

dvorca bio složen zahvat (da ne govorimo kako bi se mlađa djeca bojala kad bi ih unutra zatvorili), mama je umjesto toga pristala na zid — visok tri metra, s konopcima sa svake strane, kojima ćemo se popeti s jedne i spustiti na drugu stranu.

Promatrala sam zid s nelagodom, nepovjerljivo, zbog sumnje koja me odnedavno pratila, a koju nisam htjela priznati.

Prvog dana u kampu nisam ga mogla prijeći. Odustala sam nakon nekoliko

pokušaja, zaobilazeći ga na kraju staze. Govorila sam si da mi nedostaje snage u gornjem dijelu tijela. Ipak, i druge su djevojke u kampu imale iste poteškoće. Mučio me neuspjeh te kao i sljedećih večeri, jer nisam uspijevala koliko god sam se trudila.

Neke druge, koje su isprva podbacile, uspjele su ga ipak pobijediti. Počela sam gutati hranu, vježbajući u slobodno vrijeme, podižući se na ruke i radeći sklekove, ne bih li razvila mišiće i ojačala. Do zadnjeg dana kampa, još uvijek mi nije pošlo za rukom pobijediti Zid sumnje.

Mama je uvijek prvog jutra u kampu objašnjavala što svaka prepreka znači — lokve, udoline, konopci. O zidu je rekla: »Morate shvatiti da je sumnja otrov za vjerovanje. Treba je nadvladati, preskočiti i pobijediti, kako bi se put vjere

upotpunio.«

Poslije ručka iskrala sam se kako bih se uhvatila u koštac sa zidom. U podnožju

sam se uhvatila za konopac i pogledala prema gore, razmišljajući o onome što je mama rekla za sumnju. Zatvorila sam oči, kao da želim izbjeći njezine riječi. Okrenula sam se na šuštanje koraka iza sebe, uzlupanoga srca, i vidjela Chrisa koji mi se približio sa savjetom koji nisam tražila.

»Samo kreni, korak po korak, Jo. Možeš ti to. Znam da mozes.«

Opet sam zatvorila oči, stisnula ih još čvršće nego prije, pokušavajući se

usredotočiti na taj trenutak, izdići se iznad opsjedajućih sjena pitanja koja sam gurala

od sebe. Svejedno sam vidjela sunce, kao svijetao pokrivač neodređene boje kojeg moji kapci nisu mogli blokirati, a mentalne asocijacije na riječi »oči« i »boja« otjerale su me natrag u sjenu i natjerale me da ispustim konop.

»Što nije u redu, Jo?« pitao je Chris, obgrlivši me rukom oko ramena.

Odmahnula sam glavom i otresla ramena.

»Ništa. Idem prošetati.«

»Želiš li da pođem s tobom?«

»Ne.«

Promatrao mi je lice, a ja njega nisam mogla pogledati. Podignuo mi je bradu i

zataknuo mi za uho pramen kose koji mi se izvukao iz repa. »Učinit ćeš to, Jo. Imaš još jedan dan.«

»Da. Još jedan dan.«

Smiješno je sad kad pomislim kako je revan bio — stvarno je mislio da sam uznemirena zato što se ne mogu popeti preko zida. Ali, mene je mučila alegorija zida i njegov prijenos na stvarni život.

Skrenula sam sa staze i uputila se u pošumljeno područje u blizini. Tu je bilo

hladnije, pod lisnatim krovom, a grane su nježno šaptale i pucketale na povjetarcu koji bi ih naglim naletima oživio. U šetnji šumom, razmišljajući o zidu na Stazi, začula sam čudan šum — škljocanje odozgo — i pogledala prema gore, tražeći izvor zvuka. Ugledala sam pticu, malu, sasvim običnu, i gledala je dok je ponavljala

škljocanje uz još razne neobične pjevove. Zvuk je bio sličan auto-alarmu, upleten u pjev. Bila je to ptica rugalica. Sjela sam na tlo — pažljivo, polako, nastojeći je ne preplašiti — i promatrala je neko vrijeme. Pitala sam se kome je koncert namijenjen,

tražeći pogledom i drugu pticu. Bila je sama. Možda samo vježba.

Rugalice su me asocirale na Fincheve5, s velikim F, kao Atticus i Scout, jer sam upravo na satovima engleskog pročitala klasično djelo Harper Lee. Finchevi s malim

f su me doveli do Darwina — raznolike vrste koje je našao u Južnoj Americi i na otocima Galapagos navele su ga na zamisao da su različite vrste potekle od jednog

zajedničkog pretka. Sve dok me nisu strefili oni prokleti Punnettovi četverokuti, kad sam veći dio prošle godine raspravljala o Darwinu s nastavnikom biologije,

naoružana svim argumentima iz knjige pradjeda Peltona.

Ali, na kraju, nije mi Darwin bio problem. Što god da je gospodin Hicks rekao, nije moglo poljuljati moje vjerovanje u objašnjenje o stvaranju iz Knjige Postanka. Spotaknula sam se o Mendela i njegov grašak — Mendel, opat vrtlar, Božji čovjek koji je vjerovao, kao i ja, u Postanak. Točnije, spotakla sam se dominantne i recesivne gene, fenotipove i genotipove. Slobodne usne resice. Plava kosa. Hemofilija. I boja

očiju. Moje su smeđe. Moji roditelji — oni imaju plave oči. Oboje roditelja.

Tu je bila dvojba koja je pokrenula sumnju. Nikada nisam čula ništa protiv Mendelovog Zakona o nasljeđivanju — ni od mame, niti od svećenika, niti od ičega što sam mogla naći u knjizi pradjeda Peltona. Nitko nije dovodio u pitanje činjenicu da se plave oči nasljeđuju, da dvoje plavookih roditelja ne mogu stvoriti smeđooko dijete. Dakle, morala sam odabrati da ne vjerujem vlastitim očima ili posumnjati u sve ono što sam o sebi znala.

Ptica rugalica, koja je završila vježbu, odletjela je, možda potražiti publiku

zahvalniju od mene. Ustala sam i pokušala se hodajući osloboditi Mendelovih

zaključaka.

Iznimke. Uvijek ima iznimaka od pravila. O tome se radi u vjeri. O čudima. Ona

nemaju temelj u znanosti. Biblija je bila puna događaja koje su znanstvenici odbacili kao nemoguća zbog toga što su u suprotnosti s pravilima — odvajanje mora, ozdravljenje bolesnih, uskrsnuće, djevičansko rođenje. Osjećala sam nelagodu pokušavajući utrpati boju svojih očiju u slavnu kategoriju biblijskih kazivanja i

Božjeg djelovanja na zemlji. Ali, drugo mi nije ni preostalo pri šetnji kroz šumu.

To je upalilo, pretpostavljam. Zadnjeg jutra u kampu preskočila sam zid, potaknuta voljom — uglavnom Chrisovom. Vikao je za mnom cijelim putem do gore

poput Richarda Gerea u Oficiru i džentlmenu, dok pomaže unovačenoj djevojci da se popne uza zid i položi časnički ispit. Činilo se da sam pobijedila, preskočivši zid. Pobijedila sam svoje sumnje, preskočila sam ih uz Chrisovu pomoć. Ostavila sam ih

za sobom. To sam sebi rekla. Samo, dvije godine poslije, upravo kad sam iz doma

odlazila na fakultet u Chicago, sumnje su opet izronile, prasnuvši iz mojih usta i tražeći od mame istinu dok mi je pomagala pakirati kofere.

5 Finch«— Atticus i Scout, glavni likovi romana. Ubiti pticu rugalicu, autorice Harper Lee. Riječ finch na engleskome znači i zeba (vrsta ptice) —

neprevodiva igra riječi

Znala sam tada da sam imala pravo što sam se bojala. Priča koju mi je

ispričala pretvorila je moju majku u stranca i učinila me strancem samoj sebi.

»Zna li tata?« bilo je jedino što mi je palo na pamet da je upitam.

»Jasno da zna. Nisam mu lagala, Jo!«

Ali, lagala si meni, htjela sam reći. I tražiš od mene da i ja lažem.

Bilo je to prije dva tjedna. Sada sam u Chicagu, spremam se za sutrašnju nastavu, pokušavajući ne misliti na ono što je mama rekla, razmišljajući kako ću

samo prijeći preko cijele stvari i praviti se da ne znam. Umjesto toga, našla sam se kako preko ulice zurim u strančevu zgradu. Brojevi na staklenim vratima, zlatno urezani, bili su jasni i odgovarali su adresi koju sam toga jutra našla u imeniku pored imena koje nisam htjela potražiti, dok su moji prsti prebirali po onome što moj mozak nije želio.

Gledala sam lijevo, desno, lijevo. Nije bilo auta koji bi me spriječili da prijeđem

ulicu. Ali nakon par trenutaka oklijevanja na rubu pločnika, zakoraknula sam

unatrag s moje strane ulice, pitajući se je li on kod kuće, je li uopće isti čovjek — dječak — iz mamine priče.

Zakopala sam ruke u džepove traperica i ovoga puta se nisam predomislila. Kad je pločnik završio, odšetala sam dvije ulice gore, a onda dvije ulice preko, kružeći

oko njegova stana po rešetki dva-po-dva, poput Punnettovih četverokuta6, koji su

bih razlogom što sam ovdje.

Valjda su moja stopala govorila da je ono što osjećam sada isto kao i ono što sam osjećala na predavanjima gospodina Hicksa, kad sam naletjela na Mendela. Koliko god sam puta pokušala ispuniti zadatak koji je gospodin Hicks podijelio, brišući slova i ponovo ih ubacujući — velika, mala, dominantna i recesivna — nisam se mogla smjestiti u te Punnettove četverokute. Konačno, morala sam riješiti zadatak

tako što sam lagala, namještala slova tako da dobiju smisao, pretvarala se da moj otac ima smeđe oči umjesto plavih, praveći si mjesto koje nisam imala. Ali dvije godine laganja samoj sebi nije uspjelo.

Dovršila sam kruženje oko bloka i našla se opet pred njegovom zgradom. Ovoga puta, nakon što sam pogledala s obje strane, prešla sam ulicu i pronašla ime na zvonu na ulazu.

Mubarak, S.A.

Nalaženje njegova imena u imeniku — imena, koje mi je majka jedva otkrila

prije dva tjedna — bila je prevelika slučajnost. Ako je to ista osoba, već sama činjenica što je u Chicagu još je jedna bomba, jedan od onih zaokreta u priči koji je teško progutati. Ali, ja nisam vjerovala u slučajnosti. Ne možeš, ako imaš vjeru.

Ipak, oklijevala sam, ne želeći podignuti prst prema zvonu. Tada sam vidjela

neku ženu koja je izlazila iz dizala i gurala kolica. Borila se s vratima, dok ih nisam uhvatila i pridržala ih. Gledala sam kako je usnama oblikovala hvala, okrenula se

djetetu u kolicima i nešto mu tepala, a ono je zapljeskalo rukama na ono što je rekla. Gledala sam je kako kreće ulicom prema parku uz koji sam maločas prošla, dok je moja pozornost bila prikovana za vrata koja sam još uvijek pridržavala. U trenutku

predaje, ušla sam kroz predvorje u dizalo i uspela se na njegov kat. Hodala sam

hodnikom tražeći broj stana, naveden u imeniku. Našla sam ga i zurila u špijunku, poželjevši da se i s ove strane vidi kao i s one. S one strane, dopirala je tiha glazba — visoki ženski glas pjevao je na stranom jeziku. Podigla sam ruku i jako pokucala, a

zvuk je utopilo kucanje moga srca.

Prije nego što je otvorio vrata, muzika je utišana. I onda se pojavio. »Da?«

»Uh — ja — bok«, rekla sam, oči su mi zabilježile tamnu, glatku boju njegovih.

»Izvolite?«

Iza njega sam vidjela kutije. Mnogo njih. Pakirao je. Činilo se da nekamo seli.

»Ja — uh — jeste li vi Sadiq Mubarak?«

»Da?«

»Ja — je li — ime vaše majke Deena?« Jedino sam to mogla smisliti, kako bih

provjerila je li on pravi, prije nego što prijeđem na stvar.

»Da?«

»Ja sam Jo. Josephine March. Ja sam Angelina kći.« »Angela?« Vidjela sam

treptaj nečega na njegovom licu. Sjećao je se.

U svojoj mudrosti, krokodili

Liju suze kad se spremaju požderati.

Francis Bacon

Sadiq

Moja novorođena kći od osamnaest godina pokucala je prošloga mjeseca na

moja vrata. Predstavila se. Imenom i prezimenom. Jo Josephine March.

Rekla je: »Ja sam Angelina kći«, polagano, a onda je stala, kao da mjeri

udaljenost između mojih očiju, ispitujući najprije jedno pa drugo.

Namrštio sam se. »Angela?« Kako joj se izraz lica promijenio, shvatio sam da se prestrašila pomislivši kako sam zaboravio tko je Angela. Kako bih mogao

zaboraviti? Angela. Moja prva prijateljica Amerikanka. Predivna plavooka djevojka — visoka i vitka — koju sam jednom mislio da volim. Prva djevojka prema kojoj sam imao takve osjećaje, premda svakako ne i posljednja. Zbunjena nesretna djevojčica

koju sam poznavao kad sam i sam bio prilično zbunjeno, nesretno dijete — i bijesan,

ozlojeđen, zlovoljan. Ne, nisam zaboravio Angelu.

Jo je ispustila zrak koji je zadržala. I onda mi je rekla tko je — u odnosu na mene.

Nakon što sam pretrpio val šoka koji me preplavio dok smo stajali svatko sa svoje strane praga na ulazu u moj dom, dok se moja ruka grčevito hvatala za vrata, a moje

oči obnevidjele zbog značenja onoga što je rekla, vjerojatno sam je pozvao da ude. Tamo sam je našao, unutra, među kutijama u svojoj dnevnoj sobi. Pogledao sam je u

lice, tražeći tragove sebe. Umjesto toga, vidio sam nešto što me podsjećalo na moju majku. Je li to zbog njezinih širom otvorenih očiju? Usana, lagano razdvojenih i nesigurnih? Ili zbog simetričnih crta njezina lica? Lica lijepog kao u moje majke.

Možda osjećaj prisnosti nije imao veze s možebitnom sličnosti s mojom majkom, nije imao veze s njezinim očima, već s mojima. To sam iskustvo već doživio — zurenje u stranca koji to nije. Vidio sam da i ona zuri u mene, tražeći sebe u

muškarcu kojega je tek upoznala, gledajući lice tamnije od svojega, s jačim obrvama, malo dužim nosom i crne kose. Kad su joj se oči dovoljno nagledale, prije nego sam dobio priliku obraditi ono što osjećam, ako sam uopće još išta osjećao, rekla je da želi znati tko sam ja.

6 Punnettov četverokut je dijagram koji se koristi za predviđanje rezultata određenog eksperimenta križanja ili uzgoja. Nazvan je po RC Punnettu

koji je osmislio pristup, a koriste ga biolozi za utvrđivanje vjerojatnosti kojom će potomak naslijediti određe ni genotip. Punnettov četverokut

sažima svaku moguću kombinaciju jednog majčinog i jednog očevog alela, za svaki gen koji se proučava u križanju

Kako uopće započeti odgovor na takvo pitanje — od takvog izvora? Samo njezino postojanje baca sumnju na svaki odgovor koji sam mogao smatrati istinitim.

Moje ime, Sadiq Ali Mubarak, već je znala. I moju adresu također, inače ne bi bila ovdje, suočivši me s gorim od nemogućeg — jer bilo je moguće, ali previđeno, skriveno i sasvim neočekivano — ostavljajući me bez daha s mogućom pojavom

drugih istina, koje bi mogle postojati a da za njih ni ne znam.

Ostale važne informacije koje bih mogao ponuditi — broj vozačke dozvole ili socijalnog osiguranja, bračno stanje, dokaze o stupnju obrazovanja, nazive tvrtki koje

posjedujem ili podatke, činjenice kojima sam stotinama puta bez razmišljanja punio prazne kućice raznih obrazaca i zahtjeva: za vladu, za banke, na rent-a-car formularima, birokratska pitanja o identitetu, kad sam u dvije države tražio što je

službeno moje, i odricao se onoga što nije — sve je to bilo nevažno prema dubljem

pitanju koje je ona postavila. Ponudio sam joj da sjedne na stolac, gdje sam i sam sjedio prije nego što sam otvorio vrata, a za sebe sam napravio mjesta na kauču krcatom stvarima koje je trebalo spakirati. Na stoliću pred nama nalazila se moja putovnica, spremna, s avionskom kartom kupljenom tjednima prije nego što je ona zakucala — za put koji sam prošao mnogo puta tamo i natrag, u nemogućnosti da se

skrasim bilo u ovom ili onom svijetu.

Sada sam oklijevao krenuti na taj isti put na drugi način, na put od riječi. Oklijevao sam jer sam znao da, koliko god nastojao, neću joj uspjeti predočiti

cjelovitu sliku prizora što su odjednom neshvatljivo izronili iz mog sjećanja. Prizori iz djetinjstva, prije nego što se život sasvim promijenio — slike i osjeti iz svijeta priča i obreda koje mlada Amerikanka, koja tvrdi da je moja kći, nikada ne bi mogla

razumjeti. Kako bi i mogla? Previše je trebalo prevoditi, previše značenja u kontekstu što ga nitko u ovom svijetu, od kojega opet bježim, nikada nije vidio.

Ipak, pokušao sam. Toliko sam joj barem dugovao.

Moj svijet iz djetinjstva bio je malen i siguran. Bio je to ženski svijet, svijet moje majke, smješten u kući u kojoj je odrasla — staromodna kuća prije Podjele s dvostrukim klimavim ulaznim vratima s kojih se boja odavno ogulila. Kuća u

novoosnovanom Pakistanu, iz koje je jedna druga hinduska obitelj pobjegla u novu nezavisnu Indiju, prije nego što je moja majka došla tamo živjeti nakon što je njezina obitelj napustila svoj dom u Bombayu. Prednji su prozori bili prekriveni kapcima i

zavjesama, tako da je pogled na ulicu bio zaklonjen. Ali u kući nije manjkalo svjetla zahvaljujući otvorenom dvorištu u središtu nekoć veličanstvene građevine, poda popločanog izblijedjelim mozaikom izloženim vremenskim prilikama — usijanoj vrućini i svjetlosti sunca u Karachiju, teškoj jutarnjoj vlazi i naglom izlijevanju

neuobičajenih kiša.

S jedne strane dvorišta hodnik je vodio do spavaćih soba, od kojih se svaka

otvarala prema sljedećoj, a majčina i moja soba bila je u sredini, između dvije. Dnevna soba i blagovaonica s druge strane hodnika bile su popločane istim mozaikom kao i u dvorištu, boje crvene hrđe s velikim četvrtastim likovima ukrašenim geometrijski oštrim šarama cvijeća, koje su tvorile ceste za moje autiće i

bojna polja za olovne vojnike. Njima sam se igrao, proizvodeći buku motora i tresak sudara i udaranja, u čemu dječaci uživaju.

S druge strane dvorišta nalazila se kuhinja, mračna prostorija poput rupe s

ugrađenim kuhalom na plin i podnim sudoperom u uglu. Tamo je Macee, ostarjela kuhinjska služavka koja je bila dio obitelji još odavno prije nego što sam se ja rodio, morala čučati i strugati i prati lonce i tave što su uporno stizali dok je kuhinjska

alkemija moje majke proizvodila slasne zvukove luka što cvrči i pare iz pečenih suhih začina što grebu grlo, tjerajući me van u dvorište. Ondje sam skakao s jedne mozaik-ploče na drugu, dok me majka promatrala, a ja sam slušao njezin i Maceein

smijeh i brbljanje.

Hladnjak se nalazio daleko od kuhinje, u dnevnoj sobi s druge strane dvorišta. Zlobno staro zvrndalo, koje smo zvali »Motor«, imalo je ručku na povlačenje prema

dolje, koja bi svakoga tko je bio tako neoprezan da otvori vrata a da najprije ne omota ruku kuhinjskom krpom, iznenadilo oštrim strujnim udarom. Na vrhu se

nalazila terasa u obliku slova L, izgrađena iznad dnevne sobe, blagovaonice i

spavaonica. Zidovi koji su opasavali terasu bili su niski, na što me majka stalno upozoravala, oštro me pozivajući ako bih se previše približio. Kad bi popustila

dnevna vrućina, popeo bih se klimavim drvenim stepenicama dok me majka čvrsto držala za ruku, sjedili bismo i gledali kako ulicom prolazi miran život, a moja bi

majka ispijala čaj, koji bi joj donijela Macee, čitala novine i pričala mi priče.

»Pričaj mi opet onu o krokodilu i majmunici.«

Majka se smijala. »Oh-ho? Opet? Ta ti je najdraža, ne?«

Ja sam kimao.

Ona bi zatvorila oči, kao da doziva k nama likove koje sam volio i započinjala: »Nekoć davno, živjela je jedna majmunica sama na stablu jamuna7.«

»Zašto je živjela sama, Amee?«

»Bila je to nestašna majmunica — čudna i drukčija od drugih. Nisu ju voljeli. Živjela je sama na velikom jamun stablu prepunom listova, koje je davalo plodove

cijele godine.«

»Stablo poput onoga?« govorio bih, pokazujući na stablo koje je bacalo sjenu na jedan dio terase. To nas je visoko stablo iz susjedova vrta svake sezone zasipalo

voćem.

»Da. Stablo poput onoga. Osim što je majmuničino stablo raslo pokraj rijeke i

davalo plodove stalno. Nikad nije bila gladna i hranila se samo trpkim slatkim jamunima. Ali bila je usamljena.«

»Dok nije srela krokodila?«

»Da. Jednoga dana, krokodil je isplivao iz rijeke na nasip i potražio sjenu pod njezinim stablom. Neko vrijeme majmunica je promatrala krokodila, jer nikada ga nije vidjela tako izbliza.

»Potom je zazvala: >Hej, krokodilu!< «

»A krokodil je odgovorio: >Hej.< «

»> Odakle dolaziš ?< upitala je znatiželjna majmunica. «

»>O, s druge strane rijeke, < odgovorio je krokodil. «

» >Jesi li gladan ?< upitala je majmunica. «

» >Ja sam krokodilJa sam uvijek gladan, takva mi je priroda.< «

»>Izvoli, ja imam malo jamuna

»Krokodil je pojeo voće s užitkom. Slatko, hrskavo i mekano, istovremeno.

>Hvala tiOvo je bilo izvrsno.< «

»>I drugi putDođi opet sutra i dat ću ti još.< «

»I tako, krokodil je došao opet. Svaki dan. I svakog su dana on i majmunica

pričali — govorio je o svojim putovanjima niz rijeku, a majmunica je slušala i davala

mu voće. Prije nego što su shvatili što se događa, majmunica i krokodil postali su

prijatelji. To je bio predivan trenutak. Jer, bilo je nečuveno da majmun i krokodil

postanu prijatelji. Ali ova majmunica i ovaj krokodil nadvladali su svoje prirode i uživali jedno s drugim, onako kako to čine prijatelji«

»Jednoga dana razgovarali su su o svojim obiteljima. Majmunica je ispričala krokodilu kako živi sama, izdvojena od drugih majmuna. A krokodil je pričao o

svojoj braći, sestrama i roditeljima s kojima živi na drugoj strani rijeke. «

»>A zašto mi nisi rekao da živiš s obitelji!?< uzviknula je majmunica. >Dala bih ti još voća da poneseš kući za njih.< I toga je dana to i učinila. «

»>To je tako lijepo od tebeSve za mog prijateljaKakav si ti to

krokodil? Majmuna za prijatelja! Krokodili jedu majmune, zar to ne znaš?!< «

»>ZnamAli ova je majmunica moja prijateljica.< «

»>Prijateljica?< svi su se rugali, ugledavši se na starijeg brata. «

»Jadni je krokodil bio jako povrijeđen zbog svoje prijateljice. Odlučio je da ju

više ne spominje. Ali bilo je prekasno. Svakog dana, kad bi se vratio od nje, oni su ga zadirkivali. «

»Njegov se stariji brat hvalio pred njim kako je jednom pojeo majmuna. >Oh —

njihovo je meso tako mekano i ukusno — slina mi ide na usta kad se samo sjetim! A tvoja majmunica, koja cijeli dan jede to ukusno voće, sigurno je osobito slasna.<

»Krokodil se okretao od svoga brata i nastojao ga ne slušati. Ali brat nikad nije

prestajao. >Znaš li koji je dio majmuna najbolji? Najukusniji dio? To je srce — mmm, oh, tako slasno! A srce tvoje majmuniceoh, da, srce tvoje majmunice sigurno je najslasnije na svijetu! Ali što je to važno? Ti

si prevelika kukavica da doznaš je li istina ono što ja kažem. Samo hrabri krokodili

mogu spoznati okus majmunova mesa. Pitam se jesi li ti uopće krokodil.<

»Krokodila je mučilo ono što mu brat govori. Povrijedio je njegov osjećaj časti.

Bio je rastrgan. S druge strane, majmunica mu je bila prijateljica. Zasigurno, njezina

ljubaznost obvezuje ga na poštivanje toga prijateljstva. Ali ipak, on jest krokodil. I svakoga dana braća i sestre podsjećali su ga da majmuni i krokodili ne bi trebali biti prijatelji — on je neki kukavica od krokodila kad ne želi niti pokušati pojesti

majmunicu. Naposljetku, nije više mogao podnijeti ono što mu brat govori. Slina mu je dolazila na usta svaki put kad je slušao o ukusnom majmuničinom mesu i slasti njezina srca. I pohlepa je pobijedila nad osjećajem časti i prijateljstva.

»Sljedećeg dana, kad je posjetio prijateljicu, rekao je: Prijateljice moja! Moja

obitelj mi je pomogla shvatiti da premda si ti bila dobra prijateljica prema meni i

slala im voće i darove, ja nisam bio tako dobar prijatelj prema tebi. Tražili su od

mene da te pozovem na drugu stranu rijeke kako bi mogli upoznati prijatelja koji je

bio tako velikodušan.< «

»Majmunica je bila sretna. >Oh, krokodile! Ti i tvoja obitelj previše ste ljubazni. Ali kako ih mogu posjetiti? Ja sam majmun. Živim na kopnu.<

»>Oh, to nije zaprekaPopni mi se na leđa i ja ću te ponijeti svojoj obitelji.< «

»Usamljena je majmunica došla u iskušenje da napusti svoje stablo. >Zasto ne?< rekala je, sišla sa stabla i popela se krokodilu na leđa. «

»Krokodil se jedva suzdržao. Sad kad je majmunica bila na njegovim leđima,

pomislio je na sve ono što mu je govorio brat. Slina mu je išla na usta pri pomisli da će pojesti srce svoje prijateljice. Otplivao je do pola rijeke i zaustavio se.

»>Zašto si se ovdje zaustavio, prijatelju?< «

»>Zaustavio sam se, majmunice, jer sam ja krokodil. Ti si majmun. A pravi krokodili jedu majmune. Razmišljao sam samo o tome kako ćeš ti biti posebno

ukusna — ti, koja po cijeli dan jedeš slasne jamune. Jako mi je žao, majmunice, ali

odlučio sam ti pojesti srce.< «

»Majmunica je zašutila, ali samo na trenutak. Potom, razmišljajući brzo, rekla je:

>Oh, moj prijatelju! Voljela bih da si mi rekao svoju namjeru! Rado bih podijelila svoje srce s tobom. Ali ostavila sam ga na stablu na sigurnom. Vrati me do stabla, tako da ti mogu podariti svoje srce.< «

»Krokodilu je pohlepa zamračila rasuđivanje. Bez razmišljanja otplivao je do

nasipa, gdje se nalazilo majmuničino stablo jamuna. Slinio je tako jako ne mogavši dočekati da pojede njezino srce. Kad su stigli do nasipa, majmunica je skočila s leđa

krokodila i potrčala uza stablo. «

»Krokodil je rekao: >Pa, prijateljice, požuri se, jer jedva čekam da ti pojedem

srce.< «

»>Glupi krokodile! Moje je srce bilo sve vrijeme sa mnom. Ti si izdao naše prijateljstvo i ja sam ti slagala kako bih se spasila. Odsada više nisam tvoja

prijateljica i nikad više neću s tobom dijeliti svoje voće!< «

»Krokodil je bio zapanjen. >Tako, prevarila si me, prijateljice?< «

»Majmunica je rekla: >Da, jesam. Baš kao što si prevario ti mene. Samo što je

tvoja prevara bila zbog pohlepe, a moja da spasim sebe.< «

»Krokodil je razmišljao o tome koliko ga je pohlepa koštala. Izgubio je prijateljstvo i zbog toga vise nikad neće dobiti voće koje je obožavao i želio. Počeo je

plakati i tražiti oprost. Ali, majmunica mu je odbila oprostiti i nikad mu više nije vjerovala. Opet je bila usamljena. Ali, barem je bila sigurna.«

Kad je priča završila, majka i ja smo zašutjeli, zajedno slušajući zvukove iz

susjednih kuća s obje strane naše: majku kako zove djevojčice s jedne strane, a s druge gazdaricu koja grdi služavku. Prije sumraka, posljednji od uličnih prodavača zadnji bi put prošetali ulicom hvaleći svoju robu pjesmom koju su pjevali od jutra do

povečerja, gurajući kolica prepuna stvari, od igračaka i kolača do voća i povrća.

Mi povrće nikada nismo kupovali kod njih. Umjesto toga, par jutara u tjednu majka bi me povela rikšom do Sabzi Mandi, tržnice s povrćem, a na izlazu iz kuće

navukla bi svoju šifonsku dupattu iznad glave. Hodali smo do najbližeg raskršća i

pozdravljali brundanje tricikala s motorom kojih je Karachi pun. Tu, usudivši se

iskoračiti iz našeg malog svijeta, osjećao sam koliko je sretna vani u vrevi i gužvi

velikoga grada. Na tržnici je doticala i mirisala voće i povrće, a ja bih se objesio o rub njezina kemeeza, odgovarajući na salaam prodavača koji bi je prepoznali i smijali se kad bi ona odmahivala glavom na njihove cijene i govorila mi tako da je oni mogu čuti da će morati pripremiti ek pyaza umjesto dho, ako cijena luka i dalje bude rasla,

koristeći pola količine luka za recept koji je zahtijevao puno više. Oni su je zvali »sestro« ili »kćeri«, a ona njima uzvraćala s »brate« ili »striče«, a ja sam vidio koliko moja majka uživa u ovim razmjenama, u anonimnim poznanstvima koja su joj

djelovala sigurnima, njoj koja je većinu života provela u društvenoj izolaciji o čemu ja tada nisam ništa znao. Mislim da majka nije imala drugih prijatelja osim ovih ljubaznih ljudi i Macee. «

Bio sam izrazito sramežljivo dijete i rijetko sam razgovarao s nekim izvan

zidova naše kuće. Kad bi se neki omiljeni prodavač, onaj u čije je cijene moja majka imala najviše povjerenja, pokušao ponekad obratiti meni: »Ej, Baba, koje ćeš povrće pomoći mami danas spremati?« sjećam se da sam povlačio majčinu dupattu,

pokrivajući se velom preko glave poput nje. Raširio bih dugi šal preko lica i gledao kroz zrnato tkanje sifona — sivo, tamnoplavo i zeleno, smeđe ili bijelo, ovisno o bojama shalwar kameez odijela koje je moja majka odjenula tog dana, od češljanog

pamuka ljeti i platnenog zimi, iskrojenog od tkanina trezvenih boja i nenaglašenih šara za udovicu u koroti, dosadnih ali ne crnih, što je bila svečana boja namijenjena

samo jednoj sezoni u šiitskih muslimana kojima smo mi pripadali. Oprezno bih procijenio prijateljske oči tog čovjeka i usporedio ih sa zastrašujućim izrastom dlaka

iznad njegovih usta — gustog crnog brka, drsko zakovrčanog na krajevima. Prodavač bi mi se smijao, otkrivajući betelovim8 orahom umrljane zube i osmjehnuo se mojoj majci koja bi se okrenula od njega također se smješkajući, te bi revno iznova

nastavila zadaću podizanja i okretanja rajčica, ispitivanja njihove zrelosti, uvijek oprezna u podešavanju prisnosti u skladu s neizgovorenim pravilima ponašanja

između muškarca i žene, između donjih i gornjih društvenih slojeva.

Kad bismo se vratili kući, poslije kuhanja i ispiranja tušem mirisa začina i luka iz kose i kože, moja bi majka molila, odloživši šifonski šal i zamijenivši ga debljim chadarom za molitvu, koji je prikrivao kosu i oblike tijela. Kad se klanjala na sajdu, ja bih joj se ponekad uspeo na leđa i čvrsto joj obgrlio vrat rukama, kao putnik na

putovanju njezinim molitvama. Ona je ležala ničice, čela oslonjena o molitveni tepih, čekajući da me nešto odvrati od moje igre, prije nego što bi se uspravila u sjedeći položaj namaza. Njezino je strpljenje bilo bezgranično — bio sam joj sve, znam.

Jedini put kad smo osim toga izlazili bili su redoviti tjedni posjeti ogromnoj tvrđavi — domu Abbasa Ali Mubaraka i žene mu Sajide, mojih bake i djeda s očeve strane, koji bi poslali svoj auto po nas svaki petak. Njihov vozač, brat naše služavke

Macee, najavio bi svoj dolazak trubom prije nego što bi pokucao na naša vrata i

posjetio sestru, dok mi je majka češljala kosu i umivala lice pripremajući me za

polazak. Kad smo bih spremni, ja bih se željno popeo na stražnje sjedalo do majke, držeći je za ruku dok su mi oči upijale gradske prizore što su se nizah od kuće koju

sam nazivao domom do palače kojoj je pripadao auto. Tamo smo majka i ja sjedili zbijeni najednom od četiri divana — svi raskošno ukrašeni, tapecirani plavim baršunom, u velebnoj dnevnoj sobi osvijetljenoj lusterima koji su svjetlucali i sjajili se.

8 Betel — list loze iz obitelji Piperaceae, kojoj pripadaju papar i kava. Smatra se laganim stimulirajućim sredstvom i koristi se u medicini.

Tamo je moja baka — zvao sam je Dadi — iznosila posebno pripravljena jela za

mene, zajedno s igračkama i bombonima umotanima u darovni papir kao da mi je rođendan svaki petak. Ali ja sam većinu posjeta sjedio zguren uz majku, skrivajući lice u njezinu krilu svaki put kad su me od nje pokušah razdvojiti.

To bi ozlovoljilo Dadi. Stisnula bi usne jače nego kad bi tek vidjela moju majku,

nelagodno žmirkajući dok bi promatrala tu ženu, majku njezina unuka koju očito nije voljela, i rekla bi: »Zasigurno je sada već dovoljno velik da nas upozna bez tebe,

Deena. To kako se lijepi za tebe nije zdravo.«

Dada bi je prekinuo i rekao: »On je samo dijete, Sajida. Ostavi ih na miru.« Moja

se sramežljivost nikada nije smanjila, bez obzira na sve darove kojima me pokušala potkupiti. Mnogo puta našao bi se tu i moj rođak Jaffer sa svojom majkom — očevom sestrom Asmom, koju sam zvao Phupijan — i oni bi se udružili s Dadi ne bi li me udaljili od majke. Gledao sam ga kako se igra s igračkama namijenjenima meni

i povlačio sam majku da nam se pridruži na podu. Uvijek bi mi udovoljila i ja sam se sprijateljio s Jafferom šutke, u sjeni majčina zaklona. Sutradan bih cijeli dan govorio o njemu, ali bio sam odviše sramežljiv da progovorim s njim. «

Svake noći, majka bi legla pored mene u naš zajednički krevet i uspavljivala me

pjevajući pjesme na urdu jeziku ili engleskom, glasom koji mi je bio najljepši zvuk na svijetu. Borio bih se da ostanem budan kako bih je slušao, dok mi prstima prolazi

kroz kosu, sklupčan uz nju u svakonoćnom slatkom porazu, potpunom predavanju snu u čemu uživaju samo mala djeca.

Zapanjio sam se kad sam jednoga dana čuo našu omiljenu noćnu himnu —

»Love Me Tender« — na radiju u djedovom autu na putu kući s jedne od naših tjednih posjeta. «

»Amee, to je tvoja pjesma«, šapnuo sam, odviše sramežljiv da me čuje Sharif

Muhammad Chacha, vozač. «

Majka se osmjehnula i stavila mi ruku na lice. »Moja pjesma? Ne, Sadee. To je pjesma Elvisa Preslevja.«

Odmahnuo sam glavom i namrštio se jer mi se to nije činilo ispravnim, a pjesma je zvučala neobično u baritonu čovjeka čije je čudno ime moja mama poznavala.

Dva mjeseca u godini majka mi nije pjevala uobičajene večernje pjesme. A ono što jest pjevala morao sam danju dijeliti s drugima. Odjednom, granice našeg jednostavnog svijeta su postajale propusne jer cjelokupni društveni život svih šiita u

Karachiju — meni nepoznati život, večere, vjenčanja, piknik na plaži i neprestano nenajavljeno posjećivanje, u čemu ionako vjerojatno ne bih uživao — odjednom se pretvarao u razdoblje ritualnog tugovanja, tako neposrednog i intimnog da je bilo teško povjerovati da su se oplakivane smrti dogodile prije mnogo stoljeća. Radio i

televizijski programi u domovima šiitskih muslimana utihnuli bi i zatamnili, bar

prvih deset dana u ta dva mjeseca. Stroga se crnina vjetrila i izvlačila iz ormara i

odijevala, a u preostalim danima ustupila mjesto crno-bijelim i sivim uzorcima. Nakit se nije nosio, šminka je bila prognana. Za vrijeme muharama9 i safara10, priče koje mi je majka pričala na terasi poslijepodne bile su drukčije, riječima upletenima u rituale, simbole i pjevanja o tim čudesno senzualnim danima — imena i priče utkani

u zvukove, mirise, okuse i opip, zauvijek stopljeni u mom sjećanju.

Mi nosimo crninu dva mjeseca, rekla je majka. Ne slušamo glazbu. Oplakujemo ono što se dogodilo u ovom mjesecu prije skoro tisuću četristo godina. Kao da je bilo danas. Tugujemo za obitelji našeg ljubljenog proroka Muhameda, mir s njim, plačemo i tugujemo za njima više nego što oplakujemo vlastite teškoće. Obitelj Proroka, koji je donio Kuran — poruku jedinstva

i pravde. Njime je ujedinio divlje Arape, koji su ratovali i svađali se i ubijali jedni druge, koji su obožavali kamenje i kipove i svoje malene kćeri pokapali žive. I za Prorokova života postali su jedan narod, jedna zajednica.

Sjećam se mirisnih oblaka dima koji je lelujao u dnevnim sobama kuća, gdje su se okupljale žene iz zajednice — i u kući moga djeda i bake s očeve strane — kako se

širio iz mirisnih štapića koji su se svakodnevno palili tih deset dana muharama. I mirisa ruža nakupljenih u vazama postavljenima na improviziranim oltarima, osobito snažnog na vrućoj, vlažnoj klimi Karachija a kasnije, u znak završetka okupljanja, mirisa ružine vodice raspršene po pomahnitalim ženama, iz bogato

ukrašenih srebrenih bočica tankih vratova, spremnih i uvijek pri ruci.

Sjecam se prošaptanih pozdrava između žena dok su stizale, odjevener u

duboku crninu. Skinule bi cipele, gurajući ih nježno u stranu uz lagani klopot, prije nego što bi zakoračile na tek oprane plahte prostrte po tepisima u sobama iz kojih je izneseno pokućstvo. Najprije su dolazile starije žene, namještajući svoje dupatte ili palloe sarija i pokrivajući glave prije sjedanja na pod — većina njih uz zvučno

pucketanje zglobova — kako bi zauzele željeno mjesto uza zid jer bi tako mogle odmoriti leđa, priznajući prohujalu mladost, tražeći jednu od rijetkih prednosti toga gubitka. Molitvene kuglice tiho su zveckale, prateći gotovo nečujno pokretanje

usana, jer se pobožnost u starosti iskazuje u besposlenim trenucima nastalim zbog

točno odmjerenog dolaska u zajednici koja se nikad nije predala tiraniji mjerenja vremena.

Nekoliko godina od smrti Proroka, pričala mi je majka, muslimani su počeli zaboravljati što ih je naučio. Sada ih je vodio jedan zao čovjek, po imenu Yazid. Ljudi su ga se bojali jer je bio silnik. Bio je gladan moći i pohlepan. Okrutan i nepravedan. A bio je i kukavica bez časti. I jedne se stvari jako bojao... bojao se pravednog glasa imama Husaina — unuka Prorokova, sina Fatime i Alija, našeg prvog imama — koji je živio u Medini. Neki su se ljudi još uvijek sjećali Proroka, sjećali su se dobrote kojoj ih je učio — nahraniti siromašne, brinuti se za udovice i siročad, sjećati se da je ovaj život samo put povratka. Kad završi, morat ćemo odgovarati za štetu koju smo nanijeli drugima i sebi. Oni koji su se sjećali tih pouka bili su odani imamu Husainu. A Yazid je tu odanost smatrao prijetnjom svojoj moći. Zahtijevao je da ga imam Husain prizna za vladara, ali imam Husain, koji je znao da je Yazid pokvaren čovjek, odbio je to učiniti.

Kasnije su bučniji glasovi remetili mirnoću iščekivanja što su je uspostavile

starije žene, jer su se mlađe žene, manje zabrinute potrebom za pobožnošću od

potrebe da ih društvo doživi kao pobožne, i bogatije žene, čiji je svakodnevni život imao malo veze s odricanjem i žrtvom, što je bila svrha okupljanja, toplo pozdravljale, utišavši se samo kad su razmjenjivale posljednje novosti o nedaćama i skandalima u zajednici, čijem širenju je okupljanje zdušno doprinosilo.

Žitelji grada Kufe, koji su se poput mnogih drugih počeli zaboravljati, pozvali su u svoj grad imama Husaina kao duhovnog učitelja. Prihvatio je njihov poziv i napustio Medinu te se usput uputio na hodočašće u Meccu.

Husain je znao da mu je život u opasnosti jer se odbio pokloniti volji tiranina Yazida, ali putovao je bez vojske, sa svojom obitelji i prijateljima. Povorku imama Husaina na izlazu iz Mecce na putu za Kuju na silu je zaustavila Yazidova vojska.

9 Muharam — prvi mjesec islamskog kalendara. Jedan je od četiriju svetih mjeseci, koji zabranjuju borbe. S obzirom da je islamski kalendar

lunarni, muharam se svake godine pomiče u usporedbi s gregorijanskim kalendarom.

10 Safar — drugi mjesec islamskog kalendara.

Morali su se utaboriti u Karbali, uz nasipe rijeke Furat — Eufrat. Tu je imam Husain rekao Yazidovim snagama da se ne želi boriti s njima, ne želi prolijevati krv. Molio ih je da ga puste kući. Mirno. Oni su odbili.

Tri dana prije desetog dana muharama, Yazidove su snage odsjekle Husainu pristup nasipu rijeke te nije vise imao pitke vode, a ostao je i bez hrane. U noći prije ashure, desetog dana muharama, imam Husain je molio svoje prijatelje da ga prepuste sudbini, te da ne žrtvuju zbog njega svoje živote. Nijedan ga nije poslušao. Umjesto toga, jedan od Yazidovih vojnih poglavara, Hurr, isti onaj koji je zaustavio napredovanje Husainove povorke sileći ga na zadržavanje u Karbali, priklonio se imamu, dobro znajući da ta odluka znači sigurnu smrt. Sljedećeg dana, ljudi iz pratnje imama Husaina branili su ga, boreći se gladni i žedni.

Mala skupina žena okupila se oko jastuka postavljenog ispred pažljivo uređenog oltara, čemu je poslužio stol prekriven crninom, smješten ispred crnog zida uz koji

su nanizani dugi štapovi zaogrnuti raskošnim tkaninama, sa skulpturama od zlata i srebra ručne izrade na vrhovima. Na jednome od njih, s tkaninom ukrašenom lavljim likom, visio je mushk, vjedro s vodom za koje su svi znali da je za Abbasa.

Husainov brat, stjegonoša Abbas, nije mogao podnijeti patnje žedne nevine dječice u taboru. Kad su od njega došli tražiti pomoć, predvođeni voljenom nećakinjom Sakinom, hrabri stric koji im nikada ništa nije uskratio pristao se iskrasti sam do nasipa uz rijeku, kako bi vodom napunio svoj mushk.

Nakon šuštanja požutjelim listovima istrošene školske bilježnice za sastavke, čiji

se uvez od lijepljenog konca odavno raspao, slijedilo je prenaglašeno kašljucanje i pročišćavanje grla od žene srednjih godina u sredini, koja je sada već trezveno nataknula debele naočale za Čitanje i tako označila početak.

Hrapavim šapatom usklične intonacije, žena bi izrekla: »Salawat!«

Na znak, okupljene bi žene, kojih je sada bilo preko stotinu, odgovorile »Alahuma sale ala Muhammad w'ale Muhammad!«

Potom su započinjale manije, nazalni zbor dugotrajnih nota koje su označile

pokret, na što bi malobrojna prisutna djeca ustala i napustila prostoriju. Na okupljanjima koja su se odvijala u kući djeda i bake, moj bi bratić Jaffer ustao i

pozvao me da ga slijedim. Nikad nisam išao s njim, nesretan zbog napuštanja majke.

Jednom sam se osjetio dovoljno hrabrim da se pomaknem nekoliko centimetara izvan sigurnosti njezina prostora, kako bih pogledao kroz prozor na veliki vrt gdje se okupila skupina djece slijedeći Jaffera, što sam ja odbio učiniti. To su tvoji rođaci, šapnula mi je majka: prvi rođaci, drugi rođaci i rođaci svih koljena. Srljah su

naokolo, igrajući baraf-paani — »smrzni se« — i »crveno svjetlo, zeleno svjetlo«, bezglavo trčeći kako to čine djeca kad su im roditelji zauzeti. Iza leđa, začuo sam još jedan salawat koji je označio kraj jedne marsije i početak druge. A onda zbor salawata,

kad je zakira zauzela svoje mjesto na crninom pokrivenoj sjedalici postavljenoj za nju

i započela propovijed.

Abbas je sigurno stigao do nasipa i napunio vreću za vodu, ali nije se htio sam napiti dok su njegov brat,djeca i žene u taboru žedni. Ali jao, na putu natrag u tabor neprijateljski vojnici, koji ga nisu uspjeli zaustaviti na putu do nasipa, sada su ga okružili. Abbas, voljeni Husainov brat, napadnut je sa svih strana. Odsjekli su mu ruke kojima je nastojao zaštiti vodu koju je nosio. Kad je neprijatelj probušio vreću s vodom, sva je dragocjena voda istekla a zajedno s njom i nada u spas djece.

Zakirin se patetični glas sa svakom rečenicom dizao i spuštao, potičući slušatelje glasno i ljutito — tada još nisam razumio na što. Gledao sam dugo kako djeca potežu

jedan drugoga, a zakirin se glas odjednom dramatično pojačao, izlazeći iz grla nabreklog od osjećaja. A onda je započeo lelek. Plačni glasovi puni patnje, uvijek uznemirujući, bez obzira na to što su očekivani.

Yazidova vojska ih je sve pobila jer ih je nadjačala sa više tisuća ljudi. Imam Husain izgubio je sve prijatelje i sve muškarce u svojoj obitelji, ukupno sedamdeset i dvoje. Svoje nećake, Qasima, Auna i Muhammada. Svog sina Ali Akbara, koji je sličio Proroku. Nije bio pošteđen ni njegov najmanji sin Ali Asghar, još uvijek dojenče. Dok su bili živi njegovi prijatelji i rođaci, nisu ga htjeli pustiti da uđe u bitku. No na kraju se hrabro borio. Sam. A kad se prestao boriti zbog popodnevne molitve, zapovjednik Yazirove vojske poslao je Shimra za njim. Dok je imam Husain ležao ničice, čela oslonjena o vrući pijesak Karbale — ranjen, gladan i žedan, slomljen od tuge što ga je toga dana snašla — Shimr mu se uspeo na leđa, spreman da ga ubije. Prignuo se ne bi li čuo riječi Husainove molitve — i čuo je imama kako traži oprost od Boga za sve one koji će mu nanijeti zlo. To je na trenutak zaustavilo Shimra. Ali, na koncu, srce mu je bilo tvrdo, želudac odveć pohlepan za obećanim bogatstvima kad dovrši svoju zadaću. Odrubio je Husainu glavu. I tako je završena bitka kod Karbale.

I djeca su vani čula plač. Naćulili su uši, kad je Jaffer viknuo: »Počeo je masahib!

Dođite, idemo!« dovoljno glasno da sam ga i ja mogao čuti. Napustili su igru i ja sam vidio kako su svi moji rođaci uzbuđeni. Čekali su da se zvukovi najgorče tuge pojačaju, a ja sam ih slijedio pogledom dok nisu vrtnim stubama utrčali natrag u

kuću i vrišteći se zaustavili pred ulazom u dnevnu sobu. Ondje su se uozbiljili i opet zauzeli svečanu pozu. Sve su žene još uvijek sjedile, većina gužvajući rukama maramice kojima su zadržavale neprestani protok iz očiju i noseva ili ih držale uz lice, poput vela, kako bi prikrile jecaje zbog kojih su tresle ramenima i rukama

pljeskale o koljena. Zakirin je glas visokim tonovima prešao u nagovaranje, a njezine

su slušateljice odgovarale na svaku od njezinih jedva razumljivih riječi — riječi tako poznate priče da je jasnoća bila nepotrebna — pojačavajući i stišavajući vlastito

jecanje, poput kakvog tugaljivog dueta.

Kao što je naglo i započeo, tako je plač i prestao. Zakira je svoj glas, povišen do

grozničavog klimaksa, prigušila rukom kojom je brisala lice, mrmljajući iznova »Alahuma sale ala Muhammad w`ale Muhammad!«

A onda je počeo drugi obred zbog kojega su se moji rođaci vratili u trku. Dok su

žene ustajale, jedan je glas uzviknuo voljeno ime »Husain, Husain!« Poredale su se u krug u središtu prostorije, a druga je žena otvorila drugu jednako istrošenu bilježnicu i započela pjevanje. Ne pjevanje, recitiranje, ispravljala me majka kasnije. Ostale su prihvatile pulsirajuću melodiju, udarajući o grudi otvorenim šakama

ritmičkim tupim udarcima, dubljim od zvuka pljeskanja i nekako snažnijim. Jaffer je mahnuo djeci da se pomaknu naprijed i ja sam vidio kako se probijaju između viših tijela prema sredini kruga, gdje sam ja već stajao uz majku. Gledao sam ih, moje

rođake, kako povlače ovratnike nadolje i ustranu kako bi izložili što više kože na

grudima i energično se pridružili pjevanju i ritmičkom praćenju. Ja sam oklijevao, dok je moja ruka nespretno lebdjela u zraku, mlateći o prsa u blijedoj imitaciji čvrstog udaranja oko mene.

Piskava žalobna pjesma, noha, ubrzo je prestala. Moja je majka iskoračila i

otvorila vlastitu bilježnicu, no udaranje o prsa se nastavilo uz izvikivanje istog imena

»Husain, Husain! Ya Husain! Masloom Husain! Shaheed Husain!« Voditeljica je izvikivala riječi a ostale su ponavljale pjevanje u izvježbanom ritmu koji je svima bio poznat.

Moja je majka započinjala vlastitu nohu nježnim i slatkim glasom u početku,

proživljavajući iste emocije koje su se odražavale na licima žena oko nje. Glas joj je

zatim jačao na prijelazu prvog stiha u drugi — nježna patnja uzmiče pred naletom

žestokog bola, dok udaranje ruku o prsa jača odgovarajući na njezinu kadencu. Riječi pjesme bile su ritmične i rimovane, na urdu jeziku uzvišenijem od svakodnevnog govora. Ali moja je majka svojim glasom učinila svoju nohu drukčijom. Nitko od onih koji su slijedili njezinu recitaciju nije mogao dostići njezin izričaj. Kako je jutro

odmicalo, pjevanje između noha postajalo je postupno sve žešće, pomamnije i složenije. Nakon posljednje, žene su u krugu pomahnitale. Mlađe žene i moji rođaci udarah su sada objema rukama umjesto jednom, a izložena koža na grudima

postajala je sve crvenijom. Snažno i glasno ritmično udaranje rukama, nalik na udaranje bubnjeva, nisu više pratile pjevanjem, a nije ni blizu nalikovalo nikakvom pljeskanju.

Jedan je glas zazvao »Hai, Sakina!«, još jedno ljubljeno ime, ime djeteta kojem su

silom oteli oca, gladnom i žednom, izgubljenom u svijetu ravnodušne patnje.

»Hai, pyas!« ostali su odgovorili očajnim glasovima i preplavljeni tugom,

preuzimajući na sebe njezinu žeđ.

Oh, Sakina, oh Žeđi, moja je majka odmahnula glavom, brišući suze s lica. Kad je Sakinin otac, Husain, ubijen u molitvi prije nego što je njezina žeđ utažena, neprijatelj se obrušio na tabor, na žene i djecu, pljačkajući i paleći. Ispljuskali su Sakinu, strgnuli joj naušnice a da nisu otkačili kopče, ostavili joj uške razderane i krvave. Strgnuli su velove s njezine majke i strina, obeščastili žene iz Prorokove kuće i pokrali ono malo imovine što je skromno kućanstvo imalo. Na koncu su se žene iz neprijateljskog tabora smilovale nad njima, donijevši im hranu i vodu u Noći osiromašenih. Kasnije su preživjele žene i djeca, kao i Husainov najstariji sin, koji je bio bolestan za bitku, okovani lancima i tako provedeni

ulicama Kufe i dalje do Damaska, gdje je Yazid stolovao, a tukli su ih svaki put kad je netko zaplakao za ljubljenim tijelima koja su ostavili za sobom.

To je, shvaćaš, bila Prorokova kuća! Napadnuta je iznutra, a ne nekom vanjskom silom. Izdao ju je vlastiti narod, ljudi koji sebe nazivaju muslimanima, sljedbenici istog onog Proroka koji je nosio Husaina na ramenima dok je bio dječak. To je bila najgora tragedija. Tragedija koja je došla iznutra.

I tada, kad je pjevanje, udaranje i pomama lebdjelo nekoliko trenutaka na rubu

histerije, osjetio bih svježe, blage kapi na glavi, licu, očima — kapi ružine vodice kako padaju po nama, ohladivši zanos gomile gotovo trenutačno. S ruba kruga začule bi se glasne salawate hladnijih glava, koje su se zatim okrenule kao po nekoj tajanstvenoj koreografiji prema jednome od zidova. Moja baka Dadi, glasom još

uvijek otežalim od suza koje su nastavljale brazdati njezine obraze, započela bi dugo recitiranje na arapskom, poznatom jeziku za molitvu, koji nije naš jezik — prepunom salaama, muslimanskog pozdrava mira, pomiješanim s imenima koja su maloprije strasno opjevana. Usred salaama, sve bi se žene zajedno okrenule i promijenile smjer

pogleda, a zatim bi se opet vraćale u položaj odakle su započele — okrećući se prema mjestima gdje su pokopani oni koje su pozdravljale. Neki tamo gdje je sad Irak i u Medini, Prorokovu gradu, na Arapskom poluotoku. A jedan u Iranu, zbog

čega su se žene okretale pri pozdravljanju.

Kad je majlis završen, tmurna magla očaja koja je još uvijek ispunjala prostoriju počela se polako dizati. Žene su se pozdravljale: one koje nisu imale priliku ranije,

one koje su stigle prije ljubile su i grlile one koje su stigle kasnije. Postupno, pojavili su se osmijesi i začuo se smijeh s lica još uvijek mokrih od suza. Dok su se servirali čaj i keksi, majka bi me uzela za ruku i odvela do oltara, u tihoj molitvi dodirujući

razne predmete rukom koju bi zatim poljubila. Ponekad mi je majka davala novac, nekoliko rupija, da stavim ispred nekih od simbola na stolu — poput vreće s vodom

— što će kasnije Dadi pokupiti za milodar. Nikad nisam oklijevao razmišljajući gdje

ću staviti novac koji mi je dala — u malenu srebrenu kolijevku, veliku toliko da u nju stane mala lutka.

To je Ali Asgharova kolijevka, rekla mi je majka, koji je bio šestomjesečno dijete imama Huseina. Tu je djetešce spavalo dok ga je majka ljuljala i čuvala dok joj mlijeko nije presušilo, zbog nedostatka hrane i pića, kad je vidjela da umire. Prije nego što je imam Husain otišao u boj, molila ga je da djetešce dade neprijateljima i zamoli ih da utaže zed djetetu, ako već neće ostalima. I tako, imam Husain je odnio Ali Asghara na bojno polje i molio neprijatelje da se smiluju nad Ali Asgharovom nevinom žeđi. U slučaju da oni pomisle kako je to prijevara, da bi odvratio pažnju sa sebe, imam Husain je položio svoje dijete na gorući pijesak Karbale, pozivajući da netko od njih uzme dijete i dade mu vode. Iako su Yazidovi vojnici bili divlji u srcu, neki su od njih zaplakali prisjećajući se vlastite djece, zdrave i na sigurnom, daleko kod kuće. Kad je to vidio, zapovjednik Yazidove vojske naložio je svom najboljem strijelcu, Harmuli, da odapne strijelu u djetetov vrat. Prva je strijela promašila cilj, kad je imam Husain uzeo Ali Asghara u naručaj. Druga je strijela pronašla cilj, probila je djetetov tanašni vrat i zarila se u očevu zaštitnu ruku. Imam

Husain nije znao što mu je činiti — jedini trenutak nesigurnosti u svim događajima oko Karbale. Hoće li pokopati Ali Asghara tako da njegova majka ne vidi što su mu učinili okrutni vojnici? Ili odnijeti tijelo u tabor tako da ona može vidjeti ljubljeno dijete posljednji put i osvjedočiti se kako su odgovorili na njegovu molbu? S tijelom svoga djeteta na rukama,

imam Husain započinjao je hod do šatora gdje je čekala majka Ali Asghara, u nadi da su se vojnici smilovali nad njezinim djetetom, a onda bi koračao natrag nesposoban da donese odluku i tužan. Sedam je puta to činio, naprijed i natrag, prije nego što je konačno donio Ali Asghara njegovoj majci. A sjećamo ga se po praznoj kolijevci.

»Ali oni su izgubili«, rekao sam jednog muharamskog popodneva, kad sam već bio dovoljno velik da bih razumio priču. »Imam Husain i njegovi prijatelji. Oni su

izgubili bitku.«

Majka je odmahnula glavom. »Ne. Oni su se suprotstavili tiraniji. Njihova je

priča živa. I dok se god sjećamo njihove žrtve, oni su pobijedili. Sjećamo se njihove

hrabrosti prvih deset dana muharama i prihvaćamo da je imam Husain prinio žrtvu za nas, koji je nismo vrijedni. A potom, ostatak muharama i sljedeći mjesec safar, sjećamo se onih koji su ostavljeni — zarobljenih udovica i siročadi koje su potjerali ulicama muslimanskih gradova u lancima, do Yazidova dvorca u Damasku, gdje je

sestra imama Husaina, Bibi Zainab, hrabro izazvala tiranina i bila svjedokom njegova ugnjetavanja. Mi nosimo priču o onome što se dogodilo u Karbali u našim

srcima. Uvijek. Znaš li, Sadee, da je moja baka tamo pokopana? Sav svoj život željela

je otići u Karbalu, na hodočašće. Nikada nije otišla, ali joj je želja na samrti bila da je tamo pokopaju. Tako je njezin sin, moj otac, učinio sve da je odvede u Karbalu i pokopa blizu imama. Njezin život nije bio lagodan. Rano je ostala udovica. A njezin joj posinak, stariji brat mojega oca, nije bio dobar.«

Nakon nekog vremena, upitao sam: »Što je to udovica?« »Udovica je netko kome

je umro muž.« »To si ti.«

Moja je majka neko vrijeme šutjela. »Da.«

»Kako je umro moj otac?«

»Bio je... bolestan. I onda je umro.«

Čekao sam još, ali sam prešao preko toga kad sam vidio da majka nema više što

reći o tome.

Desetog dana muharama, na ashuru, zalijepljen za majčino krilo osjetio sam u srcu priču o Karbali, uz posebne molitve za taj dan, hodajući naprijed i natrag sedam

puta, oživljavajući i časteći trenutak neodlučnosti imama Husaina, tugu i tragediju

žedne siročadi, među kojima Sakine i malenog joj brata na očevim rukama.

»Krenuo je u školu, sada. Dovoljno je velik da može podnijeti da bude daleko od tebe, bilo ti pravo ili ne«, čuo sam moju baku s očeve strane kako govori mojoj majci

na muharam, kad mi je bilo pet godina. »Pošalji ga s djedom na juloos na ashuru.«

Dada, moj djed, obratio se meni i pitao: »Što misliš, Sadiq? Jesi li spreman da

budeš muškarac sada? Da se pridružiš muškarcima u procesiji ulicama Karachija, na ashuru? Svi će tvoji rođaci biti tamo.«

»I Jaffer?«

»Jasno. Nitko od dječaka ne bi to propustio ni za što.«

Nervozno sam kimnuo, nesvjestan da će me njegov prijedlog izložiti muškoj

strani muharamskih obreda — teškoj i nasilnoj, kad je matham bolan i krvav.

Išao sam s njim na ashuru te godine i čuo nohe, koje su zvučale kao pozivi na borbu, udaranje rukama o prsa poput udaraca u koreografiranoj borbi. Vrući se

ugljen rasprostirao po tepisima i pripremao za pretrčavanje bosim nogama. Pažljivo

naoštreni mačevi udarali su pomamno po ogoljenim glavama i krv je slobodno tekla

iz raspolovljenih skalpova i curila niz bolom i tugom iskrivljena lica. A male zakrivljene oštrice, obješene o lance, njihale su se ritmički s jedne strane na drugu,

zviždeći zrakom metalnim zvukom i spuštale se po golim leđima gdje su izvirali vodoravni potoci krvi i tvorili mrlje na uzavrelom podu, ljeskajući se na vrućem

suncu.

Tu su bili i drugi dječaci, među njima Jaffer, zajedno s ostalim rođacima s kojima

sam bio manje oprezan nego prije, i svi su bili uzbuđeni. Oni su sve to vidjeli ranije. Sve njih, a mnogi su bili mlađi od mene, uveli su očevi u obred zanjeer ka matham

rabeći minijaturne oštrice, tupe i razmjerno bezopasne, obješene o manje lance i namijenjene manjim tijelima.

Želudac mi se stisnuo zbog krvi koja je curila posvuda. Taj krvavi prizor bio mi je još odvratniji jer su sami sebe ranjavali. Jafferov otac — moj ujak, koji je također bio s nama — gurnuo me u krug mlađih dječaka, gdje su se Jaffer i ostali dječaci već

smjestili. Strgnuli su košulje i započeli užasno oponašanje njihanja, pokrete zabacivanja lanaca, što sam vidio udaljen na samo par metara kod starijih muškaraca u većim krugovima, koji su to činili s daleko većim učinkom. Moj mi je ujak stavio u

ruke nove lance, a tupe su mi oštrice namigivale s odrazima sunčeve svjetlosti. Želudac mi se naglo opustio i premda sam bio na postu, faqa, što je običaj na dan ashure, potok žučne tekućine umrljao je moju košulju prije nego što mi se zabijelilo u glavi kad sam bez svijesti pao na pod.

Probudio sam se u djedovu naručju plačući za majkom. Drugi bi mi se dječaci narugali, ali bio je dan ashure, odveć svečan za smijanje. Hodao sam satima na rubovima procesije, nesposoban da sudjelujem, nestrpljiv i uplakan tražeći majku

među ženama.

Jednoga dana, kad sam s majkom bio na terasi, mirnoću naše ulice uznemirilo je

komešanje pred susjednom kućom sa stablom jamuna u vrtu. Auto se zaustavio pred

kućom i ukućani su se sjatili na ulicu uz povike uzbuđenja, što me privuklo da pogledam izbliza. Majka je ustala i udaljila se od zida, ali i i nju je privukla scena ispod nas. Iz auta je izašao muškarac u bijeloj košulji i s crnom kravatom, jakne

zabačene preko jednog ramena, i pozdravio stariju ženu iz susjedstva. Sluge su praznili prtljažnik, vadeći kovčege. Začuo sam kako je majka zadržala dah. Kao da je

i sam čuo, muškarac je podignuo pogled, prisilivši majku da ustukne, ali prekasno. Već ju je vidio. Vidio sam kako se namrštio, a pogled mu se zadržao na mjestu gdje

je ona stajala. Ugledao je mene, pogledavši me ravno u oči. Onda je ušao u susjednu kuću.

* * *

Nešto je od tog prizora ostalo u meni. Odjednom sam bio opčinjen tim čovjekom

— znatiželjan o tome tko je i odakle je došao. Ta mi je strana terase, u sjeni stabla jamuna, postala najdražom. Postao sam zbog znatiželje manje sramežljiv. Sada sam se iskradao na terasu bez majke, što mi je bilo izričito zabranjeno. Dok jednog dana nisam vidio tog čovjeka u vrtu kako pije čaj i čita novine. Stablo jamuna bilo je usred sezone i zreli, gotovo crni jajoliki plodovi bili su na gornjim granama nadohvat ruke.

Ubrao sam ih nekoliko i počeo bacati dolje u vrt prema čovjeku koji je tamo sjedio.

Treći je jamun pogodio cilj u blizini njegovih nogu i privukao mu pažnju. Ali kad je pogledao gore, izgubio sam novostečenu hrabrost i povukao se. Poslije dugih

trenutaka slušanja udaranja vlastitog srca, usudio sam se pogledati preko vrha zida i

susreo se s njegovim pogledom nakratko, prije nego što sam se ponovno sakrio.

»Je li to majmun gore? Koji nastoji privući pažnju ovoga jadnog, umornog

krokodila?«

Ovaj neodoljivi poziv koji sam tražio, nasmijao me i izazvao da kažem, još uvijek čučeći iza zida: »Da. Majmun.«

»Usamljeni majmun, čini se, koji ne zna da izazivanje krokodila voćem nije pametna stvar.«

»Zašto? Hoćeš li mi pojesti srce?«

»Ne danas. Danas sam pojeo veliki ručak.«

Ponovno sam se nasmijao. A onda sam začuo kako me majka zove odozdo. I on

joj je čuo glas.

»Je U to glas majmunove majke?«

»Da.«

»Pa bilo bi bolje da ideš k njoj. Zove te.«

Jednoga dana, kad sam napunio šest godina, auto djeda i bake došao je samo po

mene. Kad je vozač zatrubio, majka me poljubila i zadržala na trenutak u naručju. Preko njezina ramena vidio sam

Macee kako je napućila usne. Gledala je vozača, Sharifa Muhammada Chachu,

koji ovaj put nije ušao u kuću, ljutito prema njemu vrteći glavom. Sharif Muhammad Chacha gledao je u svoje ruke i mrmljao nešto u pola glasa.

Položivši ruke na moja ramena, majka je rekla: »Sadee, ovo nije ono što ja

želim.«

»Zašto plačeš, Amee?« pitao sam.

»Zato Sadee, jer život će za tebe i mene odsada biti naopak. Vode te od mene,

moja dušo. Macee će te danas odvesti Dadinoj kući, umjesto mene. Kad stignete tamo, Macee će se vratiti. Ali ti ćeš ostati tamo. S njima.«

»Ne!« počeo sam plakati glasnije od nje, te nisam čuo riječi kojima je objašnjavala neobjašnjivo.

»Odsad, auto će te dovesti k meni u posjet na nekoliko sati. Svakog tjedna, onako kako smo mi posjećivali njih. Ali na kraju posjeta, vratit ćeš se Dadiju i Dadi. « Njihov će dom odsada biti tvoj. Valjda oduvijek i jest tako. Ali sada, rekli su mi, naše je vrijeme isteklo. Nastojala sam izbjeći ovaj trenutak. Odgoditi ga, barem. Nikad u

to ne sumnjaj. Ali nisam uspjela, Sadee.« Pokušala je obrisati suze s moga lica

dupattom, ali nije joj uspijevalo zadržati vodopad. »Ovo nije moja želja, Sadee. Tako

će stvari biti ubuduće. Ali ne onako kako ja želim. Da mogu, sve bih učinila da to promijenim. Ali nemam tu moć.« Glas joj je sada bio čvrst, ruke na ramenima su me stiskale jače. Privukla me k sebi a zatim odgurnula prema vozaču, koji me predao Macee koja se već smjestila u autu.

Sharif Muhammad Chacha, izbjegavajući ljutito zurenje svoje sestre, uzeo je

torbu koju sam primijetio u majčinoj ruci.

Pokušao sam izaći iz auta, sada već urlajući, ali Macee me držala čvrsto,

mokroga lica, pokušavajući me utješiti. U njezinu čvrstom zagrljaju, jedva sam čuo kako Sharif Muhammad Chacha govori mojoj majci: »Deena Bib i, oprosti mi.«

»Oprostiti tebi? Od svih ljudi, Sharif Muhammad Chacha, nemaš zašto tražiti oprost. Ovo je posljedica moje nepromišljenosti. Da sam slušala tebe...« Glas joj je

puknuo, prigušen suzama koje je nastojala zadržati. Onda je snažno odmahnula glavom. »Ne. To nije dobro. Da sam tebe slušala, Sharif Muhammad Chacha, ne bi

bilo razloga za ove suze, koje ne bi mijenjala ni za što. Koliko god su gorke, još više su slatke.« Kleknula je i posegnula u auto za mojom rukom. Prislonila ju je uz svoje

lice, kako bih osjetio njezine suze. »Ove suze koje prolijevamo, Sadee, neka padaju. Osjećaš li njihov okus, Sadee? To su suze ljubavi.« Namrštio sam se, moji su se jecaji pretvorili u uzdisaje. Nisam shvatio njezine riječi, otvarajući usta kako bih jezikom osjetio slankastu tekućinu. »Ne, Sadee, ne jezikom. Zatvori oči, moj sine, zatvori ih

kako sam ja zatvorila svoje, da možeš osjetiti suze u srcu.« Gledao sam kako je zatvorila oči i osjetio kako su se i moje zatvorile. »Prijeđi preko gorčine i boli ovoga

trenutka, Sadee.« Rukom je trljala i tapšala moje grudi. »Ššš — miruj dok lijes ove

suze.« Umirili smo se na trenutak. I jecaji su prestali. »Osjećaš li to, Sadee? Osjećaš li isto što i ja? Slatkoću? Kako se krije ispod gorčine? To je moja slatka ljubav prema tebi — tvoja ljubav prema meni. Možeš U je okusiti? Svim svojim srcem?«

Shvatio sam što mi govori, a da nisam razumio riječi. Punoga srca, u suzama

koje su mi tekle niz obraze, kimnuo sam.

»Ove su suze, Sadee, dokaz da na svijetu ima ljubavi. Suze su gorke samo kad sebično plačemo zbog sebe. Kad poričemo i zaboravljamo slatku ljubav od koje su suze sazdane. Kad pustimo da se tuga pretvori u bijes. Kad ljudi plaču jedan zbog drugoga, to je onda dobra stvar. Toga se uvijek sjeti i nikad ne suspreži suze od

ljubavi iz tvog srca. Pusti da teku te slatke suze, i zapamti da si ljudsko biće, povezano sa svom ostalim ljudskim bićima. Kad plačeš zbog drugih — sjeti se kako plačemo u muharamu? — otvaraš svoje srce Bogu, koji mora vidjeti ono što činimo i plakati zbog nas, zbog patnje koju nanosimo drugima i sebi. Razumiješ li, Sadee?«

Kimnuo sam.

»Ako ne shvaćaš sada, jednoga dana hoćeš. To je tajna za koju smo rođeni. Tajna

slatkih suza.« Majka je ispustila moju ruku, odmaknula se i zatvorila vrata auta.

Sharif Muhammad Chacha zauzeo je mjesto za volanom, začuo sam zatvaranje vrata, paljenje motora kad je okrenuo ključ i onda smo krenuh. Okrenuo sam se,

pogleda uperenog u majku, koja je već krenula u kuću s podignutim rubom dupatte

prislonjenim na lice.

Onoga dana kad sam ušao u djedovu kuću, sjećam se da mi je rekao: »Ovdje si

gdje pripadaš, Sadiq. Sada si velik dečko. Muškarac. Majka ti više ne treba. Nemaš razloga za plakanje.«

Toga su dana moji djed i baka uveli strategiju razbibrige — naredili su slugi da izađe i kupi mi sladoled — što će oblikovati temelje mojeg novog identiteta, malenog bogatog dječaka okruženog ugađanjem i igračkama namijenjenima malenom

bogatom dječaku. Takav sam postao, za razliku od onoga kakav sam bio. Tjedni posjeti majci postali su izvorom agonije za nju i za mene - ponavljanje onog prvog

rastanka. I tako, počeo sam surađivati s bakom i djedom u njihovim naporima da me

razonode, dopuštajući im da izmišljaju isprike — pažljivo isplanirana posebna čašćenja i izlasci baš u vrijeme dogovorenih susreta s majkom — zbog čega se vrijeme između dvaju posjeta toliko rastezalo da sam je jedva i vidio.

Dok jednoga dana majka nije posjetila mene. Zapanjio sam se zbog načina na koji smo sjedili, ona na jednom kraju ogromnog divana u dnevnoj sobi, a ja na

drugom. Ona je u ovoj kući bila samo posjetitelj, dok sam ja postao jednim od

najvažnijih stanara. Došla je objaviti da se udaje. Za krokodila iz susjedne kuće. Rekla mi je da odlazi iz Pakistana i ide s njim u Ameriku. Tu je bilo još suza. Gorkih, ne slatkih, prolivenih samo u prolazu. Na sreću, moji su djed i baka priredili mnoge zanimacije kako bi ublažili bol tog zadnjeg rastanka.

Namjesto stare škole u blizini kuće gdje sam stanovao s majkom, počeo sam

pohađati najbolje škole u Karachiju. I shvaćao sam da je moje prezime — moglo se pronaći u gradu na oglasnim tablama raznih poslova i proizvoda — zvučalo poput

Kennedyjeva ovdje. Ili Rockefellerova. Ime koje izaziva divljenje, zavist, poštovanje i jal.

Počeo sam shvaćati tko je moj djed — čovjek skromnih početaka, koji je u

Pakistan stigao nakon Podjele sa ženom, sinom i kćeri, samo s odjećom na leđima. U nekoliko je godina stvorio carstvo bogatstva.

Ali nastojao je zadržati skromnost — onoliko koliko mu je to njegovo bogatstvo dozvoljavalo. Bio je filantrop, otvarao škole za siromašne i bolnice. Molio je svih pet molitvi triput dnevno, kako to rade šiiti. Za ramazana je postio. U muharamu je

spavao na podu i nije jeo meso, toliko je ljubio Prorokovu kuću. Bogatstvo i pobožnost nemoguće je, govore, spojiti — moj se djed jako trudio da uravnoteži oboje.

Nikada više nisam išao na ženske majlise u muharamu — u djedovoj i bakinoj kući odvijale su se u rano jutro, dok sam bio u školi. Umjesto toga, išao sam na

muške majlise noću s djedom — na okupljanja muškaraca, od kojih su neki plakali jednako glasno i besramno poput žena danju. Sjedili bismo točno pred zakirovim

sjedalom — ne zato što smo stigli ranije, već zato što, kad bi se djedova prilika ukazala na ulazu u dnu hodnika, muškarci bi mu se uklanjah, mahali mu da priđe naprijed, ulizivački, dok ne bi sjeo na istaknuto mjesto koje je zbog svog bogatstva i

očekivao. Na ashuri svake godine moj je ujak Jaffera i mene vodio na juloos, gdje sam mogao sudjelovati bez padanja u nesvijest. Više se nisam plašio. Ničega.

Osim procesija, vidio sam i drugi način kako su se ljudi pr